PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II

U sastavu:

sudija Carmel Agius, predsjedavajući
sudija Ivana Janu
sudija Chikako Taya

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 23. maja 2002.

TUŽILAC
protiv
RADOSLAVA BRĐANINA
i
MOMIRA TALIĆA


JAVNA VERZIJA POVJERLJIVE ODLUKE OD 6. MAJA O NAVODNOJ PRAVNOJ NEUTEMELJENOSTI PRAVILA 70

Tužilaštvo:
gđa Joanna Korner
g. Andrew Cayley

Odbrana:
g. John Ackerman i g. Milan Trbojević za Radoslava Brđanina
g. Xavier de Roux i gđa Natacha Fauveau-Ivanović za Momira Talića

PRETRESNO VIJEĆE II (dalje u tekstu: Vijeće) Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (dalje u tekstu: Međunarodni sud) postupa po povjerljivom “Zahtjevu za izdavanje redigovane verzije povjerljive odluke Vijeća od 6. maja 2002. o navodnoj pravnoj neutemeljenosti pravila 70” podnesenom 13. maja 2002. godine u ime optuženog Radoslava Brđanina. U nastavku je redigovana verzija “Povjerljive odluke o navodnoj pravnoj neutemeljenosti pravila 70” od 6. maja 2002.

REDIGOVANA VERZIJA ODLUKE OD 6. MAJA 2002.:

PRETRESNO VIJEĆE II (dalje u tekstu: Pretresno vijeće) Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (dalje u tekstu: Međunarodni sud) postupa po povjerljivom “Izmijenjenom zahtjevu u vezi sa pravilom 70, njegovom primjenom i objelodanjivanjem na osnovu tog pravila” i “Povjerljivom dodatku A” tom zahtjevu, podnesenom 19. marta 2002. u ime optuženog Radoslava Brđanina (dalje u tekstu: Brđaninov zahtjev) i po “Podnesku u vezi sa pravilom 70” i “Povjerljivom dodatku” tom podnesku, podnesenom 2. aprila 2002. u ime optuženog Momira Talića (dalje u tekstu: Talićev podnesak).

I. UVOD

1. Dana 21. januara 2002. Talić je podnio [redigovano] “Zahtjev za pristup informacijama” kojim od Pretresnog vijeća traži da naloži konkretnoj [redigovano] organizaciji da mu dostavi sve informacije i dokumente koje posjeduje u vezi sa događajima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Saveznoj Republici Jugoslaviji, ili alternativno, da naloži Tužilaštvu da mu objelodani informacije koje je [redigovano] organizacija dostavila u skladu sa pravilom 70 Pravilnika o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik). Tužilaštvo je odgovorilo [redigovano] 4. februara 2002.[1] Pretresno vijeće je 8. marta 2002. godine donijelo [redigovano] odluku kojom odbija Talićev zahtjev, između ostalog, zbog toga što Talić nije naveo da se obratio [redigovano] organizaciji i da je njegov zahtjev odbijen.[2] Nadalje, Pretresno vijeće je navelo da Tužilaštvo ne smije objelodanjivati informacije koje je dobilo na osnovu pravila 70(B) bez pristanka onih koji su mu te informacije dali, te da “Pretresno vijeće nema ovlaštenje da (Tužilaštvo) prisili da to učini”.[3]

2. Dana 6. marta 2002., Brđanin je podnio [redigovano] “Zahtjev za izdavanje subpoene duces tecum odnosno drugog odgovarajućeg pravnog sredstva”, u kojem navodi da se obratio navedenoj [redigovano] organizaciji, ali da nije dobio odgovor na svoj zahtjev da mu se dostave informacije i dokumenti. Brđanin od Pretresnog vijeća traži da izda subpoenu duces tecum u skladu sa pravilom 54, upućenu [redigovano] organizaciji, kojom se od nje traži da Brđaninu, u svrhu provjere, dostavi sve dokumente koje posjeduje o događajima koji su se desili [redigovano] od aprila do decembra 1992. godine. U zahtjevu se poziva na ovlaštenje Pretresnog vijeća da izdaje subpoene u svrhu dostavljanja dokumenata i tvrdi da je zatraženi materijal “od velikog značaja za odbranu u ovom predmetu”.[4] Kao i u Talićevom slučaju, traženo pravno sredstvo nije ograničeno na informacije dostavljene Tužilaštvu u skladu sa pravilom 70.

3. Dana 8. marta 2002., Brđanin je podnio [redigovano] “Zahtjev da se obustavi rješavanje zahtjeva za izdavanje subpoene duces tecum odnosno drugog odgovarajućeg pravnog sredstva” u kojem navodi da je primio dopis [redigovano] organizacije od 5. marta 2002. godine u kojem stoji da je [redigovano] organizacija, s obzirom na svoj položaj u skladu sa Konvencijom o privilegijama i imunitetu Ujedinjenih nacija, dužna zatražiti dodatne pravne savjete u pogledu Brđaninovog zahtjeva za pristup informacijama i dokumentima koje posjeduje, te da će stoga odgovoriti u najkraćem mogućem roku. U odgovoru na Brđaninov zahtjev, Pretresno vijeće je 12. marta 2002. donijelo [redigovano] odluku kojom je obustavilo rješavanje zahtjeva za subpoenu do izdavanja daljnjeg naloga.[5]

4. Dana 15. marta 2002. godine, Brđanin je podnio “Zahtjev u vezi sa pravilom 70, njegovom primjenom i objelodanjivanjem na osnovu tog pravila”. Taj zahtjev je pogrešno podnesen javno, te je stoga 19. marta zamijenjen [redigovano] Zahtjevom koji se sada razmatra.[6] Tužilaštvo je 28. marta 2002. odgovorilo [redigovano] na Brđaninov zahtjev (dalje u tekstu: odgovor Tužilaštva).[7] Talić je svoj zahtjev podnio 2. aprila 2002. godine.

5. Dana 12. aprila 2002., Brđanin je na poluzatvorenoj sjednici, na poticaj predsjedavajućeg sudije, informisao Pretresno vijeće da su pregovori između njega i [redigovano] organizacije u toku.[8] Dana 26. aprila 2002. godine, Brđanin je ponovio da je situacija još uvijek ista, premda je, po njegovom mišljenju, definitivan odgovor [redigovano] već trebalo da stigne.[9] Talić je iznio isto stanovište u pogledu svojih pregovora sa pomenutom [redigovano] organizacijom. [10] Na pretresu 17. aprila 2002., strane su dale i druge izjave u vezi sa pravilom 70.[11]

II. PODNESCI

6. Brđanin u svom podnesku tvrdi da je pravilo 70 u suprotnosti sa principom jednakosti strana, budući da pravilo 70(F) predviđa da odbrana najprije mora pribaviti konkretne informacije, a tek potom zatražiti dozvolu Pretresnog vijeća da se te informacije tretiraju kao povjerljive u skladu sa pravilom 70, dok Tužilaštvo ne treba podnositi zahtjev Prretresnom vijeću i može izvoru tih informacija obećati povjerljiv pristup materijalima kao samo po sebi razumljiv. S tim u vezi, traženo pravno sredstvo odnosilo se na tvrdnju da je pravilo 70(F) u suprotnosti sa Statutom Međunarodnog suda (dalje u tekstu: Statut) i u njemu utjelovljen princip jednakosti strana, te zatim na nalog kojim se odbrani odobrava isti pristup informacijama u skladu sa pravilom 70(B) ”kakav uživa tužilac, a da ne mora tražiti posebnu dozvolu u vezi sa konkretnim informacijama”.[12]

7. Pored toga, Brđanin tvrdi da pravilo 70 ne oslobađa Tužilaštvo njegove obaveze objelodanjivanja u skladu sa pravilom 68, premda se u tom pravilu spominju samo pravila 66 i 67. Brđanin tvrdi da se u ovom slučaju među dokumentima koje je [redigovano] organizacija objelodanila odbrani i dostavila Tužilaštvu u skladu sa pravilom 70, nalaze i dokumenti koji sadrže informacije oslobađajuće prirode, kao i informacije koje su u direktnoj suprotnosti sa iskazima svjedoka koji su već svjedočili u ovom predmetu, a koji su trebali biti objelodanjeni prema pravilu 68. Šest primjera takvih dokumenata uključeno je u “[redigovano] dodatak A”. Brđanin, nadalje, tvrdi da ako se pravilo 70 tumači tako da uključuje oslobađajući materijal koji se odnosi na obaveze iz pravila 68, tada je pravilo 70 u suprotnosti sa članom 21 Statuta.

8. Osim toga, Brđanin tvrdi da pravilo 70 omogućuje značajnu zloupotrebu od strane Tužilaštva, budući da Tužilaštvo na osnovu tog pravila može zatražiti informacije koje ne želi objelodaniti odbrani u skladu sa pravilima 66(B) ili 68. Po njemu, Tužilaštvo je vjerovatno, u skladu sa pravilom 70, dobilo dokumente koji su važni za pripremu odbrane i inače treba da budu objelodanjeni na osnovu pravila 66. Nadalje, ako Tužilaštvo krene u postupak objelodanjivanja oslobađajućeg materijala ili materijala koji je predmet zahtjeva odbrane za recipročno objelodanjivanje, izvor tih informacija može uskratiti dozvolu, tako da Tužilaštvo ne može objelodaniti pomenuti materijal. Brđanin tvrdi da je u ovom predmetu očito da se krši duh pravila, budući da se prvobitno pravilo odnosilo na informacije koje nisu imale nikakvu dokaznu vrijednost, nego su se koristile da bi se došlo do novih dokaza. Međutim, Tužilaštvo se poslužilo pravilom 70 da dobije dokazni materijal koji neće biti objelodanjen odbrani odnosno Vijeću, osim ako je inkriminirajući, u kom slučaju se traži i dobiva dozvola od onog ko je izvor tih informacija.

9. Brđanin u svom zahtjevu traži sljedeća dodatna pravna sredstva: i) da Tužilaštvo Pretresnom vijeću in camera pokaže “postojanje, prirodu i obim” svih materijala dobivenih u skladu sa pravilom 70 u ovom predmetu; ii) da Tužilaštvo prođe kroz materijale dobivene u skladu s pravilom 70 koje posjeduje i da Pretresnom vijeću in camera dostavi materijal koji bi, kako se tvrdi, trebao biti dostavljen odbrani u skladu sa pravilima 66(B) odnosno 68, a na osnovu kojeg bi Pretresno vijeće, ako se uvjeri da su ti materijali bili predmet pravila 66(B) odnosno 68, trebalo naložiti Tužilaštvu da od izvora materijala u skladu sa pravilom 70 traži dozvolu da ga objelodani, s tim da i te zahtjeve treba objelodaniti odbrani. Ako smatra da se materijali mogu koristiti da bi se svjedoci s njima suočili, Pretresno vijeće može prekinuti postupak tako dugo dok se čeka odgovor onih od kojih je dobiven materijal u skladu sa pravilom 70. Ako dostavitelj informacija prema pravilu 70 Tužilaštvu uskrati dozvolu za objelodanjivanje materijala koji je po mišljenju Pretresnog vijeća neobično relevantan i/ili oslobađajuće prirode, Pretresno vijeće treba obustaviti predmet i osloboditi optuženog; iii) Tužilaštvo ubuduće mora odmah in camera obavijestiti konkretno Pretresno vijeće o sadržaju i izvoru materijala primljenog u skladu s pravilom 70 koji predstavlja materijal prema pravilu 68 u vezi s bilo kojom stvari koju rješava Međunarodni sud.

10. Tužilaštvo je odgovorilo da pravilo 70 nije u suprotnosti sa principom jednakosti strana, jer je odbrana stupila u kontakt s osobom ili organizacijom koja je dostavila informacije Tužilaštvu u skladu sa pravilom 70 i zatražila povjerljivo postupanje sa materijalom u skladu s tim pravilom budući da “kada se strana poziva na pravilo 70, moraju se primijeniti sve njegove odredbe”.[13] Nadalje, Tužilaštvo navodi da “budući da je Brđaninov branilac stupio u kontakt s izvorom informacija, on je dužan opravdati primjenu pravila 70”.[14] Tužilaštvo je odgovorilo usmeno u toku rasprave 17. aprila 2002. godine da odbrana ima isto pravo kao i Tužilaštvo da stupi u kontakt s [redigovano] organizacijom radi izvođenja svedoka.” [15]

11. Tužilaštvo tvrdi da pravilo 70 izričito oslobađa Tužilaštvo njegove obaveze prema pravilima 66 i 67.[16] S tim u vezi, Tužilaštvo uvjerava da ne posjeduje materijale koji se spominju u pravilu 70, a koji bi bili oslobađajući za Brđanina ili Talića u pogledu zločina za koje se terete u optužnici, “niti da postoje bilo kakve informacije koje bi bile u bitnoj suprotnosti sa svjedočenjem bilo kog svjedoka do sada”.[17] Prema Tužilaštvu, šest primjera koje Brđanin navodi ne idu mu u prilog i premda možda “sugeriraju nebitnu kontradiktornost u preciznom prisjećanju svjedoka”, nema osnova za tvrdnju da su ti dokumenti trebali da budu predmet obaveza u skladu sa pravilom 68.[18]

12. U svom odgovoru Tužilaštvo opisuje tok postupaka koji će slijediti ako Tužilaštvo posjeduje materijale dobivene u skladu sa pravilom 70 “koji su u potpunosti oslobađajući za bilo kojeg od optuženih ili su u bitnoj suprotnosti sa svjedočenjem nekog od svjedoka”.[19] Tužilaštvo će ili: (1) predložiti objelodanjivanje tih materijala u skladu sa pravilom 70(C), ili (2) povući materijale u posjedu Tužilaštva u odnosu na koje postoji bitna protivrječnost, ili (3) povući one optužbe u odnosu na koje materijal optuženog oslobađa krivice.[20]

13. I na kraju, Tužilaštvo tvrdi da bi pravno sredstvo koje Brđanin traži “u potpunosti poremetilo učinak pravila 70” i imalo za posljedicu da “nijedan državni organ ili organizacija ne bi nastavili sarađivati sa Međunarodnim sudom na osnovu pravila 70 Pravilnika”, što bi onemogućilo tužitelja da provodi istragu i dovelo bi u pitanje njegov mandat. Osim toga, Tužilaštvo tvrdi da se “Brđaninovo pravno sredstvo sastoji u tome da njegov branilac ide izvoru informacija prema pravilu 70 da bi dobio materijale koje treba, te da zatim postupi u skladu sa odredbama pravila 70”.[21]

14. Talić tvrdi da je pravilo 70 u suprotnosti sa Statutom – posebno članovima 20 i 21, a posebno članom 21(4)(e) - te pravima optuženih koja su u skladu sa “opštim principima ljudskih prava” iz člana 10 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i članom 14 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, budući da po osnovu pravila 70(C) Vijeće ne može bilo kojoj od strana naložiti da izvede dodatne dokaze primljene od osobe ili organizacije od koje su dobivene prvobitne informacije.[22] To znači da bi oslobađajući materijal mogao ostati u posjedu te organizacije i da ga, čak i kad bi se postojanje takvog oslobađajućeg materijala moglo utvrditi, optuženi i Vijeće ne bi mogli dobiti. Talić nadalje tvrdi da u slučaju da Vijeće “ima sumnji” u tom smislu, ono ipak ne može pozvati osobu ili organizaciju koja je dala prvobitne informacije da svjedoči.[23] Ovo, zajedno sa pravilom 70(D), sprečava Vijeće da ostvari svoju ulogu arbitra među stranama. A ako je to tako, odbrana nije više u ravnopravnom položaju sa Tužilaštvom. I na kraju, Talić tvrdi da pravilo 70(F) ne uspijeva ostvariti jednakost strana koje predviđa preostali dio pravila 70.

15. Talić traži da se pravilo 70 proglasi nevažećim, te da se Tužilaštvu zabrani da se na njega poziva.

III. DISKUSIJA

16. Pravilo 70 predviđa:

Materijali koji ne podliježu objelodanjivanju

(A) Bez obzira na odredbe pravila 66 i 67, izvještaji, memorandumi ili drugi interni dokumenti koje je u vezi s istragom ili pripremom predmeta izradila neka strana, njeni pomoćnici ili predstavnici, ne podliježu objelodanjivanju ili obavještavanju prema tim pravilima.

(B) U slučaju da tužilac posjeduje informaciju koja mu je data u povjerenju i koja je iskorištena samo za dobijanje novih dokaza, tu početnu informaciju i njeno porijeklo tužilac neće objelodaniti bez pristanka osobe ili tijela koje je pružilo početnu informaciju, i u svakom slučaju je neće upotrijebiti kao dokaz a da je prije toga ne objelodani optuženom.

(C) U slučaju da, nakon što je pribavio pristanak osobe ili tijela koje je pružilo informaciju u skladu s ovim pravilom, tužilac odluči podastrijeti kao dokaz bilo koje svjedočenje, dokument ili drugi materijal pribavljen na ovaj način, pretresno vijeće, bez obzira na pravilo 98, ne može naložiti nijednoj od strana da dostavi dodatne dokaze pribavljene od osobe ili tijela koje je pružilo početnu informaciju, niti može u svrhu pribavljanja takvih dodatnih dokaza sāmo uputiti sudski poziv toj osobi ili predstavniku tog tijela kao svjedoku ili naložiti njihovo prisustvovanje. Pretresno vijeće ne može iskoristiti svoje pravo da naloži prisustvovanje svjedoka ili da zahtijeva predočenje dokaza da bi primoralo na predočenje takvih dodatnih dokaza.

(D) U slučaju da tužilac pozove svjedoka da bi uvrstio u dokazni materijal bilo koju informaciju koja potpada pod ovo pravilo, pretresno vijeće ne može prinuditi tog svjedoka da odgovori na bilo koje pitanje koje se odnosi na tu informaciju ili njeno porijeklo, ako svjedok odbije da odgovori pozivajući se na povjerljivost.

(E) Pravo optuženog da osporava dokaze koje je iznijelo Tužilaštvo ostaje netaknuto, osim u slučajevima ograničenja sadržanih u stavovima (C) i (D).

(F) Pretresno vijeće može, na zahtjev optuženog ili njegovog branioca, naložiti da se, u interesu pravde, odredbe ovog pravila primijene mutatis mutandis na određene informacije u posjedu optuženog.

(G) Ništa što je sadržano u stavovima (C) i (D) ne utiče na pravo pretresnog vijeća iz pravila 89(D) da izuzme dokaze ako potreba da se osigura pravično suđenje u značajnoj mjeri prevagne nad njihovom dokaznom vrijednošću.

17. O značenju pravila 70 raspravlja se u “Odluci Pretresnog vijeća I po zahtjevu tužitelja za svjedočenje putem satelita i zaštitne mjere” u predmetu Tužilac protiv Blaškića”.[24] U ovoj odluci se objašnjava da su “izuzeci od obaveze dostavljanja dokaznih materijala o kojima se govori u stavcima (B) do (E) pravila 70 uneseni u Pravilnik da bi se, u slučaju potrebe, omogućilo korištenje određenih informacija koje, u nedostatku izričitih odredbi, ili ne bi bile dostavljene tužiocu, ili se ne bi mogle upotrijebiti zbog njihovog povjerljivog karaktera ili njihovog izvora”.[25] Pretresno vijeće I spominje izuzeće od obaveze objelodanjivanja u smislu “strogo određenog i iznimnog” prava koje je “uostalom priznato, mutatis mutandis, u korist optuženika, u stavku (F) pravila 70, kada je u srpnju 1997. izmijenjeno”.[26]

18. Pretresno vijeće smatra da budući da je njegova najveća obaveza da poštuje međunarodno priznate standarde u pogledu prava optuženih u svim fazama postupka, pogotovo one sadržane u članu 14 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima na kojem se temelji član 21 Statuta, njegova je, također, dužnost da uzima u obzir jedinstven pravni okvir i jednako tako jedinstvenu situaciju Međunarodnog suda. Posebno u tom kontekstu Pretresno vijeće vidi trajnu nužnost primjene pravila 70 u postupku pred Međunarodnim sudom. Zaista je gotovo nemoguće zamisliti Međunarodni sud, čiji je Tužilaštvo sastavni dio, koji bi bio u stanju ispuniti svoju funkciju bez odredbi koje su sadržane u pravilu 66 (C) i 70. Ovo pogotovo stoga što treba imati na umu da određene specijalne organizacije, kao i države, mogu potencijalno biti važni izvori informacija za Međunarodni sud. Svrha pravila 70 u postupcima pred Međunarodnim sudom srodna je konceptu imuniteta u svrhu zaštite javnog interesa koji postoji u nekim pravnim sistemima. Imunitet u svrhu zaštite javnog interesa koristi se da bi se zaštitio identitet onih koji daju informacije i osigurala njihova sigurnost, kao i da se vlastima osigura stalan priliv informacija iz tih izvora.[27] Osim toga, taj imunitet se redovno dobija kad bi objelodanjivanje nekih informacija odbrani moglo ugroziti sigurnost policije ili vojnih operacija.

19. U kontekstu Statuta i razloga postojanja Međunarodnog suda, pravo na objelodanjivanje relevantnih dokaza stoga nije apsolutno pravo. Mogu postojati i neki drugi interesi koje treba usporediti s interesima koji se odnose na prava optuženih, a zbog kojih u nekim slučajevima može biti nužno da se odbrani ne objelodane neki materijali da bi se zaštitio važan javni interes. Međutim, ovo Pretresno vijeće smatra da treba prihvatiti samo one mjere koje ograničavaju prava optuženih, koje su apsolutno nužne.[28] Tako je, na primjer, gorepomenuti imunitet zbog javnog interesa isključen, ako bi njegova primjena optuženima uskratila mogućnost da dokažu svoju nevinost.[29] To je od iznimne važnosti, jer treba naglasiti da se izuzeće od objelodanjivanja iz paragrafa (B) do (E) pravila 70 odnosi samo na informacije koje se dostavljaju povjerljivo i koje se koriste isključivo u svrhu izvođenja novih dokaza, a koje, ni u kom slučaju, ne oslobađaju Tužilaštvo obaveze, u skladu sa pravilom 68, da odbrani objelodani “postojanje materijala koji su poznati Tužilaštvu, a koji na bilo koji način upućuju na nevinost ili umanjuju krivicu optuženih ili utječu na vjerodostojnost dokaza optužbe”.

20. Prema tome, razmatrajući jedno od pitanja koja pokreće Brđanin, iz doslovnog čitanja pravila 70 pod naslovom “Materijali koji ne podliježu objelodanjivanju”, jasno proizlazi da ono ne dopušta Tužilaštvu neobjelodanjivanje materijala koje inače treba objelodaniti u skladu sa pravilom 68.[30] Pretresno vijeće prima na znanje način postupanja koji predlaže Tužilaštvo kada raspolaže s materijalom dobivenim u skladu sa pravilom 70 koji možda predstavlja oslobađajući materijal. Međutim, Pretresno vijeće naglašava da izuzeće od objelodanjivanja predviđeno pravilom 70 ne uključuje materijal koji je predmet pravila 68. U skladu s tim, o Brđaninovom zahtjevu da ubuduće Tužilaštvo mora odmah obavijestiti odgovarajuće Pretresno vijeće o sadržaju i izvoru materijala primljenih u skladu sa pravilom 70, što ujedno predstavlja materijal iz pravila 68 koji se odnosi na sva pitanja koja se nađu pred Međunarodnim sudom, ne treba raspravljati, jer je obaveza da se objelodani materijal iz pravila 68 već sadržana u Pravilniku.

21. Kao što je rečeno, vrlo važno ograničenje u pogledu izuzeća od objelodanjivanja zadržano u odredbama pravila 70(B) do (E) jeste da se ono odnosi samo na prvobitne informacije dobivene “u povjerenju koje se koriste samo radi dobijanja novih dokaza”.[31] U skladu sa pravilom 70(C) i (D), strana u postupku može tražiti uvrštenje prvobitnih informacija kao dokaza u toku suđenja. U tim okolnostima, pravilo 70(B) predviđa da strana koja traži uvrštenje prvobitnih informacija u dokaze iste mora i objelodaniti. Osim toga, prvobitne informacije možda predstavljaju nove dokaze. Ti novi dokazi, međutim, ne spadaju u djelokrug pravila 70. Sa tako dobivenim novim dokazima ne postupa se kao s povjerljivim dokazima iz pravila 70(B), te stoga strana koja ih posjeduje mora ispuniti obavezu objelodanjivanja iz pravila 66 i 67. Ograničenja koja pravilo 70(B) do (E) postavlja na ovlaštenje Pretresnog vijeća ne primjenjuju se u slučaju takvih novih dokaza. Prema tome, ako Tužilaštvo traži uvrštenje prvobitnih informacija u dokaze, treba ih objelodaniti. Ako tužilac ne traži njihovo uvrštenje u dokaze, pod uslovom da pravilo 70 ne utiče na dužnost Tužilaštva da objelodani materijal koji je predmet pravila 68, Tužilaštvo mora odbrani objelodaniti takav oslobađajući materijal, ako on postoji u okviru prvobitnih informacija dobivenih u skladu sa pravilom 70.

22. Bit principa jednakosti strana sastoji se u tome da se optuženom osiguraju ista proceduralna prava tokom krivičnog postupka koje ima tužilac. Taj koncept je sastavni dio koncepta pravičnog suđenja.[32] Jednako je važno i sastavni je dio koncepta jednakosti strana da se svakoj strani osigura razumna mogućnost da iznese svoju tezu u uslovima koji je ne stavljaju u znatno lošiji položaj od protivne strane.[33] U stvari, princip jednakosti strana može se ostvariti tako da se pozovu svjedoci Tužilaštva i odbrane, te da se ispuni obaveza Tužilaštva da se odbrani objelodane relevantni materijali. Međutim, smatra se da je ta obaveza ograničena principom da je prihvatljivost dokaza obično pitanje koje sudovi sami procjenjuju.[34] Zaključak je, stoga, da se cjelokupni test “pravičnosti” primjenjuje uz uvažavanje posebne i jedinstvene prirode odredbi pravila 7 i krajnjeg pravnog sredstva koje Pretresnom vijeću uvijek stoji na raspolaganju u skladu sa paragrafom G tog pravila.

23. Pretresno vijeće, pozivajući se na međunarodno prihvaćenu primjenu principa jednakosti strana, ne vidi nikakav sukob između onog što je sadržano u pravilu 70(B) do (E) i pomenutog principa. U prvom redu, ograničenja koja se postavljaju na ispitivanje svjedoka i iznošenje dokaza prema pravilu 70(C) do (D) jednako se primjenjuju na “obje strane”. Osim toga, u skladu sa pravilom 70(F), optuženom se za neke konkretne informacije koje posjeduje može odobriti povjerljivi tretman, a tada se na takve informacije mogu primijeniti sve odbredbe pravila 70 koje se primjenjuju na takve informacije.

24. Međutim, Talić također tvrdi da je, bez obzira na argument o jednakosti strana, pravilo 70 (C) samo po sebi u suprotnosti sa članovima 20 i 21 Statuta jer sprečava Vijeće da naloži “bilo kojoj strani izvođenje dodatnih dokaza dobijenih od osobe ili organizacije koja je prvobitno dala informacije”. Talić se žali da bi oslobađajući materijal mogao ostati u posjedu te organizacije te da bi, čak i da se utvrdi postojanje takvog oslobađajućeg materijala, optuženima i Vijeću bilo nemoguće da ga dobiju. I samo Vijeće ne bi moglo učiniti ništa s tim u vezi, jer mu je posebno onemogućeno da traži dodatne dokaze. Prema Taliću, posljedica toga je da je Vijeću istovremeno onemogućeno da ostvari svoju ulogu arbitra između dviju strana.

25. Pretresno vijeće se ne slaže s tim Talićevim tvrdnjama i, osim toga, ne uspijeva dokučiti logiku njegove argumentacije. S obzirom na konkretnu potrebu za odredbom poput one iz pravila 70, u kontekstu jedinstvene situacije ovog Međunarodnog suda i s obzirom na vrstu organizacija o kojima se radi, osim jednake primjenjivosti pravila 70(C) na obje strane, pravilo 70(G) predstavlja krajnje pravno sredstvo ukoliko se za to ukaže potreba. Osim toga, u skladu sa pravilom 87(A), na Tužilaštvu leži teret dokazivanja krivnje optuženih van razumne sumnje. Pretresno vijeće vjeruje da je važno naglasiti da postojeći raskorak nije u tome kako se tretiraju strane na osnovu pravila 70, već u tome što da mogu postojati situacije u kojima se osobe i organizacije poput onih predviđenih istim ovim pravilom ne mogu smatrati jednakim ili na istoj razini s ostalim izvorima informacija ili svjedocima. Jedno od objašnjenja može biti imunitet, međutim ne mogu se a priori isključiti ni druga.

26. S obzirom na gorenavedeno, čini se da jedina razlika u tretmanu proizlazi iz zahtjeva iz pravila 70(F), prema kojem se od optuženog traži da od Pretresnog vijeća za određene informacije zatraži tretman povjerljivosti iz pravila 70, a Tužilaštvo ne treba podnositi zahtjev. Pretresno vijeće ne smatra da ta razlika u tretmanu predstavlja kršenje principa jednakosti strana, jer ona logično odgovara različitim ulogama Tužilaštva i odbrane i njihovim dužnostima da suprotnoj strani objelodanjuju materijale. Prema tome, iako se “princip jednakosti strana u postupku interpretira slobodno prilikom njegove primjene u postupcima pred Međunarodnim sudom s obzirom na osobite poteškoće uz koje obje strane moraju djelovati na ovome Sudu,”[35] Tužilaštvo je organ Međunarodnog suda,[36] sa mandatom iz člana 16 Statuta prema kojem je “odgovoran za istragu i krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine”.[37] Kao što je već rečeno, zbog toga je potrebno da bude u stanju jamčiti povjerljivost informacija koje mu se dostavljaju u skladu sa pravilom 70, što je sastavni dio mandata koji mu je povjeren, da bi mogao propisno ispuniti taj mandat. Osim toga, Pretresno vijeće ponavlja posebnu i ograničenu vrstu informacija na koje se odnosi pravilo 70(B), što ima više smisla ako se uzme u obzir posebna istražna uloga tužioca za razliku od one koju ima optuženi, koji, osim toga, nema istu dužnost objelodanjivanja materijala Tužilaštvu, osim u slučaju predviđenom u pravilu 67(C). Prema tome, zahtjev da se odbrana obraća Pretresnom vijeću ne stavlja odbranu u “izrazito nepovoljniji položaj”.[38] Zahtjev Pretresnom vijeću može se podnijeti povjerljivo i ex parte, kako ne bi bilo nikakve nepravde prema odbrani. Osim toga, zahtjev da informacije već moraju biti “u posjedu optuženih” ne treba tumačiti doslovno, nego odbrani treba omogućiti da unaprijed podnese zahtjev u vezi s materijalom koji traži da joj se dostavi povjerljivo u skladu sa pravilom 70(B).

27. U skladu sa pravilom 70(G), Pretresno vijeće zadržava kontrolu nad postupkom i, suprotno Talićevoj tvrdnji, može ostvariti svoju ulogu krajnjeg arbitra među stranama. Javni interes koji se štiti tako što informacije dane na povjerljivoj osnovi jednoj od strana ostaju povjerljive ograničava se obavezom koju ovom Međunarodnom sudu nameću članovi 20 i 21 Statuta u smislu osiguravanja pravičnog suđenja. Pravično suđenje je ono koje je pravično i za optuženog kojem se sudi i za Tužilaštvo koje djeluje u ime i u interesu zajednice, što uključuje i interese žrtava krivičnog djela koje se tereti.[39] Odluka o tome da li se neki dokazni materijal, mada relevantan, ipak ne bi smio dopustiti počiva na Pretresnom vijeću i dio je njegovog ovlaštenja da kontroliše postupak na način da osigura da se postupak vodi pravično. Na Pretresnom vijeću leži krajnja odgovornost postizanja ravnoteže i ono ima ovlaštenje na osnovu pravila 89(D), koje treba čitati zajedno sa pravilom 70(G), da odbaci dokaz ako utvrdi da je njegova dokazna vrijednost manja od nužnosti da se osigura pravično suđenje. Ovo je zaista krajnji odgovor na prigovore koje su uložili Brđanin i Talić. Pretresno vijeće ima ovlaštenje na osnovu pravila 70(G) da svaki pojedini dokaz ispituje i ex post, uzimajući u obzir cijeli predmet i gledajući na postupak u cjelini kod utvrđivanja pravičnosti.

IV. DISPOZITIV

Iz gorenavedenih razloga,

PRETRESNO VIJEĆE II OVIM odbija “Izmijenjeni zahtjev u vezi s pravilom 70, njegovom primjenom i objelodanjivanjem na osnovu tog pravila” i “[redigovano] dodatak A” tom zahtjevu koji je podnio optuženi Radoslav Brđanin, te “Podnesak na osnovu pravila 70” i “[redigovano] dodatak tom podnesku” koji je podnio optuženi Momir Talić.

Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu je mjerodavan engleski tekst.

Dana 23. maja 2002.
U Hagu,
Nizozemska
/potpisano/
Carmel Agius,
predsjedavajući sudija

[pečat Međunarodnog suda]


[1] Odgovor Tužilaštva na “Zahtjev da mu se omogući pristup informacijama” koji je optuženi Momir Talić podnio 4. februara 2002.

[2] Odluka po zahtjevu optuženog Momira Talića da mu se osigura pristup informacijama, 8. mart 2002.

[3] Ibid.

[4] [redigovano]. Zahtjev za izdavanje subpoene duces tecum odnosno drugog odgovarajućeg pravnog lijeka, 6. mart 2002., par. 6.

[5] Odluka po zahtjevu da se obustavi rješavanje po zahtjevu za izdavanje subpoene duces tecum i/ili drugog odgovarajućeg pravnog sredstva, 12. mart 2002. godine.

[6] Izmijenjeni zahtjev u vezi sa pravilom 70, njegovom upotrebom i objelodanjivanjem na osnovu tog pravila i [redigovano] dodatak A izmijenjenom zahtjevu u vezi sa pravilom 70, njegovom primjenom i objelodanjivanjem na osnovu tog pravila, 19. mart 2002.

[7] Odgovor Tužilaštva na [redigovano] “Izmijenjeni zahtjev u vezi sa pravilom 70, njegovom primjenom i objelodanjivanjem na osnovu tog pravila” koji je optuženi Radoslav Brđanin podnio 19. marta 2002., odnosno 28. marta 2002. godine.

[8] Neslužbeni transkript (“T”) 4206.

[9] T 5063.

[10] T 5064.

[11][redigovano].

[12] Izmijenjeni zahtjev u skladu sa pravilom 70, njegovom primjenom i objelodanjivanjem na osnovu tog pravila i [redigovano] dodatak A, 19. mart 2000., par. 18(G).

[13] Odgovor Tužilaštva na [redigovano] “Izmijenjeni zahtjev u vezi sa pravilom 70, njegovom primjenom i objelodanjivanjen na osnovu tog pravila” koji je optuženi radoslav Brđanin podnio 19. marta 2002., 28. mart 2002., par. 10.

[14] Ibid, par. 10.

[15] T 4495.

[16] Tužilaštvo je smatralo da se Brđanin složio sa tom situacijom, budući da je tvrdio da pravilo 70 ne oslobađa Tužilaštvo obaveze prema pravilu 68 zbog toga što se u pravilu 70 izričito spominju samo pravila 66 i 67. Odgovor optužbe na [redigovano] “Izmijenjeni zahtjev u vezi sa pravilom 70, njegovom primjenom i objelodanjivanjem na osnovu tog pravila” koji je optuženi Radoslav Brđanin podnio 19. marta 2002., 28. mart 2002., par. 12.

[17] Ibid., par. 13.

[18] Pravilo 68 predviđa da tužilac što je prije moguće odbrani objelodani postojanje materijala sa kojima raspolaže Tužilaštvo i koji na bilo koji način ukazuju na nevinost ili umanjuju krivicu optuženih ili mogu uticati na kredibilitet dokaza optužbe. Predsjedavajući sudija je na pretresu 17. aprila 2002. skrenuo pažnju Tužilaštva na njihovu izjavu u odgovoru Tužilaštva da ne raspolažu nikakvim oslobađajućim materijalima ni za jednog ni za drugog optuženog. Bez obzira na saglasnost Tužilaštva s tim u vezi, Tužilaštvo je dodalo napomenu da ne posjeduje oslobađajuće materijale ni za jednog ni za drugog optuženog među materijalima za koje ono može zaključiti da su ključni ili važni za izvođenje dokaza odbrane (T 4500).

[19] Odgovor Tužilaštva na [redigovano] “Izmijenjeni zahtjev u vezi sa pravilom 70, njegovom primjenom i objelodanjivanjem na osnovu tog pravila” koji je optuženi Radoslav Brđanin podnio 19. marta 2002., 28. mart 2002., par. 13.

[20] Ibid., par. 13.

[21] Ibid, par. 14.

[22] Podnesci na osnovu pravila 70 i [redigovano] dodatak, 2. april 2002.

[23] Ibid.

[24] Tužilac protiv Blaškića, predmet br. IT-95-14-T, Odluka Pretresnog vijeća I po zahtjevu tužitelja za svjedočenje putem satelita i zaštitne mjere, 11. novembar 1997., par. 10.

[25] Ibid, par. 10.

[26] Ibid, par. 10.

[27] R v Hennessey (1978) 68 Crim App 419, 425.

[28] Vidi u vezi s tim Rowe i Davis v United Kingdom (2000) 30 EHRR 1, par. 61.

[29] Vidi u vezi s tim Marks v Beyfus (1890) 25 QBD 494, na str. 498, 500; D v NSPCC [1978] AC 171, na str. 218, 232.

[30] Pravilo 70(A) predviđa da bez obzira na odredbe pravila 66 i 67, izvještaji, memorandumi ili drugi interni dokumenti koje je u vezi s istragom ili pripremom predmeta izradila neka strana, njeni pomoćnici ili predstavnici, ne podliježu objelodanjivanju ili obavještavanju prema tim pravilima.

[31] Pravilo 70(B).

[32] Vidi Foucher v France (1997) 25 EHRR 234, par. 34.

[33] Vidi Bulut v Austria (1996) 24 EHRR 84, par. 47-50.

[34] Vidi Edwards v United Kingdom (1992) 15 EHRR 417.

[35] Tužilac protiv Tadića, predmet IT-94-1-A, Presuda [po žalbi na osuđujuću presudu], 15. juli 1999., par. 52; Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, predmet IT-95-14/2-A, Odluka po zahtjevu Marija Čerkeza za produženje roka za podnošenje podneska respondenta, 11. septembar 2001., par. 7.

[36] Član 11 Statuta.

[37] Član 16(1) Statuta.

[38] Izmijenjeni zahtjev u vezi sa pravilom 70, njegovom primjenom i objelodanjivanjem na osnovu tog pravila i [redigovano] Dodatak A, 19. mart 2002., par. 8.

[39] Tužilac protiv Aleksovskog, predmet br. IT-96-21-T, Odluka po žalbi tužitelja u vezi s prihvatljivošću dokaza, 16. februar 1999., par. 25.