Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Svjedok VV

Oni su me nastavili udarati sve dok nije ušao policajac na dužnosti tu u zatvoru i rekao: 'Ostavite čovjeka, neće preživjeti’.

Svjedok VV, ratni zarobljenik, pripadnik bosanske vojske, govori o premlaćivanjima koje je pretrpio 1993. u zatvoru u Širokom Brijegu, u blizini Mostara, u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Svjedočio je u predmetu protiv Mladena Naletilića i Vinka Martinovića (“Tuta i Štela”) 4. i 5. decembra 2001.

Pročitajte priču i svjedočenje

Svjedok VV je rođen 1967. u opštini Mostar u južnom dijeli Bosne i Hercegovine. Nakon što su bivše jugoslovenske republike proglasile nezavisnost u martu 1992., izbio je oružani sukob, između ostalog, i u opštini Mostar. U aprilu 1992., svjedok VV je mobilisan u Armiju Bosne i Hercegovine (ABiH), koja se protiv srpskih snaga borila zajedno sa snagama bosanskih Hrvata, koje su zvale Hrvatsko vijeće obrane (HVO).
Hranu smo dobijali svaka dva ili tri dana, i to četvrtinu hljeba i malu konzervu paštete od 100 grama, uopšte nismo dobijali vodu, pa smo usta ispirali urinom.

Svjedok VV je ispričao da su u to vrijeme odnosi između vojnika ABiH i HVO-a bili “sasvim u redu.” Kao što je svjedok VV rekao, “zajedno smo išli na linije fronta da se suočimo sa srpskim agresorom i nije bilo problema između HVO-a i Armije.”

Međutim, početkom 1993., između HVO-a i ABiH u srednjoj Bosni počela je rasti napetost, a do sredine aprila pretvorila se u otvoreni sukob. Svjedok VV je rekao da je policija HVO-a zaustavljala pripadnike ABiH na kontrolnim punktovima i često ih bez razloga izazivala. “Tada su počele snajperske provokacije,” rekao je svjedok VV, “prvo protiv pripadnika ABiH, a poslije i protiv civila.” Istovremeno, rekao je svjedok VV, porodice pripadnika ABiH takođe su odvođene iz njihovih stanova u bivšu kasarnu koja se zvala Heliodrom, i koja je postala glavni centar HVO-a za zatočenje.

Rano ujutro 9. maja 1993., HVO je izvršio napad na istočni dio Mostara koristeći artiljeriju, teško naoružanje, granate i lako oružje.

“Čuo sam poziv,” rekao je svjedok VV, “da izvjesimo bijele zastave i da se predamo i da se nikome ništa neće dogoditi.”

U svom svjedočenju pred Međunarodnim sudom, svjedok VV je opisao borbe između snaga ABiH i HVO-a u Mostaru do kojih je došlo tokom nekoliko sljedećih mjeseci. Dana 23. septembra 1993., svjedok VV je bio u selu Raštani, koje se nalazi sjeverno od Mostara na zapadnoj obali rijeke Neretve, kako bi nabavio hranu i municiju za ABiH, kad je HVO napao. Nakon granatiranja koje je svjedok VV opisao kao možda najžešće na području Mostara 1993., grupa od 10 do 15 vojnika Kažnjeničke bojne HVO-a naredila je njemu i jednom drugom vojniku ABiH da se predaju. Vojnici HVO-a su svjedoka VV i drugog vojnika udarali šakama i kundacima, šutirali i psovali ih.

Među vojnicima su bila dvojica koje je svjedok VV prepoznao. Jedan od njih, zvan Kolobara, polio ga je benzinom. “Ruke su mi bile vezane na leđima, a on mi je lice poprskao benzinom,” izjavio je svjedok VV. Kolobara se ponašao kao da će da zapali svjedoka VV, kad ga je netko pozvao motorolom. Zaustavio se i rekao svojim vojnicima da je “stari” naredio da zarobljenike treba žive prebaciti u Široki Brijeg. Svjedok VV je kasnije saznao da je “stari” bio pred MKSJ osuđeni Mladen Naletilić, zvani Tuta, koji je u to vrijeme bio zapovjednik Kažnjeničke bojne HVO-a.

U ranu večer istog dana, svjedok VV i drugi zarobljeni vojnik prebačeni su u Široki Brijeg, u blizini Mostara. Tu su ušli u jednu zgradu koju svjedok VV nije mogao tačno identifikovati. Sjeća se da je odveden u jednu kancelariju, premlaćen i zlostavljan.

“Već smo bili obliveni krvlju i puni oteklina. Oči su nam već bile natečene i zatvorene, zatvorile su od svih tih batina koje smo dobili. Nismo uopšte bili u dobrom stanju,” rekao je svjedok VV.

Zatim su odvedeni u civilni zatvor u Širokom Brijegu, gdje su zatvoreni svaki u svoju ćeliju.

Svjedok VV je ispričao kako su tokom noći, petorica ili šestorica vojnika Kažnjeničke bojne HVO-a ušli u njegovu ćeliju i počeli da ga vrijeđaju i provociraju. Zatim je “jedan od bojovnika bacio upaljač na pod te ćelije i rekao mi da ga podignem. Kad sam se sagnuo da ga podignem, on me udario nogom, i onda su me svi bojovnici počeli udarati i ja sam pao, a oni su me nastavili udarati.” Premlaćivanje je trajalo sve dok jedan policajac nije ušao i rekao: “Ostavite čovjeka, neće preživjeti.”

Neka su bila vojna [pitanja]. Bilo je ličnih uvreda. Takođe su tražili da se molim na njihov način, a onda bi se na to smijali.

Nakon toga, vojnici su ga ostavili i ušli u ćeliju njegovog kolege gdje su ga tukli i zlostavljali. Svjedok VV je ispričao kako je pola sata “slušao jauke koji su dolazili iz druge prostorije.”

Sljedećeg jutra svjedok VV je odveden Mladenu Naletiliću u njegovu kancelariju. Naletilić je upitao svjedoka VV ko ga je pretukao. Svjedok VV je slegnuo ramenima jer nije znao imena vojnika i jer se isuviše bojao bilo šta reći. Naletilić mu je obećao da ga više nitko neće dirati jer je svjedok VV sada “njegov zarobljenik.”

Međutim, nakon tog razgovora s Mladenom Naletilićem, vojnici su ulazili u ćeliju svjedoka VV nekoliko puta svakog dana i udarali ga šakama i šutirali čizmama. Svjedok VV je izjavio da ga je jedan vojnik tukao štakom.

Svjedok VV je svjedočio da je u Širokom Brijegu, osim njega i njegovog kolege, bilo još zatočenika koji su takođe premlaćivani. Takođe je izjavio da su uslovi u zatočeničkom centru bili jako loši.

“Hranu smo dobijali svaka dva ili tri dana, i to četvrtinu hljeba i malu konzervu paštete od 100 grama, uopšte nismo dobijali vodu, pa smo usta ispirali urinom,” rekao je svjedok VV.

Nekih dvanaest dana kasnije, prema riječima svjedoka VV, dva pripadnika Kažnjeničke bojne su ga odveli u jednu kancelariju gdje, “[s]u me stavili na stol … i žice iz induktora telefona pričvrstili mi na prste, a zatim su okrenuli ručku telefona i puštali struju između prstiju na rukama i nogama, i to je trajalo između pola sata i jednog sata.”

Uključili bi struju i postavljali pitanja. “Neka su bila vojna [pitanja]. Bilo je ličnih uvreda. Takođe su tražili da se molim na njihov način, a onda bi se na to smijali,” izjavio je svjedok VV.

Dana 16. novembra, svjedok i njegov kolega su prebačeni u zatvor u Ljubuškom, koji se nalazi jugozapadno od Mostara. Držali su ih u ćeliji bez pokrivača i madraca i davali im hranu svakog drugog dana sve dok nije došao Crveni križ i registrovao ih.

U zatvoru u Ljubuškom, osim zatočenih Muslimana držani su i zatočenici pripadnici HVO-a. Ćelije zatočenika pripadnika HVO-a su bile otvorene, pa su se tokom dana mogli kretati u krugu zatvora. Jedan od njih je imao ključeve ćelija muslimanskih zatočenika. Svjedok VV je rekao da ih je u više prilika zlostavljao i tukao.

Među zatočenim Hrvatima bio je i Kolobara, koji je bio među vojnicima koji su zarobili svjedoka VV. Kad ga je svjedok VV vidio jednog dana na ručku, nije dizao glavu. Međutim, kako je svjedok VV izjavio, Kolobara je “takođe prepoznao nas, prišao nam i prosuo naš ručak, odveo nas nazad u ćeliju i tamo nas zlostavljao i tukao.”

Svjedok VV pušten je iz zatvora u Ljubuškom 19. marta 1994.

SSvjedok VV je svjedočio 4. decembra 2001. u predmetu protiv Mladena Naletilića, zapovjednika Kažnjeničke bojne Hrvatskog vijeća obrane, i Vinka Martinovića, zapovjednika jedne jedinice Kažnjeničke bojne. Međunarodni sud je Naletilića i Martinovića proglasio krivim za više krivičnih djela počinjenih protiv bosanskih Muslimana na području Mostara od aprila 1993. do januara 1994., i osudio Naletilića na 20 godina zatvora, a Martinovića na 18 godina zatvora.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Svjedoka VV (na engleskom)

<  Nazad