PRED PRETRESNIM VIJEĆEM I

U sastavu:

sudija Liu Daqun, predsjedavajući
sudija El Mahdi
sudija Alphons Orie

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 28. februara 2003.

TUŽILAC
protiv
MOMČILA KRAJIŠNIKA


ODLUKA PO ZAHTJEVIMA OPTUŽBE ZA FORMALNO PRIMANJE NA ZNANJE ČINJENICA O KOJIMA JE PRESUĐENO, TE ZA PRIHVATANJE PISMENIH IZJAVA SVJEDOKA NA OSNOVU PRAVILA 92bis

Tužilaštvo:
g. Mark B. Harmon
g. Alan Tieger

Odbrana:
g. Deyan R. Brashich
g. Goran Nešković

I. UVOD

1. PRETRESNO VIJEĆE I (dalje u tekstu: Vijeće) Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (dalje u tekstu: Međunarodni sud) rješava po nizu podnesaka koje je tužilac podnio u vezi sa (a) formalnim primanjem na znanje činjenica o kojima je presuđeno i (b) prihvatanjem dokaza u obliku izjava svjedoka na osnovu pravila 92bis Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda (dalje u tekstu: Pravilnik).

2. Kada se radi o formalnom primanju na znanje činjenica o kojima je presuđeno u drugim predmetima koji se vode pred ovim Međunarodnim sudom, optužba je 7. novembra 2002. podnijela svoj prvi zahtjev za formalno primanje na znanje 1.029 činjenica (dalje u tekstu: Prvi zahtjev), pri čemu su se strane u postupku sporazumjele u pogledu 150 činjenica (Aneks A), a za preostalih 879 činjenica o kojima je presuđeno se nisu sporazumjele (Aneks B). Nakon izricanja presude u predmetu Vasiljević,[1] optužba je 10. januara 2003. podnijela drugi zahtjev da se formalno prime na znanje još 103 činjenice o kojima je presuđeno u tom predmetu (dalje u tekstu: Drugi zahtjev), a odbrana je na sve od njih uložila prigovor. Optužba je u ovom predmetu koji se vodi protiv Momčila Krajišnika (dalje u tekstu: optuženi) predložila da se ukupno 1.132 činjenice formalno prime na znanje.

3. Kada se radi o prihvatanju izjava svjedoka i transkripata na osnovu pravila 92bis, Pretpretresno vijeće (Pretresno vijeće III) je ovom Vijeću proslijedilo četiri zahtjeva, odnosno zahtjev od 17. maja 2002. za prihvatanje izjava i transkripata na osnovu pravila 92bis koje se odnose na Krajišnika, te zahtjeve od 2. augusta, 9. septembra i 7. novembra 2002. za prihvatanje dokaza na osnovu pravila 92bis. Ukupno, optužba je zatražila prihvatanje 188 izjava koje se tiču 178 svjedoka na osnovu pravila 92bis, a odbrana je na sve njih uložila prigovor po različitim osnovama.

II. Podnesci strana u postupku i argumenti u vezi sa formalnim primanjem na znanje

4. U prilog svom Prvom zahtjevu od 7. novembra 2002., optužba je ponajprije istaknula da bi formalno primanje na znanje predloženih činjenica o kojima je presuđeno efektivno smanjilo broj svjedoka optužbe u toku suđenja i zadovoljilo javni interes za sudskim priznavanjem tih činjenica. Optužba je nadalje ustvrdila da, prema pravilu 94(B), pristanak odbrane nije potreban, te da optuženom nije nanesena nikakva nepravedna šteta. Konačno, nijedna od činjenica o kojoj je presuđeno nije pravni zaključak niti se zasniva na potvrdnom izjašnjavanju o krivici. Činjenice o kojima je presuđeno čije je formalno primanje na znanje od strane Vijeća optužba zatražila u Prvom zahtjevu prikupljene su iz šest presuda u pet predmeta, od kojih su dvije u žalbenom postupku.[2]

5. Odbrana je 20. novembra 2002. uložila prigovor na 879 činjenica koje su uvrštene u Aneks B Prvog zahtjeva optužbe, tvrdeći da se u sistemu common law-a rijetko koristi formalno primanje na znanje, te da sudska ekonomičnost ionako nikada ne smije ići na štetu prava optuženog na pravično suđenje. Nadalje, sporne činjenice potvrđuju krivičnu odgovornost optuženog, te su stoga očito neprihvatljive prema pravilu 94. Odbrana je takođe istaknula da se vremenski okvir u ovom predmetu razlikuje od onog u predmetima Kunarac i Krnojelac (iz kojih su činjenice o kojima je presuđeno djelomično preuzete), te ustvrdila da o spornim činjenicama nije "istinski presuđeno" u smislu da su konačno utvrđene u žalbenom postupku ili da su rezultat "efikasnog i agresivnog parničenja" među stranama u postupku. U pogledu činjenica iz presuda koje su u žalbenom postupku, odbrana nadalje tvrdi da su zahtjevi optužbe preuranjeni čak ako Pretresno vijeće može naknadno i isključiti dokaznu vrijednost činjenica koje je već odlučilo da formalno primi na znanje (ako bi te činjenice bile odbačene u žalbenom postupku). Konačno, odbrana je pokrenula pitanje toga da, ako prethodna pretresna vijeća te činjenice nisu smatrala dovoljnim za osudu na osnovu člana 7(3) Statuta, ovo Vijeće onda neće moći utvrditi snagu tih činjenica budući da se one odnose na oslobađanje optuženih od krivnje ili njihov učinak na osude na osnovu člana 7(1) Statuta. Odbrana je stoga zatražila da se Prvi zahtjev odbaci ili da se proslijedi na rješavanje Pretresnom vijeću koje je zaduženo da sudi u toj stvari.

6. Na osnovu Naloga od rasporedu od 25. novembra 2002., Pretresno vijeće III je od predsjednika Međunarodnog suda zatražilo da ovaj predmet dodijeli drugom Pretresnom vijeću[3], a optužbi dozvolilo da pozove najviše 119 viva voce svjedoka, te podnese najviše 178 izjava svjedoka na osnovu pravila 92bis, ograničavajući konkretno broj svjedoka koji će svjedočiti uživo i broj izjava na osnovu pravila 92bis koje će se prihvatiti ili izvoditi kao dokazi za svaku od 37 opština na koje se odnosi optužnica. Pretresno vijeće III takođe je naložilo optužbi da do 10. januara 2003. podnese konačan spisak svjedoka, ali je optužba u međuvremenu 8. januara 2003. podnijela zahtjev za produženje roka za podnošenje revidiranog spiska svjedoka i izmjenu ograničenja broja svjedoka za svaku opštinu dozvoljenog na osnovu Naloga o rasporedu. Vijeće je odlukom od 10. januara 2003. u odgovoru na zahtjev optužbe ukinulo vremenski rok određen u Nalogu o rasporedu i odgodilo odluku po molbi za izmjenu. Ovo posljednje nije još riješeno, te će se ova odluka i time baviti.

7. U svom odgovoru na prigovore odbrane na Prvi zahtjev od 28. novembra 2002., optužba je ukratko iznijela da koncept common law-a i upotreba formalnog uzimanja na znanje nisu bitni za razmatranje karaktera formalnog uzimanja na znanje prema pravilu 94(B), koje se razlikuje od koncepta formalnog uzimanja na znanje sadržanog u pravilu 94(A); da se sporne činjenice o kojima je presuđeno koje su navedene u Aneksu B ne odnose direktno na optuženog ili na njegove direktne potčinjene, te da su stoga prikladne za formalno uzimanje na znanje, dodajući da čak kad bi se i odnosile na optuženog ili njegove neposredne potčinjene, ništa u pravilu 94 ne sprečava Vijeće da formalno uzme na znanje takve činjenice; da su činjenice o kojima je presuđeno iz presuda u predmetima Kunarac i Krnojelac relevantne za vremenski period na koji se odnosi optužnica protiv optuženog; i, na kraju, da nepotkrepljena tvrdnja da o predloženim činjenicama u prethodnim presudama nije istinski presuđeno jer ih odbrana nije propisno pobijala ne predstavlja valjan prigovor na zahtjev optužbe u ovom predmetu.

8. Nakon presude u predmetu Vasiljević[4], optužba je 10. januara 2003. podnijela svoj Drugi zahtjev za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je presuđeno, tražeći da se dodatne 103 činjenice o kojima je presuđeno, vezane za napad i progon nesrpskog stanovništva u Višegradu početkom aprila 1992., formalno prime na znanje. Na presudu u predmetu Vasiljević je 30. decembra 2002. uložena žalba.

9. U odgovoru na Drugi zahtjev, odbrana je 29. januara 2003. podnijela "Odgovor odbrane na drugi zahtjev optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je presuđeno", tvrdeći da je g. Vasiljević bio običan konobar u jednoj kafani u Višegradu, te da nikada nije bio ni na kakvoj funkciji u vojsci ili u vladi Republike Srpske (RS) i da u presudi nema dokaza ni o kakvoj zavjeri između g. Vasiljevića i optuženog ili bilo kojeg vojnog oficira ili funkcionera vlade RS. Odbrana se ipak složila sa tim da bi se činjenice od 1.030 do 1.033 i od 1.040 do 1.047 mogle formalno uzeti na znanje. Međutim, smatra da inače Drugi zahtjev treba odbaciti.

10. Da bi pojasnila pitanje koje je u vezi sa Prvim zahtjevom postavila odbrana, tj. da li se činjenice iz presuda koje su u žalbenom postupku mogu formalno primiti na znanje, optužba je 29. januara 2003. podnijela Dodatak (dalje u tekstu: Dodatak) kako bi tačno navela na koje činjenice iz presude u predmetima Kvočka i Krnojelac nije uložena žalba. U skladu sa odlukom sadašnjeg Vijeća u predmetu Ljubičić[5] od 23. januara 2003. svrha Dodatka bila je da ustanovi one činjenice na koje žalbeni postupak neće utjecati, neovisno o njegovom ishodu, te bi se stoga mogle formalno primiti na znanje bez nanošenja ikakve štete optuženom.

III. Diskusija o formalnom uzimanju na znanje

11. Svrha formalnog uzimanja na znanje činjenica o kojima je presuđeno je postizanje sudske ekonomičnosti u smislu da se relevantni postupak sažima na ono ključno za izvođenje dokaza svake od strana u postupku, pri čemu se dopunske optužbe koje su već dokazane u ranijim postupcima ponovo ne saslušavaju, te se tako skraćuje trajanje suđenja. Sudska ekonomičnost je u članovima 20(1) i 21(4)(c) Statuta istaknuta kao jedan od proceduralnih pravnih principa Međunarodnog suda, tj. pravo optuženog na ekspeditivno suđenje i pravo da mu se sudi bez nepotrebnog odgađanja. Vijeće, međutim, naglašava da mu je uvijek prva briga to da optuženom obezbijedi pravično suđenje. Sve dok je taj princip zadovoljen dužnost Vijeća je da izbjegava nepotrebno trošenje vremena i resursa na nepotrebne sporove.

12. Pravilo 94 o formalnom primanju na znanje glasi:

"(A) Pretresno vijeće neće tražiti dokazivanje opštepoznatih činjenica nego će ih formalno primiti na znanje.

(B) Na zahtjev jedne od strana ili proprio motu pretresno vijeće može, nakon što je saslušalo strane, odlučiti da formalno primi na znanje činjenice o kojima je presuđeno ili pismeni dokazni materijal iz drugih postupaka pred Međunarodnim sudom koji se odnose na pitanja od važnosti za tekuće suđenje."

13. Dok potpravilo (A) odražava koncept formalnog primanja na znanje kakav postoji i u common law-u i u kontinentalnom pravu, potpravilo (B) je osebujan proizvod ovog Međunarodnog suda i odražava posebnost njegove nadležnosti ratione materiae. Tekst tog potpravila nameće dva očita pitanja, odnosno: (1) koja se vrsta činjenica može formalno primiti na znanje; i (2) koje pravne posljedice za strane u postupku proizlaze iz formalnog primanja na znanje određenih činjenica od strane Vijeća?

14. Kada se radi o prvom pitanju, Međunarodni sud je u svojim ranijim odlukama već ponudio izvjesni broj kriterija. Na primjer, u predmetu protiv Simića Pretresno vijeće je utvrdilo da se u datom predmetu samo činjenice o koje ne mogu biti predmet razumnog spora među stranama u ovom predmetu mogu formalno uzeti na znanje, te da pravilo 94 obuhvata samo činjenice, a ne pravne posljedice koje iz njih proizlaze, zbog čega Pretresno vijeće jedino može formalno primiti na znanje zaključke o činjenicama, ali ne i pravnu karakterizaciju kao takvu.[6] U predmetu Sikirica, Pretresno vijeće je potvrdilo taj stav, odlučivši takođe da formalno može primiti na znanje samo činjenice koje nisu predmet razumnog spora između strana u postupku, te ne uključuju interpretaciju ili pravnu karakterizaciju činjenica.[7] Zatim je Pretresno vijeće u predmetu Kvočka došlo do zaključka da, čak i u slučaju da je presuda iz koje su uzete činjenice o kojima je presuđeno u žalbenom postupku, ni u Statutu ni u Pravilniku ne postoji odredba koja sprečava pretresno vijeće da, vodeći računa o pravima optuženog, izvodi pravne zaključke na osnovu činjenica koje su utvrđene van razumne sumnje.[8] U predmetu Kupreškić, Žalbeno vijeće je za predmete za koje je žalbeni postupak u toku utvrdilo da se u naknadnim predmetima samo činjenice iz presuda za koje je žalbeni postupak zaključen mogu na osnovu pravila 94(B) formalno primiti na znanje, te da te činjenice treba ponaosob specificirati, čime se isključuje formalno primanje na znanje jedne cijele presude.[9] Pretresno vijeće u predmetu Milošević je zaključilo da neka činjenica, da bi bila prihvatljiva na osnovu pravila 94 (B) Pravilnika, "mora biti istinski presuđena a ne zasnovana na sporazumu među stranama u prethodnim postupcima, kao što je to slučaj sa dogovorenim činjenicama koje čine osnovu sporazuma o izjašnjavanju o krivici"[10] Konkretno, činjenice o kojima je istinski presuđeno su činjenice koje su uzete iz predmeta u kojima je Žalbeno vijeće odlučilo o meritumu ili od njega nije traženo da to uradi.[11] Naposljetku, Vijeće u predmetu Ljubičić je zatražilo pojašnjenje stava koji je ranije iznijelo Žalbeno vijeće u predmetu Kupreškić, te kao najnoviji primjer Pretresno vijeće u predmetu Milošević (tj. da su u pravilu istinski presuđene samo činjenice iz pravosnažnih presuda), zaključivši da "generalno uzevši činjenice koje su same predmet žalbe" ne bi smjele biti formalno uzimane na znanje kao činjenice o kojima je presuđeno. Te će činjenice ostati neizmijenjene u onoj mjeri u kojoj je o njima "istinski presuđeno" na suđenju pod uslovom da nisu obuhvaćene žalbenim postupkom, te se stoga mogu formalno uzeti na znanje čak i prije okončanja žalbenog postupka. Puka činjenica da je na presudu uložena žalba, odnosno sama ta činjenica ne predstavlja dovoljan razlog da se iz te presude isključe sve činjenice o kojima je presuđeno.[12]

15. U sklopu tih razmatranja, da bi neka činjenica bila prihvatljiva na osnovu pravila 94(B), Vijeće zaključuje da o njoj mora biti istinski presuđeno u ranijim presudama u smislu da:

(i) je jasna, konkretna i da se može identifikovati;

(ii) je ograničena na zaključke o činjenicama i ne uključuje pravne karakterizacije;

(iii) je pobijana na suđenju i spada u dio presude koji nije bio predmet žalbe ili je o njemu konačno presuđeno u žalbenom postupku; ili

(iv) je pobijana na suđenju a sada spada u dio presude koji je predmet žalbe, ali spada u pitanja koja u žalbenom postupku nisu sporna;

(v) ne potvrđuje krivičnu odgovornost optuženog;

(vi) nije predmet (razumnog) spora između strana u ovom predmetu;

(vii) ne zasniva se na sporazumima o priznanju krivnje u ranijim predmetima; i

(viii) ne utječe na pravo optuženog na pravično suđenje.

16. Osvrćući se na drugo pitanje, koje se tiče pravnih posljedica formalnog uzimanja na znanje određenih činjenica, Vijeće napominje da pravilo 94 samo po sebi ne određuje proceduralne pravne implikacije formalnog uzimanja na znanje takvih činjenica. Formalno uzimanje na znanje "opšte poznatih činjenica" na osnovu pravila 94(A) obično podrazumijeva da se takve činjenice ne mogu osporavati na suđenju. Međutim, pravilo 94(B) dopušta formalno uzimanje na znanje informacija koje potječu od izvora bitno različitog karaktera od činjenica na koje se odnosi pravilo 94(A). Na taj način, Vijeće formalnim uzimanjem na znanje neke činjenice o kojoj je presuđeno formira čvrsto utemeljenu pretpostavku o tačnosti te činjenice, koju stoga nije potrebno ponovo dokazivati na suđenju - osim ukoliko bi druga strana iznijela nove dokaze, te takvu činjenicu uspješno pobila i opovrgnula na suđenju.[13] Drugim riječima, proceduralni pravni učinak formalnog primanja na znanje neke činjenice o kojoj je presuđeno ne znači da se ta činjenica ne može pobijati ili opovrgnuti na suđenju, već prije to da je teret dokazivanja kod opovrgavanja te činjenice prebačen na stranu koja je osporava. Opšti princip krivičnog prava, koji nalaže da tužilac uvijek mora biti taj koji dokazuje krivičnu odgovornost optuženog, svakako nije narušen ovom, na konkretnom pravilu utemeljenom, iznimkom u pogledu formalnog uzimanja na znanje činjenica o kojima je presuđeno; te su činjenice već bile podvrgnute formalnom uzimanju na znanje, i obje strane u postupku još uvijek smiju - da bi zagarantovale pravičnost suđenja - pobijati činjenicu na suđenju, podastirući dokaze koji dovode u pitanje istinitost činjenica o kojima je presuđeno.

17. Ako u toku suđenja strana u postupku želi opovrgnuti činjenicu o kojoj je presuđeno, a koju je Pretresno vijeće formalno uzelo na znanje, tada ta strana mora podastrijeti dokaze koji potvrđuju njeno opovrgavanje i od Vijeća zatražiti da ga razmotri. Ako Vijeće prihvati opovrgavanje, drugoj strani bit će dana mogućnost da odgovori u kratkom roku koji će odrediti Vijeće koje će zatim presuditi o tom pitanju.

IV. Zaključci o formalnom primanju na znanje

18. Primjenjujući principe o kojima je raspravljano gore na okolnosti u ovom predmetu, Vijeće neće formalno primiti na znanje sljedeće činjenice o kojima je presuđeno, a koje je optužba predložila u Prvom i Drugom zahtjevu:[14]

(i) činjenice broj 214, 933 i 958, zato što se te navodne činjenice o kojima je presuđeno ne nalaze u paragrafima koje je optužba navela;[15]

(ii) činjenice broj 243 i 257-258 zato što ne reflektuju ispravno zaključke o činjenicama iz presude;

(iii) činjenice broj 284-289, 309-310, 321-324, 333-334, 341-342, 344, 348-350, 352-358, 369-380, 385-388, 391, 393-396, 402-403, 407-408, 412-417, 420, 422-449, 961, 963-972, 974-977 i 979-1004 zato što su trenutno predmet žalbenog postupka u predmetu Kvočka;

(iv) činjenice broj 602, 605, 614-618, 620-621 i 647-918 zato što su trenutno predmet žalbenog postupka u predmetu Krnojelac;

(V) Činjenice broj 1.034-1.039, 1.048-1.073, 1.075-1.076, 1.078, 1.080-1.132 zato što su trenutno predmet žalbenog postupka u predmetu Vasiljević.[16]

IV. Podnesci i argumenti strana u vezi sa pravilom 92bis

19. Vijeće takođe rješava po četiri zahtjeva optužbe za prihvatanje dokaza na osnovu pravila 92bis Pravilnika, od čega je prvi podnesen 17. maja 2002. (dalje u tekstu: Prvi zahtjev na osnovu pravila 92bis), drugi podnesen 2. augusta 2002. (dalje u tekstu: Drugi zahtjev na osnovu pravila 92bis), treći podensen 9. septembra 2002. (dalje u tekstu: Treći zahtjev na osnovu pravila 92bis), a četvrti 7. novembra 2002. (dalje u tekstu: Četvrti zahtjev na osnovu pravila 92bis), u kojima optužba od Pretresnog vijeća traži da kao dokaze prihvati ovjerene pismene izjave svjedoka ili transkripte svjedočenja svjedoka u drugim postupcima pred Međunarodnim sudom.

20. U Prvom zahtjevu na osnovu pravila 92bis koji se odnosi na 102 svjedoka, optužba traži da se prihvate izjave ili transkripti 102 svjedoka. U aneksu tom zahtjevu se za svakog svjedoka navodi rezime svjedočenja, a u skladu sa pravilom 92bis(A)(i) i konkretan faktor koji ide u prilog prihvatanju tog dokaza (uglavnom kumulativna priroda dokaza). Optužba tvrdi da se tim dokazima dokazuju druga pitanja a ne djela i ponašanje optuženog za koje se tereti u optužnici. Odbrana je podnijela odgovor na Prvi zahtjev na osnovu pravila 92bis od 21. maja 2002., u kojem pobija ono što smatra "prešutnom tvrdnjom" optužbe da 102 svjedoka neće biti podvrgnuta unakrsnom ispitivanju. Odbrana dalje naglašava pravo optuženog da se suoči sa svjedocima koji su dali te izjave, jer odbrana smatra da su te izjave "ključni elementi" izvođenja dokaza optužbe.

21. Drugi zahtjev na osnovu pravila 92bis je slično sročen kao i prvi, a njime se traži da se izjave trojice svjedoka prihvate kao dokazi. Dana 5. augusta 2002. odbrana je podnijela odgovor na Drugi zahtjev u kojem je uglavnom iznijela iste tvrdnje kao i u odgovoru na Prvi zahtjev.

22. U Trećem zahtjevu na osnovu pravila 92bis traži se prihvatanje materijala koji se odnosi na 25 svjedoka, od kojih je pet već bilo predmet ranijih zahtjeva. Odgovor koji je odbrana podnijela 11. septembra 2002. je gotovo isti kao i dva prethodno podnesena.

23. U Četvrtom zahtjevu na osnovu pravila 92bis se traži da se prihvate dokazi za 58 svjedoka, čije su izjave rezimirane na kraju zahtjeva. U prigovorima na prihvatanje koje je odbrana podnijela 8. novembra 2002. nisu pokrenuta nova pitanja.

V. Diskusija i zaključci u vezi sa pravilom 92bis

24. Pretresno vijeće je pregledalo izjave na osnovu pravila 92bis i slaže se s ocjenom Pretresnog vijeća III iz Naloga o rasporedu od 25. novembra 2002. da su izjave prihvatljive u skladu sa pravilom 92bis.[17] Svojim argumentima kojima pobija prihvatljivost izjava kao dokaza odbrana nije uvjerila Vijeće: ako se dokazima čije se prihvatanje traži dokazuju druga pitanja osim djela i ponašanja optuženog, oni prolaze prvi test prihvatljivosti. Odbrana, međutim nije identifikovala nijedan dio izjave ili transkripta za koji bi bilo ispravno reći da ne prolazi taj test. Da li je unakrsno ispitivanje nekog konkretnog svjedoka opravdano predstavlja zasebno pitanje o kojem Vijeće treba da odluči.

25. Iako smatra da je sporni materijal prihvatljiv na osnovu Pravilnika, Pretresno vijeće nije u mogućnosti da donese konačnu odluku o tome koje materijale da prihvati kao dokaze na osnovu pravila 92bis prije nego što od optužbe primi revidiranu listu svjedoka. Kada se radi unakrsnom ispitivanju, Pretresno vijeće će, nakon što optužba podnese spisak svjedoka, saslušati sve konkretne razloge koje bi odbrana mogla imati da unakrsno ispita nekog svjedoka koji svjedoči na osnovu pravila 92bis. Ako odbrana u tu svrhu podnese bilo kakav podnesak, optužba će imati pravo na odgovor.

26. U Nalogu o rasporedu od 25. novembra 2002. optužbi je dozvoljeno da pozove najviše 119 viva voce svjedoka, te da na osnovu pravila 92bis iznese dokaze za najviše 178 svjedoka. S obzirom na formalno primanje na znanje velikog broja činjenica o kojima je presuđeno koje se ovom odlukom dopušta, te imajući u vidu izmjenu ograničenja maksimalnog dozvoljenog broja pojedinačnih kategorija navedenih u Aneksu A tog Naloga,[18] Vijeće preinačuje maksimalni broj viva voce svjedoka optužbe na 101, a broj svjedoka na osnovu pravila 92bis na 168.

IZ GORENAVEDENIH RAZLOGA,

NA OSNOVU PRAVILA 54, 65ter, 73bis, 92bis i 94 PRAVILNIKA,

PRETRESNO VIJEĆE

USVAJA Prvi i Drugi zahtjev optužbe u pogledu sljedećih činjenica o kojima je presuđeno, a koje će formalno uzeti na znanje: činjenice označene brojevima:[19] 1-213, 215-242, 244-256, 259-283, 290-308, 311-320, 325-332, 335-340, 343, 345-347, 351, 360-368, 381-384, 389-390, 392, 397-401, 404-406, 409-411, 418-419, 421, 450-601, 603-604, 606-613, 619, 622-646, 919-932, 934-957, 959-960, 962, 973, 978, 1.005-1.033, 1.040-1.047, 1.074, 1.077 i 1.079;

A ODBACUJE OSTALE DIJELOVE Prvog i Drugog zahtjeva;

DONOSI ODLUKU da izmijeni Nalog o rasporedu koji je Pretresno vijeće III izdalo 25. novembra 2002. u skladu s kojim optužba može u toku suđenja da pozove najviše 101 viva voce svjedoka, a za najviše 168 svjedoka može da ponudi na usvajanje izjave i transkripte na osnovu pravila 92bis;

PROGLAŠAVA PRIHVATLJIVIMA, prema pravilu 92bis, izjave i transkripte koje je optužba podnijela u Prvom, Drugom, Trećem i Četvrtom zahtjevu na osnovu pravila 92bis;

MIJENJA Nalog o rasporedu Pretresnog vijeća III od 25. novembra 2002. tako da se od optužbe ne traži da broj viva voce svjedoka i izjava svjedoka na osnovu pravila 92bis ograniči za svaku opštinu na određeni maksimalni broj niti da ograniči maksimalni broj vještaka, predstavnika međunarodne zajednice ili svjedoka koji će svjedočiti o opštim pitanjima;

NALAŽE optužbi da podnese spisak svjedoka (najviše 101) koje će pozvati kao viva voce svjedoke na suđenje i spisak izjava svjedoka i transkripata (koji se odnosi na najviše 168 svjedoka) koje treba prihvatiti na osnovu pravila 92bis u roku od 15 dana od dana donošenja ove odluke, te da zajedno sa tim spiskovima podnese dijagram koji prikazuje raspodjelu svjedoka i izjava svjedoka ili transkripata po opštinama;

ZADRŽAVA pravo da odluku o tome koje izjave na osnovu pravila 92bis i transkripte treba konačno prihvatiti i koji svjedoci na osnovu pravila 92bis (ako takvih bude) se mogu pozvati na unakrsno ispitivanje odgodi dok optužba ne podnese revidirani spisak svojih svjedoka, a Pretresno vijeće ne sasluša strane u postupku u vezi sa bilo kojim konkretnim argumentom odbrane protiv prihvatanja neke izjave ili transkripta i u prilog unakrsnog ispitivanja.

Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu je mjerodavan engleski tekst.

Dana 28. februara 2003.  
U Hagu  
Nizozemska  
   
  /potpis na originalu/
  Liu Daqun,
  predsjedavajući

[pečat Međunarodnog suda]


[1] Tužilac protiv Mitra Vasiljevića, predmet br. IT-98-32-T, koju je Pretresno vijeće II donijelo 29. novembra 2002.

[2] Tužilac protiv Duška Tadića, predmet br. IT-94-1-T, od 7. maja 1997. i presuda Žalbenog vijeća od 15. jula 1999. u tom istom predmetu; Tužilac protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića, Hazima Delića i Esada Landže, predmet br. IT-96-21-T (dalje u tekstu: presuda u predmetu Čelebići) od 16. novembra 1998, Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih, predmet br. IT-96-23-T & 23/1-T, od 22. februara 2000.; Tužilac protiv Miroslava Kvočke i drugih, predmet br. IT-98-30/1-T, od 2. novembra 2001., i Tužilac protiv Krnojelca, predmet br. IT-97-25-T, od 15. marta 2002. Na presudu u predmetu Kvočka je 30. novembra 2001. uložena žalba, a na presudu u predmetu Krnojelac 12. aprila 2002. Do danas nijedan od ta dva žalbena postupka nije okončan.

[3] Predsjednik Međunarodnog suda je ovaj predmet dodijelio ovom Vijeću Nalogom od 28. novembra 2002.

[4] Tužilac protiv Mitra Vasiljevića, predmet br. IT-98-32-T, 29. novembra 2002.

[5] Tužilac protiv Paška Ljubičića, predmet br. IT-00-41-PT

[6] Tužilac protiv Blagoja Simića i drugih, predmet br. IT-95-9-PT; Odluka od 25. marta 1999., str. 3.

[7] Tužilac protiv Duška Sikirice i drugih, predmet br. IT-95-8-PT; Odluka od 27. septembra 2000., str. 5.

[8] Tužilac protiv Miroslava Kvočke i drugih, predmet br. IT-98-30/1-T; Odluka od 8. juna 2000., str. 5.

[9] Tužilac protiv Zorana Kupreškića i drugih, predmet br. IT-95-16-A; Odluka od 8. maja 2001., str. 12.

[10] Tužilac protiv Slobodana Miloševića i drugih, predmet br. IT-02-54-T; Odluka od 5. juna 2002., str. 3.

[11] Pretresno vijeće se pozvalo na odluku MKSR-a od 3. novembra 2000. u predmetu Tužilac protiv Semanze, predmet br. ITCR-97-20-PT.

[12] Tužilac protiv Paška Ljubičića, predmet br. IT-00-41-PT; Odluka od 23. januara 2003., str. 6.

[13] Tužilac protiv Paška Ljubičića, "Odluka po zahtjevu optužbe za formalno uzimanje na znanje činjenica o kojima je presuđeno", predmet br. IT-00-41-PT, 23. januar 2003.

[14] Činjenice označene brojevima su u ovoj odluci su taksativno navedene pri čemu je obuhvaćen i prvi i posljednji navedeni broj.

[15] Usprkos (neznatim) greškama u označavanju brojkama, Vijeće prihvata da se činjenica broj 180 trebala odnositi na TJ 133 (umjesto 135), činjenica broj 943 na KUJ 51 (umjesto 52); i činjenica broj 1001 na KVJ 667 (umjesto 666). Navodi činjenica pod brojem 806 i 964 su u bitnoj mjeri netačni, ali se te dvije činjenice ovdje ne navode budući da su isključene zbog toga što su predmet žalbenog postupka u predmetu Kvočka.

[16] Činjenica broj 1.030 je opšte poznata i nema smisla pobijati da se Višegrad nalazi u jugoistočnoj Bosni, itd. Kad se radi o činjenicama broj 1.031, 1.074, 1.077 i 1.079, njih su strane u postupku prihvatile kao pitanja koja nisu sporna. Konačno, činjenice broj 1.032 i 1.033 se takođe pojavljuju među činjenicama o kojima su se strane već sporazumjele, vidi činjenice broj 99 i 102. Stoga ih nema smisla pobijati.

[17] Tužilac protiv Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić, "Nalog o rasporedu", 25. novembar 2002.

[18] To je zatraženo u "Zahtjevu optužbe za produženje roka za podnošenje revidiranog spiska i izmjenu naloga o rasporedu", 8. januar 2003.

[19] I prvi i posljednji broj uključeni.