PRED ŽALBENIM VIJEĆEM

U sastavu:

sutkinja Florence Ndepele Mwachande Mumba, predsjedavajuća
sudac Fausto Pocar
sudac Mohamed Shahabuddeen
sudac Mehmet Güney
sudac Wolfgang Schomburg

Tajnik: g. Hans Holthuis

Odluka od: 2. prosinca 2004.

TUŽITELJ
protiv
Ivana Čermaka
i
Mladena Markača

ODLUKA PO INTERLOKUTORNOJ ŽALBI NA ODLUKU RASPRAVNOG VIJEĆA KOJOM SE ODBIJA PRIVREMENO PUŠTANJE NA SLOBODU

Tužilaštvo:
gđa Carla Del Ponte
g. Kenneth Scott

Obrana:
g. Čedo Prodanović i gđa Jadranka Sloković za Ivana Čermaka
g. Miroslav Šeparović i g. Goran Mikuličić za Mladena Markača

  1. Žalbeno vijeće Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (u daljnjem tekstu: Međunarodni sud) rješava po interlokutornim žalbama Mladena Markača (u daljem tekstu: žalilac Markač)[1] i Ivana Čermaka (u daljnjem tekstu: žalilac Čermak)[2] na odluku Raspravnog vijeća II kojom se odbijaju molbe za privremeno puštanje na slobodu, a koje su podnijete 22. i 26. listopada 2004. Optužba je podnijela odgovor 28. listopada 2004.[3]

    2. I. Historijat postupka

  2. Dana 14. rujna 2004. Raspravno vijeće II (dalje u tekstu: Raspravno vijeće) odbacilo je molbe žalilaca Čermaka i Markača za privremeno puštanje na slobodu.[4] Žalioci su tražili da im se u skladu s pravilom 65 Pravilnika o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik) odobri ulaganje žalbe na tu odluku.[5] Tročlano žalbeno vijeće je 13. listopada 2004. odobrilo ulaganje žalbe na pobijanu odluku.[6]

  3. Nakon što su razmotreni svi navodi žalilaca o greškama, ulaganje žalbe je odobreno na osnovu toga što su žalioci pokazali da je moguće da je Raspravno vijeće pogriješilo u primjeni svojih diskrecijskih ovlasti kada je ocjenjivalo pouzdanost i djelotvornost jamstava Republike Hrvatske, u svjetlu odluke o privremenom puštanju na slobodu optuženih u predmetu Prlić i drugi, koju je donijelo Raspravno vijeće I, a potvrdilo Žalbeno vijeće.[7]

    4. II. Argumenti

  4. Prije nego što razmotri podneske žalilaca koji su gotovo identični, Žalbeno vijeće primjećuje da je nekoliko paragrafa iz Suprotnog mišljenja suca Davida Hunta u predmetu Nikola Šainović i Dragoljub Ojdanić citirano u potpunosti bez navođenja izvora.[8] Žalbeno vijeće podsjeća žalioce da u svim svojim budućim pismenim podnescima u žalbenom postupku moraju jasno i točno navesti sudsku praksu Međunarodnog suda ili druge pravne izvore na koje se oslanjaju.[9]

  5. Žalioci tvrde da Raspravno vijeće: (i) nije pridalo dovoljan značaj činjenici da se optužba ne protivi privremenom puštanju na slobodu žalilaca; (ii) nije prihvatilo da je predočen novi materijal koji potkrepljuje argument da puštanje na slobodu žalilaca neće predstavljati opasnost za žrtve, svjedoke i druge osobe; i da je (iii) pogriješilo u primjeni svojih diskrecijskih ovlasti kada je ocjenjivalo pouzdanost i djelotvornost jamstava Republike Hrvatske, što se nedvojbeno kosi s drugom odlukom o privremenom puštanju na slobodu koju je donijelo Raspravno vijeće I i potvrdilo Žalbeno vijeće, a kojom su se prihvatila jamstva hrvatske Vlade.[10]

    6. Mišljenje žalilaca o stavu optužbe

  6. Žalioci navode da je Raspravno vijeće pogriješilo kada je zaključilo da je nejasan stav optužbe u pogledu druge molbe Markača i druge molbe Čermaka za privremeno puštanje na slobodu nejasan. Prema žaliocima, relevantna je činjenica da se optužba ne protivi njihovom privremenom puštanju na slobodu.[11] U vezi s činjenicom da se optužba pridružila molbi žalilaca, oni nadalje tvrde sljedeće: (i) dogovor strana u postupku o nekom pitanju vezanom za postupak ili činjenice obično se prihvaća kao communis consensus;[12] (ii) optužba se ne protivi privremenom puštanju na slobodu žalilaca jer su iskazali "punu i sveobuhvatnu suradnju", npr. prihvatili su dodatne razgovore, predali dokumentirane dokaze, ispunili sporazum o recipročnom objelodanjivanju,[13] i (iii) u skladu s principom in dubio pro reo, činjenica da se optužba ne protivi treba se smatrati argumentom koji ide u prilog žalilaca.[14]

    7. Težina optužbi

  7. Žalioci tvrde da je Raspravno vijeće pogriješilo oslonivši se na težinu optužbi protiv njih. U skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava oni u prilog tome tvrde da težina kazne koja se izriče ako se optuženi osude ne predstavlja osnovu za odbijanje privremenog puštanja na slobodu.[15]

    8. Hoće li žalioci pristupiti suđenju ako se puste na slobodu

  8. Žalilac Markač tvrdi da je Raspravno vijeće pogriješilo što nije uzelo u obzir činjenicu da prije svoje predaje nije pokušao da pobjegne usprkos činjenici da je unaprijed znao da ga se smatra osumnjičenikom i da će tužitelj protiv njega vjerojatno podići optužnicu. On nadalje navodi: (i) da se nikada nije pokušao sakriti; (ii) da je obavio nekoliko razgovora s optužbom; (iii) da se dobrovoljno predao; i (iv) da je uvijek surađivao s optužbom "na način koji pokazuje njegovu dobru volju da pristupi suđenju."[16]

  9. Žalilac Čermak tvrdi da je Raspravno vijeće pogriješilo što nije uzelo u obzir činjenicu da prije svoje predaje nije pokušao da pobjegne usprkos činjenici da se protiv njega šest godina vodio istražni postupak i što je on stoga znao da ga se smatra osumnjičenikom i da će tužitelj protiv njega vjerojatno podići optužnicu.[17] On nadalje navodi: (i) da se dobrovoljno predao čim je protiv njega podignuta optužnica; (ii) da je pristao da se s njim obave razgovori 1998., (kada se suradnja s Međunarodnim sudom smatrala izdajom nacionalnih interesa), 1999. i 2001.; (iii) da je optužbi dostavio više od 150 dokumenata; (iv) da je pristao da se s njim obavi jedan razgovor nakon što se predao; te (iv) da više od šest godina surađuje s Međunarodnim sudom.[18]

    10. Hoće li žalioci predstavljati opasnost za žrtve, svjedoke i druge osobe

  10. Žalioci navode da u Pobijanoj odluci nije naveden niti jedan dokaz koji potkrepljuje konstataciju Raspravnog vijeća da bi, ako ih se pusti na slobodu, oni mogli predstavljati opasnost za žrtve, svjedoke i druge osobe.[19] Žalioci navode da nema pokazatelja da su u deset godina, koliko je proteklo od navodnog počinjenja zločina, ikada predstavljali opasnost za ijednu žrtvu ili svjedoka,[20] i tvrde da je Raspravno vijeće pogriješilo što nije pridalo dovoljan značaj osobnim jamstvima koja su potpisali i kojima se obavezuju da neće pokušati da stupe u kontakt s potencijalnim svjedocima, žrtvama ili drugim relevantnim osobama.[21]

    11. Jamstva Vlade

  11. Žalioci navode da propust hrvatskih vlasti da uhite i dovedu Antu Gotovinu pred Međunarodni sud ne znači da je opća razina suradnje nezadovoljavajuća ili da hrvatske vlasti neće uhititi žalioce ako ne pristupe suđenju pred Međunarodnim sudom.[22] Oni nadalje konstatiraju da je svrha njihovog pritvora iznuđivanje predaje Ante Gotovine i tvrde sljedeće:

    [N]ijedan razuman presuditelj o činjenicama ne bi mogao donijeti isti zaključak i povezati bijeg Ante Gotovine s pritvoreničkim statusom [žalilaca]. Takvim zaključivanjem [žalioci] su ustvari [...] postali taoci Međunarodnog suda.[23]

  12. Nakon što su ovaj predmet usporedili s predmetom Prlić i drugi[24], žalioci naglašavaju da činjenica da su dva raspravna vijeća došla do različitih zaključaka u pogledu jamstava koja je dala hrvatska Vlada može dovesti do gubitka povjerenja međunarodne zajednice u provođenje pravde Međunarodnog suda.[25]

  13. I u predmetu Prlić i drugi i u predmetu Čermak i Markač optužba je ispitala pouzdanost jamstava hrvatske Vlade i izrazila svoju zabrinutost u pogledu: (i) izjava koje su hrvatska Vlada i političko vodstvo dali za javnost kao izraz podrške žaliocima i optuženima i u kojima se protive optužnicama protiv optuženih iz oba predmeta;[26] i (ii) propusta hrvatske Vlade da uhiti Antu Gotovinu i dovede ga pred Međunarodni sud.[27] Međutim, optužba se pridružila molbama žalilaca za odobrenje ulaganja žalbe na Pobijanu odluku.[28]

  14. Optužba ponavlja da se ne slaže s odlukama Raspravnog vijeća i Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i drugi, koje se izgleda direktno kose s Pobijanom odlukom.[29] Ipak, ne protivi se da se na slobodu puste žalioci koji su "općenito u većoj mjeri surađivali" s Međunarodnim sudom,[30] i tvrdi da, uzimajući u obzir odluke donijete u predmetu Prlić i drugi, ne postoje materijalne okolnosti koje bi opravdale pritvor žalilaca dok su s druge strane optuženi u predmetu Prlić i drugi pušteni na slobodu.[31]

    15. Drugi argumenti žalilaca

  15. Konačno, žalilac Markač navodi da bi Žalbeno vijeće trebalo u većoj mjeri i ozbiljnije uzeti u obzir njegovo zdravstveno stanje (dijabetes i srčano oboljenje) jer bi mu se zdravlje moglo pogoršati ako ga se privremeno ne pusti na slobodu.[32] Žalilac Čermak dodaje da se više od sedam mjeseci nalazi u pritvoru Međunarodnog suda i tvrdi da nije pravedno da bude u zatvoru obzirom na to da "nije izvjesno kad će suđenje započeti".[33]

    16. III. Rasprava

  16. U Pobijanoj odluci primjećuje se da su većinu argumenata žalioci već iznijeli u svojim molbama za privremeno puštanje na slobodu od 12. ožujka 2004., i podsjeća da je Raspravno vijeće zaključilo da ti argumenti ne opravdavaju zatraženo privremeno puštanje na slobodu. Raspravno vijeće je primijetilo da su žalioci svoje druge po redu molbe za privremeno puštanje na slobodu potkrijepili s "jedino dva nova argumenta", konkretno : (i) da su obojica optuženih obavili nove razgovore s optužbom nakon svog prvog stupanja pred Sud; te (ii) činjenicom da su i predsjednik Suda i tužitelj 29. lipnja 2004. izvijestili Vijeće sigurnosti u New Yorku da se suradnja s Republikom Hrvatskom znatno popravila.[34]

    17. Hoće li žalioci pristupiti suđenju ako se puste na slobodu

  17. Raspravno vijeće je ranije zaključilo da se nije uvjerilo da će žalioci pristupiti suđenju ako ih se pusti na slobodu.[35] Premda se u Pobijanoj odluci s tim u vezi ne navodi nikakav izričiti zaključak, iz zaključaka do kojih je Raspravno vijeće došlo u pogledu težine optužbi protiv žalilaca i u pogledu suradnje vlade Hrvatske s Međunarodnim sudom proizlazi da stav Raspravnog vijeća ostaje isti. Pored toga, u Pobijanoj odluci se zaključuje sljedeće:

    ... Raspravno vijeće nije se uvjerilo da je došlo do pravno relevantne promjene okolnosti koja bi opravdala izmjenu njegove odluke po molbama za privremeno puštanje na slobodu od 29. travnja 2004.[36]

    18. Stav optužbe

  18. Kada su žalioci prvi puta zatražili privremeno puštanje na slobodu optužba se tome usprotivila pozivajući se, između ostalog, na težinu zločina, nedovoljnu suradnju hrvatske Vlade te činjenice da Ante Gotovina nije predat Međunarodnom sudu i da žalioci nisu pokazali da u slučaju da ih se pusti na slobodu neće predstavljati opasnost za žrtve, svjedoke i druge osobe. Raspravno vijeće je naglasilo da je optužba, usprkos činjenici što su argumenti koje žalioci iznose isti, zauzelo nejasan stav u pogledu njihove druge molbe za privremeno puštanje na slobodu.[37] Stoga je smatralo da:

    Vijeću nije pokazano na temelju čega optužba sada prilično dvosmisleno izjavljuje da se ne protivi privremenom puštanju na slobodu dvojice optuženih, ali ga niti ne podržava. Osim dva gorespomenuta argumenta, ne navodi se niti jedan argument kojim bi se pokazalo da su se nabrojani argumenti na koje se optužba ranije pozivala sada promijenili.[38]

  19. Raspravno vijeće ocijenilo je da su tvrdnje optužbe nezadovoljavajuće te da mu nisu od pomoći[39] i time naglasilo da se treba uvjeriti da je došlo do neke značajne promjene koja opravdava promjenu stava optužbe. Stoga se u Pobijanoj odluci navodi sljedeće :

    Argumenti na koje se dvojica optuženih pozivaju nisu u tom smislu dovoljno snažni i optužba ih nije razmatrala.[40]

  20. Raspravno vijeće primjećuje da je argument žalilaca da su pristali da se s njima obavi razgovor nakon njihovog uhićenja optužba izgleda uzela u obzir kao važan čimbenik koji opravdava njihovu promjenu stava. Tako se u odgovoru na molbu žalilaca za privremeno puštanje na slobodu dostavljenom 23. srpnja 2004. navodi sljedeće:

    ... u skladu sa politikom tužitelja o privremenom puštanju na slobodu, to jest, sa stavom da sve optužene osobe po uhićenju trebaju pristupiti razgovoru prije nego što se uzme u obzir njihovo puštanje na slobodu, njihov daljnji pritvor u pogledu toga nema više svrhe [kurziv dodat].[41]

  21. S tim u vezi optužba je Raspravnom vijeću kasnije podnijela sljedeće:

    S dužnim poštovanjem tužiteljica ne prihvaća da je njezin stav nejasan [...] tužiteljica je Raspravno vijeće jasno izvijestila o svim promjena i događanjima do kojih je došlo od odluke Vijeća po prvoj molbi optuženog za privremeno puštanje na slobodu [...] tužiteljica nije konstatirala niti tvrdila da je to jedini čimbenik koji Sud treba uzeti u obzir niti da je on odlučujući čimbenik. Tužiteljica je također potvrdila da su se "odnosi između Vlade Republike Hrvatske i tužiteljice u znatnoj mjeri poboljšali u posljednjih mjeseci. [...] Mimo toga, tužiteljica je jednostavno naznačila da se, uzevši sve u obzir, ne protivi drugoj molbi za puštanje na slobodu...[42]

  22. U ranijoj odluci koju je Raspravno vijeće donijelo u predmetu Šainović i Ojdanić navodi je neiscrpan popis čimbenika koje Raspravno vijeće mora uzeti u obzir prije nego što odobri puštanje na slobodu.[43] Činjenica da je optuženi privremeno prihvatio da Tužiteljstvo s njim obavi razgovor bio je jedan od tih čimbenika.[44] Žalbeno vijeće podsjeća da optužena osoba može, ako tako odluči, surađivati s Tužiteljstvom tako što, između ostalog, pristane da optužba s njom obavi razgovor, ali nije nužno da to uradi i, ako su ispunjeni svi drugi uvjeti, njeno privremeno puštanje na slobodu nije uvjetovano njenim pristankom na razgovor.[45]

  23. Žalbeno vijeće smatra da suradnja s optužbom žaliocima može biti od koristi utoliko što je ona izraz njihovog općeg stava o suradnji s Međunarodnim sudom, što je relevantno za razmatranje pitanja hoće li pristupiti suđenju ako ih se pusti na slobodu.[46] Pobijana odluka ne pokazuje da je Raspravno vijeće pridalo dovoljno značaja ili uopće bilo kakav značaj spremnosti žalilaca da surađuju s Međunarodnim sudom, pa tako i s Tužiteljstvom.

    24. Težina krivičnih djela

  24. Prilikom donošenja svoje prve odluke o privremenom puštanju na slobodu, Raspravno vijeće se uglavnom oslonilo na to što se optužbe protiv žalilaca čine teškim.[47] Raspravno vijeće je zatim konstatiralo da se okolnosti na koje se optužba ranije pozvala kako bi potkrijepila svoje protivljenje privremenom puštanju na slobodu žalilaca nisu promijenile te je zaključilo da su "[o]ptužbe protiv optuženih i dalje […] jednako teške".[48]

  25. Razumno je da Raspravno vijeće uzme u obzir težinu krivičnih djela za koja se optuženi tereti kako bi utvrdilo da li bi ga to što bi mogao očekivati dužu kaznu zatvora moglo navesti na bijeg.[49] Jasno je da je njegov motiv za bijeg to veći, što težu kaznu može očekivati.[50] Stoga se Žalbeno vijeće nije uvjerilo da je Raspravno vijeće pogriješilo oslanjajući se na težinu optužbi protiv žalilaca.

  26. Žalbeno vijeće, međutim, podsjeća da težina optužbi ne može biti jedini čimbenik prilikom odlučivanja o tome da li će se nekom optuženom odobriti privremeno puštanje na slobodu[51] i naglašava da Raspravno vijeće mora uzeti u obzir težinu optužbi zajedno s nekoliko drugih čimbenika.[52]

  27. U svjetlu navedenog, Žalbeno vijeće smatra da je Raspravno vijeće moguću težinu kazne smatralo određujućom i tako tome dalo preveliku težinu kao čimbeniku koji opravdava zatočenje žalilaca.

    28. Jamstva Vlade

  28. Kao što je navelo u Odluci kojom se odobrava ulaganje žalbe, Raspravno vijeće se nije uvjerilo da hrvatska vlada može jamčiti da će žalioci stupiti pred Međunarodni sud ako budu pušteni.[53] Raspravno vijeće je prihvatilo da je ostvaren napredak u razini suradnje Republike Hrvatske i Međunarodnog suda, ali je zaključilo sljedeće:

    …do čega je došlo tek nedavno, Međunarodni sud će veće povjerenje u tom smislu steći tek s vremenom. Za sada, usprkos ohrabrujućem poboljšanju odnosa, optuženi general Ante Gotovina još uvijek nije uhićen[54]

  29. U svjetlu odluke da se optuženi privremeno puste na slobodu koju je donijelo Raspravno vijeće I u predmetu Prlić i drugi i koju je potvrdilo Žalbeno vijeće, ovo potonje je u Odluci kojom se odobrava ulaganje žalbe konstatiralo da moguće da je Raspravno vijeće II pogriješilo u vršenju svojih ovlasti prilikom ocjenjivanja pouzdanosti i efektivnosti jamstava Hrvatske u ovom predmetu.[55]

  30. Prema pravilu 65 Pravilnika optuženi koji ulaže molbu za privremeno puštanje na slobodu nije dužan pribaviti jamstva države kao preduvjet za postizanje privremenog puštanja na slobodu.[56] Bez obzira na to, Žalbeno vijeće smatra da je predočenje jamstva nekog vladinog tijela poželjno.[57] Pravilo 65(C) omogućava vijeću da nametne određene uvjete nakon puštanja na slobodu optuženog "da bi se osigurala prisutnost optuženog na suđenju i zaštita drugih", a često je pribavljanje jamstva relevantnog vladinog tijela jedan od tih uvjeta.[58]

  31. U predmetu Mrkšić Žalbeno vijeće je smatralo da se pouzdanost vladinog jamstva mora ocijeniti u odnosu na okolnosti konkretnog predmeta.[59] Ovaj predmet se razlikuje po tome što su žalioci pokazali opći stav suradnje s Međunarodnim sudom prije i nakon predaje i što su Tužiteljstvu već dali relevantne informacije.

  32. Žalbeno vijeće primjećuje da, iako se pouzdanost jamstva ne smije ocjenjivati isključivo u odnosu na ocjenu razine suradnje od strane organa koji ga daje, veća razina suradnje od strane tog organa s Međunarodnim sudom jest u određenoj mjeri relevantna kada Međunarodni sud odlučuje da li će uhititi dotičnog optuženog.[60] U vezi s tim, predsjednik i glavna tužiteljica Međunarodnog suda su posljednjih mjeseci dali javne izjave pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda o znatnom napretku u suradnji hrvatskih vlasti.[61] Doista - kao što je Raspravno vijeće prihvatilo - primjer te suradnje je i činjenica da se ministrica pravosuđa usmeno obvezala da će se Vlada pridržavati naloga Međunarodnog suda i da će snositi sve troškove i izdatke vezane za stupanje žalilaca pred Međunarodni sud.[62]

  33. Iako je činjenica da Ante Gotovina još nije uhićen i dalje razlog za veliku zabrinutost,[63] to ne može biti presudan čimbenik u ocjenjivanju jesu li jamstva koja je dala hrvatska vlada dovoljno pouzdana da uvjere da će se žalioci pojaviti na suđenju. Žalbeno vijeće podsjeća da se osobne prilike moraju ocijeniti pojedinačno za svakog optuženog budući da su one bitne za to hoće li se optuženi pojaviti na suđenju. Težina koju valja pridati vladinim jamstvima može ovisiti o osobnim prilikama žalioca.[64]

  34. U svjetlu gore navedenog, Žalbeno vijeće smatra da je Raspravno vijeće prilikom procjene pouzdanosti i učinkovitosti jamstava Hrvatske u ovom predmetu pogrešno koristilo svoje diskrecione ovlasti.

  35. Žalbeno vijeće primjećuje da činjenica da žalioci nisu pokušali bijeg prije uhićenja, iako su unaprijed znali da će protiv njih vjerojatno biti podignuta optužnica i da mogu biti strogo kažnjeni ako budu osuđeni, ide u prilog vjerojatnosti da će se oni pojaviti na suđenju.

    36. Da li će optuženi, ako budu pušteni, predstavljati opasnost za žrtve, svjedoke i druge osobe

  36. Raspravno vijeće je u vezi s tim zaključilo sljedeće:

    ... nisu iznijeti novi pravno relevantni niti uvjerljivi argumenti na osnovu kojih bi se moglo procijeniti u kojoj mjeri bi optuženi predstavljali opasnost za žrtve, svjedoke ili druge osobe. To je i dalje bitno pitanje[65]

  37. Na prvu ocjenu od strane Raspravnog vijeća argumenata koje su žalioci u početku iznijeli u vezi s ovim pitanjem utjecali su prvobitni argumenti optužbe, tj. da bi žaliočev položaj na vlasti i činjenica da je Čermak imućan "pomogli optuženima da utječu na žrtve ili svjedoke".[66]

  38. Žalbeno vijeće primjećuje da su pred Raspravnim vijećem izneseni sljedeći argumenti: (i) ne postoji rizik da će žalioci, ako budu pušteni na slobodu, predstavljati opasnost za ijednu žrtvu ili svjedoka budući da mnogi od njih žive izvan Hrvatske na adresama koje su žaliocima nepoznate;(ii) oni potencijalni svjedoci koji žive u Hrvatskoj pripadnici su vojske ili policije i dostupni su žaliocima od 1995; (iii) žalioci nisu nikad pokušali stupiti u kontakt sa svjedocima ili na njih utjecati iako su već nekoliko godina znali da bi protiv njih mogla biti podnesena optužnica; (iv) nijedan od svjedoka nije izjavio da su žalioci pokušali bilo izravno bilo neizravno utjecati na njihove izjave.[67]

  39. Nadalje, optužba je u svojim žalbenim podnescima iznijela da je "...opasnost za svjedoke i druge veća kad se radi o optuženima u predmetu Prlić jer nekoliko njih živi u neposrednoj blizini mnogih žrtava i svjedoka".[68]

  40. Žalbeno vijeće smatra da pred Raspravnim vijećem nije bilo dokaza koji bi pobili dokaze koje su žalioci izveli prilikom iznošenja tereta dokazivanja da, ako budu pušteni na slobodu, neće pokušati utjecati na žrtve i svjedoke.

  41. Žalbeno vijeće se nije uvjerilo da je Raspravno vijeće kumulativno razmotrilo čimbenike koje je valjalo uzeti u obzir prilikom donošenja razumne ocjene o tome bi li se žalioci, da ih se pusti na slobodu, pojavili na suđenju, i da ne bi predstavljali opasnost za žrtve, svjedoke i druge osobe.

  42. U svjetlu gore navedenog Žalbeno vijeće smatra da su uvjeti za puštanje žalilaca na slobodu u skladu sa pravilom 65(B) Pravilnika zadovoljeni.

  43. Žalioci su tražili da im se da mogućnost da se usmeno obrate Žalbenom vijeću.[69] Međutim, Žalbeno vijeće smatra da su pismeni podnesci dovoljni i da nema potrebe za usmeno obraćanje.

    44. IV. Dispozitiv

  44. 44. Žalbeno vijeće, dakle, usvaja žalbu protiv Pobijane odluke i nalaže da se žalioci privremeno puste na slobodu pod sljedećim uvjetima:

    a) Žalioci se moraju pridržavati sljedećeg:

    i) ne udaljavati se iz mjesta stanovanja u Republici Hrvatskoj

    ii) predati putovnice u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske

    iii) po dolasku, u roku od tri dana prijaviti adresu na kojoj će odsjesti Ministarstvu unutarnjih poslova i tajniku Međunarodnog suda te, u roku od tri dana, obavijestiti Ministarstvo unutarnjih poslova i tajnika Međunarodnog suda o eventualnim promjenama adrese;

    iv) jednom tjedno se javljati u mjesnu policijsku stanicu;

    v) dati pristanak da se njihova prisutnost provjerava, uključujući i provjeru putem povremenih nenajavljenih obilazaka od strane Ministarstva unutrašnjih poslova, dužnosnika vlade Republike Hrvatske, mjesne policije ili osobe koju odredi tajnik Međunarodnog suda;

    vi) ne smiju ni na koji način stupati u vezu sa žrtvama ili potencijalnim svjedocima niti na neki drugi način utjecati na tok postupka ili interese pravde;

    vii) ne smiju tražiti direktan pristup dokumentima ili arhivama;

    viii) ne smiju uništavati dokaze

    ix) ne smiju ni s kim razgovarati o predmetu - uključujući i medije - osim sa svojim braniteljem i najbližim članovima obitelji;

    x) ne smiju ni na koji način stupiti u kontakt jedan s drugim niti s bilo kojim drugim optuženikom ovog Međunarodnog suda;

    xi) moraju strogo slijediti sve zahtjeve hrvatskih vlasti koje one budu smatrale potrebnima kako bi im se omogućilo ispunjavanje obveza koje imaju u skladu s ovom odlukom;

    xii) moraju se vratiti u pritvor Međunarodnog suda onoga datuma i u ono vrijeme koje odredi Raspravno vijeće;

    xiii) moraju strogo slijediti sve naloge kojima Raspravno vijeće eventualno promijeni uvjete ili kojima odredi okončanje privremenog puštanja na slobodu;

    xiv) ne smiju zauzimati nikakav službeni položaj u Republici Hrvatskoj;

    xv) obavijestiti tajnika Međunarodnog suda, u roku od tri dana od eventualnog zaposlenja ili zanimanja, o tom zaposlenju te o imenu i adresi poslodavca;

    b) Žalbeno vijeće od Vlade Republike Hrvatske traži da preuzme odgovornost:

    i) za osobnu sigurnost i osiguranje žalilaca dok su privremeno na slobodi;

    ii) za to da se žalioci pridržavaju uvjeta prema ovoj odluci;

    iii) za sve troškove vezane za prijevoz optuženih od zračne luke Schipol u Nizozemskoj (ili bilo koje druge zračne luke u Nizozemskoj) do njihovog mjesta stanovanja u Republici Hrvatskoj, i nazad do Nizozemske;

    iv) da po puštanju žalilaca u zračnoj luci Schipol (ili bilo kojoj drugoj zračnoj luci u Nizozemskoj), za to određeni dužnosnici hrvatske vlade (čija imena će se unaprijed dostaviti Raspravnom vijeću i Tajništvu) preuzmu žalioce od nizozemskih vlasti i da ih prate tijekom ostatka puta do njihovih privremenih mjesta stanovanja;

    v) da za to određeni dužnosnik Vlade Republike Hrvatske (ili drugi dužnosnici koje za tu svrhu eventualno odredi ili prihvati Raspravno vijeće) prati žalioce prilikom njihovog povratka avionom u Nizozemsku i da žalioce preda pod nadzor nizozemskih vlasti u zračnoj luci Schipol (ili u bilo kojoj drugoj zračnoj luci u Nizozemskoj) onoga dana i sata koji odredi Raspravno vijeće;

    vi) da na zahtjev Raspravnog vijeća ili strana u ovom predmetu, olakšaju sve oblike suradnje ili komunikacije između strana te da osiguraju tajnost takve komunikacije;

    vii) da žaliocima ne izdaje nove putovnice ili dokumente koji bi im mogli omogućiti da putuju;

    viii) da redovno nadzire prisutnost žalilaca na adresama danim Tajništvu Međunarodnog suda te da vodi evidenciju takvih izvještaja;

    ix) da svaki mjesec Raspravnom vijeću i Tajništvu preda izvještaj[70] u vezi s prisutnošću žalilaca i njihovim poštivanjem ove odluke;

    x) da Tajništvo ili Raspravno vijeće odmah izvijeste o sadržaju eventualnih prijetnji sigurnosti žalilaca, uključujući i pun izvještaj o istrazi u vezi s takvim prijetnjama;

    xi) da odmah pritvori žalioce u slučaju da prekrše bilo koji od zahtjeva i uvjeta vezanih za ovo privremeno puštanje na slobodu te da odmah o takvom kršenju izvijeste Tajništvo i Raspravno vijeće;

    xii) da poštuje prvenstvo Međunarodnog suda u pogledu eventualnog postojećeg ili budućeg postupka protiv žalilaca u Republici Hrvatskoj;

    c) Žalbeno vijeće traži od tajnika Međunarodnog suda sljedeće:

    i) da se posavjetuje s Ministarstvom pravosuđa Nizozemske, sa relevantnim nizozemskim vlastima i relevantnim vlastima Republike Hrvatske u pogledu praktičnih pitanja vezanih za puštanje žalilaca na slobodu;

    ii) da žalioce zadrži u pritvoru dok se ne obave potrebne pripreme za njihovo putovanje;

    iii) da dostavi ovu odluku nadležnim vladama;

    d) Žalbeno vijeće od nizozemskih vlasti traži sljedeće:

    i) da prebace žalioce do zračne luke Schipol u Nizozemskoj (ili do bilo koje druge zračne luke u Nizozemskoj), što je prije moguće;

    ii) da u zračnoj luci Schipol (ili bilo kojoj drugoj zračnoj luci u Nizozemskoj) privremeno preda žalioce pod nadzor za to određenog dužnosnika Republike Hrvatske;

    iii) da po povratku žalilaca preuzme nadzor na njima onoga datuma i sata koje odredi Raspravno vijeće i da žalioce prebaci nazad u Pritvorsku jedinicu Ujedinjenih naroda;

    e) Žalbeno vijeće traži od vlasti država preko čijeg teritorija bi žalioci mogli putovati:

    i) da žalioce drže pod nadzorom čitavo vrijeme koje provedu u tranzitu u zračnoj luci;

    ii) da uhite žalioce i da ih stave u pritvor do njihovog povratka u Pritvorsku jedinicu Ujedinjenih naroda ako pokušaju pobjeći.

    45. Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku. Mjerodavna je verzija na engleskom.

Dana 2. prosinca 2004. /potpis na izvorniku/
U Den Haagu, sutkinja Florence Ndepele Mwachande Mumba,
Nizozemska predsjedavajuća sutkinja

[1] Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-AR65.1, Interlokutorna žalba žalioca Mladena Markača na odluku Raspravnog vijeća kojom se odbija druga molba za privremeno puštanje na slobodu, 22. listopad 2004. (u daljnjem tekstu: Žalbeni podnesak Markača).

[2] Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-AR65.1, Interlokutorna žalba žalioca Ivana Čermaka na odluku Raspravnog vijeća po drugoj molbi za privremeno puštanje na slobodu, 26. listopad 2004. (u daljnjem tekstu: Žalbeni podnesak Čermaka).

[3] Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73.AR65.1, Odgovor optužbe na interlokutornu žalbu obrane na odluku Raspravnog vijeća po drugoj molbi Ivana Čermaka i drugoj molbi Mladena Markača za privremeno puštanje na slobodu, 28. listopad 2004. (u daljnjem tekstu: Odgovor optužbe).

[4] Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-PT, Odluka po drugoj molbi Ivana Čermaka i Mladena Markača za privremeno puštanje na slobodu, 14. rujan 2004. (u daljnjem tekstu: Pobijana odluka).

[5] Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-AR65.1, Zajednička molba Ivana Čermaka i Mladena Markača da se odobri ulaganje žalbe na odluku Raspravnog vijeća po drugoj molbi Ivana Čermaka i drugoj molbi Mladena Markača za privremeno puštanje na slobodu, 20. rujan 2004.

[6] Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-AR65.1, Odluka po zajedničkoj molbi da se odobri ulaganje žalbe na odluku o privremenom puštanju na slobodu, 13. listopad 2004., (u daljnjem tekstu: Odluka kojom se odobrava ulaganje žalbe).

[7] Tužitelj protiv Prlića i drugih, predmet br. IT-04-74-AR65; IT-04-74-AR65.2; IT-04-74-AR65.3,Odluka po zahtjevima za preispitivanje i razjašnjenje molbi za privremeno puštanje na slobodu i zahtjevima za dozvolu radi ulaganja žalbe, 8. rujan 2004.

[8] Tužilac protiv Nikole Šainovića i Dragoljuba Ojdanića, predmet br. IT-99-37-AR65, Odluka u vezi sa privremenim puštanjem na slobodu, Suprotno mišljenje sudije Davida Hunta o privremenom puštanju na slobodu, 30. listopad 2002., par. 29, 30, 71, 73, 74.

[9] Uputstvo o postupku podnošenja pismenih podnesaka u žalbenom postupku pred Međunarodnim sudom, (IT/155 Rev. 1), 7. ožujak 2002.

VI. Opći kriteriji koji važe za pismene podneske

14. Ako u svojim podnescima upućuju na odlomke neke presude, odluke, transkripta, dokaznog predmeta ili nekog drugog teksta, strane će navesti točan datum, broj (ako se radi o dokaznom predmetu), stranu i paragraf.

[10] Žalbeni podnesak Markača, na stranici 6; Žalbeni podnesak Čermaka, na stranici 6.

[11] Žalbeni podnesak Markača, par. 24; Žalbeni podnesak Čermaka, par. 28.

[12] Ibid.

[13] Ibid. Vidi također Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-AR65.1, Zajednička molba Ivana Čermaka i Mladena Markača da im se odobri ulaganje žalbe na odluku Raspravnog vijeća po drugoj molbi Ivana Čermaka i drugoj molbi Mladena Markača za privremeno puštanje na slobodu, 20. rujan 2004., par. 17.

[14] Žalbeni podnesak Markača, par. 31; Žalbeni podnesak Čermaka, par. 29.

[15] Žalbeni podnesak Markača, par. 25; Žalbeni podnesak Čermaka, par. 23.

[16] Žalbeni podnesak Čermaka, par 30.

[17] Žalbeni podnesak Čermaka, par. 22.

[18] Žalbeni podnesak Čermaka, par 21.

[19] Žalbeni podnesak Markača, par. 27; Žalbeni podnesak Čermaka, par. 26.

[20] Žalbeni podnesak Markača, par. 28; Žalbeni podnesak Čermaka, par. 26.

[21] Žalbeni podnesak Markača, par. 29; Žalbeni podnesak Čermaka, par. 27.

[22] Žalbeni podnesak Markača, par. 26; Žalbeni podnesak Čermaka, par. 24.

[23] Ibid.

[24] Žalbeni podnesak Markača, par. 32, 34; Žalbeni podnesak Čermaka, par. 25, 30.

[25] Žalbeni podnesak Markača, par. 34; Žalbeni podnesak Čermaka, par. 25.

[26] Odgovor optužbe, par. 7. Vidi također Tužitelj protiv Prlića i drugih, predmet br. IT-04-74-AR65.1; IT-04-74-AR65.2; IT-04-74-AR65.3, Odluka po zahtjevima za preispitivanje i razjašnjenje molbi za privremeno puštanje na slobodu i zahtjevima za dozvolu radi ulaganja žalbe, 8. rujan 2004., par. 6.

[27] Odgovor optužbe, par. 7

[28] Odluka kojom se odobrava ulaganje žalbe, par. 7; vidi također Tužilac protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-AR65.1, Odgovor tužitelja na zajedničku molbu Ivana Čermaka i Mladena Markača da im se odobri ulaganje žalbe na odluku Raspravnog vijeća po drugoj molbi Ivana Čermaka i drugoj molbi Mladena Markača za privremeno puštanje na slobodu, 29. rujan 2004., par. 10.

[29] Odgovor optužbe, par. 5.

[30] Usporedba s optuženim u predmetu Prlić i drugi. Vidi Odgovor optužbe, par. 10.

[31] Ibid, par. 9 i 10. Optužba tvrdi da je opasnost od bijega i predstavljanje opasnosti za žrtve, svjedoke i druge osobe veća u pogledu optuženih u predmetu Prlić i drugi.

[32] Žalbeni podnesak Markača, par. 29.

[33] Žalbeni podnesak Čermaka, par. 32.

[34] Pobijana odluka, par. 8

[35] Tužilac protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-PT, Odluka po molbama Ivana Čermaka i Mladena Markača za privremeno puštanje na slobodu, 29. travanj 2004., par 13.

[36] Pobijana odluka, par. 11.

[37] Ibid, par. 9.

[38] Ibid.

[39] Ibid, par. 6.

[40] Ibid, par. 10.

[41] Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-PT, Odgovor tužitelja na molbe optuženih za privremeno puštanje na slobodu podnesen 23. srpnja 2004., 28. srpnja 2004., par. 8.

[42] Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-AR65.1, Odgovor tužitelja na zajedničku molbu Ivana Čermaka i Mladena Markača da im se odobri ulaganje žalbe na odluku Raspravnog vijeća po drugoj molbi Ivana Čermaka i drugoj molbi Mladena Markača za privremeno puštanje na slobodu, 29. rujan 2004., par. 8.

[43] Tužitelj protiv Nikole Šainovića i Dragoljuba Ojdanića, predmet br. IT-99-37-AR65, Odluka u vezi sa privremenim puštanjem na slobodu, 30. listopad 2002., (u daljnjem tekstu: Odluka Žalbenog vijeća u predmetu Šainović i Ojdanić??), par. 6.

[44] Ibid, par. 6.

[45] Ibid, par. 8.

[46] Tužitelj protiv Milana Milutinovića, Nikole Šainovića i Dragoljuba Ojdanića, predmet br. IT-99-37AR65.3, Odluka kojom se odbija davanje dozvole Milutinoviću za ulaganje žalbe, 3. srpanj 2003., par. 12.

[47]Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-PT Odluka po molbama Ivana Čermaka i Mladena Markača za privremeno puštanje na slobodu, 29. travnja 2004., par. 13.

[48]Pobijana odluka, par. 9.

[49] Tužitelj protiv Blogoja Simića, predmet br. IT-95-9-A, Odluka po zahtjevu Blagoja Simića na osnovu pravila 65(i) za privremeno puštanje na slobodu na određeno vrijeme radi prisustva parastosu za oca, 21. listopada 2004. par. 15.

[50] Tužilac protiv Fatmira Limaje i drugih, predmet br. IT-03-66-AR65.2, Odluka po molbi Haradina Bale za privremeno puštanje na slobodu, 31. listopada 2003., par. 25.

[51] Odluka Žalbenog vijeća u predmetu Šainović i Ojdanić, par. 6; Tužilac protiv Blagoja Simića, predmet br. IT-95-9-A, Odluka po zahtjevu Blagoja Simića na osnovu pravila 65(i) za privremeno puštanje na slobodu na određeno vrijeme radi prisustva parastosu za oca, 21. listopada 2004. par. 15.

[52] Vidi Odluku Žalbenog vijeća u predmetu Šajinović i Ojdanić, par. 6.

[53] Odluka kojom se odobrava ulaganje žalbe, par. 5.

[54] Pobijana odluka, par. 9.

[55] Odluka kojom se odobrava ulaganje žalbe, par. 7. Vidi također Tužitelj protiv Prlića i drugih, predmet br. IT-04-74-AR65.1; IT-04-74-AR65.2; IT-04-74-AR65.3, Odluka po zahtjevima za preispitivanje i razjašnjenje molbi za privremeno puštanje na slobodu i zahtjevima za dozvolu radi ulaganja žalbe, 8. rujna 2004., par. 42.

[56] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i drugih, predmet br. IT-02-53-AR65, Odluka po molbi optuženog Dragana Jokića za dozvolu za ulaganje žalbe, 18. travnja 2002., par. 8

[57] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i drugih, predmet br. IT-02-53-AR65, Odluka po molbi optuženog Dragana Jokića za dozvolu za ulaganje žalbe, 18. travnja 2002., par. 7 i 8.; Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i drugih, predmet br. IT-02-53-AR65, Odluka po zahtjevu za privremeno puštanje Dragana Jokića na slobodu, 28. svibnja 2002., str. 2.

[58] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i drugih, predmet br. IT-02-53-AR65, Odluka po molbi optuženog Dragana Jokića za dozvolu za ulaganje žalbe, 18. travnja 2002., par. 8.

[59] Tužilac protiv Mile Mrkšića, predmet br. IT-95-13/1-AR65, Odluka po žalbi na odluku o odbacivanju zahteva za privremeno puštanje na slobodu, 8. listopada 2002., par. 9, gdje je Žalbeno vijeće bilo mišljenja da bi bio razuman zaključak raspravnog vijeća da bi se u predmetu u kojem je optuženi bio na visokom položaju u vladi u vrijeme počinjenja krivičnih djela za koje se optužuje (bez obzira na to da li je izgubio politički uticaj) moglo dogoditi da vladini organi "imaju priličnu motivaciju da ne" uhite optuženog budući da on još uvijek posjeduje važne informacije koje može objelodaniti Međunarodnom sudu "ako odluči surađivati dok je u pritvoru".

[60] Ibid. par. 11. Vidi također Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i drugih, predmet br. IT-02-60-AR65.4, Odluka po Blagojevićevoj molbi za privremeno puštanje na slobodu, 17. veljače 2003.

[61] Vidi obraćanje suca Theodora Merona, predsjednika Međunarodnog suda Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda 29. lipnja 2004: " dopustite da naglasim da je sveukupna suradnja Hrvatske s Međunarodnim sudom znatno poboljšana. Premda neuspjeh u hapšenju bjegunca Ante Gotovine još uvijek izaziva veliku zabrinutost, vrlo sam zadovoljan napretkom u hrvatskim odnosima s Međunarodnim sudom." Vidi također Obraćanje Carle del Ponte, glavne tužiteljice Međunarodnog suda Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda 30. lipnja 2004.: "U ovom trenutku hrvatske vlasti u potpunosti surađuju s mojim uredom. Ta se suradnja mora nastaviti i očekujem od Hrvatske da pronađe Gotovinu i da ga što je prije moguće prebaci u Haag, a nadam se prije mog idućeg pojavljivanja pred vama".

[62] Vidi Tužilac protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača¸predmet br. IT-03-73-PT, Odluka po molbama Ivana Čermaka i Mladena Markača za privremeno puštanje na slobodu, 29. travnja 2004., par. 6.

[63] "I dok se suradnja hrvatskih vlasti značajno poboljšala, mi i dalje očekujemo od njih da učine sve napore da se Gotovina nađe u Den Haagu." Obraćanje Theodora Merona, predsjednika Međunarodnog suda Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, 15. studenog 2004.

[64] Odluka Žalbenog vijeća u predmetu Šainović i Ojdanić, par. 7.

[65] Pobijana odluka, par. 9

[66] Vidi Tužilac protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-PT, Odluka po molbama Ivana Čermaka i Mladena Markača za privremeno puštanje na slobodu, 29. travnja 2004., par. 5., 13.

[67] Tužilac protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73-PT, Molba Ivana Čermaka za privremeno puštanje na slobodu, 23. juli 2004., par. 12.

[68] Odgovor optužbe, par. 9.

[69] Markačev žalbeni podnesak, par, 36; Čermakov žalbeni podnesak, par. 34.

[70] Izvještaj bi trebao, između ostalog, obuhvaćati i zaključke iz izvještaja spomenutih u (viii).