PRED PRETRESNIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Carmel Agius, predsjedavajući
sudija Ivana Janu
sudija Chikako Taya

Sekretar: g. Hans Holthuis

TUŽILAC
protiv
RADOSLAVA BRĐANINA


ODLUKA PO PRIJEDLOGU ZA DONOŠENJE OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE NA OSNOVU PRAVILA 98 BIS

Tužilaštvo:
gđa Joanna Korner

Odbrana:
g. John Ackerman
g.David Cunningham


SADRŽAJ

I. UVOD

A. Proceduralni kontekst

B. Pravilo 98 bis: pravne odredbe i standard dokazivanja

II. PRELIMINARNA PITANJA

A. Djela koja odbrana nije osporila

B. Djela za koja optužba čini ustupak i priznaje da nisu dokazana van svake razumne sumnje

C. Djela za koja optužba navodi da su dokazana van svake razumne sumnje, ali koja nisu navedena u optužnici

III. PRIGOVORI ODBRANE

A. Individualna krivična odgovornost

1. Član 7 (1): Udruženi zločinački poduhvat

2. Ostali vidovi odgovornosti na osnovu člana 7(1) Statuta

3. Član 7(3)

B. Genocid

1. Mjerodavno pravo

2. Zaključci u vezi s tačkom 1

C. Saučesništvo u genocidu

1. Zaključci u vezi s tačkom 2

D. Istrebljenje

1. Mjerodavno pravo

2. Činjenični nalazi

3. Zaključak u vezi sa tačkom 4

E. Progoni

F. Mučenje

G. Deportacija

H. Ostale tačke

IV. DISPOZITIV

I. UVOD

A. Proceduralni kontekst

1. Dana 22. augusta 2003., odbrana je podnijela djelimično povjerljivi "Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis."[1] Optužba je 5. septembra 2003. dostavila povjerljivi "Odgovor tužioca na 'Prijedlog optuženog Radoslava Brđanina za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis', i 2. oktobra 2003. "Javnu verziju Odgovora tužioca na 'Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis' od 5. septembra 2003.' i Addendum od 16-17. septembra 2003."[2] Pretresno vijeće je 9. oktobra 2003. donijelo usmenu odluku u vezi sa Prijedlogom odbrane.[3]

B. Pravilo 98 bis: pravne odredbe i standard dokazivanja

2. Pravilo 98 bis (Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude) Pravilnika o postupku i dokazima (u daljem tekstu: Pravilnik) predviđa sljedeće:

(A) Optuženi može podnijeti prijedlog za donošenje oslobađajuće presude za jedno ili više krivičnih djela za koja se tereti u optužnici u roku od sedam dana od završetka izvođenja dokaza optužbe, ali u svakom slučaju prije početka izvođenja dokaza odbrane predviđenog pravilom 85 (A)(ii).

(B) Pretresno vijeće će donijeti oslobađajuću presudu na prijedlog optuženog ili proprio motu ako zaključi da nema dovoljno dokaza da bi ga osudilo po toj optužbi odnosno optužbama.

3. Optužba i odbrana su saglasne[4] da je ispravno primijeniti standard za preispitivanje koji je definisan u drugostepenoj presudi u predmetu Jelisić:

Žalbeno vijeće smatra da se spominjanje situacije u pravilu 98bis u kojoj "nema dovoljno dokaza da bi se na osnovu njih osudilo" odnosi na slučaj u kojem prema mišljenju pretresnog vijeća dokazi optužbe, ako se u njih vjeruje, nisu dovoljni da bi bilo koji razumni presuditelj činjenica mogao ustanoviti da je krivica dokazana van razumne sumnje. S tim u vezi Žalbeno vijeće slijedi svoj nedavno doneseni stav u drugostepenoj presudi u predmetu Delalić, u kojoj je izjavilo: "Test koji se u tom smislu primjenjuje jest da li postoje dokazi (ako se prihvate) na osnovu kojih bi razumni prosuditelj činjenica mogao da se van razumne sumnje uvjeri u krivicu optuženoga po optužbi koja je posrijedi". Sposobnost dokaza optužbe (ako se prihvate) da na osnovu njih razumni presuditelj o činjenicama može van razumne sumnje donijeti osuđujuću presudu ključni je pojam. Stoga test nije da li bi presuditelj zapravo došao do zaključka o oslobađajućoj presudi van razumne sumnje na osnovu dokaza optužbe (ako se prihvate), nego da li bi to mogao učiniti. Na kraju izvođenja dokaza optužbe vijeće može donijeti nalaz da su dokazi optužbe dovoljni da se na osnovu njih van razumne sumnje dođe do zaključka o osuđujućoj presudi, a ipak - čak ako se potom ne izvedu nikakvi dokazi odbrane - na kraju suđenja to vijeće može donijeti oslobađajuću presudu, ukoliko prema mišljenju vijeća o tim dokazima optužba u stvari nije dokazala krivicu van razumne sumnje.[5]

4. Činjenični zaključci u ovoj presudi izvedeni su primjenom "standarda iz pravila 98 bis", odnosno, da li bi razumni presuditelj o činjenicama mogao da se uvjeri van svake razumne sumnje da dokazi koji su izvedeni, ukoliko im se povjeruje, mogu potkrijepiti zaključak o krivici Radoslava Brđanina (u daljem tekstu: optuženi).

II. PRELIMINARNA PITANJA

A. Djela koja odbrana nije osporila

5. Pretresno vijeće primjećuje da, za svrhe svog Prijedloga, odbrana ne osporava određeni broj konkretnih događaja za koje se u optužnici navodi da su se dogodili, [6] i na osnovu kojih su podignute optužbe.[7] Bez obzira na to, Pretresno vijeće se i samo uvjerilo da je, barem kada je riječ o postojanju pomenutih događaja, zadovoljen standard preispitivanja po pravilu 98 bis.[8]

B. Djela za koja optužba čini ustupak i priznaje da nisu dokazana van svake razumne sumnje

6. U Dodatku C priloženom uz Odgovor optužbe, optužba čini ustupak i priznaje da nije iznijela dovoljno dokaza za određeni broj krivičnih djela koja se terete u optužnici. Takav ustupak podijeljen je u dvije kategorije: prvo, u dijelu A Dodatka C, u vezi s krivičnim djelima u opštinama Bihać-Ripač, Bosanska Dubica i Bosanska Gradiška; drugo, u dijelu B Dodatka C, u vezi s uništavanjem i hotimičnim nanošenjem štete vjerskim i kulturnim objektima bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, koja se terete u paragrafima 47(3)(b), 62 i 63 optužnice.

7. Pravne posljedice ovih ustupaka nužno su uticale na neke od tačaka optužnice. Iz razloga kratkoće i sažetosti, ustupci će biti obrađeni zajedno, a ne odvojeno za dio A i dio B.

8. Na osnovu ustupka optužbe u vezi s paragrafom 38 optužnice, koji se odnosi na ubistva, Pretresno vijeće je došlo do zaključka da nema osnova za optužbe koje se odnose na:

ubistvo više ljudi na i oko pijace u Bosanskoj Gradiški u augustu 1992. ili otprilike tog mjeseca – opština Bosanska Gradiška

ubistvo više ljudi u selima Orašac i Duljci u periodu između 20. i 23. septembra 1992. – opština Bihać-Ripač

za svrhe optužbi po tačkama 1 (genocid), 2 (saučesništvo u genocidu), 3 (progoni), 4 (istrebljenje) i 5 (hotimično ubistvo).

9. Na osnovu ustupka optužbe u vezi s paragrafom 40 optužnice, a u vezi s logorima, Pretresno vijeće je došlo do zaključka da nema osnova za optužbe u vezi s logorima i zatočeničkim objektima, u kojima je radio i kojima je upravljao vojni i policijski kadar, pod rukovodstvom kriznih štabova i VRS-a (u daljem tekstu: VRS), u

u opštini Bosanska Dubica (zgrada SUP-a)

u opštini Bihać-Ripač (Traktorski servis u Ripaču)

za svrhe optužbi po tačkama 1 (genocid), 2 (saučesništvo u genocidu) i 3 (progoni), u vezi s incidentima za koje se navodi da su se dogodili u ijednom od ta dva logora.

10. Na osnovu ustupka optužbe u vezi s paragrafom 42 optužnice, koji se odnosi na nanošenje teških tjelesnih i duševnih patnji, Pretresno vijeće je došlo do zaključka da nema osnova za optužbe u vezi sa sljedećim događajima:

Bihać-Ripač

Od 9. juna 1992. selo Ripač je bilo potpuno blokirano i postalo je de facto zatočenički centar za stanovnike bosanske Muslimane. Hangar (Traktorski servis) je korišten kao zatočenički centar za stanovnike sela i bosanske Muslimane sa drugih područja. Neki zatočenici su bili vezani, premlaćivanje je vršeno napolju i prilikom ispitivanja, pri čemu su zatočenici optuživani da su pripadnici "Zelenih beretki". Zatočenici su podvrgavani prisilnom radu. Svi zatočenici su bili izvan borbenog ustroja.

Bosanska Dubica

Od 1. aprila 1992. do 30. septembra 1992. vlasti bosanskih Srba (policijske snage i vojska) zatočile su veliki broj bosanskih Muslimana koji su bili izvan borbenog ustroja. Odvodili su ih u zgradu policije (SUP). Pripadnici policije, vojne policije i SDS-a su ih tukli šakama, nogama, pendrecima, električnim kablovima i kundacima pušaka. Ta premlaćivanja su vršena proizvoljno, a i za vrijeme ispitivanja, cilj kojeg je bio da se zatočenici navedu na priznanje o učešću u aktivnostima SDA, koja je bila legitimna politička stranka. Neki zatočenici su usljed batina izgubili svijest i/ili pretrpjeli teške povrede. Premlaćivanjima su prisustvovali drugi zatočenici.

Bosanska Gradiška

Poslije 15. jula 1992. neki bosanski Muslimani koji su bili izvan borbenog ustroja zatočeni su od strane pripadnika policije, rezervnog sastava policije i vojne policije u školu u Bistrici i u policijsku stanicu u Bosanskoj Gradiški.

U Bistrici i u policijskoj stanici u Bosanskoj Gradiški zatočenici su ispitivani, premlaćivani i mučeni.

za svrhe optužbi po tačkama 1 (genocid), 2 (saučesništvo u genocidu) i 3 (progoni).

11. Kada je riječ o tačkama 6 i 7 (mučenje), Pretresno vijeće primjećuje da se u paragrafu 53 optužnice ponovno navode i inkorporiraju incidenti tokom kojih su nanijete teške tjelesne i duševne patnje pomenute u paragrafu 42, uključujući one za koje se navodi da su se dogodile u Bihać-Ripač, Bosanska Dubica i Bosanska Gradiška. Međutim, Pretresno vijeće ne nalazi za shodno da se očituje po pitanju da li postoji osnov za optužbe u vezi s incidentima navedenim u tim tačkama zbog toga što optužba nije u paragrafu 55 navela da oni potpadaju pod djelo mučenja.

12. Na osnovu ustupka optužbe u vezi s paragrafom 47(3)(a) optužnice, Pretresno vijeće je došlo do zaključka da nema osnova za sljedeću optužbu:

Razaranje, hotimično nanošenje štete i pljačkanje stambenih i privrednih objekata u dijelovima gradova, selima i drugim područjima naseljenim pretežno bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima u mjestima

  • Ripač
    Orašac

  • Bosanska Dubica

  • Bosanska Gradiška
    Liskovac
    Orahovo

za svrhe optužbi po tačkama 3 (progoni), 10 (protivpravno i bezobzirno rasprostranjeno uništavanje i prisvajanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom) i 11 (bezobzirno uništavanje gradova, naselja i sela, ili razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom).

13. Na osnovu ustupka optužbe u vezi s paragrafom 47(3)(b) optužnice, Pretresno vijeće je došlo do zaključka da nema osnova za sljedeću optužbu:

Razaranje ili hotimično nanošenje štete vjerskim i kulturnim objektima bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata

navedeno u dijelu B Dodatka C uz Odgovor optužbe, pri čemu treba imati u vidu sljedeću napomenu. Pretresno vijeće primjećuje da se Dodatak C uz Odgovor optužbe odnosi na rimsku crkvu u Kljevcima u poglavlju o opštini Sanski Most, ali konkretno navodi da je ustvari riječ o Prijedoru. U paragrafu 47(3)(b) optužnice rimokatolička crkva u Kljevcima se smješta u opštinu Sanski Most. Uprkos nepreciznosti imena dotičnog objekta, Pretresno vijeće zaključuje da se radi o istom objektu.[9]

14. Shodno tome, Pretresno vijeće zaključuje da nema osnova za optužbe u vezi sa sljedećim incidentima navedenim u dijelu B Dodatka C uz Odgovor optužbe po tačkama 3 (progoni) i 12 (uništavanje i hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji):

opština Banja Luka

grad Banja Luka katedrala sv. Bonaventure
  džamija Ferhadija
  džamija Arnaudija
  Seferbegova džamija
Budžak područna rimokatolička crkva
  pastoralni centar
Derviši rimokatolička kapelica
Durbica Brdo područna rimokatolička crkva
Kuljani rimokatolička područna crkva
Rekavice rimokatolička kapela

opština Bihać-Ripač

grad Ripač džamija
zaselak Ćukovi džamija
Kulen Vakuf džamija Sultana Ahmeda
zaselak Orašac džamija

opština Bosanska Dubica

grad Bosanska Dubica Gradska džamija
  Čaršijska džamija
  Puhalska džamija
  rimokatolička crkva

opština Bosanska Gradiška

grad Bosanska Gradiška džamija
Bukvik rimokatolička kapela
Čatrnja područna rimokatolička crkva
Mačkovac područna rimokatolička crkva
Orahova džamija
Rovine džamija
Nova Topola župna rimokatolička crkva/samostan

opština Bosanska Krupa

Otoka džamija

opština Bosanski Novi

Bosanska Kostajnica džamija
  rimokatolička crkva
Brđani džamija
Hozići džamija

opština Bosanski Petrovac

Bjelaj džamija

opština Čelinac

Basići džamija
Prešnace rimokatolička crkva
Stara Dubrava rimokatolička crkva

opština Donji Vakuf

Balhodžići džamija
Ćehajići džamija
Dobro Brdo džamija
Jemanlići džamija
Korjenići džamija
Staro Selo džamija
Suhodol džamija
Torlakovac džamija

opština Ključ

grad Ključ rimokatolička crkva
Husići džamija
Kamičak džamija
Ramići džamija

opština Kotor Varoš

grad Kotor Varoš džamija
Bilice područna rimokatolička crkva
Jakotina rimokatolička crkva
Orahova područna rimokatolička crkva
Rujevica područna rimokatolička crkva
Sokoline područna rimokatolička crkva
Vrbanjci nova župna rimokatolička crkva

opština Prijedor

Brđani džamija
Hrustići džamija
Kalate džamija
Ljubija župna rimokatolička crkva
Mahmuljani džamija
Mujkanovići džamija
Donja Ravska župna crkva
Softići džamija
Srednji Jakupovići džamija
Stara Rijeka rimokatolička crkva
  župna rimokatolička crkva
Tomašica područna rimokatolička crkva

opština Prnjavor

grad Prnjavor rimokatolička crkva
Galjipovci džamija
Konjuhovci džamija
Kulaši rimokatolička crkva
Mačino brdo rimokatolička kapela
Ralutinac župna rimokatolička crkva
Štivor rimokatolička crkva

opština Sanski Most

Čirkići džamija
Kljevci rimokatolička crkva
Sasina rimokatolička crkva
  vjerski objekat

opština Šipovo

Vražić džamija

opština Teslić

Gornji Teslić džamija
Hrankovići džamija
Kamenica džamija
Marica džamija
Pribinić džamija
Stenjak džamija
Trnovača džamija

15. Na osnovu ustupka optužbe u vezi s paragrafom 47(4) optužnice, Pretresno vijeće je došlo do zaključka da nema osnova za sljedeću optužbu:

Deportacija ili prisilno preseljenje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz područja u opštinama ARK-a navedenim u paragrafu 4 [...] u područja pod kontrolom legitimne vlade Bosne i Hercegovine (Travnik) i u Hrvatsku (Karlovac)

u vezi s opštinama Bihać-Ripač, Bosanska Dubica i Bosanska Gradiška, za svrhe tačaka 8 (deportacija) i 9 (nehumana djela (prisilno preseljenje)).

16. Na osnovu ustupka optužbe u vezi s paragrafima 47(5) optužnice, Pretresno vijeće je došlo do zaključka da nema osnova za sljedeću optužbu

Uskraćivanje temeljnih prava bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima, uključujući i pravo na zaposlenje, slobodu kretanja, pravo na propisni sudski postupak i odgovarajuću ljekarsku njegu

u vezi s opštinama Bihać-Ripač, Bosanska Dubica i Bosanska Gradiška za svrhe tačke 3 (progoni).

C. Djela za koja optužba navodi da su dokazana van svake razumne sumnje, ali koja nisu navedena u optužnici

17. U Dodatku D Odgovora optužbe, optužba navodi incidente za koje tvrdi da je, iako nisu navedeni u optužnici, izneseno dovoljno dokaza kojima se dokazuje da bi, ukoliko im se povjeruje, razumni presudilac o činjenicama mogao doći do zaključka o krivici van svake razumne sumnje. Optužba navodi da je "dokazala nanošenje štete vjerskim objektima koji nisu navedeni u optužnici [...] i da će podnijeti zahtjev da u skladu s tim izmijeni optužnicu."[10]

18. Usmena rasprava po ovoj tački održana je nakon donošenja usmene odluke. Optužba je izjavila da optužnicu treba izmijeniti kako bi obuhvatila ta djela kao dodatne osnove za tačke po kojima se tereti optuženi. Alternativno, tvrdi se da ta djela trebaju biti obuhvaćena optužnicom kao dokazi o sličnim činjenicama.[11] Odbrana se protivi svakoj izmjeni kojom bi se ta djela inkorporirala kao dio osnova po pojedinim tačkama, obrazlažući to time da odbrana nije imala motiva da unakrsno ispituje svjedoke o tim pitanjima.[12]

19. Nakon iznošenja argumenata strana, Pretresno vijeće je donijelo usmenu odluku kojom je odbilo zahtjev optužbe da se optužnica[13] izmijeni uvrštavanjem tih djela kao osnova za optužbe, ali je dopustilo uvrštavanje relevantnih dokaza o tim djelima u spis, pri čemu je ostavljeno da se naknadno utvrdi njihova dokazna vrijednost.[14]

III. PRIGOVORI ODBRANE

20. Odbrana je iznijela više prigovora. Radi lakšeg citiranja, Pretresno vijeće će te prigovore razmotriti drugačijim redoslijedom od onog kojim su navedeni u Prijedlogu odbrane.

A. Individualna krivična odgovornost

21. Optužba kumulativno tereti optuženog za zločine navedene u tačkama od 1 do 12 po različitim vidovima odgovornosti. To su:

1. odgovornost za svjesno i hotimično učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu (u daljem tekstu: UZP), za koje je optuženi individualno krivično odgovoran na osnovu člana 7(1) Statuta Međunarodnog suda (u daljem tekstu: Statut);[15]

2. odgovornost na osnovu člana 7(1) Statuta jer je planirao, podsticao, naredio ili na drugi način pomagao podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje djela koja se terete u optužnici;[16]

3. odgovornost na osnovu člana 7(3) Statuta za zločine onih koji su optuženom bili podređeni dok se on nalazio na nadređenom položaju vlasti.[17]

22. Pretresno vijeće je, u vezi sa svakim od tih vidova individualne krivične odgovornosti, razmotrilo da li se, na osnovu dokaza optužbe, ukoliko im se povjeruje, razumni presuditelj o činjenicama može uvjeriti van svake razumne sumnje da je optuženi individualno odgovoran za sve zločine koji se terete u optužnici. Kako bi se izbjeglo pretjerano ponavljanje, Pretresno vijeće će sve vidove odgovornosti za sva krivična djela koja se terete u optužnici razmotriti skupa.

1. Član 7 (1): Udruženi zločinački poduhvat

23. Pretresno vijeće ukazuje na definiciju udruženog zločinačkog poduhvata iz drugostepene presude u predmetu Tadić u kojoj se navode tri kategorije udruženog zločinačkog poduhvata.[18]

24. Tokom faze koja je prethodila suđenju, pretpretresni sudija je stavio na znanje stranama u postupku da će se smatrati da se u optužnici alternativno terete prva kategorija udruženog zločinačkog poduhvata (paragraf 27.1) i treća kategorija udruženog zločinačkog poduhvata (paragraf 27.3).[19] Pretresno vijeće zaključuje da se nije teretilo po drugoj kategoriji udruženog zločinačkog poduhvata. S tim u vezi, Pretresno vijeće smatra da bi bilo nepravično prema optuženom da se optužbi dozvoli da se poziva na drugu kategoriju udruženog zločinačkog poduhvata u bilo koju svrhu.[20] Izjave odbrane i optužbe u vezi sa drugom kategorijom udruženog zločinačkog poduhvata stoga nisu relevantne i Pretresno vijeće ih neće uzeti u obzir.[21]

25. Kada je riječ o prvoj kategoriji udruženog zločinačkog poduhvata, odbrana tvrdi da se nijedno od djela koje Statut Međunarodnog suda kvalifikuje kao zločine "ne može stavljati na teret optuženom." Odbrana precizira da "ni u jednom konkretnom slučaju optuženi nije znao da će zločin biti počinjen niti je na bilo koji aktivan način 'praktično' pomogao u njegovom izvršenju."[22]

26. Pretresno vijeće primjećuje da se za argument odbrane da se za jedan od kriterijuma za dokazivanje udruženog zločinačkog poduhvata da se dokaže 'neposredno' učešće optuženog ne može naći uporište u sudskoj praksi ovog Međunarodnog suda.[23] Učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu mogu doprinositi zajedničkom planu u više svojstava. Doista, pojam učešća široko je definisan i može biti u obliku pomoći ili doprinosa izvršenju zajedničkog plana ili svrhe.[24] Učešće obuhvata kako direktno tako i indirektno učešće. Umiješanost nekog optuženog u kriminalne radnje mora biti karika u uzročno-posljedičnom lancu, ali nije nužno da učešće bude conditio sine qua non ili da do djela ne bi ni došlo da nije bilo tog učešća.[25]

27. Pretresno vijeće prihvata da, premda udruženi zločinački poduhvat može imati više različitih kažnjivih ciljeva, nije neophodno da optužba dokaže da je svaki učesnik pristao na počinjenje svakog pojedinog zločina.[26] Međutim neophodno je da optužba dokaže da je, između učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu odgovornom za stvarno izvršenje krivičnog djela koje se tereti i osobe koja se na osnovu udruženog zločinačkog poduhvata smatra odgovornom za to krivično djelo, postojao dogovor da se počini barem to konkretno krivično djelo.[27]

28. Po tom osnovu, Pretresno vijeće se uvjerilo da bi razumni presuditelj o činjenicama mogao, na osnovu dokaza koji su mu izneseni, ukoliko im povjeruje, zaključiti van svake razumne sumnje da je optuženi s ostalim učesnicima u udruženom zločinačkom poduhvatu dijelio zajednički plan, koji se sastojao od i uključivao vršenje krivičnih djela koja se terete u optužnici u tačkama od 1 do 12. Samo za svrhe standarda iz pravila 98 bis, Pretresno vijeće se uvjerilo da je svaki od učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu na jedan ili drugi način umiješan u počinjenje jednog ili više krivičnih djela koja se terete u optužnici po tačkama od 1 do 12 i da je namjera optuženog bila da se postigne rezultat zajedničkog plana i da je on dobrovoljno učestvovao u počinjenju dotičnih krivičnih djela.

29. U vezi s trećom kategorijom udruženog zločinačkog poduhvata, odbrana ponovno navodi da kriterijum 'neposrednosti' za dokazivanje udruženog zločinačkog poduhvata nije zadovoljen u odnosu na optuženog, pošto je on bio udaljen od dotičnih događaja i u njima nije na bitniji način učestvovao. Pretresno vijeće odbacuje ovaj argument u skladu sa prethodno iznesenim obrazloženjem.[28]

30. Primjenjujući standard iz pravila 98 bis, Pretresno vijeće se uvjerilo da su optuženi i svi drugi učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu koji se pominju u optužnici imali udjela u zajedničkom planu koji je činilo, između ostalog, vršenje krivičnih djela deportacije i prisilnog raseljavanja navedena u paragrafima 58 i 59 optužnice. Pretresno vijeće se dalje uvjerilo na osnovu standarda iz pravila 98 bis da su zločini koji se terete u tačkama od 2 do 7 uključivo, i tačkama 10, 11 i 12 bili prirodna i predvidiva posljedica krivičnih djela deportacije i prisilnog raseljavanja prema dogovoru. U vezi sa tačkom 1, međutim, Pretresno vijeće zaključuje da je za izricanje osude za genocid prema članu 4(3)(a) Statuta potrebno da postoji specifična namjera počinjenja genocida. Kako je objašnjeno u paragrafima 55-57 dolje, ova specifična namjera nespojiva je sa pojmom genocida kao prirodne i predvidive posljedice zločina koji nisu genocid, u skladu sa dogovorom učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu. Zbog toga, Pretresno vijeće zaključuje da nema osnova za optužbe u vezi sa tačkom 1 u kontekstu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata.

31. Pretresno vijeće na osnovu raspoloživih dokaza zaključuje da razumni presudilac o činjenicama, ukoliko povjeruje tim dokazima, može takođe zaključiti van svake razumne sumnje da je optuženi bio svjestan rizika da će drugi učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu počiniti krivična djela koja se terete u tačkama od 2 do 7 uključivo, i tačkama 10, 11 i 12. Bez obzira na pomenutu svjesnost, optuženi je hotimično provodio deportacije i prisilno raseljavanje stanovništva, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, širih razmjera sa područja opština Autonomne regije Krajina (u daljem tekstu: ARK) na područja pod kontrolom legitimne vlade Bosne i Hercegovine (Travnik) i u Hrvatsku (Karlovac). Optuženi je namjeravao da prisili te ljude da napuste svoju teritoriju "bez ikakvog osnova dopuštenog međunarodnim pravom."[29] Samo za svrhe standarda iz pravila 98 bis Pretresno vijeće se uvjerilo da je svaki od učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu na jedan ili drugi način umiješan u počinjenje jednog ili više krivičnih djela koja se terete u optužnici po tačkama od 2 do 12. Pretresno vijeće smatra da nema uporišta za tvrdnju odbrane da treća kategorija udruženog zločinačkog poduhvata iziskuje konkretno znanje o događajima i "prisustvo" u smislu učešća u aktivnostima koje su za rezultat imale počinjenje zločina koje je optuženi mogao predvidjeti.[30]

32. Iz gorenavedenih razloga, Pretresno vijeće usvaja Prijedlog odbrane u vezi sa tačkom 1 u kontekstu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata, a odbacuje Prijedlog po svim drugim prigovorima u vezi s udruženim zločinačkim poduhvatom.[31]

2. Ostali vidovi odgovornosti na osnovu člana 7(1) Statuta

33. Iako odbrana, samo za svrhe postupka po pravilu 98 bis, konkretno ne osporava dokaze koji se odnose na vidove odgovornosti po članu 7(1) Statuta koji nisu "počinjenje" u kontekstu udruženog zločinačkog poduhvata, Pretresno vijeće je razmotrilo dokaze u vezi sa svakim pojedinim vidom odgovornosti koji se optuženom stavlja na teret.[32]

(a) Planiranje

34. Primjenjujući standard iz pravila 98 bis, Pretresno vijeće se na osnovu raspoloživih dokaza uvjerilo da je optuženi, u dogovoru sa drugim pojedincima navedenim u optužnici, planirao, osmislio i organizovao počinjenje krivičnih djela koja se terete u optužnici po tačkama od 1 do 12, kako u pripremnoj fazi tako i u fazi izvršenja, pri čemu je njegovo učešće u formulisanju zločinačkog plana i podržavanju plana koji su predložili drugi bilo suštinskog karaktera.[33] Za svrhe ove odluke, Pretresno vijeće se dalje uvjerilo da, na osnovu dokaza koji su izneseni, ukoliko im se povjeruje, razuman presuditelj o činjenicama može zaključiti van svake razumne sumnje da su predmetna krivična djela počinjena i da je namjera optuženog bila da ona budu počinjena.[34]

(b) Podsticanje

35. Primjenjujući standard iz pravila 98 bis, Pretresno vijeće se uvjerilo da, na osnovu raspoloživih dokaza, razumni presuditelj o činjenicama može zaključiti van svake razumne sumnje da je optuženi, svojim djelima i ponašanjem, podstakao druge pojedince navedene u optužnici da počine djela koja se terete u tačkama od 1 do 12 optužnice.[35] Nije neophodno dokazivati da ova krivična djela ne bi bila počinjena bez njegovog učešća.[36] Primjenjujući standard iz pravila 98 bis, međutim, Pretresno vijeće se uvjerilo da ima dovoljno dokaza da se zaključi da djela i ponašanje optuženog predstavljaju faktor koji je očito doprinio ponašanju fizičkih počinilaca krivičnih djela o kojima je riječ: optuženi je namjeravao da isprovocira i potakne na počinjenje tih krivičnih djela, i bio je svjestan značajne vjerovatnoće da će počinjenje tih krivičnih djela biti vjerovatna posljedica njegovih djela i ponašanja.[37]

(c) Naređivanje

36. Primjenjujući standard iz pravila 98 bis, Pretresno vijeće se uvjerilo na osnovu raspoloživih dokaza da je optuženi imao ovlasti da izdaje naređenja. Relevantni dokazi ukazuju na to da su njegova naređenja ustvari izvršavali drugi pojedinci navedeni u optužnici. Pored toga, relevantni dokazi, ukoliko im se povjeruje, ukazuju na to da je optuženi svjesno i hotimično koristio svoj položaj vlasti da naredi tim pojedincima da počine krivična djela koja se terete u optužnici po tačkama od 1 do 12.[38]

(d) Pomaganje i podržavanje

37. Primjenjujući standard iz pravila 98 bis, Pretresno vijeće se, na osnovu raspoloživih dokaza, dalje uvjerilo da je optuženi pomagao i podržavao druge pojedince navedene u optužnici u počinjenju krivičnih djela koja se terete po tačkama od 1 do 12 optužnice. Relevantni dokazi, ako im se povjeruje, ukazuju na to da je on dao suštinski doprinos počinjenju tih djela: svojim činjenjem ili nečinjenjem, premda pretežno prostorno i vremenski nevezanim za fizičko izvršenje krivičnih djela o kojima je riječ, imao je odlučujući uticaj na počinjenje tih krivičnih djela. Ona su se sastojala od omogućavanja i pružanja moralne podrške fizičkim počioniocima tih djela.[39] Za svrhe ove odluke, Pretresno vijeće se uvjerilo da je dostignut standard iz pravila 98 bis jer se ukazuje na to da je optuženi znao da su odgovarajući rukovodioci namjeravali da počine krivična djela o kojima je riječ, a on je bio svjestan da je svojim radnjama pomogao glavnim počiniocima da počine ta krivična djela, te stoga, na osnovu ovih dokaza, razumni presuditelj o činjenicama može zaključiti da je optuženi krivično odgovoran za pomaganje i podržavanje.[40]

(e) Zaključci

38. Iz gorenavedenih razloga, Pretresno vijeće odbija Prijedlog odbrane u pogledu odgovornosti optuženog za planiranje, podsticanje, naređivanje ili na drugi način pomaganje i podržavanje planiranja, počinjenja ili izvršenja krivičnih djela koja se terete u optužnici po tačkama od 1 do 12.[41]

3. Član 7(3)

39. Sudska praksa je postavila tri kriterijuma za utvrđivanje krivične odgovornosti na osnovu člana 7(3) Statuta:

1. postojanje odnosa nadređeni-podređeni između zapovjednika (optuženog) i izvršioca krivičnog djela;

2. optuženi je znao ili je bilo razloga da zna da se sprema izvršenje krivičnog djela ili da je ono izvršeno; i

3. optuženi nije preduzeo nužne i razumne mjere za spriječi izvršenje krivičnog djela ili da kazni njegove počinioce.[42]

40. Odbrana tvrdi da optužba nije iznijela teret dokazivanja u vezi sa prvim kriterijem, zato što nije dokazala postojanje odnosa nadređeni-podređeni između optuženog i lica koja su počinila konkretna djela navedena po tačkama optužnice koje sadrže suštinske optužbe.[43] Odgovor optužbe je bio da je izvedeno dovoljno dokaza o ispunjenju sva tri kriterija neophodna da bi se dokazala odgovornost optuženog na osnovu člana 7(3) Statuta.[44]

41. Pretresno vijeće se uvjerilo da je ponuđeno dovoljno dokaza, na osnovu kojih, ukoliko im povjeruje, razuman presuditelj o činjenicama može da se uvjeri van svake razumne sumnje da je optuženi odgovoran na osnovu člana 7(3) Statuta za krivična djela koja se terete u optužnici po tačkama od 1 do 12.

42. Za svrhe ove odluke, tj. u skladu sa standardom iz pravila 98 bis, Pretresno vijeće se uvjerilo da ima dovoljno dokaza da je optuženi: (a) obavljao više državnih i stranačkih funkcija na različitim nivoima vlasti; (b) u svojstvu, inter alia, predsjednika Kriznog štaba ARK, imao efektivnu kontrolu nad funkcionerima opštinskih vlasti i kriznih štabova u opštinama ARK, policijom na regionalnom (CSB) i opštinskom (SJB-ovi) nivou, vojnim i paravojnim grupama, i (c) posjedovao je i de jure i de facto ovlasti da spriječi krivična djela svojih podređenih i da kazni ili osigura kažnjavanje počinilaca tih krivičnih djela nakon njihovog počinjenja.

43. Pored toga, Pretresno vijeće se uvjerilo da na osnovu raspoloživih dokaza, ako im povjeruje, razuman presuditelj o činjenicama može da se uvjeri van svake razumne sumnje da je optuženi znao ili je imao razloga da zna da se sprema počinjenje tih krivičnih djela ili da su ona počinjena. Pored toga, primjenjujući standard iz pravila 98 bis, Vijeće se uvjerilo da optuženi nije uradio ništa kako bi spriječio ta krivična djela ili kaznio njihove počinioce.

44. Pretresno vijeće, stoga, odbija Prijedlog odbrane u pogledu odgovornosti optuženog na osnovu člana 7(3) Statuta za krivična djela koja se terete u optužnici po tačkama od 1 do 12.[45]

B. Genocid

45. Po tački 1, optuženi se tereti za genocid, kažnjiv na osnovu članova 4(3)(a), i 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

46. Odbrana tvrdi da nema dokaza koji bi ukazivali na postojanje plana na nivou Srpske demokratske stranke (u daljem tekstu: SDS) Republike Srpske ili ARK-a da se uništi u cijelosti ili djelimično nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva.[46] U odsustvu takvog plana, odbrana zaključuje da nije postojao udruženi zločinački poduhvat koji bi za cilj imao počinjenje genocida.[47] Odbrana takođe tvrdi da nema dokaza koji bi ukazivali na to da je tokom perioda na koji se odnosi optužnica i na području na koji se ona odnosi počinjen genocid.[48]

47. Optužba odgovara da dokazi ukazuju na to da je plan da se prisilno i trajno raseli stanovništvo bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije planirane srpske države postojao na svim nivoima (republičkom, regionalnim i opštinskim), "te da je do ljeta 1992. u okviru tog plana postojala namjera da se unište grupe bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u [ARK]."[49] Optužba dalje tvrdi da je optuženi osmislio ovaj plan ili je barem bio blisko upućen u njega, a spremno ga je prihvatio sa namjerom da se unište grupe bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata.[50] Konačno, optužba tvrdi da je genocidna kampanja protiv bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u ARK sprovedena u periodu od aprila do decembra 1992.[51]

1. Mjerodavno pravo

48. Obje strane su iznijele argumente u vezi sa mjerodavnim pravom primjenjivim na tačke 1 (genocid) i 2 (saučesništvo u genocidu). Pretresno vijeće će se pitanjem mjerodavnog prava pozabaviti samo u pogledu onih pitanja o kojima se strane ne slažu ili koje po mišljenju Vijeća treba razjasniti u ovoj fazi.[52]

(a) Objektivni element: actus reus

49. Optužba tvrdi da su grupe bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata zaštićene grupe u ovom slučaju.[53] Odbrana se po tom pitanju nije izjasnila. Primjenjujući standard iz pravila 98 bis, Pretresno vijeće je zaključilo da postoji dovoljno dokaza o tome da je tvrdnja optužbe tačna.

50. U optužnici, optužba navodi da je vršena kampanja koja je bila zamišljena da se unište, u cijelosti ili djelomično, grupe bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u opštinama na koje se odnosi optužnica i koju je činilo ponašanje konkretno navedeno u članu 4(2)(a), (b) i (c) Statuta, odnosno, ubistva bosanskih Muslimana i Hrvata koji nisu učestvovali u borbama, nanošenje im teških tjelesnih ili duševnih povreda i zatočenjem u uslovima sračunatim na njihovo djelomično fizičko uništenje.[54] Prema optužnici, u logorima i zatočeničkim objektima takve uslove činili su premlaćivanja i druga fizička zlostavljanja, izgladnjivanje, zagađena voda, nedovoljna ili nepostojeća zdravstvena njega, nehigijenski uslovi i nedostatak prostora.[55]

51. Optužba u odgovoru dodaje tvrdnju da je "masovna deportacija grupa bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata" činila uslove sračunate na to da dovedu do njihovog fizičkog uništenja, u smislu člana 4(2)(c) Statuta.[56] Paragrafi 37(3) i 43 optužnice nedvosmisleno ukazuju na to da ova tvrdnja nije navedena u optužnici. Pretresno vijeće stoga zaključuje da odbrana nije na adekvatan način obaviještena o ovom aspektu teze optužbe po tačkama 1 i 2, zbog čega je Pretresno vijeće neće prihvatiti.[57]

(b) Subjektivni element: mens rea

52. Specifična namjera koja se traži za genocid na osnovu člana 4(3)(a) Statuta jeste "namjera da se uništi, u cijelosti ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva."[58]

53. Strane ne osporavaju da je kriterij specifične namjere ispunjen namjerom da se "djelimično" uništi zaštićena grupa u okviru određenog geografskog područja, u ovom slučaju, grupe bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u ARK.[59] Praksa Međunarodnog suda podržava takvo shvatanje.[60]

54. Optužba alternativno navodi da je kriterijum konkretne namjere ispunjen ciljanim uništavanjem rukovodstva bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana i vojno sposobnih muškaraca, zbog toga što oni čine značajan dio grupe u smislu kriterijuma specifične namjere.[61] Odbrana se protivi stavu da vojno sposobni muškarci čine značajan dio grupe u smislu kriterijuma specifične namjere.[62] S obzirom na aktuelnu praksu Međunarodnog suda,[63] za svrhe ove odluke Pretresno vijeće smatra neprimjerenim da se već sada isključuje mogućnost da je ciljano uništavanje vojno sposobnih muškaraca moglo, bez obzira na sve, predstavljati dokaz o namjeri da se uništi, u cjelini ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva.

55. Kako je ranije navedeno,[64] optužba u optužnici navodi, inter alia, da je optuženi odgovoran za genocid na osnovu toga što je to bila prirodna i predvidiva posljedica kampanje zamišljene u cilju eliminacije stanovništva bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana u opštinama koje se navode u optužnici, putem njihove deportacije ili prisilnog premještanja.[65] Odbrana se protivi ovoj tvrdnji i navodi da, sa pravnog stanovišta, osuda za genocid po osnovu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata nije dopuštena s obzirom na kriterij specifične namjere.[66] Optužba odgovara da "za osudu na osnovu člana 4(3)(a) ne bi bio potreban dokaz o specifičnoj namjeri u slučajevima kada je optuženi svjesno preuzeo rizik da bi mogao biti počinjen genocid kao prirodna i predvidiva posljedica izvršenja [udruženog zločinačkog poduhvata]."[67]

56. Kako je već rečeno,[68] Pretresno vijeće se poziva na definiciju treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata koju je postavilo Žalbeno vijeće u predmetu Tadić, prema kojoj takav poduhvat čini "zajednička zamisao da se nastavi određeno ponašanje u slučajevima kada jedan od počinilaca vrši djelo koje je, premda izvan zajedničke zamisli, bilo prirodna i predvidiva posljedica ostvarivanja te zajedničke svrhe."[69]

57. Pretresno vijeće ponavlja da je specifična namjera koja se traži za genocid navedena u paragrafu 52 gore. Ova specifična namjera ne može se uskladiti sa mens rea koja je potrebna za osudu na osnovu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata. Ona se sastoji od svjesnosti optuženog rizika da drugi učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu počine genocid. To je različita mens rea koja ne doseže prag potreban da bi se ispunio kriterij specifične namjere koji je potrebno ispuniti da bi se izrekla osuda za genocid na osnovu člana 4(3)(a).[70] S obzirom na to, Pretresno vijeće zaključuje da nema osnova za optužbe po tački 1 u kontekstu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata.[71]

2. Zaključci u vezi s tačkom 1

58. Pored ranije navedenih prigovora odbrane, u kontekstu tih prigovora, odbrana konkretno osporava da dva dokazna predmeta, konkretno "Dokument o varijanti A i B" (dokazni predmet P25) i "Šest strateških ciljeva srpskog naroda" (dokazni predmet P 189) potkrepljuju tvrdnju o postojanju genocidnog plana ili odražavaju specifičnu namjeru potrebnu za genocid.[72] Pretresno vijeće zaključuje da bi bilo izvan okvira pravila 98 bis da se u ovoj fazi pozabavi pitanjem da li određeni dokazni predmeti, posmatrani izolovano, potkrepljuju takav zaključak.

59. Na osnovu dokaza o učešću optuženog u prvoj kategoriji udruženog zločinačkog poduhvata, ukoliko se tim dokazima povjeruje, Pretresno vijeće zaključuje da bi razuman presuditelj o činjenicama mogao da se uvjeri van svake razumne sumnje da je optuženi sa ostalim učesnicima u udruženom zločinačkom poduhvatu dijelio zajednički plan koji je činio i uključivao počinjenje genocida nad grupama bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u ARK tokom perioda na koji se odnosi optužnica i na području koje se u njoj navodi.[73] U skladu s tim zaključkom i na osnovu istih standardnih kriterija iz pravila 98 bis, postoji dovoljno dokaza na osnovu kojih bi razuman presuditelj o činjenicama mogao da se uvjeri van svake razumne sumnje da je optuženi posjedovao specifičnu namjeru za tačku 1.

60. Pretresno vijeće zaključuje da ima dovoljno dokaza o ubistvima, nanošenju teških tjelesnih povreda i smišljenom nametanju životnih uslova sračunatih na to dovedu do fizičkog uništenja, izvršenih protiv bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa namjerom da dovedu do djelimičnog uništenja tih grupa kao takvih koje bi, ako im se povjeruje, mogle razumnog presuditelja o činjenicama uvjeriti van svake razumne sumnje da je u periodu od aprila do decembra 1992. u opštinama navedenim u optužnici počinjen genocid.

61. Konačno, samo za svrhe pravila 98 bis i isključivo na osnovu navedenih standardnih kriterija iz pravila 98 bis, Pretresno vijeće zaključuje da ima dovoljno dokaza o tome da je optuženi svjesno provodio zločin genocida, koji bi, ukoliko im se povjeruje, mogli navesti razumnog presuditelja o činjenicama da se uvjeri van svake razumne sumnje u krivičnu odgovornost optuženog za genocid po tački 1 optužnice.

62. Naravno, razlozi koje je ovo Pretresno vijeće navelo u paragrafima 59 do 61 čine suštinu teze protiv optuženog i njima će se članovi ovog Pretresnog vijeća podrobnije pozabaviti u završnoj fazi ovog suđenja. Ustvari, postoje i drugi dokazi koji govore u prilog optuženog i kojih je ovo Pretresno vijeće potpuno svjesno, ali koji, za svrhe ovog konkretnog postupka, tj. utvrđivanja da li su ispunjeni standardi iz pravila 98 bis, ne mogu imati nikakvih posljedica. Njima će se naravno u potpunosti dati odgovarajuća težina kada Pretresno vijeće bude donosilo konačnu odluku, kada će takođe biti u poziciji da ocijeni sve trenutno raspoložive dokaze u svjetlu dokaza koje će možda izvesti odbrana.

63. Shodno tome, s izuzetkom zaključka Pretresnog vijeća u paragrafu 57 gore, Prijedlog odbrane se odbija u pogledu tačke 1. Premda većina članova Pretresnog vijeća podržava ovaj zaključak, sudija Janu se s njim ne slaže.[74]

C. Saučesništvo u genocidu

64. Po tački 2, optuženi se tereti za saučesništvo u genocidu, kažnjivo na osnovu članova 4(3)(e), i 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

65. Odbrana tvrdi da nema dokaza za tvrdnju da je u ARK počinjen genocid i da, prema tome, osuda za saučesništvo u genocidu nije održiva.[75] Optužba na to odgovara da je dokazala optužbe i za genocid i za saučesništvo u genocidu.[76] Pretresno vijeće je već gore navelo da razuman presuditelj o činjenicama, na osnovu dokaza koji su dosad izvedeni u ovom predmetu, ukoliko im se povjeruje, može van svake razumne sumnje biti uvjeren da je u periodu od aprila do decembra 1992. u opštinama navedenim u optužnici počinjen genocid.[77]

66. Iako se to konkretno ne navodi u Prijedlogu odbrane, Pretresno vijeće smatra neophodnim da se pozabavi kriterijumom mens rea za saučesništvo u genocidu. Optužba tvrdi da je psihički element saučesništva u genocidu taj da je "optuženi znao da je krivično djelo počinjeno u ostvarivanju namjere da se uništi, u cjelini ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva."[78] Pretresno vijeće primjećuje da, prema sudskoj praksi MKSR-a, optuženi može biti osuđen za saučesništvo u genocidu ukoliko optužba dokaže van svake razumne sumnje da je optuženi znao da svojim radnjama pomaže glavnom počiniocu u provođenju genocida i da mu je bilo poznato stanje svijesti glavnog počinioca;[79] nije potrebno da dokaže da je optuženi dijelio specifičnu namjeru glavnog počinioca. S obzirom na navedeno, Pretresno vijeće ne smatra da je u ovoj fazi primjereno da odbaci tačku saučesništvo u genocidu u vezi s trećom kategorijom udruženog zločinačkog poduhvata.

1. Zaključci u vezi s tačkom 2

67. Kada je riječ o optužbi za saučesništvo u genocidu, Pretresno vijeće se uvjerilo da razuman presuditelj o činjenicama može, na osnovu dokaza koji su dosad izvedeni u ovom predmetu, ako im povjeruje, van svake razumne sumnje biti uvjeren da je optuženi svjesno pomagao počinjenje genocida. Shodno tome, razuman presuditelj o činjenicama može na osnovu tih dokaza biti uvjeren van svake razumne sumnje u krivicu optuženog za saučesništvo u genocidu.

68. Prijedlog odbrane stoga se odbija u pogledu tačke 2. Premda većina članova Pretresnog vijeća podržava ovu odluku, sudija Janu se s njom ne slaže.[80]

D. Istrebljenje

69. Po tački 4, optuženi se tereti za istrebljenje, zločin protiv čovječnosti kažnjiv na osnovu članova 5(b), i 7(1) i 7(3) Statuta.[81]

70. U svom Prijedlogu, odbrana općenito tvrdi da "tužilac nije predočio dovoljno dokaza koji bi mogli da potkrepe osudu za istrebljenje.[82]" Konkretno kada je riječ o elementu actus reus istrebljenja, odbrana objašnjava da je primarni kriterij za dokazivanje zločina istrebljenja taj da su "ubistva morala biti masovnih razmjera."[83] Odbrana dalje tvrdi da nema dokaza za tvrdnje o masovnim ubistvima one vrste koji su potrebni da bi se dokazalo počinjenje zločina istrebljenja i da se "takvi dokazi ne mogu izvesti akumuliranjem odvojenih i nepovezanih incidenata."[84] Pored toga, odbrana vjeruje da nema dokaza da je optuženi, "zbog svog položaja ili ovlasti mogao da odlučuje o sudbinama ili je imao kontrolu nad velikim brojem pojedinaca."[85] Kada je riječ o elementu mens rea istrebljenja, odbrana konačno tvrdi da nema dokaza da je optuženi "imao saznanje o tome da je njegovo djelovanje dio širokog ubilačkog poduhvata u kojem je veliki broj pojedinaca sistematski označen da bude ubijen ili je bio ubijen."[86]

71. U svom odgovoru, optužba se slaže s navodima odbrane o elementu actus reus zločina istrebljenja.[87] Međutim, optužba pobija tvrdnje odbrane da ne postoji dovoljno dokaza da su izvršena ubistva osoba masovnih razmjera i da se zločin istrebljenja ne može dokazati akumuliranjem incidenata.[88] Optužba ostaje pri tvrdnji da se u "Prijedlogu odbrane ne nude nikakvi pravni ili činjenični argumenti u prilog ovim tvrdnjama i da se time zanemaruje precedentno pravo."[89] Pored toga, optužba primjećuje da je mens rea istrebljenja različito formulisana u sudskoj praksi ovog Međunarodnog suda i MKSR-a.[90] Optužba tvrdi da je, bez obzira na to koji će standard mens rea na kraju primijeniti ovo Pretresno vijeće, iznijela teret dokazivanja iz pravila 98 bis da Pretresno vijeće koje razumno postupa može osuditi optuženog po optužbi za istrebljenje. [91]

1. Mjerodavno pravo

(a) Objektivni element: actus reus

72. Pretresno vijeće se slaže sa stranama da actus reus istrebljenja čine ubistva masovnih razmjera.[92] Pretresno vijeće prihvata definiciju elementa actus reus istrebljenja koju je postavilo Pretresno vijeće u predmetu Vasiljević:

Materijalni element istrebljenja čini bilo koja radnja ili kombinacija radnji koje doprinose lišenju života velikog broja osoba (actus reus).[93]

73. Pretresno vijeće primjećuje da u mjerodavnom pravu i sudskoj praksi nema osnova za tvrdnju odbrane da se počinjenje zločina istrebljenja ne može dokazati akumuliranjem odvojenih i nepovezanih incidenata. Naprotiv, Pretresno vijeće stoji na stanovištu da element masovnosti zločina na teritoriji koju pokriva optužnica dopušta mogućnost dokazivanja elementa actus reus istrebljenja na agregatnoj osnovi.[94]

74. Pretresno vijeće takođe primjećuje, u vezi sa elementom actus reus istrebljenja, da nije postavljeno kao uslov da optužba dokaže da je optuženi imao kontrolu nad velikim brojem pojedinaca s obzirom na svoju funkciju ili ovlasti, kako to tvrdi odbrana. Kako bi se dokazao materijalni element zločina istrebljenja, dovoljno je da dokazi ukazuju na to da je optuženi počinio bilo koje djelo ili kombinaciju djela koja su doprinijela ubistvu velikog broja pojedinaca.[95]

(b) Subjektivni element: mens rea

75. Pretresno vijeće primjećuje da element mens rea za zločin istrebljenja nije jednoobrazno definisan u sudskoj praksi ovog Međunarodnog suda i MKSR-a. Opšte uzev, mogu se pronaći tri različita pristupa. Prema prvom pristupu, koji je formulisalo pretresno vijeće u predmetu Kayishema, element mens rea istrebljenja sastoji se u tome da je optuženi svojim činjenjem (činjenjima) i nečinjenjem (nečinjenjima) morao imati namjeru da ubije, ili je bio bezobziran ili grubo nehatan u odnosu na to da li će izazvati smrt i biti svjestan da njegovo činjenje (činjenja) ili nečinjenje (nečinjenja) čine dio događaja masovnog ubistva.[96] Pretresno vijeće u predmetu Krstić usvojilo je drugi pristup i zaključilo da zločini ubistva i istrebljenja imaju isti element mens rea

koja se sastoji od namjere da se žrtvu liši života ili namjere da se nanese teška tjelesna povreda žrtvi, za koju je počinilac morao razumno predvidjeti da će vrlo vjerovatno prouzročiti smrt.[97]

76. Pretresno vijeće u predmetu Stakić doradilo je ovaj standard. Tvrdeći da standard za mens rea istrebljenja ne može biti niži nego za mens rea ubistva kao zločina protiv čovječnosti, Pretresno vijeće je zaključilo da je opšti standard dolus directus ili dolus eventualis.[98] Pretresno vijeće je naglasilo sljedeće:

bilo bi nespojivo s karakterom zločina istrebljenja i sa sistemom i konstrukcijom člana 5 da su bezobzirnost ili grubi nehat dovoljni da se optuženi proglasi krivično odgovornim za takav zločin.[99]

77. Treći pristup koji je artikulisan u prvostepenoj presudi u predmetu Vasiljević i na koji se odbrana poziva u svom Prijedlogu,[100] definiše mens rea standard kako slijedi:

Počinilac mora imati namjeru da liši života, izvrši teški napad na tjelesni integritet ili da nanese tešku tjelesnu povredu, posjedujući pritom objektivno moguću svijest da će takva radnja ili propust vjerojatno prouzročiti smrt, ili imati namjeru da na neki drugi način učestvuje u eliminaciji većeg broja osoba sa sviješću o tome da je njegovo djelovanje dio šireg ubilačkog poduhvata u kojem se velik broj pojedinaca sistematski određuje za ubijanje ili ubija.[101]

78. U odsustvu ustaljene sudske prakse i za svrhe ove odluke po pravilu 98 bis, Pretresno vijeće opredjeljuje se za formulaciju mens rea datu u prvostepenoj presudi u predmetu Vasiljević. Time je obuhvaćen kriterij da je optuženi znao da je njegovo djelovanje dio šireg ubilačkog poduhvata u kojem se veliki broj pojedinaca sistematski određuje za ubijanje ili ubija. Pretresno vijeće primjećuje da je element mens rea istrebljenja sub judice pred Žalbenim vijećem u jednom drugom predmetu,[102] i stoga odlaže donošenje konačne odluke po tom pitanju za kasniju fazu.

2. Činjenični nalazi

(a) Subjektivni element: mens rea

79. Pretresno vijeće se uvjerilo da, na osnovu dokaza koje je predočila optužba, ukoliko im se povjeruje, razuman presuditelj o činjenicama može van svake razumne sumnje biti uvjeren da je materijalni element krivičnog djela istrebljenja, tj ubistva koja su se dogodila, nezavisno i kumulativno dosežu potreban nivo masovnosti da se dokaže zločin istrebljenja. Primjenjujući standard iz pravila 98 bis, Pretresno vijeće stoga zaključuje da je istrebljenje počinjeno u opštinama navedenim u paragrafu 4 optužnice, koje su bile u sastavu ARK, u periodu od 1. aprila do 31. decembra 1992. Za svrhe ove odluke i primjene standarda iz pravila 98 bis, Pretresno vijeće je već naprijed zaključilo da je optuženi učestvovao u počinjenju zločina istrebljenja kako se tereti u optužnici.[103]

(b) Subjektivni element: mens rea

80. Pretresno vijeće takođe se uvjerilo da je izneseno dovoljno dokaza, u smislu kriterija standarda iz pravila 98 bis koji, ako im se povjeruje, mogu navesti razumnog presuditelja o činjenicama na zaključak da je optuženi posjedovao odgovarajuću namjeru da ubije, nanese teške tjelesne povrede ili da nanese teške rane, razumno znajući da će takvim činjenjem ili nečinjenjem vjerovatno izazvati smrt, ili na drugi način učestvovati u eliminaciji velikog broja pojedinaca, znajući da djeluje u okviru šireg ubilačkog poduhvata u kojem je veliki broj pojedinaca sistematski označen za ubijanje ili je ubijen. U tom pogledu, Pretresno vijeće ponovno ukazuje na svoje prethodne zaključke o individualnoj odgovornosti optuženog, inter alia, na zaključak da je optuženi posjedovao odgovarajuću namjeru u odnosu na zločin istrebljenja kako se tereti u optužnici.[104]

3. Zaključak u vezi sa tačkom 4

81. Na osnovu zaključaka Pretresnog vijeća o pravnim obilježjima istrebljenja i na osnovu dosad iznesenih dokaza, ukoliko im se povjeruje, Pretresno vijeće zaključuje da razuman presuditelj o činjenicama može da se uvjeri van svake razumne sumnje u krivicu optuženog u pogledu istrebljenja kao zločina protiv čovječnosti. Prijedlog odbrane stoga se odbija u odnosu na tačku 4.

E. Progoni

82. Po tački 3, optuženi se tereti za progone, zločin protiv čovječnosti kažnjiv na osnovu člana 5(h), i 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.[105]

83. Odbrana tvrdi da uskraćivanja prava koja se terete kao progon nisu uskraćivanja međunarodno priznatih osnovnih prava, te da "takve optužbe i nepreciznost koja se za njih vezuje predstavljaju uskraćivanje principa nullum crimen sine lege."[106]

84. U paragrafu 47(5) optužnice, optužba navodi da sljedeće radnje predstavljaju progone:

Uskraćivanje temeljnih prava bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima, uključujući i pravo na zaposlenje, slobodu kretanja, pravo na propisani sudski postupak i odgovarajuću ljekarsku njegu.

85. Prema sudskoj praksi ovog Međunarodnog suda, što je odbrana prihvatila, navodi se da se actus reus krivičnog djela progona sastoji od:

u radnji ili propustu koji su:

1. de facto diskriminacija i uskraćuju ili narušavaju neko temeljno pravo definisano međunarodnim običajnim ili ugovornim pravom (actus reus).[107]

86. U kontekstu ove definicije, očigledno se pojavljuje potreba da se razjasni ono što čini temeljno pravo. Pretresno vijeće zalaže se za pristup usvojen u prvostepenoj presudi u predmetu Kupreškić po kojem nema spiska čvrsto postavljenih temeljnih prava a relevantne odluke donose se od slučaja do slučaja.[108]

87. U ovom predmetu, optužba u svom odgovoru navodi da je temeljno svako od prava za koja se u optužnici navodi da su uskraćena i koja čine progon.[109] Na osnovu jurisprudencije ovog Međunarodnog suda, a naročito prvostepene presude u predmetu Kupreškić, Pretresno vijeće se uvjerilo da, u kontekstu sukoba u ARK u periodu od aprila do decembra 1992, uskraćivanje prava na zaposlenje, slobode kretanja, propisanog sudskog postupka i odgovarajuće zdravstvene njege, na osnovu raspoloživih dokaza, ukoliko im se povjeruje, mogu razumnog presuditelja o činjenicama navesti da zaključi van svake razumne sumnje da se, u konkretnom slučaju, radilo o temeljnim pravima u kontekstu progona koji se stavlja na teret.

88. Pretresno vijeće smatra potrebnim da pojasni pitanje načina na koji optužba u optužnici tereti za uskraćivanje temeljnih prava, konkretno koristeći riječ "uključujući". Jurisprudencija ovog Međunarodnog suda jasno ukazuje na to da je jasno da optuženi ima pravo da zna za šta se tereti i da ima pravo na pretpostavku da je svaki spisak djela koja se terete u optužnici iscrpan, bez obzira na to što sadrži formulacije kao što su "uključujući", na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da se tereti i za druga djela koja nisu navedena.[110] Pretresno vijeće se slaže s pristupom usvojenim u prvostepenoj presudi u predmetu Stakić:

Iz tog razloga, Pretresno vijeće neće razmatrati nikakvo drugo uskraćivanje temeljnih prava koje optužba nije izričito navela u optužnici. Optuženi je u dovoljnoj mjeri obaviješten samo o onim optužbama koje su izričito navedene u optužnici, pa se stoga od drugih optužbi nije u stanju braniti.[111]

89. U ovom predmetu, Pretresno vijeće smatra da se samo za četiri specifična prava (zaposlenje, sloboda kretanja, propisani sudski postupak i odgovarajuća zdravstvena njega) u optužnici navodi da su uskraćena, te je shodno tome i ograničilo svoju analizu.

90. U svom Prijedlogu, odbrana takođe tvrdi da ne postoje dokazi koji bi ukazivali na povezanost optuženog sa bilo kojim od djela za koje se navodi da predstavljaju progon. Pretresno vijeće, primjenjujući standard iz pravila 98 bis već je gore zaključilo da je počinjeno krivično djelo progona[112] i da je optuženi učestvovao u njegovom počinjenju sa potrebnom namjerom kako se navodi u optužnici.[113] Iz navedenih razloga, Prijedlog odbrane u vezi sa tačkom 3 se odbija.

F. Mučenje

91. Po tačkama 6 i 7, optuženi se tereti za mučenje, i kao zločin protiv čovječnosti i kao teško kršenje Ženevskih konvencija iz 1949, kažnjivo po članovima 5(f) i 2(b) i 7(1) i 7(3) Statuta.[114]

92. U vezi s optužbom za mučenje, kada je riječ o dokazima koje je izvela optužba odbrana tvrdi sljedeće:

Pitanje koje se postavlja u vezi s ovom tačkom optužnice jeste da li se radi o rasprostranjenom i sistematskom karakteru koji bi opravdavao zaključak o počinjenju zločina protiv čovječnosti.[115]

93. Pretresno vijeće zaključuje da odbrana ne pravi razliku između pravnih kriterija za opšta obilježja zločina protiv čovječnosti (uključujući uslov da se radi o rasprostranjenom ili sistematskom napadu) sa pravnim kriterijima za zločin mučenja. Za zločin mučenja ne postoji takav pravni osnov. Ono što optužba treba da dokaže po tački 6 jeste da li je postojao rasprostranjeni ili sistematski napad na civilno stanovništvo, u kontekstu kojeg je počinjen zločin mučenja, a ne da li je samo počinjenje zločina mučenja bilo rasprostranjenog i sistematskog karaktera.

94. U svom Prijedlogu, odbrana dalje tvrdi da nema dokaza koji bi ukazivali na povezanost optuženog sa bilo kakvim mučenjem.[116] Pretresno vijeće, primjenjujući standard iz pravila 98 bis već je gore zaključilo da je optuženi učestvovao sa odgovarajućom namjerom u počinjenju zločina mučenja kako se navodi u optužnici.[117] Iz navedenih razloga, Pretresno vijeće odbija navode kojima odbrana osporava optužbe po tačkama 6 i 7.

G. Deportacija

95. Po tačkama 8 i 9, optuženi se tereti za deportaciju i nehumana djela, zločine protiv čovječnosti, kažnjive po članovima 5(d) i 5(i), i 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.[118]

96. U vezi s optužbom za deportaciju, odbrana tvrdi da "optužba nije predočila dovoljno dokaza kojima bi se potkrijepila osuda za deportaciju kao teško kršenje Ženevske konvencije po tački 9 optužnice."[119] Pominjanje tačke devet može biti namjerno ili slučajno. Ali čak i ako se ono postavi u kontekstu tačke 8 koja se konkretno odnosi na deportaciju, argument odbrane i dalje ne bi bio valjan budući da taj pojam sam po sebi nije blizak teškim kršenjima Ženevskih konvencija.

97. Odbrana takođe ističe prigovor u vezi s mjerodavnim pravom za djelo deportacije.[120] Konkretno, odbrana tvrdi da je pravo korektno navedeno u prvostepenoj presudi u predmetu Krnojelac da se za deportaciju traži "da osobe budu raseljene van granica matične države, i ona se po tome razlikuje od prisilnog raseljavanja koje se može vršiti unutar granica matične države."[121] Odbrana ovome suprotstavlja pristup usvojen u prvostepenoj presudi u predmetu Stakić, koja se fokusira na prisilno raseljavanje a ne na odredište takvog raseljavanja, premda se uvažava to da se mora raditi barem o raseljavanju na teritoriju pod kontrolom druge strane u sukobu.[122]

98. Pretresno vijeće primjećuje da su deportacija i prisilno raseljavanje obrađeni u nedavnoj presudi u predmetu Krnojelac. Međutim, principi postavljeni tom odlukom navedeni su u kontekstu deportacije i/ili prisilnog raseljavanja kao jednog od načina počinjenja progona. U drugostepenoj presudi u predmetu Krnojelac nije izričito donesena nikakva odluka u vezi s definicijom deportacije koja bi se mogla razlikovati od prisilnog raseljavanja.[123] Stoga, Pretresno vijeće ne smatra da je drugostepena presuda u predmetu Krnojelac od pomoći po ovom pitanju.

99. Pretresno vijeće primjećuje da bi se, ukoliko bi se pristup usvojen u predmetu Stakić primijenio u ovom predmetu, za svrhe standarda iz pravila 98 bis i na osnovu tog standarda, optužba za prisilno raseljavanje na osnovu pravnih kriterija morala odbaciti i trebalo bi se koncentrisati na optužbu za deportaciju, koja, po mišljenju Pretresnog vijeća, zadovoljava standard iz pravila 98 bis. Prema istom standardu iz pravila 98 bis, postoji dovoljno dokaza o prisilnom raseljavanju dijela stanovništva preko unutrašnjih granica (tj. granica utvrđenih na područjima pod kontrolom relevantnih strana u sukobu) ili međunarodnih granica.

100. Ukoliko bi se, alternativno, pristup usvojen u prvostepenoj presudi u predmetu Krnojelac primijenio koristeći standard iz pravila 98 bis, postojao bi osnov za optužbe po obje tačke, s obzirom na to da postoji znatna količina dokaza o prisilnom raseljavanju unutar i preko međunarodnih granica koji, ukoliko im se povjeruje, mogu navesti razumnog presuditelja o činjenicama da to zaključi van svake razumne sumnje.

101. Po mišljenju Pretresnog vijeća, time se to pitanje ne prejudicira u fazi postupka po pravilu 98 bis, jer će ga Žalbeno vijeće konačno riještiti prije donošenja pravosnažne presude Pretresnog vijeća u ovom predmetu,[124] a, s obzirom na ono što je navedeno u drugom dijelu paragrafa 99 supra, bilo bi neprimjereno da ovo Pretresno vijeće već u ovoj fazi eliminiše krivično djelo prisilnog raseljavanja iz preostalog dijela postupka.

102. U svom prijedlogu, odbrana dalje navodi da nema dokaza koji bi ukazivali na povezanost optuženog sa bilo kakvim deportacijama ili prisilnim raseljavanjima.[125] Pretresno vijeće, primjenjujući standard iz pravila 98 bis, već je zaključilo gore da je optuženi učestvovao s potrebnom namjerom u počinjenju krivičnih djela deportacije i prisilnog raseljavanja kako se tereti u optužnici.[126] Iz navedenih razloga, Pretresno vijeće odbija prigovore optužbe koji se odnose na tačke 8 i 9.

H. Ostale tačke

103. Odbrana nije istakla nikakav prigovor u vezi s tačkom 5 (hotimična ubistva, teško kršenje Ženevskih konvencija, kažnjivo na osnovu članova 2(a), 7(1) i 7(3) Statuta), s tačkom 10 (protivpravno i bezobzirno uništavanje i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine kažnjiva na osnovu članova 2(d), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda), tačkom 11 (bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela, ili nanošenje štete koje nije opravdano vojnom nuždom, kršenje zakona i običaja ratovanja, kažnjivo na osnovu članova 3(b), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda) ili s tačkom 12 (uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji, kršenje zakona i običaja ratovanja, kažnjivo na osnovu članova 3(d), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda). Premda odbrana priznaje da, u skladu sa standardom iz pravila 98 bis, Pretresno vijeće može zaključiti da su počinjeni navedeni zločini, tvrdi da nema dokaza koji bi ukazivali na povezanost optuženog sa bilo kojim od tih krivičnih djela.[127]

104. S tim u vezi, Pretresno vijeće primjećuje da je već zaključilo da na osnovu dokaza koji su mu predočeni, ukoliko im se povjeruje, razumno Pretresno vijeće može da se uvjeri van svake razumne sumnje da je optuženi, kako se tereti u optužnici učestvovao s traženom namjerom u vršenju krivičnih djela hotimičnih ubistava, protivpravnog i bezobzirnog nesrazmjernog razaranja i prisvajanja imovine koje nije bilo opravdano vojnom nuždom, te razaranja i hotimičnog nanošenja štete ustanovama namijenjenim religiji.[128] U skladu s tim, odbija se Prijedlog odbrane u vezi s tačkama 5, 10, 11 i 12.

IV. DISPOZITIV

Iz gorenavedenih razloga, a na osnovu pravila 98 bis Pretresno vijeće:

(1) jednoglasno USVAJA Prijedlog odbrane da se optuženi oslobodi optužbe po tački 1 optužnice u kontekstu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata;

(2) jednoglasno BRIŠE iz optužnice činjenične navode koji su detaljno navedeni u paragrafima od 8 do 16 ove Odluke;

(3) većinom glasova (uz protivan glas sudije Ivane Janu) ODBIJA ostale prigovore navedene u Prijedlogu odbrane u vezi s tačkom 1 optužnice i sve prigovore navedene u Prijedlogu odbrane u vezi s tačkom 2 optužnice.

(4) jednoglasno ODBIJA sve prigovore navedene u Prijedlogu odbrane u vezi s tačkama od 3 do 12 optužnice.

Uz ovu odluku je priloženo djelimično suprotno mišljenje sudije Ivane Janu.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je mjerodavna engleska verzija.

  /potpis na originalu/  
  sudija Carmel Agius  
  predsedavajući  
     
/potpis na originalu/   /potpis na originalu/
sudija Ivana Janu   sudija Chikako Taya

Dana 28. novembra 2003.
U Hagu,
Holandija

[pečat Međunarodnog suda]


DJELIMIČNO SUPROTNO MIŠLJENJE SUDIJE IVANE JANU

1. Premda se slažem sa zaključcima većine Pretresnog vijeća da se usvoji Prijedlog odbrane da se optuženi oslobodi optužbe po tački 1 optužnice u kontekstu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata, kao i da se iz optužnice izbrišu činjenični navodi u kontekstu treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata koji su detaljno navedeni u paragrafima od 8 do 16 ove Odluke i da se odbiju ostali prigovori navedeni u Prijedlogu u vezi s tačkama 3-12 optužnice, uz dužno poštovanje izražavam neslaganje sa preostalim činjeničnim zaključcima većine Pretresnog vijeća u vezi s tačkom 1 (genocid) i činjeničnim zaključcima u vezi s tačkom 2 (saučesništvo u genocidu).

2. Nisam se uvjerila da bi bili koji razuman presuditelj o činjenicama mogao, na osnovu dokaza pred ovim Pretresnom vijećem, ukoliko im se povjeruje, zaključiti van svake razumne sumnje kako slijedi:

(i) da je optuženi imao namjeru da uništi u cjelini ili djelimično grupe bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u ARK, kao takve;[129]

(ii) da su ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i smišljeno nametanje uslova života sračunatih da dovedu do fizičkog uništenja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, počinjeni s namjerom da se unište u cjelini ili djelimično grupe bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u ARK, kao takve;[130]

(iii) da je u periodu od aprila do decembra 1992. u opštinama navedenim u optužnici počinjen genocid;[131]

(iv) da je optuženi svjesno pomagao u počinjenju genocida;[132]

3. Stoga sam došla do sljedećih zaključaka:

1. optuženi nije kriv ni po jednom osnovu odgovornosti iz članova 7(1) ili 7(3) Statuta za zločin genocida i, stoga, treba da se oslobodi optužbi po tački 1; i

2. optuženi nije kriv ni po jednom osnovu odgovornosti iz članova 7(1) ili 7(3) Statuta za zločin saučesništva u genocidu, te, stoga treba da bude oslobođen optužbi po tački 2.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je mjerodavna engleska verzija.

/potpis na originalu/
sudija Ivana Janu

Dana 28. novembra 2003.,

U Hagu, Nizozemska

[pečat Međunarodnog suda]

 


[1] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis, 22. august 2003. (u daljem tekstu: Prijedlog odbrane).

[2] Javna verzija "Odgovora tužioca na 'Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis'" od 5. septembra i Addendum od 16-17. septembra 2003." zavedena 2. oktobra 2003. (u daljem tekstu: Odgovor optužbe).

[3] Transkript, str. (u daljem tekstu: T. str.) 20780-20797.

[4] Prijedlog odbrane, str. 2; Odgovor optužbe, par. 8.

[5] Tužilac protiv Gorana Jelisića, predmet br. IT-95-10-A, Presuda, 5. juli 2001. (u daljem tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Jelisić), par. 37 (naglasak dodat).

[6] Peta izmijenjena optužnica, 7. oktobar 2002. (u daljem tekstu: optužnica).

[7] Odbrana je jasno navela, međutim, da ništa ne priznaje: "Časni sude, želim nešto veoma jasno da kažem Š...Ć Time što nisam osporio određena činjenična pitanja, a mislim da sam u prijedlogu veoma jasno naveo da za svrhe u koje se on podnosi ne bih osporavao te stvari, nisam nipošto priznao da je optužba dokazala bilo koje od tih činjeničnih pitanja van svake razumne sumnje. To bih veoma jasno istakao." T. str. 20800.

[8] Pominjanje "tih događaja" tiče se incidenata koje odbrana za svrhe svog Prijedloga ne osporava.

[9] Ovu nepreciznost je Pretresno vijeće naglasilo tokom diskusije po usmenoj odluci donesenoj 9. oktobra 2003. (T. 20788), kojom prilikom je optužba pozvana da se time pozabavi. Međutim, uprkos tome što se usmeno obavezala da to učini ("Časni sude. Oprostite zbog dva aspekta koja izazivaju zabunu na našem spisku u Dodatku B. Provjerićemo to i izvijestićemo časne sudije o tome radi li se o džamijama ili katoličkim crkvama." T. 20803), u tužiočevom "Corrigendumu uz Dodatak C 'Tužiočevog zahtjeva u vezi s odgovorom na Prijedlog optuženog Radoslava Brđanina za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis'" (u daljem tekstu: Corrigendum), podnesenom 31. oktobra 2003., ovo pitanje nije riješeno.

[10] Odgovor optužbe, fusnota 1.

[11] T. 20797-20798.

[12] T. 20798-20799.

[13] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, predmet br. IT-99-36-T, Povjerljivi Addendum "Odgovora optužbe na "Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis,'" 16. septembar 2003.

[14] T. 20827-20828.

[15] Optužnica, par. 27.1-27.4.

[16] Optužnica, par. 33 i 27.4.

[17] Optužnica, par. 34.

[18] Tužilac protiv Duška Tadića, predmet br. IT-94-1-A, Presuda, 15. juli 1999. (u daljem tekstu: drugostepena presuda u predmetu Tadić), par. 185-229.

Prvu kategoriju udruženog zločinačkog poduhvata čine "predmeti u kojima svi saoptuženi, djelujući u skladu sa zajedničkim planom, posjeduju istu zločinačku namjeru; naprimjer, formulisanje plana među saizvršiocima da se ubije, kada, sprovodeći u život taj zajednički plan (čak i ako svaki od saizvršilaca izvršava različitu ulogu u okviru plana), oni svi ipak imaju namjeru da ubiju. Objektivni i subjektivni preduslovi za pripisivanje krivične odgovornosti učesniku koji nije, ili se ne može dokazati da je, izvršio ubistvo su sljedeći: (i) optuženi mora dobrovoljno učestvovati u jednom aspektu zajedničkog plana (na primjer, izvršiti nefatalni nasilni čin nad žrtvom, ili pružiti presudnu pomoć saizvršiocima ili pomagati njihove aktivnosti); i (ii) optuženi, čak i ako osobno ne izvrši ubistvo, mora ipak namjeravati taj rezultat." (drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 196).

Druga različita kategorija predmeta je umnogome slična onome gore navedenom i obuhvata tzv. predmete “koncentracionih logora”. Koncept zajedničke nakane primijenjen je u slučajevima gdje se teretilo za krivična djela za koja se tvrdilo da su ih počinili pripadnici vojnih ili administrativnih jedinica poput onih koje su upravljale koncentracionim logorima, to jest grupe osoba koje su djelovale na osnovu organizovanog plana. (drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 202).

Treća kategorija udruženog zločinačkog poduhvata tiče se "predmeta u kojima je postojao zajednički plan da se slijedi jedan način ponašanja gdje jedan od izvršitelja počini djelo koje je, iako van zajedničkog plana, ipak prirodna i predvidiva posljedica izvršenja te zajedničke nakane. Primjer za to bio bi zajednička namjera koju dijeli cijela grupa da se pripadnici neke etničke grupe prisilno uklone iz njihovog grada, sela ili regije (da se izvrši “etničko čišćenje”) sa posljedicom da se, u toku izvršenja toga, jedna ili više žrtava ustrijeli i ubije. Iako ubistvo možda nije bilo izričito priznato kao dio zajedničkog plana, ipak je bilo predvidivo da bi prisilno odvođenje civila pred nišanima oružja moglo rezultirati smrću jednog ili više tih civila. Krivična odgovornost može se pripisati svim učesnicima zajedničkog poduhvata kada je rizik da bi moglo doći do smrti bio predvidiva posljedica izvršenja zajedničkog plana i kada se istovremeno optuženi prema tom riziku odnosio bilo bezobzirno bilo indiferentno." (drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 204).

Pretresno vijeće primjećuje da ono što se u drugostepenoj presudi u predmetu Tadić navodi u vezi sa udruženim zločinačkim poduhvatom više puta ponovljeno u presudama Međunarodnog suda, te da je i definicije i klasifikaciju koja je tamo navedena nedavno potvrdilo Žalbeno vijeće u predmetu Tužilac protiv Krnojelca, predmet br. IT-97-25-A, Presuda, 17. septembar 2003. (u daljem tekstu: drugostepena presuda u predmetu Krnojelac).

[19] Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-P, Odluka o formi treće izmijenjene optužnice, 21. septembar 2001., par. 22.

[20] Vidi drugostepenu presudu u predmetu Krnojelac, par. 124-144, gdje se došlo do slične odluke.

[21] Prijedlog odbrane, str. 32; Odgovor optužbe, str. 65.

[22] Prijedlog odbrane, str. 31-32. Kako navodi odbrana, kriterijum "neposrednog" učešća nužno ne nalaže njegovo prisustvo na licu mjesta, ali nalaže aktivan oblik učešća (str. 31). Dodaje se da ta doktrina nalaže konkretna saznanja o događajima i "prisustvo" u smislu učešća u aktivnostima koje su za posljedicu imale izvršenje krivičnog djela i koje je optuženi mogao da predvidi (str. 36).

[23] Prijedlog odbrane, str. 31-32.

[24] Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 227.

[25] Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 199, u kojem se citira predmet Ponzano (Suđenje Feuersteinu i drugima, sudski postupak za ratne zločine održan u Hamburgu, Njemačka, Presuda od 24. augusta 1948).

[26] Suđenje vodećim ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom, Presuda, Nürnberg 1947, (1995), Tom XXII, str. 468

[27] Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-P, Odluka o formi dodatno izmijenjene optužnice i zahtjevu odbrane za izmjenu, 26. juni 2001, par. 44.

[28] Par. 26, supra.

[29] Optužnica, par. 27.1

[30] Prijedlog odbrane, str. 36.

[31] Sudija Janu ne slaže se sa zaključkom većine Pretresnog vijeća u vezi sa odgovornošću optuženog na osnovu tačke 1 po prvoj kategoriji udruženog zločinačkog poduhvata i njegove odgovornosti na osnovu prve i treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata (vidi Djelimično suprotno mišljenje sudije Ivane Janu).

[32] Za svrhe ove odluke, Pretresno vijeće ne nalazi za shodno da razmatra odnos vidova odgovornosti koji nisu "počinjenje" po članu 7(1) i članu 4(3) Statuta.

[33] Tužilac protiv Jeana Paula Akayesua, predmet br. ICTR-96-4-T, Presuda, 2. septembar 1998. (u daljem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Akayesu), par. 480, ponovno navedeno u predmetu Tužilac protiv Radislava Krstića, predmet br. IT-98-33-T, Presuda, 2. august 2001. (u daljem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Krstić), par. 601, u predmetu Tužilac protiv Blaškića, predmet br. IT-95-14-T, Presuda, 3. mart 2000. (u daljem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Blaškić), par. 279, i u predmetu Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, predmet br. IT-95-14/2-T, Presuda, 26. februar 2001. (u daljem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Kordić i Čerkez), par. 386.

[34] Prvostepena presuda u predmetu Akayesu, par. 473; prvostepena presuda u predmetu Blaškić, par. 278; prvostepena presuda u predmetu Kordić i Čerkez, par. 386.

[35] Prvostepena presuda u predmetu Blaškić, par. 280, prvostepena presuda u predmetu Krstić, par. 601, prvostepena presuda u predmetu Kordić i Čerkez, par. 387, vidi takođe Međunarodni krivični sud za Ruandu (u daljem tekstu: MKSR), prvostepena presuda u predmetu Akayesu, par. 482.

[36] Prvostepena presuda u predmetu Kordić i Čerkez, par. 387.

[37] Tužilac protiv Miroslava Kvočke i drugih, predmet br. IT-98-30/1-T, Presuda, 2. novembar 2001. (u daljem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Kvočka), par. 252.

[38] Prvostepena presuda u predmetu Kordić i Čerkez, par. 388; prvostepena presuda u predmetu Krstić, par. 601; prvostepena presuda u predmetu Blaškić, par. 282.

[39] Prvostepena presuda u predmetu Krstić, par. 601; Tužilac protiv Zlatka Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1-A, Presuda, 30. maj 2001. (u daljem tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Aleksovski), par. 162-164; Tužilac protiv Ante Furundžije, predmet br. IT-95-17/1-T, Presuda, 10. decembar 1998. (u daljem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Furundžija), par. 209, 232-233, potvrđena u predmetu Tužilac protiv Ignace Bagilisheme, predmet br. ICTR-95-1A-T, Presuda, 7. jun 2001. (u daljem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Bagilishema ), par. 33; Tužilac protiv Alfreda Museme, predmet br. ICTR-96-13-T, Presuda, 27. januar 2000. (u daljem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Musema), par. 125.

[40] Prvostepena presuda u predmetu Furundžija, par. 245-246.

[41] Sudija Janu ne slaže se sa zaključkom većine Pretresnog vijeća u pogledu odgovornosti optuženog na osnovu člana 7(1) Statuta za planiranje, podsticanje, naređivanje ili na drugi način pomaganje i podržavanje planiranja, počinjenja ili izvršenja krivičnih djela koja se terete u optužnici po tačkama 1 i 2 (vidi Djelimično suprotno mišljenje sudije Ivane Janu).

[42] Tužilac protiv Zejnila Delalićai drugih, predmet br. IT-96-21-T, Presuda, 16. novembar 1998, par. 346 i Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, predmet br. IT-96-21-A, Presuda, 20. februar 2001., par. 189-198, 225-226, 238-239, 256, 263 (Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključke Pretresnog vijeća u vezi s prva dva elementa. Treći element nije bio predmet te žalbe).

[43] Prijedlog odbrane, str. 43.

[44] Odgovor optužbe, par. 207-247.

[45] Sudija Janu ne slaže se sa zaključkom većine Pretresnog vijeća u pogledu odgovornosti optuženog na osnovu člana 7(3) Statuta u pogledu krivičnih djela koja se terete u optužnici po tačkama 1 i 2 (vidi Djelimično suprotno mišljenje sudije Ivane Janu).

[46] Prijedlog odbrane, str. 20.

[47] Prijedlog odbrane, str. 20.

[48] Prijedlog odbrane, str. 20.

[49] Pretresno vijeće primjećuje da optužba nije sasvim dosljedna u svojim tvrdnjama u vezi sa datumima početka vršenja genocidne kampanje u ARK. Najprije se navodi proljeće 1992., i april 1992. (Odgovor optužbe, par. 249, 356). Na kraju se navodi ljeto 1992. (Odgovor optužbe, par. 251).

[50] Odgovor optužbe, par. 311.

[51] Odgovor optužbe, par. 249.

[52] Član 4 Statuta predviđa sljedeće:

1. Međunarodni sud je nadležan da krivično goni osobe koje su počinile genocid definisan u stavu 2 ovog člana ili bilo koje od djela nabrojenih u stavu 3 ovog člana.

2. Genocid označava bilo koje od sljedećih djela, počinjeno s namjerom da se u cijelosti ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva:

(a) ubijanje pripadnika grupe;

(b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima grupe;

(c) smišljeno nametanje pripadnicima grupe životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja;

(d) uvođenje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar grupe;

(e) prisilno premještanje djece te grupe u drugu grupu.

3. Kažnjiva su sljedeća djela:

(a) genocid;

(b) udruživanje radi počinjenja genocida;

(c) direktno i javno poticanje na počinjenje genocida;

(d) pokušaj počinjenja genocida;

(e) saučesništvo u genocidu.

[53] Optužnica, par. 36; Odgovor optužbe, par. 290.

[54] Optužnica, par. 36-37.

[55] Optužnica, par. 37(3) i 43.

[56] Odgovor optužbe, par. 250.

[57] Optužnica ispunjava "temeljnu svrhu da se optuženom stave na uvid navodi o optužbama protiv njega sa dovoljno pojedinosti kako bi mu se omogućilo da pripremi svoju odbranu." (Tužilac protiv Zorana Kupreškića i drugih, predmet br. IT-95-16-A, Presuda, 23. oktobar 2001. (u daljem tekstu: drugostepena presuda u predmetu Kupreškić), par. 95). U tom pogledu, Žalbeno vijeće naglašava "da se od optužbe očekuje da je prije suđenja dobro upućena u predmet. Nije prihvatljivo da optužba izostavlja iz optužnice značajne dijelove svojih glavnih navoda sa ciljem da dokaze protiv optuženog oblikuje tokom suđenja u zavisnosti od toga kako teče izvođenje dokaza optužbe" (drugostepena presuda u predmetu Kupreškić, par. 92).

[58] Statut, član 4(2).

[59] Prijedlog odbrane, str. 15; Odgovor optužbe, par. 290 i 298.

[60] Tužilac protiv Gorana Jelisića, predmet br. IT-95-10-T, Presuda, 14. decembar 1999. (prvostepena presuda u predmetu Jelisić), par. 83. Tužilac protiv Duška Sikirice i drugih, predmet br. IT-95-8, Presuda po Prijedlogu odbrane za oslobađajuću presudu (Odluka po pravilu 98 bis u predmetu Sikirica), par. 68. Prvostepena presuda u predmetu Krstić, par. 589-590. Tužilac protiv Milomira Stakića, predmet br. IT-97-24-T, Presuda, 31. juli 2003. (Prvostepena presuda u predmetu Stakić), par. 523.

[61] Odgovor optužbe, par. 298.

[62] Prijedlog odbrane, str. 14.

[63] Vidi prvostepenu presudu u predmetu Krstić, par. 595; Odluka po pravilu 98 bis u predmetu Sikirica, par. 81.

[64] Vidi par. 21, 24, 29-32 supra.

[65] Optužnica, par. 27.3; Odgovor optužbe, par. 188.

[66] "Kriterij specifične namjere (...) ne bi dopuštao osudu za genocid u proširenoj formi udruženog zločinačkog poduhvata koja ne nalaže da optuženi mora dijeliti namjeru počinioca" (Prijedlog odbrane, str. 17).

[67] Odgovor optužbe, par. 283. Pretresno vijeće ne smatra da prvostepena presuda u predmetu Krstić daje uporište za stav optužbe: vidi fusnotu 70 infra i prvostepenu presudu u predmetu Krstić, par. 633-635.

[68] Vidi par. 23.

[69] Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 204.

[70] Pretresno vijeće u predmetu Stakić zaključilo je sljedeće: "Ideja "prerastanja" djela u genocid ili genocida kao "prirodne i predvidive posljedice" nekog poduhvata koji nije usmjeren konkretno na genocid nije spojiva s definicijom genocida prema članu 4(3)(a)" (prvostepena presuda u predmetu Stakić, par. 530) Iako se ovo Pretresno vijeće donekle s tim slaže, ne može se složiti sa Pretresnim vijećem da je pojam "prerastanja" u genocid nespojiv s osudom za genocid na osnovu člana 4(3)(a). "Prerastanje" u genocid samo ukazuje na činjenični navod da je specifična namjera genocida stvorena u fazi nakon pokretanja početne operacije koja nije bila genocid. Prema Pretresnom vijeću u predmetu Krstić, "zamislivo je da je, premda namjera na početku neke operacije nije bila uništenje grupe, to mogao postati cilj u određenom kasnijem momentu tokom izvođenja operacije" (u daljem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Krstić, par. 572). U kontekstu prve kategorije udruženog zločinačkog poduhvata, navedeni činjenični scenarij ne isključuje mogućnost da je genocid bio dio zajedničke svrhe udruženog zločinačkog poduhvata.

[71] Vidi par. 30 supra.

[72] Prijedlog odbrane, str. 20.

[73] Vidi par. 28 supra.

[74] Vidi Djelimično suprotno mišljenje sudije Ivane Janu.

[75] Prijedlog odbrane, str. 22.

[76] Odgovor optužbe, par. 253 i 359.

[77] Vidi par. 60 supra.

[78] Odgovor optužbe, par. 350. Vidi takođe ibid., par. 353. U optužnici se navodi da je optuženi dijelio potrebnu namjeru za saučesništvo u genocidu, koja je u njoj formulisana tako da je on "znao da pruža pomoć u izvršenju krivičnog djela koje čine drugi u ostvarivanju namjera da unište, u cijelosti ili djelimično, nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu, kao takvu (Optužnica, par. 27.1).

[79] Prvostepena presuda u predmetu Akayesu, par. 540, 544; Prvostepena presuda u predmetu Musema, par. 182; Prvostepena presuda u predmetu Bagilishema, par. 71; Tužilac protiv Laurenta Semanze, predmet br. ICTR-97-20-T, Presuda, 15. maj 2003., par. 394.

[80] Vidi Djelimično suprotno mišljenje sudije Ivane Janu.

[81] Optužnica, par. 49-52.

[82] Prijedlog odbrane, str. 49.

[83] Prijedlog odbrane, str. 49.

[84] Prijedlog odbrane, str. 50.

[85] Prijedlog odbrane, str. 50-51.

[86] Prijedlog odbrane, str. 51.

[87] Odgovor optužbe, par. 395.

[88] Odgovor optužbe, par. 396.

[89] Odgovor optužbe, par. 396.

[90] Odgovor optužbe, par. 405.

[91] Odgovor optužbe, par. 407.

[92] Vidi prvostepenu presudu u predmetu Krstić, par. 501 i prvostepenu presudu u predmetu Stakić, par. 638.

[93] Tužilac protiv Mitra Vasiljevića, predmet br. IT-98-32-T, Presuda, 29. novembar 2002. (u daljem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Vasiljević), par. 229.

[94] U tom pogledu, Pretresno vijeće nalazi uporište u pristupu koji je usvojilo pretresno vijeće u predmetu Stakić, koje je navelo sljedeće: "Po mišljenju ovog Pretresnog vijeća, procjena toga da li je dosegnut element masovnosti ovisi o analizi svih relevantnih faktora, i to od slučaja do slučaja"; Prvostepena presuda u predmetu Stakić, par. 640.

[95] Vidi prvostepenu presudu u predmetu Vasiljević, par. 229.

[96] Tužilac protiv Clémenta Kayisheme i Obeda Ruzindane, predmet br. ICTR-95-1-T, Presuda, 21. maj 1999. (prvostepena presuda u predmetu Kayishema) par. 144.

[97] Prvostepena presuda u predmetu Krstić, par. 495.

[98] Prvostepena presuda u predmetu Stakić, par. 642.

[99] Prvostepena presuda u predmetu Stakić, par. 642.

[100] Prijedlog odbrane, str. 51.

[101] Prvostepena presuda u predmetu Vasiljević, par. 229 (naknadno naglašeno).

[102] Formulacija mens rea potrebne za zločin istrebljenja predmet je žalbe odbrane u predmetu Tužilac protiv Milomira Stakića, predmet br. IT-97-24.

[103] Vidi poglavlje o individualnoj krivičnoj odgovornosti u par. 23-44 supra.

[104] Vidi poglavlje o individualnoj krivičnoj odgovornosti u par. 28.

[105] Optužnica, par-45-48.

[106] Prijedlog odbrane, str. 48.

[107] Vidi Tužilac protiv Milorada Krnojelca, predmet br. IT-97-25-T, Presuda, 15. mart 2002. (u daljem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Krnojelac), par. 431, u kojem su konsolidovani uslovi određeni u prvostepenoj presudi u predmetu Tadić, par. 715, Tužilac protiv Zorana Kupreškića i drugih, predmet br. IT-95-16-T, Presuda, 14. januar 2000. (u daljem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Kupreškić), par. 621 i prvostepenu presudu u predmetu Kordić i Čerkez, par. 189, 195.

[108] Vidi prvostepenu presudu u predmetu Tužilac protiv Kupreškića, par. 623: "Pretresno vijeće ne nalazi za shodno da navodi koja prava čine temeljna prava za svrhe progona. To ne bi bilo u interesu pravde, jer bi se eksplicitno uvrštavanje određenih temeljnih prava moglo protumačiti kao implicitno isključivanje drugih prava (expressio unius est exclusio alterius). To nije pravilan pristup zločinima protiv čovječnosti u običajnom međunarodnom pravu, u kojima kategorija "drugih nehumanih djela" takođe omogućava sudovima fleksibilnost u rješavanju predmeta, u zavisnosti od oblika koji mogu imati nasrtaji na čovječnost, oblika koji se stalno mijenjaju i koji se izvode uz naročitu inventivnost. Svaki predmet stoga treba ispitati u meritumu."

[109] Odgovor optužbe, par. 364.

[110] Prvostepena presuda u predmetu Stakić, par. 770-772. Vidi takođe Tužilac protiv Tihomira Blaškića, predmet br. IT-95-14-T, Odluka po zahtjevu odbrane za odbacivanje optužnice zbog nedostataka u formi optužnice, 4. april 1997, par. 22.

[111] Prvostepena presuda u predmetu Stakić, par. 772.

[112] Par. 34.

[113] Vidi poglavlje o individualnoj krivičnoj odgovornosti u par. 23-44 supra.

[114] Optužnica, par. 53-56.

[115] Prijedlog odbrane, str. 51.

[116] Prijedlog odbrane, str. 47.

[117] Vidi poglavlje o individualnoj krivičnoj odgovornosti u par. 23-44 supra.

[118] Optužnica, par. 57-60.

[119] Prijedlog odbrane, str. 53.

[120] Prijedlog odbrane, par. 52-53.

[121] U prvostepenoj presudi u par. 474 prvostepene presude u predmetu Krnojelac navodi se sljedeća definicija: "Deportacija se može definisati kao prisilno raseljavanje osoba putem protjerivanja ili drugih prisilnih radnji sa mjesta na kojem se one zakonito nalaze, bez osnova dopuštenih međunarodnim pravom.[121] Za deportaciju se traži da osobe budu raseljene van granica matične države, i ona se po tome razlikuje od prisilnog premještanja koje se može vršiti unutar granica matične države." (Fusnote izostavljene).

[122] Prvostepena presuda u predmetu Stakić, par. 679: "Krivično djelo deportacije u ovom kontekstu stoga treba definisati kao prisilno raseljavanje osoba putem protjerivanja ili drugih prisilnih radnji iz razloga koji nisu dopušteni međunarodnim pravom s jednog područja na kojem su se zakonski nalazile na neko područje pod kontrolom neke druge strane."

[123] Par. 224: "...Žalbeno vijeće smatra da nije potrebno da zauzima stav kojim bi podržalo ili odbacilo definiciju pojmova "deportacija" ili "protjerivanje" koju je dalo Pretresno vijeće. Vidi takođe Odvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena u par. 4: "... Žalbeno vijeće je jasno stavilo do znanja da ne želi da se opredjeljuje bilo usvajanjem bilo odbacivanjem definicije koju je dalo Pretresno vijeće."

[124] Optužba u predmetu Tužilac protiv Mladena Naletilića i Vinka Martinovića, predmet br. IT-98-34 je osporila definiciju deportacije i konkretno postojanje transgraničnog elementa.

[125] Prijedlog optužbe, str. 47.

[126] Vidi poglavlje o individualnoj krivičnoj odgovornosti, par. 23-44 supra.

[127] Prijedlog odbrane, str. 51, 54 i 55.

[128] Vidi poglavlje o individualnoj krivičnoj odgovornosti u par. 23-44 supra.

[129] Vidi Tužilac protiv Radoslava Brđanina, IT-99-36-T, Odluka po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude na osnovu pravila 98 bis, 28. novembar 2003., (u daljem tekstu: Odluka po pravilu 98 bis), par. 28, 34-36, 41-43 i 59.

[130] Vidi Odluku po pravilu 98 bis, par. 60.

[131] Vidi Odluku po pravilu 98 bis, par. 31, 34-37, 43, 60 i 65.

[132] Vidi Odluku po pravilu 98 bis, par. 31, 34-37, 42-43 i 67.