PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II

U sastavu:

sudija David Hunt, predsjedavajući
sudija Florence Ndepele Mwachande Mumba
sudija Liu Daquin

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 26. juna 2001.

TUŽILAC
protiv
Radoslava BRĐANINA i Momira TALIĆA


ODLUKA O FORMI DODATNO IZMIJENJENE OPTUŽNICE I ZAHTJEVU TUŽILAŠTVA ZA IZMJENU OPTUŽNICE

Tužilaštvo:
gđa Joanna Korner
g. Andrew Cayley
g. Nicholas Koumjian
gđa Anna Richterova
gđa Ann Sutherland

Odbrana:
g. John Ackerman za Radoslava Brđanina
g. Xavier de Roux i g. Michel Pitron za Momira Talića

1. Zahtjev i njegov kontekst

  1. Optuženi Momir Talić (dalje u tekstu: Talić) podnio je preliminarni podnesak u skladu sa pravilom 72 Pravilnika o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik),[1] u kojem tvrdi da postoje nedostaci u formi dodatno izmijenjene optužnice koju je nedavno podnijelo Tužilaštvo.[2]

  2. U dodatno izmijenjenoj optužnici optužbe se iznose u istih dvanaest tačaka u kojima su bile iznesene u izmijenjenoj optužnici.[3] To su:

  3. (a) genocid[4] i saučesništvo u genocidu;[5]

    (b) progoni,[6] istrebljenje,[7] deportacija[8] i prisilno premještanje (što čini nehumana djela)[9] kao zločini protiv čovječnosti;

    (c) mučenje, i kao zločin protiv čovječnosti[10] i kao teška povreda Ženevskih konvencija;[11]

    (d) hotimično lišavanje života[12], protivpravno i bezobzirno razaranje i oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom[13] kao teške povrede Ženevskih konvencija; i

    (e) bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom,[14] uništavanje ili hotimično nanošenje štete vjerskim objektima,[15] kao kršenja zakona i običaja ratovanja.

    Čini se da se materijalne činjenice na kojima se temelje ove optužbe, onako kako su iznesene u dodatno izmijenjenoj optužnici, suštinski ne razlikuju od činjenica koje su iznesene u izmijenjenoj optužnici. One su u nekim segmentima drugačije izražene, dok su u drugim segmentima iznesene dodatne materijalne činjenice.

  4. Težište Talićevih prigovora jeste da te materijalne činjenice ni u dodatno izmijenjenoj optužnici nisu dovoljno podrobno iznesene. Optužba osporava te prigovore,[16] iako se u odgovoru optužbe razjašnjavaju neka pitanja koja u navodima nisu dovoljno jasno iznesena. Zahtjev, koji je Talić iznio u svom podnesku, da mu se da "rok" za podnošenje replike na odgovor optužbe "ako se na to odluči",[17] odbijen je.[18] Nakon diskusije na nedavnoj statusnoj konferenciji o valjanosti načina na koji su iznijeti navodi o zajedničkom cilju,[19] optužba je zatražila dozvolu da dodatno izmijeni optužnicu u dijelu koji se odnosi na navode o zajedničkom cilju.[20] Talić je iznio prigovor na predložene izmjene, i to po dva osnova: (1) zbog toga što predložena izmjena ne otklanja manjkavosti u pogledu navoda o zajedničkom cilju u sadašnjoj optužnici,[21] i (2) zbog toga što je predložena izmjena sama po sebi manjkava u formi.[22] Optužbi je dozvoljeno da podnese repliku u vezi sa tri konkretna pitanja koja je potakao Talić,[23] što je optužba i učinila.[24] Taliću je kasnije uskraćena dozvola da podnese dodatni odgovor na tu repliku, uz obrazloženje da u replici nisu pokrenuta nova pitanja.[25] O zahtjevu za izmjenu govori se kasnije u ovoj odluci.[26]

  5. U svojoj odluci o formi prethodne optužnice u ovom predmetu Pretresno vijeće je već detaljno opisalo obaveze koje optužbi nameće sudska praksa Međunarodnog suda u vezi s iznošenjem navoda u optužnici.[27] Učinilo je to jer je optužba pokušala da neadekvatnosti te optužnice objasni time što osobe odgovorne za sastavljanje optužnice nisu znale za te obaveze.[28] Stoga je bilo nužno osigurati da se više niko ne može pozvati na nepoznavanje stava Pretresnog vijeća o tom aspektu sudske prakse. Optužba je upućena da podigne dodatno izmijenjenu optužnicu u kojoj će se pridržavati načela iznošenja navoda navedenih u toj odluci.[29]

  6. Prema shvatanju Pretresnog vijeća, optužba je pokazala namjeru da sarađuje sa Vijećem u sastavljanju takve optužnice koja će omogućiti da suđenje krene s određenom mjerom ekspeditivnosti, nakon dugog odgađanja nastalog zbog potrebe da se riješe razna pitanja koja su bezuspješno pokrenula ne samo dvojica optuženih, nego u velikoj mjeri i sama optužba.[30] U skladu s tim, u Odluci od 20. februara 2001. optužbi se skreće pažnja na činjenicu da ovo Pretresno vijeće preferira da se u optužnici precizno i izričito navede konkretna vrsta odgovornosti kojom se optuženi terete u odnosu na svaku pojedinačnu tačku optužnice. Takvom optužnicom izbjegle bi se mnoge nejasnoće prouzrokovane načinom iznošenja optužbi koji je optužba usvojila u ovom i drugim predmetima.[31] Pretresno vijeće je konstatovalo da će opseg u kojem optužba u ovom pogledu usvoji preferencije Vijeća u pogledu načina iznošenja optužbi biti dobar pokazatelj u kojoj mjeri je optužba spremna da sarađuje sa Vijećem u u nastojanju da započne suđenje u ovom predmetu.[32]

  7. U dodatno izmijenjenoj optužnici koju je optužba sada podnijela ignoriše se način iznošenja optužbi koji Pretresno vijeće pretpostavlja drugima. Ponavlja se stil koji je optužba ranije koristila, tako što se optuženi terete krivičnom odgovornošću pukim citiranjem svih termina iz članova 7.1 i 7.3 Statuta Međunarodnog suda, koji se primjenjuju globalno na sve tačke optužnice.[33] Ovakav stil navođenja optužbi i dalje stvara nejasnoće, što se ponovo pokazalo u vezi s Talićevim podneskom. Za žaljenje je što je tako, no jasno je da Pretresno vijeće više ne može očekivati da će optužba pružiti onaj stepen saradnje na koji Pretresno vijeće ima pravo.[34] Pretresno vijeće će, u smislu formulisanja svojih naloga, morati da se pobrine da odgovarajuća ekspeditivnost u rješavanju ovih aktuelnih pitanja ne bude osujećena eventualnim daljnjim odsustvom saradnje optužbe, kako bi suđenje moglo započeti u određenom roku.

  8. Osim tamo gdje je to nužno, nemamo namjeru da ponavljamo ono što Pretresno vijeće već reklo o obavezama koje Tužilaštvo ima u pogledu načina iznošenja optužbi. Ova odluka se bavi raznim uloženim prigovorima i to onim redom, gdjegod je moguće, kojim su navedeni u Talićevom podnesku.

  9. 2 Priroda krivične odgovornosti kojom se optuženi terete

  10. Talić se žali na to da mu zbog pukog citiranja odredbi članova 7.1 i 7.3, bez daljnjeg pojašnjavanja,[35] u paragrafima 33-34 optužnice nije jasno da li se se on tereti da je "planirao i/ili podsticao i/ili naredio i/ili pomagao i podržavao krivična djela za koja je optužen".[36] Optužba se u svom odgovoru ne osvrće na taj prigovor. Pretresno vijeće je već konstatovalo da je na tako opsežan način definisati individualnu odgovornost primjereno samo ako optužba ima namjeru da se pozove na svaki od različitih načina na koji je u optužnici opisana odgovornost.[37] Ponavljanje ovog načina iznošenja optužbi u dodatno izmijenjenoj optužnici nakon te konstatacije Pretresnog vijeća nužno znači da se optužba zaista namjerava pozvati na svaki od različitih načina na koji je u optužnici opisana odgovornost.[38]

  11. Talić se žali na to da, iako optužba priznaje da (u ovom času) ne želi sugerisati da su jedan ili drugi optuženi učestvovali u "fizičkom izvršenju zločina", ona zadržava pravo na to da se posluži svakim eventualnim dokazom koji bi ukazivao na "konkretno fizičko izvršenje nekog krivičnog djela od strane jednog ili obojice optuženih".[39] Talić tvrdi da bi optužba tada kao materijalne činjenice morala navesti sve konkretne detalje koji su joj poznati o žrtvama, lokacijama, datumima i načinu na koji je on lično izvršio ta krivična djela.[40] Optužba odgovara da bi, s obzirom na to da Talić nije optužen za "fizičko" izvršenje nijednog od krivičnih djela iz optužnice, navođenje takvih detalja "pretvorilo optužnicu u sve drugo samo ne u ’sažeti’ prikaz činjenica i ona bi kao takva bila od male ili nikakve pomoći optuženima u ovom predmetu".[41]

  12. Suprotstavljeni stavovi strana u vezi s ovim pitanjem jasno pokazuju nejasnoće koje i dalje postoje usljed ustrajanja optužbe u navodima da je optuženi "počinio" razna krivična djela za koja se tereti (u smislu ličnog izvršenja krivičnih djela). Pretresno vijeće je već odbacilo pogrešni argument optužbe da je imala pravo da to učini kako bi se obuhvatilo učešće optuženih u zajedničkoj nakani da se ti zločini počine.[42]

  13. Ovo suđenje je postalo veoma složeno. To je neizbježna posljedica veoma uopštene prirode teza optužbe. Čini se da je optužba, nažalost, prihvatila politiku da svoje teze otkrije u što manjoj mjeri i što je kasnije moguće.[43] Pretresno vijeće zaključuje da je optužba to učinila kako bi sebi omogućila da svoju tezu u značajnoj mjeri oblikuje tokom suđenja, ovisno o tome kakvim se stvarno pokažu njeni dokazi. Jedino drugo moguće objašnjenje za tvrdoglavo ponašanje optužbe jeste da ona još uvijek ne zna pravu prirodu svoje teze. Pretresno vijeće oklijeva da izvuče takav zaključak. I Pretresno vijeće i optuženi imaju pravo da od početka znaju prirodu teze optužbe. Pretresno vijeće prihvata činjenicu da se dokazi ponekad mogu pokazati drugačijim od onoga što je optužba očekivala, te da dopuštanje optužbi da izmijeni svoju tezu kako bi je prilagodila tim dokazima može biti u interesu pravde. Međutim, takve izmjene se moraju raditi otvoreno, ako treba izmjenom optužnice čak i u toku suđenja;[44] one se ne smiju raditi prikriveno, na uštrb interesa pravde.

  14. Bilo je i još uvijek ima ogromnih problema koji su posljedica poplave dokumenata koje optužba još uvijek objelodanjuje shodno onome što smatra svojom obavezom prema Pravilniku. Čini se da optužba isto tako ne želi ili nije u stanju da odbrani objasni, barem u opštim crtama, po čemu bi taj materijal mogao biti relevantan.[45] Jasno je da će pravično suđenje u ovom predmetu (uza svu njegovu složenost) u razumnom vremenskom roku zahtijevati od Pretresnog vijeća da strogo insistira na tome da optužba od početka optuženom (kao i samom Pretresnom vijeću) posve jasno predoči svoju tezu, te da se ta teza kasnije nepravično ne proširuje nasumičnim uvođenjem dokaza koji trenutno nisu dostupni, posebno ako se proširi u onako radikalnom obimu koji optužba razmatra. U okolnostima ovog predmeta (uključujući i način iznošenja navoda koji je usvojila optužba), bilo bi svakako nepravično prema optuženima ako bi, nakon početka suđenja i bez pravovremenog obavještenja, morali da se suoče s tezom da su krivi za "lično izvršenje" krivičnih djela za koja ih se tereti.

  15. Optužba se poziva na presudu Žalbenog vijeća u žalbenom postupku u predmetu Čelebići[46] kako bi opravdala svoj pristup.[47] U to0m žalbenom postupku pokrenuto je pitanje (koje je Žalbeno vijeće smatralo nepotrebnim razmatrati)[48] da li je, s obzirom na veoma uopštene formulacije u optužnici u tom predmetu, optuženi tokom suđenja bio u dovoljnoj mjeri obaviješten o tome da se, pored onih navedenih u optužnici, tereti i za dodatna "krivična djela", te o prirodi tih krivičnih djela, kako bi mogao da u svoju odbranu odgovori na te navode.[49] Radilo se o slučaju gdje su postojeće tačke optužnice obuhvatale mnoga zasebna krivična djela - kao što je ubistvo - koja se navode u vidu spiska kojem prethodi riječ "uključujući". Optužba je tvrdila da je Pretresno vijeće prilikom odmjeravanja kazne optuženom trebalo da uzme u obzir i ubistva koja se nisu nalazila na spisku, ali koja su bila od pomoći prilikom utvrđivanja postojeće tačke optužnice.[50] Ovde se nije radilo o tome da je optužba za vrijeme suđenja prvi put nagovijestila svoju namjeru da iznese tezu da je optuženi lično počinio djelo za koje se tereti. Takva nova teza zahtijevala bi opsežne izmjene postojeće optužnice kako bi se u nju unijele detaljne materijalne činjenice kao što su identitet žrtve, mjesto i približan datum izvršenja zločina, te način na koji je zločin počinjen.[51] U nekim slučajevima može biti prikladno odobriti izmjenu optužnice za vrijeme suđenja ako treba potpuno promijeniti osnovu krivične odgovornosti po kojoj je do tada vođen postupak. U ovom predmetu, optužba u ovom trenutku odbija navesti čak i one detalje o takvoj tezi koji su joj trenutno poznati, pošto Talić nije optužen za "fizičko" počinjenje bilo kojeg krivičnog djela iz optužnice.[52] Optužba ima pravo da se odluči za tu opciju, ali činjenica da odbrani nije na odgovarajući način pružena mogućnost da istraži čak ni one detalje koji su optužbi trenutno poznati, imaće uticaja na svaki eventualni podnesak kojim se po prvi put za vrijeme suđenja zatraži iznošenje nove teze optužbe.

  16. Pretresno vijeće stoga predlaže da se riječ "činjenje", koja je inkorporirana u svaku od tačaka optužnice, izbriše iz paragrafa 33 dodatno izmijenjene optužnice, tako da se odmah ukloni svaki nagovještaj da je bilo koji od optuženih "počinio" zločine (u konkretnom smislu ličnog izvršenja krivičnih djela).[53] Time se ne nanosi šteta optužbi, jer ona priznaje da ne posjeduje ništa što bi išlo u prilog takvoj tezi. Jedino se na taj način može osigurati da strane svoju pažnju usredotoče na tezu za koju optužba tvrdi da ju jeste u stanju dokazati, te da svoju pažnju više ne poklanjaju tezi za koju optužba priznaje da je trenutno nije u stanju dokazati. Ako optužba ipak prikupi dokaze koji mogu dovesti do toga da neko od optuženih bude osuđen na osnovu toga što je "počinio" neki od tih zločina (u istom tom konkretnom smislu), ona može tražiti dozvolu za izmjenu optužnice kako bi se u nju ponovo unio taj navod. Takav zahtjev će se razmatrati na osnovu njegovog merituma u okolnostima koje tada budu postojale. U ovoj fazi, međutim, suđenje neće početi sve dok postoje izgledi da ono bude potpuno destabilizirano nejasnoćama koje proizlaze iz načina iznošenja navoda u optužnici.

  17. 3 Terećenje optuženog po višestrukim osnovama krivične odgovornosti

  18. Talić se žali na to da je njegova krivična odgovornost prikazana “sveobuhvatno” kao komandanta 1. krajiškog korpusa, člana Kriznog štaba i učesnika u zločinačkom poduhvatu, što dodatno izmijenjenu optužnicu čini nejasnom.[54] On tvrdi da se kao komandant 1. krajiškog korpusa ne može smatrati odgovornim za djela koja je počinila jedinica koja nije iz sastava 1. krajiškog korpusa,[55] ili za djela počinjena u dijelovima Krajine koji nisu bili u zoni njegove odgovornosti kao komandanta korpusa.[56] S obzirom da nisu sve opštine u isto vrijeme bile u njegovoj zoni odgovornosti kao komandanta korpusa,[57] navodi da bi se u optužnici za svaku opštinu trebalo navesti kada je kao takva ušla u njegovu zonu odgovornosti.[58]

  19. Talić se zatim žali na to da bi, time što se u optužnici navodi da je bio odgovoran i kao komandant 1. krajiškog korpusa i kao član Kriznog štaba ARK-a za sprovođenje politike integracije Autonomne Regije Krajine (u daljnjem tekstu: ARK) u srpsku državu,[59] te plana za razdvajanje etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini,[60] trebao snositi odgovornost za djela počinjena izvan zone odgovornosti 1. krajiškog korpusa i za djela koja nisu počinjena po njegovom ovlaštenju. Budući da njegova ovlaštenja nisu bila ista na svakom od tih položaja vlasti, a naročito ne ovlaštenja da izdaje naređenja i kažnjava počinioce zločina, on tvrdi da u vezi sa svakim djelom za koje se tereti krivičnom odgovornošću ima pravo znati da li se tvrdi da ta odgovornost proizlazi iz njegovog položaja komandanta 1. krajiškog korpusa ili njegovog položaja kao člana Kriznog štaba ARK-a.[61]

  20. Optužba priznaje da se optužnicom zaista nastoji utvrditi da je Talić kao komandant 1. krajiškog korpusa odgovoran za djela počinjena od strane jedinica tog korpusa i onda kad su one djelovale izvan njegove geografske zone odgovornosti.[62] Pretresno vijeće prihvata da bi, ukoliko postoje dokazi u prilog tom navodu, bilo prikladno teretiti Talića takvom odgovornošću na osnovu toga što je u tim okolnostima on imao efektivnu kontrolu nad tim jedinicama. On nije optužen kao komandant nekog određenog geografskog područja, nego kao komandant 1. krajiškog korpusa. Stoga se može proglasiti krivično odgovornim kao takav komandant u vezi sa djelima počinjenim od strane onih nad kojima je imao efektivnu kontrolu, bez obzira na to gdje su ta djela počinjena. Pretresnom vijeću je, u svakom slučaju, nejasno na kojem se mjestu u optužnici izričito navodi da su jedinice 1. krajiškog korpusa djelovale van tog geografskog područja.[63] Ukoliko je teza optužbe da su jedinice 1. krajiškog korpusa zaista počinile zločine izvan njegove geografske zone odgovornosti, te da je Talić odgovoran za te zločine jer je imao efektivnu kontrolu nad korpusom u vrijeme kad su one to učinile, ona mora dovoljno detaljno navesti područja izvan te geografske zone, ma kako ona bila definisana, gdje su, kako se tvrdi, jedinice 1. krajiškog korpusa počinile takve zločine. Optužbi će biti naloženo da tako postupi.[64]

  21. Optužba takođe odgovara da se veza između krivičnih djela za koja se tereti i Talićeve krivične odgovornosti za ta djela ne zasniva isključivo ni na njegovom položaju komandanta 1. krajiškog korpusa, niti na njegovom položaju člana Kriznog štaba ARK-a.[65] Pretresno vijeće se slaže sa optužbom da je to jasno navedeno u dodatno izmijenjenoj optužnici.[66] Pretresno vijeće se takođe slaže da optužba ima pravo na takav način iznošenja svojih navoda. Time se Taliću ne nanosi šteta (u relevantnom smislu prema kojem bi se njegovo suđenje smatralo nepravičnim), niti ga se dovodi u nezgodan položaj, pod uslovom da su osnove po kojima ga se tereti krivičnom odgovornošću, vezano za svaki komandni položaj, u optužnici iznesene dovoljno detaljno.

  22. Što se tiče Talićeve odgovornosti kao komandanta 1. krajiškog korpusa, koja se temelji na članu 7.1, navodi se da je on njime komandovao kada je taj korpus sprovodio politiku Kriznog štaba ARK-a.[67] Na temelju njegovih ovlasti navedenih u naznačenim vojnim dokumentima, navodi se da je kontrolisao rad korpusa tako što je donosio odluke i izdavao naređenja podređenima.[68] Takođe se navodi da je kao komandant, a u skladu sa navedenim vojnim uputstvima,[69] bio obavezan spriječiti one koji su se nalazili pod njegovom komandom da krše međunarodno ratno pravo i međunarodno humanitarno pravo, te kazniti one koji su to činili.[70] Pretresno vijeće se uvjerilo da su navodi u sadašnjoj optužnici dovoljno detaljni u vezi sa osnovom po kojem se Talić tereti krivičnom odgovornošću kao komandant 1. krajiškog korpusa. Svako detaljnije navođenje predstavljalo bi navođenje dokaza na osnovu kojih se trebaju utvrditi te materijalne činjenice. Ti bi dokazi trebali biti očigledni iz izjava svjedoka koje je optužba objelodanila optuženom u skladu sa pravilom 66(A). Ukoliko Talić smatra da ti dokazi nisu dovoljno očiti u tom materijalu, pravni lijek koji mu stoji na raspolaganju jeste podnošenje zahtjeva optužbi za dostavljanje detaljnih podataka iz izjava na koje se ona oslanja kod dokazivanja konkretne materijalne činjenice o kojoj je riječ. Tek ukoliko odgovor optužbe na taj zahtjev ne bude zadovoljavajući, on može zatražiti od Pretresnog vijeća da optužbi naloži dostavljanje takvih detaljnih podataka.[71]

  23. Što se tiče Talićeve odgovornosti kao člana Kriznog štaba ARK-a, koja se temelji na članu 7.1, čini se da se sada u optužnici navodi samo da je on, kao komandant 1. krajiškog korpusa, sprovodio politiku tog štaba.[72] Ukoliko je optužba namjeravala svoje teze tako ograničiti, tada bi optužba mogla imati problema da utvrdi Talićevu odgovornost za zločine počinjene od strane osoba koje nisu bile pod njegovom komandom. Ne postoji izričit navod, na primjer, da je Talić učestvovao u donošenju odluka Kriznog štaba ARK-a. Ukoliko takvo učešće jeste teza optužbe, onda se čini da bi Talić trebao biti odgovoran i za djela koja su počinile osobe koje nisu bile pod njegovom nadležnošću kao komandanta 1. krajiškog korpusa. Ako takvo učešće nije teza optužbe, teško je iz optužnice razumjeti šta njegovo članstvo u Kriznom štabu ARK-a pridodaje tezi optužbe, osim što možda predstavlja izvor informacija u vezi sa ciljevima navodnog zajedničkog zločinačkog poduhvata. Međutim, ako Talićeva krivična odgovornost zbog njegovog učešća u donošenju odluka Kriznog štaba ARK-a jeste dio teze optužbe, onda je to materijalna činjenica koja se mora izričito navesti.

  24. Teza optužbe u vezi sa Talićevom odgovornošću kao člana Kriznog štaba ARK-a zasigurno nije jasno ili u dovoljnoj mjeri navedena u optužnici. Optužba je bila obavezna da u optužnici s određenom preciznošću naznači osnovu ili osnove po kojima traži da se Talić proglasi krivično odgovornim kao član Kriznog štaba ARK-a, ali to nije učinila. Optužbi će biti naloženo da ispravi taj nedostatak.[73]

  25. 4 Zajednički cilj

  26. Talić se zatim žali na način na koji ga optužnica tereti za navodno učešće u onome što je opisano kao "zajednički cilj". Nakon tog prigovora, kao što je već navedeno,[74] optužba je zatražila dozvolu da izmijeni optužbu u vezi s tim pitanjem. Talić je ustvrdio da se predloženom izmjenom ne ispravljaju nedostaci sadašnje optužnice, te da je i sama manjkava u pogledu forme. Prikladno je razmotriti sve prigovore koji se odnose na zajednički cilj, prije nego što se donese odluka o tome da li traženu izmjenu treba odobriti.

  27. U predloženoj izmjeni,[75] u paragrafu 27 dodatno izmijenjene optužnice, zajednički cilj se tereti na sljedeći način (izmjene su napisane u kurzivu):[76]

  28. Radoslav Brđanin i Momir Talić su učestvovali u krivičnom poduhvatu, svaki u svojoj ulozi kako je opisano u paragrafima 17-26 gore. Zajednički cilj tog poduhvata bilo je trajno odstranjivanje, protivpravnim sredstvima, većine stanovnika bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije planirane srpske države Š...Ć.

    Tvrdi se da je taj krivični poduhvat započeo najkasnije 24. oktobra 1991. i da je trajao do potpisivanja Daytonskih sporazuma 1995. godine. Imenovane su razne grupe i pojedinci za koje se navodi da su zajedno s dvojicom optuženih učestvovali u tom krivičnom poduhvatu. Učešće dvojice optuženih u tom poduhvatu naznačeno je pozivanjem na njihove uloge, opisane u jednom od prethodnih dijelova optužnice.[77] Kako je predloženo za izmjenu, taj paragraf završava na sljedeći način:

    Sva krivična djela navedena u tačkama od 1 do 12 ove optužnice bila su prirodne i predvidljive posljedice tog poduhvata. Radoslav Brđanin i Momir Talić, svjesni da će ti zločini biti vjerovatni rezultat sprovođenja zajedničkog cilja, svojevoljno su i svjesno sudjelovali u krivičnom poduhvatu.

    Presuda po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić

  29. Prije razmatranja iznijetih tvrdnji, neophodno je detaljnije raspraviti šta sve sadrži pojam ili koncept "zajedničkog cilja" na koji se oslanja optužba, posebno stanje svijesti optuženog koje optužba mora utvrditi. Prema mišljenju ovog Pretresnog vijeća, početna tačka za to je Presuda po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić.[78] Pitanja koja je Pretresno vijeće riješilo u toj presudi bila su (i) da li djela jednog lica mogu dovesti do krivične odgovornosti drugog kada obojica učestvuju u izvršenju “zajedničkog zločinačkog plana” i (ii) koji je stepen mens rea potreban u tom slučaju.[79] Prvo pitanje je kasnije preformulisano u smislu da se mora utvrditi da li krivična odgovornost za učestvovanje u “zajedničkoj kriminalnoj nakani” spada u sferu člana 7(1) Statuta.[80] Žalbeno vijeće je ovaj koncept označavalo različito i očito naizmjenično, kao “zajednički zločinački plan”,[81] “zajednička kriminalna nakana”,[82] “zajednički plan ili nakana”,[83] “zajednički kriminalni plan”,[84]“zajednički plan”,[85] “zajednička namjera”[86] i “zajednički stvoren plan”[87]. Zajednički cilj se uopštenije opisuje kao dio zločinačkog poduhvata,[88] zajedničkog poduhvata[89] i zajedničkog zločinačkog poduhvata.[90] Iz razloga koji će postati jasni, Pretresnom vijeću, u iznošenju teze o zajedničkom cilju, najviše odgovara posljednja od ovih kvalifikacija, dakle “zajednički zločinački poduhvat”. Ono predlaže da se te kvalifikacije treba držati kad god je to moguće. Žalbeno vijeće je bilo mišljenja da je koncept zajedničkog zločinačkog poduhvata, “kao oblik saučesničke odgovornosti”, čvrsto ukorijenjen u međunarodnom običajnom pravu i da Statut Međunarodnog suda omogućava njegovo korištenje.[91]

  30. Žalbeno vijeće navelo je da koncept zajedničkog zločinačkog poduhvata sadrži “tri različite kategorije kolektivnog kriminaliteta”,[92] iako je kasnije iznijelo mišljenje da je druga kategorija umnogome slična prvoj[93] te da se zapravo radi o varijanti prve kategorije.[94] Međutim, da bismo razjasnili kako je Žalbeno vijeće dalje definisalo relativno stanje svijesti u odnosu na krivična djela zasnovana na svakoj od ovih kategorija, najbolje je opisati sve tri:

  31. I kategorija:[95]
    Svi učesnici u zajedničkom zločinačkom poduhvatu,[96] djelujući u skladu sa zajedničkim planom, posjeduju istu zločinačku namjeru. Navodi se primjer plana ubijanja koji su isplanirali sami učesnici i u okviru kojeg, iako svako od njih izvršava različitu ulogu u okviru plana, svi oni imaju namjeru ubiti.[97]

    II kategorija:[98]
    Svi učesnici u zajedničkom zločinačkom poduhvatu pripadnici su vojnih ili administrativnih grupa koje djeluju na osnovu organizovanog plana, gdje je optuženi na položaju vlasti unutar hijerarhije; iako lično nije počinio nijedno od krivičnih djela za koje se tereti, aktivno je učestvovao u sprovođenju tog plana pomažući i podržavajući druge učesnike u zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji su ih počinili. Dat je primjer koncentracionog logora, gdje su zatvorenici ubijani i na drugi način zlostavljani u sklopu zajedničkog zločinačkog poduhvata.

    III kategorija:[99]
    Svi učesnici sudjeluju u zajedničkom planu da se slijedi jedan način ponašanja, a jedan od izvršilaca, sprovodeći dogovoreni cilj tog plana, počini djelo koje, iako van “zajedničkog plana”, ipak predstavlja prirodnu i predvidivu posljedicu sprovođenja “te zajedničke nakane”.[100] Dat je primjer zajedničke namjere koju dijeli cijela grupa da se pripadnici neke etničke grupe prisilno odstrane iz svog grada, sela ili regije (nazvano “etničko čišćenje”) s posljedicom da se, u toku izvršenja, jedna ili više žrtava ustrijeli i ubije.

  32. Iz presude po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić jasno je da optužba, kako u odnosu na prvu tako i na drugu kategoriju, mora pokazati da su sve optužene osobe i sve osobe koje su lično počinile krivično djelo za koje se terete imale zajedničko stanje svijesti – da krivično djelo za koje su optužene treba počiniti, te stanje svijesti potrebno za takvo krivično djelo. To jeste odgovarajuća upotreba izraza “zajednički cilj”,[101] koji se odražava u raznim drugim izrazima korištenim u presudi, kao što je “sprovodeći zajednički kriminalni plan”.[102] Što se prve kategorije tiče, izričito je navedeno sljedeće:[103]

  33. [...] svi saoptuženi, djelujući u skladu sa zajedničkim planom, posjeduju istu zločinačku namjeru [...].

    Daje se primjer plana da se ubije u cilju sprovođenja nekog zajedničkog plana i kaže se, da čak i ako razni saizvršioci toga plana izvršavaju različitu ulogu u sklopu plana, mora se pokazati da “svi imaju namjeru da ubiju”. Pasus se završava sljedećom konstatacijom:

    [...] optuženi, čak i ako osobno ne izvrši ubistvo, mora ipak namjeravati taj rezultat.

    Što se druge kategorije tiče, stav je iznesen u malo širim crtama, ali ipak u istom smislu. Nakon što je navedeno da je zajednički zločinački poduhvat bio da “ubijaju i zlostavljaju zatvorenike”[104] i da je to bio “sistem represije”[105], u presudi se konstatuje:[106]

    Element mens rea sadržavao je: (i) znanje o karakteru sistema i (ii) namjeru da se sprovodi zajednički stvoren plan zlostavljanja logoraša.

  34. Kao što sugeriše Žalbeno vijeće, druga kategorija se bitno ne razlikuje od prve. Položaj optuženog u drugoj kategoriji potpuno je isti kao i položaj optuženog u prvoj kategoriji. Oba u sklopu zajedničkog zločinačkog poduhvata imaju određenu ulogu koja ide za tim da se sprovede njegov cilj, a ona se razlikuje od uloge osobe koja lično počini krivično djelo za koje se tereti. Uloga optuženog u drugoj kategoriji jeste sprovođenje plana pomaganjem i podržavanjem počinioca.[107] Oba moraju imati namjeru da se dogodi zločin za koji ih se tereti.[108] U skladu s tim, ovo Pretresno vijeće namjerava prvu i drugu kategoriju tretirati zajedno, kao osnovni vid zajedničkog zločinačkog poduhvata, a treću kategoriju razmatrati kao prošireni vid zajedničkog zločinačkog poduhvata.

  35. Što se treće kategorije tiče (prošireni vid zajedničkog zločinačkog poduhvata), Žalbeno vijeće je na različite načine identifikovalo relevantno stanje svijesti. Prva konstatacija glasi:[109]

    Krivična odgovornost može se pripisati svim učesnicima zajedničkog poduhvata kada je rizik da bi moglo doći do smrti bio predvidiva posljedica izvršenja zajedničkog plana i kada se istovremeno optuženi prema tom riziku odnosio bilo bezobzirno bilo indiferentno.

    Sljedeći pasus relevantno stanje svijesti rezimira na sljedeći način:[110]

    Ono što se traži je stanje svijesti u kome je neka osoba, iako nije namjeravala prouzročiti izvjesni rezultat, bila svjesna da će akcije grupe najvjerovatnije dovesti do tog rezultata, a ipak je svojom voljom pristala na taj rizik. Drugim riječima, traži se takozvani dolus eventualis (u nekim nacionalnim pravnim sistemima zvan “smotreni nehaj”).

    Treći pasus rezimira relevantno stanje svijesti na sljedeći način:[111]

    [...] do odgovornosti za krivično djelo različito od onog koje je dogovoreno zajedničkim planom dolazi samo ako je, u uslovima tog slučaja, (i) bilo predvidivo da bi jedan ili drugi pripadnik grupe mogli počiniti takvo krivično djelo i (ii) optuženi je hotimično pristao na taj rizik.

  36. Nažalost, u ove tri formulacije korišteni su, po svemu sudeći naizmjenično, izrazi koji prenose različite nijanse značenja. Što se subjektivnog stanja svijesti tiče, postoji jasna razlika između predodžbe o tome da je neki događaj moguć i predodžbe o tome da će se neki događaj po svoj prilici desiti (sinonim za vjerovatno). U ovom drugom slučaju, na optužbu se stavlja veći teret nego u prvom. Riječ “rizik” je dvosmislena, a svoje značenje izvodi iz konteksta. U prvoj od tri navedene formulacije (“rizik da bi moglo doći do smrti”), ova riječ se izgleda koristi u smislu mogućnosti. U drugoj formulaciji, “najvjerovatnije” u najmanju ruku znači vjerovatno (ako ne i više), ali njeno eksplicitno izjednačavanje sa konceptom dolus eventualis iz kontinentalnog prava opet to značenje svodi na mogućnost.[112] Riječ “mogli” u trećoj formulaciji ponovo ukazuje na mogućnost. U mnogim nacionalnim pravnim sistemima common law-a, gdje zločin za koji se optuženi tereti izlazi iz okvira onog što je dogovoreno kao zajednički zločinački poduhvat, optužba mora dokazati da je učesnik, koji nije lično počinio krivično djelo, ipak učestvovao u tom poduhvatu na način da je o krivičnom djelu koje se tereti razmišljao kao o mogućoj okolnosti u sprovođenju tog poduhvata. Ovo je veoma slično konceptu dolus eventualis ili smotreni nehaj u kontinentalnom pravu. Što se tiče objektivnog elementa koji treba dokazati, riječi “predvidiva” /predictable/ u prvoj formulaciji i “predvidivo” /foreseeable/ u trećoj, zaista se mogu naizmjenično koristiti u tom kontekstu.

  37. Prema tome, u slučaju učesnika u zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji se tereti za krivično djelo koje je počinio drugi učesnik, a koje izlazi iz okvira dogovorenog cilja tog poduhvata, Pretresno vijeće, prema svom shvatanju Presude po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić, smatra da optužba treba pokazati sljedeće:

  38. (i) da je to krivično djelo bilo prirodna i predvidiva posljedica sprovođenja tog poduhvata, i

    (ii) da je optuženi bio svjestan da je takav zločin moguća posljedica sprovođenja tog poduhvata i da je, sa takvom sviješću, učestvovao u poduhvatu.

    Prvo je objektivni element zločina i ne zavisi od stanja svijesti optuženog. Drugo je subjektivno stanje svijesti optuženog koje optužba mora pokazati. Nijedna od raznih formulacija u Presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić ne traži od optužbe da u okviru takve teze dokaže da je optuženi imao namjeru počinjenja takvog dodatnog zločina ili da je sa drugim učesnikom dijelio stanje svijesti koje je bilo potrebno za taj dodatni zločin. Pretresno vijeće smatra da optužba to ne mora činiti.

  39. Stanje svijesti optuženog koje optužba treba dokazati razlikuje se, dakle, zavisno od toga da li je zločin za koji se tereti:

  40. (a) bio u okvirima cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata, ili je

    (b) izašao van okvira cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata, ali je ipak bio prirodna i predvidiva posljedica tog poduhvata.

    Ukoliko je zločin za koji se tereti bio u okvirima cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata, optužba mora dokazati da je optuženi sa osobom koja je lično počinila zločin dijelio stanje svijesti potrebno za taj zločin. Ukoliko je zločin za koji se optuženog tereti bio van okvira cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata, optužba mora dokazati samo to da je optuženi bio svjestan činjenice da je dodatni zločin moguća posljedica sprovođenja toga poduhvata i da je, sa takvom sviješću, u njemu učestvovao.

  41. Ove razlike će jasnije ilustrovati jedan poznati primjer zajedničkog zločinačkog poduhvata, koji obuhvata i njegov osnovni i njegov prošireni vid.

    • Tri čovjeka (A, B i C) sklope pogodbu ili dogovor, odnosno međusobni sporazum da opljačkaju banku i da sa sobom ponesu nabijeno oružje kako bi blagajnika u banci ubijedili da im preda novac i zaplašili svakoga ko pokuša osujetiti oružanu pljačku. Dogovor je da A nosi oružje i zatraži novac od blagajnika, da B stoji na ulazu u banku i čuva stražu, a da C vozi vozilo kojim će uteći te da čeka u njemu dok druga dvojica odu u banku. Prema tome, ovdje je osnovni vid zajedničkog zločinačkog poduhvata izvršenje oružane pljačke.

    • U toku te oružane pljačke, A izvadi oružje i zatraži od blagajnika u banci da mu preda novac. Dok mu predaje novac, A primijeti da blagajnik istovremeno pritiska i jedno dugme kako bi, po mišljenju A, obavijestio policiju da je pljačka u toku. A uhvati panika, on puca iz svog oružja i rani blagajnika. U takvoj situaciji, da bi dokazala da su trojica ljudi (A, B i C) krivi za oružanu pljačku (osnovni vid zajedničkog zločinačkog poduhvata), optužba bi morala dokazati da su sva trojica namjeravala izvesti oružanu pljačku i da su dijelila relevantno stanje svijesti potrebno za krivično djelo oružane pljačke. Ako se pokaže da su B i C dijelili to stanje svijesti sa A, oni su zajedno s njim krivi za oružanu pljačku, iako lično nisu počinili krivično djelo.

    • Ranjavanje blagajnika, međutim, nije bilo u okvirima osnovnog zajedničkog zločinačkog poduhvata sa kojim su se saglasili B i C. Da bi dokazala da su ne samo A, nego i B i C, odgovorni za ranjavanje blagajnika (prošireni vid zajedničkog krivičnog poduhvata), optužba bi morala dokazati da je to ranjavanje prirodna i predvidiva posljedica nošenja napunjenog oružja za vrijeme oružane pljačke, da su i B i C bili svjesni toga da je ranjavanje neke osobe moguća posljedica vršenja oružane pljačke na koju je svaki od njih pristao i da je, s tom sviješću, učestvovao u oružanoj pljački. Optužba ne bi morala pokazati da su B i C imali namjeru da neko bude ranjen ili da su sa A dijelili relevantno stanje svijesti potrebno za dodatni zločin ranjavanja.

    Talićevi prigovori

  42. Talić iznosi tri prigovora na formu predloženih navoda optužbe vezano za zajednički zločinački poduhvat:

  43. (1) stanje svijesti optuženog koje optužba sada navodi u predloženoj izmjeni optužnice nedovoljno je;[113]

    (2) nema definicije “protivpravnih sredstava” pomoću kojih je zločinačkim poduhvatom izvršeno trajno odstranjivanje većine stanovnika bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije planirane srpske države;[114] i

    (3) u optužnici se ne iznose detalji o Talićevoj namjeri da dobrovoljno učestvuje u zločinačkom poduhvatu niti o tome da je za njega znao.[115]

    U jednom uopštenom odgovoru, optužba tvrdi da zahvaljujući predloženim izmjenama, paragraf 27 o stanju svijesti optuženog već daje detaljnije podatke nego što je potrebno.[116] Poziva se na jednu odluku pretresnog vijeća iz 1999. u kojoj se iznosi sljedeće mišljenje:

    [...] u optužnici se ne moraju navesti precizni pravni elementi za svaki zločin budući da je sukladno stavku 4 članka 18 jedino potrebno dati sažeti prikaz činjenica i zločina za koji ili za koje se optuženog tereti u skladu sa Statutom.[117]

    Članom 18.4 Statuta Međunarodnog suda od tužioca se zaista traži da pripremi optužnicu “koja sadrži sažet prikaz činjenica i krivično djelo ili djela za koja se optuženog tereti prema Statutu”. Ta obaveza tužioca mora se tumačiti u svjetlu prava optuženog iz člana 21.4(a) “da [...] pravovremeno i detaljno bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbi protiv njega”. Tamo gdje je stanje svijesti s kojim je optuženi počinio djela za koja ga se tereti relevantno, ono je isto onoliko činjenica koju optužba treba dokazati koliko su to sama djela optuženog. Tamo gdje ta djela predstavljaju materijalne činjenice kojima se nekog tereti, tako i stanje svijesti, po mišljenju ovog Pretresnog vijeća, s kojim su ta djela izvršena (tamo gdje je to relevantno), predstavlja materijalnu činjenicu kojom će se optuženog teretiti u skladu s ovim odredbama Statuta Međunarodnog suda. Relevantno stanje svijesti može se iznijeti na dva načina:

    (i) navođenjem u optužnici činjeničnih elemenata na osnovu kojih se nužno izvodi zaključak o stanju svijesti,[118] ili

    (ii) navođenjem u optužnici samog relevantnog stanja svijesti kao materijalne činjenice.

    U slučaju da se optužba opredijeli za drugu mogućnost, činjenice na osnovu kojih treba utvrditi tu materijalnu činjenicu obično predstavljaju pitanje dokaza i ne trebaju se navoditi u optužnici.

    (1) Stanje svijesti

  44. U prilog svom prvom prigovoru Talić kaže da bi stanje svijesti, prema navodima u predloženoj izmjeni, neku osobu činilo individualno odgovornom za zločine koji su počinili drugi samo na osnovu toga što se “intelektualno složila s planom koji se smatra zločinačkim”.[119] Tvrdi da ga u pogledu optužbi za genocid tužilac mora optužiti za namjeru da se uništi diskriminirana grupa (barem djelomično),[120] kao i za specifičnu namjeru potrebnu za druga krivična djela kojima ga se tereti.[121] Talić je ovaj prigovor zadržao usprkos predloženoj izmjeni.[122] On tvrdi da se u predloženoj izmjeni ne navodi da je zločinački poduhvat imao za cilj ijedan od zločina kojima ga se tereti[123] te da se u njoj navodi samo da je bio svjestan da će takvi zločini vjerovatno uslijediti kao posljedica sprovođenja zajedničkog cilja (odnosno, etničkog čišćenja).[124] Talić ponavlja da je obaveza tužioca da navede “posebnu i izravnu namjeru”, dakle specifičnu namjeru koja mora postojati u slučaju genocida i drugih krivičnih djela za koje ga se tereti.[125] Optužnica stoga ne sadrži “jedan od suštinskih elemenata međunarodnih krivičnih djela navedenih u optužnici”.[126] U svom odgovoru optužba se poziva na ono što je rečeno u Presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić, a posebno na ono što je rečeno u drugom od tri pasusa koja su već citirana u ovoj odluci.[127]

  45. U svrhu svog prigovora, Talić polazi od pretpostavke da cilj zajedničkog zločinačkog poduhvata, da se sa teritorije planirane srpske države trajno ukloni većina stanovnika bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, nije uključivao nijedan od zločina za koje ga se tereti.[128] I u sadašnjem paragrafu 27 i u njegovoj predloženoj izmjeni navodi se da je svako, odnosno da su sva krivična djela navedena u optužnici bila “prirodne i predvidive posljedice” zajedničkog zločinačkog poduhvata za koji se optuženog tereti. Stoga se lako može pretpostaviti neiskazana tvrdnja da krivična djela za koja ga se tereti nisu bila ništa više do prirodne i predvidive posljedice, te da svako, odnosno da su sva izlaze izvan okvira cilja toga poduhvata. Da su optužbe pravilno iznesene, tako značajna tvrdnja ne bi ostala neizrečena. Zločinački cilj poduhvata mora se jasno naznačiti.[129] Optužba u svome odgovoru kreće od iste pretpostavke kao i Talić,[130] te se stoga može prihvatiti da optužba zaista namjerava ustvrditi da je svako, odnosno da su sva krivična djela koja su predmet optužbe izašla iz okvira cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata u smislu navoda optužnice. Međutim, i sadašnja optužnica i njene predložene izmjene ostaju, nažalost, dvosmislene u odnosu na to pitanje. Pretresno vijeće će se vratiti na ovu manjkavost.[131]

  46. Usprkos tome, ako je ova namjeravana tvrdnja optužbe tačna - da je svako, odnosno da su sva krivična djela koja su predmet optužnice izašla iz okvira cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata u smislu navoda optužbe –Talićeva tvrdnja da optužba ipak ima obavezu da to iznese i dokaže da je s onima koji su lično počinili zločine za koje ga se tereti dijelio stanje svijesti potrebno za ta krivična djela, zaista je u suprotnosti sa stavom koji je iznijelo Žalbeno vijeće u Presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić. Ako je, dakle, namjeravana tvrdnja optužbe tačna, predložene izmjene paragrafa 27 dodatno izmijenjene optužnice više nego adekvatno navode stanje svijesti koje mora imati saučesnik u poduhvatu kada krivična djela kojima ga se tereti izlaze iz okvira cilja tog poduhvata.[132] Optužba je možda prihvatila veći teret nego što je neophodno, navodeći da su optuženi bili svjesni činjenice da će zločini za koje ih se tereti “vjerovatno” uslijediti kao posljedica sprovođenja tog poduhvata.

  47. Talićev prigovor se stoga odbija u mjeri u kojoj se odnosi na zločine koji izlaze iz okvira cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata. Taj prigovor je možda posljedica činjenice što je konceptu na koji se poziva optužba data kvalifikacija “zajedničkog cilja”, što može dovesti do zabune. Ta kvalifikacija možda ima podrijetlo vrijedno poštovanja, ali uprkos tome može dovesti do zabune. Jedini “cilj” za koji optužba mora dokazati da je bio “zajednički” svim učesnicima u zajedničkom zločinačkom poduhvatu odnosi se na zločine koji spadaju u okvire dogovorenog cilja tog poduhvata. Optužba ne mora dokazivati i to da su se učesnici saglasili sa svakim počinjenim zločinom koji izlazi iz okvira dogovorenog cilja tog poduhvata. Bilo bi bolje za optužbu kada bi ubuduće izbjegavala upotrebu kvalifikacije “zajedničkog cilja” koja može dovesti do zabune. Žalbeno vijeće je izraz “zajednički zločinački poduhvat” tretiralo kao sinonim za zajednički cilj.[133] Ta kvalifikacija ne dovodi do zabune koju izaziva “zajednički cilj” kada se radi o relevantnom stanju svijesti koje se mora utvrditi zavisno od toga da li je zločin za koji se optuženi tereti bio u okvirima dogovorenog cilja poduhvata ili je bio samo predvidiva posljedica njegovog sprovođenja u djelo.

  48. Pretresno vijeće se, međutim, pita da li je namjeravana tvrdnja optužbe uopšte tačna. U okolnostima koje se navode u optužnici, čini se da “trajno odstranjivanje” stanovnika određene nacionalnosti iz njihovog uobičajenog mjesta boravka na neko drugo mjesto nužno implicira, na primjer, akcije koje uključuju sljedeće:

  49. (a) deportaciju i/ili prisilno premještanje određenog civilnog stanovništva u toku oružanog sukoba – stoga i moguće zločine protiv čovječnosti koji su predmet tačaka 8 i 9 sadašnje optužnice, i

    (b) aproprijaciju imovine od stanovništva odstranjenog za vrijeme međunarodnog oružanog sukoba koja nije opravdana vojnom nuždom i koja je sprovedena protivpravno i bezobzirno – stoga, i moguće teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. za koje se optužuje u tački 10 sadašnje optužnice.

    Postoje možda i drugi primjeri, no i ova dva su dovoljna. Ukoliko Pretresno vijeće prihvati tezu optužbe da je cilj zajedničkog zločinačkog poduhvata, da se poslužimo kolokvijalnom frazom koja se koristi u optužnici, bio sprovođenje etničkog čišćenja, lako je moguće da će morati da konstatuje da su ta krivična djela bila u okvirima cilja toga poduhvata a ne da su izlazila iz okvira toga cilja. Ukoliko bilo koje od krivičnih djela koja su predmet optužbe zaista bude u okvirima dogovorenog etničkog čišćenja, optužba bi u pogledu tih zločina mogla uspješno dokazati svoju tezu jedino ako pokaže da je optuženi dijelio stanje svijesti koje moraju imati osobe koje su lično počinile te zločine.

    Potreba da se okarakterišu krivična djela koja su predmet optužbe

  50. Pretresno vijeće je već iznijelo mišljenje da je teza optužbe, na način kako je iznesena, pa čak i uključujući njene predložene izmjene, možda dvosmislena u odnosu na to da li zločine za koje se tereti treba nužno posmatrati kao zločine koji su izašli van okvira zajedničkog zločinačkog poduhvata koji je predmet optužbe.[134] Od velike je važnosti da i Pretresno vijeće i optuženi iz sadržaja optužnice s određenom preciznošću znaju da li optužba tvrdi da neki konkretni zločin koji je predmet optužbe spada u okvire cilja poduhvata (kad svaki učesnik mora imati specifičnu namjeru potrebnu za taj zločin) ili izlazi van okvira toga cilja (kad svaki učesnik prilikom sudjelovanja u poduhvatu jedino mora biti svjestan da njegovo počinjenje može biti eventualna posljedica izvršenja tog poduhvata). Kao i kod drugih oblika odgovornosti za saučesništvo koji se navode u članu 7.1 Statuta Međunarodnog suda, optužba mora ponašanje optuženog (koje obuhvata i stanje svijesti) u optužnici iznijeti kao materijalnu činjenicu koja se navodi da bi se optuženi učinio odgovornim za zločine kojima se tereti kao učesnik u zajedničkom zločinačkom poduhvatu.[135] Pretresno vijeće namjerava optužbi naložiti da svoju tezu u vezi s tim pitanjem izričito navede u optužnici.[136]

  51. Optužbi se, naravno, uvijek ostavlja mogućnost da (ukoliko želi) ograniči svoju tezu te da na takve zločine gleda kao na one koji izlaze van okvira dogovorenog cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata. Ako optužba ne ograniči svoju tezu na taj način, i ako Pretresno vijeće ne prihvati da takvi zločini izlaze iz okvira dogovorenog cilja, u tom slučaju je teza optužbe u odnosu na konkretne zločine nužno osuđena na neuspjeh, jer nije navela da su zločini u okvirima dogovorenog cilja. To bi optužbu stavilo u neobičnu situaciju i ostalo bi joj otvoreno (ako je u stanju dokazati tu tezu) da dokazuje alternativnu tezu u vezi sa zločinima za koje se optužene tereti – da oni ili spadaju u okvire dogovorenog cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata ili da izlaze izvan okvira tog poduhvata no ipak su prirodna i predvidiva posljedica tog poduhvata.

  52. Međutim, ako optužba namjerava navedene zločine tretirati kao da su u okvirima cilja zajedničkog poduhvata, bilo isključivo bilo alternativno, mora u optužnici jasno iznijeti tu tezu. Osim toga, ako dokazuje tezu da zločini za koje se tereti spadaju u okvire dogovorenog cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata, biće nužno da dokaže da su optuženi imali stanje svijesti koje je potrebno za te zločine. Ukoliko je to teza optužbe, Pretresno vijeće će naložiti optužbi da u izmjene koje se traže uključi materijalne činjenice.[137]

  53. (2) Protivpravna sredstva

  54. U prilog svom drugom prigovoru, Talić iznosi da cilj (ili svrha) zajedničkog zločinačkog poduhvata moraju biti “sami po sebi zločinački”.[138] Optužba prihvata da je to tako,[139] i Pretresno vijeće je saglasno da, kao što i sam naziv sugeriše, osnovni cilj zajedničkog zločinačkog poduhvata mora po svojoj prirodi biti zločinački. Talić, međutim, dalje tvrdi da budući da nijedan od zločina ne spada pod cilj zajedničkog zločinačkog poduhvata koji je predmet optužbe (etničko čišćenje), optužba nije u optužnici identifikovala zločinački cilj zločinačkog poduhvata.[140] Optužba odgovara da, time što navodi da je cilj poduhvata postignut “protivpravnim sredstvima”, ona i tvrdi da učesnici u tom poduhvatu “nisu imali nikakvu zakonitu svrhu odstranjivanja nesrpskog stanovništva te da nisu imali namjeru koristiti zakonita sredstva da bi taj cilj ostvarili”.[141] Optužba tvrdi da “nije potrebno dokazivati da je svaki učesnik imao identičnu viziju protivpravnih sredstava koja su planirali upotrijebiti”, pa je stoga dovoljno navesti da se radilo o “protivpravnim sredstvima”, a da ih se u optužnici ne identifikuje.[142]

  55. Stav koji je optužba zauzela, međutim, propušta uzeti u obzir da je prva stvar koju ona treba dokazati kod iznošenja teze da je optuženi odgovoran za krivično djelo kao učesnik u zajedničkom zločinačkom poduhvatu to da je učestvovao u konkretnom zajedničkom zločinačkom poduhvatu, čak i kada krivično djelo za koje se tereti izlazi iz okvira cilja tog poduhvata. To je jasno iz presude po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić. Mora postojati zajednička svrha ili zajednički cilj da se izvrši određeno krivično djelo (zločinački cilj poduhvata), i - ako se počini daljnji zločin koji izlazi izvan okvira tog cilja zločinačkog poduhvata, a prirodna je i predvidiva posljedica izvršenja tog zločinačkog cilja ili poduhvata – svaki učesnik u tom poduhvatu je odgovoran, ukoliko je bio svjestan da je takav daljnji zločin moguća posljedica izvršenja poduhvata te je s takvom svješću učestvovao u poduhvatu.[143] Ukoliko se ne identifikuje zločinački cilj takvog poduhvata, nije moguće odrediti da li je daljnji zločin koji je predmet optužbe bio prirodna i predvidiva posljedica izvršenja tog zločinačkog cilja. Taj zločinački cilj nije identifikovan time što se samo navodi (i to samo implikacijom u optužnici) da “nije bilo nikakve zakonite svrhe”.

  56. Pretresno vijeće prihvata da kada postoji niz različitih zločinačkih ciljeva zajedničkog zločinačkog poduhvata, nije potrebno da optužba dokaže da se svaki učesnik saglasio sa svakim od počinjenih zločina.[144] Međutim, ono što jeste potrebno, je da optužba dokaže da je između osobe koja je lično izvršila daljnji zločin koji je predmet optužbe i osobe koju se tereti za taj zločin, postojao dogovor (ili zajednička svrha) da se u najmanju ruku izvrši jedan konkretan zločin, tako da se nakon toga može utvrditi da li je daljnji zločin za koji se tereti bio prirodna i predvidiva posljedica izvršenja tog dogovorenog zločina. Bez takvog dokaza se ne može smatrati da je optuženi bio član zajedničkog zločinačkog poduhvata zajedno s osobom koja je počinila daljnji zločin koji je predmet optužbe. Istinska teškoća s kojom je optužba suočena prilikom identifikovanja dogovorenog zločinačkog cilja poduhvata u kojem su ovi optuženi učestvovali, zajedno s osobama koje su počinile zločine za koje ih se tereti, možda počiva u izrazito širokoj prirodi teze koju nastoji dokazati u ovom predmetu.

  57. Iako se teze o zajedničkom zločinačkom poduhvatu mogu primijeniti na etničko čišćenje, kao što je prihvaćeno u presudi po žalbi na presudu u predmetu Tadić,[145] očito je da je Žalbeno vijeće imalo na umu nešto manji poduhvat od onog o kojem se radi u ovom predmetu.[146] Ako tokom nekog oružanog sukoba i rasprostranjenog ili sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva komandant male grupe vojnika naredi tim vojnicima da okupe sve stanovnike određene etničke pripadnosti iz nekog konkretnog grada i da ih na silu odstrane iz te regije, on postaje učesnik u zajedničkom poduhvatu deportacije i prisilnog premještanja (kao zločina protiv čovječnosti). Nema sumnje, ako se uzmu u obzir prijašnji slučajevi etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji, da su, na primjer, ubistvo (kao još jedan zločin protiv čovječnosti) i hotimično razaranje grada (kao kršenje zakona i običaja ratovanja) bile prirodne i predvidive posljedice izvršenja tog poduhvata. Nije teško odrediti koji zločini spadaju pod pojam dogovorenog zločinačkog cilja poduhvata te da li su bilo koji daljni zločini bili prirodne i predvidive posljedice izvršenja tog poduhvata. Jedino kada optužba želi uključiti u zajednički zločinački poduhvat osobe koje su bile toliko daleko od samog izvršenja zločina kao što je to bio slučaj s dvojicom optuženih u ovom predmetu, javlja se teškoća prilikom identifikovanja dogovorenog zločinačkog cilja tog poduhvata. To je teškoća za koju je kriva sama optužba, jer ona nužno proizlazi iz teze koju optužba nastoji dokazati. Upravo ta teškoća može, naravno, ukazivati na to da je teza koja se zasniva na zajedničkom zločinačkom poduhvatu neprikladna u okolnostima ovog suđenja. To je pitanje o kojem će trebati presuditi tokom suđenja. Međutim, optužba ne može izbjeći tu teškoću tako da jednostavno izbjegava na ispravan način teretiti zajednički zločinački poduhvat na kojem zasniva svoju tezu. U ovoj fazi je dovoljno da Pretresno vijeće jednostavno kaže da, ukoliko optužba tvrdi da su svi zločini za koje se optužene tereti van cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata, ona mora u optužnici identifikovati dogovoreni zločinački cilj poduhvata na kojem zasniva svoju tezu. U skladu s tim će biti izdan nalog.[147]

  58. (3) Znanje o postojanju zločinačkog poduhvata i namjera da se dobrovoljno sudjeluje

  59. Da bi potkrijepio svoj treći prigovor, Talić tvrdi da optužba mora navesti i utvrditi da je on znao za postojanje zločinačkog poduhvata i da je u njemu dobrovoljno učestvovao. Poziva se na presudu Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu u prilog tvrdnje da je potrebno dokazati da je učestvovanje bilo dobrovoljno,[148] ali ne daje relevantan odlomak u toj presudi koji bi potkrijepio njegov prigovor. Jedini odlomak koji bi eventualno mogao biti relevantan jeste onaj koji govori o ovlaštenju Međunarodnog suda u skladu s članom 9 Povelje da se organizaciju proglasi zločinačkom po prirodi:[149]

  60. Zločinačka organizacija je analogna zločinačkom udruživanju u smislu što se u oba slučaja radi o saradnji u zločinačke svrhe. Mora postojati grupa koja se okupila i organizirala u zajedničku svrhu. Ta grupa mora biti formirana ili upotrebljena u vezi s počinjenjem zločina predviđenih Poveljom. Budući da će proglašavanje u slučaju organizacija i grupa, kao što je rečeno, utvrđivati zločinstvo njenih članova, definicija bi morala isključivati osobe koje nisu imale saznanje o zločinačkoj svrsi ili djelovanju organizacije i onih koje je država registrirala kao članove, osim ako, kao članovi te organizacije, nisu bili lično uključeni u počinjenje djela koja su označena kao zločinačka u skladu s članom 6 Povelje. Članstvo samo po sebi nije dovoljno da bude predmetom takvog proglašenja.

    Optužba odgovara da predložena izmjena paragrafa 27 sadašnje optužnice navodi da je svaki optuženi bio “svjestan da će krivična djela za koja se tereti vjerovatno biti posljedica implementacije zajedničke svrhe te da je svjesno i hotimice učestvovao u zločinačkom poduhvatu.[150]

  61. Pretresno vijeće prihvata da ovaj navod koji treba dodati paragrafu 27 u dovoljnoj mjeri obuhvata Talićevo znanje o postojanju zločinačkog poduhvata i njegovo dobrovoljno učestvovanje u njemu. Kao što je već rečeno, činjenice na osnovu kojih treba utvrditi to stanje svijesti u pravilu su pitanje dokaza.[151] To je slučaj u ovom predmetu. Treba ponovo reći da, ako Talić tvrdi da dokazi nisu očiti iz materijala koji je objelodanila optužba, njegovo je pravo da upotrijebi pravno sredstvo da od optužbe zahtijeva da predoči detaljne podatke iz izjava na koje se oslanja da bi dokazala konkretnu materijalnu činjenicu o kojoj se ovdje radi. Samo ukoliko odgovor optužbe na taj zahtjev ne bude odgovarajući, on može tražiti da Pretresno vijeće izda nalog za dostavu takvih detaljnih podataka.[152]

  62. Ako neko lice učini nešto “svjesno i hotimice”, obično se može smatrati da je to učinio dobrovoljno. Optužba nije obavezna odgovoriti na svako pitanje koje optuženi potakne da bi izbjegao odgovornost za svoje svjesne i hotimične postupke, sve dok se to pitanje ne pokrene u postupku dokazivanja tokom suđenja. Ako Talić želi potaknuti pitanje u vezi s dobrovoljnom prirodom svojeg učestvovanja u zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji je predmet optužbe, i ako je to relevantno pitanje u ovom predmetu, on na suđenju mora ukazati na ili izvesti dokaze iz kojih proizlazi u najmanju ruku razumna mogućnost da njegovo učestvovanje nije bilo dobrovoljno. Samo u tom slučaju na optužbi leži teret dokazivanja da je njegovo djelovanje zaista bilo dobrovoljno. To ne znači da Talić snosi pravnu obavezu u odnosu na to pitanje. Ta pravna obaveza uvijek počiva na optužbi. Njegova obaveza je isključivo dokazne naravi – da ukaže na, ili iznese dokaze koji se odnose na to konkretno pitanje, što obavezu prenosi na optužbu koja mora dokazati svoju tezu u vezi s tim pitanjem, jednako kao i u vezi s alibijem.[153]

  63. Talićev prigovor se odbija.

  64. 5 Zahtjev za izmjenu optužnice

  65. U nedavnoj odluci u ovom predmetu, Pretresno vijeće je ispitalo osnov po kojem će se dati dozvola za izmjenu optužnice.[154] Fundamentalno pitanje u odnosu na davanje dozvole za izmjenu optužnice jeste da li će izmjena nepravično štetiti optuženom.[155] Riječ “nepravično” se koristi da bi se naglasilo da izmjena neće biti odbijena isključivo stoga što posve pravično pomaže optužbi da ishodi osuđujuću presudu. Da bi bila relevantna, šteta koja se nanosi optuženom u pravilu bi se morala odnositi na pravičnost postupka. Kada se izmjena traži da bi se osiguralo da se na suđenju presuđuje o pitanjima bitnim za predmet, Pretresno vijeće će u pravilu iskoristi svoje diskreciono pravo da dopusti izmjenu, pod uvjetom da izmjena ne nanosi nikakvu nepravdu optuženom, ili na neki drugi način nepravično ne šteti optuženom u vođenju njegove odbrane.[156] Optuženom se ne nanosi nikakva nepravda, ukoliko ima odgovarajuću mogućnost da pripremi efektivnu odbranu na osnovu izmijenjene teze optužbe. U ovom predmetu nema nikakvih naznaka da će izmjena uzrokovati odlaganje koje bi dvojici optuženih uskratilo njihovo pravo da im se sudi bez nepotrebnog odlaganja.

  66. Pretresno vijeće prihvata da je predložena izmjenjena optužnica i sama manjkava u formi. Međutim, sada kada su utvrđene te manjkavosti, nije naveden nikakav razlog zbog kojeg ne bi trebalo dati dozvolu za traženu izmjenu, pod uslovom da se manjkavosti otklone. Talić ne spominje nikakvu relevantnu štetu koja bi proistekla iz predložene izmjene nakon što se otklone manjkavosti. Branilac optuženog Brđanina usmeno je obavijestio Pretresno vijeće da nema prigovora na traženu izmjenu paragrafa 27. Svrha izmjene jeste da se osigura da se u predmetu presuđuje o bitnim pitanjima. U skladu s tim će biti dana dozvola pod uslovom da se otklone manjkavosti koje je Pretresno vijeće utvrdilo.[157]

  67. 6 Ostale navedene manjkavosti u pojedinostima navedenim u optužnici

  68. Talić prihvata da je dodatno iznmijenjena optužnica preciznija i detaljnija od prethodne, no tvrdi da ona još uvijek ne udovoljava zahtjevima iz Odluke od 20. februara 2001.[158] Njegovi opšti prigovori zasnivaju se na pretpostavci da je optužba dužna da u svojoj optužnici u ovom predmetu iznese detalje kao što su identitet žrtve, mjesto i približan datum krivičnog djela koje se tereti te sredstvo koje je korišteno da se ono počini. On dopušta da važnost tih detalja nužno ovisi o stepenu njegove navodne povezanosti s događajima za koje ga se optužuje no on smatra da je optužen, budući da pridržava pravo da nastavi raditi na osnovu pretpostavke da je on lično počinio te zločine, dužna da detaljno navede sve što joj je poznato.[159] U svjetlu naloga koji treba izdati da se izbriše riječ “počinio” iz paragrafa 33 dodatno izmijenjene optužnice,[160] takva pridržana teza više neće postojati. Prigovor da optužba nije uspjela dokazati takve detalje se odbija.

  69. Odgovornost nadređenog

  70. Talić se takođe žali da optužnica “ne sadrži apsolutno nikakve informacije” u vezi s njegovim ponašanjem na osnovu kojih bi se moglo smatrati da je znao ili je bilo razloga da zna da će djela onih za čija se djela njega smatra odgovornim biti počinjena, ili da su te osobe ta djela već počinile. On kaže da se njegova odgovornost temelji isključivo na “njegovom nadređenom položaju komandanta” 1. krajiškog korpusa.[161] Međutim, teza optužbe nije na taj način ograničena. Tvrdi se da Talićeva krivična odgovornost proizlazi i iz njegovog položaja komandanta 1. krajiškog korpusa i iz njegovog položaja člana Kriznog štaba ARK-a. Tamo gdje su osnovna krivična djela, za koje se smatra odgovornim, počinile osobe koje nisu iz sastava jedinica 1. krajiškog korpusa, optužba svoju tezu o njegovoj odgovornosti zasniva na njegovom položaju člana Kriznog štaba ARK-a.[162]

  71. Teza optužbe nije ograničena niti na Talićevu odgovornost nadređenog, kao što se sugerira u Talićevom podnesku pozivanjem na njegov “nadređeni položaj komandanta”.[163] U optužnici se navodi, inter alia, da je Talić, kao komandant 1. krajiškog korpusa, donosio odluke za korpus i za podređene jedinice, da je davao zadatke svojim podređenima, izdavao naređenja, instrukcije i upute te osiguravao njihovo izvršenje.[164] Ti navodi djelomično su zamišljeni kao navodi o individualnoj odgovornosti za bilo koja krivična djela za koja je izdano takvo naređenje, u skladu s članom 7.1 Statuta Međunarodnog suda.[165] Kao što je već rečeno,[166] optužnica je manjkava u pogledu osnova na temelju kojeg nastoji dokazati da je Talić krivično odgovoran kao član Kriznog štaba ARK-a. Ako izmjena učinjena u skladu s nalogom da se taj osnov preciznije argumentira ne odgovori na postojeći Talićev prigovor, prigovor će se ponovo razmatrati. Međutim, način na koji optužba nastoji utvrditi Talićevu odgovornost nadređenog u optužnici je inače obrazložen na zadovoljavajući način. Sve što bi se dodavalo predstavljalo bi samo dokaze za utvrđivanje materijalnih činjenica koje bi morale biti vidljive iz raspoloživih izjava svjedoka.

  72. Genocid i saučesništvo u genocidu (tačke 1 i 2)

  73. U optužnici se navodi sudjelovanje optuženih u kampanji s ciljem da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati unište, u cijelosti ili djelimično, kao nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa u raznim opštinama u okviru ARK-a koje se poimence navode.[167] Tvrdi se da je sprovođenje kampanje “uključivalo”: (1) ubijanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata od strane snaga bosanskih Srba (“uključujući” jedinice 1. krajiškog korpusa) u selima i područjima naseljenim nesrpskim stanovništvom, u logorima i drugim zatočeničkim objektima, i tokom deportacije ili prisilnog premještanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata; (2) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima za vrijeme njihovog zatočeništva u logorima i drugim zatočeničkim objektima i za vrijeme ispitivanja u policijskim stanicama i kasarnama, tokom kojih su zatočenici bili konstantno izloženi ili prisiljavani da budu svjedocima nehumanih djela koja su “uključivala” ubistvo, silovanje, seksualno zlostavljanje, mučenje i premlaćivanje; (3) zatočavanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u uslovima sračunatim da dovedu do fizičkog uništenja dijela tih grupa, i to pomoću premlaćivanja ili drugih vidova fizičkog maltretiranja opisanih drugdje u optužnici, davanja obroka jedva dovoljnih za preživljavanje, zagađene vode, nedovoljne ili nepostojeće ljekarske njege, nehigijenskih uslova i pomanjkanja prostora.[168]
    Odgovornost optuženih kao nadređenih takođe se tereti u skladu s članom 7.3 Statuta Međunarodnog suda u odnosu na ta djela i propuste.[169]

  74. Tvrdi se da ubistva bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata “uključuju” dvadeset i devet slučajeva ubistava. Opisana su pozivanjem na opštine i opšti prostor na kojem su se desila te njihov približni datum.[170] U tim logorima je, tvrdi se, radilo i djelovalo vojno i policijsko osoblje pod vodstvom Križnih štabova (množina) i VRS-a (Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine). Stoji da su “uključivali” trinaest objekata koji su opisani kao konkretne zgrade u raznim navedenim opštinama.[171] Ubijanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u logorima i zatočeničkim objektima ili njihovo kasnije odvođenje iz tih logora i zatočeničkih objekata navodno je “uključivalo” dvanaest slučajeva ubistava. Opisani su pozivanjem na opštine i mjesta gdje su se desila te na približne datume.[172] Osim toga, tvrdi se da su bosanski Srbi i “drugi” imali pristup logorima gdje su zatočenike, bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, podvrgavali fizičkom i psihičkom zlostavljanju, “uključujući” mučenje, batinanje oružjem, seksualno zlostavljanje i prisustvovanje nehumanim djelima, “uključujući” ubistva, nanoseći im time teške tjelesne ili duševne povrede. Posljedica tih nehumanih djela bila je, tvrdi se, da je veliki broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata izgubio život u tim zatočeničkim objektima.[173]

  75. Talić se žali da nije dano dovoljno detalja u pogledu žrtava i direktnih i neposrednih počinilaca zločina za koje se tereti.[174] Tvrdi da je optužbi poznat identitet barem nekih žrtava s obzirom da su izvršene ekshumacije te da bi stoga morala identifikovati žrtve po imenu, spolu i dobi, ili barem navesti da li se radi o civilnim ili vojnim žrtvama.[175] Ističe da je izraz “snage bosanskih Srba” definisan u paragrafu 8 optužnice kao vojska, paravojska, teritorijalna odbrana, policijske jedinice i civili koje su te snage naoružale te tvrdi da sve te jedinice nisu bile pod istom komandom. Konkretne jedinice za koje se tvrdi da su počinile te zločine stoga treba definisati što je detaljnije moguće.[176] Smatra da, kada optužba nije u mogućnosti da specificira bilo žrtve bilo počinioce, mora u najmanju ruku pomenuti njihovu kategoriju ili položaj kao grupe. Izjavljuje da, ukoliko optužba nije u mogućnosti učiniti jednu od te dvije stvari, u optužnici mora jasno navesti da to ne može učiniti te da je dala najbolju informaciju koju je mogla dati.[177]

  76. Optužba odgovara da su bosanski Muslimani i bosanski Hrvati ubijeni u događajima navedenim u paragrafima 38 i 41 optužnice (a vjerovatno i u događajima spomenutim u paragrafu 37) bili “izvan borbenog stroja”.[178] Ukoliko je to zaista teza optužbe, mora se navesti kao materijalna činjenica. Iako ta činjenica može biti irelevantna za tačke optužnice koje se odnose na genocid, događaji za koje se tereti u paragrafima 38 i 41 uključeni su i u drugim tačkama optužnice (na primjer, istrebljenje u tački 4) gdje to jeste relevantna i materijalna činjenica, jer bi posljedice ubijanja osoba izvan borbenog stroja obično bile drugačije od posljedica ubijanja osoba koje su u sastavu borbenog stroja. Optužbi će biti naloženo da izričito iznese tu tezu.[179]

  77. Ostali Talićevi prigovori svode se na pretpostavku da su identitet žrtava i počinilaca materijalne činjenice koje se moraju eksplicitno navesti u optužnici u ovom predmetu. Međutim, one nisu materijalne činjenice koje valja eksplicitno navesti ukoliko je – kao u ovom slučaju – optuženi bio na distanci od zločina za koje se navodi da su počinjeni; naprotiv, one su pitanje dokaza. Talić se uprkos tome oslanja na ono što je Pretresno vijeće reklo u paragrafu 22 Odluke od 20. februara 2001., u smislu zahtijevanja što konkretnijih pojedinosti ili izjave u optužnici da ih optužba nije u stanju osigurati.[180] Paragraf 22 te odluke jasno kaže da takva obaveza prvenstveno postoji kod “teze koja se zasniva na individualnoj odgovornosti, kada se tvrdi da je optuženi lično počinio djela za koja ga se tereti u optužnici”. U paragrafu 20 iste odluke, Pretresno vijeće je raspravljalo o potrebi navođenja detalja kada se teza optužbe zasniva na tvrdnji da je optuženi individualno odgovoran za pomaganje i podržavanje osobe koja je lično počinila ta djela. Jasno se kaže da obim takvih detalja takođe ovisi o distanci koja se navodi. Na navođenju takvih detalja inzistiralo se samo u onim slučajevima gdje se tvrdilo da je optuženi bio mnogo bliže počinjenim djelima nego što je to slučaj s dvojicom optuženih u ovom predmetu. Na primjer, u predmetu Krnojelac, za optuženog se tvrdi da je bio upravnik zatvora u kojem su zločini bili počinjeni te da je imao direktnu i neposrednu vlast nad počiniocima. Dvojica optuženih u ovom predmetu su bili na većoj distanci od zločina za koje se tvrdi da su odgovorni nego što je to navodno bio g. Krnojelac. Takvi detalji su pitanje dokazivanja, a ne materijalne činjenice koje treba eksplicitno navesti u ovom predmetu.[181]

  78. Talić skreće pažnju na ponovljenu upotrebu riječi “uključujući” u optužnici – kod opisa načina na koji je bila provedena kampanja etničkog čišćenja, kod zlostavljanja zatočenika, kod ubistava, kod identifikovanja objekata u kojima su se ubistva i zlostavljanja navodno dogodila te kod nehumanih djela. Tvrdi da ima pravo znati da li se ti spiskovi smatraju konačnim ili, ako ne, koji detalji za sada nisu navedeni.[182] Optužba odgovara da se spiskovi ne smatraju konačnim. Optužba izjavljuje da će izvoditi dokaze za svaki navedeni događaj i svaki navedeni objekt. Osim toga, dokazi se mogu izvoditi i u odnosu na druge događaje i objekte. Tvrdi da je to dopušteno tamo gdje se, kao što je to ovdje slučaj, ne tvrdi da je ijedan od optuženih bio direktno uključen u te događaje.[183]

  79. Pravo optužbe da izvodi dokaze u odnosu na činjenice za koje se optuženi ne terete u optužnici nije neograničeno u onoj mjeri u kojoj to njen odgovor na ovaj prigovor možda sugeriše. Član 21.4(a) osigurava optuženom pravo “da bude pravovremeno i detaljno informiran o prirodi i razlozima optužbi protiv njega”. Na primjer, nije moguće, jednostavno zbog toga što se ne tvrdi da je optuženi direktno uključen, izvoditi dokaze za kompletno novo djelo za koje se optuženog ne tereti u optužnici, bez da se prvo izmijeni optužnica kako bi uključila tu optužbu. Kada, međutim, djelo koje je predmet optužbe, kao što je progon i drugi zločini protiv čovječnosti, gotovo redovito ovisi o dokazivanju niza osnovnih zločina (kao što je ubistvo), od optužbe se ne traži da podiže odvojenu optužbu u odnosu na svako pojedino ubistvo. Staro pravilo za podizanje optužbe je bilo da se tačka optužnice koja sadrži više od jednog djela smatra lošom zbog dupliciranja, budući da ne dopušta optuženom da prizna krivicu za jedno ili više djela, a da ne prizna krivicu za drugo ili druga djela uključena u istu tačku optužnice. Takvo pravilo je sasvim neprihvatljivo na ovom Međunarodnom sudu, s obzirom na ogroman broj djela koja mora riješiti.[184] No, pravilo protiv dupliciranja ipak je bilo pravilo elementarne pravičnosti, a aspekt pravičnosti o kojem se tu radilo bio je taj da optuženi mora znati prirodu teze optužbe na koju treba odgovoriti.

  80. Prema tome, kada optužba želi izvoditi dokaze o događaju koji potkrepljuje glavno krivično djelo koje je predmet optužbe, a konkretni događaj nije eksplicitno naveden u optužnici u odnosu na to djelo, prihvatljivost dokaza ovisi o pravovremenoj obavijesti optuženom o tome da će se takvi dokazi izvoditi.[185] Dok ne primi takvu obavijest, optuženi ima pravo postupati kao da su detalji koji su navedeni u optužnici jedina teza optužbe na koju treba odgovoriti u odnosu na djelo ili djela za koja ga se tereti. Obavijest da će se izvoditi takvi dokazi u odnosu na konkretno djelo koje je predmet optužbe, ne smatra se danom na zadovoljavajući način, ukoliko optužba samo dostavi izjave svjedoka na osnovu zahtjeva za objelodanjivanje iz pravila 66(A). To nužno proizlazi iz obaveze koja se sada nameće optužbi da u svom pretpretresnom podnesku, u odnosu na svaku tačku optužnice, naznači sažetak dokaza koje namjerava izvesti u pogledu počinjenja navodnog zločina te oblika odgovornosti koja se optuženom pripisuje.[186] Ako optužba namjerava izvoditi dokaze u odnosu na konkretnu tačku optužnice, osim onog što je sažeto navedeno u njenom pretpretresnom podnesku, potrebno je optuženog konkretno obavijestiti o toj namjeri.

  81. U skladu s tim, u toj fazi i sve dok se ne dostavi odgovarajuća obavijest o izvođenju dokaza u pogledu dodatnih događaja ili objekata u odnosu na konkretno djelo koje je predmet optužbe, oba optužena imaju pravo nastaviti postupati kao da su spiskovi ubistava i objekata konačni po svojoj prirodi.

  82. Talić se takođe žali da nije navedeno dovoljno detalja u pogledu sredstava kojima su počinjeni zločini osim ubistava za koja ga se tereti u optužnici.[187] Posebno se žali na to da je optužba propustila navesti detalje u vezi s djelima mučenja, seksualnog zlostavljanja i drugih nečovječnih djela na koja se optužba poziva u u odnosu na te dvije tačke optužnice.[188] Optužba odgovara da su u predmetu kakav je ovaj to pitanja dokaza, a ne materijalne činjenice, jer se Talićeva krivična odgovornost “temelji na njegovom visokom položaju u vlasti i široko zastupljenom i ekstenzivnom zločinačkom ponašanju, a ne na njegovoj blizini bilo kojem konkretnom krivičnom djelu”.[189]

  83. Već je uopšteno spomenut način na koji su iznijete optužbe za genocid.[190] Takva uopštenost nije umanjena pozivanjem na tačnu formulaciju iz optužnice. Nakon tvrdnje o učestvovanju obojice optuženih u “kampanji smišljenoj da se unište bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, u cijelosti ili djelomično, kao nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva” u raznim navedenim opštinama unutar ARK, u optužnici dalje stoji:

  84. [...] sprovođenje navedene kampanje uključivalo je:

    [...]nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima za vrijeme njihovog zatočeništva u logorima i drugim zatočeničkim objektima i za vrijeme ispitivanja u policijskim stanicama i kasarnama, tokom kojih su zatočenici bili konstantno izloženi ili prisiljavani da budu svjedocima nehumanih djela koja su uključivala ubistvo, silovanje, seksualno zlostavljanje, mučenje i batinanje.[191]

    Nešto niže, još uvijek u vezi s tačkama vezanim uz genocid, optužnica se vraća na sljedeće:

    U logorima i zatočeničkim objektima, snage bosanskih Srba i drugi kojima je omogućen pristup u logore, podvrgavali su zatočenike, bosanske Muslimane i bosanske Hrvate iz navedenih opština, fizičkom i psihičkom nasilju koje je uključivalo mučenje, batinanje oružjem, seksualno zlostavljanje i prisustvovanje nehumanim djelima, uključujući ubistva, nanoseći im time teške tjelesne ili duševne povrede. Posljedica tih nehumanih djela jeste ta da je, u periodu od 1. aprila do 31. decembra 1992. godine, veliki broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata izgubio život u tim zatočeničkim objektima.[192]

    Nikakve pojedinosti se ne daju u vezi s ovim pitanjima. To je propust koji se ponavlja i tački optužnice vezanu za progon kao zločin protiv čovječnosti (tačka 3 optužnice), u kojoj se navodi da je planiranje, priprema ili izvršenje progona uključivalo:

    [...] mučenje, fizičko nasilje, silovanje i seksualno zlostavljanje, konstantno ponižavanje i degrad iranje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. [193]

    Propust je učinjen ponovo u tačkama optužnice koje se odnose na mučenje (tačke 6 i 7), u kojima se navodi da je kampanja terora s ciljem protjerivanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata uključivala:

    [...] namjerno nanošenje teškog bola ili patnji bosanskim Muslimanima ili bosanskim Hrvatima nečovječnim postupanjem koji je uključivalo seksualno zlostavljanje, silovanje, brutalno batinanje i druge oblike teškog maltretiranja u logorima, policijskim stanicama, kasarnama i privatnim domovima i drugim lokacijama, kao i tokom premještanja lica i deportacija. Stražari i druga lica u logoru, uključujući i pripadnike snaga bosanskih Srba, koristili su najrazličitija oružja prilikom tih batinanja. Mnogi bosanski Muslimani i bosanski Hrvati su bili prisiljeni prisustvovati likvidacijama i brutalnim zlostavljanjima drugih zatočenika.[194]

  85. Takva uopštenost mora se usporediti s količinom pojedinosti objelodanjenih u optužnici u odnosu na, na primjer, ubijanja, da bi se potkrijepile tačke koje se odnose na genocid.[195] Tako je u paragrafima 38 i 41 optužnice popisano dvadeset i devet slučajeva ubistava i navedene su opštine i općenita područja na kojima su se ona desila te njihovi približni datumi, zatim daljnjih dvanaest ubistava, uz navođenje opština i mjesta gdje su se desila te njihovih približnih datuma. Pretresno vijeće je već utvrdilo da, zbog distance dvojice optuženih od tih zločina za koje se tvrdi da su odgovorni, identiteti žrtava i počinilaca tih ubistava su pitanje dokaza, a ne materijalne činjenice koje treba eksplicitno navesti u ovom predmetu.[196] To je zato što je u odnosu na ubistva navedeno dovoljno materijalnih činjenica, tako da i Pretresno vijeće i optuženi mogu da identifikuju pitanja na koja se odnose dokazi koje izvodi optužba. Optužnica ne daje nikakvu takvu pomoć u vezi sa ovim drugim pitanjima. Svako suđenje poput ovog (sa svom svojom složenošću), u kojem pitanja nisu jasno identifikovana u spisu, može lako potonuti u konfuziju. Optužba ne navodi da postoji bilo kakva relevantna razlika između ubistava i drugih djela koja su spomenuta, niti Pretresno vijeće vidi neku takvu razliku. Optužbi će biti naloženo da navede dovoljno detaljnih podataka da bi se mogli identificirati različiti događaji spomenuti u paragrafima 37(2) i 42 dodatno izmijenjene optužnice i to na isti način i u istom obimu u kojem je dala detalje o ubistvima u paragrafima 38 i 41.[197]

  86. Progon kao zločin protiv čovječnosti (tačka 3)

  87. Talić se žali, kao prvo, na opise mučenja, fizičkog nasilja, silovanja i seksualnog zlostavljanja u ovoj tački optužnice, na upotrebu riječi “uključujući” te na nedostatak detaljnih podataka o direktnim i neposrednim počiniocima.[198] Ovi prigovori su već razmatrani i odbijeni.[199]

  88. U paragrafu 47(3) dodatno izmijenjene optužnice navodi se da je planiranje, priprema ili izvršenje progona uključivalo:

  89. razaranje sela i mjesta bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, uključujući razaranje ili hotimično uništavanje vjerskih i kulturnih objekata i pljačkanje stambenih i privrednih objekata [...].

    Nakon ovog navoda slijedi spisak koji sadrži, po opštinama, imena lokaliteta, zajedno s naznakama različitih džamija i rimokatoličkih crkava (tj. crkava bosanskih Hrvata). Talić izjavljuje da nije jasno da li je svrha tog spiska da navede samo vjerske objekte koji su uništeni ili oštećeni, ili je svrha navesti te lokalitete kao “sela i područja” koja su bila uništena.[200] Rješavanju ove nejasnoće ne pomaže izjava na kraju tog spiska koja, čini se, sugeriše da su takođe bili razoreni drugi “gradovi, naselja ŠiĆ sela”:[201]

    Tokom i nakon napada na te opštine, snage bosanskih Srba sistematski su uništavale ili nanosile štetu gradovima, selima, naseljima i imovini bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, uključujući njihove domove, radnje i gore navedena muslimanska i rimokatolička sveta mjesta.

  90. Optužba je odgovorila da su “opštine u kojima su se navodno desili zločini navedeni u optužnici” popisani u paragrafu 4 optužnice te je stoga optužnica “dovoljno konkretna u pogledu mjesta zločina”.[202] Paragraf 4 navodi šesnaest opština koje su bile među opštinama koje su sačinjavale ARK:

  91. Banja Luka, Bihać-Ripač, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Čelinac, Donji Vakuf, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Prnjavor, Sanski Most, Šipovo i Teslić.

    Ova grupa opština se spominje u svakoj tački optužnice kao mjesta događanja kampanje etničkog čišćenja u kojem su optuženi navodno učestvovali, a odgovaraju opštinama u okviru kojih su popisani različiti gradovi i vjerski objekti u paragrafu 47(3) optužnice.

  92. Ali, pozivanje na tih šesnaest opština ne doprinosi rješavanju nejasnoće načina na koji je sastavljen spisak u paragrafu 47(3) optužnice. U ovako kompleksnoj optužnici ne bi smjelo biti nejasnoće. Optužbi će biti naloženo da pojasni da li se tvrdi da su mjesta u kojima se nalaze popisani vjerski objekti “sela i područja” i “gradovi, varoši ŠiĆ sela” za koja se u istom paragrafu tvrdi da su bila uništena ili oštećena.[203]

  93. Istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti (tačka 4) i kao teška povreda (tačka 5)

  94. Talić se žali na nejasne opise navodnih ubistava u ovoj tački optužnice. Ponavlja prigovor koji je uložio u odnosu na pojedinosti o navodnim ubistvima u tačkama optužnice koje se odnose na genocid (tačke 1 i 2).[204] Pretresno vijeće je već odbilo taj prigovor.[205] Međutim, iako su detaljni podaci dani u paragrafima 38 i 41 za ubistva obuhvaćena tačkama optužnice koje se odnose na genocid (koje je Pretresno vijeće prihvatilo kao dovoljne), nikakvi takvi detalji nisu dani o ubistvima koja se odnose na ove tačke optužnice. U paragrafu 51 dodatno izmijenjene optužnice jedino se kaže da su, kao dio kampanje smišljene da se istrijebe pripadnici populacija bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata:

  95. [...] snage bosanskih Srba lišile života znatan broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u selima i nesrpskim mjestima, u logorima i drugim zatočeničkim objektima i tokom deportacija ili prisilnih premještanja.

  96. Izgleda da je Talić pretpostavljao da su se spiskovi ubistava iz paragrafa 38 i 41 (koji se odnose na tačke 1 i 2) trebali odnositi i na ove tačke,[206] a optužba je odgovorila s pretpostavkom da je to tako.[207] Činjenica da to nije izričito navedeno u paragrafu 51 znači da je optužnica loše formulirana, no namjera je sada dovoljno pojašnjena, i (ako optužba ne uloži formalni prigovor), suđenje će se nastaviti na tom osnovu. Ono što je u ovoj odluci već rečeno u odnosu na tačke 1 i 2 je stoga primjenjivo i na tačke 4 i 5: detaljni podaci u vezi s ubistvima su dovoljni,[208] i oba optužena imaju pravo nastaviti pod pretpostavkom da su spiskovi ubistava u ovoj fazi konačni, sve dok ne prime obavijest da će se izvoditi dokazi u vezi s dodatnim događajima u odnosu na konkretno krivično djelo.[209] Talićev prigovor se odbija.

  97. Mučenje kao zločin protiv čovječnosti (tačka 6) i kao teška povreda (tačka 7)

  98. Talić se žali na nejasne opise u tim tačkama teških tjelesnih i mentalnih povreda za koje se u optužnici tvrdi da su počinjene nad bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima tokom kampanje terora.[210] Relevantan odlomak iz paragrafa 55 optužnice već smo citirali.[211] On ne daje nikakve pojedinosti koje bi omogućile identifikovanje različitih događaja, što je optužba uspjela učiniti u odnosu na ubistva koja su predmet prve i druge tačke optužnice koje se odnose na genocid (a možda takođe i četvrte i pete tačke koje se odnose na istrebljenje i hotimično lišavanje života). Optužba je dala isti odgovor – u slučaju kakav je ovaj, to su pitanja koja se tiču dokaza, a ne materijalne činjenice, jer je (u stvari) Talić bio na velikoj distanci u odnosu na počinjenje krivičnih djela[212] za koja ga se smatra krivično odgovornim. Pretresno vijeće ponavlja da svako suđenje poput ovog (sa svim njegovim složenostima) u kojem takva pitanja nisu identifikovana u spisu, mogu lako rezultirati zbrkom.[213] Optužbi će biti naloženo da iznese dovoljno detaljnih podataka kako bi omogućila da se identifikuju različiti događaji za koje se tvrdi da su uzrokovali velike boli i patnje iz paragrafa 55, i to na isti način i u istom obimu u kojem je dala detaljne podatke o ubistvima navedenim u paragrafima 38 i 41.[214]

  99. Protivpravno i bezobzirno uništavanje i oduzimanje imovine kao teška povreda (tačka 10), bezobzirno razaranje gradova, sela i naselja, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, kao kršenje zakona i običaja ratovanja (tačka 11), i uništavanje ili hotimično nanošenje štete vjerskim objektima kao kršenje zakona i običaja ratovanja (tačka 12)

  100. Talić se žali na nepreciznost opisa uništavanja sela i vjerskih objekata u tim tačkama.[215] Paragraf 61 optužnice uključuje, u odnosu na te tri tačke optužnice, optužbe sadržane u paragrafu 47(3) optužnice, koje se odnose na tačku 3 (“progoni”). Prigovor se odnosi na nedovoljnu jasnoću. Relevantan odlomak iz paragrafa 47(3) je već citiran, te su i prigovor, i odgovor optužbe već razmatrani u ovoj odluci.[216] Pretresno vijeće se već izjasnilo da će optužbi biti naloženo da u odnosu na paragraf 47(3) pojasni da li tvrdi da su mjesta u kojima se nalaze popisani vjerski objekti, zapravo “sela i područja” i “gradovi, varoši ŠiĆ sela” za koja se tvrdi da su uništena ili oštećena.[217]

  101. Tvrdnja o postojanju međunarodnog oružanog sukoba

  102. Prethodnom optužnicom se optuženog teretilo za različita krivična djela kao teške povrede Ženevskih konvencija bez navoda da su se djela na kojima se one zasnivaju desila u toku međunarodnog oružanog sukoba. Pretresno vijeće je izdalo nalog kojim je optužbi naloženo da podnese dodatno izmijenjenu optužnicu u kojoj će se eksplicitno navesti, kao materijalnu činjenicu, da je oružani sukob bio međunarodne naravi, kao i osnov na kojem se temelji takva tvrdnja.[218]

  103. U paragrafu 30 dodatno izmijenjene optužnice sada se navodi:

  104. Za sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica u Republici Bosni i Hercegovini postojalo je stanje oružanog sukoba i djelimične okupacije. U periodu koji je predmetno vrijeme ove optužnice, oružane snage Republike Srpske djelovale su pod opštom kontrolom i u korist Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Dakle, oružani sukob u Bosni i Hercegovini između bosanskih Srba i centralnih vlasti Bosne i Hercegovine bio je međunarodni oružani sukob.

    Dodatno izmijenjena optužnica drugdje opisuje da je stvaranje VRS-a (Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine) rezultiralo stavljanjem jedinica JNA-a (Jugoslovenske Narodne Armije) koje su ostale u Bosni i Hercegovini pod komandu nove Vojske Republike Srpske, iako se tvrdi da je VRS zadržao jake veze s JNA.[219] U dodatno izmijenjenoj optužnici nigdje drugdje se ne spominje odnos između vojnih snaga Republike Srpske i Federativne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore).

  105. Talić se žali da je dodatno izmijenjena optužnica stoga propustila navesti osnov za tvrdnju da je oružani sukob bio međunarodni; on traži nalog da optužba osigura “detaljan i tačan navod o tome kako je po ŠnjenomĆ mišljenju Savezna Republika Jugoslavija bila direktno uključena kao strana u sukobu”.[220] Optužba odgovara da je ispunila zahtjev iz naloga Pretresnog vijeća.[221]

  106. S tim u vezi Pretresno vijeće reklo je sljedeće:

  107. 50. Ukoliko se, na primjer, optužba oslanja na dokaze na osnovu kojih je Žalbeno vijeće u Presudi po žalbi u predmetu Tadić zaključilo da je oružani sukob o kojem se radi bio međunarodni, mora navesti kao materijalnu činjenicu da su oružane snage bosanskih Srba djelovale u oružanom sukobu pod opštom kontrolom i u ime Federativne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Ako dokazni materijal koji je optužba iznijela tokom pretpretresnog objelodanjivanja nije u zadovoljavajućoj mjeri identificirao dokaze na koje se optužba oslanja da bi utvrdila tu materijalnu činjenicu, te ukoliko optužba ne odgovori na zadovoljavajući način na zahtjev da iznese takve pojedinosti, smatra se primjerenim da se podnese molba Pretresnom vijeću za izdavanje naloga da optužba iznese pojedinosti u prilog tom navodu.

    Pretresno vijeće je uvjereno da je osnov na temelju kojeg optužba tvrdi da je oružani sukob bio međunarodni stoga dovoljno argumentiran. Optužba je sada u svom odgovoru navela dokaze na koje se poziva da bi utvrdila materijalne činjenice koje su navedene u optužnici.[222] Dokazi se evidentno nalaze u dva fascikla (posebno označeni kao takvi) i sastoje se od dokaza koji su iznijeti na drugim suđenjima pred Međunarodnim sudom. Pretresno vijeće nije razmatralo da li taj materijal predstavlja dovoljan osnov za navode optužbe i nije donijelo nikakav zaključak u odnosu na to pitanje.

  108. Talić dalje tvrdi da su navodi o međunarodnom sukobu iznijeti u paragrafu 30 dodatno izmijenjene optužnice nekonzistentni s navodima u paragrafima 18 i 19 u vezi s istim optužbama.[223] U paragrafu 18 se tvrdi da su zločine navedene u optužnici počinili članovi opštinskih kriznih štabova ili “članovi oružanih snaga pod kontrolom bosanskih Srba”. Paragraf 19 daje kratak opis hijerarhije unutar VRS-a: Talić je bio komandant 1. Krajiškog korpusa, jednog od pet korpusa unutar VRS-a, a svaki od tih korpusa je imao komandanta i štab komande koji su svi bili “podređeni generalu Mladiću i Glavnom štabu VRS-a”. Talić kaže sljedeće:

    Ne može se nikako izvesti zaključak da su Glavni štab vojske Republike Srpske ili general Mladić bili podređeni JNA.[224]

    Pretresno vijeće ne vidi nužnu nekonzistentnost između tih navoda i navoda koji se sada iznose u paragrafu 30 o tome da su vojne snage Republike Srpske djelovale pod sveukupnom kontrolom i u ime Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Raniji navodi optužbe se tiču veze između optuženog i osoba za koje se tvrdi da su počinile zločine za koje se tereti; kasniji navodi tiču se veze između oružanih snaga Republike Srpske čiji je, tvrdi se, Talić bio pripadnik, i Savezne Republike Jugoslavije. Kad je riječ o formulaciji optužnice, kasniji navod ne kvalificira ranije navode, a niti oni na njega utječu u opsegu koji bi formu optužnice učinio nepovoljnom za optuženog.

  109. Talić na kraju tvrdi da se lako može vidjeti, ako se samo pročita optužnica i ispita “historijska istina”, da je sukob bio građanski rat, a ne međunarodni sukob. Dat je kratak opis “historijske istine”.[225] Međutim, preliminarni podnesak kojim se osporava forma optužnice nije odgovarajuća procedura za dovođenje u pitanje tačnost činjenica navedenih u optužnici.[226] To je funkcija suđenja.

  110. 7 Dispozitiv

  111. Iz gore navedenih razloga, Pretresno vijeće II izdaje sljedeće naloge:

  112. (1) Riječ “počinio” se briše iz paragrafa 33 dodatno izmijenjene optužnice.[227]

    (2) Optužbi se, nalaže da, ukoliko je to njena teza, izričito navede da je Momir Talić krivično odgovoran za zločine koje su počinile jedinice 1. krajiškog korpusa izvan njegove geografske zone odgovornosti, zbog toga što je imao efektivnu kontrolu nad tim jedinicama kad su one to učinile te da navede s dovoljno detaljnih podataka područja izvan geografskog područja gdje su, kako se tvrdi, jedinice 1. krajiškog korpusa počinile te zločine.[228]

    (3) Optužbi se nalaže da u svojoj optužnici precizno navede osnov ili osnove zbog kojih traži da se Momira Talića proglasi krivično odgovornim kao člana Kriznog štaba Autonomne Regije Krajine.[229]

    (4) (a) Optužbi se nalaže da izričito iznese svoju tezu o tome da li tvrdi da svako od krivičnih djela koja su predmet optužbe spada u okvire cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata za koji se optuženi terete u paragrafu 27 dodatno izmijenjene optužnice ili izlaze izvan okvira tog cilja.[230]

    (b) Ako se tvrdi da bilo koje krivično djelo koje je predmet optužbe spada u okvire tog cilja, bilo isključivo ili alternativno, optužbi se nalaže da iznese tezu da je optuženi imao stanje svijesti potrebno za to krivično djelo.[231]

    (c) Ako se tvrdi da sva krivična djela koja su predmet optužbe izlaze izvan okvira tog cilja, optužbi se nalaže da u optužnici identifikuje dogovoreni zločinački cilj zajedničkog zločinačkog poduhvata na koji se poziva.[232]

    (5) Optužbi se daje dozvola da izmijeni paragraf 27 dodatno izmijenjene optužnice kao što je tražila, pod uslovom da optužba u potpunosti ispuni Nalog (4), supra.[233]

    (6) Optužbi se nalaže, ukoliko je to njena teza, da navede kao materijalnu činjenicu da su bosanski Muslimani i bosanski Hrvati ubijeni u događajima spomenutim u paragrafima 38 i 41 optužnice (i u događajima iz paragrafa 37 optužnice) bili izvan borbenog stroja.[234]

    (7) Optužbi se nalaže da navede dovoljno pojedinosti da bi omogućila identifikovanje različitih događaja iz paragrafa 37(2) i 42 dodatno izmijenjene optužnice, na isti način i u istom obimu u kojem je dala detaljne podatke o ubistvima u paragrafima 38 i 41.[235]

    (8) Optužbi se nalaže da pojasni da li tvrdi da su lokaliteti u kojima se nalaze vjerski objekti popisani u paragrafu 47(3) dodatno izmijenjene optužnice ustvari “sela i područja” i “gradovi, varoši ŠiĆ sela” za koja se u istom paragrafu tvrdi da su bila uništena ili oštećena.[236]

    (9) Optužbi se nalaže da navede dovoljno detaljnih podataka da bi omogućila identifikaciju različitih događaja za koje se tvrdi da su uzrokovali tešku bol i patnju iz paragrafa 55 dodatno izmijenjene optužnice, na isti način i u istom obimu u kojem je dala pojedinosti o ubistvima spomenutim u paragrafima 38 i 41.[237]

    (10) Optužba mora izvršiti ove naloge u roku od tri sedmice od datuma ove odluke.

    U ostalom dijelu Pretresno vijeće odbija prigovore iz Talićevog podneska.

    Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu se engleski tekst smatra mjerodavnim.

Dana 26. juna 2001.
U Hagu,
Nizozemska. /potpis na originalu/
David Hunt,
predsjedavajući sudija

[pečat Međunarodnog suda]


[1] Preliminarni prigovor na formu optužnice od 12. marta 2001., 5. april 2001. (dalje u tekstu: Talićev podnesak). Čini se da je Talić prekoračio propisanu duljinu podnesaka i odgovora propisanu Uputstvom za rad o duljini podnesaka (IT/184, 19. januar 2001., para. 5). Uputstvo propisuje da dozvolu za prekoračenje propisane duljine valja tražiti unaprijed, uz obrazloženje u kojem se navode izuzetne okolnosti zbog kojih je potrebno podnijeti dulji podnesak (Ibid., para. 7). Nema sumnje da je propust u ovom slučaju bio posljedica neznanja da Uputstvo postoji, pa će se stoga taj propust opravdati. Međutim, kod podnošenja budućih podnesaka, strane moraju imati na umu postojanje Uputstva.

[2] Dodatno izmijenjena optužnica, 12. mart 2001.

[3] Izmijenjena optužnica, 16. decembar 1999.

[4] Tačka 1, član 4(3)(a) Statuta Međunarodnog suda.

[5] Tačka 2, član 4(3)(e).

[6] Tačka 3, član 5(h).

[7] Tačka 4, član 5(b).

[8] Tačka 8, član 5(d).

[9] Tačka 9, član 5(i).

[10] Tačka 6, član 5(f).

[11] Tačka 7, član 2(b).

[12] Tačka 5, član 2(a).

[13] Tačka 10, član 2(d).

[14] Tačka 11, član 3(b).

[15] Tačka 12, član 3(d).

[16] Odgovor optužbe na "Preliminarni prigovor zbog manjkavosti u formi optužnice od 12. marta 2001." koji je podnio optuženi Momir Talić, 3. maj 2001. (dalje u tekstu: odgovor optužbe).

[17] Talićev podnesak, odjeljak V: zaključak, posljednji paragraf.

[18] Odluka o podnošenju replika, 7. juni 2001. (dalje u tekstu: odluka o replikama), para. 1.

[19] Statusna konferencija od 18. maja 2001., transkript str. 313-316.

[20] Dodatni odgovor optužbe na "Preliminarni prigovor zbog manjkavosti u formi optužnice od 12. marta 2001." koji je podnio optuženi Momir Talić i zahtjev da se dozvoli unošenje izmjena u dodatno izmijenjenu optužnicu, 22. maj 2001. (dalje u tekstu: zahtjev optužbe), para. 5.

[21] Odgovor na zahtjev tužioca da se dozvoli izmjena dodatno izmijenjene optužnice, 1. juni 2001. (dalje u tekstu: Talićev odgovor), Dio III: Diskusija, treći paragraf.

[22] Ibid., para. 1-2.

[23] Odluka o replikama, para. 6.

[24] Replika optužbe na Talićev odgovor na zahtjev optužbe da se dozvoli izmjena dodatno izmijenjene optužnice, 14. juni 2001. (dalje u tekstu: replika optužbe).

[25] Odluka kojom se Momiru Taliću odbija dati odobrenje za podnošenje daljnjeg odgovora, 20. juni 2001.

[26] Para. 50-51, infra.

[27] Odluka po prigovoru Momira Talića na formu izmijenjene optužnice, 20. februar 2001. (dalje u tekstu: Odluka od 20. februara 2001.), odjeljci 4-5; vidi takođe Odluku po zahtjevu Momira Talića za privremeno puštanje na slobodu, 28. mart 2001. (dalje u tekstu: odluka od 28. marta 2001.), odjeljak 5.

[28] Statusna konferencija, 17. novembar 2000., transkript str. 221-222.

[29] Odluka od 20. februara 2001., para. 55(iv)(a).

[30] Ibid., para. 26.

[31] Tužilac protiv Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1-A, Presuda, 24. mart 2000., para. 171, fusnota 319, u kojoj se citira Tužilac protiv Krnojelca, Odluka po preliminarnom podnesku vezanom za formu izmijenjene optužnice, 11. februar 2000. (dalje u tekstu: druga odluka u predmetu Krnojelac), para. 60; Tužilac protiv Delalića, predmet br. IT-96-21-A, Presuda, 20. februar 2001. (dalje u tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Čelebići), para. 351.

[32] Odluka od 20. februara 2001., para. 26-28.

[33] Dodatno izmijenjena optužnica, para. 33-34. Navodi iz ovih paragrafa citirani su u fusnoti 35, infra.

[34] Uporedi Tužilac protiv Kordića, IT-95-14/2-A, Odluka po prijedlozima za produženje roka za podnošenje žalbenog podneska, 11. maj 2001., para. 14: Dužnost optužbe je da djeluje kao “ministri pravde koji pomažu pri sprovođenju pravde”.

[35] U paragrafu 33 dodatno izmijenjene optužnice navodi se:

I jedan i drugi optuženi individualno su odgovorni za zločine za koje ih tereti ova optužnica, u skladu sa članom 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Individualna krivična odgovornost uključuje planiranje, podsticanje, naređivanje, činjenje ili pomaganje i podržavanje, na neki drugi način, planiranja, pripreme i izvršenja bilo kojeg od zločina navedenih u članovima 2, 3, 4 i 5 Statuta Međunarodnog suda.

U paragrafu 34 navodi se:

I jedan i drugi optuženi, za vrijeme dok su bili na položaju u vlasti kako je opisano u prethodnim paragrafima, krivično su odgovorni i za djela koja su počinili njihovi podređeni, prema članu 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Nadređeni je odgovoran za djela svojih podređenih ako je znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti takva djela ili da su to već učinili, a on nije preduzeo nužne i razumne mjere da takva djela spriječi ili da kazni njihove počinioce.

[36] Talićev podnesak, Odjeljak I: Nedostaci u definiciji krivičnog ponašanja generala Talića, para. 2.

[37] Odluka od 20. februara 2001., para. 10.

[38] To je dodatno potvrđeno u dokumentu koji je optužba podnijela zajedno sa svojom dodatno izmijenjenom optužnicom pod naslovom "Dodatno izmijenjena optužnica Tužilaštva", 12. mart 2001. (dalje u tekstu: objašnjenje optužbe). U paragrafu 3 tog dokumenta optužba onaj dio optužnice u kojem se navodi karakterizacija krivične odgovornosti svakog od optuženih identifikuje kao paragraf 33, u kojem se poziva na "planiranje, podsticanje, naređivanje, činjenje ili pomaganje odnosno podržavanje na neki drugi način", što je inkorporirano u svaku tačku optužnice kojom se optuženi terete.

[39] Objašnjenje optužbe, para. 4, Talićev podnesak, Odjeljak I, para. 3.

[40] Talićev podnesak, Odjeljak III: Nedostaci u činjenicama koje se pripisuju generalu Taliću, Dio I: Zapažanja vezana za sve tačke optužnice, para. 1.a.

[41] Odgovor optužbe, para. 22. Vidi takođe para. 23-24.

[42] Odluka od 28. marta 2001., para. 40-45.

[43] Uporedi Odluka od 20. februara 2001., para. 26.

[44] Osnova po kojoj bi se dozvolila izmjena optužnice razmatrana je u skorašnjoj odluci Pretresnog vijeća u ovom predmetu, Odluka o replikama, para. 3-4.

[45] Vidi, na primjer: Statusna konferencija, 17. novembar 2000., Transkript, str. 213; Usmeni pretres, Zahtjev Momira Talića za privremeno puštanje na slobodu, 2. februar 2001., Transkript str. 247; Statusna konferencija, 2. februar 2001., Transkript str. 265-266, 268-270, 275-276; Zahtjev (Brđaninov) za odbacivanje optužnice, 2. maj 2001., para. 4-6.

[46] Drugostepena presuda u predmetu Čelebići, para. 760-766.

[47] Objašnjenje optužbe, para. 4.

[48] Drugostepena presuda u predmetu Čelebići, para. 766.

[49] Ibid., para. 763.

[50] Ovakva situacija se razmatra na drugom mjestu u ovoj odluci, u para. 60-63 infra.

[51] Odluka od 20. februara 2001., par 22.

[52] Paragraf 9, supra.

[53] Paragraf 81, infra, Nalog (1).

[54] Talićev podnesak, Odjeljak II: Nedostaci u vezi sa statusom generala Talića, prvi paragraf.

[55] Ibid., para. 1.1.

[56] Ibid., para. 1.2.

[57] Dodatno izmijenjena optužnica, para. 23.

[58] Talićev podnesak, Odjeljak II, para. 1.2.

[59] Dodatno izmijenjena optužnica, para. 13, 24.

[60] Ibid., para. 24.

[61] Talićev podnesak, Odjeljak II, par 2.

[62] Odgovor optužbe, para. 17.

[63] U paragrafu 23 dodatno izmijenjene optužnice navodi se definicija geografske zoneodgovornosti 1. krajiškog korpusa koja pokazuje samo šta ta zona uključuje, a ne i šta u nju ne spada. Isto tako, ni "planirana srpska država", u kojoj je, kako se navodi u paragrafu 27 optužnice, izvršeno etničko čišćenje za koje se dvojica optuženih smatraju odgovornim, nije definisana ni na kakav isključiv način - kako u paragrafu 4, tako ni na bilo kojem drugom mjestu u optužnici.

[64] Paragraf 81, infra, Nalog (2).

[65] Odgovor optužbe, para. 15.

[66] Ibid., para. 15, gdje se poziva na para. 13 dodatno izmijenjene optužnice.

[67] Dodatno izmijenjena optužnica, para. 12-13, 15, 19-20.

[68] Ibid., para. 20. U svom odgovoru optužba je dodatno razradila ovaj navod tvrdeći da je Talić imao "efektivnu kontrolu" nad korpusom: Odgovor optužbe, para. 17.

[69] "Propisi o primjeni međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama SFRJ", objavljeni 1988. (Dodatno izmijenjena optužnica, para. 26).

[70] Dodatno izmijenjena optužnica, para. 25-26.

[71] Uporedi Tužilac protiv Naletilića, predmet br. IT-98-34-PT, Odluka po prigovoru na optužnicu optuženog Vinka Martinovića, 15. februar 2000., para. 17; Tužilac protiv Brđanina i Talića, Odluka od 20. februara 2001., para. 50.

[72] Dodatno izmijenjena optužnica, para. 13.

[73] Paragraf 81, infra, Nalog (3). Skreće se pažnja optužbi na ono što se u vezi s ovim pitanjem navodi u paragrafima 54 i 59 (fusnota 181), infra.

[74] Paragraf 3, supra.

[75] Podnesak optužbe, para. 5.

[76] Dodatno izmijenjena optužnica, para. 27, što je kao referenca uključeno u svaku tačku optužnice, te potkrijepljeno izričitim navodom u svakoj tački optužnice da su optuženi djelovali "u saradnji”.

[77] U Talićevom slučaju radi se o ulozi komandanta 1. krajiškog korpusa i člana Kriznog štaba ARK-a (vidi para. 16-21, supra).

[78] Tužilac protiv Tadića, predmet br. IT-94-1-A, Presuda, 15. juli 1999. (dalje u tekstu: presuda po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić).

[79] Ibid., para. 185.

[80] Ibid., para. 187.

[81] Ibid., para.185.

[82] Ibid., para. 187.

[83] Ibid., para. 188.

[84] Ibid., para. 191, 193.

[85] Ibid., para. 193, 195, 204, 225.

[86] Ibid., para. 196, 202, 203, 204.

[87] Ibid., para. 203.

[88] Ibid., para. 199.

[89] Ibid., para. 204.

[90] Ibid., para. 220.

[91] Ibid., para. 220.

[92] Ibid., para. 195.

[93] Ibid., para. 202.

[94] Ibid., para. 203.

[95] Ibid., para. 196.

[96] U Presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić (u para. 196) oni se pominju kao “saoptuženi”, ali stvar se ne mijenja u slučaju kad su samo neki od učesnika optuženi i kad se samo njima sudi. Ova kategorija ne zavisi samo od toga ko je optužen.

[97] U presudi se ovdje (takođe u para. 196) pominju “saizvršioci”, ali takav opis, uz svo dužno poštovanje, zaobilazi pravo pitanje.

[98] Presuda po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić, para. 202.

[99] Ibid., para. 204.

[100] U presudi se (u para. 196) koristi riječ “izvršilac” da bi se označila osoba koja lično izvršava zločin u sklopu dogovorenog cilja zajedničkog plana ili zajedničkog zločinačkog poduhvata.

[101] Presuda po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić, para. 190.

[102] Ibid., para. 191, 193.

[103] Ibid., para. 196.

[104] Ibid., para. 202.

[105] Ibid., para. 203.

[106] Ibid., para. 203.

[107] Ibid., para. 202.

[108] Stoga je teret dokazivanja koji nosi optužba u pogledu stanja svijesti optuženog veći u slučaju teze koja se zasniva na zajedničkom zločinačkom poduhvatu (gdje krivično djelo za koje se tereti spada u cilj poduhvata), nego u slučaju teze koja se zasniva isključivo na pomaganju i podržavanju. Kod teze zasnovane isključivo na pomaganju i podržavanju optužba mora dokazati da je optuženi znao da počinilac ima stanje svijesti potrebno za počinjeni zločin, ali ne mora dokazati da je i on dijelio takvo stanje svijesti – što mora biti slučaj kod teze zasnovane na zajedničkom zločinačkom poduhvatu: Tužilac protiv Furundžije, Predmet br. IT-95-17/1-T, Presuda, 10. decembar 1998. (“Presuda u predmetu Furundžija”), para. 245 (“[...] nije nužno da saučesnik dijeli počiniočevu mens rea”). U istoj presudi (u para. 249), kao i u predmetu Tužilac protiv Kupreškića, Predmet br. IT-95-16-T, Presuda, 14. januar 2000. (“Presuda u predmetu Kupreškić”), para. 772, stanje svijesti potrebno za pomaganje i podržavanje suprotstavljeno je na taj način stanju svijesti koje je potrebno kod zajedničkog zločinačkog poduhvata. Žalbeno vijeće skrenulo je takođe pažnju na različita stanja svijesti u dva predmeta: Presuda po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić, para. 229(iv); Tužilac protiv Furundžije, Predmet br. IT-95-17/1-A, Presuda, 21. juli 2000. (“Presuda po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Furundžija”), para. 118-119.

[109] Presuda po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić, para. 204.

[110] Ibid., para. 220.

[111] Ibid., para. 228. Kurziv u originalu.

[112] Dolus eventualis je istančan koncept kontinentalnog prava koji se široko primjenjuje u odnosu na stanje svijesti potrebno za različita krivična djela. Ovdje se radi o tome da neka osoba treba obratiti pažnju na mogućnost nastupanja konkretne posljedice, ali se ponaša ravnodušno ili se miri sa tom mogućnošću (u smislu prihvatanja toga rizika). Mjera u kojoj se ta mogućnost mora uočiti razlikuje se zavisno od zemlje u kojoj se primijenjuje kontinentalno pravo, ali se čini da je najveća ta, da mora postojati “konkretna” osnova za pretpostavku da će uslijediti određena posljedica.

[113] Talićev odgovor, Odjeljak III, para. 2.3.

[114] Ibid., para. 1.1.

[115] Ibid., para. 2.1, 2.2.

[116] Odgovor optužbe, para. 11

[117] Tužilac protiv Kordića, Predmet br. IT-95-14/2-PT, Odluka po zahtjevu obrane kojim se traže

konkretni podaci, 2. mart 1999., para. 8.

[118] Odluka od 20. februara 2001., para. 48-49.

[119] Talićev podnesak, Odjeljak II, para. 3.1.

[120] Ibid., para. 3.2.

[121] Ibid., para. 3.3.

[122] Talićev odgovor, Odjeljak III, para. 2.3.

[123] Ibid., para. 1.1, 2.1. U paragrafu 1.1. se konstatira:

Nijedan od zločina kojima se tereti nije bio cilj ovog poduhvata. Drugim riječima, sva krivična djela koja se navode u optužnici izlaze iz okvira zločinačkog poduhvata. [...] U tužiočevoj optužnici nijedno od počinjenih krivičnih djela ne spada u okvire zločinačkog poduhvata [...]

U paragrafu 2.1 se iznosi:

[...] svi zločini kojima se tereti izlaze iz okvira zločinačkog poduhvata [...]

[124] Ibid., para. 2.3.

[125] Ibid, para. 2.3.

[126] Ibid, para. 2.3.

[127] Odgovor optužbe, para. 6, pozivajući se na Presudu po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,

para. 220, citiran u para. 28, supra.

[128] Talićev odgovor, Odjeljak III, para. 1.1., 2.1. Relevantni pasusi citirani su u fusnoti 123, supra.

[129] Suđenje glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom, Presuda, Nürnberg 1947. (1995), tom XXII (“Nirnberška presuda”), str. 467.

[130] U paragrafu 6 odgovora optužbe, kao odgovor na Talićevu pritužbu navodi se načelo istaknuto u

Presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić vezano za ograničenu odgovornost

učesnika u zajedničkom zločinačkom poduhvatu za krivična djela koja izlaze iz okvira cilja tog

poduhvata.

[131] Paragrafi, 39-41, infra.

[132] Paragraf 30, supra: Optužba mora utvrditi da je “u slučaju učesnika u zajedničkom

zločinačkom poduhvatu koji se tereti za zločine koje je počinio drugi učesnik, a koji izlaze iz okvira dogovorenog cilja tog poduhvata, [...] optuženi bio svjestan da je takav zločin moguća posljedica sprovođenja tog poduhvata i da je, sa tom sviješću, učestvovao u tom poduhvatu”.

[133] Presuda po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić, para. 220.

[134] Paragraf 35, supra.

[135] Odluka od 20. februara 2001. para. 20.

[136] Paragraf 81, infra, Nalog (4)(a).

[137] Ibid., Nalog 4(b).

[138] Talićev odgovor, Odjeljak III, para. 1.1.

[139] Replika optužbe, para. 3.

[140] Talićev odgovor, Odjeljak III, para. 1.1.

[141] Replika optužbe, para. 3.

[142] Ibid., para. 4.

[143] Paragrafi 25 (kategorija 3) i 30, supra.

[144] Nürnberška presuda, str. 468.

[145] Paragraf 204.

[146] Primjer koji se navodi u paragrafu 204 je “zajednička namjera koju dijeli cijela grupa da se pripadnici neke etničke grupe prisilno uklone iz njihovog grada, sela ili regije (da se izvrši ’etničko čišćenje’) sa posljedicom da se, u toku izvršenja toga, jedna ili više žrtava ustrijeli i ubije.” Kurziv dodan naknadno.

[147] Paragraf 81, infra, Nalog 4(c).

[148] Talićev odgovor, Odjeljak III, para. 2.2.

[149] Nirnberška presuda, str. 500.

[150] Odgovor optužbe, para. 10. Naglasak dodan.

[151] Paragraf 33, supra.

[152] Paragraf 19, supra.

[153] Presuda po žalbi u predmetu Ćelebići, para. 581.

[154] Odluka o replikama, para. 3-4.

[155] Uporedi Tužilac protiv Naletilića i Martinovića, Predmet IT-98-34-PT, Odluka po prigovoru Vinka Martinovića na izmjenjenu optužnicu i po Preliminarnom prijedlogu o izmijenjenoj optužnici, 14. februar 2001, str. 4-7.

[156] Ibid., str.4,7.

[157] Paragraf 81, infra, Nalog (5).

[158] Talićev podnesak, Odjeljak III: Manjkavosti u činjenicama koje se pripisuju generalu Taliću, posljednji paragraf općeg dijela.

[159] Ibid., para. 1.a.

[160] Paragraf 14, supra.

[161] Talićev podnesak, Odjeljak III, para. 1.b.

[162] Mogući circulus vitiosus tog argumenta već je raspravljen u para. 20, supra.

[163] Talićev podnesak, Odjeljak III, para. 1.b.

[164] Dodatno izmijenjena optužnica, para. 20.

[165] Član 7.1 uključuje djela kod kojih su optuženi “planirali, podsticali, naređivali [...] ili na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremanje ili izvršenje zločina”.

[166] Paragraf 21, supra.

[167] Dodatno izmijenjena optužnica, para. 36.

[168] Ibid., para. 37.

[169] Ibid., para. 44.

[170] Ibid., para. 38.

[171] Ibid., para. 40.

[172] Ibid., para. 41.

[173] Ibid., para. 42.

[174] Talićev podnesak, Odjeljak III, para. 2.1.

[175] Ibid., para. 2.1.1, 2.2.

[176] Ibid., para. 2.1.2.

[177] Ibid., para. 2.1.1.

[178] Odgovor optužbe, para. 19.

[179] Paragraf 81, infra, Nalog (6).

[180] Talićev podnesak, Odjeljak III, para. 2.1.1.

[181] Pretresno vijeće je već izjavilo da će optužbi biti naloženo da u optužnici precizno utvrdi osnov po kojem traži da se Talića proglasi krivično odgovornim kao člana Kriznog štaba ARK-a (para. 21, supra.) Može se desiti da će zaključak donesen u ovom paragrafu trebati preispitati, ako se pokaže osnov prema kojem se Talić smatra krivično odgovornim za djela osoba koje nisu bile pod njegovom komandom kao komandanta 1. krajiškog korpusa, a koja se odnose (na primjer) na podvrgavanje zatočenika, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, fizičkom i mentalnom zlostavljanju od strane “drugih”, što su navodi iz paragrafa 42 dodatno izmijenjene optužnice (vidi paragrafe 53-54, supra.)

[182] Talićev podnesak, Odjeljak III, para. 2.1.1, 2.3.

[183] Odgovor optužbe, para. 20-21.

[184] Tužilac protiv Kvočke, Predmet IT-99-30-PT, Odluka po preliminarnim podnescima odbrane o formi optužnice, 12. april 1999., para. 17.

[185] To je u skladu s onim što je konstatovalo Žalbeno vijeće u presudi po žalbi u predmetu Ćelebići, u paragrafima 763, 766, kada je raspravljalo o relevantnosti takvih dokaza za kaznu koju treba odrediti. (vidi para. 13, supra).

[186] Pravilo 65ter(E)(i).

[187] Talićev podnesak, Odjeljak III, para. 2.1.

[188] Ibid., para. 2.2.

[189] Odgovor optužbe, para. 24.

[190] Paragraf 55, supra.

[191] Dodatno izmijenjena optužnica, para. 37(2).

[192] Ibid., para. 42.

[193] Ibid., para. 47(2)

[194] Ibid., para. 55.

[195] Paragraf 56, supra.

[196] Paragraf 59, supra.

[197] Paragraf 81, infra, Nalog (7).

[198] Talićev podnesak, Odjeljak III, para. 3.

[199] Paragrafi 57-63, supra.

[200] Talićev podnesak, Odjeljak III, para. 3.

[201] Dodatno izmijenjena optužnica, para. 47(3).

[202] Odgovor optužbe, para. 26.

[203] Paragraf 81, infra, Nalog (8).

[204] Talićev podnesak, Odjeljak III, para. 4.

[205] Paragraf 59, supra.

[206] Talićev podnesak, Odjeljak V: Zaključak, para. II, u kojem naslov uključuje i tačke 1 i 2 i tačke 4 i 5.

[207] Odgovor optužbe, para. 19-20.

[208] Paragraf 59, supra.

[209] Paragraf 63, supra.

[210] Talićev podnesak, Odjeljak III, para. 5. Paragraf 55 optužnice odnosi se na “teške boli i patnju” (“grandes douleurs ou souffrances” u francuskom prijevodu). Talićev podnesak se odnosi na “atteintes graves a l’intégrité physique ou mentale” (“teške tjelesne i mentalne povrede” u engleskoj verziji). Te dvije formulacije nisu sasvim istoznačne).

[211] Paragraf 65, supra.

[212] Odgovor optužbe, para. 24.

[213] Paragraf 66, supra.

[214] Paragraf 81, infra, Nalog (9).

[215] Talićev podnesak, Odjeljak III, para. 6.

[216] Paragrafi 68-70, supra.

[217] Paragraf 70, supra.

[218] Odluka od 20. februara 2001., para. 55(iv)(b).

[219] Dodatno izmijenjena optužnica, para. 12.

[220] Talićev podnesak, Odjeljak IV: Neodređenost u pogledu tvrdnje da je postojao međunarodni sukob. Paragrafi ovog odjeljka Talićevog podneska nisu numerirani.

[221] Odgovor optužbe, para. 29.

[222] Ibid., para. 31.

[223] Talićev podnesak, Odjeljak IV.

[224] Ibid., Odjeljak IV.

[225] Ibid., Odjeljak IV.

[226] Tužilac protiv Delalića, predmet IT-96-21-T, Odluka po prijedlogu optuženog Mucića da se iznesu pojedinosti, 26. juni 1996., para. 7-8; Tužilac protiv Blaškića, predmet IT-95-14-PT, Odluka po prijedlogu odbrane da se ukine optužnica radi manjkavosti u njenoj formi, 4. april 1997., para. 20; Tužilac protiv Kupreškića, predmet IT-95-16-PT, Nalog po prijedlogu da se povuče optužnica protiv optuženog Vlatka Kupreškića, 11. august 1998., str. 2; Tužilac protiv Krnojelca, predmet IT-97-25-PT, Odluka po preliminarnom podnesku odbrane o formi optužnice, 24. februar 1999., para. 20; Odluka od 28. marta 2001., para. 23.

[227] Vidi para. 14, supra.

[228] Vidi para. 17, supra.

[229] Vidi para. 21, supra.

[230] Vidi para. 39, supra.

[231] Vidi para. 41, supra.

[232] Vidi para. 45, supra.

[233] Vidi para. 51, supra.

[234] Vidi para. 58, supra.

[235] Vidi para. 66, supra.

[236] Vidi para. 70 i 74, supra.

[237] Vidi para. 73, supra.