PRED PRETRESNIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Carmel Agius, predsjedavajući
sudija Ivana Janu
sudija Chikako Taya

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum: 19. mart 2004.

TUŽILAC
protiv
RADOSLAVA BRĐANINA

Amicus curiae tužilac:
gđa Brenda J. Hollis

I. UVOD

A. Proceduralni kontekst

1. Dana 15. aprila 2003. ovo Pretresno vijeće (dalje u tekstu: Pretresno vijeće) je u predmetu Tužilac protiv Radoslava Brđanina ^[1] izdalo "Nalog u vezi s navodima protiv Milke Maglov"^[2] (dalje u tekstu: respondentkinja), u kojem je zaključilo da činjenice predočene ovom Pretresnom vijeću, ako im se povjeruje, mogu navesti na sljedeće zaključke: 1) da je respondentkinja stupila u kontakt s jednim potencijalnim svjedokom optužbe (dalje u tekstu: Svjedok) i da ga je zastrašivala; i/ili 2) da je respondentkinja otkrila identitet Svjedoka jednoj osobi iz javnosti, čime je prekršen nalog Vijeća; te da na osnovu toga postoji dovoljno osnova za pokretanje postupka protiv respondentkinje, na osnovu pravila 77(A)(iv) i pravila 77(A)(ii) Pravilnika o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik), zbog nepoštovanja Međunarodnog suda. Dana 8. maja 2003., Pretresno vijeće je izdalo "Nalog kojim se pokreće postupak protiv Milke Maglov",^[3] kojim je sekretaru Suda naloženo da imenuje amicus curiae (dalje u tekstu: amicus curiae tužilac) i naložilo amicus curiae tužiocu da vodi krivični postupak protiv respondentkinje zbog: 1. navodnog zastrašivanja Svjedoka, i 2. navodnog objelodanjivanja identiteta Svjedoka jednoj osobi iz javnosti čime je prekršen nalog Vijeća.

2. Dana 6. februara 2004., Pretresno vijeće je odobrilo zahtjev amicus curiae tužioca da izmijeni navode o nepoštovanju Međunarodnog suda,^[4] naloživši mu da vodi krivični postupak protiv respondentkinje po sljedećim navodima (dalje u tekstu: navodi):

   1. Zastrašivanje ili uticanje na drugi način na svjedoka, na osnovu pravila 77(A)(iv); ili, alternativno,

   2. Pokušaj zastrašivanja ili uticanja na drugi način na svjedoka, na osnovu pravila 77(B); i

   3. Objelodanjivanje identiteta i mjesta boravka svjedoka jednoj osobi iz javnosti, čime je prekršen nalog Vijeća, na osnovu pravila 77(A)(ii);

3. Sudski postupak protiv respondentkinje započeo je 16. februara 2004. Amicus curiae tužilac je, nakon četiri dana rasprave, 19. februara 2004. završila s izvođenjem dokaza, tokom kojeg je pet svjedoka pozvano da svjedoči, a za uvrštavanje u spis je predloženo sedamnaest dokumenata. Respondentkinja je za uvrštavanje u spis predložila pet dokumenata.

4. Dana 24. februara 2004., respondentkinja je na povjerljivoj osnovi podnijela "Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis".^[5] Amicus curiae tužilac je 26. februara 2004.^[6] na povjerljivoj osnovi dostavio "Odgovor na prijedlog respondentkinje za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis", a 27. februara 2004. "Corrigendum povjerljivog odgovora na prijedlog respondentkinje za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis"^[7] Dana 4. marta 2004., respondentkinja je na povjerljivoj osnovi podnijela "Repliku Milke Maglov na odgovor tužioca na prijedlog gđe Maglov za donošenje oslobađajuće presude na osnovu pravila 98 bis".^[8]

5. Respondentkinja je do 18. marta 2004. sama sebe zastupala, a zatim je Sekretarijat imenovao g. Jonathana Coopera da je zastupa u postupku po navodima o nepoštovanju suda.

B. Pravilo 98 bis: Pravne odredbe i standard dokazivanja

6. U pravilu 98 bis (Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude) Pravilnika o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik) navodi se sljedeće:

   (A) Optuženi može podnijeti prijedlog za donošenje oslobađajuće presude za jedno ili više krivičnih djela za koja se tereti u optužnici u roku od sedam dana od završetka izvođenja dokaza optužbe, ali u svakom slučaju prije početka izvođenja dokaza odbrane predviđenog pravilom 85 (A)(ii).

   (B) Pretresno vijeće će donijeti oslobađajuću presudu na prijedlog optuženog ili proprio motu ako zaključi da nema dovoljno dokaza da bi ga osudilo po toj optužbi odnosno optužbama.

7. Respondentkinja i amicus curiae tužilac se slažu^[9] da je standard dokazivanja koji treba primijeniti na osnovu pravila 98 bis pravilno postavljen u presudi po žalbi u predmetu Jelisić:

   Žalbeno vijeće smatra da se spominjanje situacije u pravilu 98 bis u kojoj "nema dovoljno dokaza da bi se na osnovu njih osudilo" odnosi na slučaj u kojem prema mišljenju pretresnog vijeća dokazi optužbe, ako se u njih vjeruje, nisu dovoljni da bi bilo koji razumni presuditelj činjenica mogao ustanoviti da je krivica dokazana van razumne sumnje. S tim u vezi Žalbeno vijeće slijedi svoj nedavno doneseni stav u drugostepenoj presudi u predmetu Delalić, u kojoj je izjavilo: "Test koji se u tom smislu primjenjuje jest da li postoje dokazi (ako se prihvate) na osnovu kojih bi razumni prosuditelj činjenica mogao da se van razumne sumnje uvjeri u krivicu optuženoga po optužbi koja je posrijedi". Sposobnost dokaza optužbe (ako se prihvate) da na osnovu njih razumni presuditelj o činjenicama može van razumne sumnje donijeti osuđujuću presudu ključni je pojam. Stoga test nije da li bi presuditelj zapravo došao do zaključka o oslobađajućoj presudi van razumne sumnje na osnovu dokaza optužbe (ako se prihvate), nego da li bi to mogao učiniti. Na kraju izvođenja dokaza optužbe vijeće može donijeti nalaz da su dokazi optužbe dovoljni da se na osnovu njih van razumne sumnje dođe do zaključka o osuđujućoj presudi, a ipak - čak ako se potom ne izvedu nikakvi dokazi odbrane - na kraju suđenja to vijeće može donijeti oslobađajuću presudu, ukoliko prema mišljenju vijeća o tim dokazima optužba u stvari nije dokazala krivicu van razumne sumnje.^[10]

8. I respondentkinja i amicus curiae tužilac iznose različite tvrdnje u vezi sa načinom na koji Pretresno vijeće treba da vrši svoja ovlašćenja i nadležnosti u sklopu primjene pravila 98 bis. Nije ih ovdje potrebno detaljno ponavljati jer su u praksi Međunarodnog suda u vezi s ovim pravilom već obrađene. Međutim, pokrenuta su određena pitanja koja Pretresno vijeće treba ponovno naglasiti u svjetlu pristupa respondentkinje izraženog u njenim argumentima o ocjeni dokaza.

9. Pretresno vijeće se slaže sa sljedećim argumentima amicus curiae tužioca, koji su u skladu s praksom Međunarodnog suda:

a) Primjenjujući ovaj test, Pretresno vijeće ne bi trebalo ocjenjivati kredibilitet i pouzdanost dokaza optužbe izuzev "u slučajevima gdje su dokazi toliko očigledno nepouzdani ili nevjerodostojni da ih nijedan razumni presuditelj o činjenicama ne bi uzeo u obzir", tj. osim "u slučaju kad postupak izvođenja dokaza Tužilaštva potpuno propadne" tako da nijedan presuditelj o činjenicama ne bi mogao prihvatiti dokaze na koje se oslonila optužba kako bi dokazala svoju tezu o nekom konkretnom pitanju.^[11]

b) S tim u vezi, nedosljednosti u dokaznom postupku optužbe jesu stvar koju treba razmotriti prilikom ocjene kredibiliteta i pouzdanosti dokaza, tako da se radi o pitanjima koje treba razmotriti na kraju izvođenja dokaza optužbe, a ne u ovoj fazi.^[12]

c) Pretresno vijeće ne bi trebalo razmatrati dokaze koji idu u prilog respondentkinji. Tek na kraju postupka, a ne u ovoj središnjoj fazi, Pretresno vijeće treba uzeti u obzir mjeru u kojoj svaki pojedini dokaz ide u prilog respondentkinji, te sveukupan efekat tih dokaza u svjetlu drugih dokaza u predmetu.^[13]

9. Sve ovo se ponovo navodi zbog toga što se respondentkinja u svojim pismenim podnescima opredijelila za pristup koji bi od Pretresnog vijeća zahtijevao da ide korak dalje od ustaljenog prava i prakse Međunarodnog suda kada je riječ o postupku po prijedlozima na osnovu pravila 98 bis. Tako se do činjeničnih nalaza u ovoj odluci se došlo primjenom "standarda iz pravila 98 bis", koji je naprijed objašnjen, a radi se o pitanju da li razuman presuditelj o činjenicama može biti uvjeren van razumne sumnje da izvedeni dokazi, ako im se povjeruje, mogu potkrijepiti zaključak o krivici respondentkinje po optužbama.

C. Djela za koja amicus curiae tužilac prihvata da nisu dokazana

(a) Objelodanjivanje mjesta boravka svjedoka

10. Po sopstvenom priznanju,^[14] respondentkinja je svjedoku R77-B objelodanila mjesto boravka Svjedoka. To bi predstavljalo kršenje jasne formulacije naloga Pretresnog vijeća od 3. jula 2000. Međutim, čini se da je svjedok R77-B, poput mnogih ljudi u svojoj zajednici, znao za mjesto boravka Svjedoka prije tog objelodanjivanja.^[15] Iz tog razloga, amicus curiae tužilac priznaje da je objelodanjivanje identiteta Svjedoka kao svjedoka u predmetu Brđanin, a ne objelodanjivanje njegovog mjesta boravka, ono čime se navodno krše slovo i duh naloga Pretresnog vijeća. Ona stoga traži da se, u okolnostima ovog predmeta, navodi o objelodanjivanju mjesta boravka svjedoka, odbace.^[16]

11. U skladu s tim, Pretresno vijeće smatra da u vezi sa tačkom 3 Navoda, nema dovoljno dokaza u vezi s navodnim objelodanjivanjem mjesta boravka Svjedoka jednoj osobi iz javnosti čime bi se prekršio nalog Vijeća na osnovu pravila 77(A)(ii).

(b) Udruženi zločinački poduhvat

12. Amicus curiae tužilac također prihvata da nema dovoljno dokaza na osnovu kojih bi razuman presuditelj o činjenicama mogao zaključiti van razumne sumnje da je dokazan udruženi zločinački poduhvat, te traži da Pretresno vijeće odbaci taj oblik odgovornosti.^[17]

13. Razmatrajući praksu podizanja optužbi pred Međunarodnim sudom^[18] i specifičan karakter podizanja optužbi na osnovu pravila 77,^[19] Pretresno vijeće stoji na stanovištu da se respondentkinja ne tereti da je učestvovala u nekom udruženom zločinačkom poduhvatu kako bi počinila bilo koje krivično djelo koje joj se stavlja na teret. Bez obzira na dokaze koje je predočio amicus curiae tužilac, Pretresno vijeće smatra da bi bilo nepravično dopustiti amicus curiae tužiocu da se u bilo koju svrhu pozove na udruženi zločinački poduhvat.^[20] Pitanje potencijalnog karaktera ovog oblika krivične odgovornosti ne postavlja se ni u kom slučaju; stoga to pitanje i argumenti amicus curiae tužioca ne mogu biti ni od kakve relevantnosti i Pretresno vijeće ih neće uzeti u obzir.

II. PRAVNI PROPISI O NEPOŠTIVANJU MEĐUNARODNOG SUDA

A. Uvod

14. Historijski, pravni propisi o nepoštovanju suda nastali su kao tvorevina sistema common law, a to su i ostali. Za opšti koncept nepoštivanja suda kaže se da je stran sistemu kontinentalnog prava, ali mnogi sistemi kontinentalnog prava su usvojili zakone koji predviđaju krivična djela sa sličnim dejstvom.^[21]

15. Nepoštivanje suda predstavlja čin ili propust čija je namjera da se omete propisan postupak sprovođenja pravde.^[22] Međunarodni sud ima izvorno ovlašćenje da one koji svjesno i hotimično ometaju propisan postupak sprovođenja pravde pred ovim Sudom proglasi odgovornim za nepoštivanje Suda.^[23] Svaka od formulacija u sadašnjem pravilu 77(A)(i) do (v), kada se tumači u svjetlu odredbe o izvornom ovlašćenju Međunarodnog suda, obuhvaćena je tim izvornim ovlašćenjem budući da se svaka od njih sasvim izvjesno svodi na svjesno i hotimično ometanje propisanog postupka sprovođenja pravde pred Međunarodnim sudom.^[24] Sadržina navedenog izvornog ovlašćenja mora se izvesti pozivanjem na uobičajene izvore međunarodnog prava i ona postoji neovisno od odredbi pravila 77. Izmjene i dopune pravila 77 ne ograničavaju ovo izvorno ovlašćenje.^[25]

16. Postoje razlike u pogledu stanja svijesti potrebnog za svaku od različitih kategorija ponašanja predviđenih u pravilu 77(A).^[26] Mens rea treba da se dokazuje na pojedinačnoj osnovi za svaki od postupaka navedenih u pravilu 77(A)(i) do (v). Za svaki oblik kažnjivog nepoštivanja suda, optužba mora dokazati da je optuženi djelovao sa specifičnom namjerom da ometa propisani postupak sprovođenja pravde pred Međunarodnim sudom.^[27]

B. Zastrašivanje svjedoka

(a) Argumenti respondentkinje

17. Kada je riječ o navodnom krivičnom djelu zastrašivanja ili pokušaja zastrašivanja svjedoka ili potencijalnog svjedoka, respondentkinja tvrdi da jasna i nedvosmislena formulacija pravila 77 nalaže da, kako bi se dokazalo kažnjivo nepoštovanje suda, ponašanje kojim se to djelo vrši mora biti svjesno i hotimično.^[28] Kada je riječ o specifičnoj namjeri potrebnoj za dokazivanje kažnjivog nepoštovanja suda na osnovu pravila 77, respondentkinja ukazuje na stanovište Žalbenog vijeća u predmetu Tužilac protiv Aleksovskog.^[29] Kada je riječ o elementu actus reus, respondentkinja se poziva na preporuke Komiteta eksperata za pitanja zastrašivanja svjedoka i prava odbrane Vijeća Evrope (dalje u tekstu: Komitet eksperata), u kojoj se zastrašivanje definiše kao "svaka direktna, indirektna ili potencijalna prijetnja svjedoku koja može dovesti do uticanja na njegovu/njezinu dužnost da svjedoči slobodno od uticaja bilo koje vrste."^[30]

18. Respondentkinja iznosi prigovor na korišćenje rječnika Merriam Webster, što predlaže amicus curiae u svom pretpretresnom podnesku, u onoj mjeri u kojoj predložena definicija dopušta zaključak o zastrašivanju samo na osnovu subjektivne tačke gledišta svjedoka, tj. "da on postane plašljiv ili zastrašen".^[31] Međutim, ona se ne protivi preciznijem dijelu definicije: "naročito da se prinudi ili zastraši kao prijetnjama; zastrašivati prijetnjama, uvredama ili agresivnim ponašanjem".^[32]

(b) Argumenti amicus curiae tužioca

19. Amicus curiae tužilac tvrdi da su elementi zastrašivanja ili drugog uticanja na svjedoke sljedeći:

    a) optuženi, zajedno ili sa drugima, činjenjem ili nečinjenjem, zastrašuje svjedoka ili na drugi način na njega utiče;

    b) radnja ili propust optuženog su bili svjesni i hotimični

20. Amicus curiae tužilac tvrdi da "zastrašivanje" treba razmatrati u uobičajenom značenju tog pojma, tj. "učiniti nekoga plašljivim ili zastrašenim; uzrokovanje straha ili osjećaja inferiornosti kod druge osobe; strašenje; naročito primorati na nešto ili odvratiti od nečega stvarnim ili lažnim prijetnjama; zastrašivanje prijetnjama, uvredama ili agresivnim ponašanjem."^[33] U onoj mjeri u kojoj se respondentkinja oslanja na definiciju zastrašivanja koju je preporučio Komitet eksperata, amicus curiae tužilac tvrdi da je definicija iz rječnika više u skladu sa statutarnim mandatom Međunarodnog suda da obezbijedi zaštitu žrtava i svjedoka. Ona tvrdi da definicija respondentkinje ne zahtijeva direktnu verbalnu ili fizičku prijetnju; ne zahtijeva ni stvarno ometanje dužnosti svjedočenja slobodnog od uticaja. Prema amicus curiae tužiocu, dovoljno je da je ponašanje optuženog, samog ili sa drugima, predstavljalo indirektnu ili potencijalnu prijetnju svjedoku, što je moglo dovesti do ometanja svjedokove dužnosti da svjedoči slobodno od bilo kakvog uticaja.^[34]

21. Kada je riječ o drugom elementu, odnosno pitanju da li su radnja ili propust optuženog bili svjesni ili namjerni, amicus curiae tužilac tvrdi da je ponašanje optuženog bilo svjesno ako dokazi pokažu bilo šta od sljedećeg: stvarno znanje o prirodi i posljedicama ponašanja, hotimično zatvaranje očiju (smišljeno zanemarivanje) pred prirodom i posljedicama ponašanja ili bezobzirna indiferentnost prema prirodi i posljedicama ponašanja. Amicus curiae tužilac također tvrdi da hotimično zastrašivanje ili uticanje na svjedoka uključuje to da je optuženi konkretno namjeravao da se tako ponaša ili da je ponašanje bilo smišljeno, a ne slučajno. Prema amicus curiae tužiocu, dokaz bilo čega od navedenog bio bi dovoljan da se dokaže hotimično zastrašivanje ili drugi uticaj.^[35]

(c) Stav Pretresnog vijeća

22. Da bi se utvrdilo postojanje zastrašivanja svjedoka kao nepoštivanje suda potrebno je dokazati sljedeće: a) da se optuženi ponašao tako da je to vjerovatno zastrašilo svjedoka; i b) da je optuženi djelovao svjesno i hotimično.^[36]

23. Actus reus krivičnog djela zastrašivanja svjedoka kao nepoštivanje suda sastoji se od djela ili kažnjivih propusta za koje je vjerovatno da mogu predstavljati direktnu, indirektnu ili potencijalnu prijetnju svjedoku ili potencijalnom svjedoku. Da bi dotično ponašanje predstavljalo nepoštivanje suda, ono mora imati dovoljnu težinu da vjerovatno može dovesti do zastrašivanja svjedoka.^[37] Ta djela ili propusti moraju se procjenjivati u kontekstu okolnosti svakog pojedinog slučaja.^[38] Zastrašivanje svjedoka kao nepoštivanje Suda jeste krivično djelo ponašanja za koje nije potreban dokaz o rezultatu. Nije relevantno da li je svjedok stvarno bio zastrašen; optužba treba samo dokazati da je dotično ponašanje poduzeto s namjerom da se ometa propisan postupak sprovođenja pravde pred Međunarodnim sudom.^[39]

24. Kada je riječ o elementu mens rea zastrašivanja svjedoka kao krivičnom djelu nepoštivanja suda, optužba mora dokazati da je optuženi posjedovao znanje da će njegovo ponašanje vjerovatno zastrašiti svjedoka. Također je potreban dokaz da je optuženi djelovao sa specifičnom namjerom da ometa propisani postupak sprovođenja pravde pred Međunarodnim sudom.^[40]

C. Uticanje na svjedoka na drugi način

(a) Argumenti respondentkinje

25. Kada je riječ o uticanju svjedoka na drugi način, respondentkinja navodi sljedeći zaključak Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (ICTR): "uticanje na svjedoka kao nepoštivanje suda treba tumačiti tako da se zabranjuje samo neprimjeren uticaj na svjedoka. Do neprimjerenog uticaja [...] moglo je doći [...] ako su ih dotične osobe [...] pokušale navesti da promijene svoje svjedočenje."^[41]

(b) Argumenti amicus curiae tužioca

26. Amicus curiae tužilac tvrdi da se, u okolnostima ovog predmeta, "uticanje na drugi način" odnosi na neprimjeren uticaj, i obuhvatalo bi ponašanje kojim se utiče na svjedoka ili se on navodi da promijeni svjedočenje.^[42]

(c) Stav Pretresnog vijeća

27. Da bi se neka osoba mogla smatrati odgovornom za uticanje na svjedoka na drugi način kao oblik nepoštivanja suda mora se dokazati sljedeće: a) da je ponašanje optuženog bilo takvo da je bilo vjerovatno da će se njime svjedok ili potencijalni svjedok odvratiti od davanja iskaza ili je moglo uticati na karakter iskaza svjedoka ili potencijalnog svjedoka; i b) da je optuženi postupao svjesno i hotimično.^[43]

28. Actus reus krivičnog djela uticanja na svjedoka na drugi način može se pojaviti u više različitih oblika. Ti oblici uključuju, između ostalog, sakrivanje svjedoka, podmićivanjem mita ili na drugi način, kako bi se izbjeglo ili spriječilo uručivanje naloga subpoena;^[44] fizički napad, prijetnja ili zastrašivanje svjedoka ili osobe za koju je vjerovatno da će biti pozvana kao svjedok;^[45] nastojanje da se utiče na svjedoka jedne strane time što će se, na primjer, dezavuirati ta strana;^[46] ili nastojanje da se davanjem mita svjedok navede da uskrati iskaz.^[47] Pretresno vijeće stoji na stanovištu da uticanje na svjedoka prijetnjama, zastrašivanjem, uzrokovanjem povreda ili nuđenjem mita treba da se izričito stavi na teret, dok "uticanje na svjedoka na drugi način" ukazuje na druga djela i ponašanje slične težine kojima se podjednako nastoji uticati na ishod tekućeg postupka uticanjem na svjedoka ili na potencijalnog svjedoka. Za radnje ili propuste optuženog sagledane u svjetlu okolnosti predmeta mora biti vjerovatno da će odvratiti svjedoka ili potencijalnog svjedoka od davanja iskaza ili da će se njima uticati na karakter iskaza. Kao što je slučaj kod zastrašivanja svjedoka kao oblika nepoštivanja suda, nije potrebno da optužba dokazuje da je svjedok stvarno bio zastrašivan ili da se na njega stvarno uticalo.^[48]

29. Za element mens rea uticanja na svjedoka na drugi način potreban je dokaz o znanju optuženog da će njegovo ponašanje vjerovatno odvratiti svjedoka ili potencijalnog svjedoka od davanja iskaza ili da je vjerovatno da će to ponašanje uticati na karakter iskaza.^[49] Optužba mora također dokazati specifičnu namjeru optuženog da ometa propisani postupak sprovođenja pravde pred Međunarodnim sudom.^[50]

D. Pokušaj zastrašivanja ili uticanja na drugi način na svjedoka

(a) Argumenti respondentkinje

30. Respondentkinja ni u Prijedlogu na osnovu pravila 98 bis ni u Replici na odgovor amicus curiae tužioca ne iznosi nikakve pravne argumente u vezi s "pokušajem" zastrašivanja ili uticanja na drugi način na svjedoka, kojima se tereti u tački 2 Navoda. Međutim, u svom "Odgovoru optuženog na prijedlog amicus curiae tužioca da se izmijene navodi o nepoštivanju Međunarodnog suda" respondentkinja iznosi prigovor na prihvatljivost tačke 2 Navoda na osnovu neodrživosti navoda o pokušaju zastrašivanja. Ona tvrdi da bi svaki čin zastrašivanja predstavljao izvršeno zastrašivanje. Respondentkinja tvrdi da bi joj izmjene koje predlaže amicus curiae tužilac na nepravičan način nanijele štetu, budući da niko ne može biti proglašen krivim za djelo ili propust koji u vrijeme počinjenja nisu predstavljali krivično djelo na osnovu domaćeg ili međunarodnog prava.^[51]

(b) Argumenti amicus curiae tužioca

31. Amicus curiae tužilac tvrdi da je pokušaj zastrašivanja ili uticanja na drugi način na svjedoka ostvaren ako ponašanje optuženog predstavlja suštinski korak ka započinjanju zastrašivanja ili uticanja na drugi način na svjedoka, a da, usprkos navedenom ponašanju, do krivičnog djela nije došlo ako svjedok nije zastrašivan ili na njega nije na drugi način uticano.^[52]

(c) Stav Pretresnog vijeća

32. Pretresno vijeće je došlo do zaključka da je standard na osnovu pravila 98 bis zadovoljen u pogledu tačke 1 Navoda, odnosno zastrašivanja ili na drugi način uticanja na Svjedoka. Rasprava o pravnim pitanjima relevantnim za alternativnu optužbu za pokušaj zastrašivanja ili uticanja na Svjedoka na drugi način po tački 2 Navoda je, u ovoj fazi, izlišna s obzirom na to da, u svakom slučaju, pokušaj krivičnog djela čini sastavni dio njegovog počinjenja.^[53] Pretresno vijeće će se pozabaviti pojedinostima ove alternativne optužbe u kasnijoj fazi postupka u slučaju da dokazivanje amicus curiae tužioca u vezi s optužbama u tački 1 ne bude uspješno, te nakon što sasluša detaljne argumente strana u postupku.

E. Objelodanjivanje identiteta svjedoka jednoj osobi iz javnosti čime je prekršen Nalog Vijeća

(a) Argumenti respondentkinje

33. Argumenti respondentkinje u vezi s elementima koje amicus curiae tužilac mora dokazati van razumne sumnje gotovo su u cijelosti posvećeni činjeničnim tvrdnjama. Pretresno vijeće ne vidi nikakav argument pravne prirode koji respondentkinja navodi u vezi s pravnim propisima relevantnim za ovu optužbu.

(b) Argumenti amicus curiae tužioca

34. Kada je riječ o optužbi o kršenju naloga Vijeća objelodanjivanjem identiteta Svjedoka jednoj osobi iz javnosti, amicus curiae tužilac smatra da su elementi ovog krivičnog djela sljedeći:

    1. Optužena je, sama ili zajedno s drugima, činjenjem ili nečinjenjem, objelodanila identitet (i mjesto boravka) svjedoka jednoj osobi iz javnosti;

    2. Objelodanjivanjem je prekršen Nalog Vijeća;

    3. Kršenje je bilo svjesno.

35. Amicus curiae tužilac tvrdi da definicija "svjesnog" važi za svjesna kršenja naloga Vijeća: stvarno znanje o prekršenom nalogu, hotimično zatvaranje očiju (svjesno zanemarivanje) pred postojanjem prekršenog naloga, ili bezobzirna indiferentnost prema postojanju prekršenog naloga. Kada je riječ o definiciji "hotimičnog" u smislu svjesnog kršenja naloga, amicus curiae tužilac tvrdi da je potrebno dokazati bilo to da je optužena namjeravala postupiti onako kako je postupila ili je njeno ponašanje bilo smišljeno a ne slučajno.

(c) Stav Pretresnog vijeća

36. Da bi se neka osoba smatrala odgovornom za nepoštivanje Međunarodnog suda zbog objelodanjivanja identiteta svjedoka nekoj osobi iz javnosti kršenjem naloga Vijeća, optužba mora dokazati sljedeće: a) da je optuženi objelodanio identitet svjedoka nekoj osobi iz javnosti; b) da je objelodanjivanjem prekršen nalog Vijeća; i c) da je kršenje počinjeno svjesno i hotimično.^[54]

37. Prilikom utvrđivanja da li je neki nalog Vijeća prekršen, mora se navesti tačan sadržaj naloga povodom kojeg je došlo do navodnog nepoštivanja suda. Relevantni nalog u ovom predmetu je onaj koji je 3. jula 2000. izdalo Pretresno vijeće u predmetu Brđanin (dalje u tekstu: Nalog o zaštitnim mjerama), kojim je dozvoljeno odbrani u predmetu Brđanin^[55] da objelodani identitet svjedoka ili potencijalnog svjedoka o kojima ih je obavijestio tužilac ukoliko je to direktno i konkretno neophodno za pripremu i izvođenje dokaza u predmetu Brđanin.^[56] Da bi amicus curiae tužilac mogao dokazati navodno kršenje Naloga o zaštitnim mjerama, mora dokazati ne samo da je respondentkinja objelodanila identitet svjedoka ili potencijalnog svjedoka nekoj osobi iz javnosti, nego i to da takvo objelodanjivanje nije bilo direktno i konkretno neophodno za pripremu i izvođenje dokaza u predmetu Brđanin. Pretresno vijeće naglašava da teret dokazivanja ostaje na amicus curiae tužiocu.

38. Optužba mora također dokazati da je kršenje nekog naloga Vijeća od strane optuženog počinjeno svjesno i hotimično. Stvarno znanje o navodno prekršenom nalogu nije potrebno za to da bi se on mogao svjesno prekršiti ukoliko je osoba koja se tereti za kršenje naloga Vijeća djelovala hotimično zatvarajući oči pred navedenim nalogom.^[57] Hotimično zatvaranje očiju (koje se također naziva svjesnim zanemarivanjem) smatra se podjednako kažnjivim kao i stvarno znanje o nekoj konkretnoj činjenici o kojoj je riječ.^[58] Kada je riječ o hotimičnom zatvaranju očiju, dokaz o znanju o postojanju relevantne činjenice prihvata se u slučajevima kada optužba dokazuje da je optuženi pretpostavljao da ta činjenica postoji (ili je bio svjestan da je njeno postojanje vrlo vjerovatno), ali se nije upustio u ispitivanje da li ona postoji kako bi poslije mogao negirati da mu je ona poznata.^[59]

39. Praksa Međunarodnog suda ne daje odgovor na pitanje da li su druga stanja svijesti, kao što je bezobzirna indiferentnost prema postojanju naloga, dovoljna da predstavljaju "svjesno" kršenje naloga.^[60] Pretresno vijeće primjećuje tvrdnju amicus curiae tužioca da je bezobzirna indiferentnost prema postojanju nekog naloga dovoljna da bi se utvrdilo "svjesno" kršenje naloga.^[61] U ovoj fazi postupka, međutim, Pretresno vijeće ne rješava da li je bezobzirna indiferentnost prema postojanju naloga dovoljna da predstavlja nepoštivanje suda. Vijeće će tek u konačnoj presudi donijeti zaključak po ovom pitanju ukoliko tada bude potrebno njegovo rješavanje.

40. Puka nepažnja pri propuštanju da se utvrdi postojanje naloga ne predstavlja nepoštivanje suda. U slučaju takvog ponašanja moglo bi se u dovoljnoj mjeri i na primjereniji način djelovati primjenom disciplinskih mjera; ono ne bi nikada moglo opravdavati zatvorsku kaznu ili visoku novčanu kaznu, čak i ako bi nenamjeravana posljedica bezobzirne indiferentnosti ili nepažnje predstavljala ometanje propisanog postupka sprovođenja pravde pred Međunarodnim sudom.^[62]

41. Zaključak da je optužena namjeravala da prekrši nalog gotovo bi nužno uslijedio u većini slučajeva u kojima optužba dokazuje da je posjedovala znanje o postojanju nekog naloga (bilo stvarno znanje ili svjesno zatvaranje očiju pred njegovim postojanjem). Međutim, mogu postojati slučajevi kada je optuženi djelovao uz bezobzirnu indiferentnost prema pitanju da li svojim ponašanjem krši nalog Vijeća.^[63] Po mišljenju Žalbenog vijeća, takvo ponašanje je u dovoljnoj mjeri kažnjivo da opravda kažnjavanje za nepoštivanje suda, bez obzira na to da li je optužba dokazala specifičnu namjeru da se prekrši nalog Vijeća. Po mišljenju Žalbenog vijeća, dovoljno je dokazati da je kršenje bilo smišljeno a ne slučajno.^[64] Pretresno vijeće stoji na stanovištu da, iako nije potrebna specifična namjera da bi se optuženi smatrao odgovornim za nepoštivanje suda, optužba ipak mora dokazati da je imao konkretnu namjeru da ometa propisani postupak sprovođenja pravde pred Međunarodnim sudom.^[65]

III. ČINJENIČNE TVRDNJE

A. Argumenti respondentkinje

42. Respondentkinja u svom Prijedlogu na osnovu pravila 98 bis tvrdi da dosad izvedeni dokazi, čak i ako bi se uzeli u najpovoljnijem svjetlu za amicus curiae tužioca, ne pokazuju postojanje bilo kojeg od krivičnih djela koja joj se stavljaju na teret i traži donošenje oslobađajuće presude po svim optužbama.^[66]

43. Respondentkinja tvrdi da dokazi pred Pretresnim vijećem pokazuju da se prema svjedoku tokom cijelog razgovora o kojem je ovdje riječ ponašala ljubazno, te da ni tokom pomenutog razgovora a ni nakon njega nisu iznošene nikakve prijetnje. Respondentkinja tvrdi da se predstavila, da je njeno držanje bilo korektno, te da bojazni svjedoka nisu prouzrokovane nikakvim neprimjerenim ponašanjem s njene strane. Ona tvrdi da je sam svjedok izjavio da ona nije učinila ništa što bi ga zastrašilo ili uticalo na njega na drugi način. Respondentkinja tvrdi da je činjenica da se svjedok, po svemu sudeći uplašio, prouzrokovana propuštanjem Tužilaštva da obavijesti svjedoka o stvarnom statusu koji uživa na osnovu Naloga o zaštitnim mjerama, uključujući činjenicu da odbrana ima pravo da razgovara sa svjedocima. Prema respondentkinji, nema nikakvih dokaza koji bi sugerirali da je ona, prije nego što je 13. septembra 2001. posjetila svjedoka, znala da je svjedok dao izjavu optužbi. Respondentkinja tvrdi da dokazi sugeriraju da je cilj tog sastanka bio da se svjedoku postavi pitanje da li bi bio saglasan da svjedoči za odbranu u predmetu Brđanin.^[67] Respondentkinja također tvrdi da nijedno Pretresno vijeće ne može, ukoliko razumno postupi na osnovu raspoloživih dokaza, zaključiti da je branilac svjesno i hotimično zastrašivao svjedoka samo zato što je razgovarao s potencijalnim svjedokom i molio ga da svjedoči za odbranu.^[68]

44. Respondentkinja tvrdi da, na osnovu dokaza izvedenih pred Pretresnim vijećem, kada je ona 19. decembra 2001. posjetila svjedoka, nije objelodanila svjedoku R77-B da je Svjedok dao izjavu optužbi niti da planira da svjedoči za optužbu. Umjesto toga, po drugi put je upitala Svjedoka da li je voljan da razmisli o svjedočenju za odbranu u predmetu Brđanin. Pored toga, respondentkinja tvrdi da se na osnovu tih dokaza ne može utvrditi kada joj je glavni branilac u predmetu Brđanin stavio na uvid Nalog o zaštitnim mjerama.^[69]

B. Argumenti amicus curiae tužioca

45. Amicus curiae tužilac tvrdi da su dokazi pred Pretresnim vijećem dovoljni da bi na osnovu njih, ukoliko im povjeruje, razuman presuditelj o činjenicama mogao zaključiti van razumne sumnje da je respondentkinja svjesno i hotimično zastrašila ili pokušala da zastraši svjedoka ili da je pokušala na drugi način uticati na Svjedoka, te da je, kršeći nalog Vijeća, objelodanila identitet svjedoka. Ona stoga traži da se Prijedlog na osnovu pravila 98 bis odbije.^[70]

46. Prema amicus curiae tužiocu, ponašanje respondentkinje treba sagledati u kontekstu nepovoljnog okruženja u kojem je Svjedok živio i radio i njegovog ranjivog položaja u tom okruženju.^[71] Amicus curiae tužilac tvrdi da je respondentkinja, sama ili sa g. Perićem, počinila zastrašivanje ili pokušaj zastrašivanja svjedoka i na drugi način na njega uticala svojim ponašanjem. Kada je riječ o pitanju da li je respondentkinja djelovala sa smišljenom ignorancijom ili bezobzirnim zanemarivanjem, amicus curiae tužilac tvrdi da je respondentkinja počinila zastrašivanje i druge vrste uticaja svojim nečinjenjem, odnosno propuštanjem da se upozna s materijalom koji joj je bio dostupan. Amicus curiae tužilac tvrdi da je standard iz pravila 98 bis dostignut time što je respondentkinja djelovala svjesno i hotimično.^[72]

47. Pored toga, amicus curiae tvrdi da pretpostavljajući, arguendo, da svjedok nije bio zastrašivan, dokazi u dovoljnoj mjeri pokazuju da je respondentkinja pokušala da zastraši Svjedoka, jer je njeno ponašanje predstavljalo suštinski korak u pravcu početka zastrašivanja. Amicus curiae tužilac tvrdi da uprkos ponašanju respondentkinje, nije izvršeno krivično djelo zastrašivanja zbog toga što svjedok nije bio stvarno zastrašen.^[73]

48. Amicus curiae priznaje da nema dokaza da je ponašanje respondentkinje navelo Svjedoka da promijeni svjedočenje pred Međunarodnim sudom. Međutim, tvrdi da su dokazi pred Pretresnim vijećem, ukoliko im se povjeruje, dovoljni da dopuste razumnom presuditelju o činjenicama da zaključi kako je respondentkinja pokušala da utiče na iskaz Svjedoka. Amicus curiae tužilac tvrdi da se ponašanje respondentkinje može na razuman način okarakterisati tako da predstavlja suštinski korak ka uticanju na Svjedoka da promijeni iskaz, bez obzira na to što uticanje nije bilo uspješno i što Svjedok nije promijenio iskaz.^[74]

49. Kada je riječ o tački 3, amicus curiae tužilac tvrdi da dokazi pred Pretresnim vijećem u dovoljnoj mjeri dokazuju da je respondentkinja objelodanila identitet svjedoka jednoj osobi iz javnosti i time svjesno prekršila nalog Vijeća.^[75] Amicus curiae tužilac tvrdi da je respondentkinja 13. septembra 2001. znala da je Svjedok dao izjavu optužbi i da su na snazi bile zaštitne mjere za potencijalne svjedoke optužbe.^[76]

C. Zaključci Pretresnog vijeća

50. Uzimajući u obzir gorenavedene pravne definicije krivičnih djela o kojima je riječ, a bez obzira na priznanje amicus curiae tužioca da dokazi ne dokazuju u dovoljnoj mjeri da je ponašanje respondentkinje navelo Svjedoka da promijeni iskaz Međunarodnom sudu,^[77] Pretresno vijeće zaključuje da bi se razuman presuditelj o činjenicama mogao van razumne sumnje uvjeriti da izvedeni dokazi, ukoliko im se povjeruje, mogu potkrijepiti zaključak o krivici respondentkinje za nepoštivanje Međunarodnog suda, kako slijedi:

    1. Zastrašivanjem ili uticanjem na drugi način na svjedoka, na osnovu pravila 77(A)(iv); ili alternativno,

    2. Pokušajem zastrašivanja ili uticanja na drugi način na Svjedoka, na osnovu pravila 77(B); i

    3. Objelodanjivanjem identiteta svjedoka jednoj osobi iz javnosti, čime je prekršen nalog Vijeća, na osnovu pravila 77(A)(ii).

51. Pretresno vijeće zaključuje da se razuman presuditelj o činjenicama ne bi mogao van razumne sumnje uvjeriti da izvedeni dokazi, ako im se povjeruje, mogu potkrijepiti zaključak o krivici respondentkinje za nepoštivanje Međunarodnog suda objelodanjivanjem mjesta boravka Svjedoka jednoj osobi iz javnosti, čime bi bio prekršen nalog Vijeća na osnovu pravila 77(A)(ii).

52. Prijedlog na osnovu pravila 98 bis ne može proći u odnosu na tačke 1 i 2 Navoda. Prijedlog je također neprihvatljiv u odnosu na tačku 3 Navoda o navodnom objelodanjivanju identiteta Svjedoka jednoj osobi iz javnosti, čime bi bio prekršen nalog Vijeća. Prijedlog na osnovu pravila 98 bis usvaja se samo u odnosu na tačku 3 Navoda, koja se odnosi na navodno objelodanjivanje mjesta boravka jednoj osobi iz javnosti, čime je prekršen nalog Vijeća.

IV. DISPOZITIV

Iz gorenavedenih razloga, Pretresno vijeće, na osnovu pravila 98 bis:

(1) USVAJA Prijedlog na osnovu pravila 98 bis samo u dijelu koji se odnosi na tačku 3 Navoda u vezi s navodnim objelodanjivanjem mjesta boravka Svjedoka jednoj osobi iz javnosti kršenjem naloga Vijeća, te izjavljuje da u vezi s ovim konkretnim dijelom Optužbe nema dokaza o odgovornosti respondentkinje; i

(2) ODBIJA Prijedlog na osnovu pravila 98 bis u vezi sa svim drugim pitanjima koja je pokrenula respondentkinja i odbija Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude po tačkama 1 i 2, odnosno po preostalom dijelu tačke 3.

Sastavljeno na francuskom i engleskom jeziku, pri čemu je mjerodavna engleska verzija.

/potpis na originalu/
sudija Carmel Agius,
predsjedavajući

/potpis na originalu/	/potpis na originalu/
sudija Ivana Janu	sudija Chikako Taya

Dana 19. marta 2004.
U Haagu,
Nizozemska

[pečat Međunarodnog suda]

^[1] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, predmet br. IT-99-36-T.

^[2] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, predmet br. IT-99-36-T, "Nalog u vezi s navodima protiv Milke Maglov", 15. april 2003.

^[3] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, predmet br. IT-99-36-R77, "Nalog kojim se pokreće postupak protiv Milke Maglov", 8. maj 2003.

^[4] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, predmet br. IT-99-36-R77, "Odluka po prijedlogu amicus curiae tužioca za izmjenu navoda o nepoštovanju Međunarodnog suda", 6. februar 2004.

^[5] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, u vezi s navodima protiv Milke Maglov, povjerljivi "Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis, 24. februar 2004." (dalje u tekstu: Prijedlog na osnovu pravila 98 bis).

^[6] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, u vezi s navodima protiv Milke Maglov, povjerljivi "Odgovor na prijedlog respondentkinje za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis, 26. februar 2004." (dalje u tekstu: Odgovor amicus curiae tužioca).

^[7] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, u vezi s navodima protiv Milke Maglov, "Corrigendum povjerljivog Odgovora na prijedlog respondentkinje za donošenje oslobađajuće presude - pravilo 98 bis, 27. februar 2004." (dalje u tekstu: Corrigendum amicus curiae tužioca).

^[8] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, u vezi s navodima protiv Milke Maglov, povjerljiva "Replika Milke Maglov na odgovor tužioca na prijedlog Milke Maglov za donošenje oslobađajuće presude na osnovu pravila 98 bis, 4. mart 2004.", (dalje u tekstu: Replika na odgovor amicus curiae tužioca).

^[9] Prijedlog na osnovu pravila 98 bis, str. 12-13; Odgovor amicus curiae tužioca, par. 5-9.

^[10] Tužilac protiv Gorana Jelisića, predmet br. IT-95-10-A, Presuda, 5. juli 2001. (dalje u tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Jelisić), par. 37 (naglasak dodat).

^[11] Vidi Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, predmet br. IT-95-14-2, "Odluka po prijedlozima odbrane za donošenje oslobađajuće presude", 6. april 2000., par.28; Tužilac protiv Galića, predmet br. IT-98-29-T, "Odluka po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude za optuženog Stanislava Galića", 3. oktobar 2002., par. 11.

^[12] Tužilac protiv Zorana Kupreškića i drugih, predmet br. IT-95-16, Presuda, 23. oktobar 2001. (dalje u tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Kupreškić), par. 332-334.

^[13] Vidi Tužilac protiv Radoslava Brđanina, predmet br. IT-99-36-T, "Odluka po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude na osnovu pravila 98 bis", 28. novembar 2003., par. 62.

^[14] Dokazni predmet br. P 10.

^[15] R77-B (T. 192 - zatvorena sjednica, i T 105 - poluzatvorena sjednica)

^[16] Odgovor amicus curiae tužioca, par. 10.

^[17] Odgovor amicus curiae tužioca, par. 11.

^[18] Vidi "Drugostepenu presudu u predmetu Kupreškić", par. 88 i 116; vidi također: Tužilac protiv Miroslava Kvočke i drugih, predmet br. IT-98-30-PT, "Odluka po preliminarnim podnescima odbrane o formi optužnice", 12. april 1999., par. 23; Tužilac protiv Milorada Krnojelca, predmet br. IT-97-25-PT, "Odluka po preliminarnom prigovoru na formu izmijenjene optužnice", 11. februar 1999., par. 18; Tužilac protiv Milorada Krnojelca, predmet br. IT-97-25-PT, "Odluka po preliminarnom podnesku odbrane zbog prigovora na formu izmijenjene optužnice", 24. februar 1999. par. 11-20; Radoslav Brđanin i Momir Talić, predmet br.: IT-99-36-PT, "Odluka po prigovoru Momira Talića na formu izmijenjene optužnice", 20. februar 2001., par. 13.

^[19] Tužilac protiv Zlatka Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1-AR77, "Presuda po žalbi Ante Nobila na odluku o nepoštovanju Suda", 30. maj 2001. (dalje u tekstu: Odluka o nepoštovanju Suda u predmetu Aleksovski), par. 56. Vidi također Tužilac protiv Blagoja Simića i drugih, predmet br. IT-95-9-R77, "Nalog o rasporedu u predmetu navoda protiv optuženog Milana Simića i njegovog branioca", 7. juli 1999.

^[20] Vidi Tužilac protiv Milorada Krnojelca, predmet br. IT-97-25-A, Presuda, 21. septembar 2001., par. 124-144. Vidi također Drugostepenu presudu u predmetu Kupreškić, par. 114.

^[21] Tužilac protiv Duška Tadića, predmet br. IT-94-1-A-R77, "Presuda po navodima o nepoštovanju Suda prethodnog pravnog zastupnika Milana Vujina", 31. januar 2000. (dalje u tekstu: Odluka o nepoštovanju Suda u predmetu Tadić), par. 15. U fusnoti 20 Odluke o nepoštovanju Suda u predmetu Tadić, Žalbeno vijeće je razmotrilo određen broj načina na koji je u sistemima kontinentalnog prava krivično sankcionisano ovo pitanje, navodeći sljedeće: "Na primjer, njemački Krivični zakon kažnjava kao glavnog počinioca svakoga tko navodi svjedoka na lažnu izjavu (§§ 26, 153). Krivični zakon Narodne Republike Kine kažnjava svakoga tko navodi svjedoka na lažno svjedočenje (član 306). Francuski Nouveau Code Pénal kažnjava one koji vrše pritisak na svjedoka da lažno svjedoči ili da se suzdrži od davanja istinitog iskaza (član 434-15). Postoje općenitije zakonske odredbe koje se bave pitanjima kao što su kontrola rasprave (police de l'audience), "uvrede" (outrages), prijestupi počinjeni tokom rasprava (na primjer, delits d'audience) i objava komentara s namjerom vršenja pritiska (pression) na svjedočenje svjedoka ili na odluku bilo kojeg suda. Ruski Krivični zakon kažnjava svaki oblik miješanja u aktivnosti suda kojem je cilj ometanje vršenja pravde (član 294), navodeći uz to specifičnija krivična djela poput falsificiranja dokaznog materijala (član 303)."

^[22] Att.-Gen. v. Butterworth (1963) 1 Q.B. 696; The St. James Evening Post, 2 Atk. 469 na str. 471; Bahama Islands, re a special reference from (1893) A.C. 138. Kao savremen rezime slučajeva nepoštovanja suda u novije vrijeme, vidi Att.-Gen. v. Times Newspapers Ltd. (1992) 1 A.C. 191, HL. S tim u vezi, vidi također Presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sunday Times v. United Kingdom, Series A Vol. 30, par. 18 i 55 (1979) 2 EHRR 245, na str. 256-274 (kojom je ova izjava prihvaćena kao pravilna ocjena svrhe i opsega pravnih propisa o nepoštivanju suda).

^[23] Odluka o nepoštovanju Suda u predmetu Tadić, par. 26; Odluka o nepoštovanju Suda u predmetu Aleksovski, par. 30.

^[24] Odluka o nepoštovanju Suda u predmetu Tadić, par. 26, u kojem se pominje verzija pravila 77 koja je bila na snazi 31. januara 2000.

^[25] Odluka o nepoštovanju Suda u predmetu Tadić, par. 24; Odluka o nepoštovanju Suda u predmetu Aleksovski, par. 30; Tužilac protiv Blagoja Simića i drugih, predmet br. IT-95-9-R77, Presuda u postupku zbog navoda o nepoštivanju Suda protiv jednog optuženog i njegovog branioca, 30. juni 2000., par. 91.

^[26] Odluka o nepoštivanju Suda u predmetu Aleksovski, par. 40 i 42.

^[27] R. v. Almon (1770) 20 St. Tr. 803 na str. 839; Ahnee v. DPP (1999) 2 A.C. 294, PC (objavljivanje stvari koja je skandalizirala sud); Att.-Gen. v. Butterworth (1963) 1 W.B. 696, CA (neprijateljski čin protiv svjedoka počinjen s namjerom da se on kazni zbog davanja iskaza); Att.-Gen. v. Judd (1995) C.O.D. 15 DC (šikaniranje bivšeg porotnika); R. v. Schot and Barclay (19972 Cr.App.R. 383, CA (uporno odbijanje porotnika da se izjasni o presudi); Att.-Gen. v. News Group Newspapers plc (1989) Q.B. 110, DC; Re Lonrho plc (1990) 2 A.C. 154, HL; Att.-Gen. v. Times Newspapers Ltd. (1992) 1 A.C. 191, HL; Att.-Gen. v. Newspaper Publishing plc (1997) 1 W.L.R. 926, CA. (publikacije); Att.-Gen. v. Sport Newspapers Ltd. (1991) 1 W.L.R. 1194 na str. 1200, CA (građansko odjeljenje).

^[28] Prijedlog na osnovu pravila 98 bis, str. 14.

^[29] Odluka o nepoštivanju Suda u predmetu Aleksovski, par. 45-46.

^[30] Komitet eksperata Vijeća Evrope za pitanje zastrašivanja svjedoka i prava odbrane, Zastrašivanje svjedoka i prava odbrane: Preporuka br. R (97) 13, koju je 10. septembra 1997. usvojio Komitet ministara Vijeća Evrope, i memorandum s obrazloženjem, na str. 7. Vidi Prijedlog na osnovu pravila 98 bis, str. 15.

^[31] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, predmet br. IT-99-36-R77, pretpretresni podnesak amicus curiae tužioca, par. 42.

^[32] Id. vidi pravilo 98 bis Prijedloga, str. 15.

^[33] Vidi rječnik Merriam Webster.

^[34] Vidi Odgovor amicus curiae tužioca, par. 14, 20.

^[35] Vidi Odgovor amicus curiae tužioca, par. 17-18.

^[36] Att.-en. v. Sport Newspaper Ltd. (1991) 1 W.L.R. 1194 na str. 1200, CA (Civ. Div.). Predložena definicija ovog krivičnog djela dalje je obrazložena u paragrafima koji slijede.

^[37] R. v. Kellet (1976) 1 Q.B. 372, 61 Cr. App.R. 240. Vidi, na primjer, 18 U.S.C. par. 1512 (2004). Savezni zakon o ometanju pravde. U prilog toj tvrdnji govori i dokument koji predstavlja opinio juris država: Zastrašivanje svjedoka i prava odbrane; preporuka br. R (97) 13, usvojena od strane Komiteta ministara Vijeća Evrope 10. septembra 1997. i memorandum s objašnjenjima, str. 7.

^[38] Vidi, na primjer, predmet R. v. Clemente, u kojem je Vrhovni sud Kanade, u vezi sa članom 264.1 Krivičnog zakonika Kanade (Krivična djela protiv časti i ugleda osoba), stao na stanovište da će pitanje da li je optuženi imao namjeru da zastrašuje, ili da li su njegove riječi izrečene s namjerom da se shvate ozbiljno, u odsustvu bilo kakvog objašnjenja optuženog, obično biti riješeno na osnovu svega izrečenog, konteksta u kojem je to izgovoreno, te osobe kojoj je to bilo upućeno (R. v. Clemente (1994) 2 S.C.R. 758).

^[39] Shaw v. Shaw (1861) 2 Sw. & Tr. 517; Bromilow v. Philips (1891) 40 W.R. 220; R. v. Greenberg (1919) 121 L.T. 288.

^[40] Wong Yeung Ng v. Secretary for Justice (1999) 2 HKC 24. Vidi također par. 15, ante.

^[41] Tužilac protiv Kajelijelija, predmet br. ICTR-98-44-A-T, "Odluka po prijedlogu Kajelijelija da se službenici Tužilaštva proglase odgovornim za nepoštivanje Međunarodnog suda", 15. novembar 2002. (dalje u tekstu: Odluka o nepoštivanju suda u predmetu Kajelijeli), par. 9.

^[42] Vidi Odluku o nepoštivanju suda u predmetu Kajelijeli, par. 9.

^[43] Predložena definicija ovog krivičnog dijela sačinjena je na osnovu rasprave u paragrafima koji slijede.

^[44] Clement v. Williams (1836) 2 Scott 814; Lewis v. James (1887) 3 TLR 527.

^[45] Partridge v. Partridge (1639) Toth 40; Shaw v. Shaw (1861) 2 Sw & Tr 517; Bromilow v. Phillops (1891) 40 W.R. 220; R v. Castro, Onslow's and Whalley's Case (1873) R 9 QB 219; Re B (A) (1965) Ch 1112, (1965) 2 All ER 168; vidi također Zakon o okružnim sudovima iz 1959., 157 (I)(a) ("hotimično vrijeđa svjedoka").

^[46] Welby v. Still (1892) 66 LT 523.

^[47] Re Hooley, Rucker's Case (1898) 79 LT 306. Što se tiče različitih oblika u kojima se može javiti uticanje na svjedoka, vidi također: R. v. Kellet (1976) 1 Q.B. 372 61 Cr.App.R. 240; Martin's case (1747) 2b Russ. & My. 674; Macgill's case (1848) 2 Fowler's Exch Prac., 2^nd ed., str. 404; R. v. Gurney (1867) 10 Cox C.C. 550; Ex p. Jones (1806) 13 Ves. 237; Re Ludlow Charities; Lechmere Charlton's case (1837) 2 My & Cr. 316 na str. 229; Odluka o nepoštivanju suda u predmetu Kajelijeli, par. 9. i Tužilac protiv Kanyabashija i drugih, "Odluka po dodatnim navodima tužioca o nepoštivanju suda", 30. novembar 2001.

^[48] Re B (J.A.) (maloljetnik) (1965) Ch 1112, (1965) 2 All ER.

^[49] Vidi presudu Lorda Denninga MR i Donovana LJ in Re A-G's Application, A-G v. Butterworth (1963) I QB 696, (1962) 3 All ER 326, CA. U tom kontekstu, vidi također: Re Johnson (1887) 20 Q.B.D. 68; Gariboldo v. Gagnoni (1704) 6 Mod. 90; Purdin v. Roberts, 74 J.P. 88; Re de Court, The Times, 27. novembar 1997., Ch D.

^[50] Vidi par. 15, ante.

^[51] Tužilac protiv Radoslava Brđanina u vezi s navodima protiv Milke Maglov, predmet br. IT-99-36-R77, "Odgovor optuženog na prijedlog amicus curiae tužioca za izmjenu navoda o nepoštivanju Međunarodnog suda", 24. januar 2004., str. 3-4.

^[52] Odgovor amicus curiae, par. 38.

^[53] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, u vezi s navodima protiv Milke Maglov, IT-99-36-R77, "Odluka po zahtjevu amicus curiae tužioca da se odobri izmjena navoda o nepoštivanju Međunarodnog suda", 6. februar 2004., str. 4.

^[54] Predložena definicija ovog krivičnog djela izvedena je iz diskusije u narednim paragrafima.

^[55] Pretresno vijeće primjećuje da dokazi koji su mu predočeni pokazuju da je sve vrijeme na koje se odnose Navodi respondentkinja bila član tima odbrane u predmetu Brđanin.

^[56] Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet IT-99-36-PT, "Odluka po zahtjevu Tužilaštva za zaštitne mjere", 3. juli 2000. (dalje u tekstu: nalog za zaštitne mjere), uvršten u spis kao dokazni predmet P 4, par. 65(4).

^[57] Odluka o nepoštivanju suda u predmetu Aleksovski, par. 45.

^[58] Odluka o nepoštivanju suda u predmetu Aleksovski, par. 43.

^[59] Odluka o nepoštivanju suda u predmetu Aleksoovski, par. 43.

^[60] Žalbeno vijeće u Odluci o nepoštivanju suda u predmetu Aleksovski ostavilo je to pitanje da o njemu odluče druga Vijeća (par. 45).

^[61] Odgovor amicus curiae tužioca, par. 17. Amicus curiae tužilac usvaja i navođenjem inkorporira argumente navedene u paragrafima od 44 do 46 povjerljivog pretpretresnog podneska (Tužilac protiv Radoslava Brđanina, u vezi s navodima protiv Milke Maglov, "Povjerljivi pretpretresni podnesak amicus curiae tužioca", 18. januar 2004.).

^[62] Odluka o nepoštivanju suda u predmetu Aleksovski, par. 45.

^[63] Radi se o bezobzirnoj indiferentnosti u pogledu posljedica radnje kojom je prekršen nalog, a ne o bezobzirnoj indiferentnosti prema postojanju prekršenog naloga, koja se pominje u paragrafu 45 Odluke o nepoštivanju Suda u predmetu Aleksovski.

^[64] Odluka o nepoštivanju Suda u predmetu Aleksovski, par. 54.

^[65] Vidi par. 15, ante.

^[66] Prijedlog na osnovu pravila 98 bis, str. 2.

^[67] Prijedlog na osnovu pravila 98 bis, str. 2-7.

^[68] Replika na Odgovor amicus curiae tužioca, str. 2-4.

^[69] Prijedlog na osnovu pravila 98 bis, str. 7-12; Replika na odgovor amicus curiae tužioca, str. 2, 5-7.

^[70] Odgovor amicus curiae tužioca, par. 52.

^[71] Odgovor amicus curiae tužioca, par. 16, 19-27 i 35. Relevantni dokazi su navedeni na str. 6-13.

^[72] Odgovor amicus curiae tužioca, par. 17-18 i 28-29. Relevantni dokazi su navedeni na str. 14-17.

^[73] Odgovor amicus curiae tužioca, par. 37-40. Relevantni dokazi su navedeni na str. 6-13.

^[74] Odgovor amicus curiae tužioca, par. 38-39.

^[75] Odgovor amicus curiae tužioca, par. 42-49. Relevantni dokazi su navedeni na str. 14-15 i 24-27.

^[76] Odgovor amicus curiae tužioca, par. 17-18 i 30-36.

^[77] Vidi paragraf 27 ove odluke u kojem se definiše uticanje na svjedoka na drugi način kao krivično djelo ponašanja koje ne zahtijeva dokaz da je svjedok stvarno zastrašen ili je na njega izvršen uticaj.