Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Radislav Krstić je prva osoba koju je MKSJ osudio za genocid i izrečena mu je kazna od 46 godina

Press Release . Communiqué de presse . Saopštenje
za javnost

(Isključivo za medije. Nije službeni dokument.)

TRIAL
CHAMBERS
CHAMBRES
DE 1ere INSTANCE
PRETRESNA
VIJEĆA
 

Hag,
2. avgusta 2001.

OF/P.I.S./609-t


RADISLAV KRSTIĆ JE PRVA OSOBA KOJU JE MKSJ
OSUDIO ZA GENOCID

I IZREČENA MU JE KAZNA ZATVORA OD 46 GODINA

Danas,
2. avgusta 2001., Pretresno vijeće I Međunarodnog krivičnog
suda za bivšu Jugoslaviju, u sastavu: sudija Rodrigues (predsjedavajući),
sudija Riad i Wald su donijeli svoju presudu u predmetu Tužilac protiv
Radislava Krstića. Pretresno vijeće je navelo da je "uvjereno
van svake razumne sumnje da je u Srebrenici počinjen zločin
genocida” i da je General Krstić kriv za zločin genocida. U nastavku
ćete naći tekst sažetka presude Pretresnog vijeća I, koji
je pročitao predsjedavajući sudija Almiro Rodrigues prilikom
izricanja presude.


Uvod


"Neka
se vrši pravda, ili će
propasti svijet.” govorio je Hegel. Vijeće izvršava svoju dužnost
sprovođenja pravde, te time želi doprinijeti da svijet postane bolji.


Vijeće
danas izriče presudu u predmetu koji je tužilac pokrenuo protiv generala
Krstića za genocid odnosno saučesništvo u genocidu, progone,
istrebljivanje, ubistva, kao i za prisilno premještanje odnosno protjerivanje,
u odnosu na djela počinjena između jula i novembra 1995., nakon
napada srpskih snaga na Srebrenicu. U trenutku pokretanja napada, general
Krstić je bio zamjenik komandanta Drinskog korpusa. Drinski korpus
je jedan od korpusa u sastavu Vojske Republike Srpske (često navođene
kao VRS). Pitanje tačnog datuma kada je general Krstić postao
komandant Drinskog korpusa bilo je predmetom posebno žučnog, ali
istovremeno profesionalnog i uljudnog, sporenja među stranama, na
što ću se vratiti kasnije.


Najprije
bih htio da iznesem nekoliko uvodnih napomena.


Prije
svega, želim da istaknem savršeno odvijanje rasprave i izvanredno držanje
strana u svim prilikama tokom suđenja. Optužba i odbrana su nam u
ovom predmetu na najbolji način pokazale da se saradnja i konfrontacija
međusobno ne isključuju. Razmjena argumenata uvijek se odlikovala
korektnošću i, posebno, visokim kvalitetom. Završne riječi optužbe
i odbrane predstavljaju vrsnu pravnu i činjeničnu sintezu njihovih
stajališta. Zahvaljujem svim zastupnicima i njihovim ekipama na obavljenom
poslu i na atmosferi u kojoj se rad odvijao.


Želio
bih odati priznanje službama tužioca u najširem smislu, naročito
g. Jean-Renéu Ruezu, bivšem vođi istražiteljskog tima Tužilaštva.
Tu mislim i na sve one koji su, bilo sa strane optužbe ili sa strane odbrane,
izlazili na teren: vještake, njihove pomoćnike, istražitelje, tehničare,
vojnike, pripadnike obezbjeđenja, te na sve one koji su vidjeli,
osjetili zadah, doticali, ekshumirali, prali, vršili obdukcije i analize,
a za koje nije teško zamisliti koliko je njihov nezahvalni, ali neophodni
rad iziskivao strpljenja, izdržljivosti i posvećenosti.


Takođe
želim da zahvalim svima onima koji su nam, na najrazličitije načine,
pomagali svojih neumornim radom, često i izvan uobičajenog radnog
vremena.


Želim
pomenuti i osoblje Pritvorske jedinice, kao i ljekare i hirurge, kako
holandske tako i srpske, koji su svojim iskustvom omogućili da se
optuženom pruži njega kakvu zahtijeva njegovo zdravstveno stanje.


Istakao
bih, takođe, rad vojnih analitičara i vještaka, g. Richarda
Butlera i generala Dannatta za tužioca, kao i generala Radinovića
za odbranu.


Rad
svih tih ljudi omogućio je da se sasluša 128 svjedoka, od kojih je
dvojicu Vijeće pozvalo ex officio. Ukupno je u toku postupka
usvojeno više od 1.100 dokaznih predmeta (od kojih neki imaju više stotina
strana).


Neću
se zadržavati na detaljima koji se tiču postupka; oni su navedeni
u dodatku presudi. Pomenut ću samo da je suđenje, zbog zdravstvenog
stanja optuženog, moralo biti prekinuto na više sedmica početkom
ove godine. No, rad Vijeća se nije prekidao jer je onoistovremeno
sudilo u dva predmeta.


A
sada bih prešao na ono što je svrha ove sjednice, a to je izricanje presude
u predmetu Tužilac
protiv Radislava Krstića.


Ovdje
se neće čitati cijeli tekst presude već će samo biti
iznesen njen sažetak, koji će Vas, generale Krstiću, i publiku,
upoznati s osnovnim razlozima koji su motivirali odluku Vijeća. Naglašavam
da je jedini mjerodavni tekst sama presuda u pisanom obliku (koja će
biti dostupna po završetku ove sjednice) i da se ništa što ću reći
ne smije shvatiti na način da može imalo promijeniti tu presudu.


Generale
Krstiću, zločini za koje Vas se tereti zasnivaju se na događajima
koji su uslijedili nakon napada srpskih snaga na Srebrenicu, u julu 1995.
godine. Srebrenica je grad čije ime svi povezuju sa sukobom koji
je poharao bivšu Jugoslaviju.


Ime
koje trenutno evocira prizor hiljada ljudi u okruženju, izgladnjelih,
lišenih svega, čak i vode ili prilike da predahnu.


To
je ime enklave koju su Ujedinjene nacije proglasile zaštićenom zonom,
a koja je pala praktički bez borbe.


Srebrenica,
to su i prizori kakve ne želimo vidjeti: žene, djeca i starci koje ukrcavaju
u autobuse koji ih odvoze u nepoznatom pravcu; muškarci koje odvajaju
od porodica i oduzimaju im svu imovinu; muškarci koji bježe, muškarci
koje zarobljavaju; muškarci koji više niko nikad neće vidjeti; muškarci
koji će biti pronađeni, i to samo neki, mrtvi, kao leševi nabacani
u zajedničke grobnice: leševi često vezanih ruku ili s povezom
preko očiju; leševi raskomadani; leševi bez identiteta... Leševi.


Srebrenica
je i drugo ime za posttraumatski sindrom, sindrom od kog pate žene, djeca
i starci, koji nisu mrtvi i koji već šest godina, od jula 1995.,
žive bez vijesti o muževima, sinovima, očevim, braći, stričevima,
djedovima. Hiljade života već šest godina lišenih ljubavi i nježnosti
svojih bližnjih, čiji ih duhovi progone, iz dana u dan, iz noći
u noć.


U
cjelini gledano, Vijeće je saslušalo mnogo dokaza koji se mogu okvalificirati
kao potresni.


Zbog
nasilnog karaktera događaja, zbog gotovo nepodnošljivih prizora koji
su mu pokazani, zbog bola koji su izrazili svjedoci-žrtve, Vijeće
je moralo uložiti veliki trud da zadrži nužnu distancu kako bi zadatak
vršenja pravde obavilo nepristrasno i što objektivnije.


Vijeće
je na to naročito pazilo prilikom pomnog analiziranja svog dokaznog
materijala, iskaza svjedoka, te materijalnih i drugih dokaza, kako bi
se uvjerilo da su dokazi kojima raspolaže dovoljni da se utvrdi da li
su zločini počinjeni. Nadalje, pažljivo je ispitalo svaki potrebni
element prije no što je eventualno zadržalo ovu ili onu kvalifikaciju
djela koju je tužilac naveo u optužnici. I na kraju, no ne manje važno,
Vijeće je pažljivo razmotrilo da li se pojedini zločin, odnosno
zločini, mogu pripisati generalu Krstiću.


Vijeće
u osnovi odgovara na tri pitanja: o kojim je činjenicama riječ?
koja se krivična djela mogu prihvatiti? može li se general Krstić
smatrati krivim za neki od tih zločina?


Slijedi
rezime zaključaka do kojih je došlo Vijeće u vezi sa ta tri
pitanja.


I-
O kojim je činjenicama riječ?
Premještanje
žena, djece i staraca


Napad
srpskih snaga na srebreničku enklavu uslijedio je nakon više mjeseci,
pa i više godina, sukobljavanja. Srebrenica je, naime, smještena u srednjem
Podrinju, dijelu istočne Bosne koji je bio od posebnog interesa za
obje strane.


Za
bosanske Muslimane, zato što je prije sukoba stanovništvo grada bilo u
većini muslimansko; zato što je grad smješten između Tuzle na
sjeveru i Žepe na jugu - dva grada pod kontrolom Muslimana; zato što bi
pad Srebrenice imao vrlo negativne posljedice po Sarajevo, koje je u to
vrijeme bilo pod opsadom.


A
za bosanske Srbe zato što se srednje Podrinje leži uz granicu sa Srbijom
i zato što je bilo važno ostvariti kontinuitet teritorija pod srpskom
kontrolom u Bosni, kao i sa susjednom Srbijom; i, naravno, iz razloga
suprotnih razlozima bosanskih Muslimana.


U
razdoblju od 1992. do 1993. godine bosanski Srbi i Muslimani često
su su dolazili u sukob radi kontrole nad tim područjem. Nakon nekoliko
uspjeha, Armija BiH (vojska bosanskih Muslimana) morala se suočiti
sa kontra-ofanzivom VRS (vojske bosanskih Srba) koja je na kraju rezultirala
smanjenjem teritorije enklave na oko 150 četvornih kilometara. U
martu 1993. Srebrenica je pala u okruženje. Dio stanovništva je premješten.


Dana
16. aprila 1993., Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija proglasio je
Srebrenicu “zaštićenom zonom” i potpisan je sporazum između
strana kojim je ona proglašena demilitarizovanom zonom, u koju je zatim
poslan jedan kontingent UNPROFOR-a.


Međutim,
strane su se sporile oko definicije i tumačenja izraza “demilitarizovana
zona”. Bosanski Muslimani su, konkretno, smatrali da je demilitarizovan
samo gradski dio Srebrenice, pa je Armija BiH u enklavu slala oružje i
municiju.


Situacija
ipak ostaje relativno stabilna sve do januara 1995., kada bosanski Srbi
zauzimaju tvrđi stav, osobito vezano za prolaz humanitarne pomoći.


Dana
8. marta 1995. predsjednik bosanskih Srba, Radovan Karadžić, izdaje
naređenje, pod imenom “Direktiva broj 7”, da se fizički razdvoje
enklave Srebrenica i Žepa. Predsjednik Karadžić, u onom dijelu koji
se tiče konkretno Drinskog korpusa, piše: “Svakodnevnim planskim
i osmišljenim borbenim aktivnostim stvoriti uslove totalne nesigurnosti
i nepodnošljivosti i bezperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana
u Srebrenici i Žepi.”


Na
osnovu te direktive, 31. marta 1995., general Ratko Mladić izdaje
i svoju direktivu, koju upućuje, između ostalih, Drinskom korpusu.
U toj direktivi izložen je plan napada širokih razmjera, nazvan “Sadejstvo-95”,
čiji je cilj (citiram) “na svim dijelovima ratišta odbraniti teritoriju
(Republike Srpske)”, a naročito, sprečiti (ponovo citiram) “po
svaku cenu” deblokadu Sarajeva. General Mladić očekuje da “bez
obzira na dalji tok događaja i eskalaciju sukoba, do angažovanja
kopnenih snaga UNPROFOR-a i snaga NATO verovatno neće doći osim
u slučaju njihove direktne fizičke ugroženosti”. Navodi da će,
tokom te operacije, snage Vojske Republike Srpske sadejstvovati “u cilju
operativno-strategijskog maskiranja i popravljanja operativno-taktičkog
položaja“ vodeći, naročito “aktivna borbena dejstva (..) i oko
enklava Srebrenica, Žepa, Goražde.”


U proljeće 1995. dolazi do znatnog pogoršanja situacije u Srebrenici.
Humanitarni konvoji se ometaju, pa i blokiraju. Čak ni holandski
kontingent UNPROFOR-a ne može izvršiti redovnu smjenu svojih snaga. Neki
od njihovih osmatračkih punktova primjećuju značajno pojačanje
okolnih srpskih položaja.


Humanitarna
situacija postaje katastrofalna. 28. divizija Armije BiH, to jest vojska
bosanskih Muslimana u srebreničkoj enklavi, traži da se prekine blokada.
Na srpske položaje vrše se prepadi u okviru operacije “Skakavac”, a čini
se i da su počinjeni zločini, između ostalog u srpskom
selu Višnjica 26. juna 1995.


U
međuvremenu vojska bosanskih Srba ne miruje.


Dana
31. maja 1995. zauzima jedan od osmatračkih punktova UNPROFOR-a.


Dana
2. jula 1995. komandant Drinskog korpusa, general Živanović, potpisuje
naređenja u kojima se definišu planovi napada na Srebrenicu.


Dana
6. jula počinje napad, i to sa južne strane enklave.


Hiljade
bosanskih Muslimana bježe prema gradu.


Snage
bosanskih Srba ne nailaze ni na kakav otpor.


Dana
9. jula predsjednik Karadžić, u tim uslovima, odlučuje da zauzme
sam grad.


Dana
10. jula, muslimansko bosansko stanovništvo, zahvaćeno panikom, počinje
da bježi prema objektima Ujedinjenih nacija u gradu (četa Bravo)
ili van grada, prema sjeveru, putem za Bratunac, u Potočare.


Komandant
nizozemskog bataljona, koji se obično naziva Dutchbat, traži vazdušnu
podršku, koju ne dobiva.


Dana
11. jula, general Mladić, načelnik Glavnog štaba vojske bosanskih
Srba, zajedno sa generalom Živanovićem, generalom Krstićem i
brojnim drugim oficirima VRS-a, trijumfalno ulazi u Srebrenicu, koju su
napustili njeni stanovnici.


Uveče
11. jula, Srebrenica je mrtav grad, u rukama snaga bosanskih Srba.


Stanovnici
Srebrenice i izbjeglice koje su se ondje zatekle masovno bježe prema bazi
Ujedinjenih nacija u Potočarima.


No
snage bosanskih Srba uskoro će otkriti da u toj masi koja hrli i
natiskava se oko baze UNPROFOR-a ima veoma malo muškaraca. U Potočarima
su uglavnom žene, djeca i starci.


U
Potočarima ima veoma malo muškaraca zato što su muškarci, mada se
zapravo ne može znati ko je to naredio ili organizovao, krenuli drugim
putem. I pripadnici 28. divizije i oni koji to nisu okupili su se u zaseocima
Jaglići i Šušnjari sjeverozapadno od Srebrenice. Odlučili su
da bježe kroz šumu u pravcu Tuzle, koja se nalazi daleko prema sjeveru,
na teritoriji pod kontrolom bosanskih Muslimana. Radi se, dakle, o 10
do 15 hiljada muškaraca, koji u koloni dugoj nekoliko kilometara, kreću
pješke u šumu.


No
general Mladić to još ne zna, kada 11. jula poziva na sastanak u
hotel “Fontana” u Bratuncu komandanta Dutchbata, pukovnika Karremansa.
Sa Mladićem su brojni oficiri VRS-a, među kojima i general Živanović.
No ne i general Krstić.


Osam
je sati uveče 11. jula. General Mladić pita pukovnika Karremansa
da li UNPROFOR može da organizuje transport stanovništva. Takođe
traži da ponovo dođe sa predstavnikom stanovnika Srebrenice.


Drugi
sastanak je održan istoga dana u istom hotelu. I to oko jedanaest sati
uveče. General Mladić je tu, sa generalom Krstićem, ali
general Živanović je odsutan. Pukovnik Karremans je doveo jednog
nastavnika, gospodina Mandžića, kao predstavnika stanovništva.


Ovaj
put, ton i stav generala Mladića mnogo su oštriji. Kroz otvoren prozor
čuje se kako neko kolje svinju. General Mladić naređuje
da se na stol stavi otkinuta tabla sa zgrade opštine Srebrenice. Komandant
holandskog bataljona naglašava da ima oko 15 do 20 hiljada izbjeglica
i da je njihova situacija zabrinjavajuća.


General
Mladić podiže ton i ponaša se prijeteće. Kaže da će organizovati
transport stanovništva. Traži da Armija BiH položi oružje i zahtijeva
da to ishodi gospodin Mandžić. Gospodin Mandžić uzalud pokušava
da mu objasni da on nema nikakvu moć da to uradi, na što slijedi
bespogovoran odgovor: "To je tvoj problem. Dovedi ljude koji
mogu da obezbijede predaju oružja i spasi svoj narod od uništenja.”


Sljedeći
sastanak zakazan je za sutradan. Počeo je oko 10:00 sati 12. jula.
Tu je opet general Mladić, zajedno sa generalom Krstićem. Tu
je i pukovnik Popović, o kojem će još biti govora. Predstavnici
holandskog bataljon su došli sa gospodinom Mandžićem i još dva “civilna
predstavnika”, gospođom Omanović, ekonomistom, i gospodinom
Nuhanovićem, poslovnim čovjekom.


General
Mladić ponovo insistira da je uslov preživljavanja muslimansko-bosanskog
stanovništva Srebrenice taj da se položi oružje. Kaže da će obezbijediti
autobuse za transport stanovništva, ali da UNPROFOR mora obezbijediti
gorivo. Svima je jasno da će bosanski Muslimani morati napustiti
enklavu.


Konačno,
general Mladić ističe da će biti izdvojeni svi muškarci
u Potočarima kako bi se pronašli mogući ratni zločinci.


Oko
podne 12. jula general Krstić daje jednom srpskom novinaru intervju
pred kamerom. Nalazi se u neposrednoj blizini baze Ujedinjenih nacija
u Potočarima. Iza njega se vidi kako prolaze kamioni, a takođe
i autobusi. U autobuse će biti ukrcani žene, djeca i starci. Na video-filmu
koji je snimio taj novinar vide se ljudi pomireni sa sudbinom. Muškarce
odvajaju od žena. Tu i tamo vide se torbe, svežnjevi odjeće, nešto
stvari. Malo dalje, vidi se i jedna veća hrpa. Vijeće će
saznati da su to stvari koje su sa sobom donijeli muškarci koji su se
sklonili u Potočare, te da im je naređeno da te stvari ondje
ostave. Vijeću je poznato da su te stvari srpske snage kasnije spalile.


Kako
opisati situaciju iz perspektive bosanskih Muslimana koji su se sklonili
u Potočare? Njihova situacija je dramatična.


Treba
podsjetiti na granatiranje, na čijoj je meti čak i baza UNPROFOR-a
u Srebrenici. Treba zamisliti na hiljade ljudi naguranih u nekoliko zgrada,
bez vode, bez hrane, izuzev nekoliko bombona koje im je pred kamerama
bacio general Mladić i koje su im, kako nam je rečeno, oduzeli
čim se kamera udaljila. Treba zamisliti vrućinu. Treba zamisliti
na desetine srpskih vojnika ili naoružanih lica koji dolaze i odlaze,
dobacujući diskriminatorne uvrede. Treba vidjeti kuće u plamenu.
Treba zamisliti noć koja se spušta i krike koji se pojačavaju.
Svjedoci su Vijeću opisali atmosferu terora koja je vladala, silovanja,
ubistva, maltretiranja, i to do te mjere da su neki od izbjeglica počinili,
ili pokušali da počine, samoubistvo.


Uveče
13. jula sve žene, sva djeca i svi starci su transportovani.


Vijeće
je zaključilo da se, zbog pravnih razloga koji su objašnjeni u presudi,
nije radilo o deportaciji.


No
radilo se o prisilnom premještanju srebreničkih žena, djece i staraca.


Muškarci
su pak sistematski izdvajani. Oni su morali ostaviti ono malo stvari što
su imali sa sobom, čak i lične dokumente. Odvedeni su u jednu
bijelu kuću nekoliko metara od baze Ujedinjenih nacija. Tukli su
ih. Neke od njih su odveli iza kuće i ubili. Preživjele su 13. jula
odveli na razna mjesta zatočenja, između ostalog i Bratunac.
Oni koji su se uspjeli ukrcati u autobuse, privedeni su neposredno prije
tačke izlaska sa teritorije pod kontrolom VRS-a i odvedeni na druga
mjesta zatočenja (autobus, škola, hangar).


U
međuvremenu, kolona,
koju predvodi glavnina oružanih snaga 28. divizije, pokušava da prođe
kroz šumu i pređe cestu koja, s istoka prema zapadu, vodi od Bratunca
do Konjević Polja. U koloni je oko deset do petnaest hiljada muškaraca.
Otprilike jedna trećina uspijeva da prođe, među njima oko
3.000 pripadnika 28. divizije. Prvi od njih 16. jula pristižu na teritoriju
pod kontrolom bosanskih Muslimana.


Ostali,
pod granatama i vatrom iz automatskog oružja, bivaju zarobljeni ili se
sami predaju, ponekad navodnim pripadnicima UNPROFOR-a, a zapravo pripadnicima
srpskih snaga koji koriste opremu ukradenu od holandskog bataljona. Neki
su odmah ubijeni. Većina njih je odvedena na sabirna mjesta, kao
što je, na primjer, livada u Sandićima ili na fudbalski stadion
u Novoj Kasabi.


Posljednja je grupa bolje prošla: kad su došli u kontakt sa srpskim snagama,
došlo je do pregovora i tim ljudima je dopušteno da pređu na teritoriju
pod kontrolom bosanskih Muslimana.


Sveukupno,
radi se o sedam do osam hiljada muškaraca koje su zarobile srpske snage
i gotovo svi su poubijani. Samo je mali broj njih preživio od kojih su
neki došli da svjedoče pred Vijećem i oni su opisali užase masovnih
pogubljenja kojima su nekim čudom izbjegli.


Masovna
pogubljenja su počela 13. jula.


Prilikom
nekih od tih masovnih pogubljenja ubijen je samo manji broj ljudi, kao
što je to bio slučaj u Jadru, ujutro 13. jula.


Popodne 13. jula, odvijalo se još jedno pogubljenje na relativno udaljenom
mjestu, u dolini Cerske. Iz te grobnice je ekshumirano 150 tijela.
U njoj je pronađeno i 50 metalnih poveza, od kojih su neki još bili
na zapešćima žrtava.


Krajem
tog poslijepodneva, srpske snage otpočinju pravi pokolj. Veliki broj
bosanskih Muslimana, njih 1.000 do 1.500 okupljeno je u skladištu u
Kravici
. Vojnici otvaraju vatru, bacaju granate. One koji pokušaju
pobjeći, ubijaju na mjestu. Sutradan, srpske snage dozivaju one koji
su eventualno preživjeli. One koji se odazovu ponekad tjeraju da pjevaju
srpske pjesme, a zatim ih ubijaju. Konačno, dolazi mašina koja odvozi
tijela. U prolazu otkida komad okvira vrata skladišta. Vještaci će
pronaći tragove kose, krvi i komadiće ljudskog tkiva na podu
i zidovima.


Dana
13. i 14. jula pogubljenja se odvijaju i u Tišči, tj. na mjestu
gdje su se autobusi morali zaustaviti kako bi srpske snage provjerile
da li u njima ima muškaraca i kako bi ih, ako ih ima, prisilili da izađu
iz autobusa. Muškarce su potom odveli u jednu školu, a nakon što su im
povezali ruke, na jedno polje. Tu su ih pogubili.


Dana
14. jula, oko hiljadu bosanskih Muslimana okupljeno je u sportskoj dvorani
škole u Grbavcima (Orahovac). Stavljaju im povez preko očiju.
Kamionom ih odvoze na jedno polje. Tu ih pogubljuju. Teška mehanizacija
kopa jamu i prije no što su pogubljenja završena.


Od
14. jula do 16. jula, odvijaju se nova pogubljenja.


Hiljadu
petsto do dvije hiljade bosanskih Muslimana zatočeno je u školi u
Petkovcima. Ti ljudi su odvedeni na mjesto pogubljenja pokraj umjetnog
jezera, kod brane u Petkovcima. Ruke su im vezane. Bosi su. Pogubljeni
su automatskim oružjem.


Isto
se desilo sa hiljadu do hiljadu dvjesto muškaraca na vojnoj ekonomiji
u Branjevu
. Vijeće je saslušalo svjedočenje jednog bivšeg
pripadnika VRS-a, kojeg je Sud proglasio krivim za učestvovanje u
tim pogubljenjima, gospodina Dražena Erdemovića. Muškarci, bosanski
Muslimani, dovoženi su kamionom, mnogima od njih su bile vezane ruke,
neki su imali povez preko očiju, a svi su, osim jednoga, bili u civilu.
Streljački vod je pucao i pucao sve dok ih, kako se izrazio gospodin
Erdemović, nisu zaboljeli prsti. Ubrzo nakon toga, isti vojnici odlaze
u Pilicu. U Domu kulture Pilica zatvoreno je nekoliko stotina bosanskih
Muslimana. Gospodin Erdemović i nekolicina drugih odbijaju da i dalje
učestvuju u pogubljenjima. Oni odlaze u kafić preko puta Doma
kulture odakle mogu čuti pucnje i eksplozije. Niko neće preživjeti.
Kada su istražitelji provalili vrata Doma kulture, našli su očite
tragove masakra i uslova u kojima je izvršen masakr: rupe od metaka, tragove
eksploziva, mrlje krvi, tragove ljudskih ostataka posvuda, čak i
visoko na zidovima i sve do bine. I ličnu kartu jednog bosanskog
Muslimana koja je ondje ostala.


Taj
Dom kulture je smješten uz glavnu cestu koja prolazi selom, na mjestu
na kojem staju autobusi. Danas se pred Domom kulture nalazi spomen-ploča
u čast... srpskih junaka koji su umrli za srpsku stvar.


Bilo
je još pogubljenja, naročito u Kozluku i u Nezuku.


Čini
se da je posljednje masovno pogubljenje izvršeno 19. jula 1995.


Prema
procjenama vještaka, između sedam i osam hiljada muškaraca bosanskih
Muslimana pogubljeno je između 13. i 19. jula 1995.


Unatoč
svim naporima, nije pronađeno mnogo posmrtnih ostataka.


Zašto?


Zato
što su u jesen 1995. preduzete mjere da se prikriju razmjeri zločina.


Dokazi
o tome postoje prije svega zahvaljujući fotografijama iz zraka koje
je pribavilo Tužilaštvo. Te fotografije su omogućile:


-
s jedne strane, da se utvrde lokacije brojnih zajedničkih grobnica
u vrijeme kad su izvršena pogubljenja; a


-
s druge strane, da se konstatuje da su se od septembra 1995. pojavljivale
nove grobnice.


Rad
vještaka je omogućio da se ti podaci potvrde povezivanjem starijih
i novih zajedničkih grobnica, s tim da se ove potonje uvijek nalaze
u još nepristupačnijim predjelima nego one prve.


Premještanje
tijela obavljeno je nepažljivo tako da su mnoga od njih pronađena
raskomadana.


Ne
postoji, dakle, nikakva sumnja da je postojala smišljena namjera da se
sakrije postojanje zajedničkih grobnica i, prema tome, masovnih pogubljenja
civila ili osoba van borbenog stroja.


II- Koja
je počinjena krivična djela Vijeće prihvatilo?


Tužilac
je dao pravnu kvalifikaciju svih činjenica i generala Krstića
optužio da je počinio: genocid (odnosno da je bio saučesnik
u genocidu); progon, i to putem ubistava, okrutnog postupanja, zastrašivanja,
uništavanja lične imovine i prisilnog premještanja; istrebljenje;
ubistva u smislu člana 5 Statuta; ubistva u smislu člana 3 Statuta;
protjerivanje ili nehumano djelo prisilnog premještanja stanovništva.


U
svojoj presudi Vijeće se izjašnjava po svim tim tačkama i zaključke
donosi primjenjujući sudsku praksu Žalbenog vijeća u pogledu
kumulacije krivičnih djela. Naravno, osnovno pitanje koje se postavljalo
je sljedeće:


Da
li je postojao genocid protiv, kako je rekao tužilac, “jednog dijela muslimanskog
stanovništva Bosne, kao nacionalne, etničke ili vjerske grupe”?


Sam
pojam genocida je nov i prvi put se pojavio u kontekstu Drugog svjetskog
rata, a kodificiran je u decembru 1948. godine Konvencijom o sprečavanju
i kažnjavanju zločina genocida. Ta konvencija je stupila na snagu
12. januara 1951.


Član
4 Statuta Međunarodnog suda, pod naslovom “Genocid”, preuzeo je,
riječ po riječ, definiciju iz Konvencije: “Genocid označava
bilo koje od sljedećih djela, počinjeno s namjerom da se u cijelosti
ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska
grupa kao takva.” U genocidna djela ubraja se ubijanje pripadnika grupe
i nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima grupe.


Sudska
praksa u pogledu genocida nije obimna. I dok je Međunarodni krivični
sud za Ruandu donio više odluka o genocidu, na našem Sudu te prakse gotovo
da nije ni bilo.


U
ovom predmetu nije sporno da su počinjena djela nanošenja teških
tjelesnih povreda i ubistva na štetu bosanskih Muslimana. Vijeće
smatra da takođe nije sporno da su žrtve birane prema nacionalnoj
pripadnosti, to jest, upravo zbog toga što su bile bosanski Muslimani.


Može
li se, međutim, reći da je postojalo htijenje, odnosno namjera
da se uništi, u cijelosti ili djelimično, grupa zaštićena Konvencijom
kao takva?


Odbrana
je odgovorila negativno i veoma se iscrpno i jasno o tome izjasnila u
svojim pismenim podnescima, kao i u svojoj završnoj riječi. Ja ću
ovdje dati samo kratak, pa time i nepotpun, rezime tih argumenata.


Odbrana
ne spori da su se srpske snage okomile na vojno sposobno bosansko-muslimansko
stanovništvo Srebrenice.


Ali
odbrana ističe da se upravo iz tog razloga ne može govoriti o genocidu,
bez obzira na razmjere počinjenih ubistava.


Odbrana
prije svega napominje da su žene, djeca i starci transportovani i da nisu
poubijani.


Zatim
navodi da je jednom dijelu kolone, što sam malo prije pomenuo, omogućeno
da prođe na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana nakon pregovora.
Odbrana tvrdi da se čak ne može reći ni da su meta bili svi
vojno sposobni muškarci bosanski Muslimani.


Najzad,
odbrana tvrdi da se, u svakom slučaju, namjera da se unište svi vojno
sposobni muškarci bosanski Muslimani ne može tumačiti kao namjera
da se uništi, u cijelosti ili djelimično, neka grupa kao takva, u
smislu člana 4 Statuta.


Vijeće
ne dijeli to stajalište.


Vijeće
primjećuje da je razlog za to što su neki muškarci bosanski Muslimani
iz Srebrenice uspjeli preživjeti kad su pali u ruke bosanskim Srbima nakon
pada enklave slučajnost ili činjenica da snage bosanskih Srba
zapravo nisu mogle spriječiti da stražnji dio kolone pređe na
teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana, zbog zauzetosti operacijama
koje su vodile na drugim mjestima. Drugim riječima, srpske snage
u tom trenutku nisu u stvari imale nikakvog drugog izbora nego da propuste
ostatak kolone.


Izuzev u slučajima koje smo gore naveli, pogubljenja su imala tako
masovni karakter da su dovela do nestanka vojno sposobnih muškaraca bosanskih
Muslimana iz Srebrenice.


Vijeće
ističe da je odluka da se ubiju svi vojno sposobni muškarci bosanski
Muslimani donijeta nakon odluke o premještanju žena, djece i staraca.
Dakle, srpske snage nisu mogle ne znati kakve posljedica jedna takva odluka
može imati za preživljavanje grupe.


Vijeće
ne kaže, niti želi sugerisati, da je prije napada na Srebrenicu, pa čak
i neposredno prije pada grada, postojao genocidni plan. Međutim,
sudeći prema odluci Žalbenog vijeća u predmetu Jelisić
nije neophodno postojanje genocidnog plana. Takođe nije neophodno
da je, ako takav plan postoji, između nastanka plana i njegove realizacije
proteklo određeno vrijeme.


Ono
što tvrdimo, na osnovu svih dokaza koji su nam predočeni, jeste to
da je prvo donesena odluka da se pristupi “etničkom čišćenju”
srebreničke enklave.


Uostalom,
nije nerazumno konstatovati da su muškarci mogli biti odvojeni od žena,
djece i staraca.


Naime,
zarobljeni muškarci kasnije su mogli poslužiti kao “moneta za potkusurivanje”,
kao što je to često bio slučaj tokom cijelog sukoba u bivšoj
Jugoslaviji.


U
tom trenutku bilo je važno to da se iz enklave istjeraju svi bosanski
Muslimani, uključujući žene, djecu i starce.


U
svakom slučaju, iz razloga koje Vijeće nije moglo rasvijetliti,
nakon toga je donijeta odluka da se ubiju svi vojno sposobni muškarci.


Rezultat
je bio neizbježan: uništenje bosansko-muslimanskog stanovništva u Srebrenici.


Naime,
ne radi se samo o tome da se počine ubistva iz političkih, rasnih
ili vjerskih razloga, koji već sami po sebi tvore zločin progona.
Ne radi se ni samo o istrebljenju vojno sposobnih muškaraca bosanskih
Muslimana.


Radi se
o smišljenoj odluci da se ti muškarci ubiju, koja je donijeta uz punu
svijest o tome kakve posljedice će ta ubistva neizbježno imati po
tu grupu u cjelini. Odlukom da se ubiju vojno sposobni muškarci u Srebrenici,
odlučeno je da se onemogući opstanak bosansko-muslimanskog stanovništva
Srebrenice.


Drugim
riječima, s etničkog čišćenja prešlo se na genocid.


Vijeće
se stoga uvjerilo da je van svake razumne sumnje u Srebrenici počinjen
zločin genocida.


Naposljetku,
i iz razloga detaljno obrazloženih u presudi, Vijeće smatra da su
počinjena sljedeća krivična djela: genocid, progon, istrebljivanje,
ubistva u smislu člana 3 Statuta, ubistva u smislu člana 5 Statuta,
te prisilno premještanje bosanskih Muslimana.


Vodeći
računa o mjerodavnim pravilima u pogledu kumulacije optužbi, zadržavaju
se samo krivična djela genocida, progona i ubistva u smislu člana
3 Statuta.


III- Da
li je general Krstić kriv za neki od tih zločina?


Posljednje
pitanje na koje Vijeće treba da odgovori jeste da li se general Krstić
može smatrati krivim za ta djela?


Za
optužbu odgovor je “da”, a za odbranu “ne”.


Da
bi utvrdilo individualnu odgovornost generala Krstića za ta djela,
Vijeće je uzelo u obzir njegovu funkciju zamjenika komandanta i zatim
komandanta Drinskog korpusa u trenutku počinjenja krivičnih
djela. Drinski korpus je, kako sam maločas iznio, bio odgovoran za
cijelu zonu u kojoj su se desili zločini.


Vijeće
je, dakle, među dokazima koje su mu predočile strane, prije
svega razmotrilo one koji omogućavaju da se utvrdi da li su snage
Drinskog korpusa učestvovale u tim zločinima.


Ta
analiza je Vijeću omogućila da zaključi da su van svake
razumne sumnje snage Drinskog korpusa učestvovale, ako ne u svim
krivičnim djelima, a onda barem u nekim od njih.


Međutim,
ispostavilo se takođe da su i druge snage odigrale ulogu, često
odlučujuću, u tim događajima, a naročito u zarobljavanju
i pogubljenju bosanskih Muslimana. U presudi se stoga jasno navodi da
su u tome učestvovale:


-
snage Ministarstva unutrašnjih poslova, poznatijeg kao MUP;


-
snage koje u principu pripadaju Glavnom štabu, i to, konkretno: 65. motorizovani
zaštitni puk; odnosno 10. diverzantski odred kojem je pripadao gospodin
Erdemović;


-
snage vojne policije;


-
druge oružane snage, među kojima, nesumnjivo, i naoružani civili
i rezervisti koji su uzeli oružje u ruke.


Međutim,
dokazi takođe navode na zaključak da su sve te snage djelovale
koordinirano, organizovano i s istim ciljem. Prisustvo generala Mladića
u Srebrenici, u Potočarima, pomenuto je više puta. General Mladić
je u vrijeme događaja bio načelnik Glavnog štaba Oružanih snaga
Republike Srpske, to jest drugi čovjek u vojnoj hijerarhiji, odmah
iza predsjednika Karadžića.


Vijeće
je zatim ispitalo ulogu generala Krstića u vrijeme događaja,
a posebno njegovu eventualnu ulogu u zločinima.


Slijedi
sažeti prikaz teza optužbe i odbrane:


Tužilac
tvrdi da je general Krstić u vrijeme kad je pokrenut napad na Srebrenicu
bio zamjenik komandanta Drinskog korpusa. U tom svojstvu on je učestvovao
u organizovnaju jedinica koje su izvele napad. General Krstić je
preuzeo komandu nad korpusom najkasnije uveče 13. jula 1995. On je,
dakle, smatra tužilac, odgovoran za sva krivična djela počinjena
u zoni Drinskog korpusa, po članu 7(1) Statuta, što znači da
je on individualno odgovoran. No tužilac tvrdi da je general Krstić
takođe odgovoran i kao nadređeni, po članu 7(3) Statuta.


Odbrana,
pak, ističe da je general Krstić bio profesionalni vojnik, obučen
u JNA, koji vjerno slijedi pravila oružanog sukoba. Odbrana nikad nije
osporila:


niti
prisustvo generala Krstića uz generala Mladića kad je pala Srebrenica,


niti
njegovo prisustvo na dva od tri sastanka održana u hotelu “Fontana”,


niti
činjenicu da je general Krstić bio najprije zamjenik komandanta,
a zatim komandant Drinskog korpusa, korpusa čija geografska odgovornost
pokriva čitavu teritoriju na kojoj su se odvijali zločini.


No
odbrana prije svega naglašava da general Krstić ni u kom slučaju
nije lično počinio nijedan zločin. Ističe da ga se
ne može smatrati krivim ni kao nadređenog. Prvo, napad na Srebrenicu,
u čijem pripremanju je učestvovao, sam po sebi nije bio protivpravan.
No, što je još važnije, teza je odbrane da je general Krstić postao
komandant Drinskog korpusa tek 20. jula 1995. On je za masovna pogubljenja
bosanskih Muslimana iz Srebrenice saznao tek nakon tog datuma. Njemu je,
u stvari, general Mladić povjerio zadatak da vodi napad na Žepu,
i to najkasnije 13. jula. General Krstić je, nastavlja odbrana,
morao, dakle, promijeniti lokaciju svog isturenog komandnog mjesta, pa
se tako našao u izolaciji u pogledu informacija koje je inače primao.


Naposljetku,
odbrana je napomenula da general Krstić ni na koji način nije
umiješan u otkapanje i ponovno zakapanje leševa.


Vijeće
je pažljivo procijenilo sve te argumente.


Vijeće je pomno ispitalo sve dokaze zavedene u spis predmeta i sve
iskaze, bilo osoblja Ujedinjenih nacija ili žrtava. Vijeće je pomno
odvagnulo informacije pribavljene putem prisluškivanja radio veza. U tom
pogledu, podsjećam da Vijeće nije
uvrstilo u spis snimku u kojem se čuje glas, za koji je rečeno
da pripada K.-u, a koji kaže: “Sve ih pobijte!"


To
naglašavam zato što se možda moglo učiniti da je ta snimka prihvaćena
kao dokazni predmet; ta uhvaćena radio-poruka nije usvojena i ne
predstavlja dokazni predmet uvršten u spis.


No,
Vijeće je usvojilo mnoge druge presretnute radio-poruke, od kojih
su neke detaljno analizirane u presudi.


Vijeće
je, konačno, analiziralo izvještaje vojnih vještaka optužbe i odbrane.


I
nema nikakve sumnje.


Kada
ste ulazili u Srebrenicu, generale Krstiću, tog 11. jula 1995., uz
bok generala Mladića, vidjeli ste prazan grad. Vi ste, dakle, znali
da su njegovi stanovnici pobjegli. Vi ste zamjenik komandanta Drinskog
korpusa. Vaš komandant, general Živanović, takođe je prisutan,
kao i brojni drugi oficiri VRS-a.


Morali
ste se zapitati kuda su otišli svi stanovnici, ako već niste znali.
Jer Vaš cilj, prema Vašim vlastitim izjavama, bio je da odijelite Srebrenicu
od Žepe i da enklavu svedete na područje grada. Za Vas je, dakle,
bilo od izuzetne važnosti da znate gdje su se mogle nalaziti barem snage
28. divizije, jer njih ondje nije bilo.


Niste
bili na prvom sastanku u hotelu “Fontana” u Bratuncu, one večeri
11. jula oko 20:00 sati.


No
došli ste oko 23:00 sata na drugi sastanak.


Kažete
da niste čuli skvičanje svinje koju su klali u tom trenutku.
Ali, budući da ste bili tik do generala Mladića, čuli ste
da razgovara arogantnim, prijetećim tonom, kako s komandantom holandskog
bataljona, tako i s predstavnikom bosanskih Muslimanima, stanovnika Srebrenice,
koji je tamo bio. Vidjeli ste kako je general Mladić na stol stavio
tablu otrgnutu sa zgrade opštine u Srebrenici. Jasno ste čuli kako
je general Mladić tražio da snage bosanskih Muslimana predaju oružje
i kako je od komandanta holandskog bataljona tražio da organizuje transfer
žena, djece i starijih osoba iz Potočara. Bili ste ondje, generale
Krstiću, 12. jula oko 10:00 sati, kada je general Mladić rekao
zvaničnicima UNPROFOR-a da će snage VRS-a organizovati transfer,
ali da oni treba da obezbijede potrebno gorivo. Dobro ste čuli ton,
još i više prijeteći nego prethodnog dana, kojim se general Mladić
obratio osobama koje su, što ste i Vi sami znali, bile prisutne kao predstavnici
bosanskih Muslimana Srebrenice.


Vi
ste izdali naređenja da se u Potočare hitno dovezu autobusi
i druga prevozna sredstva.


Znali
ste, barem od ranog jutra 12. jula, da duga kolona bosanskih Muslimana
pokušava da pređe cestu Bratunac-Konjević Polje. U svakom slučaju,
znali ste da se kolona kreće ka sjeveru, i da stoga ne predstavlja
nikakvu opasnost za nastavak vaših operacija na drugu zaštićenu zonu
Ujedinjenih nacija koju ste se spremali napasti.


U
Potočarima dajete intervju u trenutku pristizanja prvih autobusa.


Bili
ste ondje u trenutku kada muškarce počinju odvajati od žena, djece
i staraca. Niste mogli a da ne vidite u kakvom se fizičkom stanju
oni nalaze. Niste mogli ne primijetiti ljude koje vode prema zgradi zvanoj
“bijela kuća” i koji jauču pod udarcima kojima su izloženi.


Dana
13. jula, u skladu sa naređenjima koja ste primili od generala Mladića,
koncentrišete se na pripremu napada na Žepu. No redovito primate informacije.


Znate
da, kada autobusi stignu na granicu zone pod kontrolom snaga bosanskih
Muslimana, vojnici Drinskog korpusa tjeraju muškarce koji su se eventualno
u njima mogli skloniti da iz njih iziđu.


Uveče
13. jula, znate da su hiljade ljudi iz kolone zarobljene.


Uveče
13. jula - da, baš 13. jula - Vi preuzimate komandu nad Drinskim korpusom,
a oko 20:30 potpisujete svoje prvo naređenje kao komandant korpusa.


Dana
14. jula krećete u napad na Žepu.


No
i dalje ste savršeno informisani o tome šta se dešava u zoni sjeverno
od Srebrenice.


U
noći između 14. i 15. jula, snage Zvorničke brigade (jedne
od brigada Drinskog korpusa) kreću se od Žepe ka Srebrenici i Vama
su poznati razlozi zbog kojih to čine.


Dana
15. jula ujutro, zove Vas načelnik bezbjednosti Glavnog štaba i traži
Vašu pomoć za zbrinjavanje “3.500 paketa”. Ti paketi, generale Krstiću,
Vi dobro znate šta to znači. Ti “paketi” su bosanski Muslimani koji
će biti pogubljeni.


Vi
izražavate svoje nezadovoljstvo. Taj isti oficir Vam kaže da snage MUP-a,
policije Ministarstva unutrašnjih poslova, ne žele (više ne žele) da to
čine. Odgovarate da ćete vidjeti šta možete da učinite.


Dana
16. jula, Vama podređeni ljudi, pripadnici Bratunačke brigade,
učestvuju u masovnim pogubljenjima na vojnoj ekonomiji Branjevo.


Dana
16. jula, načelnik bezbjednosti Drinskog korpusa, čiji ste Vi
komandant, nastavlja da Vas informiše o situaciji.


Vi
ste pred Vijećem ustvrdili da ste nakon toga htjeli preduzeti mjere
protiv tog oficira ali da ste, iz straha za posljedice kojima biste izložili
sebe, a nadasve svoju porodicu, od toga odustali. Međutim, Vijeće
nije pronašlo ništa što bi potvrdilo vaše riječi. I ni jedan jedini
vojnik Drinskog korpusa nije bio kažnjen za ubistvo i jednog bosanskog
Muslimana.


Naprotiv.


Ne
postoji ništa što bi omogućilo da se ustanovi da ste učestvovali
u aktivnostima usmjerenim ka prikrivanju masakra i, vezano za to, u operacijama
otkopavanja leševa i njihovog ponovnog zakapanja. No kako se uopšte može
zamisliti da su te aktivnosti, aktivnosti koje zahtijevaju tako velika
sredstva, konkretno tešku mehanizaciju, mogle ostati Vama nepoznate?


U
svakom slučaju, vidjelo se kako Vama, generale Krstiću, čestitaju
na Vašoj akciji u Srebrenici.


Vi
stojite pored generala Mladića kada je, u decembru 1995., organizovana
svečanost za Drinski korpus.


Naposljetku,
generale Krstiću, Vi podržavate generala Mladića i suprotstavljate
se predsjedniku Karadžiću kad ovaj pokušava da ga smijeni.


GENERALE
KRSTIĆU, MOLIM VAS DA USTANETE


Da
ste profesionalni vojnik koji voli svoj posao, Vijeće to ne osporava.


Da
Vi ne biste sami odlučili da postreljate hiljade civila i nenaoružanih
ljudi, Vijeće može prihvatiti: vjerovatno je neko drugi, a ne Vi,
odlučio da se naredi pogubljenje svih vojno sposobnih muškaraca.


No
to ne umanjuje činjenicu da ste Vi krivi, generale Krstiću.


Krivi
zato što ste sa punom sviješću učestvovali u organizovanom premještanju
žena, djece i staraca koji su se nalazili u Srebrenici za vrijeme napada
pokrenutog 6. jula 1995. na zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda.


Krivi
ste za ubijanje hiljada bosanskih Muslimana između 10. i 19. jula
1995., bilo da se radilo o sporadičnim ubistvima, kao što je bio
slučaj u Potočarima, ili o planskim ubistvima u obliku masovnih
pogubljenja.


Krivi
ste za nepojmljive patnje koje su pretrpjeli bosanski Muslimani, bilo
da se radi o onima koji su se našli u Potočarima ili onima koji su
preživjeli pogubljenja.


Krivi
ste za progone kojima su bili podvrgnuti bosanski Muslimani iz Srebrenice.


Krivi
ste što ste se, znajući da su žene, djeca i starci premješteni, priklonili
planu masovnih pogubljenja svih vojno sposobnih muškaraca.


Stoga
ste, generale Krstiću, krivi za genocid.


Pri
odmjeravanju kazne koju zaslužujete, vodili smo, naravno, računa
o izuzetnoj težini zločina.


Pritom
smo, međutim, takođe željeli pokazati da, što se tiče zločina
počinjenih na teritoriji bivše Jugoslavije, svakako postoje ljudi
čija je odgovornost mnogo veća od Vaše.


Htio
bih sada reći nešto u svoje lično ime. Kant je rekao da “ako
se prezre pravda, život na ovom svijetu gubi svaku vrijednost.”


Smatramo
da je od suštinske važnosti da se napravi razlika između onoga što
bi se moglo smatrati kolektivnom odgovornošću od onoga što je individualna
odgovornost. Svrha ovog Suda nije da se bavi eventualnom kolektivnom odgovornošću.
Ono što nas zanima u svakom postupku na ovom Sudu jeste da ocijenimo da
li dokazi koji su nam predočeni omogućavaju da se optuženi proglasi
krivim. Mi želimo suditi optuženiku. Ne sudimo narodu. Tačno je da
je u bivšoj Jugoslaviji bilo napada na civilno stanovništvo. Da, bilo
je masakra i progona. Da, neke od tih zločina jesu počinile
srpske snage. No, da parafraziram riječi jednog velikog humaniste,
smatram da bi bila uvreda za srpski narod i izdaja ideje civilnog društva
poistovijetiti to zlo sa srpstvom. Bilo bi, međutim, isto tako monstruozno
ne dati nikakvo ime tom zlu, jer upravo to bi moglo biti uvredljivo za
Srbe.


U
julu 1995., Vi ste se, generale Krstiću, priklonili tom zlu.


Upravo
zbog toga Vas danas ovo Vijeće proglašava krivim i izriče Vam
kaznu od 46 godina zatvora.


Sjednica
je završena.