PRED ŽALBENIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Theodor Meron, predsjedavajući
sudija Mohamed Shahabuddeen
sudija Mehmet GŁney
sudija Amin El Mahdi
sudija Ines Weinberg de Roca

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 19. marta 2004.

TUŽILAC
protiv
Radoslava BRĐANINA


ODLUKA PO INTERLOKUTORNOJ ŽALBI

Tužilaštvo:
gđa Joanna Korner

Odbrana:
g. John Ackerman
g. David Cunningham

  1. Nakon potvrde Pretresnog vijeća,[1] optužba se žalila na odluku Pretresnog vijeća po prijedlogu odbrane za donošenje oslobađajuće presude.[2] Žalba optužbe ograničava se na dio Odluke kojim se Radoslav Brđanin (dalje u tekstu: Brđanin) oslobađa optužbe po tački 1 Optužnice, genocid, u kontekstu treće kategorije odgovornosti na osnovu učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu.[3] Treća kategorija udruženog zločinačkog poduhvata odnosi se na krivičnu odgovornost optuženog za zločine koji ne spadaju u dogovoreni zločinački poduhvat, ali koji su ipak prirodna i predvidiva posljedica tog dogovorenog zločinačkog poduhvata.

  2. Pretresno vijeće je zaključilo da specifična namjera koja se traži za osuđujuću presudu za genocid nije spojiva sa nižim standardom mens rea za treću kategoriju udruženog zločinačkog poduhvata. Kod treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata potrebno je da optužba samo dokaže postojanje svijesti kod optuženog da je genocid bio predvidiva posljedica zločina koji je bio zasebno dogovoren.[4] Ta svijest o vjerovatnoći da će biti počinjen genocid nije toliko strogo postavljena kao kriterij mens rea kao što je to slučaj sa specifičnom namjerom koja se traži da bi se pokazalo postojanje krivičnog djela genocida. Pretresno vijeće je zaključilo da mens rea koja se traži za dokazivanje odgovornosti po trećoj kategoriji udruženog zločinačkog poduhvata ne doseže potrebne kriterije za donošenje osuđujuće presude za genocid na osnovu člana 4(3) Statuta Međunarodnog suda.[5]

  3. U svojoj žalbi optužba tvrdi da je Pretresno vijeće načinilo dvije greške. Prvo, tvrdi se da je Pretresno vijeće pogrešno primijenilo pravo zaključivši da je treća kategorija udruženog zločinačkog poduhvata nespojiva sa zahtjevom postojanja specifične namjere za genocid. Drugo, optužba tvrdi da je Pretresno vijeće pogrešno primijenilo pravo odbacujući postupak po jednom vidu odgovornosti u fazi suđenja u kojoj se rješava po pravilu 98 bis.[6] Optužba traži od Žalbenog vijeća da poništi Odluku, te da ponovno pokrene postupak po optužbi za genocid po trećoj kategoriji odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat.

  4. Kada je riječ o prvoj grešci koja se navodi, optužba tvrdi da je Pretresno vijeće pomiješalo element mens rea koji se traži za krivično djelo genocida sa stanjem svijesti koje je potrebno da bi se utvrdila odgovornost optuženog u skladu s konkretnim vidom odgovornosti, a ovdje se radi o odgovornosti za treću kategoriju udruženog zločinačkog poduhvata.[7] Optužba tvrdi da se, unatoč srodnosti, radi o dva različita koncepta.[8] Kada je riječ o drugoj navodnoj pogreški, optužba navodi da je Odluka u nesaglasnosti sa svrhom pravila 98 bis, koja se ograničava na procjenu da li su dokazi optužbe dovoljni da potkrijepe osuđujuću presudu.[9] Prema optužbi, ovo pravilo nije zamišljeno da bi se testirali pravni argumenti strana u postupku.[10]

  5. Prvi žalbeni osnov

  6. Elementi zločina jesu one činjenice koje optužba mora dokazati kako bi se utvrdilo da je ponašanje počinioca predstavljalo krivično djelo kojim se tereti. Međutim, učesnici u krivičnom djelu izuzev neposrednog počinioca krivičnog djela također mogu snositi odgovornost za zločin, a u mnogim slučajevima se različiti standardi mens rea mogu primjenjivati na neposredne izvršioce i druge osobe.[11] Treća kategorija odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat, kao i druge vrste krivične odgovornosti, kao što je komandna odgovornost za pomaganje i podržavanje, nije element konkretnog zločina. To je vid odgovornosti putem kojeg optuženi može biti individualno krivično odgovoran bez obzira na to što nije neposredni počinilac krivičnog djela.[12] Da bi se optuženi osudio za krivično djelo na osnovu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata nije potrebno pokazati da je on namjeravao počiniti zločin ili čak da je sa sigurnošću znao da će zločin biti počinjen. Dovoljno je samo da se optuženi upustio u udruženi zločinački poduhvat radi počinjenja drugačijeg zločina sa sviješću da mu njegovo počinjenje čini razumno predvidivim da će drugi učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu počiniti zločin koji mu se stavlja na teret, i da je taj zločin počinjen.

  7. Na primjer, optuženi koji se uključio u udruženi zločinački poduhvat kako bi počinio zločin prisilnog premještanja dijeli namjeru neposrednih počinilaca da izvrše taj zločin. Međutim, ukoliko optužba može pokazati da je neposredni počinilac u stvari počinio neki drugačiji zločin, i da je optuženi bio svjestan da je taj drugačiji zločin bio prirodna i predvidiva posljedica dogovora o prisilnom premještanju, tada optuženi može biti osuđen za to različito krivično djelo. Kada je taj drugačiji zločin genocid, od optužbe se traži da pokaže da je optuženi razumno mogao predvidjeti da će biti počinjeno djelo navedeno u članu 4(2) i da će ono biti počinjeno s genocidnom namjerom.[13]

  8. Kao vid odgovornosti, treća kategorija udruženog zločinačkog poduhvata ne razlikuje se od drugih oblika krivične odgovornosti za koje se ne traži dokaz o namjeri optuženog da počini zločin prije nego što mu se može pripisati krivična odgovornost. Pomaganje i podržavanje, za koje se traži znanje optuženog i suštinski doprinos tim znanjem, samo je jedan primjer. Kažnjivost na osnovu komandne odgovornosti, kod koje optužba mora pokazati da je komandant znao ili je bilo razloga da zna za kažnjivost svojih podređenih jeste drugi primjer.

  9. Ovo je pristup za koji se Žalbeno vijeće opredijelilo kad se radi o pomaganju i podržavanju zločina progona. Optuženi će biti smatran krivično odgovornim kao pomagač i podržavalac zločina progona u slučajevima kada je svjestan krivičnog djela, a krivično djelo je počinjeno sa namjerom glavnog počinioca da diskriminiše ljude, te kada je optuženi s tim znanjem dao suštinski doprinos počinjenju tog zločina od strane glavnog počinioca.[14]

  10. Činjenica da se treća kategorija udruženog zločinačkog poduhvata može razlikovati u odnosu na druge vidove odgovornosti ovdje nije relevantna. Pod uslovom da je pokazan standard koji je primjenjiv na taj vid odgovornosti, tj. "razumno predvidive i prirodne posljedice", optuženom se može pripisati krivična odgovornost za bilo koji zločin koji ne spada u okvire dogovorenog udruženog zločinačkog poduhvata.

  11. Pretresno vijeće je pogriješilo pomiješavši element mens rea zločina genocida s elementom svijesti vida kažnjivosti za koji se krivična odgovornost pripisuje optuženom. U pogledu odgovornosti po trećoj kategoriji udruženog zločinačkog poduhvata, genocid, Odluka Pretresnog vijeća da oslobodi Brđanina po tački 1 Optužnice se poništava.

  12. Drugi žalbeni osnov

  13. Kada je riječ o drugoj navodnoj pogreški, odnosno tvrdnji da je Pretresno vijeće pogrešno primijenilo pravo odbacujući postupak po jednom vidu odgovornosti već u fazi rješavanja na osnovu pravila 98 bis, dovoljno je reći da je svrha postupka po pravilu 98 bis da se testira dovoljnost glavnih dokaza optužbe i da ta svrha ne sprečava Pretresno vijeće da raspravlja o pravnim pitanjima kada je rješavanje tih pitanja u to vrijeme od koristi za strane i efikasnost postupka. S obzirom na to da je prvi žalbeni osnov usvojen i da je optužbi udovoljeno po traženom pravnom sredstvu, Žalbeno vijeće ne smatra potrebnim da detaljnije razmatra drugonavedenu pogrešku.

  14. Dispozitiv

  15. Žalba optužbe se usvaja. Odluka Pretresnog vijeća da Brđanina oslobodi optužbe po tački 1 Optužnice, genocid, u pogledu odgovornosti za treću kategoriju udruženog zločinačkog poduhvata se poništava, a navedena tačka se ponovno uvrštava u optužnicu.

Sudija Shahabuddeen prilaže izdvojeno mišljenje uz ovu odluku.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je mjerodavna engleska verzija.

  /potpis na originalu/
  sudija Meron,
  predsjedavajući sudija
Dana 19. marta 2004.  
U Haagu,  
Nizozemska  

[pečat Međunarodnog suda]


IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE SHAHABUDDEENA

  1. Podržavam zaključak do kojeg je u odluci došlo Žalbeno vijeće, ali imam drugačije mišljenje o razlozima. Razlika je neznatna ali želio bih je objasniti. Ona se tiče paragrafa 5 odluke Žalbenog vijeća. U tom paragrafu se navodi sljedeće:

    Da bi se optuženi osudio za krivično djelo na osnovu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata nije potrebno pokazati da je on namjeravao počiniti zločin ili čak da je sa sigurnošću znao da će zločin biti počinjen. Dovoljno je samo da se optuženi upustio u udruženi zločinački poduhvat radi izvršenja drugačijeg zločina sa sviješću da mu njegovo počinjenje čini razumno predvidivim da će drugi učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu počiniti zločin koji mu se stavlja na teret, i da je taj zločin počinjen.

  2. Postavljanjem na ovaj način sugeriše se da predmet koji se vodi po trećoj kategoriji udruženog zločinačkog poduhvata iz predmeta Tadić[15] može biti predmet u kojem nije pokazano postojanje namjere a ipak se može donijeti osuđujuća presuda. Nije mi lako prihvatiti tu mogućnost.

  3. Po mom tumačenju koje iznosim uz dužno poštovanje, treća kategorija udruženog zločinačkog poduhvata navedena u predmetu Tadić ne otklanja potrebu dokazivanja namjere; ona samo omogućava jedan vid dokazivanja namjere u konkretnim okolnostima, odnosno, dokazivanjem predvidivosti u tim okolnostima. Ono što je zaključilo Pretresno vijeće jeste da je, u slučaju zločina sa specifičnom namjerom, predvidivost ne dokazuje specifičnu namjeru; pošto je genocid zločin sa specifičnom namjerom, osuđujuća presuda stoga nije moguća po trećoj kategoriji udruženog zločinačkog poduhvata.

  4. Pristup Pretresnog vijeća bi se mogao potpunije navesti. U paragrafu 52 svoje odluke, ono se pozvalo na specifičnu namjeru koja se traži u slučaju genocida. To je, kako je navedeno u članu 4(2) Statuta, "namjera da se u cijelosti ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva". U paragrafu 30 pomenute odluke zatim se navodi sljedeće:

    ... potrebno [je] da postoji specifična namjera počinjenja genocida. ... [o]va specifična namjera nespojiva je sa pojmom genocida kao prirodne i predvidive posljedice zločina koji nisu genocid, u skladu sa dogovorom učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu. Zbog toga, Pretresno vijeće zaključuje da nema osnova za optužbe u vezi sa tačkom 1 u kontekstu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata.

  5. U paragrafu 57 svoje odluke, Pretresno vijeće je na sličan način navelo (fusnote ispuštene):

    Pretresno vijeće ponavlja da je specifična namjera koja se traži za genocid navedena u paragrafu 52 gore. Ova specifična namjera ne može se uskladiti sa mens rea koja je potrebna za osudu na osnovu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata. Ona se sastoji od svjesnosti optuženog rizika da drugi učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu počine genocid. To je različita mens rea koja ne doseže prag potreban da bi se ispunio kriterij specifične namjere koji je potrebno ispuniti da bi se izrekla osuda za genocid na osnovu člana 4(3)(a). S obzirom na to, Pretresno vijeće zaključuje da nema osnova za optužbe po tački 1 u kontekstu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata.

  6. Slažem se s Pretresnim vijećem u onoj mjeri u kojoj je ono stalo na stanovište da u svakom slučaju osuđujuće presude za genocid mora biti dokazana Statutom predviđena namjera. Razlog mome slaganju je sljedeći: Treća kategorija iz predmeta Tadić ne mijenja, jer to ne može, elemente zločina; ona nije usmjerena na elemente zločina i ostavlja ih nedirnutim. Uslov da se dokaže da je optuženi posjedovao specifičnu namjeru da počini genocid jeste jedan od elemenata tog zločina. Rezultat toga je da specifična namjera uvijek mora biti pokazana; ukoliko se ne pokaže, tezu optužbe treba odbaciti.

  7. Ne mislim da nam predmet Tadić govori drugačije. Ta teza, kako ja to cijenim, nije se ticao principa da se mora pokazati namjera, nego načina kako to učiniti. To je samo metoda koja se navodi kada je riječ o tome da se tezom dokazuje vid odgovornosti. U relevantnim dijelovima paragrafa 220 odluke u tom predmetu Žalbeno vijeće je navelo sljedeće-

    ... u takozvanim predmetima “koncentracionih logora”, ... potrebna mens rea sastoji se od znanja o prirodi sistema zlostavljanja i namjere da se sprovede zajednički plan zlostavljanja. Ta namjera može se dokazati bilo direktno ili izvlačenjem zaključka iz karaktera ovlasti optuženog unutar logora ili organizacione hijerarhije. [to se tiče treće kategorije slučajeva, primjena koncepta “zajedničke nakane” umjesna je samo kad su ispunjeni sljedeći uslovi u vezi mens rea: (i) namjera da se učestvuje u zajedničkom zločinačkom poduhvatu i da se – individualno i zajednički – sprovede zločinačka nakana tog poduhvata; i (ii) predvidivost mogućeg počinjenja, od strane drugih pripadnika grupe, krivičnih djela koja ne predstavljaju cilj zajedničke zločinačke nakane... .

  8. U cjelini gledano, ono što iz ovoga proizlazi jeste potreba da se pokaže postojanje namjere, ali tu namjeru treba pokazati u konkretnim okolnostima treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata.

  9. Do ove tačke slažem se s Pretresnim vijećem. Ono s čim se sa žaljenjem ne mogu složiti jeste stav Vijeća da konkretna genocidna namjera nije dokazana u konkretnim okolnostima treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata koja se navodi u predmetu Tadić. Takozvani slučajevi posredne namjere[16] mogu doista ukazivati na to da namjera nije unaprijed dokazana u svim okolnostima; ali to ne važi kao opšte pravilo i Žalbeno vijeće je bilo kompetentno da presuđuje kao što je to učinilo u predmetu Tadić.

  10. U predmetu Tadić, Žalbeno vijeće jeste upotrijebilo riječ "svjestan"[17], ali presuda pokazuje da se tu mislilo na nešto više od svijesti. U njoj se pominje slučaj u kojem je optuženi, prilikom počinjenja prvobitnog zločina mogao predvidjeti da će njegove kolege počiniti daljnje zločine "kao prirodnu i predvidivu posljedicu ostvarivanja zajedničke nakane" strana - a ne posljedica "nehata" - i da je on ipak "hotimično" preuzeo rizik počinjenja daljnjih zločina.[18] S obzirom na to, za svrhe rješavanja podneska na osnovu pravila 98 bis Pravilnika u kojem se tvrdi da nema dovoljno dokaza, optuženi u ovom predmetu je znao da može doći do počinjenja genocida; svaka neizvjesnost u njegovoj svijesti mogla bi se svesti na pitanje da li će genocid stvarno biti počinjen, a ne da li on to (ako i kada se počini) prihvata kao nešto što je mogao "predvidjeti" kao "prirodnu i predvidivu posljedicu" djelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu u kojem je svojom voljom učestvovao. U tom značajnom smislu i za svrhe rješavanja po takvom podnesku, on je doprinio počinjenju genocida čak i ako to nije bilo u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. Drugim riječima, njegova namjera da počini prvobitan zločin uključivala je konkretnu namjeru da počini genocid također ako i kada uopšte dođe do tog genocida.

  11. Da rekapituliramo, Žalbeno vijeće u predmetu Tadić nije stalo na stanovište da se namjera nije morala pokazati; ono što je ono uzelo u obzir jeste da je namjera pokazana konkretnim okolnostima treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata. Primjećujem da je u paragrafu 30 svoje odluke Pretresno vijeće smatralo da to obrazloženje ne važi za zločine progona i mučenja. U tim predmetima se također traži konkretna namjera. Stoga, u ovom dijelu svog stava, Pretresno vijeće je stalo na stanovište da dejstvo treće kategorije iz predmeta Tadić nije isključeno u slučaju zločina za koje se traži dokaz o konkretnoj namjeri. To je bilo ispravno.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je mjerodavan engleski tekst:

  /potpis na originalu/
  Mohamed Shahabuddeen
Dana 19. marta 2004.  
U Haagu,  
Nizozemska  

[pečat Međunarodnog suda]


[1] Transkript suđenja 23122.

[2] "Odluka po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude na osnovu pravila 92 bis", predmet br. IT-99-36-T, 28. novembar 2003. (dalje u tekstu: Odluka).

[3] Odluka, par. 30.

[4] Tužilac protiv Tadića, Drugostepena presuda, predmet br. IT-94-1-A, 15. juli 1999., par 228; Vidi također Tužilac protiv Vasiljevića, predmet br. IT-98-33-A, 25. februar 2004., par. 101. (dalje u tekstu: Žalba u predmetu Vasiljević).

[5] Odluka, par. 55-57.

[6] Žalba optužbe na Odluku Pretresnog vijeća na osnovu pravila 98 bis, 10. decembar 2003. (dalje u tekstu: žalbeni podnesak), par. 6-8.

[7] Ibid., par. 13.

[8] Ibid., par. 14.

[9] Ibid., par. 33.

[10] Ibid., par. 34.

[11] Žalba u predmetu Vasiljević, par. 102.

[12] Žalbeni podnesak, par. 16.

[13] Vidi također primjer dat u Žalbi u predmetu Vasiljević, par. 99.

[14] Tužilac protiv Krnojelca, Drugostepena presuda, predmet br. IT-97-25-A, 17. septembar 2003., par. 52.

[15] Predmet br. IT-94-1-A, 15. juli 1999., par. 204 i 220.

[16] Vidi Moloney [1985] A.C. 905, Hancock, [1986] 1 A.C. 455, i Woolin, [1999], i predmete koji se u njima pominju.

[17] Tadić, predmet br. IT-94-1-A od 15. jula 1999., par. 220.

[18] Citirane formulacije su iz predmeta Tadić, predmet br. IT-94-1-A od 15. jula 1999., par. 204 i 220.