Oni koji planiraju i provode genocid žele da liše čovječanstvo velikog i raznorodnog bogatstva koje čine njegovi narodi, rase, etničke grupe i religije. To je zločin protiv cijelog čovječanstva i njegove posljedice osjeća ne samo grupa koja je izdvojena za uništenje, nego čitavo čovječanstvo”

Presuda po žalbi u predmetu protiv Radislava Krstića, 19. april 2004.

Srebrenica je ime grada koji je sinonim za sukob koji je 90-ih godina XX vijeka razorio bivšu Jugoslaviju. To je ime koje priziva slike razorenih porodica, ljudi prisiljenih da uđu u autobuse koji će ih odvesti u nepoznatom pravcu, prestravljenih muškaraca koji su s povezima na očima odvođeni u smrt, metodično ubijani samo na osnovu njihovog identiteta; i ucviljenih majki, supruga, sestara i kćeri koje su ostale iza njih.

Međutim, pored duboke i trajne štete nanesene bosanskim Muslimanima iz Srebrenice, grad je postao simbol odlučnosti međunarodne zajednice da ubistva koja su počinjena tamo nazove njihovim pravim imenom: genocidom. Srebrenica je i svečano upozorenje koje je izrekao Međunarodni sud da oni koji počine ovaj nečovječni zločin neće izbjeći pravdi.

MKSJ je prvi međunarodni krivični sud koji je izrekao osuđujuće presude za genocid u Evropi. U aprilu 2004. u predmetu protiv Radislava Krstića, Žalbeno vijeće je utvrdilo da je 1995. godine u Srebrenici počinjen genocid, pri čemu je, nakon što su snage bosanskih Srba preuzele taj grad, pogubljeno više od 7.000 muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana. Nekoliko drugih okončanih predmeta koji su se vodili pred MKSJ-om u vezi sa događajima iz Srebrenice obezbijedili su da je genocid dobro dokumentovan i, po riječima predsjednika MKSJ-a Theodora Merona,“označen kao sraman”.

Mnoga od preko 1.000 svjedočenja pred MKSJ-om koja su se ticala događaja u Srebrenici bila su svjedočenja preživjelih koji su smogli hrabrost da istupe i svjedoče. Kako se približava 20. godišnjica tih događaja, MKSJ se sjeća onih bez kojih ne bi bilo pravde i odaje im počast. Međunarodni sud odaje priznanje naslijeđu koje su ostavili bivšoj Jugoslaviji i cijelom čovječanstvu.

Video

Infografika

Prve osuđujuće presude za
genocid
u Evropi
koje je izrekao neki međunarodni sud

Oko
7.000 ubijenih
na osnovu dokaza iznesenih na različitim suđenjima

map

Srebrenica, Bosna i Hercegovina
jul 1995. – nakon 3 godine opsade
42.000 stanovnika
od čega
36.000 izbjeglica

20 pojedinaca optuženo je pred MKSJ-om
za zločine počinjene u Srebrenici 1995.

Više od
1.000
svjedočenja

14
osuđujućih presuda
za genocid i/ili druge zločine

1
oslobađajuća presuda

1
postupak obustavljen
Optuženi preminuo prije izricanja presude

Postupci protiv
4
optužena su u toku
zaključno s junom 2015.

To je zločin protiv cijelog čovječanstva.”

Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Krstić, 19. april 2004.

Svjedočenja

Svjedoci su u središtu rada Međunarodnog suda. Do danas, sudije MKSJ-a saslušale su više od 1.000 svjedočenja u predmetima u vezi s događajima u Srebrenici. Mnoga od tih svjedočanstava dale su žrtve, koje su hrabro govorile o pojedinostima toga kako su premlaćivane, mučene, silovane, seksualno zlostavljane ili primorane da gledaju kako im tokom masovnih pogubljenja ubijaju članove porodice. Neki od njih svjedočili su javno, dok su drugima izrečene mjere zaštite identiteta, iz ličnih razloga ili zbog njihove bezbjednosti.

Svjedočenja koja se ovdje nalaze su svjedočanstva troje građana Srebrenice koji su stupili pred sud i govorili o tome šta im se dogodilo. Ona predstavljaju samo mali dio svih svjedočanstava pred Međunarodnim sudom ali govore o zajedničkim strahotama koje su žrtve i preživjeli proživljavali tokom ljeta 1995. godine.

… Pa samo zamisli mog ovog najmlađeg sina, one rukice, da ih više nema? Kako koje jutro osvane kriješ oči, kriješ oči da ne vidiš jutra, kako idu djeca u školu.”

Svjedokinja DD, bosanska Muslimanka govori o tome kako je izgubila supruga i dva sina u srebreničkom genocidu u julu 1995. godine. Svjedočila je u predmetu protiv Radislava Krstića 26. jula 2000. godine.

Mi bi se mogle okrenuti tim našim pustim šumama gdje smo ispratile svoje sinove koji se nikad nisu vratili, za koje nikad nismo ništa definitivno saznale.”

Mirsada Malagić, bosanska Muslimanka, govori o ženama čiji su muževi ubijeni u masakrima u Srebrenici 1995. godine. Svjedočila je 3. i 4. aprila 2000. u predmetu protiv Radislava Krstića i 16. februara 2011. u predmetu protiv Zdravka Tolimira.

Iz svega onoga što sam pričao i što sam vidio, mogao sam zaključiti da je to bilo vrlo organizovano, sistematsko ubijanje.”

Svjedok O svjedočio je s mjerama zaštite imena i identiteta. Sedamnaestogodišnjak u vrijeme kad je počinjen genocid u Srebrenici, bio je četiri dana zatočen nakon što je pokušao da pobjegne s područja Srebrenice. U grupi drugih zatočenika odveden je na jednu poljanu na pogubljenje po prijekom postupku, ali je čudom preživio. Svjedočio je 13. aprila 2000. u predmetu protiv Radislava Krstića.

Predmeti

MKSJ je osnovan 1993. godine kako bi krivično gonio osobe najodgovornije za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije tokom 90-ih godina XX vijeka. Priroda zločina koji su se dogodili u ljeto 1995. godine u Srebrenici, gradiću u brdovitom području istočne Bosne i Hercegovine (BiH), utvrđena je van razumne sumnje. Dokazi prihvaćeni od sudskih vijeća MKSJ-a utvrdili su postojanje zločinačkog plana da se stvori etnički homogena regija u tom dijelu BiH.

Od juna 1992. snage bosanskih Srba držale su Srebrenicu pod opsadom, dok su snage bosanskih Muslimana, koje su djelovale iz grada, napadale okolna srpska sela. Međunarodni sud je utvrdio da su tokom 1992. i 1993. godine snage bosanskih Muslimana zarobile i zatočile više Srba. Prema njima je postupano nehumano, a u nekim slučajevima su premlaćivani na smrt ili ubijeni.

Savjet bezbjednosti UN-a je 1993. proglasio Srebrenicu “zaštićenom zonom“, tj. demilitariziranom zonom pod zaštitom UNPROFOR-a. U julu 1995. snage bosanskih Srba zauzele su Srebrenicu. U danima koji su uslijedili, pripadnici vojske i policije bosanskih Srba sproveli su plan da se pobiju muškaraci i dječaci bosanski Muslimani stariji od 16 godina, te da se iz grada protjeraju žene, djeca i starije osobe. Nakon što su završena masovna ubijanja u julu 1995., krenulo se sa operacijama prikrivanja, uključujući iskopavanje tijela žrtava i njihovo ponovno ukopavanje u sekundarne masovne grobnice. Tribunal je utvrdio da masovna pogubljenja bosanskih Muslimana, muškaraca i dječaka iz Srebrenice predstavljaju zločin genocida.

Od 20 osoba optuženih pred Međunarodnim sudom u vezi sa događajima koji su se desili u Srebrenici u julu 1995. godine, postupci su do sada okončani protiv njih 15, jedan optuženi je umro prije okončanja postupka, a postupci protiv četvorice su još u toku. Svi osim jednog od ovih 15 su osuđeni za većinu zločina za koje su se teretili. Optužbe uključuju genocid, ubistvo, istrebljenje i progone. Troje optuženih je priznalo krivicu za neke od ovih zločina. Oni su dodatno pojasnili događaje svojim svjedočenjima protiv suizvršilaca.

Kratki sažeci dati ispod odnose se na predmete u vezi sa Srebrenicom u kojima su izrečene pravosnažne presude o događajima iz 1995. Sažeci ne obuhvataju postupak protiv bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, koji je obustavljen nakon njegove smrti. Predmeti koji su još u toku, a uključuju optužbe vezane za Srebrenicu – postupci protiv  Radovana Karadžića, Ratka Mladića, i Jovice Stanišića i Franka Simatovića - takođe nisu ovdje obuhvaćeni.

Suđenje Radislavu Krstiću, generalu Vojske Republike Srpske, ušlo je u istoriju kao prva presuda Međunarodnog suda kojom je potvrđeno da zločini počinjeni u Srebrenici 1995. godine, između ostalih, predstavljaju i zločin genocida.

Pretresno vijeće je utvrdilo da su izbjeglice bosanski Muslimani, koji su pronašli utočište u bazi UN-a u Potočarima i oko nje, podvrgnuti kampanji terora koju su sprovodile snage bosanskih Srba, a koja se sastojala od prijetnji, vrijeđanja, pljačkanja, spaljivanja obližnjih kuća, premlaćivanja, silovanja i ubistava. Na hiljade muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana odvojeno je od njihovih porodica i u konačnici pogubljeno od strane snaga bosanskih Srba na različitim lokacijama.

Sudije su se uvjerile van razumne sumnje da je u Srebrenici počinjen zločin genocida. Imajući u vidu užasavajuću prirodu tih zvjerstava, predsjedavajući sudija Almiro Rodrigues se prilikom izricanja presude direktno obratio optuženom, izjavivši: “… u julu 1995. godine, Vi ste generale Krstiću, pristali na zlo.”

Pretresno vijeće je proglasilo Krstića krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.

Žalbeno vijeće je u aprilu 2004. godine djelimično poništilo presudu Pretresnog vijeća. Žalbeno vijeće je potvrdilo zaključak Pretresnog vijeća da je “u Srebrenici počinjen genocid,” ali je smatralo da Krstić nije lično imao genocidnu namjeru i da je prema tome kriv za “pomaganje i podržavanje genocida”, a ne da je i sam neposredno počinio djela genocida. Žalbeno vijeće ga je u skladu s tim osudilo na 35 godina zatvora.

U najobimnijem predmetu – u smislu broja optuženih – koji se vodio pred Međunarodnim sudom, sedmorica bivših visokih vojnih i policijskih zapovjednika bosanskih Srba osuđeni su za zločine počinjene nakon zauzimanja zaštićenih zona Srebrenice i Žepe. Postupak protiv Vujadina Popovića i drugih bio je treći predmet u kojem je utvrđeno da je u Srebrenici počinjen zločin genocida.

MKSJ je utvrdio da su u istočnoj Bosni u julu 1995. godine postojala dva udružena zločinačka poduhvata (UZP): UZP ubijanja vojno sposobnih muškaraca bosanskih Muslimana iz Srebrenice i UZP prisilnog premještanja bosanskog muslimanskog stanovništva iz Srebrenice i Žepe.

Konkretno, Pretresno vijeće je utvrdilo da je Vujadin Popović “znao da je namjera bila ne samo da se pobiju oni koji su pali u ruke snaga bosanskih Srba, već da se pobije što veći broj u cilju uništenja grupe. Popovićevo potonje aktivno učešće u svim dijelovima plana pokazuje da on ne samo da je znao za namjeru uništenja, već je tu namjeru i sam dijelio.” Žalbeno vijeće je potvrdilo takav zaključak.

Vujadin Popović je, poput Ljubiše Beare, osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid, udruživanje radi vršenja genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.

Saoptuženi u ovom predmetu, Drago Nikolić, Vinko Pandurević, Radivoje Miletić, Ljubiša Borovčanin i Milan Gvero osuđeni su na zatvorske kazne u rasponu od 5 do 35 godina.

Postupak protiv Zdravka Tolimira okončan je u aprilu 2015. godine. Sudije MKSJ-a, kako u prvostepenom, tako i u žalbenom postupku, utvrdile su da je Zdravko Tolimir, visoki oficir Vojske Republike Srpske, učestvovao u dva udružena zločinačka poduhvata: ubistvu vojno sposobnih muškaraca bosanskih Muslimana iz Srebrenice i prisilnom premještanju stanovništva bosanskih Muslimana iz Srebrenice i Žepe. U presudi Pretresnog vijeća, koja je pročitana u sudnici, navodi se da su počinjeni zločini bili “masovnih razmjera, po svom intenzitetu veoma teški i imali su razorne posljedice.”

Sudije su nadalje utvrdile da je Tolimir znao za genocidnu namjeru drugih članova udruženog zločinačkog poduhvata da se pogubi muško stanovništvo Srebrenice, uključujući i namjeru njemu podređenih obavještajno-bezbjednosnih organa, koji su bili uključeni u provođenje operacije ubijanja. Osim toga, Međunarodni sud je utvrdio da Tolimir ne samo da je znao za genocidnu namjeru drugih već je i sam posjedovao istu namjeru.

Tolimir je proglašen krivim za genocid, udruživanje radi vršenja genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. On je treći optuženi pred MKSJ-om koji je osuđen na doživotni zatvor u vezi sa zločinima počinjenim u Srebrenici. To je takođe četvrti predmet pred MKSJ-om u kojem je potvrđeno da je u Srebrenici počinjen genocid.

Vidoje Blagojević, Dragan Jokić, Momir Nikolić i Dragan Obrenović – svi oficiri Vojske Republike Srpske – teretili su se za zločine koji se odnose na zvjerstva počinjena u Srebrenici. Postupak protiv Nikolića i Obrenovića odvojen je od postupka protiv ostalih saoptuženih nakon što su se obojica potvrdno izjasnili o krivici (vidi dole). Kasnije su svjedočili za tužilaštvo u postupku protiv Blagojevića i Jokića.

Pretresno vijeće je konstatovalo da  postoje “radnje izvršene od strane pukovnika Blagojevića ili pripadnika Bratunačke brigade kojima je pružena praktična pomoć u operaciji ubijanja, čiji je rezultat bila smrt više od 7.000 muškaraca i mladića bosanskih Muslimana.” Blagojević je proglašen krivim za pomaganje i podržavanje progona stanovništva bosanskih Muslimana u srebreničkoj enklavi putem osnovnih krivičnih djela ubistva, okrutnog i nečovječnog postupanja, terorisanja civilnog stanovništva i prisilnog premještanja kao zločina protiv čovječnosti.  Takođe je proglašen krivim za pomaganje i podržavanje ubistva muškaraca bosanskih Muslimana u obližnjem Bratuncu kao zločin protiv čovječnosti i kao kršenje zakona ili običaja ratovanja.

Utvrđeno je, takođe, da je Dragan Jokić pomagao i podržavao ubistva muškaraca bosanskih Muslimana u Orahovcu, Pilici, na vojnoj ekonomiji Branjevo i u Kozluku tako što je poslao tešku mašineriju, kao što su bageri i kamioni, kao i ljude da rukuju tom opremom, kako bi se tamo kopale grobnice u koje su pokopana tijela ubijenih muškaraca. Pomaganjem i podržavanjem ubistava kao zločina protiv čovječnosti, takođe je učestvovao u kampanji progona usmjerenoj protiv stanovništva bosanskih Muslimana.

Vidoje Blagojević i Dragan Jokić osuđeni su na 15 odnosno 9 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.  

Dražen Erdemović je u julu 1995. godine bio vojnik 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske. Utvrđeno je da je učestvovao u pogubljenju stotina nenaoružanih muškaraca bosanskih Muslimana iz srebreničke enklave. 

Erdemović je prva osoba koja se potvrdno izjasnila o krivici pred Međunarodnim sudom. Kasnije se pojavljivao kao svjedok u drugim suđenjima i pružio značajne i detaljne dokaze o zločinima počinjenim na području Srebrenice. Erdemović je 29. novembra 1996. pred sudijama MKSJ-a pročitao svoju izjavu o krivici. Osuđen je na 5 godina zatvora.

Momir Nikolić je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove u Vojsci Republike Srpske. Zbog svog položaja, nalazio se u središtu zločina koji su počinjeni nakon pada Srebrenice.

Utvrđeno je da se Nikolić nije ni u čemu usprotivio onome što mu je bilo izneseno kao plan: da se muslimanske žene i djeca deportuju, a da se muškarci Muslimani odvoje, pritvore i na kraju pobiju. Takođe je utvrđeno da Nikolić nije učinio ništa da zaustavi premlaćivanja, ponižavanje i ubistva hiljada muškaraca bosanskih Muslimana, te da je lično koordinisao otkopavanje i ponovno zakopavanje tijela žrtava.

Momir Nikolić je 29. oktobra 2003. pred sudijama Međunarodnog suda pročitao svoju izjavu o krivici. Svjedočio je i u drugim postupcima pred Međunarodnim sudom, između ostalog na suđenjima dvojici saoptuženih, Blagojeviću i Jokiću. Nikolić je osuđen na 20 godina zatvora.

Dragan Obrenović je bio viši oficir i zapovjednik u Vojsci Republike Srpske u julu 1995. Nakon potvrdnog izjašnjavanja o krivici, osuđen je za progone počinjene kroz ubistvo stotina civila bosanskih Muslimana u Srebrenici i oko nje.

Obrenović je 30. oktobra 2003. pred sudijama MKSJ-a pročitao svoju izjavu o krivici. U skladu s odredbama sporazuma o potvrdnom izjašnjavanju o krivici, svjedočio je u drugim postupcima pred Međunarodnim sudom, uključujući i na suđenjima koja se odnose na Srebrenicu. Obrenović je osuđen na 17 godina zatvora.

Momčilo Perišić
Momčilo Perišić

Momčilo Perišić je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije. Optužnicom se teretio za zločine počinjene u Srebrenici, Sarajevu i Zagrebu.

Pretresno vijeće je konstatovalo da je Perišić kriv za većinu zločina kojima se teretio u optužnici i osudilo ga na 27 godina zatvora. Kasnije, Žalbeno vijeće je smatralo da predočeni dokazi ne dokazuju van razumne sumnje da je on konkretno upućivao pomoć ka zločinima koje je počinila Vojska Republike Srpske u Srebrenici. Perišić je oslobođen krivice 2013. godine.

To je prva i jedina oslobađajuća presuda koju je izrekao Međunarodni sud u vezi sa zločinima počinjenim u Srebrenici u ljeto 1995. godine.