Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Emir Beganović

… Bilo je bezakonje … Ako je neko nešto imao prije rata, nekakve verbalne duele, ako se ljudi nisu podnosili, dolazili bi ubijali, tražili po Omarskoj.

Emir Beganović, bosanski Musliman, teško je premlaćen i držan u nečovječnim uslovima u zatočeničkom logoru Omarska kojeg su vodili bosanski Srbi u blizini Prijedora u Bosni i Hercegovini. Svjedočio je 19. jula 1996. u predmetu Duška Tadića i 4. i 5. maja 2000. u predmetu Kvočka i drugi.

Pročitajte priču i svjedočenje

Emir Beganović rođen je u Prijedoru, gradu u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Prije izbijanja sukoba 1992, imao je 37 godina i bio uspješan poslovni čovjek, vlasnik nekoliko restorana i jedne cvjećare. Bio je oženjen i imao sina.
Zbog nedostatka osnovnih higijenskih uslova, “Užasan je smrad bio, u svim prostorijama. U svim dijelovima logora. Jedino ljudi mnogi nisu htjeli s piste ići samo baš zbog tog smrada i uslova. Bili smo se svi zaušljivili, zapuštanih brada. Izgladnijeli, kosturovi.

Nakon parlamentarnih izbora održanih 1990. godine, porasla je netrpeljivost između Srba i nesrba, kako Hrvata tako i Muslimana u Prijedoru. Napetosti su ubrzo eskalirale nakon što je izbio međuetnički sukob Srba i Hrvata u susjednoj Hrvatskoj. Srbi iz Bosne su se pridružili Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA) i podržali svoje sunarodnike u tom ratu. Prijedor je postao sve više militarizovan a primjetno je bilo prisustvo naoružanih srpskih vojnika iz sukoba u Hrvatskoj. Oružje poput pušaka JNA i ručnih granata se prodavalo na ulici i obični građani su se naoružavali radi zaštite. Kako je g. Beganović izjavio tokom svog svjedočenja: “Zna se da je bila vrijednost automatske puške između 1000 i 1500 maraka, njemačkih, granate su bile ručne po 20, 30 maraka da bi kasnije cijena bila 10 maraka. ”

U martu 1992. godine, veliki broj ljudi, uglavnom Muslimana i Hrvata, napustio je Prijedor. Gospodin Beganović se sjeća da su svi imali nekakav zloslutni osjećaj “da će se nešto desiti”. Zabrinut zbog rastuće napetosti, poslao je svoju suprugu i sina u jedan mirni dio Hrvatske dok je on ostao u Prijedoru. Međutim, plašio se da živi sam jer se osjećaj anarhije širio a neki Srbi su se svetili Muslimanima iz privatnih razloga. Riješio je da se preseli kod svog prijatelja, dr. Esada Sadikovića.

Srbi su zvanično preuzeli vlast u Prijedoru 30. aprila 1992. godine. Od tog dana, g. Beganović se sjeća, “napetost je rasla iz časa u čas.” Srbi su isticali srpske zastave po cijelom gradu i postavljali kontrolne punktove na kojima su maltretirali Muslimane i Hrvate, dok su Srbi prolazili nesmetano. “Tako da, ovaj, jednostavno, život se okrenuo u roku, preko noći, u roku od 24 sata. Sve više i više se smanjivalo kretanje ljudi po gradu, po centru grtada, tako za 15-tak 20 dana više se ljudi nisu kretali po gradu, grad je bio pust”. Grad je izgledao potpuno pusto. Do 20. maja, g. Beganović je zatvorio sve svoje poslove.

Srpske snage su 30. maja 1992. godine započele etničko čišćenje Prijedora od nesrpskog stanovništva. Putem radija su izdavane instrukcije Muslimanima da ne napuštaju svoje domove a kasnije im je rečeno da moraju da okače bijele plahte ispred svojih domova kako bi bili identifikovani kao Muslimani.

Kada su se g. Beganović i njegov prijatelj Dr. Esad Sadiković popeli uz stepenice da okače plahte, vidjeli su čaršiju, muslimanski kvart, u plamenu. Jedan drugi prijatelj, Asif Kapetanović, koji je takođe stanovao kod Sadikovića, vidjeo je svoju kuću u plamenu. Povikao je: “Majka mi je u kući, sigurno su i nju zapalili”. On i g. Beganović su krenuli ka njegovoj kući. Na ulici im je prišao jedan srpski vojnik i naredio im da se zaustave. Uplašen, g. Beganović je pobjegao preskočivši jednu živu ogradu; iza svojih leđa čuo je hice koje je taj vojnik ispalio na njega. Sakrio se u kući jednog komšije Muslimana.

Ubrzo nakon što je stigao tamo na radiju je čuo uputstvo po kojem su Muslimani morali da nose bijele trake oko ruke, izađu na ulice, i u koloni se upute ka glavnom gradskom trgu. Gospodin Beganović i ostali su se povinovali toj naredbi. Na putu do centra grada, g. Beganović je vidio tijela nekoliko civila naslagana pored puta. Nije prepoznao nijedno od ovih tijela jer su bila potpuno izobličena mitraljeskim rafalima.

Kada je stigao do centra grada g. Beganović se priključio grupi od oko dvije hiljade ljudi koji su se tamo već nalazili. Autobusi su ih tamo već čekali. Srpski vojnici su dijelili muslimanske civile: žene i djecu na jednu stranu, a sve muškarce starije od 15 godina na drugu. Zajedno sa ostalim muškarcima, g. Beganović je ušao u jedan autobus. Predveče su autobusi stigli u mjesto za koje je g. Beganović kasnije saznao da se zove logor Omarska. Tu je proveo više od dva mjeseca. Kada je izašao iz autobusa, g. Beganović je bio prisiljen da isprazni džepove. Slučajno se desilo da su mu u džepovima bile petarde zaostale od proslave nove godine. Kada je stražar koji ga je pretresao video petarde, povikao je: “Ovoga odvojite i ubijte ga. Streljate ga, on je sa ovim zavaravao našu vojsku”. Tada su g. Beganovića izdvojili. Kasnije, jedan srpski policajac ga je doveo u jednu veliku prostoriju u kojoj je držan sa oko 600 drugih ljudi. Objasnio je g. Beganoviću: “Bježi tamo skloni se, i nemoj se nikom odazivati na ime i prezime. Inače, ako se odazoveš, bićeš ubijen”. Gospodin Beganović ga je poslušao.

Zatočenici u Omarskoj su uglavnom bili Muslimani, uz neke Hrvate, i manja grupa od oko 35 žena. Životni uslovi u logoru Omarska bili su jezivi. Zatočenici su često držani u prenatrpanim, zagušljivim prostorijama, spavali su po podu, često postrance jer nije bilo dovoljno prostora da bi ležali na leđima.

Nije im pružena nikakva medicinska pomoć. Gospodin Beganović se sjeća da su nakon premlaćivanja “Ljudi su hodali iskrvavljeni, ucrvani, bili su sa gnojem, po 2-3 litre gnoja su imali na leđima, izubijani takvi. Pedeset posto ljudi je imalo dizenteriju. Higijenski su uslovi bili katastrofa”. Zbog nedostatka osnovnih higijenskih uslova, “Užasan je smrad bio, u svim prostorijama. U svim dijelovima logora. Jedino ljudi mnogi nisu htjeli s piste ići samo baš zbog tog smrada i uslova. Bili smo se svi zaušljivili, zapuštanih brada. Izgladnijeli, kosturovi”.

Jedan od metoda progona u logoru Omarska bilo je izgladnjivanje: prvih šest dana svog zatočeništva g. Beganović nije dobio nikakvu hranu, a zatočenici su kasnije hranjeni jednom dnevno u logorskoj kantini. Kako je kasnije svjedočio: “Morali smo za tri minute pretrčati, pojesti obrok i izaći vani”. Odlazak na obrok je uvijek bio rizičan jer je uvijek bio povezan sa strašnim premlaćivanjima.

Zatočenik logora Omarska koji su 1992. osnovali bosanski Srbi. Mnogi ljudi su tamo umrli usljed premlaćivanja, izgladnjivanja i zlostavljanja.
(Dokazni predmet tužilaštva P3/232 u predmetu Kvočka i drugi)

“U 90 odsto slučajeva, kad smo išli na tu hranu dobivali smo batine i kad ulazimo i kad izlazimo. Često su nam u hodniku ovome, kad se izlazili iz restorana, prosipali vodu, kantu vode prospu, i onda bace one plastične tacne na kojima se nosi hrana. I mi kad bi pretrčavali, normalno prvi bi se odmah okliznuo, svi bi padali jedan po drugom. I onda su, tako, tukli nas”.

Premlaćivanja su se u Omarskoj dešavala svakodnevno. Gospodin Beganović je objasnio da su stražari premlaćivali zatočenike dok su ih isljeđivali danima, pokušavajući da ih primoraju da priznaju političke pogreške. Uslovi su bili užasni. “Nas su tukli, psihički zlostavljali, izgladnjivali i ostavljali žedne”. Gospodin Beganović kasnije objašnjava: “To je jednostavno nemoguće opisati.” Nekada bi stražari ulazili u prostorije pune zatočenika nasumično premlaćivali svakoga ko bi im pao šaka. Gospodin Beganović je izjavio da su takvi napadi vršeni “I zalete se, izudaraju palicama, išutaju nas nogama i izađu, Ne znaju ni koga su ni izudarali ni što su. Vjerovatno pijani. Tako, dođe im da nas izudaraju”.

Zvanični stražari bi prekinuli sa premlaćivanjem i isleđivanjem zatočenika oko pet popodne. Ali premlaćivanja se tada nisu završavala. Nakon toga, bilo ko je mogao da uđe u logor i premlati bilo koga. Gospodin Beganović je svjedočio pred sudom da “je bilo privatnih posjeta srpskih vojnika, stražara i civila. Ko god je htio tamo da ode išao je, tražio zatvorenike, prozivao ih po imenima, prezimenima i nadimcima. Odvodili su nas i ljudi koji nas nikad ranije nisu poznavali. Ležali smo na stomaku na pisti. Samo bi došli i rekli "daj mi dvojicu, daj mi trojicu", "Evo uzmi petoricu ako hoćeš".

Osim ovih opštih premlaćivanja, g. Beganović je takođe u tri navrata odvođen na brutalna pojedinačna premlaćivanja.

Prvi put kada je prozvan da izađe iz prostorije odveo ga je čovjek u uniformi kojeg je svjedok identifikovao kao “Dragana”. On ga je odveo jednoj grupi Srba. Jedan od njih bio je Janjić, Srbin iz Prijedora, sa kojim je g. Beganović imao nesporazum oko godinu dana prije nego što je rat izbio. Kada je g. Janjić ugledao g. Beganovića, podrugljivo se osmijehnuo i rekao: “Vidiš kako su se vremena promijenila? Večeras ću te zaklati”. Nedugo nakon toga Dragan ga je ponovo odveo i počeo da tuče g. Beganovića dok ga je vodio ka takozvanoj bijeloj kući unutar logora. “Na izlazu iz zgrade [odakle je svjedok odveden] Dragan je počeo da me udara pendrekom po glavi, vratu, leđima, gornjem dijelu leđa. Nastavio je da me tako udara dok smo išli u bijelu kuću”.

Kada su stigli do bijele kuće g. Beganović je ugledao još trojicu uspješnih privrednika Muslimana iz Prijedora koji su ranije prebačeni u jednu od prostorija u tom objektu. Gospodin Beganović je odveden u prostoriju sa druge strane kuće i dok je ulazio “oni su [Dragan i Nikica Janjić] odmah počeli da me tuku…Tukli su me, obojica. Dragan me udarao pendrekom. Nikica me šutao. Ne sjećam se da li je nešto koristio, neki objekt da me udara, ali me uglavnom šutao.” Jedan drugi Srbin je ušao u prostoriju i počeo da ga premlaćuje. Ti ljudi su sa sobom nosili razne predmete za premlaćivanje i tukli su ga na smjenu. “Takođe su imali gajtane, električne gajtane sa kuglicom na vrhu zavarenu na gajtan”.

Gospodin Beganović je prepoznao neke od ljudi koji su ga tukli. Jedan od njih bio je pred MKSJ osuđeni Zoran Žigić, drugi kojeg je prepoznao je bio rukometaš iz Prijedora kojeg g. Beganović poznaje pod prezimenom Šaponja. Gospodin Beganović ga je smatrao prijateljem jer su Šaponjini roditelji bili bliski sa njegovim roditeljima. “Njihovo vjenčanje je bilo u našoj kući jer su se oni nedugo prije toga doselili u Prijedor i nisu se još smjestili. A njihov otac i moj otac su bili dobri prijatelji. Njegova majka je od moje majke pozajmila vjenčanicu u kojoj se udala”.

Premlaćivanje se nastavilo oko pola sata, što je za g. Beganović izgledalo kao vječnost. U jednom momentu, kako je kasnije svjedočio Mr. Beganović, našao se u stolici dok mu je lijeva ruka bila pružena preko stola ispred njega. U svom svjedočenju on navodi da je u tom trenutku “Nikica [Janjić] je izvadio nož ove veličine. Mislio sam, pošto mi je rekao da će me zaklati, da je izvadio nož da me zakolje. Gotovo automatski sam počeo da dižem ruku i u tom momentu sam osjetio da se nož zario u moju ruku i do dan danas imam ožiljak. Krv je šikljala iz rane, liptala. U tom momentu sam izgubio svijest”.

Kada je g. Beganović povratio svijest, izveden je napolje zajedno sa drugim zatočenicima koji su bili premlaćivani u susjednoj prostoriji. Gospodin Beganović je svjedočio da im je Zoran Žigić “rekao da se sagnemo i da pijemo vodu kao psi, što smo i učinili svi. Rekao je i da treba da se ponašamo kao psi i da pijemo vodu kao psi. Pili smo vodu, i prijala nam je jer mi je grlo bilo suho. U tom momentu te ružne riječi za mene nisu imale nikakvo značenje”.

Gospodina Beganovića su tada držali u bijeloj kući, u jednoj prostoriji koja je bila namjenjena “takozvanim muslimanskim ekstremistima koji su napali Prijedor, i znali smo da niko živ neće izaći iz te prostorije”. Međutim, g. Beganović je imao sreće. Pomogao mu je jedan srpski stražar čije je ime bilo Radenko. Jednom prilikom je ušao u prostoriju i obratio se zatočenicima: "Kažeš da nisi napao Prijedor, gledaj, gledaj svoju grupu, ima čak i crnac", i uperio je baterijsku lampu a ja sam znao da je uperena u mene”. Radenko nije mogao da povjeruje da je lice g. Beganovića bilo potpuno crno od udaraca. On se sažalio na njega i uspio da ga prebaci iz te zloglasne prostorije.

Otprilike dva dana nakon ovog prvog premlaćivanja g. Beganović je vidio zamjenika komandanta logora Miroslava Kvočku kako Nikici Janjiću daje komad papira. Neposredno nakon toga g. Janjić je prišao i prozvao g. Beganovića na drugo premlaćivanje u bijeloj kući. Logorski stražar naoružan automatskom puškom je zapriječio vrata kada je Janjić počeo da tuče g. Beganovića. Janjić više je puta šutirao g. Beganovića i udarao ga po glavi drškom pištolja, od čega mu je lobanja naprsla na nekoliko mjesta i prouzrokovao da se rane koje je g. Beganović zadobio tokom prvog premlaćivanja ponovo otvore i jako prokrvare. Gospodin Beganović se sjeća da je premlaćivanje “trajalo je dugo, možda dvadesetak minuta. On [Janjić] se bio umorio, sav više nije, dobro se sjećam bio je sav od znoja mokar i košulja je mokra na njemu bila”.

Nas su tukli, psihički zlostavljali, izgladnjivali i ostavljali žedne.” Gospodin Beganović kasnije objašnjava: “To je jednostavno nemoguće opisati.” Nekada bi stražari ulazili u prostorije pune zatočenika nasumično premlaćivali svakoga ko bi im pao šaka.

Gospodin Beganović ga je preklinjao da ga ili ubije ili prestane sa premlaćivanjem jer je svi neraščišćeni računi koje su eventualno imali nakon ovog nestali. Na njegovo iznenađenje, g. Janjić pokazao je g. Beganoviću komad papira koji mu je dao g. Kvočka, zamjenik komandanta logora. Na njemu je pisalo “Emir Beganović, kop 2”. Gospodin Beganović je vjerovao da se “kop 2” odnosi na jedan od rovova u Omarskoj u koji su bacana tijela zatočenika. Međutim g. Janijić mu je rekao da se predomislio i da će ga pustiti da živi. “Rekao [Janjić] je: zahvali se i mojoj majci. Ona je rekla da ne smijem da te ubijem. Zaklela me da te ne ubijem. Ti si u nas sin jedinak. A i ona ima sina jedinka”. Gospodin Janijić mu je dao nekoliko cigareta i rukovao se sa njim i nakon toga otišao. Nikada više nije dolazio da tuče g. Beganovića.

Dva dana nakon toga desilo se treće premlaćivanje. Gospodina Beganovića su ponovo prozvali da izađe iz prostorije u kojoj je bio držan. Kada je izašao vidio je Dragana da stoji u hodniku. Rane koje je g. Beganović imao na glavi jedan od zatočenika nespretno je zamotao nekom starom majicom. Kada je Dragan ovo vidio, smijao se i rugajući mu se zbog zavoja koji je imao na glavi kao da je u pitanju turban rekao “Šta će ti to na glavi, Nisi ti hodža”. Tada je Dragan počeo da udara g. Beganovića pendrekom, gurajući ga u zgradu hangara unutar logora. Unutar hangara, g. Beganović je vidio da se tu nalazila grupa od 7 do 10 srpskih vojnika obučenih u različite uniforme. Beganović je prepoznao jednog od vojnika kao Duška Tadića, koga je poznavao od prije rata kao problematičnog.

Onog trenutka kada je ušao u hangar, ti vojnici su počeli da tuku g. Beganovića motkama, metalnim šipkama i kablovima i da ga šutiraju vojničkim cokulama. Uprkos bolu, g. Beganović se sjeća da je bio odlučan da ne izgubi svijest. Pred Međunarodnim sudom je izjavio: “Zato što sam bio svjestan ako izgubim svijest da se neću više nikad ni probuditi. Jednostavno, ubijali su.” U jednom momentu vojnici su g. Beganovića okačili da visi naglavačke, vezavši mu noge nekakvim starim kablom. Na kraju su mu noge skliznule sa tog poveza i on se sručio na tlo. U tom trenutku, Dragan mu je prišao i pitao g. Beganovića da li zna ko je on. Gospodin Beganović se zaklinjao da ga nije poznavao jer, kako je kasnije objasnio pred Sudom, “tada je već bilo poznato u logoru da nisu ostavljali svjedoke žive, ko bi slučajno prepoznao stažare, ove koji su ubijali i mučili. Jednostavno, nisu ostavljali svjedoke”.

Dragan je tada naredio stražarima da odvedu g. Beganovića nazad na sprat i da mu dovedu nekog drugog zatočenika. Međutim, kada je došao do stepenica, vojnici su naredili g. Beganoviću da se vrati i pokupi svoje patike koje su spale dok je visio. Nije imao drugog izbora nego da se vrati u hangar, gdje ga je Dragan odmah počeo ponovo premlaćivati. Kada je g. Beganoviću konačno bilo dozvoljeno da se vrati u prostoriju u kojoj je bio držan, srušio se i pao u nesvijest u ćošku. Kada je nakon nekoliko minuta povratio svijest, čuo je vriske još jednog zatočenika koji je premlaćivan u prizemlju. Pred Međunarodnim sudom je izjavio: “Čuo sam krike, dotad meni nepoznate. Ja takve krike nikad, ni u logoru za tog boravka nisam čuo, ni u životu. Ljudski krici, ali nekako su bili, ne bih ja to mogao imitirati”.

Gospodin Beganović je teško ozlijeđen ovim premlaćivanjima, ali zatočenici nisu imali pristup nikakvoj medicinskoj zaštiti sem onoga što bi Dr. Sadiković, prijatelj g. Beganovića iz Prijedora, povremeno uspio da prokrijumčari nakon ukazivanja pomoći srpskim vojnicima. Tako da su mu se rane, kao i mnogim drugim zatočenicima, inficirale. Gospodin Beganović je svjedočio: “Najgore su povrede glave bile, pošto, ta krpa mi nije spala, zavoj taj na glavi, nije mi spao sigurno mjesec dana je ostao na glavi. Bio sam se ucrvao, glava mi se bila ucrvala”.

Gospodin Beganović je napustio logor Omarska 6. avgusta 1992. godine, neposredno prije nego što je cijeli logor zatvoren nakon što su međunarodna sredstva javnog informisanja ukazala na njegovo postojanje. Zatočenici su ukrcani u autobuse i rečeno im je da ostanu pognutih glava. Dok su putovali, stražari su ih tukli, a u jednom momentu su bili primorani da pužu ispod sjedišta. Gospodin Beganović i ostali muškarci noć su proveli ispod sjedišta autobusa. Sljedećeg dana su prebačeni u logor Manjača. Kada je stigao u Manjaču i po prvi put otkako je zatočen mu izmjerena kilaža, saznao je da teži svega 49 kilograma; Kada je prvi put došao u Omarsku, težio je 75 kilograma. Kasnije se sjećao: “Bio sam što kažu, kost i koža, samo na meni je bila”.

Dana 13. decembra 1992. g. Beganović je prebačen iz logora Manjača u logor Batković gdje je držan do 4. marta 1993. godine. Tog dana je razmijenjen u razmjeni zarobljenika.

Gospodin Beganović i dalje osjeća duševne i fizičke poslijedice zlostavljanja kojem je bio izložen u logoru Omarska. “Imam lomove po glavi. Glava mi je bila sva izbušena. Ruka mi je ozlijeđenja. Ne mogu više s lijevom rukom, malo mi je vjerovatno i tanja sada od desne. Imam povredu kičme, povredu bubrega, povredu nogu.”

Na kraju, g. Beganović i njegova porodica su se skrasili i polako počeli da grade svoj život u inostranstvu, kasnije otvorivši cvjećaru. Prijedor je postao dio Republike Srpske, entiteta Bosne i Hercegovine pod dominacijom Srba. Kada je g. Beganović svjedočio 2000. godine, izjavio je da mu tamošnje vlasti nisu vratile njegov poslovni prostor niti da je dobio ikakvo obeštećenje za njegov gubitak.

Emir Beganović svjedočio je 19 jula 1996. u predmetu protiv Duška Tadića. Duško Tadić bio je pripadnik rezervnog sastava policije i politički vođa iz Kozarca, mjesta u blizini Prijedora. Osuđen je za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Ovi zločini su, između ostalih, uključivali progon, nečovječna djela i okrutno postupanje počinjeno protiv civila bosanskih Muslimana, uključujući i njegovo učešće u jednom od premlaćivanja g. Beganovića u logoru Omarska. Dana 26. januara 2000. godine, nakon što je iscrpio sve mogućnosti žalbe, Duško Tadić je osuđen na dvadeset godina zatvora.

Gospodin Beganović je takođe svjedočio 4. i 5. maja 2000. godine u predmetu protiv Kvočke i drugih. Miroslav Kvočka, Milojica Kos, Mlađo Radić, Zoran Žigić i Dragoljub Prcać su svi osuđeni za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine zbog svog učešća u zlostavljanju zatočenika u logoru Omarska i zbog nepreduzimanja mjera da se takvo zlostavljanje spriječi i zaustavi. Gospodin Kvočka, profesionalni policajac i zamjenik komandanta logora Omarska, osuđen je na sedam godina zatvora za progon, ubistvo i mučenje. Gospodin Kos (poznat pod nazivom Krle), pripadnik rezervnog sastava policije i komandant smjene stražara u Omarskoj, osuđen je na šest godina zatvora za progon, ubistvo i mučenje. Gospodin Radić (poznat pod nazivom Krkan), profesionalni policajac i komandant smjene stražara u Omarskoj, osuđen je na dvadeset godina zatvora za progon, ubistvo i mučenje. Gospodin Žigić, civilno lice koje je posjećivalo logore Omarska, Keraterm i Trnopolje da bi zlostavljalo zatočenike, osuđen je na dvadeset pet godina zatvora za ubistvo, okrutno postupanje, mučenje i progon. Gospodin Prcać, zvaničnik logora Omarska osuđen je na šest godina za progon, ubistvo i mučenje.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje svjedoka Emira Beganovića (na engleskom)

 

<  Nazad