PRED PRETRESNIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Richard May, predsjedavajući
sudija Patrick Robinson
sudija O-Gon Kwon

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 18. oktobra 2002.

TUŽILAC
protiv
MOMČILA KRAJIŠNIKA
&
BILJANE PLAVŠIĆ


ODLUKA PO ZAHTJEVU MOMČILA KRAJIŠNIKA
ZA PRIVREMENO PUŠTANJE NA SLOBODU
I ODRŽAVANJE PRETRESA SA IZVOĐENJEM DOKAZA

Tužilaštvo:

g. Mark Harmon
g. Alan Tieger

Odbrana:

g. Deyan Brashich za Momčila Krajišnika
g. Robert J. Pavich i g. Eugene O'Sullivan za Biljanu Plavšić

OVO PRETRESNO VIJEĆE Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (dalje u tekstu: Međunarodni sud),

RJEŠAVAJUĆI PO "Obnovljenom zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu" (dalje u tekstu: zahtjev za privremeno puštanje na slobodu), koji je 5. juna 2002. u ime optuženog Momčila Krajišnika (dalje u tekstu: optuženi) podnio branilac, tražeći privremeno puštanje optuženog na slobodu u Republiku Srbiju ili u Republiku Srpsku,

IMAJUĆI U VIDU "Odgovor optužbe na obnovljeni zahtjev za privremeno puštanje na slobodu" koji je Tužilaštvo (dalje u tekstu: optužba) podnijelo 19. juna 2002. (dalje u tekstu: odgovor),

IMAJUĆI U VIDU daljnje argumente odbrane i optužbe iznesene 10. jula 2002. na pretresu o privremenom puštanju na slobodu (dalje u tekstu: pretres) i izlaganje g. Trivuna Jovičića, predstavnika vlade Republike Srpske,

IMAJUĆI U VIDU argumente koje je odbrana navela u zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu, te iznijela na pretresu:

(a) od posljednje molbe optuženog za privremeno puštanje na slobodu okolnosti su se promijenile zahvaljujući tome što je "Republika Srbija" donijela zakon o saradnji sa Međunarodnim krivičnim sudom; [1]

(b) u trenutku kada je podnesen zahtjev za privremeno puštanje na slobodu optuženi je već dvije godine i tri mjeseca bio u pritvoru;

(c) ovog puta Republika Srpska i vlada Savezne Republike Jugoslavije (dalje u tekstu: SRJ) dale su garancije, a odbrana će pokušati ishoditi i garancije Republike Srbije;

(d) optuženi ispunjava uslove za privremeno puštanje na slobodu utoliko što bi se pojavio na suđenju, i u slučaju puštanja na slobodu ne bi predstavljao opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ili druge osobe,

IMAJUĆI U VIDU tvrdnje optužbe koje je iznijela u odgovoru i na pretresu:

(a) zahtjev za privremeno puštanje na slobodu podrazumijeva ponovno razmatranje ranijih odluka Pretresnog vijeća o privremenom puštanju na slobodu, ali nije došlo do tako bitne promjene okolnosti da bi takva molba bila opravdana;

(b) ako su se okolnosti u SRJ i promijenile, ta je zemlja u "stalnom previranju" i kad bi se ona restrukturisala, Republika Srbija bi trebala funkcionirati kao operativni subjekt od kojeg bi se očekivalo da izvršava naloge za hapšenje i druge zadatke vezane za odobravanje privremenog puštanja na slobodu, a Republika Srbija nije dala nikakve garancije;

(c) predviđeno trajanje pritvora prije početka suđenja nije jedan od elemenata iz pravila 65 i postaje bitno samo onda kada optuženi pokaže da je ispunio uslove iz pravila 65(B);

(d) i bez obzira na gornje, optuženi nije ispunio obavezu iz pravila 65(B).

IMAJUĆI U VIDU Nalog Pretresnog vijeća od 17. jula 2002. u kojem je odbrani naloženo da podnese garanciju vlade Republike Srbije i obnovljenu garanciju savezne vlade SRJ,

IMAJUĆI U VIDU zaključak od 26. jula 2002. koji je odbrana podnijela istog dana, a potpisao Milorad Ivanović, generalni sekretar savezne vlade SRJ, izjavljujući da je savezna vlada SRJ 26. jula 2002. donijela zaključak da obnovi garanciju br. 1116/01 koju je 19. septembra 2001. izdala za optuženog (dalje u tekstu: obnovljena garancija SRJ-a),

IMAJUĆI U VIDU zaključak od 1. augusta 2002., koji je 2. augusta 2002. podnijela odbrana, a potpisao Dušan Mihajlović, potpredsjednik vlade Republike Srbije, izjavivši da je vlada Republike Srbije donijela zaključak da usvoji "tekst garancije savezne vlade", ali da će "garanciju za [optuženog] potpisati predsjednik vlade, dr. Zoran Đinđić" (dalje u tekstu: garancija Republike Srbije),

IMAJUĆI U VIDU pismo koje je John B. Sylvester, generalpukovnik u američkoj vojsci, komandant Stabilizacionih snaga u Bosni i Hercegovini, 11. augusta 2002. uputio Pretresnom vijeću III (dalje u tekstu: dopis SFOR-a) u vezi sa molbom optuženog za privremeno puštanje na slobodu koja je u postupku razmatranja,

IMAJUĆI U VIDU "Zahtjev optužbe za dozvolu da podnese daljnje argumente u pogledu obnovljenog Krajišnikovog zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu", podnesen 12. augusta 2002., kojim traži dozvolu da podnese daljnje argumente o prirodi i karakteru garancija,

IMAJUĆI U VIDU nalog kojim se prihvata podnesak treće strane i nalaže podnošenje daljnjih podnesaka, izdan 18. septembra 2002., i kojim je dopis SFOR-a formalno uvršten u spis u ovom postupku, te kojim se strane upućuju da podnesu daljnje podneske,

IMAJUĆI U VIDU "Podnesak i zahtjev za pretres s izvođenjem dokaza i izdavanje subpoena kao pomoći za izvođenje dokaza", koji je 20. septembra 2002. podnijela odbrana (dalje u tekstu: zahtjev za održavanje pretresa s izvođenjem dokaza), kojim traži održavanje pretresa s izvođenjem dokaza o pitanjima koja su pokrenuta u dopisu SFOR-a, te da se izda subpoena kako bi se obezbijedilo prisustvo generalpukovnika Sylvestera na tom pretresu,

IMAJUĆI U VIDU "Odgovor Krajišnikove odbrane na nalog kojim se prihvata podnesak treće strane i nalaže podnošenje daljnjih argumenata", podnesen 25. septembra 2002., u kojem je ponovljen zahtjev za održavanje pretresa s izvođenjem dokaza ili se, alternativno, traži da se dopis SFOR-a ne uzme u obzir,

IMAJUĆI U VIDU "Daljnje argumente optužbe u pogledu Krajišnikovog obnovljenog zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu", podnesene 27. septembra 2002., u kojima se (a) ukratko navode sadašnji događaji u SRJ koji se odnose na republičke predsjedničke izbore i izmjene u ustavnom statusu SRJ i njihov potencijalni utjecaj na težinu koju treba pripisati garanciji Republike Srbije i obnovljenoj garanciji SRJ i (b) komentira pitanja koja su pokrenuta u dopisu SFOR-a,

IMAJUĆI U VIDU "Odgovor optužbe na Krajišnikov zahtjev za održavanje pretresa s izvođenjem dokaza i za izdavanje subpoena", podnesen 4. oktobra 2002. koji se protivi zahtjevu za održavanje pretresa s izvođenjem dokaza,

IMAJUĆI U VIDU "Zahtjev za dozvolu za podnošenje replike na odgovor optužbe na nalog od 18. septembra 2002.", podnesen 3. oktobra 2002., u kojem odbrana traži dozvolu da podnese repliku u vidu pismene izjave koju je optuženi dao i potpisao 2. oktobra 2002., [2]

IMAJUĆI U VIDU da je optuženi već više puta zatražio privremeno puštanje na slobodu, te da je Vijeće svaki puta odbilo zahtjev,

UZIMAJUĆI U OBZIR da donošenje zakona o saradnji, podnošenje garancije Republike Srbije i dodatno vrijeme koje će optuženi provesti u pritvoru prije nego što mu počne suđenje predstavljaju dovoljne promjene u okolnostima da iziskuju od Pretresnog vijeća da ponovo razmotri molbu za privremeno puštanje na slobodu, [3]

IMAJUĆI U VIDU da mjerodavni dio pravila 65 glasi:

(A) Nakon što je pritvoren, optuženi može biti pušten na slobodu samo na osnovu naloga vijeća.

(B) Pretresno vijeće može izdati nalog za puštanje na slobodu samo nakon što zemlji-domaćinu i državi u koju optuženi traži da bude pušten dade priliku da budu saslušane, i samo ako se uvjerilo da će se optuženi pojaviti na suđenju i da, u slučaju puštanja na slobodu, neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ni bilo koju drugu osobu.

UZIMAJUĆI U OBZIR mišljenje zemlje domaćina, izneseno u pismu koje je zamjeniku sekretara 7. juna 2002. uputilo holandsko Ministarstvo inostranih poslova, a koje je zavedeno 13. juna 2002., da se vlada Nizozemske ne protivi privremenom puštanju optuženog na slobodu,

UZIMAJUĆI U OBZIR da su se država i entitet u koje optuženi traži da ga se pusti oglasili,

UZIMAJUĆI U OBZIR da Pretresno vijeće donosi oduku ne uzimajući u obzir pitanja koja su pokrenuta u dopisu SFOR-a,

UZIMAJUĆI U OBZIR da sudije u većini (sudije May i Kwon) smatraju da su sljedeća pitanja bitna za donošenje odluke da li će se dozvoliti privremeno puštanje na slobodu:

(i) da je optuženi od 3. aprila 2002. /kao u originalu/ kada je uhapšen do danas proveo u pritvoru dvije godine i šest mjeseci, a da je početak njegovog suđenja predviđen za januar 2003., te je za očekivati da će do početka suđenja ukupno u pritvoru provesti dvije godine i devet mjeseci, što nije nerazumno iako predstavlja dug period,

(ii) generalno uzevši, optuženi može očekivati da će, čim počne suđenje, stalno morati boraviti u pritvoru, [4] dakle, u slučaju da se optuženom odobri privremeno puštanje na slobodu ono bi iznosilo otprilike četiri mjeseca, a puštanje na slobodu na relativno kratko razdoblje moglo bi potaknuti optuženog da se ne pojavi na suđenju,

SMATRAJUĆI jednoglasno da su sljedeći elementi bitni za donošenje odluke da li će se privremeno puštanje na slobodu odobriti:

(i) tvrdi se da je optuženi u vrijeme kada su počinjena krivična djela za koja ga se tereti (između 1. jula 1991. i 30. decembra 1992.) bio član Glavnog odbora Srpske demokratske stranke u Bosni i Hercegovini, predsjednik Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, član Savjeta za nacionalnu bezbjednost republike bosanskih Srba i član proširenog Predsjedništva republike bosanskih Srba, [5] te je stoga, kako se tvrdi, čitavo to vrijeme bio politički vođa koji je djelovao na najvišem nivou u politici bosanskih Srba,

(ii) optuženi se tereti za izrazito teška krivična djela: za genocid, saučesništvo u genocidu, progon, istrebljenje, i ubistvo, deportaciju i nehumana djela (prisilno premještanje), prema članovima 3, 4 i 5 Statuta Međunarodnog suda, [6] te mu stoga, u slučaju da bude proglašen krivim za bilo koju od optužbi, prijeti dugotrajna kazna zatvora, uključujući doživotnu.

(iii) okolnosti njegovog hapšenja i transfera na Međunarodni sud predstavljaju neutralni faktor, [7]

(iv) podnošenje garancije nije preduslov da se odobri zahtjev za privremeno puštanje na slobodu, [8] ali je značajan faktor kod donošenja odluke da li treba odobriti zahtjev za privremeno puštanje na slobodu.

(v) Pretresno vijeće nije čulo nikakve argumente niti primilo ikakve nove materijale koji bi doveli do toga da promijeni svoj stav da garanciju koju je izdala vlada Republike Srpske treba uzeti s rezervom, [9]

(vi) Pretresno vijeće prihvata da je vrijednost obnovljene garancije SRJ veća otkad je donesen Zakon o saradnji nego u doba kada su podnesene ranije molbe za privremeno puštanje na slobodu, [10] ali kada razmatra što bi se dogodilo kada bi u skladu sa svojom garancijom vlasti bile prisiljene uhapsiti optuženog, [11] Pretresno vijeće nije uvjereno da bi vlasti SRJ bile u poziciji da uhapse optuženog,

(vii) Izgleda da garancija Republike Srbije prema sopstvenim uslovima koji zahtijevaju potpis predsjednika Republike Srbije ne važi jer tog potpisa nema: te da je odbrana imala mogućnost da odgovori na argument optužbe o tom pitanju, ali to nije učinila,

SMATRAJUĆI jednoglasno da se, u svjetlu datih okolnosti, Pretresno vijeće nije uvjerilo da će se optuženi pojaviti na suđenju, te da nije potrebno dalje razmatrati uslov da optuženi u slučaju da bude pušten, neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ili drugu osobu.

NA OSNOVU pravila 65 Pravilnika

OVIME ODBACUJE

(i) Zahtjev za privremeno puštanje na slobodu; i

(ii) Zahtjev za održavanje pretresa s izvođenjem dokaza.

Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu je mjerodavna engleska verzija.

  /potpis na originalu/
Richard May,
predsjedavajući
Dana 18. oktobra 2002.
U Hagu,
Nizozemska
 
[pečat Međunarodnog suda]


[1] Ustvari "Zakon o saradnji Savezne Republike Jugoslavije sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991." koji je donijela savezna vlada Savezne Republike Jugoslavije (dalje u tekstu: Zakon o saradnji), a ne Republike Srbija, kao što je tvrdila odbrana, stupio je na snagu 12. aprila 2002.

[2] Primjećuje se da je na podnesku kao datum podnošenja naveden pogrešan datum, 3. septembar 2002.

[3] Kada je Pretresno vijeće u Odluci po obavijesti Momčila Krajišnika o zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu od 8. oktobra 2001. odbilo privremeno puštanje na slobodu očekivalo se da će suđenje početi "za svega nekoliko mjeseci" (ibid., par. 28). Kada je Pretresno vijeće odbilo da ponovo razmatra tu odluku i kada je izdalo Odluku po molbi za privremeno puštanje na slobodu" od 24. januara 2002. "početak suđenja je predviđen za 2003".: vidi transkript statusne konferencije, 20. septembar 2002., str. 315.

[4] Vidi Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, Nalog po zahtjevu Darija Kordića za privremeno puštanje na slobodu u skladu s pravilom 65, 17. decembar 1991. /kao u originalu/, str. 5; branilac optuženog je takođe prihvatio da će se, u slučaju da se odobri privremeno puštanje na slobodu, optuženi vratiti u pritvor u vrijeme za koje je zakazan početak njegovog suđenja: transkript ročišta, str. 301.

[5] Izmijenjena i konsolidovana optužnica, 7. mart 2002., par. 1.

[6] Izmijenjena i konsolidovana optužnica, 7. mart 2002., paragrafi 15-27.

[7] Vidi Tužilac protiv Krajišnika i Plavšićeve, Odluka po obavijesti Momčila Krajišnika o zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu, 8. oktobar 2001., par. 20, u kojem se kaže da okolnosti u kojima je optuženi uhapšen na osnovu zapečaćene optužnice ne omogućavaju optužbi da tvrdi da je optuženi nastojao izbjeći hapšenje, niti omogućavaju optuženom da tvrdi da mu, budući da je uhapšen na osnovu zapečaćene optužnice, nije data prilika da se preda, što bi on bio učinio da mu je takva mogućnost ponuđena.

[8] Tužilac protiv Blagojevića i drugih, IT-02-53-AR65, Odluka po molbi Dragana Jokića za dozvolu za ulaganje žalbe, 18. april 2002., paragrafi 7-8.

[9] Vidi Tužilac protiv Krajišnika i Plavšićeve, Odluka po obavijesti Momčila Krajišnika o zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu, 8. oktobar 2001., par. 18.

[10] Vidi Tužilac protiv Krajišnika i Plavšićeve, Odluka po obavijesti Momčila Krajišnika o zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu, 8. oktobar 2001., par. 19.

[11] Vidi Tužilac protiv Mrkšića, Odluka po žalbi na odluku o odbacivanju zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu, 8. oktobar 2002., par. 11.