Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Srpskim funkcionerima potvrđene osude za zločine na Kosovu

ŽALBENO VEĆE
Saopštenje za javnost
(Isključivo za medije. Nije službeni dokument.)
Hag, 23. januar 2014.
VE/CS/1594t

Srpskim funkcionerima potvrđene osude za zločine na Kosovu

Žalbeno veće je danas delimično prihvatilo žalbe odbrane i tužilaštva u predmetu Šainović i drugi kojim su obuhvaćena četvorica visokih političkih, vojnih i policijskih funkcionera Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i Srbije. Ovom presudom, Žalbeno veće je smanjilo kaznu Nikoli Šainoviću s 22 na 18 godina zatvora, Sretenu Lukiću s 22 na 20 godina zatvora i Vladimiru Lazareviću s 15 na 14 godina zatvora. Kazna od 22 godine zatvora, izrečena Nebojši Pavkoviću, je potvrđena.

Ovaj predmet odnosio se na zločine koje su počinile srpske snage na Kosovu od marta do maja 1999, kada je, nakon početka bombardovanja Jugoslavije od strane NATO pakta, započeta kampanja nasilja nad civilnim albanskim stanovništvom Kosova, tokom koje su mnogi prisilno raseljeni, počinjena su ubistva i seksualno nasilje, a džamije su hotimično uništavane. Tokom perioda na koji se odnosi Optužnica, četiri žalioca bila su na nekim od najviših funkcija u Saveznoj Republici Jugoslaviji i Srbiji: Šainović je bio potpredsednik vlade SRJ, Pavković je bio komandant 3. armije Vojske Jugoslavije (VJ), Lazarević je bio komandant Prištinskog korpusa VJ, a Lukić načelnik štaba Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije u Prištini.

Svaki od žalilaca uložio je žalbu na osuđujuću presudu i kaznu, a tužilaštvo se žalilo na prvostepene oslobađajuće presude svakome od žalilaca po određenim tačkama Optužnice, kao i na izrečene kazne.

Žalbeno veće je potvrdilo zaključak iz prvostepene presude da su tokom proleća 1999. godine, u svakoj od 13 opština na Kosovu gde su se dogodili zločini koji se optuženima stavljaju na teret, “snage SRJ i Srbije hotimično i prisilno raseljavale civile, kosovske Albance, kako na Kosovu tako i izvan njega”, kao i da su prilikom prisilnog raseljavanja albanskog stanovništva Kosova, srpske i jugoslovenske snage ubile stotine ljudi, uništile ili oštetile džamije i seksualno zlostavljale kosovske Albanke.

Žalbeno veće je takođe potvrdilo, uz suprotno mišljenje sudije Tuzmukhamedova u vezi sa Šainovićem, zaključak Pretresnog veća da su Šainović, Pavković i Lukić krivi za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj prisilno raseljavanje albanskog stanovništva Kosova, kao i da snose individualnu odgovornost za niz zločina za koje je utvrđeno da predstavljaju zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona ili običaja ratovanja. Isto tako, Žalbeno veće je potvrdilo da Lazarević snosi individualnu odgovornost za pomaganje i podržavanje zločina protiv čovečnosti.

Žalbeno veće je takođe konstatovalo da zločini deportacije i druga nehumana dela (prisilno premeštanje) počinjeni u selu Tušilje, u opštini Srbica, 29. marta 1999. nisu bili navedeni u Optužnici, što je “išlo na štetu optuženih i time im je u znatnoj meri bila umanjena mogućnost da pripreme svoju odbranu”. Shodno tome, Žalbeno veće je ukinulo osuđujuće presude svoj četvorici žalilaca u vezi s ovim incidentom.

Žalbeno veće je takođe prihvatilo osporavanje činjeničnog zaključka Pretresnog veća u vezi s raseljavanjem stanovništva Kačanika i sela Turićevac. Sudije Žalbenog veća su zaključile da “nijedan razumni presuditelj o činjenicama nije mogao da konstatuje, kao jedini razuman zaključak koji se da izvesti, da su pripadnici snaga VJ, u slučaju Kačanika, i pripadnici VJ i MUP-a, u slučaju Turićevca, prouzrokovali raseljavanje stanovništva”. Shodno tome, Žalbeno veće je ukinulo osuđujuću presudu Lazareviću u vezi s Kačanikom i osuđujuće presude svoj četvorici žalilaca u vezi s incidentom u Turićevcu.

Osim toga, Žalbeno veće je prihvatilo Lukićevu žalbu u vezi s ubistvima počinjenim tokom operacije u dolini Reka u opštini Ðakovica, te ukinulo obe osuđujuće presude Pavkoviću i Lukiću za ubistvo kao zločin protiv čovečnosti u vezi s 274 od ukupno 287 ubijenih kosovskih Albanaca. Žalbeno veće je utvrdilo da je jedino ustanovljeno van razumne sumnje da 13 ubijenih nisu aktivno učestvovali u neprijateljstvima odnosno da su bili van borbenog stroja u vreme smrti.

Nadalje, Žalbeno veće je izložilo zaključke u vezi s Lazarevićevim argumentom da je Pretresno veće pogrešilo kada ga je osudilo za pomaganje i podržavanje krivičnih dela deportacije i nehumanih dela (prisilno premeštanje), jer njegova navodna dela i propusti nisu bili konkretno usmereni ka pomaganju tih zločina. Žalbeno već je, nakon pažljivog razmatranja sudske prakse MKSJ i MKSR, kao i običajnog međunarodnog prava zaključilo, uz suprotno mišljenje sudije Tuzmukhamedova, da “konkretna usmerenost” ne predstavlja element pomaganja i podržavanja kao vida odgovornosti. Shodno tome, Lazarevićev argument je odbijen.

Žalbeno veće je, uz suprotno mišljenje sudije Liua, delimično prihvatilo neke podžalbene osnove Šainovićeve žalbe, i ukinulo mu osuđujuću presudu za ubistvo kao kršenje zakona ili običaja ratovanja, kao i za ubistvo i progon kao zločine protiv čovečnosti, počinjene pre 7. maja 1999. u Beloj Crkvi, Maloj Kruši, Suvoj Reci, Izbici, Đakovici, Korenici i Meji i u blizini Gornje Sudimlje. Žalbeno veće je takođe delimično prihvatilo neke od podžalbenih osnova Lukićeve žalbe, i ukinulo mu osuđujuću presudu za ubistva počinjena pre 1. aprila 1999. i tog dana u mestima Bela Crkva, Mala Kruša, Suva Reka, Izbica i Đakovica.

Žalbeno veće je takođe delimično prihvatilo žalbu tužilaštva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem K31, K14, i K62 počinjenim u Prištini, utvrdivši da su pripadnici VJ i MUP-a žrtve silovali s diskriminatornom namerom, i da ova dela predstavljaju progon kao zločin protiv čovečnosti.

Žalbeno veće takođe je delimično prihvatilo, uz suprotno mišljenje sudije Liua u vezi sa Šainovićem, još jednu žalbenu osnovu žalbe tužilaštva, i ustanovilo da je Pretresno veće pogrešilo kada Šainovića i Lukića nije proglasilo krivim za progon putem seksualnog zlostavljanja, kao zločin protiv čovečnosti, počinjen u Beleu, Ćirezu i Prištini. Sudije su takođe jednoglasno zaključile da je Pretresno veće pogrešilo što Pavkovića nije proglasilo krivim za seksualno zlostavljanje počinjeno u Prištini. Međutim, Žalbeno veće, uz suprotno mišljenje sudije Ramaroson, nije izreklo nove osude po žalbi.

Što se tiče žalbi koje su sve strane u postupku uložile na odmeravanje kazni, Žalbeno veće je utvrdilo da su argumenti tužilaštva, Šainovića i Lukića u vezi s tim što Pretresno veće nije individualizovalo kazne, kao i Lukićev argument u vezi s njegovom dobrovoljnom predajom kao olakšavajućom okolnošću, osnovani. Uzevši sve u obzir, Veće je zaključilo da “s obzirom na okolnosti u ovom predmetu i s obzirom na težinu krivičnih dela za koja su žalioci odgovorni, a imajući u vidu načelo proporcionalnosti, valja u ograničenom obimu smanjiti kazne koje je prvostepeno veće izreklo g. Šainoviću, g. Lazareviću i g. Lukiću”.

Sudija Liu Daqun je priložio delimično suprotno mišljenje i deklaraciju, a sudije  Arlette Ramaroson i Bakhtiyar Tuzmukhamedov su priložili suprotna mišljenja.

Suđenje u predmetu Šainović i drugi bilo je jedno od najvećih i najsloženijih suđenja pred Međunarodnim sudom. Suđenje je počelo 10. jula 2006, i to šestorici optuženih, među kojima su bili Milan Milutinović, bivši predsednik Srbije i Dragoljub Ojdanić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije. Suđenje je završeno 27. avgusta 2008. Tokom suđenja, Pretresno veće je saslušalo usmena svedočenja ukupno 235 svedoka, i prihvatilo više od 4.300 dokaznih predmeta. Prvostepena presuda izrečena je 26. februara 2009. godine. Osim ove četiri osuđujuće presude, Pretresno veće je Milutinovića oslobodilo krivice po svim optužbama, a Ojdanić je osuđen na 15 godina zatvora za pomaganje i podržavanje ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti. Tužilaštvo i Ojdanićeva odbrana povukli su svoje žalbe u januaru 2013, a prevremeno puštanje na slobodu mu je odobreno 10. jula 2013.

Međunarodni sud je podigao optužnice protiv ukupno devet najviših zvaničnika Srbije i Jugoslavije za zločine koje su počinile srpske snage na Kosovu 1999. godine, uključujući i gorepomenutu šestoricu. Bivši jugoslovenski vođa Slobodan Milošević bio je prvi šef neke države optužen za ratne zločine, koji je bio na funkciji  kada je Međunarodni sud protiv njega podigao optužnicu 1999. Sudilo mu se od 2002. do 2006. godine za zločine, koji su prema navodima iz optužnice počinjeni na Kosovu, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali je on umro prirodnom smrću pred sam kraj suđenja i pre nego što je izrečena presuda. Vlajko Stojiljković, visoki policijski zvaničnik blizak Miloševiću, takođe je optužen, ali je izvršio samoubistvo u Beogradu 2002. Izricanje pravosnažne presude Vlastimiru Đorđeviću, bivšem pomoćniku ministra unutrašnjih poslova Srbije i načelniku Resora javne bezbednosti, zakazano je za 27. januar.

Od svog osnivanja Međunarodni sud je podigao optužnice za teške povrede humanitarnog prava počinjene na području bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. godine protiv 161 lica. Do sada su okončani postupci protiv 140 lica.