Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Presuda u predmetu Aleksovski

Press Release . Communiqué de presse . Priopćenje
za javnost


(Isključivo za medije. Nije službeni dokument.)

Den Haag, 30. lipnja 1999.

CC/P.I.S./413-T


PRESUDA
U PREDMETU ALEKSOVSKI


Uvod


Nakon izricanja presude
7. svibnja 1999. (vidi Priopćenje za javnost br. 400), Raspravno
vijeće I bis (predsjedavajući
sudac Rodrigues i suci Vohrah i Nieto-Navia) donijelo je 25. lipnja 1999.
pisanu presudu i kaznu u predmetu Aleksovski.
Presudi je pridodano Različito mišljenje suca Almira
Rodriguesa i Zajedničko odvojeno mišljenje, suca Lal Chand Vohraha
i suca Rafaela Nieto-Nieve, oba u vezi s primjenjivošću članka
2 Statuta Međunarodnog suda (teške povrede Ženevskih konvencija
iz 1949.).


U nastavku su u glavnim
crtama izloženi glavni pravni nalazi iz presude i Različitog
i Zajedničkog odvojenog mišljenja. Opsežni sažetak
bit će objavljen u kolovoškom izdanju “Pravnog dodatka
Biltenu MKSJ-a”.


Optužnica


Prema optužnici, Zlatko
Aleksovski bio je upravitelj zatvorskog objekta u Kaoniku, u blizini Busovače
(Bosna i Hercegoviona). Optužnica navodi da je “od siječnja
1993. barem do kraja svibnja 1993, Zlatko Aleksovski, od pripadnika HVO
ili njihovih suradnika, preuzeo u zatvorski objekat u Kaoniku i u svoju
nadležnost stotine uhićenih bosanskih Muslimana civila. Zatvorenici
su dolazili s velikog područja, između ostalog i s područja
općina Vitez i Busovača. Mnogi od zatvorenika u njegovoj nadležnosti
podvrgavani su nečovječnim postupcima: između ostalog,
prekomjerno i okrutno su ispitivani, bili su izloženi fizičkim
i psihičkim povredama, prisilnom radu (kopanje rovova) u opasnim
situacijama, postavljani su u žive zidove, a neki su ubijeni ili
su na drugi način protuzakonito
izgubili život”.


Optuženik je optužen
temeljem i osobne kaznene odgovornosti i kaznene odgovornosti nadređenog.
U dvije točke optužen je za teške povrede Ženevskih
konvencija iz 1949. (članak 2 Statuta), tj. za nečovječno
postupanje i namjerno nanošenje teške patnje ili teških
povreda tijela ili zdravlja, a u jednoj točki za kršenja zakona i običaja ratovanja (članak
3 Statuta – povrede osobnog dostojanstva).


Glavni
pravni nalazi


Kao opći preduvjet za primjenu članaka 2 i 3 Statuta, strane
su se složile da je u vremenskom razdoblju relevantnom za optužnicu
postojao oružani sukob između oružanih snaga muslimanske
zajednice u Bosni i Hercegovini i vojnih jedinica bosanskih Hrvata. Raspravno
je vijeće utvrdilo dostatnu vezu između sukoba i navedenih zločina.


Članak
2 Statuta (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.)


Većina sudaca u Raspravnom
vijeću smatrala je da članak 2 Statuta nije primjenjiv i u skladu
s tim osobodili su optuženika krivnje za dvije optužbe temeljene
na tom članku. Suci Vohrah i Nieto-Nieva objasnili su, da prema njihovom
mišljenju, navedeni se zločini protiv bosanskih Muslimana nisu
dogodili tijekom međunarodnog oružanog sukoba i da navedene
žrtve nisu bile “zaštićene osobe” u smislu
članka 4 Ženevske konvencije IV (vidi Zajedničko mišljenje
većine, tj. suca Vohraha i suca Nieto-Nieve o primjenjivosti članka
2 Statuta u skladu sa stavkom 46 presude.)


Sudac Rodrigues je naveo
da su, prema njegovom mišljenju, predočeni dokazi dokazali
međunarodni karakter oružanog sukoba. Ipak, čak i da to
nije bio slučaj, sudac Rodrigues smatra da međunarodni karakter
sukoba nije uvjet za primjenu članka 2 Statuta (vidi Različito
mišljenje suca Rodriguesa, predsjedavajućeg suca Raspravnog
vijeća.)


Članak
3 Statuta (kršenja zakona ili običaja ratovanja)


Raspravno je vijeće
najprije razmotrilo navedene događaje u zatvoru u Kaoniku. U skladu
s člankom 7(1) Statuta (osobna kaznena odgovornost), Raspravno je
vijeće proglasilo optuženika krivim jer je naredio i/ili pomagao
i pridonio fizičkom i psihičkom zlostavljanju muslimanskih zatočenika.
Takva zlostavljanja smatraju se povredama osobnog dostojanstva koje su
zabranjene u skladu s člankom 3 Ženevskih konvencija i također
člankom 3 Statuta Međunarodnog suda.


Raspravno je vijeće
također smatralo da je optuženik, bilo kao civil ili kao vojna
osoba, bio upravitelj ili voditelj zatvora u Kaoniku, te je bio i de jure i de
facto
u nadređenom položaju u odnosu na zatvorske
čuvare. Raspravno je vijeće nadalje ustanovilo da je optuženik
znao da su kaznena djela činjena a nije poduzeo nikakve mjere da
ih spriječi ili da kazni počinitelje. Stoga je Raspravno vijeće
proglasilo optuženika krivim prema članku 7(3) Statuta (kaznena
odgovornost nadređenog).


Što se tiče događaja
izvan zatvora, Raspravno je vijeće proglasilo Zlatka Aleksovskog
krivim temeljem članka 7(1) Statuta – jer je pomagao i pridonio
tomu da zatočenici kopaju rovove ili da se koriste kao živi
zidovi. Ova se djela smatraju povredama osobnog dostojanstva i kažnjiva
su prema članku 3 Statuta.


Napomena


Tiskani
primjerci presude (objavljene na francuskom jeziku), Različitog mišljenja
(na francuskom) i Zajedničkog odvojenog mišljenja (objavljenog
na engleskom i prevedenog na francuski) mogu se dobiti od Službe
za javno informiranje. Ovi su dokumenti također dostupni i na internet
stranici MKSJ-a (trenutačno samo u formatu PDF).


Presuda
i Različito mišljenje trenutačno se prevode i bit će
dostupne za neko vrijeme. Ti će prijevodi također biti dostupni
i na Internet stranici MKSJ-a.