Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Mirsada Malagić

Mi bi se mogle okrenuti tim našim pustim šumama gdje smo ispratile svoje sinove koji se nikad nisu vratili, za koje nikad nismo ništa definitivno saznale.

Mirsada Malagić, bosanska Muslimanka, govori o ženama čiji su muževi ubijeni u masakrima u Srebrenici 1995. godine. Svjedočila je u predmetu protiv Radislava Krstića 3. i 4. aprila 2000.

Pročitajte priču i svjedočenje

Mirsada Malagić je bila 36-godišnja supruga i majka tri sina, te trudna sa kćerkom, kada su 11. jula 1995. snage bosanskih Srba pregazile zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija Srebrenicu u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Gđa Malagić, njen 11-godišnji sin Adnan i njen sedamdesetogodišnji svekar Omer Malagić, pobjegli su sa ženama, djecom i starcima prema bazi UN-a u Potočarima, sjeverno od Srebrenice. Drugi muškarci iz njene porodice – njen muž Salko, 12-godišnji sin Elvir, 16-godišnji sin Admir i njen brat Sadik Salihović – pobjegli su prema šumi.
Tada sam shvatila da nam se u Potočarima ne sprema ništa dobro, da nas ti vojnici ne mogu zaštiti, da su možda sasvim bespomoćni, s obzirom na sve što se događalo.

Dok su bježali iz Srebrenice, nedaleko od prve baze zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR), među grupu ljudi je pala granata i geler je pogodio Mirsadu Malagić u desnu ključnu kost. Gđa Malagić je ispričala kako je zatim nastao haos i kako je masa ljudi, među kojima je bila i ona, silom ušla u bazu. Njen sin Adnan je bio preplašen zbog granata i činjenice da je ona ranjena. Bio je to neobično vruć dan i mnogi ljudi koji su bili bolesni ili slabašni padali su u nesvijest. Nakon nekoliko sati provedenih u toj bazi, vojnici UNPROFOR-a su im rekli da moraju krenuti prema glavnoj bazi u Potočarima. Dok su pješačili četiri kilometra do baze, uz cestu su cijelim putem padale granate.

Kada su stigli do fabrike cinka, malo prije baze UN-a u Potočarima, vojnici UNPROFOR-a su im rekli da ne mogu ući u bazu jer je unutra već bilo dovoljno ljudi. Gđa Malagić je poznavala fabrike na tom području jer je tamo radila prije rata i pronašla je sklonište u unutrašnjosti. Tog cijelog poslijepodneva, srpski vojnici su granatirali područje oko Potočara gdje se nalazila linija razgraničenja u zaštićenoj zoni Srebrenica. Ta noć je bila prilično mirna, ali Mirsada Malagić nije mogla spavati.

Sljedećeg dana, 12. jula 1995., između 15 i 20 srpskih vojnika je sišlo s okolnih brda gdje je gđa Malagić mogla vidjeti zapaljene zgrade i plastove sijena. Vojnici su se pomiješali s izbjeglicama u krugu baze i pitali gdje su im muškarci i trupe, te ih verbalno zlostavljali. Neki su davali slatkiše i žvakaće gume djeci koja su ih bila željna nakon godina oskudice u Srebrenici. Srpski vojnici su odvodili jednog po jednog muškarca na ispitivanje. Muškarci su se vraćali uplašeni i uznemireni.

Tog popodneva, oko 14:00 ili 15:00 sati, Mirsada Malagić je otišla da potraži vodu. Na cesti ispred obližnje kuće, gđa Malagić je vidjela jednog vojnika UNPROFOR-a koji je bio zavezan za vozilo. “I zbog tog prizora me je uhvatila panika,” izjavila je gđa Malagić. “Tada sam shvatila da nam se u Potočarima ne sprema ništa dobro, da nas ti vojnici ne mogu zaštiti, da su možda sasvim bespomoćni, s obzirom na sve što se događalo.”

Te večeri, dva ili tri srpska vojnika, od kojih su neki bili obučeni u uniforme UNPROFOR-a, počeli su odvoditi u muškarce u grupama od osam do deset u kuću iza tvornice cinka. Svaki put kada bi odveli nekog muškarca, gđa Malagić bi začula vrisak žena. Iz pravca kuće gdje su ih odvodili srpski vojnici, čula bi krike koji su zvučali kao “nešto iz horor filma.” Gđa Malagić je izjavila: “Zbog tih krikova i jauka, bili smo prestrašeni, niko nije mogao da spava. Niko nije znao šta da radi.”

Gđa Malagić je u jednoj grupi prepoznala svog komšiju Ahmu Salihovića. Sin jedne žene s kojom je gđa Malagić nekada radila, a koji je imao 16 ili 17 godina, takođe je odveden. Nakon toga više nikad nije viđen. Kada bi žene upitale srpske vojnike za neku određenu osobu koja je odvedena, ovi bi im odgovorili da ne znaju. Rekli su im da se ne boje, da to zapravo nije ništa. Žene koje su otišle da potraže svoju djecu, vratile su se sa pričama o ljudima koji su vidjeli obezglavljene muškarce. U neko doba iza ponoći, pronašli su jednog muškarca koji je počinio samoubistvo objesivši se u centralnoj hali u fabrici cinka. “I tako je došla ta noć, možda najgora, najteža noć u mom životu.”

Mi bi se mogle okrenuti tim našim pustim šumama gdje smo ispratile svoje sinove koji se nikad nisu vratili, za koje nikad nismo ništa definitivno saznale, da li su mrtvi ili živi ili gdje su im ostale kosti.

Ujutro 13. jula 1995., žene i djeca u krugu baze bili su potpuno zbunjeni. Svi su htjeli da napuste to područje, da uđu u bazu UN-a u Potočarima gdje su vjerovali da će biti na sigurnom, i odakle su se nadali da će ih evakuisati. Zbog panike, mnogi su se onesvijestili, ali nisu imali dovoljno prostora da padnu jer je prostor na kojem su bili okupljeni bio uzak.

Srpski vojnici su počeli da se ponovo miješaju s gomilom. Iz jednog kamiona su bacali hljeb u masu gladnih ljudi. Djeca su potrčala da uzmu hljeb, dok su vojnici samo stajali i posmatrali.

Gđa Malagić je među vojnicima vidjela nekoliko muškaraca koje je poznavala, uključujući i jednog kojeg je smatrala dobrim prijateljem. On je bio saobraćajni policajac i patrolirao je područjem u kojem je gđa Malagić živjela prije rata, te je često svraćao u njenu kuću na piće ili kafu. Njegova žena je radila sa gđom Malagić u rudniku olova i cinka. On ju je vidio, ali joj se nije obratio, niti se ona obratila njemu. Gđa Malagić je rekla da je izgledalo kao da se ne poznaju.

Gđa Malagić je ispričala u sudnici kako se Ratko Mladić, optužen pred MKSJ-om, obratio gomili koja se u tom trenutku okupila na ulazu u bazu UNPROFOR-a u blizu Srebrenice. Rekao im je da ne paniče, da će svi biti evakuisani prije mraka i da nema razloga da se boje. Gomila, u kojoj su uglavnom bile žena, djece i starci, aplaudirala mu je.

Gđa Malagić je vidjela jako dugu kolonu autobusa koji su pripadali preduzećima iz Srbije (“Strela”, “Raketa” i “Lasta”). Gđa Malagić je svjedočila da su autobusi došli iz Srbije samo kako bi njih prevezli jer se tokom rata, osim vozila UNPROFOR-a, nijedan autobus ili neko drugo vozilo nije pojavio u Srebrenici. Kada su se ljudi počeli ukrcavati, srpski vojnici su odvojili sve muškarce, uključujući i svekra gđe Malagić Omera, njenog zeta Ramiza Čakara i veliki broj njenih komšija. Odveli su ih u obližnju trafo-stanicu, ispred koje je gđa Malagić mogla vidjeti hrpu ruksaka i vreća.

Dok se gđa Malagić spremala da uđe u autobus, vidjela je svog komšiju Saliha Rizanovića kako stoji ispred vrata i u naručju drži bebu. Jedan srpski vojnik je rekao djevojci koja je bila u rodbinskoj vezi s gđom Malagić da bebu odnese u grad Kladanj, na teritoriji pod muslimanskom kontrolom. G. Rizanović je plakao i molio tu ženu da ne napusti bebu, već da je odnese nekome od njegove rodbine ako ih uspije pronaći. Kasnije, kada je stigla u Kladanj, ta djevojka je pronašla rodbinu g. Rizvanovića i predala im bebu. Salih Rizanović je razdvojen zajedno s drugim muškarcima i nikada poslije nije viđen.

Gđa Malagić se s najmlađim sinom ukrcala na autobus, koji je bio pun do posljednjeg mjesta. Dok su prolazili kroz Bratunac, neki ljudi su im pokazivali tri prsta u znak srpskog pozdrava, a drugi su bacali kamenje. Kad su prošli mjesto Kravica, zapadno od Bratunca, tri srpska vojnika s crnim maramama i očima zakrvavljenim kao da su pijani ili drogirani, ušli su u autobus. Tražili su strani novac, te izvadili noževe i prijetili da će ih zaklati. Neke žene su imale nakit, ali ga ovi nisu htjeli. Prijetili su da će ih sve pretresti i da će ih ako pronađu strani novac zaklati i da će njihova djeca to gledati, a da će onda i njih ubiti. Neke žene su im nešto predale i oni s izašli iz autobusa. Treći put kad su se srpski vojnici ušli u autobus iz istog razloga, vozač im je rekao da izađu jer žene više nemaju ništa da im daju pošto oni nisu prvi koji traže.

Negdje na putu blizu Sandića, između Bratunca i Konjević polja, prema zapadu i sjeveru, gđa Malagić je vidjela dugačku kolonu muškaraca s rukama zavezanim iza glave. Među njima je prepoznala nekoliko komšija i članova rodbine. “Svi su izgledali iscrpljeno, bespomoćno,” rekla je.

Nešto dalje, gđa Malagić je vidjela veću grupu muškaraca koji su sjedili na livadi. Nabacana pored puta ležala je još jedna hrpa ruksaka i vreća. Shvatila je da su to sve muškarci iz Srebrenice jer su mnogi od njih nosili bijele majice kratkih rukava. Gđa Malagić je rekla da su te bijele majice kratkih rukava bile jedina odjeća koju su dobili u humanitarnoj pomoći u Srebrenici.

Kada su autobusi stigli u mjesto Tišća, vozač im je rekao da izađu i dalje idu pješke. Pješačili su u koloni do linije razgraničenja gdje su ih prvo dočekali vojnici UNPROFOR-a. Stigli su drugi autobusi koji su ih prevezli do mjesta Dubrava, gdje je gđu Malagić dočekala zaova.

Trenutak kada se gđa Malagić odvojila od svog muža, svoja dva sina i brata na putu iz Srebrenice prema Potočarima bio je posljednji put da ih je vidjela. Kasnije je saznala da su posljednji put viđeni na putu za Konjević polje, gdje su ih zarobili srpski vojnici. Nedaleko od Potočara, gđa Malagić je posljednji put nakratko vidjela sina Elvira, koji joj je mahao dok je prolazio u kamionu UNPROFOR-a.

Gđa Malagić je rekla u sudnici da su srpski vojnici po zauzimanju Srebrenice s lica zemlje izbrisali tri generacije muškaraca i nabrojala je one koju su ubijeni s muževljeve strane porodice: njen svekar Omer Malagić, rođen 1926., njegova tri sina, Salko Malagić, rođen 1948., kojih je bio suprug gđe Malagić, Osman Malagić, rođen 1953. i Džafer Malagić, rođen 1957. Njegova tri unuka, Elvir Malagić, rođen 1973. i Admir Malagić, rođen 1979., koji su bili njeni sinovi, te Samir Malagić, rođen 1975., koji je bio sin njenog šure.

Kada ju je sudija Almiro Rodriguez upitao da li želi još nešto da doda, gđa Malagić je rekla sljedeće: “Juče posle podne...izlazila sam malo po vašem gradu... [Š]to me je impresioniralo najviše… je jedan spomenik koji smo posjetile…kip... žena koja čeka mornare koji se nikad nisu vratili. To me je, da kažem, dirnulo. Želila bih, po svaku cijenu...da ga ponesem u Bosnu. I, možda je to jedno poređenje, kako da kažem, mogle bi da se uporedimo mi majke, žene Srebrenice, koje toliko godina čekamo, nadamo se…Mi bi se mogle okrenuti tim našim pustim šumama gdje smo ispratile svoje sinove koji se nikad nisu vratili, za koje nikad nismo ništa definitivno saznale, da li su mrtvi ili živi ili gdje su im ostale kosti. U takvim nadama već dosta dosad majki je umrlo i vjerovatno i sve ostale će tako završiti. S obzirom da svaki dan, nade je sve manje.”

Mirsada Malagić je svjedočila 3. i 4. aprila 2000. u predmetu protiv oficira vojske bosanskih Srba (VRS) Radislava Krstića. Međunarodni sud je Radislava Krstića proglasio krivim i osudio ga na 35 godina zatvora, između ostalog, za zločine koje je pretrpjela Mirsada Malagić i za ubistvo članova njene porodice.
Mirsada Malagić je takođe svjedočila 16. februara 2011. u predmetu protiv Zdravka Tolimira, bivšeg pomoćnika komandatna za obavještajno-bezbjednosne poslove glavnog štaba vojske bosanskih Srba (VRS).

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Mirsade Malagić u predmetu protiv Radislava Krstića (na engleskom)

<  Nazad