Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Samir Poljak

Znam to, baš to prvo veče [u logoru Omarska], dva momka su se ugušila … na podu, mrtvi … Niko se nije osvrtao na njih … svako se za sebe samo brinuo.

Samir Poljak, mladić bosanski Musliman prisjeća se terora kojem je bio podvrgnut u zatočeničkim logorima koje su vodili bosanski Srbi. On opisuje kako je uspio da preživi dok drugi članovi njegove porodice nisu preživjeli. Svjedočio je 23. i 24. jula 2002. godine u predmetu protiv Milomira Stakića. Takođe je svjedočio 20. novembra 2002. u predmetu protiv Radoslava Brđanina.

Pročitajte priču i svjedočenje

Samir Poljak je rođen u selu Jakupovići, u opštini Prijedor, u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Prije izbijanja sukoba, Muslimani, Srbi i Hrvati su ondje mirno živjeli jedni pored drugih.
Tu leži mrtav čovjek, što nije pobudilo nikakva osjećanja u meni, kao da je to komad drveta, balvan, stijena.

U proljeće 1992, srpske vlasti su nasilno preuzele kontrolu nad opštinom Prijedor. Gospodin Poljak koji je tada imao 19 godina je pohađao srednju tehničku školu i živio s roditeljima, bratom, bratovom suprugom i njihovim šestomjesečnim sinom. “Kada je opština preuzeta od srpskih vlasti, od tog dana nisam više išao u školu. Pošto su moji roditelji smatrali iz moje lične sigurnosti da je najbolje da ne idem.”

Situacija na tom području se brzo pogoršala sa povećanom militarizacijom srpskih snaga i sve žešćom propagandom usmjerenom protiv nesrba. Kao odgovor na to, nekoliko sela – među kojima i selo g. Poljaka – organizovalo je jedinice Teritorijalne odbrane koje su podigle barikade da bi zaštitile sela od opasnosti od srpskih napada..

Dana 24. maja 1992, g. Poljak se prisjeća “Taj dan, situacija je bila jako napeta.” Otprilike u 13:00, je ručao i slušao radio kada je na vijestima čuo najavu “Rekli su ako se ne uklone barikade na putu koji je povezivao Prijedor i Banja Luku, da će se Kozarac i okolina da ce biti napadnuti”. Ovo ga je prilično uplašilo jer je i u Jakupovićima bila postavljena barikada.

Kako je bio sam kod kuće, odmah je otišao do kuće svoje tetke koja se nalazila na manje od jednog kilometra udaljenosti od barikade gdje je već bila njegova majka a njegov otac im se kasnije pridružio. Nakon toga su stigli neki od rođaka g. Poljaka i saopštili im da moraju da napuste selo jer je napadnuto i da je tenkom probijena barikada. Semir Poljak je svjedočio na Međunarodnom sudu: “Rekli su da moramo napustiti taj podrum, da moramo bježati negdje prema Kozarcu, gdje su se oni nadali da je sigurnije. To se jako sve brzo odvijalo. Takoreći niko ništa nije uzeo. Samo smo, ko je tu bio, krenuli smo prema Kozarcu”. Išli su preko polja i kroz šumu, izbjegavajući ceste.

“Malo smo se odmorili u toj šumi i onda smo se polako opet prebacivali, metar po metar, pošto nismo više znali ni, to je bila nesigurna teritorija, tu je bilo miješano stanovništvo. Bilo je srpskih kuća, bilo je muslimanskih kuća.”

Na kraju uveče, g. Poljak i njegovi roditelji su stigli u Brđane, gdje je živio otac njegove snahe. Tamo su ostali dva dana. Selo je neprestano bilo granatirano, pa su sve vrijeme proveli u podrumu. “Pošto je podrum bio pun ljudi koji su tražili zaklon tu. Ja većinu nisam poznavao.”

Drugog dana njihovog boravka, neko je došao i rekao im da je grad Kozarac pao i da je izdato naređenje da se ide u kolonama i preda tamošnjim srpskim vlastima. Nakon što su ovo čuli, većina ljudi koju su se tamo sklonili, među kojima i roditelji g. Poljaka, njegova snaha i nećak koji još bio beba, su pješke krenuli ka Kozarcu. Gospodin Poljak nije krenuo sa njima jer je bio uplašen. Zajedno sa snahinim bratom, g. Poljak je odlučio da umjesto toga pokušaju da odu u Hrvatsku. Ova dva mladića su noć provela u šumi, zajedno sa mnogim drugim izbjeglicama, slušajući pucnje i granatiranje.

Ujutru su naišli na grupu od otprilike stotinu ljudi koja je krenula ka Hrvatskoj i pridružili im se. Ova grupa je bila mješovita; tu je bilo naoružanih muškaraca, ali takođe i žena, djece i starijih osoba. Samir Poljak lično nije posjedovao oružje i nikada nije bio pripadnik nijedne oružane grupe, niti je služio vojni rok ili prošao vojnu obuku. Ova grupa je izgledala kao slučajan skup ljudi. “Ja ne znam ko je bio vođa u to grupi, ko je vodio. Ko je bio vodič u grupi. To ne znam. Polako smo krenuli. Ja nisam znao ni kud idem ni gdje idem, u šumi. Nisam nikad tu bio u tom području. Tako da smo išli, išli smo za svim tim ostalim ljudima.”

Kasnije tog jutra, zaustavili su se da se odmore kod memorijalne fontane posvećene događajima iz Drugog svjetskog rata na planini Kozari. Dok su se tamo odmarali, iznenada su čuli pucanj u blizini. Međutim, neko ih je ubrzo smirivao, riječima: “Ništa se ne bojte, to, kao neko je nehotice ispalio metak.”

Nedugo zatim, međutim, oko njih je započela pucnjava. Gospodin Poljak se prisjeća: “Sjedili smo, odmarali smo se. Tišina je bila. I odjednom je počelo, u jednom momentu je počela pucnjava na više mjesta i počeli smo da bježimo. Ja sam se okrenuo i svi su počeli da bježe uz brdo. Nisu stazom, već ravno uz šumu, od pucnjave. Tako sam i ja počeo da bježim.” Kada su stigli do neke visoravni, prestali su da bježe, a i pucnjava je zaustavljena. Iznenada, neko im se preko razglasa obratio riječima: “Nemojte pružati otpora. Opkoljeni ste. Predajte se. Mi vam garantujemo bezbjednost i sigurnost”

Ljudi su počeli da se predaju. Gospodin Poljak i njegov rođak nisu znali šta da rade. Tada su vidjeli Ekru i Enu Alića, jedne od najbogatijih ljudi iz Kozarca, kako se predaju g. Poljak je pomislio: “Pa predaćemo se i mi, kad se oni predaju, predaćemo se i mi. ”

Kada su izašli iz šume na kolski put, vojnici su im naredili da legnu na stomak i da drže ruke na potiljku. Vojnici su bili obučeni u razne maskirne uniforme, od kojih je g. Poljak neke prepoznao kao stare uniforme JNA (Jugoslovenske narodne armije). Jedan od vojnika je šutnuo g. Poljaka u noge i naložio mu da pomogne u prikupljanju oružja koje su zarobljenici odbacili prije predaje. Vojnik koji ih je nadzirao ih je upitao: “Šta vam je ovo trebalo. Do ovoga nije trebalo doći. Ovo je jako fin kraj. Šta ste vi mislili. Niste imali nikakve šanse za odbranu. Znate li koje su snage tu na vas napale?” Taj vojnik je onda naveo neke specijalne jedinice iz Beograda i grada Knina u Hrvatskoj koji je bio pod kontrolom Srba.

Džamija Mutnik u Kozarcu, jedan od religijskih objekata u opštini Prijedor koji su bosanski Srbi oštetili ili uništili 1992. godine.
(Dokazni predmet tužilaštva S15-5 u predmetu Stakić)

Dok su sakupljali oružje po šumi, g. Poljak je čuo pucanj iz pravca gdje je bio put. Nakon što su završili sa prikupljanjem oružja, vratili su se do puta i ponovo primorani da legnu na stomak. Vojnici su od svih tražili da predaju nakit, novac i zlato. Na kraju, vojnici su ih postrojili u kolonu i tako su pješice krenuli ka gradu. Prošli su pored jednog čovjeka koji je ležao pored puta, koji je bio pogođen u oko i bio očigledno mrtav. Gospodin Poljak je kasnije saznao da je taj čovjek ubijen jer je bio pripadnik Zbora narodne garde Hrvatske (ZNG) koji je došao u Bosnu da se bori protiv Srba.

Na kraju su stigli do puta koji vodi od Kozare do Mrakovice, gdje su vojnici ove ljude ukrcali u kamione i odvezli do kasarne Benkovac. Kada su tamo stigli, vojnici su ih primorali da se postroje sa rukama na potiljku, napolju na jakom suncu.“Bilo je puno vojske, pucalo se, pjevalo se, feštali su, pekli su janjce.” Nakon nekog vremena, ovi vojnici su iz grupe izdvojili pet ili šest ljudi među kojima je g. Poljak prepoznao Ekru Alića. “Odveli su ga u tu neku zgradu, prostoriju. Počeli su vjerovatno da ga udaraju, jer počeo je da vrišti. Rekao je: ‘Nemojte mi to raditi. Rađe me ubijte.’” Tada, g. Poljak je čuo pucanj, nakon čega je uslijedila tišina. Nikada poslije toga nije vidio Ekru Alića ili bilo koga od ljudi koji su tada izdvojeni iz grupe.

Nakon nekoliko sati, vojnici su preostale ljude premjestili u jedno malo kupatilo. Gospodin Poljak je u toj prostoriji ostao slijedeća tri dana. Bila je toliko prenatrpana da niko nije mogao da legne. “Mogli smo malo da se iskrenemo. Nismo mogli ležati. Ljudi su ležali, nasloniš se jedan na drugog”. S vremena na vreme, vojnici bi ubacili malo hljeba i džema i vode. U nekoliko navrata vojnici su iz prostorije odvodili neke od ljudi da bi ih premlaćivali. Jedan od njih bio je Hamid, lokalni hodža, koji se takođe predao na planini Kozari. Gospodin Poljak se prisjeća: “Jednom kad su ga vratili nazad, nisu ga uveli nigdje u sobu, već bio je malo u tom hodniku. Stavili su mu jednu stolicu. Sjedio je na stolici. Od pasa pa gore, nije imao ništa na sebi, bio je sav modar. Nisi mogao stavit prst nigdje na tijelu, sav je bio plav, koliko su ga pretukli, po licu. Nije ništa govorio, samo je sjedio na stolici.” Gospodin Poljak je mogao vidjeti da je gornji dio Hamidovog tijela bio plav, crn i ljubičast od modrica.

Nakon tri dana, momci su razdvojeni i odvedeni odatle. Gospodin Poljak i ostatak muškaraca su takođe trebali biti prebačeni na drugo mjesto. “Nismo znali gdje idemo. Nismo ništa znali.”

Dok su trčali ka autobusima kojima su trebali biti preveženi, zatočenici su bili primorani da viču “Srbija, Srbija” i podižu tri prsta u maniru tradicionalnog srpskog pozdrava. Vojnici su stajali uz u špaliru uz put do autobusa i premlaćivali zatočenike puškama dok su ovi trčali do autobusa. “Udarali su sa s čim, svačim puškama. Sjećam se da je par momaka tu palo. Da su ih isprebijali. Ja sam dobio par udaraca, nije bilo ništa strašno”. Gospodin Poljak i ostali muškarci su u autobusu bili primorani da sjede spuštenih glava kako ne bi vidjeli gdje ih odvode.

Nakon nekog vremena, autobus se zaustavio i zatočenici su ponovo primorani da trče kroz špalir vojnika koji su ih tukli. Gospodin Poljak je vidio vojnike kako premlaćuju jednog čovjeka izvan špalira. Brzo je otrčao do zgrade koja je izgledala kao garaža u kojoj su tada bili zatočeni. Niko od njih nije znao gdje se nalaze, ali su kasnije saznali da je u pitanju Omarska, bivši rudnik koji je pretvoren u zatočenički logor.

Zajedno sa oko 150 drugih muškaraca, g. Poljak je bio zatočen u toj garaži sljedećih 10 dana. Kada je rezimirao šta je tamo pretrpjeo, rekao je: “To je teško opisati. To je bilo užasno, Mislim, neopisivo. Pakao”.

Ta garaža je bila toliko pretrpana da su morali da stoje sve vrijeme, a prvih nekoliko dana nije bilo mjesta ni da se okrenu, dok neki od ljudi nisu odvedeni odatle. Gospodin Poljak se prisjeća da nije bilo dovoljno vazduha: “To je bilo strašno. Baš, unutra kad su nas zatvorili. Bilo je jako vruće. Nije bilo dovoljno zraka. Sjećam se da sam u roku od pola sata, sat, bio skroz oznojen, skroz mokar, odjeća sva što sam imao na sebi, majicu, pantalone, sve je bilo mokro. Sve u goloj vodi. Bilo je neizdržljivo. Sjećam se da sam stavio ruku na zid i onda sam vidio da se farba kojom su zidovi bili ofarbani da je jednostavno počela da se topi, da se briše. Plafon je bio pun kapljica od znoja.”

Vojnici su primoravali zatočenike da pjevaju pjesme u zamjenu za jedan jedini kanister vode, oko kojeg su zatočenici morali da se bore, jer nije bilo dovoljno vode za sve. “Bilo je užasno. Jednostavno, borba za opstanak. Nisi se više ni niko brinuo za nekog pored sebe. Otimali smo se za tu vodu kao životinje, samo da dođeš do te kapljice vode da se malo napiješ”. Dva dana zatočenici nisu dobijali nikakvu hranu. Onda je neko otvorio vrata i unutra ubacio nešto hljeba. Ljudi su se ponovno međusobno borili da bi ga dobili.

Gospodin Poljak je svjedočio da je prve večeri, “dva momka su se ugušila… Ležali su tu, na podu, mrtvi. Niko se nije osvrtao na njih. Bilo je jednostavno, u takvom smo stanju bili, samo smo se, svak se za sebe samo brinuo. Nije nikakva osjećanja to budilo što on leži tu mrtav. Do juče smo pričali takoreći, danas leži mrtav, kao da nije čovjek, kao da je, šta ja znam. Bilo je užasno”.

Kako su se užasni uslovi pogoršavali, neki od ljudi su počeli da klonu duhom “Baš se sjećam ovog jednog momka, mlađi je bio... počeo je da halucinira: "Bježite iz te šume. Šta ćete tu. Eto idu Četnici. Pobiće nas". Bio je jedan stari čiča, koji me gledao u oči kao da gleda kroz mene. Počeo je da mi govori "Mali idi, preži konje, idemo."

Samir Poljak nikada nakon toga nije video svoje rođake koji su držani u logoru Omarska. On je svjedočio: “Nema ih. Nikad se nisu vratili. Ja čisto ne vjerujem da su živi, posle deset godina, jednostavno nema ih.

Nakon jednog ili dva dana, zatočenicima je bilo dozvoljeno da izađu napolje da bi obavili malu nuždu. Na travi pored njih ležalo je tijelo jednog od mladića koji su se ugušili. Još jednom, brutalnosti kojima je g. Poljak bio podvrgnut su ga otupjele. “Uopšte nisam obraćao pažnju. Tu leži mrtav čovjek, što nije pobudilo nikakva osjećanja u meni, kao da je to komad drveta, balvan, stijena”. Gospodin Poljak priznaje da je u toj “nenormalnoj situaciji” jedini osjećaj koji je imao ogromna radost što je napolju, van tog zagušljujućeg zatvora. “Osjećao sam se predivno. Zrak je nekako imao lijep miris, i sunce, bilo je fino. Teško je opisati, bio je predivan osjećaj. To mi je ostalo u sjećanju, to jutro, to sunce, trava, miris zraka.”

Nakon 10 dana g. Poljak je konačno prebačen u jednu prostoriju u drugoj zgradi u okviru logora. Tu su se nalazili njegov otac i neki drugi rođaci koji su tu već bili držani duže od mjesec dana. Gospodin Poljak je isljeđivan tri puta, a jednom prilikom mu je rečeno da se tereti za učešće u oružanoj pobuni – iako nikad nije učestvovao u sukobu.

Vojnici su takođe mnogo puta ispitivali i premlaćivali oca g. Poljaka. Jednog dana, prozvali su njegovo ime i odveli ga iz prostorije oko pet popodne. Gospodin Poljak se prisjeća: “On se vratio otprilike oko 12 sati noću. Većina koji su bili u sobi spavali su. Sjeo je, nije puno pričao. Bio je preplašen. Vidjelo se na njemu da je bio preplašen. Oblivao ga je hladan znoj. Ali nije htio puno da priča o tome”.

Nakon oko sat vremena, neko je došao do vrata i ponovo prozvao ime oca g. Poljaka. Gospodin Poljak je pred Međunarodnim sudom svjedočio: “Sjećam se dobro da je ustao i da je krenuo prema vratima, da se okrenuo prema meni, malo nasmiješio i izašao”. Gospodin Poljak nikada više nije vidio svog oca. U Omarskoj, niko od ljudi koji su odvođeni noću se nije vratio.

U avgustu, većina zatvorenika je prebačena u druge logore. Gospodin Poljak je ostao u Omarskoj, zajedno sa još oko 150 drugih zatočenika. On se prisjeća: “Mi kad smo ostali tu, bilo nas je jako strah. Pošto, mislili li smo da su nas tu ostavili, da će nas pobiti”.

Međutim, sljedećeg dana, svaki od zatvorenika je dobio po krevat, — ovo je bio prvi put u tri mjeseca da je g.. Poljak mogao da legne. I ostali uslovi su se popravili: nije bilo zlostavljanja, hrana se poboljšala, zatočenici su mogli da se briju i šišaju. Dobili su zadatak da očiste toalete, da bi uklonili sve tragove ubistva. “Znam baš dobro, par momaka, išli su skloniti nekoliko tijela mrtvih koja su bila nedaleko od logora, koja su tu stajala dugo. Sjećam se, dobro mi je ostalo u sjećanju. Kad su pokušali da ih pomjere, jednostavno se raspalo se tjelo, kako da kažem, iščupali su ruku, nogu”.

Zatočenici su bili zbunjeni ovim neočekivanim poboljšanjem uslova u kojima su držani. Međutim, uskoro im je sve postalo jasno kada su strani novinari i predstavnici Crvenog krsta posjetili logor tokom narednih nekoliko sedmica.

Na kraju, g. Poljak je prebačen u logor Manjača. Tu je ostao do kraja decembra 1992, kada je prebačen u Batković u sjeveroistočnoj Bosni, nedaleko od Bijeljine. Tu je ostao do 9. oktobra 1993. godine, kada je oslobođen nakon razmjene zarobljenika. “Ja ne znam kako sam preživio i kako sam normalan uopšte, ili ako se može reći da sam normalan”. Gospodin Poljak je 1994. godine napustio Bosnu. Nakon rata, područje Prijedora je postalo dio eniteta pod dominacijim Srba nazvanog “Republika Srpska”. Gospodin Poljak se nikada nije vratio. Njegov brat je posjetio njihovo selo i fotografisao njihovu kuću. “Ima malo okolo zidova samo, ruševina.”

Semir Poljak nikada nakon toga nije video svoje rođake koji su držani u logoru Omarska. On je svjedočio: “Nema ih. Nikad se nisu vratili. Ja čisto ne vjerujem da su živi, posle deset godina, jednostavno nema ih. Još se njihova tijela nisu pronašla, nisu identifikovana”.

Samir Poljak je svjedočio 23. i 24. jula 2002. u predmetu protiv Milomira Stakića koji je u vrijeme kada su se ovi događaji zbivali, bio predsjednik opštine Prijedor. Milomir Stakić je 31. jula 2003. osuđen za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja i izrečena mu je kazna doživotnog zatvora, koja je nakon žalbenog postupka preinačena na 40 godina zatvora. On je proglašen odgovornim, između ostalog i za uspostavljanje zatočeničkog logora u Omarskoj i za zlostavljanje i mučenje zatočenika bosanskih Muslimana u njemu.

Samir Poljak je takođe svjedočio 20. novembra 2002. u predmetu protiv Radoslava Brđanina. Radoslav Brđanin je bio vodeća politička figura u području poznatom pod nazivom Autonomna Oblast Krajina i pravosnažno je osuđen na 30 godina zatvora za učešće u strateškom planu, koji je između ostalog doveo do uspostavljanja zatočeničkih objekata širom tog područja, uključujući logor Omarska.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Samira Poljaka (na engleskom)

<  Nazad