Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Svjedok B

Sve dok je imao daha, morao je pjevati [četničke pjesme], a oni su ga nastavili tući i šutirati, pretpostavljam, sve dok nije umro.

Svjedok B, (čiji je identitet tijekom svjedočenja bio zaštićen) Hrvat iz Vukovara, istočna Hrvatska, govori o premlaćivanjima koja su hrvatske žrtve pretrpjele na poljoprivrednom dobru Ovčara prije nego što su pogubljene. Svjedočio je u predmetu protiv Slavka Dokmanovića 5. veljače 1998.

Pročitajte priču i svjedočenje

Svjedok B rođen je u Vukovaru i ondje je proveo cijeli život. Radio je u međunarodnom transportu i živio sa svojom obitelji kad je u proljeće 1992. politička situacija postala napeta. “Događaji od 2. svibnja u Vukovaru potpuno su promijenili situaciju u vukovarskoj regiji, odražavajući ono što se događalo širom bivše Jugoslavije,” rekao je svjedok B. “Sve je ukazivalo da će doći do sukoba.”
… [Vojnici] su otimali sve što su ti ljudi imali, sve što su imali na sebi, njihove privatne stvari, sve vrijednosti, jakne, bilo što. Otimali su im stvari, a onda su ih počeli zlostavljati. Ljudi su morali svoje privatne stvari staviti na jednu veliku hrpu…

Supruga i djeca svjedoka B otišli su iz vukovarske regije 7. kolovoza 1992., a on je ostao kako bi nastavio raditi na njihovoj kući koja se gradila. U rujnu 1991., prisustvovao je sastanku u općinskoj skupštini na kojem je raspoređen da sudjeluje u obrani Vukovara. Svjedok B zapovijedao je jedinicom inženjera i njegov je zadatak bio da postavlja mine ondje gdje je to bilo potrebno.

Od rujna do studenog, rekao je svjedok B, “psihološki i fizički uvjeti su bili iznimno teški, radilo se o preživljavanju.” Mnogi građani Vukovara napustili su grad.

Do sredine studenog, više linija obrane grada Vukovara palo je. Kad 15. ili 16. studenog, svjedok B u stožeru obrambenih snaga nije našao nikoga osim nekoliko izgubljenih pojedinaca, raspustio je svoju jedinicu i vratio se kući svojim roditeljima. Čuli su da se priprema evakuacija građana na prostoru vukovarske bolnice, pa su oko 19. studenog 1991. otišli onamo.

U svom svjedočenju, svjedok B je ispričao da je po dolasku u vukovarsku bolnicu, posjetio svoje ljude koji su bili ranjeni. Rekao je sudu da su kasnije istog dana neke vojne ili paravojne snage, uključujući jednog majora Jugoslavenske narodne armije (JNA), ušle u prostor bolnice.

Sljedećeg jutra, povicima su pozvani da izađu van i morali su napustiti bolnicu kroz izlaz za nuždu. Morali su stati u dva reda, a vojnici su ih pretražili, tražeći oružje, granate i noževe. Njega i druge pritvorenike zatim su ukrcali u autobuse gdje ih je čuvao naoružani vojnik. Svjedok B je izjavio da je taj vojnik “imao pušku uperenu u nas […] i gledao nas je prijetećim pogledom.”

Autobusi su najprije odvezli pritvorenike u vojarnu JNA. Prema riječima svjedoka B, ondje su “gomile ljudi […] kružile oko autobusa, neki su prijetili, neki su vikali […] dosta dugo smo ondje ostali, slušajući psovke, prijetnje, uvrede.” Konvoj je naposljetku napustio vojarnu i odvezao ih na Ovčaru, poljoprivredno dobro na kojem su uzgajane svinje.

Svjedok B je svjedočio o tome što se dogodilo pritvorenicima kad su iskrcani na Ovčari: “…[Vojnici] su otimali sve što su ti ljudi imali, sve što su imali na sebi, njihove privatne stvari, sve vrijednosti, jakne, bilo što. Otimali su im stvari, a onda su ih počeli zlostavljati. Ljudi su morali svoje privatne stvari staviti na jednu veliku hrpu…”

Svjedok B je ispričao kako su zarobljenici morali od autobusa do hangara na poljoprivrednom dobru trčati između dva reda ljudi koji su ih tukli. Dok su prolazili između ta dva reda, vojnici su ih udarali raznim predmetima: “Imali su lopate, željezne šipke, imali su oružje, tukli su nas šakama, rukama, šutirali nas, kako god su mogli.” Svjedok B je primio nekoliko udaraca, uključujući udarac željeznom šipkom po glavi.

Svjedok B je izjavio da je mučenje i zlostavljanje nastavljeno u hangaru. “Neke su ljude stvarno zlostavljali, neke malo manje, ali ondje je bio pravi pakao,” rekao je. Opisao je kako je deset do dvadeset vojnika kružilo i ispitivalo pritvorenike, mučeći ih i mlateći ih, koristeći sve što bi im došlo pod ruku: “…Udarali su ljude kundacima. Čak su imali bejzbolske palice. Imali su neke drvene štapove, da ne spominjem šake, ruke, noge, vojničke čizme.”

Svjedok B je izjavio da su mnogi ljudi bili teško povrijeđeni. “Jedan od njih,” rekao je, “bio je dosta blizu mene i pretpostavljam da je umro od povreda koje je zadobio zato jer je čak morao pjevati pjesmu ‘Sinđelić’ i druge četničke pjesme. Sve dok je imao daha, morao je pjevati, a oni su ga nastavili tući i šutirati, pretpostavljam, sve dok nije umro.” Jednog drugog zarobljenika tukli su njegovim vlastitim štakama.

Imali su lopate, željezne šipke, imali su oružje, tukli su nas šakama, rukama, nogama, kako god su mogli.” Svjedok B je primio nekoliko udaraca, uključujući udarac željeznom šipkom po glavi.

Te je događaje nadgledao čovjek kojeg je svjedok B opisao kao vrlo visokog, s brkovima, u maslinasto zeleno-sivoj uniformi bivše JNA. Koristio je zviždaljku za komunikaciju sa svojim podređenima koji su zlostavljali pritvorenike, govoreći im da stanu ili nastave. Jedan drugi vojnik kojeg je svjedok B opisao kao “uređenog i urednog”, s brkovima i kratkom kosom, i koji je također bio u maslinasto zeleno-sivoj uniformi, napravio je popis pritvorenika.

Kad je pala noć, otprilike svakih petnaest minuta, naoružani vojnici tjerali su pritvorenike da izađu van u skupinama od deset do petnaest ljudi. Svjedok B je bio u trećoj, četvrtoj ili petoj skupini koja je pozvana da izađe. On i drugi u njegovoj skupini ukrcani su na vojno vozilo prekriveno ceradom. Pritvorenicima je rečeno da ih samo prevoze u drugi hangar.

“Bila je noć,” rekao je svjedok B. “Ali bio je mjesec, pa nije bilo potpuni mrak. Nebo je… barem bilo osvijetljeno.”

Svjedok B je opisao sudu put kojim je vozilo išlo. U jednom trenutku tijekom putovanja, jedan od zarobljenika je htio skočiti iz vozila, ali jedan drugi zarobljenik ga je od toga odgovorio. “Oklijevao je i na kraju je odustao,” rekao je svjedok B. Tada je on iskoristio priliku da pobjegne: “U tom sam trenutku odlučio. Otpuzao sam kroz prostor između stepenica i skočio kroz stražnji dio […] Skočio sam s kamiona. Okrenuo sam se da vidim slijedi li me itko, a onda sam krenuo prema Vukovaru […] Čuo sam kratki rafal, i par pojedinačnih pucnjeva. To je bilo zadnje što sam čuo. Nastavio sam se kretati, povremeno sam trčao, a povremeno hodao, ili bolje rečeno bježao u pravcu Vukovara.”

Nakon što je dugo vremena hodao, svjedok B je pronašao sklonište. Ondje su bili rezervisti, vjerojatno JNA, koji su ga zarobili. Ujutro su ga odvezli u štab rezervne vojske gdje su ga povremeno udarali, rekao je svjedok B. Zatim su ga prebacili u drugi štab u mjestu Stari Jankovci, u blizini Vukovara. Ondje su bili drugi zarobljenici iz Vukovara i sve su ih tukli. Svjedoka B su ispitivali o njegovim aktivnostima za vrijeme rata i ondje je proveo noć, lisicama vezan za radijator.

Naredne noći, odveden je u policijsku stanicu u Šidu, sjeverna Srbija. Tijekom još jednog ispitivanja, svjedoka B su ispitivali o Ovčari: “Pitali su me što znam o Ovčari, koliko je ljudi ubijeno i je li itko ubijen. Ja jednostavno nisam htio razgovarati o tome s tim čovjekom… Imao sam dojam da želi saznati zna li se išta o Ovčari…”

Kasnije su došli neki ljudi i odveli njega i druge pritvorenike van i nakon što su ih pretukli, ponovno su ih ukrcali na kamion i odvezli u zatvor u Sremsku Mitrovicu, također u sjevernoj Srbiji. Ondje su ga držali od otprilike 22. studenog 1991. do 4. veljače 1992. Međutim, 15. siječnja 1992., nakon jednog ispitivanja i presude vojnog suda, svjedok B je stavljen u samicu.

Dana 4. veljače 1992., prebačen je u vojno-istražni zatvor u Beogradu. Optužen je za oružanu pobunu i zločin protiv civilnog stanovništva. Na pitanje Međunarodnog suda o tome jesu li mu predočeni bilo kakvi dokazi protiv njega u vezi s tim optužbama, svjedok B je odgovorio: “Nije bilo nikakvih argumenata i nikakvih dokaza.”

Kad su njegova supruga i rođaci saznali što se događa, obavijestili su o tome međunarodnu zajednicu. Rasprava u njegovom predmetu je odgođena nakon što je na raspravu došao predstavnik organizacije Amnesty International. Njegov predmet nikad nije zaključen, a on je naposljetku razmijenjen 14. kolovoza 1992.

Svjedok B svjedočio je u predmetu protiv Slavka Dokmanovića, predsjednika općine Vukovar, 5. veljače 1998. Postupak protiv Slavka Dokmanovića zaključen je 15. srpnja 1998. nakon što je on 29. lipnja 1998. počinio samoubojstvo u pritvoru.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Svjedoka B (na engleskom)

<  Nazad