Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Svjedok E

… bio je opći metež, opći haos, opće zapomaganje, pucnjava, plač i vriska … Iizdvajali su ljude i odvodili ih gdje su htjeli … Tako je bilo i sa mnom.

Svjedok E, (svjedočio je s imenom i identitetom skrivenim od javnosti), Hrvat iz Vukovara, u svom svjedočenju opisuje rastuću napetost na cijelom tom području, srpsku opsadu i pad grada, te svoje zatočeništvo u raznim zatočeničkim objektima. Sin svjedoka E nije preživio rat. Svjedočio je 3. veljače 1998. godine u predmetu protiv Slavka Dokmanovića.

Pročitajte priču i svjedočenje

Svjedok E živio je sa svojom suprugom i djecom u gradu Vukovaru, u istočnoj Hrvatskoj u blizini granice sa Srbijom. Napetosti u Vukovaru su eskalirale 1991. godine, kad su ubijeni hrvatski policajci u obližnjem Borovom Selu. To je bio trenutak kad su mnogi ljudi imali nekakav zlokoban osjećaj. “Vidjeli smo da se nešto sprema, da će se nešto desiti.” Ovaj se osjećaj strepnje povećao kad su pripadnici srpske nacionalne zajednice, među kojima i nekoliko prijatelja Svjedoka E počeli odlaziti iz Vukovara u Srbiju, govoreći da se osjećaju ugroženo u Hrvatskoj. Neki su pak, davali još nejasnije i zlokobnije razloge. Svjedok E se sjeća da kad bi ih pitao zašto odlaze oni bi “Slegali su ramenima, kaže, "nadam se da će te i vi uvidjeti brzo".
Vjerovali su da će odande biti evakuirani – kako je navodno stajalo u dogovoru – i kako je Svjedok E posvjedočio, “jer sam smatrao da u većoj masi, gdje je već više ljudi, da je veća moć i preživljavanja, odnosno da ostanemo živi …

Iznenada, “bez ikakve najave, bez ikakve dojave, kako rekoh, iznenada,” u srpnju 1991. Jugoslavenska narodna armije (JNA) počela je granatirati Vukovar, što je izazvalo paniku u cijelom gradu. Na kraju je Vukovar opkoljen sa svih strana i nije bilo nikakvog izlaza. Svjedok E se sjeća da su u tom trenutku uvjeti života u gradu postali vrlo teški, jer nije bilo struje i jer je bilo vrlo malo hrane “tako da su ljudi teško preživljavali dane opsade grada.”

Granatiranje je bilo gotovo neprestano, tako da su se Svjedok E i njegova supruga sklonili u podrum velike zgrade koja se nalazila preko puta Vukovarske bolnice, gdje se skupilo oko 60 ljudi i srpske i hrvatske nacionalnosti. Oni su ondje živjeli skoro dva i pol mjeseca, sve do pada grada.

Sredinom studenog 1991. godine, Svjedok E je saznao da je između predstavnika grada Vukovara i JNA dogovorena predaja tako bi “da će svi ljudi, uključujući vojsku i policiju, moći otići van grada Vukovara, tamo gdje ko bude želio”. Procijenio da je u to vrijeme u gradu bilo nekih 10.000 - 12.000 civila.

U tom trenutku, Svjedok E, skupa s nekolicinom drugih ljudi s kojima se skrivao, otišao je u Vukovarsku bolnicu. Vjerovali su da će odande biti evakuirani – kako je navodno stajalo u dogovoru – i kako je Svjedok E posvjedočio, “jer sam smatrao da u većoj masi, gdje je već više ljudi, da je veća moć i preživljavanja, odnosno da ostanemo živi …” Kada su stigli, ondje su bili “za nama su dolazili ljudi masovno iz svih bližih skloništa iz centra grada Vukovara”. Svjedok E se sjeća da su se ljudi posebno plašili predaje paravojnim postrojbama, poznatim pod nazivom četnici, jer se pričalo da su oni počinili užasne zločine u selima koja su pala prije Vukovara. Uzdali su se u redovnu vojsku jer su vjerovali da “da će zaštitnik tih ljudi biti Jugoslavenska narodna armije .”

Oko pet sati poslijepodne istoga dana, časnici JNA u maskirnim odorama stigli su u Vukovarsku bolnicu. Jedan od njih predstavio se kao major Veselin Šljivančanin i ondje okupljenim ljudima rekao: “Od sada ćete slušati moje naredbe.” Rekao im je da će biti prebačeni u kolektivni centar u skladištu Veleprometa u Vukovaru. Rekao je da će prvo odvesti žene, djecu i starije osobe, a kasnije i sve druge. Kada je Svjedok E ovo čuo, znao je da dogovor o evakuaciji neće biti ispunjen.

Svjedok E je onda vojnim kamionom prebačen u dvorište poduzeća Vupik, odmah s druge strane ulice od skladišta Veleprometa.

Kada su stigli Svjedok E je vidio da je dvorište puno prognanika koji su dovedeni sa svih strana Vukovara. Svjedok E također je prepoznao nekoliko ljudi iz Vukovara, za neke za kojie je znao da su po nacionalnosti Srbi, odjevene u maskirne paravojne odore sivo maslinasto zelene boje. Osim vozača kamiona koji ih je tamo dovezao, Svjedok E nije vidio niti jednog drugog redovnog vojnika JNA – jedino paravojsku.

Svjedok E je svjedočio sljedeće: “Bio je opći metež, opći haos. Opće zapomaganje, pucnjava, plač i vriska … lamp baterijskim lampama su išli od jenog do drugog, izdvajali su ljude, one koje su oni htjeli, odvodili ih tamo gdje su oni htjeli ...Ljudi su odvođeni, tučeni, maltretirani na sve moguće i nemoguće načine”.

Samog Svjedoka E je odveo muškarac kojeg je prepoznao, po imenu Darko Fot, stanovnik Vukovara s kojim je Svjedok E ranije odlazio u lov. Svjedok E je bio primoran stajati uz jedan veliki zid. Upitao je g. Fota što se događa, ali mu g. Fot nije htio ništa reći, samo mu je odgovorio “Saznaćeš na vrijeme”. Dok su ondje stajali u grupi, opet su došli neki ljudi s baterijama i odveli njih nekolicinu.

Nešto kasnije, Svjedok E je također ponovno odveden. Ovog puta ga je odveo muškarac kojeg je prepoznao kao Miću Dankovića, bivšeg novinara iz Vukovara. Bivši hrvatski policajac g. Blašković stajao je pokraj Svjedoka E u to vrijeme. Gospodin Danković je odveo g. Blaškovića, rekavši da s njim ime nerazriješene račune iz prošlosti. Svjedok E je svjedočio da ga je vidio kako puškom udara g. Blaškovića: “Udario ga je puškom po licu i rasjekao mu je cijelo lice”. Nakon toga, odveo je g. Blaškovića i Svjedok E ga više nije vidio.

Rekao im je: “U 9:30 idete svi na streljanje”. Nakon toga je zatvorio vrata i otišao. Šokiran, Svjedok E se prisjeća: “Nakon toga smo svi zanijemili.

Nakon nekog vremena, došao je treći muškarac, Boro Sujanović, i odveo Svjedoka E i njegovog prijatelja po imenu Jurica, kazavši: “Dođite, vi ste moji.” Kad je Svjedok E pitao kamo ih to vodi, upozorio ga je: “Biće ovdje svašta večeras".

Odveo je Svjedoka E u jedan objekt Veleprometa koji je izgledao kao stolarija. Ondje se nalazio jedan visok čovjek u maskirnoj odori. Primorao je Svjedoka E da svoju torbu i jaknu stavi na jednu veliku hrpu odjeće. Nakon toga je oduzeo lisnicu Svjedoka E, izvadio novac kojeg je dodao na hrpu novca na stolu te bacio osobnu iskaznicu i lisnicu Svjedoka E pod stol. Kada je Svjedok E pitao može li dobiti svoju osobnu iskaznicu nazad, taj je čovjek to odbio, kazavši “To ti više nikad neće trebati”. Naredio je Svjedoku E da stane uza zid, odakle je vidio istu proceduru ponovljenu na svom prijatelju Jurici. Tada je visoki muškarac odgurnuo obojicu zatvorenika u jednu malu mračnu prostoriju, šutirajući Juricu i zalupivši vrata za njima.

Kad su im se oči privikle na mrak, vidjeli su da je ta mala prostorija puna ljudi, od kojih je Svjedok E mnoge prepoznao kao građane Vukovara, među kojima i jednog tržišnog inspektora, liječnika iz bolnice dr. Nadasa, jednog zaposlenika pošte i mnoge druge.

Ubrzo nakon toga čuli su pucnje ispred zgrade u kojoj su držani. Iznenada, vrata prostorije u kojoj su bili otvorila su se i jedan je mladić uguran unutra. Imao je dvije rane od metaka na nogama i jako je krvario. Dr. Nadaš i Svjedok E dali su sve od sebe da zaustave krvarenje, ali nisu uspjeli. Svjedok E je počeo lupati na vrata, tržeći pomoć. Neki stražari, pripadnici paravojnih postrojbi, ušli su i izveli mladića kako bi mu bila ukazana liječnička pomoć. Poslije nekog vremena, vraćen je u prostoriju, a obje noge su mu bile dobro previjene.

Oko pola sata kasnije, jedan mladić plave brade iznenada je otvorio vrata. Bilo je očito da je bio pijan, jer je u jednoj ruci držao bocu, a u drugoj automatsku pušku. Rekao im je: “U 9:30 idete svi na streljanje”. Nakon toga je zatvorio vrata i otišao. Šokiran, Svjedok E se prisjeća: “Nakon toga smo svi zanijemili”.

Otprilike u 09:30 vrata su se otvorila. Svjedok E je rekao “Strah je bio na vrhuncu…” Umjesto mladića s bradom, ušao je jedan oficir JNA s dva vojnika u maslinasto zelenim odorama. “U prvi mah smo mislili da je to streljački vod ” izjavio je Svjedok E. Umjesto toga, ovaj oficir im se obratio s poštovanjem kao “ljudima”, a ne pogrdnim nazivom “ustaše” koji su koristili pripadnici paravojnih postrojbi. Rekao im je da odu do autobusa napolju u parovima, spuštenih glava. Obećao je da im se ništa neće dogoditi i dao instrukcije vojnicima da pucaju na bilo koga tko bi im se približio.

Napolju, dok su se ukrcavali u autobus, bili su okruženi ljudima koji su vikali “Ubijte ustaše, nemojte ih voditi nikuda”. Pošto su ih vojnici štitili, sigurno su ušli u autobus. Bilo je ukupno sedam ili osam autobusa punih ljudi. Odvedeni su u Srbiju, u zatočenički logor u Stajićevu, a nakon toga u Sremsku Mitrovicu. Svjedok E je ondje držan sve dok nije razmijenjen 23. ožujka 1992. godine.

Svjedok E je svjedočio 3. veljače 1998. u predmetu protiv Slavka Dokmanovića, predsjednika općine Vukovar od 1990. do polovice 1991. godine. Međutim, prije no što je predmet okončan Slavko Dokmanović je umro 29. lipnja 1998. u Pritvorskoj jedinici MKSJ-a, a Raspravno vijeće je okončalo postupak protiv njega. Međunarodni sud je također podigao optužnice protiv Mileta Mrkšića, Miroslava Radića i Veselina Šljivančanina za zločine počinjene u općini Vukovar.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje svjedoka E (na engleskom)

<  Nazad