MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU
JUGOSLAVIJU PREDMET BR. IT-00-39-I MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU PREDMET BR. IT-00-39 & 40-PT
TUŽILAC MEĐUNARODNOG SUDA
KONSOLIDOVANA OPTUŽNICA
Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, na osnovu svog ovlašćenja iz člana 18 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, optužuje MOMČILA KRAJIŠNIKA i BILJANU PLAVŠIĆ za GENOCID, ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI, KRŠENJA ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA i TEŠKE POVREDE ŽENEVSKIH KONVENCIJA kako slijedi:
1) Momčilo KRAJIŠNIK, sin Sretena i Milke (rođene Špirić), rođen je 20. januara 1945. u Zabrđu, opština Novi Grad, Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 2) Biljana PLAVŠIĆ, kći Svetislava, rođena je 7. jula 1930. u Tuzli, opština Tuzla, Bosna i Hercegovina. 3) Momčilo KRAJIŠNIK i Biljana PLAVŠIĆ su bili među vodećim članovima Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: "SDS") od vremena njenog osnivanja u Bosni i Hercegovini. 4) Momčilo KRAJIŠNIK je bio bliski saradnik Biljane PLAVŠIĆ. 5) On je i dugogodišnji saradnik Radovana KARADŽIĆA, bivšeg predsjednika SDS-a. Zajedno sa Radovanom KARADŽIĆEM, Momčilo KRAJIŠNIK je bio član raznih tijela i odbora SDS-a. Dana 12. jula 1991. Momčilo KRAJIŠNIK je izabran u Glavni odbor SDS-a. 6) Momčilo KRAJIŠNIK je bio predsjednik Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: "skupština bosanskih Srba") od 24. oktobra 1991. i najmanje do novembra 1995. godine. 7) Od 27. marta 1992. Momčilo KRAJIŠNIK je, sa Radovanom KARADŽIĆEM i drugim članovima SDS-a, bio član Savjeta za nacionalnu bezbjednost takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: "srpska republika"). 8) Biljana PLAVŠIĆ je bila bliska saradnica Radovana KARADŽIĆA, bivšeg predsjednika SDS-a i Momčila KRAJIŠNIKA. 9) Od 18. novembra 1990. do aprila 1992. godine Biljana PLAVŠIĆ je bila član kolektivnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Najkasnije od juna 1991. do aprila 1992. Biljana PLAVŠIĆ je bila na funkciji predsjednika Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva Bosne i Hercegovine. 10) Od 28. februara 1992. do 12. maja 1992. Biljana PLAVŠIĆ je bila član v.d. predsjedništva takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Dana 12. maja 1992. godine Biljana PLAVŠIĆ je postala član tročlanog predsjedništva srpske republike. Za predsjednika predsjedništva izabran je Radovan KARADŽIĆ. 11) Momčilo KRAJIŠNIK i Biljana PLAVŠIĆ su, uz Radovana KARADŽIĆA i druge članove SDS-a, bili članovi proširenog ratnog predsjedništva srpske republike (u daljem tekstu: "predsjedništvo") od početka juna 1992. do 17. decembra 1992. godine. Otprilike od 30. novembra 1992. godine Momčilo KRAJIŠNIK i Biljana PLAVŠIĆ, uz Radovana KARADŽIĆA i druge članove SDS-a, bili su članovi vrhovne komande oružanih snaga srpske republike.
12) Između 1. jula 1991. i 30. decembra 1992. godine Momčilo KRAJIŠNIK i Biljana PLAVŠIĆ su, djelujući individualno ili u saradnji međusobno i sa Radovanom KARADŽIĆEM i drugima, učestvovali u krivičnim djelima za koja se terete u tekstu koji slijedi kako bi obezbijedili kontrolu nad onim područjima Bosne i Hercegovine koja su proglašena dijelom Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Ta područja uključuju, među ostalim, sljedeće opštine: Banja Luka, Bijeljina, Bileća, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosanski Šamac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Jajce, Ključ, Kalinovik, Kotor Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Rudo, Sanski Most, Šekovići, Šipovo, Sokolac, Teslić, Trnovo, Višegrad, Vlasenica, Vogošća, Zavidovići i Zvornik. 13) Da bi postiglo taj cilj, vođstvo bosanskih Srba, uključujući Momčila KRAJIŠNIKA, BILJANU PLAVŠIĆ i Radovana KARADŽIĆA, započelo je i sprovodilo takav način ponašanja koji je uključivao stvaranje nemogućih uslova za život, između ostalog taktikom progona i terora kojom se htjelo postići sljedeće: da se ne-Srbi podstaknu na odlazak iz tih područja, da se oni koji nisu voljni otići deportiraju, a drugi likvidiraju. Takvo ponašanje je do 30. decembra 1992. rezultiralo smrću ili prisilnim odlaskom značajnog dijela bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrpskih grupa iz tih opština. 14) Snage bosanskih Srba, koje su obuhvatale vojne i paravojne jedinice te jedinice teritorijalne odbrane i policije (u daljem tekstu: "snage bosanskih Srba"), te SDS i organi državne vlasti pod rukovodstvom i kontrolom Momčila KRAJIŠNIKA, BILJANE PLAVŠIĆ, Radovana KARADŽIĆA i drugih, preduzele su niz raznih akcija da značajno smanje broj bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u tim opštinama. 15) Počevši od kraja marta 1992. snage bosanskih Srba preuzele su fizičku kontrolu nad opštinama navedenim u paragrafu 12, često putem žestokih napada. Ti napadi i preuzimanje vlasti odvijali su se na koordinirani i planirani način. Organizaciju i rukovođenje u preuzimanju vlasti i događajima koji su uslijedili pružili su SDS, vojno i policijsko vođstvo i rukovodeći organi srpskih opština, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjereništva.
16) Povezujući ih sa tačkama 1-6, tužilac ponovno navodi i uvrštava u njihov sadržaj paragrafe 1-15 i paragrafe 41-66. 17) Između 1. jula 1991. i 30. decembra 1992. godine Momčilo KRAJIŠNIK i BILJANA PLAVŠIĆ su, djelujući individualno ili u saradnji međusobno i sa Radovanom KARADŽIĆEM i drugima, planirali, podsticali, naredili, počinili ili pomagali i podržavali, na neki drugi način, pripremu ili izvršenje uništenja, u cijelosti ili djelimično, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe bosanskih Muslimana odnosno bosanskih Hrvata u Bosni, kao takve, u više opština, uključujući, među ostalim, Bijeljinu, Bratunac, Bosanski Šamac, Brčko, Doboj, Foču, Ilijaš, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Prijedor, Rogaticu, Sanski Most, Višegrad, Vlasenicu, Zavidoviće i Zvornik. Uništavanje tih grupa u tim opštinama sprovedeno je:
UBISTVA 18) Ubistva koja su snage bosanskih Srba izvršile tokom i nakon napada na te opštine i unutar njih uključuju, među ostalim:
19) SDS i organi vlasti otvorili su logore i zatočeničke objekte u tim opštinama. Nakon napada na te opštine, snage bosanskih Srba sakupljale su na desetine hiljada bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata i prisiljavale ih da pješače do sabirališta gdje su ih okupljali za prebacivanje u logore i zatočeničke objekte. Tokom tih marševa, bosanske Muslimane i bosanske Hrvate su izdvajali iz kolona i pogubljivali ih. 20) Mnogi od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su preživjeli te napade i prisilne marševe odvedeni su u logore i zatočeničke objekte, među kojima su bili i sljedeći:
21) U tim logorima i zatočeničkim objektima radio je i njima upravljao vojni i policijski kadar, kojim je na najvišoj instanci rukovodilo i koji je kontrolisalo visoko rukovodstvo bosanskih Srba, uključujući Momčila KRAJIŠNIKA, BILJANU PLAVŠIĆ i Radovana KARADŽIĆA. 22) Ubistva koja su snage bosanskih Srba počinile nad bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima u tim logorima i zatočeničkim objektima, ili nakon što su ovi iz njih odvedeni, uključuju među ostalim:
NANOŠENJE TEŠKIH TJELESNIH ILI DUŠEVNIH POVREDA 23) U logorima i zatočeničkim objektima, snage bosanskih Srba i drugi kojima je bio omogućen nesmetan pristup u logore izlagali su zatočenike, bosanske Muslimane i bosanske Hrvate iz tih opština, fizičkom i duševnom zlostavljanju, nanijevši im time teške tjelesne ili duševne povrede. Posljedica tih nehumanih djela jeste to što su u periodu od kraja marta 1992. do 30. decembra 1992. u tim zatočeničkim objektima život izgubile hiljade bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. USLOVI SRAČUNATI DA DOVEDU DO FIZIČKOG UNIŠTENJA 24) Uslovi u logorima i zatočeničkim objektima uključivali su neadekvatnu ishranu, često dovoljnu samo za puko preživljavanje, zagađenu vodu, nedovoljnu ili nepostojeću ljekarsku njegu, nedovoljno higijenske uslove i nedostatak prostora. 25) Između 1. jula 1991. i 30. decembra 1992, Momčilo KRAJIŠNIK i BILJANA PLAVŠIĆ znali su ili su imali razloga da znaju da snage bosanskih Srba pod njihovim rukovodstvom i kontrolom čine djela opisana u paragrafima 17 do 24, ili da su ih počinile. Momčilo KRAJIŠNIK i BILJANA PLAVŠIĆ nisu preduzeli neophodne i razumne mjere da spriječe takva djela ili da kazne njihove počinioce. Tim djelima i propustima Momčilo KRAJIŠNIK i BILJANA PLAVŠIĆ učestvovali su u sljedećem:
TAČKA 7 26) Povezujući ih sa tačkom 7, tužilac ponovo navodi i uvrštava u njen sadržaj paragrafe 16-25, paragrafe 30-31 i paragrafe 41-66. 27) Između 1. jula 1991. i 30. decembra 1992, Momčilo KRAJIŠNIK i BILJANA PLAVŠIĆ su, djelujući individualno ili u saradnji međusobno i sa Radovanom KARADŽIĆEM i drugima, planirali, podsticali, naredili, počinili ili pomagali i podržavali, na neki drugi način, planiranje, pripremu ili izvršenje progona bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u opštinama navedenim u paragrafu 12. Ti progoni uključuju, među ostalim:
28) Između 1. jula 1991. i 30. decembra 1992, Momčilo KRAJIŠNIK i BILJANA PLAVŠIĆ su znali ili imali razloga da znaju da snage bosanskih Srba pod njihovim rukovodstvom i kontrolom čine djela opisana u paragrafu 27 ili da su ih počinile. Momčilo KRAJIŠNIK i BILJANA PLAVŠIĆ nisu preduzeli neophodne i razumne mjere da spriječe takva djela ili da kazne njihove počinioce. Tim djelima i propustima Momčilo KRAJIŠNIK i BILJANA PLAVŠIĆ su učestvovali u sljedećem:
TAČKE 8-9 29) Povezujući ih sa tačkama 8-9, tužilac ponovo navodi i uvrštava u njihov sadržaj paragrafe 26-28 i paragrafe 41-66. 30) Između 1. jula 1991. i 30. decembra 1992. Momčilo KRAJIŠNIK i BILJANA PLAVŠIĆ su, djelujući individualno ili u saradnji međusobno i sa Radovanom KARADŽIĆEM i drugima, planirali, podsticali, naredili, počinili ili pomagali i podržavali, na neki drugi način, planiranje, pripremu ili izvršenje prisilnog premještanja i deportacije desetina hiljada bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba iz opština navedenih u paragrafu 12. 31) Početkom aprila 1992. započelo je organizovano prisilno premještanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva iz tih opština. Deportovani su u područja Bosne i Hercegovine koja su bila pod kontrolom međunarodno priznate vlade te u Hrvatsku i Srbiju. Prisilna premještanja i deportacije organizovale su policijske snage bosanskih Srba i drugi opštinski organi bosanskih Srba koji su djelovali po uputstvima kriznih štabova. U mnogim slučajevima se od bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba tražilo da potpišu dokumente u kojima se navodi da svu svoju imovinu predaju republici bosanskih Srba kako bi im vlasti bosanskih Srba dozvolile da odu ili ih pustile iz zatočeničkih objekata. 32) Između 1. jula 1991. i 30. decembra 1992. Momčilo KRAJIŠNIK i BILJANA PLAVŠIĆ su znali ili imali razloga da znaju da snage bosanskih Srba pod njihovim rukovodstvom i kontrolom čine djela opisana u paragrafima 30 i 31 ili da su ih počinile. Momčilo KRAJIŠNIK i BILJANA PLAVŠIĆ nisu preduzeli neophodne i razumne mjere da spriječe takva djela ili da kazne njihove počinioce. Tim djelima i propustima Momčilo KRAJIŠNIK i Biljana PLAVŠIĆ učestvovali su u sljedećem:
INDIVIDUALNA KRIVIČNA ODGOVORNOST 33) Kao aktivni članovi vođstva bosanskih Srba za vrijeme sukoba u Bosni i Hercegovini, između 1. jula 1991. i 30. decembra 1992, Momčilo KRAJIŠNIK i BILJANA PLAVŠIĆ su, djelujući individualno ili u saradnji međusobno i sa Radovanom KARADŽIĆEM i drugima, imali formalnu i/ili de facto vlast i kontrolu nad snagama bosanskih Srba i svim organima SDS-a i organima državne vlasti koji su učestvovali u krivičnim djelima za koja se tereti u ovoj optužnici. 34) Posebno su kroz položaj člana Savjeta za nacionalnu bezbjednost (Momčilo KRAJIŠNIK) i položaj člana predsjedništva srpske republike (oboje), Momčilo KRAJIŠNIK i Biljana PLAVŠIĆ, djelujući individualno ili u saradnji međusobno i sa Radovanom KARADŽIĆEM i drugima, rukovodili i kontrolisali snage bosanskih Srba i sve organe SDS-a i organe državne vlasti koji su učestvovali u krivičnim djelima za koja se tereti u ovoj optužnici;
35) Povrh toga, kroz svoj položaj člana Glavnog odbora SDS-a, Momčilo KRAJIŠNIK je, djelujući sam ili u saradnji sa Radovanom KARADŽIĆEM i drugima, imao ovlasti i kontrolu nad snagama bosanskih Srba i svim organima SDS-a i organima državne vlasti, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjereništva, koji su učestvovali u krivičnim djelima za koja se tereti u ovoj optužnici;
36) U oktobru i novembru 1991. godine skupština bosanskih Srba ovlastila je Biljanu PLAVŠIĆ, Radovana KARADŽIĆA i druge vodeće članove SDS-a da "zastupaju i štite interese srpskog naroda u Bosni i Hercegovini pred saveznim i međunarodnim tijelima", i da pregovaraju sa muslimanskim i hrvatskim predstavnicima o organizaciji budućeg zajedničkog života u Bosni i Hercegovini. 37) Biljana PLAVŠIĆ je bila član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka (dalje u tekstu: "Savjet"). Savjet je nadzirao rad službe državne bezbjednosti Bosne i Hercegovine. Putem svakodnevnih izvještaja iz Ministarstva unutrašnjih poslova redovito je dobijao informacije o pitanjima vezanim za funkcionisanje policije u Bosni i Hercegovini.
38) Od juna 1991. godine, za vrijeme dok je bila na dužnosti člana predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, i od februara 1992. godine, u periodu u kojem je istovremeno bila i jedan od vršilaca dužnosti predsjednika srpske republike, Biljana PLAVŠIĆ je neprestano primala informacije, odlučivala i donosila odluke koje su imala uticaja na materijalna sredstva i ljudstvo, operativnu moć, komandnu strukturu i koordinaciju aktivnosti policije, Teritorijalne odbrane te vojnih i paravojnih grupa koje su djelovale u opštinama. 39) Momčilo KRAJIŠNIK i Biljana PLAVŠIĆ su takođe vršili vlast i kontrolu nad organima i institucijama navedenim u paragrafima 34, 35, 37 i 38 na osnovu svoje bliske saradnje sa Radovanom KARADŽIĆEM - predsjednikom SDS-a, predsjednikom predsjedništva srpske republike, a kasnije i predsjednikom srpske republike - i na osnovu svoje uloge koju su dijelili sa drugim članovima SDS-a - uloge glavnih kreatora politike SDS-a i vođstva bosanskih Srba. 40) Između 1. jula 1991. i 30. decembra 1992, kako na osnovu svojih formalnih funkcija navedenih u dosadašnjem tekstu, tako i kroz svoju de facto vlast, Momčilo KRAJIŠNIK i Biljana PLAVŠIĆ su znali, ili su imali razloga da znaju, da snage bosanskih Srba pod kontrolom vođstva bosanskih Srba čine zločine za koje se tereti u ovoj optužnici ili da su ih počinile, a nisu preduzeli neophodne i razumne mjere da spriječe takva djela ili da kazne njihove počinioce.
41) Sva djela i propusti za koje se u ovoj optužnici tereti kao za djelo genocida ili saučesništva u genocidu počinjeni su sa namjerom da se unište, u cijelosti ili djelimično, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva. 42) Sva djela i propusti za koje se u ovoj optužnici tereti kao za djelo zločina protiv čovječnosti bili su dio rasprostranjenog ili sistematskog napada uperenog protiv bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i/ili drugog nesrpskog civilnog stanovništva u Bosni i Hercegovini. 43) Za sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, u Bosni i Hercegovini je postojalo stanje međunarodnog oružanog sukoba i djelimične okupacije. 44) Sva djela i propusti za koje se u ovoj optužnici tereti kao za djelo teških povreda Ženevskih konvencija iz 1949. (u daljem tekstu: "teške povrede") dogodili su se za vrijeme oružanog sukoba i djelimične okupacije Bosne i Hercegovine. 45) Momčilo KRAJIŠNIK i Biljana PLAVŠIĆ su bili dužni da se pridržavaju zakona i običaja koji regulišu vođenje oružanih sukoba, uključujući Ženevske konvencije iz 1949. i njihove dopunske protokole. 46) Momčilo KRAJIŠNIK i Biljana PLAVŠIĆ su individualno odgovorni za krivična djela za koja se terete u ovoj optužnici, na osnovu člana 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Individualna krivična odgovornost uključuje planiranje, podsticanje, naređivanje, činjenje ili pomaganje i podržavanje, na neki drugi način, planiranja, pripremanja ili izvršenja bilo kojeg od krivičnih djela navedenih u članovima 2 do 5 Statuta Međunarodnog suda. 47) Momčilo KRAJIŠNIK i Biljana PLAVŠIĆ su, za vrijeme dok su bili na nadređenim položajima navedenim u prethodnim paragrafima, krivično odgovorni i za djela svojih podređenih na osnovu člana 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Nadređeni je odgovoran za djela svojih podređenih ako je znao ili imao razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti takva djela ili da su ih počinili, a nije preduzeo neophodne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni njihove počinioce. DODATNE ČINJENICE 48) SDS je bio jedna od tri nacionalno orijentisane stranke koje su se pojavile u Bosni i Hercegovini 1990. godine u vrijeme kad su se pripremali višestranački izbori koji su bili raspisani za novembar te godine. Od samog osnivanja SDS-a Radovan KARADŽIĆ je bio predsjednik stranke, a Biljana PLAVŠIĆ i Momčilo KRAJIŠNIK njeni vodeći članovi. Svaka od te tri stranke bila je povezana sa po jednom glavnom etničkom grupom u Bosni: SDS je bila najvažnija srpska nacionalna stranka, Stranka demokratske akcije (u daljem tekstu: "SDA") bila je glavna nacionalna stranka bosanskih Muslimana, a Hrvatska demokratska zajednica (u daljem tekstu: "HDZ") bila je vodeća hrvatska nacionalna stranka. Rezultati izbora pokazali su dominaciju te tri glavne nacionalne stranke. Na republičkom nivou, SDA je osvojila najviše mjesta u Skupštini, a slijedili su je SDS i zatim HDZ. Ostatak mjesta podijelile su ostale stranke, među njima i bivša komunistička partija. 49) Centralna ideja političkog programa SDS-a, onako kako su ga formulisali vođe stranke, među ostalima Momčilo KRAJIŠNIK, Biljana PLAVŠIĆ i Radovan KARADŽIĆ, bilo je ujedinjenje svih Srba unutar Jugoslavije kao jedini način da se zaštite srpski nacionalni interesi. Ta ideja bila je povezana sa konceptom "Velike Srbije" koji je krajem osamdesetih godina počeo otvoreno kružiti Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom (u daljem tekstu: "SFRJ"). SDS je izdvajanje Bosne i Hercegovine iz jugoslovenskog saveznog sistema smatrao prijetnjom interesima Srba koji žive u Bosni i Hercegovini. 50) Rezultati izbora održanih u novembru 1990. značili su da SDS, kako vrijeme bude odmicalo, neće imati dovoljno političke vlasti da Bosnu i Hercegovinu zadrži u Jugoslaviji demokratskim političkim procesima. U proljeće 1991. SDS je počeo organizovati neka područja Bosne i Hercegovine u formalne regionalne strukture, koristeći koncept "zajednica opština" koje su postojale u jugoslovenskom ustavnom uređenju iz 1974. godine. 51) Uporedo sa svojom organizacijskom strukturom koja je postojala na nivou republike, regije, opštine i mjesne zajednice, vođstvo SDS-a je 1991. razvilo zatvoreni i tajni interni sistem rukovođenja, komandovanja i komuniciranja. U tom sistemu glavna vlast pripadala je centralnim stranačkim organima SDS-a, a posebno predsjedniku i Glavnom odboru stranke, čime je vođstvo stranke obezbijedilo potpunu kontrolu. 52) Krajem juna 1991. počela je dezintegracija SFRJ u ratovima koji su izbili u Sloveniji i Hrvatskoj nakon što su te dvije republike 25. juna 1991. proglasile nezavisnost. JNA se povukla iz Slovenije nakon veoma kratkog vremena, omogućivši njeno otcjepljenje od SFRJ. Međutim, u Hrvatskoj su se borbe nastavile tokom cijelog ljeta i u jesen 1991. godine. 53) JNA je za rat u Hrvatskoj izdavala naređenja za mobilizaciju muškim stanovnicima Bosne i Hercegovine. Vlada Bosne i Hercegovine se tim naređenjima usprotivila i uputila naređenje stanovništvu da se mobilizaciji ne mora odazvati. Kao rezultat toga, veoma malo bosanskih Muslimana i Hrvata odazvalo se pozivima. S druge strane, bosanski Srbi odazivali su se u velikom broju, podsticani na to od strane SDS-a. 54) Kako je odmicao rat u Hrvatskoj, postajalo je sve vjerovatnije da će i Bosna i Hercegovina proglasiti nezavisnost od SFRJ. SDS je, međutim, htio da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji. Kad je postalo jasno da neće moći zadržati Bosnu i Hercegovinu u jugoslovenskoj federaciji, SDS se ozbiljno prihvatio stvaranja odvojene srpske teritorije u Bosni i Hercegovini. Do septembra 1991. SDS je proglasio jednu srpsku autonomnu regiju i četiri srpske autonomne oblasti (u daljem tekstu: "SAO"). SAO su postali prvi teritorijalni osnov na kojem će biti utemeljena srpska republika. 55) Sa stanovišta vođa SDS-a, značajan broj bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-srpskih populacija koje su živjele u područjima na koja je SDS polagao pravo bio je veliki problem u stvaranju i kontroli srpske teritorije. Stoga je značajan aspekt plana za stvaranje nove srpske države bilo trajno uklanjanje ili "etničko čišćenje" gotovo cjelokupne populacije bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva iz tih područja, nakon čega bi ostao samo mali broj ne-Srba koji bi pristali na uslove života u državi kojom dominiraju Srbi. 56) U jesen 1991. JNA je počela povlačiti svoje snage iz Hrvatske i razmještati ih u Bosni i Hercegovini. Postupajući u sprezi s određenim elementima u JNA, SDS je počeo potajno naoružavati civilno stanovništvo bosanskih Srba. 57) Dana 24. oktobra 1991. osnovana je odvojena skupština bosanskih Srba, u kojoj je dominirao SDS, kao najviši predstavnički i zakonodavni organ Srba u Bosni. 58) Krajem decembra 1991. vođe SDS-a započele su pripreme za fizičko preuzimanje vlasti u onim opštinama u Bosni i Hercegovini u kojima Srbi nisu imali izrazitu kontrolu, i pripreme za kasnije sprovođenje generalnog plana etničkog čišćenja onih područja koja su smatrali srpskim područjima. Preuzimanje vlasti vršeno je prema uputstvima koja je izdalo vođstvo SDS-a, često putem kriznih štabova koji su stvoreni za tu svrhu. 59) Krizni štab je bio formiran po uzoru na tijelo koje je postojalo kao dio odbrambenog sistema SFRJ i za koje je bilo predviđeno da preuzme funkcionisanje opština, odnosno republičke vlade, u vrijeme ratnog ili vanrednog stanja kada skupština, inače najviši organ vlasti, ne može zasjedati. 60) Krizni štabovi počeli su funkcionisati u opštinama na koje je SDS polagao pravo krajem decembra 1991. Djelovali su na regionalnom i na opštinskom nivou vlasti, kao tijela koja će biti odgovorna za koordinaciju izvršenja najvećeg dijela operativne faze plana etničkog čišćenja. 61) Predsjedništvo je 31. maja i 10. juna 1992. naredilo preimenovanje kriznih štabova u ratna predsjedništva, a kasnije u ratna povjereništva u opštinama. Ratna predsjedništva, odnosno ratna povjereništva, zadržala su istu strukturu i gotovo ista ovlašćenja kao i krizni štabovi, i u javnosti su i dalje bili poznati kao krizni štabovi. 62) Bilo je predviđeno da krizni štabovi prestanu sa radom kada skupštine ponovo budu u mogućnosti da se sastanu i rade. Tada su nastavljali sa radom redovni opštinski organi, uglavnom pod rukovodstvom istih vođa SDS-a. Ti opštinski organi su tada potvrđivali ili verifikovali poteze Kriznih štabova. 63) Dana 9. januara 1992. skupština bosanskih Srba, pod vođstvom Momčila KRAJIŠNIKA, proglasila je "Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu". Proglašeno je da će teritorija te republike obuhvatati "teritorije srpskih autonomnih regija i oblasti i drugih srpskih etničkih cjelina u Bosni i Hercegovini, uključujući i područja u kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njim izvršen u Drugom svjetskom ratu", i da će biti dio jugoslovenske savezne države. 64) Od kraja marta 1992. snage bosanskih Srba počele su preuzimati fizičku kontrolu nad etnički miješanim opštinama koje su proglašene dijelom srpske države, među ostalim i nad opštinama navedenim u paragrafu 12. Ti napadi i preuzimanje vlasti odigrali su se na sličan koordinisani i isplanirani način. Napade, preuzimanje vlasti i događaje koji su uslijedili, planirali su, podsticali, naredili, počinili ili pomagali i podržavali, na neki drugi način, krizni štabovi, ratna predsjedništva, ratna povjereništva i drugi organi SDS-a i organi državne vlasti koji su djelovali pod kontrolom i rukovodstvom vođstva SDS-a, uključujući Momčila KRAJIŠNIKA, Biljanu PLAVŠIĆ i Radovana KARADŽIĆA. 65) Skupština bosanskih Srba je 12. maja 1992. izglasala i formiranje Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: "VRS"), čime su praktički jedinice JNA koje su preostale u Bosni i Hercegovini i druge oružane snage koje su sarađivale sa njima u Bosni i Hercegovini pretvorene u komande nove vojske. Skupština bosanskih Srba imenovala je Ratka MLADIĆA za komandanta Glavnog štaba VRS. Ratko MLADIĆ je u tom svojstvu bio direktno podređen predsjedništvu. 66) JNA se "zvanično" povukla iz Bosne i Hercegovine 19. maja 1992, ali su vojne operacije uperene protiv nesrpskog stanovništva nastavili sprovoditi VRS i policija bosanskih Srba. JNA, koja je tokom prestrukturiranja SFRJ u SRJ u aprilu 1992. preimenovana u Vojsku Jugoslavije (u daljem tekstu: "VJ"), nastavila je održavati tijesne veze sa VRS-om. Pružala je bitnu borbenu, finansijsku i logističku podršku vojnim naporima bosanskih Srba. Mnogi oficiri, komandanti, vojnici, logistički centri i velik dio opreme i sredstava bivše JNA ostavljeni su za potrebe bosanskih Srba. Bivši oficiri JNA prekomandovani su sa svojih dužnosti u jedinicama JNA u nasljednike tih istih jedinica u VRS-u, i većina je nastavila komandovati tim jedinicama tokom cijelog sukoba u Bosni i Hercegovini. Plate oficira VRS-a i dalje je plaćao Beograd. Osim toga, povremeno su i nakon 19. maja 1992. elementi VJ-a imali neposrednu ulogu u sukobu u Bosni i Hercegovini i pružali su ključnu borbenu podršku VRS-u. /potpis na originalu/ Dana 9. marta 2001. |