Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Obraćanje sekretara MKSJ-a, g. Hansa Holthuisa plenumu komisije za pripremu Međunarodnog krivičnog suda tokom njenog Sedmog zasjedanja (6. mart 2001.)

Press Release . Communiqué de presse . Saopštenje
za javnost

(Isključivo za medije. Nije službeni dokument.)

REGISTRY

GREFFE

SEKRETARIJAT

 

Den
Haag, 7. marta 2001.

JL/P.I.S./571



 


OBRAĆANJE SEKRETARA
MKSJ-A, G.HANSA HOLTHUISA

PLENUMU KOMISIJE ZA PRIPREMU MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA

TOKOM NJENOG SEDMOG ZASJEDANJA (6. MART 2001.)


Dobro jutro želim gospodinu predsjedavajućem,
potpredsjedavajućima, članovima Komisije za pripremu i uvaženim
gostima.


Velika mi je čast i privilegija što
mi se ukazala ova prilika da se obratim Sedmom zasjedanju Komisije za
pripremu MKS-a. Kao što možda znate, za Sekretara MKSJ-a postavljen
sam tek početkom ove godine te sam se stoga relativno skoro uključio
u proces oko Međunarodnog krivičnog suda. Bez obzira na to, smatram
da je važno da vam se neposredno prenesu višegodišnja iskustva
Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kao što
su to pred ovim uvaženim tijelom i ranije činili moj prethodnik,
bivši predsjednik i tužilac, i, prije samo godinu dana, jedan
od naših sudija u ime sadašnjeg predsjednika Tribunala. Isto tako
se nadam da će zvaničnici Tribunala i dalje kroz svoj rad učestvovati
u vašem važnom zadatku.


Trudiću se da moje jutrošnje kratko
izlaganje bude praktične prirode i da se usredsredim na konkretne
sadržaje u radu Tribunala a ne na široke principe i opšte
preglede.


Kao i tokom Šestog zasjedanja, i na
ovom se pred vama nalaze tri dokumenta za koje bih rekao da su točkići
pogonskog mehanizma Međunarodnog krivičnog suda, naime:
njegovi finansijski propisi, multilateralni sporazum o njegovim privilegijama
i imunitetu i sporazum koji reguliše odnos između Suda i Ujedinjenih
nacija.


Nema ni potrebe reći da će svaki
od ovih sporazuma umnogome uticati na mogućnosti rada Suda. Dozvolite
mi, stoga, da dam nekoliko načelnih primjedbi u vezi sa nacrtima dokumenata
koji se razmatraju prije no što vam iznesem neka razmišljanja
o praktičnim aspektima potrebe osnivanja suda.


Osnivanjem Međunarodnog suda za bivšu
Jugoslaviju, Ujedinjene nacije pokrenule su nešto sasvim novo i neviđeno
u ovoj organizaciji. Trebalo je, u okrilju jedne administrativne i operativne
strukture decenijama izgrađivane da prevashodno upravlja tijelima
sa funkcijama sekretarijata a, potom, da sprovodi operacije čuvanja
mira i pomoći izbjeglicama, da se osnuje međunarodni krivični
sud koji bi sudio pojedincima za ratne zločine koje su počinili.


Jedan od zahtijeva međunarodnog krivičnog
postupka u odnosu na optuženog pojedinca je da u takvom procesu nema
mnogo prostora za kompromis. Ukoliko tužilac posumnja da je počinjeno
krivično djelo koje spada u njegovu nadležnost, mora da
pokrene istragu, i, ukoliko ima osnova, mora da krivično goni.
Ukoliko u toku postupka iskrsne neko teško pravno pitanje, sudije
ga moraju u potpunosti raščistiti. I, kada proces jednom
počne, međunarodno prihvaćene norme ljudskih prava nalažu
da se optuženom mora obezbijediti zastupnik (kojeg ili sam
plaća ili mu ga dodijeli sud). Pored toga, optuženi ima pravo
da bude upoznat sa svim radnjama krivičnog postupka – od istrage to
krivičnog gonjenja pred sudom – na svom maternjem jeziku. Konačno,
upravo one međunarodno prihvaćene norme ljudskih prava koje sam
pomenuo, zahtijevaju da osoba koja je nevino optužena ili osuđena
ima pravo na određeni vid nadoknade.


Drugim riječima, jedan krivični
postupak – bio on na nacionalnom ili međunarodnom nivou – u velikoj
mjeri određuju norme koje se moraju poštovati. To je proces
koji se, kada se pokrene, mora i okončati, i proces u kojem
nema mnogo prostora za kompromise i prečice. Tako je to bilo i u praksi
Međunarodnog tribunala, a Sekretarijat, koji shodno Statutu MKSJ-a
opslužuje i vijeća i Tužilaštvo, je, kao što možda
znate, često prvi na udaru.


Mislim da Ujedinjene nacije i njihove države
članice mogu da se ponose uspjelim uklapanjem sudske noge u administrativnu
cipelu. Naravno da ne treba da nas iznenadi činjenica da je cipela
ponekad malo i tištala, jer je jednostavno teško uskladiti potrebe
jedne organizacije kao što su Ujedinjene nacije i ustanova kao što
su ad hoc međunarodni tribunali. Dozvolite mi da vam iznesem
neke primjere u nadi da će vam biti od koristi tokom vaše tekuće
rasprave.


U pokušaju da predvidimo kako će
izgledati budući Međunarodni krivični sud i kako najefikasnije
njime upravljati, iskustvo nam govori da to treba da bude jedna institucija
sa upravom čiji se način rada zasniva na pojmu "fleksibilnost".


S tim u vezi, pomenuću dobrovoljnu
predaju 10 optuženih osoba u jednom danu oktobra 1997.
– pred istek budžetskog ciklusa Tribunala. Sve te osobe, osim jedne,
tražile su da im Sud dodijeli branioca pozivajući se na svoje
slabo imovinsko stanje. Kao što sam već rekao, priroda krivičnog
sudskog procesa je takva da se razmatranje takvog zahtjeva, ukoliko su
zadovoljena odgovarajuća pravila, i njegovo odobravanje, ne mogu uskratiti
zbog nedostatka budžetskih sredstava. Takođe ću pomenuti iznenadno
izbijanje krize na Kosovu, samo dva i po mjeseca nakon što smo usvojili
budžet za 1999.godinu. Tribunalu su odjednom bila hitno potrebna značajna
novčana, kadrovska i tehnička sredstva kao i konkretno stručno
pojačanje. I u tom slučaju važilo je načelo da krivični
postupak zahtijeva neodložno pokretanje istrage, prije nego što
veći dio potencijalnog dokaznog materijala bude izmijenjen ili uništen.


U oba slučaja, valjalo je hitno djelati,
i rasporediti novac i sredstva u skladu sa zadacima povjerenim Tribunalu.
Kriza na Kosovu iziskivala je naglo povećanje obima terenskog rada
Tribunala. Za to je trebalo naći sredstva, a predvidjeti odgovarajuće
smanjenje istih nakon okončanja posla. Naglo povećanje broja pritvorenih
osoba u oktobru 1997., zahtijevalo je znatno proširenje smještajnih
kapaciteta pritvorskog objekta Tribunala, takoreći preko noći.
Kao što sam rekao, to je podrazumijevalo i značajno povećanje
troškova za pravnu pomoć i ulaganje sredstava i stručnog znanja
u proširenje kapaciteta sudnica u veoma kratkom roku.


I u drugim oblastima izvukli smo pouke
iz prakse pa mi dozvolite da se sada malo detaljnije osvrnem na neke od
njih.


Naše iskustvo je pokazalo da finansijski
propisi i pravila za koje nastojimo da budu potpuno otvoreni – što
je samo po sebi vrijedan cilj – nisu uvijek primjereni ponekad delikatnim
uslovima u kojima treba obezbjediti finansiranje potreba osjetljivih svjedoka
koje poziva Sud. Uvjerili smo se da su mnogi principi regulisanja putovanja
osoblja i drugih osoba koji rade za Tribunal rijetko kad primjenjljivi
na ovu kategoriju osoba. Mnogi naši svjedoci su svjedoci žrtve
koji su teško propatili u ratu. Izgubili su članove porodice,
kuće i imovinu, a često su i nezaposleni. Malo ih je ranije putovalo
avionom, a kamoli u neku drugu zemlju. Mnogi su takođe izbjeglice
ili interno raseljena lica koja se trude da ponovo počnu živjeti
normalno u veoma teškim poslijeratnim uslovima. Neki su u opasnosti
obzirom na svoje svjedočenje. U nekim slučajevima, ti svjedoci
nemaju čak ni važeće putne isprave i izrazili su strah za
svoje nacionalne organe vlasti /kao u originalu/. Očito je da ovi
svjedoci spadaju u sasvim različitu kategoriju od redovnog osoblja
UN za koje se obezbjeđuju putovanja, oprema, itd. Sekretarijatu je
bilo veoma teško da osigura punu tajnost i pribavi svu relevantnu
dokumentaciju prilikom organizovanja putovanja, privremenog smještaja,
ljekarska nege za takve osjetljive svjedoke, a da se istovremeno u potpunosti
pridržava standardne finansijske prakse Ujedinjenih nacija. Shodno
tome, u svjetlu ovih iskustava, želim da ponovim nešto što
je sudija May istakao prilikom svog obraćanja Komisiji marta prošle
godine, a to je da je od ključnog značaja da se u finansijske
propise i pravilnik MKS-a, kao i njegove propise za nabavku, ugrade konkretne
odredbe primjenjljive na žrtve i svjedoke i njihove posebne potrebe.
Ja bih njegovom apelu dodao i to da je potrebno unijeti odgovarajuće
i jasne formulacije i u sporazum o privilegijama i imunitetu, uzimajući
u obzir, naprimjer, da mnogi svjedoci i žrtve neće biti voljni
da putuju i svjedoče a da nemaju uz sebe nekog člana porodice,
prijatelja, ili neki vid pravne zaštite. U tom smislu, isto tako smo
konstatovali da privilegije i imunitet koji su koncipirani za, i po pravilu
ih uživaju, osoblje UN-a i predstavnici država, ne obezbjeđuju
uvijek i jasno definisan zakonski status koji bi omogućio ekipi odbrane
da efikasno radi. Više puta nam je veliki problem bio da odredimo
ko je u sastavu određene ekipe odbrane, a potom, utvrdivši to,
koje su privilegije i imuniteti potrebni pojedinim članovima ekipe.
Slična pitanja mogu se postaviti i u pogledu specijalnog zakonskog
statusa koji se mora dati drugim kategorijama lica koje nisu uobičajene
u šablonu UN: odvjetnik koji nije branilac (kao što sam rekao,
naprimjer, pravni zastupnik žrtve): optuženi, pa čak i osumnjičeni.
Ovoj kategoriji netipičnih treba dodati i predstavnike nevladinih
organizacija koji pružaju osnovne usluge ili drugu pomoć Međunarodnom
tribunalu. Svaka od ovih kategorija osoba igra bitnu ulogu u krivičnom
postupku pa smo konstatovali da je od najvećeg značaja da se njihov
zakonski status definiše što je jasnije i eksplicitnije moguće.


Uvaženi delegati, to su neke od stvari
sa kojima smo se morali pozabaviti u našoj praksi. Iznio sam ih ovdje
otvoreno, ne kao prikrivenu žalbu – Sekretarijat i MKSJ uspijevali
su da stvari riješe kroz tijesnu saradnju – već, prije, kao problem
s kojim smo se suočili u praksi i kao faktore koji se po našem
mišljenju moraju imati u vidu sada kada je i vrijeme i prilika da
se ustroji jedan administrativni i operativni okvir zaista usmjeren
na funkcionisanje jednog međunarodnog krivičnog suda kao
takvog.


Da zaključim svoje jutrošnje izlaganje,
htio bih vam iznijeti još neka razmišljanja o praktičnim aspektima
osnivanja jednog suda, razmatrajući pitanja koja nisu nužno sadržana
u dokumentima o kojima Komisija trenutno raspravlja. Ova pitanja ipak
pokrećem jer smatram da zaslužuju da se razmotre, bez obzira na
činjenicu da Rimski statut još nije stupio na snagu.


Očigledno je da su praktična pitanja
vezana za osnivanje MKS-a mnogostruka i da predstavljaju veliki izazov
i u optimalnim uslovima.


MKSJ je od samog svog osnivanja imao na
raspolaganju jedan osnovni sistem i ljude obučene da rade u tom sistemu.
Od prvoga dana imao je finansijski pravilnik, pravilnik o nabavkama, angažovanju
osoblja i kadrovski pravilnik, na osnovu kojih su, naprimjer, angažovane
i plaćene osobe koje bi potom pokrenule dugotrajan proces pregovaranja
o iznajmljivanju neke zgrade. Postojali su osnovni sistemi bezbjednosti
za osnovne potrebe Tribunala iako oni nisu predviđali posebne potrebe
zaštite informacija koje se moraju zadovoljiti u jednoj sudskoj ustanovi
koja ima mnogo zaštićenih svjedoka.


Kao što sam upravo rekao, nije sve
bilo savršeno ali je Tribunalu ipak omogućavalo da usmjeri sredstva
i pokrene rad na dodatnim, namjenskim sistemima za Tribunal koje je trebalo
organizovati, i daću vam samo nekoliko primjera takvih sistema: sistem
sudske arhive, pravila o pritvoru, pravila koja regulišu dodjelu branilaca,
propisi o posjetama i održavanju veza sa zatvorenicima, tipski sporazumi
za provođenje kazni i preseljavanje svjedoka, protokoli za istragu,
smjernice za zaštitu informacija, bezbjednosne smjernice i protokoli
za osoblje na terenu, kodeksi ponašanja za branioce, postupci i protokoli
za rukovanje dokaznim materijalom, okvir za rješavanje potraživanja
nevino optužnih ili osuđenih osoba, i, naposljetku, kodeks ponašanja
za prevodioce.


Toplo preporučujem da se ovi sistemi
ustroje za Međunarodni krivični sud prije nego što
se suoči s izazovom svog prvog predmeta. Pretpostavljam da će
i taj prvi predmet sam po sebi biti dovoljno veliki izazov. Isto tako,
na osnovu našeg iskustva, pretpostavljam da će ustrojavanje tih
sistema iziskivati i vremena i truda.


Dozvolite mi da se vratim na elementarnu
strukturu. Kao što sam rekao, Međunarodni tribunal je bio u mogućnosti
da se u svojoj praksi uklopi u pravilnike o zapošljavanju i kadrovske
pravilnike UN i da koristi strukture kao što su Zajednički penzioni
fond UN i Administrativni sud UN. Međutim, uvidjeli smo da postojeća
rješenja ne omogućavaju Tribunalu u dovoljnoj mjeri da se nosi
sa zahtjevima tržišta radne snage na kojem jedan međunarodni
krivični sud mora da angažuje kadrove; a to će, dugoročno
gledano, uticati na mogućnost opstanka suda. Naprimjer, veliki dio
radne snage Tribunala, advokati, su pojedinci koji teže afirmaciji
u skladu sa zaslugama, pojedinci koji lako mijenjaju posao, koji napuštaju
karijeru u tužilaštvu, sudstvu ili školstvu, ili posao u nekoj
advokatskoj firmi da bi radili u oblasti međunarodnog krivičnog
prava između tri i pet godina, a potom opet prešli na nešto
drugo ili se na poziv vratili da ponovo rade za svoje vlade. Za takve
kadrove potrebna su fleksibilna rješenja za penzije i zdravstveno
osiguranje u koja oni mogu da se uključe, a organizaciji za koju rade
potrebna je takva sistematizacija radnih mjesta kojom će se optimalno
iskoristiti njihova iskustva.


Međunarodni krivični sud će
takođe morati imati u vidu činjenicu da će neki od neophodnih
stručnjaka biti deficitarni – malobrojni su patolozi s iskustvom na
ekshumacijama masovnih grobnica u ratnim područjima – i takvi kadrovi
će se morati naći i angažovati za Sud na fleksibilnoj osnovi
u skladu sa zahtjevima tržišta radne snage.


Cijenjeni delegati, jasno je iz iskustva
MKSJ-a da se mnoga praktična pitanja moraju riješiti prije no
što Međunarodni krivični sud uopšte bude u stanju da se
pozabavi svojim prvim predmetom. To iziskuje vremena. To isto iskustvo
nam govori da se to mora uraditi unaprijed, kako bi se Sudu dali
što je moguće djelotvorniji instrumenti za njegov značajan
i težak zadatak. U tom smislu, još jednom vam nudim praktična
iskustva Sekretarijata i drugih organa MKSJ-a. Zajednički je stav
našeg osoblja da je osnivanje jakog, djelotvornog i pouzdanog Međunarodnog
krivičnog suda u službi međunarodne pravde isto toliko važno
i zaslužuje požrtvovan rad kao što je pobrinuti se da ad
hoc
sudovi ispune svoj mandat.


Gospodine predsjedavajući, uvaženi
delegati, privodite kraju proces pokrenut prije dosta vremena. Dozvolite
mi da vas ohrabrim da, kao i do sada, budete brižljivi u razradi pojedinosti
i planova, kako biste Međunarodnom krivičnom sudu dali zamajac
za pokretanje njegovog važnog zadatka.


Zahvaljujem vam na pažnji.