PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II

U sastavu:

sudija Carmel Agius, predsjedavajući
sudija Ivana Janu
sudija Chikako Taya

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 20. septembra 2002.

TUŽILAC

protiv

RADOSLAVA BRĐANINA

i

MOMIRA TALIĆA


ODLUKA PO ZAHTJEVU ZA PRIVREMENO PUŠTANJE NA SLOBODU
OPTUŽENOG MOMIRA TALIĆA

Tužilaštvo:

gđa Joanna Korner
g. Andrew Cayley

Odbrana:

g. John Ackerman i g. Milan Trbojević za Radoslava Brđanina
g. Slobodan Zečević i gđa Natacha Fauveau-Ivanović za Momira Talića

PRETRESNO VIJEĆE II (dalje u tekstu: Vijeće) Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (dalje u tekstu: Međunarodni sud) rješava po "Zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu Momira Talića" (dalje u tekstu: zahtjev) koji je optuženi Momir Talić podnio povjerljivo 10. septembra 2002.

I. UVOD I ISTORIJAT POSTUPKA

1. Talić u zahtjevu traži da ga se zbog zdravstvenih problema privremeno pusti na slobodu u svoj porodični dom u Banjoj Luci shodno pravilu 65(B), pod uslovom da ostane na području opštine Banja Luka, izuzev povremenih odlazaka na Vojno-medicinsku akademiju (dalje u tekstu: VMA) u Beograd radi pretraga, liječenja i terapije, po eventualnoj preporuci ljekara. Prema Talićevim tvrdnjama, VMA je jedina specijalizovana ustanova na području Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije koja je u mogućnosti da tretira oboljenje od kojeg on boluje i jedino mjesto na kojem mu se može pružiti zadovoljavajuća medicinska pomoć. Talić je potom, 18. septembra 2002., podnio "Dopunu zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu" (dalje u tekstu: dopuna), u kojoj je uslov boravka na području jedne određene opštine izmijenjen i dopunjen tako da uključuje i opštinu Beograd, i to i kao alternativu Banjoj Luci.[1]

2. Dana 9. septembra 2002., nakon što je primio rezultate niza medicinskih pretraga, dr. P.T.L.A. Falke (dalje u tekstu: dr. Falke), ovlašteni ljekar Pritvorske jedinice Ujedinjenih nacija (dalje u tekstu: PJUN), proslijedio je povjerljivi ljekarski izvještaj sekretaru Međunarodnog suda (dalje u tekstu: sekretar), a potom i ovom Pretresnom vijeću. U tom je izvještaju dr. Falke naveo da Talić boluje od karcinoma i da nije u stanju da izdrži suđenje niti boravak u pritvoru.

3. Dana 10. septembra 2002. Pretresno vijeće je saslušalo strane u odsustvu Talića, koji nije mogao da prisustvuje zbog bolesti. Talić se odrekao svog prava da prisustvuje toj sjednici.

4. Pretresno vijeće je na istoj sjednici imalo priliku da sasluša svjedočenje dr. Falkea i da pregleda dokumente koje je on pripremio. Dr. Falke je objasnio da je dijagnoza karcinom likvidnih slojeva pluća bez mogućnosti izliječenja, osim ublažavanja tegoba, te da se predviđa da Taliću preostaje najviše nekoliko mjeseci života.[2] Dijagnoza je postavljena na osnovu niza pretraga kojima je Talić podvrgnut, i nakon konsultacija sa specijalistom za bolesti pluća i onkologom.[3] Dr. Falke je ponovo naglasio da je režim pritvora nekompatibilan Talićevom sadašnjem zdravstvenom stanju.[4]

5. Dana 10. septembra 2002., Pretresno vijeće je odlučilo da sasluša i drugo mišljenje,[5] te je posredstvom sekretara[6] imenovalo dva vodeća stručnjaka, i to dr. Paula Baasa (dalje u tekstu: dr. Baas), specijalistu za bolesti pluća i primarijusa u bolnici "Antoine van Leeuwenhoek" u Amsterdamu, i dr. Jana van Meerbeeka (dalje u tekstu: dr. van Meerbeek), konsultanta u Odjelu za pulmonarnu medicinu Medicinskog centra "Erasmus" u Roterdamu, da pregledaju Talića i izvijeste o tome.

6. Pretresno vijeće je 10. septembra 2002. primilo garantno pismo od Vlade Republike Srpske kojim se ista obavezala da će se pridržavati svih naloga ovog Pretresnog vijeća ukoliko Talić bude privremeno pušten na slobodu.

7. Dana 11. septembra 2002., dva pomenuta medicinska stručnjaka svjedočila su na zatvorenoj sjednici pred ovim Pretresnim vijećem. Dr. Baas je na sjednici objasnio da je u zatvorskom stacionaru obavio medicinski pregled Talića i da je punkturom plućne maramice uzeo uzorak porebrične tečnosti sa lijeve strane plućne duplje, kako bi ga dao na analizu. Zadržavši svoje mišljenje o konačnoj dijagnozi do dobijanja rezultata te analize, dr. Baas je izvijestio Pretresno vijeće da Talić boluje od lokalizovanog, ali uznapredovalog oblika karcinoma, koji je vjerovatno započeo na plućima.[7] Ova vrsta karcinoma ne može se odstraniti hirurškim zahvatom i neizlječiva je. Hemoterapija bi služila samo ublažavanju tegoba.[8]

8. Na istoj sjednici dr. van Meerbeek je svjedočio da je u zatvorskom stacionaru obavio medicinski pregled Talića i izvijestio je Pretresno vijeće da Talić boluje od karcinoma plućne maramice (maligne ćelije tumora na lijevoj strani plućne duplje). Izjavio je da se radi o neizlječivoj bolesti koja se ne može liječiti ni hirurškim putem, ni radioterapijom ili hemoterapijom.[9] Jedini mogući tretman jeste hemoterapija radi ublažavanja tegoba.[10] Na pitanje Pretresnog vijeća o tome kakva je prognoza, dr. van Meerbeek je objasnio da prosječan vijek pacijenata koji boluju od iste bolesti kao i Talić iznosi otprilike godinu dana, te da vjerovatnoća da će Talić još biti živ za dvije godine iznosi oko 40 procenata.[11]

9. Oba su se stručnjaka složila da Talić, sa svojim sadašnjim zdravstvenim stanjem, nije toliko slab da ne bi mogao ostati u pritvoru nekoliko dana dok se ne obavi rasprava po zahtjevu, te da je Talić na kraći period sposoban da prisustvuje suđenju.[12]

10. Dana 12. septembra 2002., dr. Baas je podnio pismeni izvještaj kojim je izvijestio Pretresno vijeće da je izvršio citološke dijagnostičke pretrage i da može da potvrdi da Talić boluje od karcinoma, vjerovatno pluća, u poodmaklom stadiju, te da je ta bolest neizlječiva i da se ne može odstraniti hirurškim putem.[13]

11. Nakon svjedočenja medicinskih stručnjaka optužba je zatražila da joj se, prije nego što Pretresno vijeće nastavi pretres po zahtjevu, odobri vrijeme da sa tužiocem, koji se u to vrijeme nalazio na službenom putu u inostranstvu, prodiskutuje razne implikacije koje ova situacija povlači za sobom.[14]

12. Pretresno vijeće je 12. septembra 2002. odobrilo zahtjev optužbe i odgodilo pretres po zahtjevu za 17. septembar 2002., naznačivši da, prema svjedočenju dvojice stručnjaka, nema neposredne opasnosti, niti se Taliću nanosi šteta time što će kraće vrijeme nastaviti da boravi u PJUN-u dok se ne obavi diskusija i donese odluka po zahtjevu.

13. Dana 13. septembra 2002., odbrana je podnijela zahtjev[15] za ukidanje povjerljivog statusa zahtjeva i svih dokumenata i zatvorenih sjednica u vezi s istim, koji je ovo Pretresno vijeće odobrilo na sjednici od 17. septembra 2002.[16]

14. Dana 17. septembra 2002., optužba je podnijela "Odgovor optužbe na zahtjev za privremeno puštanje na slobodu Momira Talića" (dalje u tekstu: odgovor optužbe), kojim se protivi privremenom puštanju na slobodu Talića na osnovu toga što je on optužen za najteža moguća kršenja međunarodnog humanitarnog prava, pa bi percepcija takvog privremenog puštanja na slobodu u javnosti mogla nanijeti veliku štetu institucionalnom ugledu tužioca i njegovoj sposobnosti da provodi istrage na teritoriji bivše Jugoslavije. Nadalje, optužba tvrdi da žrtve i svjedoci koji su pristali da sarađuju sa optužbom neće blagonaklono gledati na takvo privremeno puštanje na slobodu, a u kontekstu njihovih vlastitih patnji, neće shvatiti humanitarni motiv za takvo privremeno puštanje na slobodu. Optužba je stoga predložila alternativnu strategiju, to jest da optuženi ostane u pritvoru na VMA-u u Beogradu, pod određenim uslovima.[17]

15. Na sjednici održanoj 17. septembra 2002. Pretresno vijeće je saslušalo usmene argumente strana.

16. Na istoj sjednici saslušan je i predstavnik Vlade Savezne Republike Jugoslavije (dalje u tekstu: SRJ). On je potvrdio pismo o namjerama koje je 13. septembra 2002. dostavilo Savezno ministarstvo pravde SRJ-a u kojem to ministarstvo pruža garancije u vezi sa privremenim puštanjem na slobodu Talića radi medicinskog tretmana na VMA-u, ali nije bio u mogućnosti da izloži stav o dodatnim garancijama koje bi eventualno bile nužne u slučaju da Pretresno vijeće odluči da naloži kućni pritvor za Talića.

17. Dana 19. septembra 2002. Talić je Pretresnom vijeću dostavio pismene garancije.

18. Na sjednici održanoj 19. septembra 2002., Pretresno vijeće je ponovo saslušalo predstavnike SRJ-a i dodatne argumente strana. Predstavnici SRJ-a dostavili su Pretresnom vijeću garantno pismo potpisano od strane predsjednika SRJ-a kojim on preuzima obavezu poštivanja svih naloga Pretresnog vijeća, kako bi se osiguralo da Momir Talić bude u mogućnosti da se u bilo koje vrijeme na poziv Pretresnog vijeća pojavi pred Vijećem. Garancije su u skladu s odredbama Zakona SRJ-a o saradnji sa ovim Sudom. Te garancije obuhvataju sljedeće: (a) obavezu jugoslovenskih vlasti da preuzmu nadzor nad Momirom Talićem od nizozemskih vlasti na aerodromu Schiphol, na dan i u vrijeme kad to naloži Pretresno vijeće; (b) obavezu jugoslovenskih vlasti da obezbijede da optuženi u SRJ putuje pod pratnjom; (c) obavezu jugoslovenskih vlasti da optuženog vrate iz SRJ-a na aerodrom Schiphol i predaju ga nizozemskim vlastima, i to na dan i u vrijeme kad to naloži Pretresno vijeće; (d) optuženog će od nizozemskih vlasti preuzeti, zatim pratiti tokom putovanja, te potom i vratiti nizozemskim vlastima predstavnik kojeg će u predviđenom roku imenovati Savezna vlada SRJ-a; (e) obavezu Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova da preko odgovarajućeg sekretarijata Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije osigura da se optuženi svakodnevno prijavljuje u stanicu policije, da se o tome vodi evidencija, te da se podnosi mjesečni izvještaj kojim se potvrđuje da optuženi ispunjava navedene obaveze, kao i da se u slučaju odsustva optuženog o tome odmah obavijesti Međunarodni krivični sud; (f) obavezu jugoslovenskih vlasti da optuženog smjesta uhapse ukoliko pokuša da pobjegne ili ukoliko prekrši bilo koji od uslova privremenog puštanja na slobodu, te da o tome obavijeste Međunarodni krivični sud, kako bi se mogle izvršiti pripreme za njegov transfer natrag na Međunarodni sud.

I. DISKUSIJA

A. Mjerodavno pravo

19. Pravilo 65 Pravilnika o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik) postavlja osnovu na kojoj Pretresno vijeće može naložiti privremeno puštanje optuženog na slobodu.

"(A) Nakon što je pritvoren, optuženi može biti pušten na slobodu samo na osnovu naloga vijeća.

(B) Pretresno vijeće može izdati nalog za puštanje na slobodu samo nakon što zemlji-domaćinu i državi u koju optuženi traži da bude pušten dade priliku da budu saslušane, i samo ako se uvjerilo da će se optuženi pojaviti na suđenju i da, u slučaju puštanja na slobodu, neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ni bilo koju drugu osobu.

(C) Za puštanje optuženog na slobodu pretresno vijeće može odrediti bilo koje uslove koje smatra primjerenima, uključujući polaganje kaucije i poštivanje uslova potrebnih da bi se osiguralo prisustvo optuženog na suđenju i zaštita drugih osoba."

20. Članom 21(3) Statuta Međunarodnog suda (dalje u tekstu: Statut) propisano je sljedeće:

"optuženi se smatra nevinim dok mu se ne dokaže krivica".

Ova odredba odražava i poziva se na standarde sadržane, između ostalog, u članu 14(2) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima od 19. decembra 1966. (dalje u tekstu: MPGPP) i članu 6(2) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda od 4. novembra 1950. (Evropska konvencija, dalje u tekstu: EKLJP).

21. Pretresno vijeće, u vezi sa tumačenjem pravila 65 Pravilnika, smatra da se mora usredotočiti na konkretnu situaciju u kojoj se pojedini podnosilac zahtjeva nalazi, te da se, stoga, ova odredba ne može primjenjivati in abstracto, nego se kod njene primjene moraju uzeti u obzir činjenične osnove konkretnog predmeta.[18]

22. Optuženi je dužan uvjeriti Pretresno vijeće da će se pojaviti na suđenju i da neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ili bilo koju drugu osobu. Treba zapaziti da Pretresno vijeće zadržava svoje diskreciono ovlašćenje da ne odobri privremeno puštanje na slobodu, čak i ako je uvjereno da će optuženi poštivati dva navedena uslova iz ovog pravila.[19]

23. Nadalje, kod tumačenja pravila 65, u obzir se mora uzeti opšti princip proporcionalnosti. U međunarodnom javnom pravu je neka mjera proporcionalna samo kada je (1) odgovarajuća, (2) nužna i kada (3) njen stepen i opseg ostaju u razumnom odnosu sa predviđenim ciljem. Proceduralna mjera ne smije nikada biti hirovita ili pretjerana. Ako je dovoljno upotrijebiti blažu mjeru, onda treba primijeniti takvu mjeru.[20]

24. Utvrđujući faktore koji su relevantni za donošenje odluke, Pretresno vijeće podsjeća na navod Pretresnog vijeća I:

"Prvo, Međunarodni sud nema vlastitih sredstava za izvršenje naloga za uhićenje ni naloga za ponovno uhićenje optuženika koji je privremeno pušten na slobodu. U tome se mora oslanjati na suradnju država koje nadziru optuženike puštene na slobodu. To zahtijeva oprezniji pristup u procjenjivanju opasnosti bijega optuženika. Hoće li nepostojanje mehanizma za izvršenje naloga biti takva prepreka da se privremeno puštanje na slobodu neće odobriti, ovisit će o danim okolnostima. Takvo stanje bi, umjesto toga, moglo nalagati da se postave strogi uvjeti u pogledu optuženog ili da se uputi zahtjev predmetnoj vladi za dostavljanje podrobnih jamstava.

(...) Od ostalih čimbenika koji bi mogli biti relevantni u okolnostima pojedinih slučajeva, moglo bi se spomenuti sljedeće: okončanje istrage optužbe, čime bi se mogla smanjiti opasnost od potencijalnog uništavanja dokumentarnih dokaza; ili promjena u zdravstvenom stanju optuženog ili njegovih najbližih članova porodice."[21]

25. Pretresno vijeće mora izvršiti svoju vlastitu procjenu i donijeti odluku, uzimajući u obzir argumente, podneske, činjenično stanje u spisu predmeta i pravo, a konačna procjena će, pored toga, ovisiti o svim prilozima, garancijama optuženog i svim garancijama nadležnih vlasti, uzetih u cjelini.

B. Primjena prava na činjenice

26. Ovo Pretresno vijeće rješava po zahtjevu optuženog Talića za privremeno puštanje na slobodu iz humanitarnih razloga, to jest zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja. Humanitarna osnova čini ovaj zahtjev različitim od većine drugih zahtjeva koje je ovaj Sud razmatrao i po kojima je donio odluke. On se razlikuje od slučajeva kao što su, na primjer, Plavšićeva, Gruban, Hadžihasanović, Alagić i Kubura, jer je u svim tim predmetima privremeno puštanje na slobodu traženo u pretpretresnoj fazi i niko nije bio kritično lošeg zdravstvenog stanja. Ovaj se zahtjev razlikuje i od predmeta Đukić, jer je i u tom predmetu privremeno puštanje n a slobodu traženo u pretpretresnoj fazi, a, osim toga, optuženi je bio u tako kritičnom stanju zbog karcinoma da je bilo koja vrsta pritvora bila bez ikakve dvojbe neprimjerena. Stoga se od samog početka ističe da se slučaj Talić ne može razmatrati i rješavati na isti način na koji je na ovom Sudu rješavana bilo koja od gorenavedenih odluka, kao ni druge odluke s kojima se ovaj slučaj ne može striktno porediti.

27. Ipak, saslušavši svjedočenje ovlaštenog ljekara PJUN-a i dvojice stručnjaka koje je imenovalo ovo Pretresno vijeće, uz dostavljenu dokumentaciju, nema nikakve sumnje da Talić boluje od lokalizovanog uznapredovalog karcinoma koji je neizlječiv i ne može se odstraniti hirurškim putem, a trenutno se procjenjuje da je isti u stadiju III-B, uz vrlo lošu prognozu mogućnosti preživljavanja, čak i kratkoročno.

28. Pretresno vijeće smatra da pravilo 65(B) ne reguliše okolnosti koje opravdavaju privremeno puštanje na slobodu baš zbog toga da bi se omogućilo da se o pojedinačnim slučajevima rješava po njihovom meritumu, uz primjenu diskrecionih ovlašćenja u interesu pravde. Prilikom rješavanja pojedinačnih slučajeva nužno je imati na umu razlog za postojanje institucije privremenog puštanja na slobodu, koji je povezan s razlogom za postojanje institucije pritvora.

29. Pretresno vijeće naglašava da je razlog za postojanje institucije pritvora osigurati da optuženi prisustvuje suđenju. Pritvor nema kazneni karakter i ne predstavlja kaznu, budući da optuženi do osude uživa pravo da se smatra nevinim. Ovo temeljno načelo ugrađeno je u član 21, stav 3 Statuta i primjenjuje se u svim fazama postupka, uključujući fazu suđenja.

30. Argument optužbe da bi bilo neprimjereno da Pretresno vijeće odobri Taliću privremeno puštanje na slobodu, s obzirom na poodmaklu fazu suđenja i prirodu dokaza koji su do sada izvedeni, može biti relevantan u kontekstu zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu samo u onoj mjeri u kojoj bi mogao da uvjeri Pretresno vijeće da bi Talić, u slučaju da bude privremeno pušten na slobodu, mogao pokušati da pobjegne ili da na bilo koji način ometa provođenje pravde tako što bi predstavljao prijetnju za neku žrtvu, svjedoka ili neku drugu osobu. Pretresno vijeće je uvjereno da nisu predočeni nikakvi dokazi o postojanju takve neposredne ili buduće opasnosti.

31. Pretresno vijeće je razmotrilo i tvrdnju optužbe da bi privremeno puštanje Talića na slobodu moglo "nanijeti ogromnu štetu institucionalnom ugledu tužioca i njegovoj sposobnosti da provodi istragu na teritoriji bivše Jugoslavije, a kasnije i suđenje u Hagu". Pretresno vijeće je pažljivo odvagalo dva glavna faktora, to jest javni interes, uključujući i interes žrtava i svjedoka koji su pristali da sarađuju s optužbom, i pravo svih pritvorenika da se sa njima postupa čovječno i u skladu sa temeljnim načelima poštivanja njihovog dostojanstva i u skladu s pretpostavkom o njihovoj nevinosti.[22] Shodno tome, Vijeće je uvjereno da bi se institucionalnom ugledu tužioca, a još više i ugledu ovog Suda, zaista nanijela ogromna šteta kad bi ovo Pretresno vijeće zanemarilo krutu stvarnost Talićevog zdravstvenog stanja i ignorisalo činjenicu da je ovaj Sud osnovan da bi afirmisao, branio i primjenjivao humanitarno pravo.

32. Kruta stvarnost Talićevog zdravstvenog stanja jeste takva da za njega nema bijega od prirodne posljedice do koje će njegova bolest na kraju dovesti jer je neizlječiva i ne može se ukloniti hirurškim putem, a vremenom će se samo pogoršavati, uz terapiju ili bez nje. Kruta stvarnost je da postoje vrlo male šanse da će on za godinu dana biti živ. Ovakav scenario takođe znači da je vrlo malo vjerovatno da će Talić još uvijek biti živ kad se završi njegovo suđenje, a još je manje vjerovatno da bi, u slučaju da bude proglašen krivim, bio u poziciji da služi bilo kakvu kaznu. Kruta stvarnost situacije s kojom se suočava ovo Pretresno vijeće zaista je takva. Optužba ipak i dalje pokazuje zabrinutost zbog činjenice da žrtve i svjedoci koji su pristali da sarađuju s Tužilaštvom neće blagonaklono gledati na takvo privremeno puštanje na slobodu, a u kontekstu njihovih vlastitih patnji, neće shvatiti humanitarni motiv za takvo privremeno puštanje na slobodu. Pretresno vijeće svakako saosjeća sa zabrinutošću optužbe, a još više sa zabrinutošću žrtava i svjedoka koji to možda neće razumjeti, kako navodi optužba. Ovo Pretresno vijeće je, međutim, dužno da naglasi da takva zabrinutost ne može da predstavlja osnovu za bilo koju odluku ovog Suda, jer bi to bilo ravno odricanju od odgovornosti Suda da primjenjuje humanitarno pravo kada je to primjereno. Nema sumnje da je, u slučajevima kada je zdravstveno stanje optuženog takvo da nastavak pritvora nije primjeren, ovaj Sud ili bilo koji drugi sud ili tribunal dužan da interveniše i da obezbijedi odgovarajući pravni lijek u skladu sa humanitarnim pravom. U ovom kontekstu Pretresno vijeće upućuje na nedavnu odluku Prve sekcije Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Mouisel protiv Francuske,[23] kojom je prihvaćena žalba u predmetu vezanom za dugotrajni pritvor osobe koja boluje od karcinoma, usljed čega joj je potrebna intenzivna terapija koja zahtijeva prevoz do bolnice pod pratnjom, što se smatralo kršenjem člana 3 EKLJP-a. Pretresno vijeće nema nikakvih sumnji u to da je Talićevo zdravstveno stanje takvo da neporecivo zahtijeva promptnu i efektivnu humanitarnu intervenciju. Bilo bi neprimjereno da ovo Pretresno vijeće čeka dok Talić ne bude na ivici smrti da bi u njegovu korist riješilo njegov zahtjev za privremeno puštanje na slobodu, a u međuvremenu dopustilo da dođe do situacije koja bi predstavljala nečovječno postupanje, kakvo je opisano u odluci u gorepomenutom predmetu Mouisel. To je tako tim prije što svrha pritvora, kako je rečeno ranije, nije kažnjavanje, nego je pritvor samo sredstvo da se osigura prisustvo optuženog na suđenju. S obzirom na gorenavedeni scenario, Pretresno vijeće ne može da razumije zašto optužba zahtijeva daljnje držanje Talića u pritvoru kad zna da će njegovo stanje uskoro, a po svoj prilici prije završetka ovog suđenja, biti isto kao i Đukićevo i da će, baš kao i u tom predmetu, zahtijevati praktično bezuslovno puštanje na slobodu.

33. Pretresno vijeće smatra da bi, s obzirom na Talićevo zdravstveno stanje, bilo nepravedno i nečovječno produžiti njegov pritvor do trenutka kad već bude napola mrtav, pa ga onda pustiti na slobodu. Oslanjajući se na medicinske izvještaje i svjedočenja ljekara koji su ih sačinili, Pretresno vijeće smatra da je sadašnje Talićevo zdravstveno stanje tako ozbiljno da nije kompatibilno s bilo kakvim nastavkom pritvora na duži period. Kao što je objašnjeno u predmetu Mouisel, terapija u cilju ublažavanja tegoba kakvu sada zahtijeva Talićevo stanje, a kakvu će ubuduće još više zahtijevati, opravdava njegovo premještanje u drugačiju sredinu. Nadalje, upravnik PJUN-a, kao i optužba, s pravom su naglasili da se mogu pojaviti bezbjednosni i logistički problemi ukoliko Talić bude tražio hemoterapiju dok se nalazi u pritvoru u PJUN-u, pa čak i ako se na neko vrijeme uputi na terapiju u neku bolnicu u Nizozemskoj.

34. Pored toga, Pretresno vijeće iz istih razloga koji su navedeni u prethodnim paragrafima, smatra da prijedlog optužbe da se umjesto nastavka pritvora u PJUN-u u Hagu obezbijedi nastavak pritvora za Talića na VMA u Beogradu u bezbjednoj okolini, bez mogućnosti da on napusti to mjesto, nije primjereno rješenje jer bi okolnosti koje zahtijevaju humanitarnu intervenciju ovog Suda ostale nepromijenjene. Pretresno vijeće, međutim, kako je već navedeno, ne sumnja u to da se Talićev slučaj ne može tretirati na isti način kao i slučaj Đukić, te da je nužno i primjereno postaviti nekoliko uslova za njegovo privremeno puštanje na slobodu kako bi se osiguralo da se ne nanosi šteta njegovom suđenju koje je u toku. Jedan od tih uslova sličan je onome što je tražila optužba, to jest, ovo Pretresno vijeće se slaže s tim da, dok i ukoliko ovaj Sud ne odluči drugačije, Talićev zahtjev da mu se omogući povratak u opštinu Banja Luka u Republici Srpskoj ne bi trebalo odobriti. Ovo Pretresno vijeće smatra da činjenica da je suđenje protiv njega u toku opravdava ovu mjeru ili ograničenje i Pretresno vijeće je nadalje uvjereno da mu se time neće nanijeti šteta jer će on u svakom slučaju biti ograničen na boravak u Beogradu, gdje isto tako može uživati u blizini svoje porodice.

35. Iz istog razloga koji je naveden u prethodnom paragrafu, konkretno, da se Talićev slučaj ne može tretirati na isti način kao i slučaj Đukić, te da je nužno i primjereno postaviti nekoliko uslova za njegovo privremeno puštanje na slobodu kako bi se osiguralo da se ne nanosi šteta njegovom suđenju koje je u toku, ovo Pretresno vijeće je došlo do zaključka da su okolnosti takve da će se ograničiti mogućnost da se on slobodno kreće po gradu u koji će biti vraćen. Tokom debate koja je vođena pred ovim Pretresnim vijećem, razmatralo se i diskutovalo o mogućnosti da se on smjesti na određenu lokaciju u uslovima kućnog pritvora. U tom kontekstu, ovo Pretresno vijeće upućuje na odluku bivšeg predsjednika Međunarodnog suda, Antonia Cassesea, od 3. aprila 1996. u predmetu Blaškić, u kojoj je koncept kućnog pritvora razmatran funditus. Uzimajući u obzir da kućni pritvor nije mjera koja je konkretno regulisana Pravilnikom ili Statutom ovog Suda, a ni zakonima SRJ-a, te imajući na umu, nadalje, da je koncept kućnog pritvora bliži konceptu nezatvorskih sankcija kao alternativni oblik pritvora nakon izricanja osuđujuće presude, ovo Pretresno vijeće smatra da je primjereno napraviti razliku između kućnog pritvora i postavljanja uslova zabrane napuštanja mjesta boravka. Pretresno vijeće smatra da su okolnosti takve da će za sada biti dovoljno postaviti uslov zabrane napuštanja mjesta boravka. Pretresno vijeće vjeruje da bi takva mjera praktično bila ravna onome što bi se tehnički klasifikovalo kao kućni pritvor, barem u smislu slobode kretanja, a kako je objašnjeno u odluci u predmetu Blaškić gore, ona se ipak može smatrati jednim oblikom pritvora.

36. Pretresno vijeće će postaviti i sve one uslove koji su, po njegovom mišljenju, na jednoj strani, nužni da bi se osiguralo da se Taliću pruži sva potrebna medicinska njega, a na drugoj primjereni u datim okolnostima da bi se osiguralo poštivanje uslova iz pravila 65 kojim je regulisano privremeno puštanje na slobodu.

37. Uzevši sve gorenavedeno kao polazne pretpostavke, Pretresno vijeće će se sada pozabaviti razmatranjem uslova iz pravila 65. Pretresno vijeće je, prema proceduri, dužno saslušati zemlju domaćina prije nego što privremeno pusti Talića na slobodu.

38. Dana 13. septembra 2002., nizozemske vlasti su pismeno obavijestile ovo Pretresno vijeće da se ne protive privremenom puštanju Talića na slobodu pod uslovom da on poslije toga ne živi u Nizozemskoj.[24]

39. Što se tiče uslova da optuženi mora uvjeriti Pretresno vijeće da će se ponovo pojaviti na suđenju u slučaju da se u dovoljnoj mjeri oporavi da bi mogao da nastavi da prisustvuje suđenju, Pretresno vijeće uzima u obzir i pridaje značaj Zakonu o saradnji koji je u aprilu 2002. usvojila Vlada SRJ-a. Ovaj skorašnji zakon utvrđuje proceduru za hapšenje i predaju optuženih osoba Međunarodnom sudu,[25] i obavezuje "organe unutrašnjih poslova" da uhapse takve osobe. Procedura ove vrste ranije nije postojala i Pretresno vijeće prihvata da je Vlada poduzela korake na smanjenju mogućnosti da optuženi izbjegnu hapšenje dok se nalaze na teritoriji SRJ-a. S tim u vezi, Pretresno vijeće je uvjereno i da je predloženi nivo saradnje zadovoljavajući.

40. U ovom kontekstu Pretresno vijeće uzima u obzir garancije koje je pružila SRJ. Ovo Pretresno vijeće je u cjelini zadovoljno jamstvima koje je dala Vlada SRJ-a, posebno time što će lokalne vlasti pomno nadzirati Talića na mjestu njegovog boravka u Beogradu. Shodno tome, Pretresno vijeće ne nalazi da konkretno postoji bilo kakav neposredan rizik da se Talić neće ponovo pojaviti na suđenju.

41. Što se tiče uslova da Talić, ukoliko bude privremeno pušten na slobodu, neće predstavljati opasnost za bilo koju žrtvu, svjedoka ili neku drugu osobu, Pretresno vijeće ponavlja da nije predočen nikakav dokaz niti materijal koji bi pokazao da postoji bilo kakav jasan i/ili neposredan rizik te vrste, te nadalje primjećuje da ništa ne ukazuje na to da je Talić na bilo koji način ometao provođenje pravde od 14. marta 1999., kada je potvrđena optužnica protiv njega. Uprkos tome, Pretresno vijeće je prilikom donošenja ove odluke nastojalo da u najvećoj mogućoj mjeri smanji svaki budući rizik, posebno tako što će Talićevo mjesto boravka ograničiti na područje koje je udaljeno od onoga na koje je prvobitno tražio da se vrati i koje predstavlja dio područja na koje se odnosi optužnica.

42. Konačno, ovo Pretresno vijeće primjećuje da shodno pravilu 65(C) "za puštanje optuženog na slobodu pretresno vijeće može odrediti bilo koje uslove koje smatra primjerenima". Uzeto je u obzir da se Talić slaže sa postavljanjem bilo kakvih uslova koji su nužni za njegovo privremeno puštanje na slobodu. Pretresno vijeće smatra da strogi uslovi i ograničenja Talićeve lične slobode koji su navedeni niže u dispozitivu na odgovarajući način ispunjavaju uslove iz ovog pravila. Stoga Pretresno vijeće, nakon što je odvagalo relevantne okolnosti, kako to zahtijeva pravilo 65(B), i kao što je razmotreno gore u tekstu, nalazi da je primjereno naložiti privremeno puštanje Talića na slobodu.

43. Prilikom donošenja ove odluke Pretresno vijeće je uzelo u obzir i Talićev prijedlog da se odrekne prava na prisustvovanje suđenju, ukoliko se postupak protiv njega nastavi. Pretresno vijeće ne nameće Taliću nikakav uslov te vrste kao preduslov za njegovo privremeno puštanje na slobodu, uglavnom iz razloga vezanih za pravo, ali u svakom slučaju pozdravlja njegovu spremnost da ne ometa nastavak suđenja protiv njega.

44. Optužba traži odgodu izvršenja odluke kako bi se žalila na odobrenje privremenog puštanja na slobodu. Odbrana je izrazila protivljenje tome. Primjereno je i prikladno, međutim, s obzirom na odgovor optužbe, odgoditi odobrenje privremenog puštanja na slobodu do eventualne žalbe optužbe.

II. DISPOZITIV

Iz gorenavedenih razloga,

SHODNO pravilu 65 Pravilnika

PRETRESNO VIJEĆE II OVIM ODOBRAVA zahtjev I NALAŽE da se Talić privremeno pusti na slobodu pod sljedećim uslovima:

1. Talića će na aerodrom Schiphol u Nizozemskoj odvesti nizozemske vlasti.

2. na aerodromu Schiphol Talić će biti privremeno pušten na slobodu pod nadzor imenovanih zvaničnika SRJ-a (imena kojih će biti unaprijed dostavljena) koji će ga pratiti tokom ostatka putovanja do njegovog mjesta boravka u Beogradu.

3. tokom perioda njegovog privremenog boravka na slobodi, Talić se ima i mora složiti s tim da poštuje sljedeće uslove, a SRJ će osigurati poštivanje svakog od ovih uslova:

a) svo vrijeme mora stanovati i ostati na navedenoj adresi u Beogradu,[26] osim povremenih odlazaka na VMA radi pretraga, medicinskog tretmana i terapije, po potrebi. U tu svrhu njegova adresa u Beogradu biće proslijeđena sekretaru i vlastima SRJ-a;

b) ukoliko napusti navedenu adresu u Beogradu zbog odlaska na VMA radi pretraga, medicinskog tretmana i terapije, mora o tome obavijestiti predstavnika Sekretarijata u Uredu Međunarodnog suda u Beogradu;

c) bez ograničavanja uslova a) gore, mora ostati na području opštine Beograd;

d) osim ukoliko bude hospitalizovan na VMA-u ili kad mu to bolest ne dopušta, mora se jednom dnevno prijavljivati policiji u Beogradu, koja će o tome voditi evidenciju i u

skladu s tom evidencijom na kraju svakog mjeseca o tome izvještavati predstavnika Sekretarijata u Uredu Međunarodnog suda u Beogradu;

e) mora preuzeti odgovornost za svoj prevoz sa aerodroma Schiphol do Beograda i natrag, te snositi sve neophodne troškove istog;

f) ne smije ni pod kojim okolnostima putovati u Banju Luku, kao ni u jednu od opština na koje se odnosi optužnica, osim uz odobrenje Pretresnog vijeća;

g) svoj pasoš mora na zahtjev predati predstavniku Sekretarijata u Uredu Međunarodnog suda u Beogradu ili vlastima SRJ-a;

h) svoju vozačku dozvolu mora na zahtjev predati predstavniku Sekretarijata u Uredu Međunarodnog suda u Beogradu ili vlastima SRJ-a;

i) mora pristati na mogući zahtjev da vlasti SRJ-a provjere da li se nalazi na navedenoj adresi u Beogradu ili na VMA;

j) mora pristati na mogući zahtjev da predstavnik Sekretarijata u Uredu Međunarodnog suda u Beogradu provjeri da li se nalazi na navedenoj adresi u Beogradu ili na VMA;

k) mora pristati na to da bude u svakom trenutku dostupan predstavniku Sekretarijata Međunarodnog suda, kako bi isti mogao da procijeni šta bi trebalo poduzeti da bi se osigurala njegova bezbjednost i dobrobit;

l) mora pristati na to da ga jednom mjesečno ili po potrebi posjeti ljekar specijalista kojeg imenuje sekretar Međunarodnog suda, ocijenio njegovo zdravstveno stanje i izvijestio o tome;

m) ne smije imati nikakve kontakte s drugim saoptuženim u ovom predmetu;

n) ne smije imati nikakve kontakte ni na bilo koji način ometati žrtve ili bilo koje druge osobe koje bi mogle svjedočiti na njegovom suđenju, niti na drugi način ometati postupak ili provođenje pravde;

o) o svom predmetu ne smije diskutivati ni s kim, uključujući medije, izuzev sa svojim braniocem;

p) ne smije obavljati nikakvu službenu funkciju;

q) mora se strogo pridržavati svih zahtjeva vlasti SRJ-a koji su nužni da bi te vlasti bile u mogućnosti da ispune svoje obaveze u skladu sa nalogom za privremeno puštanje na slobodu i ispoštuju garancije koje su dale;

r) mora se pridržavati svih drugih i daljnjih naloga i/ili uslova koje Pretresno vijeće ocijeni nužnim u datim okolnostima;

s) mora se vratiti na Međunarodni sud onog dana i u ono vrijeme kad to naloži Pretresno vijeće;

t) mora se strogo pridržavati svakog naloga Pretresnog vijeća kojim se mijenjaju ili ukidaju uslovi za privremeno puštanje optuženog na slobodu.

TRAŽI OD nizozemskih vlasti:

a) da prevezu Talića na aerodrom Schiphol;

b) da na aerodromu Schiphol privremeno puste Talića pod nadzor imenovanih zvaničnika SRJ-a (imena kojih će biti unaprijed dostavljena sekretaru Suda) koji će ga pratiti tokom ostatka putovanja do njegovog mjesta boravka u Beogradu;

c) da na Talićevom povratnom letu preuzmu nadzor nad optuženim na aerodromu Schiphol na dan i u vrijeme koje utvrdi Pretresno vijeće koje rješava ovaj predmet;

d) da prevezu Talića natrag u PJUN ili na neku drugu lokaciju koju odredi Pretresno vijeće.

TRAŽI OD vlasti SRJ-a da preuzmu odgovornost za sljedeće:

a) putne troškove, zajedno i pojedinačno s Talićem, od aerodroma Schiphol do njegovog mjesta boravka i natrag;

b) Talićevu ličnu bezbjednost i sigurnost za vrijeme dok se privremeno nalazi na slobodi;

c) promptno izvještavanje sekretara Suda o prirodi eventualnih prijetnji Talićevoj bezbjednosti, uključujući potpune izvještaje o istragama poduzetim u vezi s takvim prijetnjama;

d) omogućavanje, na zahtjev Pretresnog vijeća ili strana u predmetu, svih vrsta saradnje i komunikacije između strana i osiguravanje povjerljivosti svih takvih komunikacija;

e) osiguravanje poštivanja svih uslova koji su ovim ili nekim daljnjim nalogom postavljeni Taliću;

f) podnošenje pismenog izvještaja svakog mjeseca sekretaru Suda o tome da li se Talić nalazi na naznačenom mjestu boravka i da li se pridržava uslova iz ovog naloga ili eventualnih daljnjih naloga;

g) promptno pritvaranje Talića u slučaju da prekrši bilo koji od uslova njegovog privremenog puštanja na slobodu i hitno izvještavanje Pretresnog vijeća o svakom takvom kršenju;

h) poštivanje primata Međunarodnog suda nad svim eventualnim tekućim ili budućim postupcima u SRJ-u koji se odnose na Talića;

i) neizdavanje pasoša ili bilo kojeg drugog dokumenta koji bi Taliću omogućio da putuje.

UPUĆUJE sekretara Suda

a) da se konsultuje sa Ministarstvom pravosuđa Nizozemske i vlastima SRJ-a u vezi sa praktičnim pripremama za Talićevo puštanje na slobodu i putovanje do Beograda;

b) da drži Talića u pritvoru dok se ne izvrše odgovarajuće pripreme za njegovo putovanje, osim ukoliko umjesto toga ne bude potrebna hospitalizacija;

c) da poduzme sve neophodne mjere kako bi se Taliću pružila sva medicinska pomoć koja mu je potrebna tokom premještaja iz PJUN-a na mjesto boravka u Beogradu;

d) da vlastima SRJ-a dostavi Talićevu adresu u Beogradu;

e) da imenuje ljekara specijalistu koji će jednom mjesečno ili po potrebi imati pristup Taliću kako bi ocijenio njegovo zdravstveno stanje i podnio ovom Sudu pismeni izvještaj o tome.

TRAŽI OD vlasti svih država kroz koje će Talić putovati:

a) da drže Talića pod nadzorom svo vrijeme koje provede u tranzitu na aerodromu;

b) da uhapse i pritvore Talića do njegovog povratka u Pritvorsku jedinicu Ujedinjenih nacija, ukoliko pokuša da pobjegne.

NALAŽE

da se privremeno puštanje Talića na slobodu odgodi do žalbe optužbe u skladu sa pravilom 65(D), (E), (F) i (G).

Sastavljeno na francuskom i engleskom jeziku, pri čemu je mjerodavna verzija na engleskom.

Dana 20. septembra 2002.
U Hagu,
Nizozemska
 
  /potpis na origiinalu/
Carmel Agius
predsjedavajući sudija
   

[pečat Međunarodnog suda ]


[1] Dopuna, par. 7, strana 3.

[2] T. 9728, T. 9734.

[3] T. 9732.

[4] T. 9728, T. 9747.

[5] T. 9752-3.

[6] Faks Ureda za pravnu pomoć i pitanja pritvora od 10. septembra 2002. u vezi sa "Pregledom medicinske dokumentacije g. Talića", dostavljen Pretresnom vijeću 13. septembra 2002.

[7] T. 9789.

[8] T. 9793.

[9] T. 9809.

[10] T. 9810.

[11] T. 9810-11.

[12] T. 9795, T. 9818.

[13] Dopis dr. Baasa o zdravstvenom stanju g. Talića od 12. septembra 2002.

[14] T. 9824 ff.

[15] Requête aux fins de lever la confidentialité de la requête aux fins de la mise en liberté.

[16] T. 9845.

[17] Odgovor optužbe, par. 3-5.

[18] Tužilac protiv Hadžihasanovića i drugih, predmet br. IT-01-47-PT, Odluka kojom se odobrava privremeno puštanje na slobodu Amira Kubure, 19. decembar 2001., par. 7.

[19] Vidi, na primjer, Tužilac protiv Kovačevića, predmet br. IT-97-24-PT, Odluka o zahtjevu odbrane za privremeno puštanje na slobodu, 21. januar 1998.; Tužilac protiv Brđanina i Talića, predmet br. IT-99-36-PT, Odluka po zahtjevu Momira Talića za privremeno puštanje na slobodu, 28. mart 2001.

[20] Tužilac protiv Dragana Jokića, predmet br. IT-02-53-PT, Odluka po zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu optuženog Dragana Jokića, 28. mart 2002., par. 18.

[21] Tužilac protiv Ademija, predmet br. IT-01-46-PT, Nalog po zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu, 20. februar 2002., par. 24-27.

[22] Tužilac protiv Blaškića, predmet br. IT-95-14-T, Odluka po zahtjevu obrane kojim se traži promjena uvjeta pritvora generala Blaškića, 9. januar 1997.

[23] Žalba br. 67263/01, riješena 21.03.2002.

[24] Pismo zamjenika direktora kabineta i odjela protokola od 12. septembra 2002.

[25] Zakon o saradnji između SRJ i Međunarodnog suda, članovi 18-31.

[26] Adresa je dostavljena Pretresnom vijeću kao povjerljivi ex parte podnesak 18. septembra 2002.