PRED PRETRESNIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Alphons Orie, predsjedavajući
sudija Amin El Mahdi
sudija Joaquín Martín Canivell

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 20. januara 2004.

TUŽILAC
protiv
MOMČILA KRAJIŠNIKA


ODLUKA PO ZAHTJEVU ODBRANE DA SE IZDA NALOG O UKIDANJU ODLUKE SEKRETARA KOJOM SE MOMČILA KRAJIŠNIKA PROGLAŠAVA DJELOMIČNO SLABOG IMOVNOG STANJA U SVRHU DODJELJIVANJA PRAVNE POMOĆI

Tužilaštvo
g. Mark Harmon
g. Alan Tieger

Odbrana
g. Nicholas Stewart
gđa Chrissa Loukas

Sadržaj

1. Činjenični kontekst

2. Mjerodavne odredbe

3. Standard preispitivanja

4. Pogreške i nerazumnost Odluke sekretara

4.1 “Domaćinstvo” žalioca

4.2 Zemljište i kuća u Zabrđu 31A, Novi Grad, Bosna i Hercegovina

4.3 Parcele 33 i 67 u Rajlovcu, uključujući “vikendicu”

4.4 Nekretnine u Zabrđu i Rajlovcu

4.5 Kuće i zemljište u Podkoranu, Pale

4.6 Vikendica u Lauševcu, zemljište u Aranđelovcu (Srbija) i zemljište u Igalu (Crna Gora)

4.7 Preduzeće “Sarajevoinvest”

4.8 Preduzeće MKM Krajina, Pale

4.9 Opel Corsa

4.10 Kuća u Romanijskoj ulici 75, Pale

4.11 Vozila korištena za istražiteljske poslove

5. Zaključak

6. Dispozitiv

    1. Činjenični kontekst

  1. Dana 12. juna 2003. godine, sekretar Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (u daljnjem tekstu: Međunarodni sud), donio je “Odluku na osnovu člana 18(A)(ii) Uputstva o dodjeljivanju branioca po službenoj dužnosti” (u daljnjem tekstu: Odluka sekretara) kojom utvrđuje da je Momčilo Krajišnik (u daljnjem tekstu: žalilac)[1] u mogućnosti da učestvuje s $12.970 mjesečno u troškovima svoje odbrane kroz 48-mjesečni period koliko se predviđa trajanje suđenja. Taj iznos predstavlja 40% tzv. “raspoloživog mjesečnog prihoda” žalioca za isti period, u skladu sa procjenom koju je izvršio sekretar (u nastavku se daje prednost izrazu “imovna osnovica”, a ne izrazu koji koristi sekretar). Iznos od $12.970 nije dovoljan da pokrije mjesečne troškove odbrane žalioca dok traje prvostepeno suđenje, koji su prema sekretarovoj tabeli honorara za predmete ovakve složenosti (3. kategorija) procijenjeni na $40.150 mjesečno. Prema tome, svrha Odluke sekretara je da se žalioca proglasi djelomično slabog imovnog stanja kako bi mogao da snosi troškove pravne pomoći, tako da od iznosa od $481.860 za prvih 12 mjeseci koji bi žalilac dobio za svoju odbranu da je proglašen slabog imovnog stanja treba odbiti iznos od $155.640 ($12.970 kroz 12 mjeseci), kako bi se izračunali mjesečni troškovi odbrane i isplatila odgovarajuća naknada.[2]

  2. Dana 8. jula 2003., ovom Pretresnom vijeću (u daljnjem tekstu: Vijeće) podnesen je podnesak “Zahtjev da se izda nalog kojim se poništava Odluka sekretara iz juna u skladu s odredbama članova 13 i 18 “Uputstva o dodjeljivanju branioca po službenoj dužnosti” (ovaj i naknadni podnesak odbrane potpisao je žalilac vlastoručno), kojim se od Pretresnog vijeća traži da izda titularni nalog kojim bi se proglasilo da je žalilac u potpunosti slabog imovnog stanja. Nakon toga je uslijedila tzv. “Žalba na Odluku sekretara u skladu s pravilom 18(II) Uputstva o dodjeljivanju branioca po službenoj dužnosti” podnesena 15. jula 2003. i prevedena na engleski jezik koja je opsežan dokument s mnogo priloga. (Ovi podnesci će se navoditi kao “Zahtjev” odnosno “Obrazloženje”).

  3. Kod podnošenja spomenutog Zahtjeva, a naravno i naknadnog Obrazloženja, nije poštovan rok od dvije nedjelje za podneske ove vrste.[3] Vijeće će usprkos tome razmotriti ovaj problem budući da su se u vrijeme podnošenja zahtjeva mijenjali branioci žalioca. Posebne okolnosti predstavljaju “dovoljan razlog” za produženje roka u skladu s pravilom 127 Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda (u daljnjem tekstu: Pravilnik).[4]

  4. Prema Obrazloženju žalioca, Odluka sekretara je utemeljena na “pogrešnim materijalima”. Žalilac tvrdi da izvještaji istražitelja Sekretarijata, na kojima se temelji Odluka sekretara, predstavljaju “materijal za koji on [istražitelj] ili ne shvata da je pogrešan ili namjerno šuti o tome jer mu pogrešne informacije ‘koje iznosi’ odgovaraju. Žalilac tvrdi da nema “sredstava” koja bi mogao utrošiti na svoju odbranu.[5] O pojedinostima tvrdnji žalioca da je Odluka sekretara nerazumna biće riječi u nastavku, nakon obrazloženja o ulozi Vijeća u procesu preispitivanja.

  5. Dana 19. septembra 2003. godine, sekretar je podnio “Odgovor Sekretarijata na žalbu [žalioca] protiv Odluke sekretara u skladu s članom 18(II) Uputstva o dodjeljivanju branioca” (u daljnjem tekstu: Odgovor sekretara), u kojem iznosi šest ustupaka u pogledu vrijednosti imovine žalioca i mjesečnog prihoda domaćinstva, što je imalo za posljedicu smanjenje iznosa žaliočevog “raspoloživog mjesečnog prihoda” s $32.424 na $27.280, pa tako i smanjenja procijenjenog doprinosa žalioca troškovima njegove odbrane s $12.970 na $10.912 mjesečno. Vijeće te ustupke smatra modificiranjem Odluke sekretara, što znači da je Odgovor sekretara neke elemente Odluke učinio irelevantnim, pa o njima stoga više nije potrebno raspravljati.

  6. Dana 4. novembra 2003. godine, žalilac je podnio engleski prijevod svoje tzv. “Replike na prigovor Sekretarijata”, odnosno na Odgovor sekretara.

  7. Na pretresu 19. novembra 2003., žalilac (u prisustvu novog branioca) i sekretar iznijeli su usmene argumente o ovom pitanju.

  8. Konačno, 10. decembra 2003., žalilac je Vijeću dostavio niz dokumenata s memorandumom koji sadrži obrazloženje.

  9. 2. Mjerodavne odredbe

  10. Statut Međunarodnog suda predviđa da "prilikom presuđivanja o svakoj optužbi protiv optuženog u skladu s ovim Statutom, optuženi ima, s punom ravnopravnošću, pravo na sljedeća minimalna jamstva ...... da mu se, kad god to zahtijevaju interesi pravde, dodijeli pravni zastupnik, a da pritom ne snosi troškove odbrane ako za to nema dovoljno sredstava;[6]

  11. Pojedinosti koje se tiču odredbe o besplatnoj pravnoj pomoći sadržane su u pravilu 45(A) Pravilnika, a posebno u s njim povezanim “Uputstvom o dodjeljivanju branioca po službenoj dužnosti”(u daljnjem tekstu: Uputstvo). Član 6 Uputstva objašnjava uslove za dodjeljivanje branioca kojeg u potpunosti plaća Međunarodni sud:

    Član 6

    A. Osumnjičeni i optuženi koji nemaju sredstava da sami plate naknadu braniocu imaju pravo da im se dodijeli branilac po službenoj dužnosti kojeg plaća Međunarodni sud.

    B. Smatra se da osumnjičeni odnosno optuženi nema sredstava da plati naknadu braniocu ukoliko ne posjeduje dovoljno sredstava da plati naknadu braniocu po tarifama koje su propisane ovim Uputstvom. ....

    C. Osumnjičenima i optuženima koji posjeduju sredstva da plate dio naknade braniocu Međunarodni sud će platiti onaj dio naknade koji oni nisu u stanju da plate.

  12. Član 8 Uputstva utvrđuje da je obaveza optuženog da dokaže da nema sredstava. U članku se konkretno navodi i obim sredstava koje sekretar uzima u obzir prilikom procjenjivanja zahtjeva optuženog za besplatnu pravnu pomoć:

    Član 8

    A. Osumnjičeni odnosno optuženi koji podnosi zahtjev za dodjelu branioca po službenoj dužnosti mora predočiti dokaze da nije u mogućnosti da plaća branioca.

    B. U svrhu utvrđivanja da li je osumnjičeni odnosno optuženi u nemogućnosti da plaća branioca, uzimaju se u obzir sva sredstva koja on direktno ili indirektno uživa ili slobodno njima raspolaže, uključujući, između ostalog, direktne prihode, bankovne račune, nepokretnu i pokretnu imovinu, penziju, dionice, obveznice i ostalu imovinu koju ima, pri čemu se ne uzimaju u obzir porodični doplatci ni socijalne naknade na koje eventualno ima pravo. U procjeni tih sredstava također treba uzeti u obzir sredstva bračnog druga osumnjičenog odnosno optuženog, kao i sredstva osoba s kojima živi u zajedničkom kućanstvu.

    C. U obzir se može uzeti i standard koji osumnjičeni odnosno optuženi po svemu sudeći uživa, kao i to uživa li pokretnu ili nepokretnu imovinu, odnosno donosi li mu ona prihode.

  13. Od optuženog se traži da podnese Izjavu o imovnom stanju[7], a sekretar ima pravo provesti istragu o imovnom stanju optuženog.[8] Sekretar potom mora odlučiti u kojoj mjeri optuženom nedostaju sredstva da plati naknadu braniocu. Ako sekretar utvrdi da optuženom nedostaju sredstva da djelomično snosi troškove branioca, dužan je konkretno naznačiti koje troškove će snositi Međunarodni sud.[9] Vijeće će o istrazi koju je proveo sekretar govoriti kao o “istrazi u skladu s članom 10”, a o njegovoj Odluci kao o “Odluci u skladu s članom 11”. U Zahtjevu se osporava tačnost i razumnost istrage i Odluke.

  14. Žalilac je prebačen u Pritvorsku jedinicu u Hagu 3. aprila 2000. godine. Prema informaciji u Odluci sekretara, sekretar nije bio u mogućnosti da na osnovu informacija koje je u to vrijeme objelodanio žalilac utvrdi njegovo imovno stanje.[10] Usprkos tome su žaliocu 24. aprila 2000., “u interesu pravde”, dodijeljeni branioci.[11] Istovremeno je sekretar nastavio svoju istragu kako bi utvrdio finansijsku situaciju žalioca.[12]

  15. Član 18 Uputstva omogućava sekretaru da izmijeni odluku o pravnoj pomoći:

    Član 18

    A. Sekretar može opozvati dodijeljenog branioca ili odobrenje za plaćanje djelimične naknade braniocu i/ili plaćanje troškova odbrane:

    (i) ako nakon odluke sekretara osumnjičeni odnosno optuženi stekne sredstva koja bi, da ih je osumnjičeni odnosno optuženi posjedovao u trenutku podnošenja zahtjeva iz člana 7, predstavljala dovoljan razlog da sekretar odbije zahtjev;

    (ii)ako pribavljene informacije pokazuju da osumnjičeni odnosno optuženi ima dovoljno sredstava da plati troškove odbrane.

    B. …

    C. U slučajevima kada osumnjičeni ili optuženi zatraži preispitivanje takve odluke sekretara, primjenjivaće se mutatis mutandis odredbe člana 13.

  16. Član 13. Uputstva, spomenut u prethodnom paragrafu, u svom relevantnom dijelu predviđa sljedeće:

    Član 13

    A. ….

    B. Optuženi kojem je odbijen zahtjev za dodjelu branioca po službenoj dužnosti može u roku od dvije sedmice od primitka obavijesti o tome podneskom zatražiti od vijeća pred kojim treba da se pojavi da odmah preispita odluku sekretara. Vijeće može

    (i) potvrditi odluku sekretara, ili

    (ii) donijeti odluku da osumnjičeni odnosno optuženi posjeduje sredstva za plaćanje jednog dijela naknade braniocu, u kojem slučaju će se predmet uputiti sekretaru Suda koji donosi odluku o tome koji dio troškova će snositi Međunarodni sud; ili

    (iii) odlučiti da optuženom treba dodijeliti branioca po službenoj dužnosti.

    3. Standard preispitivanja

  17. Žalbeno vijeće je detaljno objasnilo način preispitivanja koje je pokrenuto predmetnim Zahtjevom.[13] Istraga u skladu s članom 10 naziva se administrativnim postupkom utvrđivanja činjeničnog stanja.[14] Odluka iz člana 11 je administrativna odluka. Stoga se primjenjuju standardi za preispitivanje administrativnih odluka:

    [Ovo] nije ponovno suđenje. …..Sudsko preispitivanje administrativne odluke sekretara koja se tiče pravne pomoći bavi se……pravilnošću postupka kojim je sekretar došao do neke odluke i načinom na koji je do nje došao. Administrativna odluka će biti poništena ako sekretar nije poštovao pravne uslove iz Uputstva. U pojedinom slučaju može biti potrebno razmatrati da li je Uputstvo pravilno protumačeno. Administrativna odluka može biti poništena i ako se sekretar nije pridržavao osnovnih pravila prirodne pravde ili ako u procesnom smislu nije postupao korektno prema osobi na koju utiče dotična odluka, ili ako je uzeo u obzir materijal koji nije relevantan a propustio uzeti u obzir materijal koji je relevantan, ili ako je došao do zaključka do kakvog ne bi došla ni jedna razumna osoba koja ispravno razmatra to pitanje (test "nerazumnosti"). Ova pitanja mogu u pojedinom slučaju obuhvatati, barem djelimično, razmatranje o tome da li je materijal kojim sekretar raspolaže dovoljan, ali (u slučaju da nerazumnost nije dokazana) ne smije se ulaziti u prostor koji pripada autoru takve administrativne odluke u kojem on ocjenjuje činjenice ili meritum dotičnog slučaja.[15]

  18. U nastojanju da utvrdi da li optuženi ima sredstava da plati branioca, sekretar se – tokom istrage na osnovu člana 10 – ne mora uvjeriti van razumne sumnje. On se jedino mora uvjeriti da postoji veća vjerovatnost da je ono što se utvrdi istina (uvjerenje na osnovu procjene vjerovatnoće). Što su ozbiljnije posljedice koje proizlaze iz nekog konkretnog zaključka (najozbiljniji je onaj koji se odnosi na uskraćivanje besplatne pravne pomoći optuženom), to je nužnije da se sekretar uvjeri da je veća vjerovatnost da je ono što je utvrđeno tokom istrage na osnovu člana 10 u pogledu visine sredstava kojima optuženi raspolaže istina, nego da nije.[16]

  19. Žalilac ima obavezu da u toku postupka provjere bude uvjerljiv. Žalbeno vijeće je zaključilo sljedeće:

    On mora uvjeriti vijeće koje vodi postupak preispitivanja (a) da je došlo do greške opisanog karaktera, i (b) da takva greška znatno utiče na odluku sekretara na njegovu štetu. Ako optuženi ne uspije uvjeriti vijeće ni u jednu od ove dvije tačke, odluka sekretara biće potvrđena. Ako optuženi uvjeri vijeće po obje tačke, odluka sekretara mogla bi biti poništena, a, po potrebi, vijeće može odlučiti i da pravnu pomoć treba pružiti, a ako se uvjerilo da optuženi posjeduje sredstva kojima može platiti jedan dio troškova branioca, vijeće može vratiti predmet sekretaru koji će utvrditi koji dio troškova branioca optuženi ne može platiti. U nekim slučajevima može biti primjereno da vijeće jednostavno poništi odluku i uputi sekretara da ponovo razmotri svoju odluku u svjetlu odluke vijeća. Implicitno ograničenje da samo sekretar utvrđuje u kojoj mjeri optuženi može djelimično podmiriti troškove branioca iz vlastitih sredstava, jasno ukazuje na to da je moć vijeća da sekretarovu odluku zamijeni svojom ograničena.[17]

  20. Od trenutka svog dolaska u Pritvorsku jedinicu UN-a pa tokom perioda kada je uživao besplatnu pravnu pomoć, žalilac je imao mnogo prilika da u potpunosti i iskreno objelodani svoje imovno stanje i da sekretaru pomogne u pripremi procjene njegovog eventualnog doprinosa u snašanju troškova odbrane.[18] Čini se da žalilac nije baš bio susretljiv.[19] Suočen s Odlukom sekretara, žalilac je bio potaknut da dostavi informacije koje su dovele do, kao što smo već spomenuli, smanjenja njegovog procijenjenog doprinosa u troškovima odbrane. Te informacije je mogao dostaviti već i ranije. Žalbeno vijeće naglašava da zahtjev za preispitivanje ne povlači za sobom novo ročište. Uloga Vijeća je da razmotri opravdanost Odluke sekretara (izmijenjene Odgovorom sekretara) pozivajući se na principe koji su objašnjeni gore u tekstu.

  21. 4. Pogreške i nerazumnost Odluke sekretara

  22. Osnovni stav žalioca je da je Odluka sekretara pogrešna i nerazumna. U okolnostima ovog predmeta, Vijeće ima pravo da iznese svoje vlastite primjedbe na ispravnost zaključaka koje je donio sekretar.

  23. 4.1 “Domaćinstvo” žalioca

  24. Žaliočeva izjava o imovnom stanju, podnesena 20. aprila 2000., sadržavala je pitanje: “S kim živite u zajedničkom domaćinstvu?” na koje je on odgovorio na sljedeći način: “S djecom i roditeljima. Budući da nemam ni kuću ni stan, djeca ponekad žive s porodicom koja je o njima brinula za vrijeme rata.”[20] Na osnovu tog odgovora, sekretar je utvrdio, da u svrhu izračunavanja prihoda žalioca, njegovo domaćinstvo čine njegova majka (njegov otac i supruga su pokojni) i njegovo troje djece (u vrijeme davanja izjave imali su 18, 21 i 25 godina).[21]

  25. Sekretar tumači da se izraz “osobe s kojima živi u zajedničkom domaćinstvu” iz člana 8(B) Uputstva odnosi na sve osobe s kojima žalilac dijeli životne troškove i s kojima je u bliskom i finansijski međuovisnom odnosu.[22] Međutim, iz ovog ne proizlazi da se prihodi svih osoba koje su članovi zajedničkog domaćinstva optuženog pribrajaju imovnoj osnovici optuženog. To se posebno odnosi na članove domaćinstva koji ne pripadaju užoj porodici optuženog. U svakom slučaju, pribrajanje sredstava imovnoj osnovici mora u svim okolnostima biti razumno. U ovom konkretnom slučaju, Uputstvo nije razumno tumačiti na način da postarija majka žalioca mora da doprinese troškovima odbrane svog sredovječnog sina iz vlastitih sredstava, osim, naravno, ako joj ta sredstva nije dao sam žalilac. U odgovoru sekretara je objašnjeno da majka žalioca više ne prima mjesečni prihod od $589 od iznajmljivanja prostora koji pripada preduzeću u vlasništvu žalioca i njegovog brata.[23] Da ona još uvijek prima taj prihod, ne bi bilo nerazumno od sekretara da ga uzima u obzir. Ili, pod pretpostavkom da je žalilac povećao sredstva kojima raspolaže njegova majka (ili neka druga osoba) kako bi izbjegao svoju obavezu na osnovu Uputstva, ili da općenito zamete trag ili prikrije obim vlastitih sredstava, sekretar bi takođe imao pravo da ta sredstva uzme u obzir. Međutim, Odluka sekretara je nerazumna budući da on u imovnu osnovicu žalioca uračunava ona sredstva majke žalioca koja je ona, na primjer, nasljedila od svog pokojnog supruga i koja ne predstavljaju mjesečni prihod koji ulazi u izdatke njihovog domaćinstva.

  26. Žalilac ne osporava da mjesečni dohodak njegove kćerke iznosi $589.[24] Nije bilo nerazumno od strane sekretara što je to uzeo u obzir, budući da je kćerka član zajedničkog domaćinstva žalioca.

  27. 4.2 Zemljište i kuća u Zabrđu 31A, Novi Grad, Bosna i Hercegovina[25]

  28. Nije sporno da žalilac posjeduje gorespomenutu imovinu,[26] premda će se Vijeće kasnije osvrnuti na to što to praktično znači. Sekretar tvrdi da je ukupna vrijednost te imovine $164.123.[27] Ova procjena se temelji na izvještaju vještaka koji je dostavio sam žalilac.[28] Vještak koji je izvršio provjeru na licu mjesta, procijenio je vrijednost zadnja tri kata kuće na $295 po kvadratnom metru. Manju vrijednost je pripisao podrumu. To je sekretar prihvatio. Sekretar je prihvatio i izmjerenu površinu kuće za koju je vještak utvrdio da iznosi 460 kvadratnih metara. Što se tiče vrijednosti zemljišta bez kuće, sekretar je prihvatio diferencijalnu vrijednost voćnjaka i livade koju je vještak procijenio na $15 po kvadratnom metru, a asfaltirane površine na $50 po kvadratnom metru.[29]

  29. Žalilac tvrdi da je vještak “primijenio ‘hipotetske’ cijene koje se ne koriste kod kupovine i prodaje i koje su u ovom trenutku gotovo 100% više od tržišnih cijena.”[30] Osim toga: bitno je prihvatiti da je najveći dio onog što stoji u izvještaju [vještaka] tačno, osim što su cijena kvadratnog metra zemljišta i stambenog prostora netačno korišćene.[31] Žalilac se poziva na svoje Obrazloženje u kojem je dostavio “niz oglasa na temelju kojih je, na osnovu usporedbe s kućama koje se nude na prodaju, moguće usporediti cijenu jednog kvadratnog metra stambenog prostora i cijenu moje kuće kao dijela moje imovine.”[32] Vijeće se nije uvjerilo da je sekretar imao pred sobom bilo kakav materijal koji bi potvrđivao istinitost prve dvije tvrdnje žalioca. Što se oglasa tiče, nije bilo nerazumno da sekretar njima prida manju važnost nego izvještaju vještaka koji se konkretno bavio predmetnom imovinom.

  30. U odnosu na tzv. žaliočevu vikendicu (vidi 4.3 u nastavku), u Odluci sekretara stoji da ona i prateće zgrade nisu procijenjene jer su izgrađene protivpravno i ne spominju se u nijednom službenom dokumentu.[33] Čini se da je izvor zahtjev za dokazivanje vlasništva od strane firme UPI Butmir.[34] U svom zahtjevu za dokazivanje vlasništva upućenom opštini Novi Grad od 1. jula 1997., “direktor” UPI-a Butmir konstatira da je tokom “agresije” na Republiku Bosnu i Hercegovinu žalilac sagradio stambeni objekat (vikendicu) na zemljištu koje je u vlasništvu UPI-ja. Ovaj dokument je poslat sekretaru u prilogu dopisa vlade Bosne i Hercegovine od 9. maja 2002. godine. Priloženo je i pismo predsjednika opštine Novi Grad od 30. aprila 2002. u kojem stoji da “nije donesena nikakva odluka u vezi sa zahtjevom UPI-a” u vezi s tom vikendicom.[35] U pismu načelnika opštine spominje se i kuća u Zabrđu 31A. Spominje se odluka Sekretarijata za obnovu i izgradnju koji je 20. juna 1997. “proglasio stambeni objekat [Zabrđe 31A] privremeno napuštenim i stavljenim pod privremenu upravu opštine od 15. novembra 1996. Opština nije objekat o kojem je riječ dodijelila na korišćenje trećoj strani i do datuma slanja ove obavijesti, vlasnik nije uputio zahtjev za povrat imovine.” Ustvari, premda objekat možda nije “dodijeljen”, postao je, prema riječima vještaka koji je izvršio uvid na licu mjesta, boravište raseljenih lica “iz Rogatice i Zvornika” koji su taj prostor učinili “relativno prikladnim za život” budući da su ugradili vrata, prozore, kuhinjske i kupaonske elemente, i sl.[36] U propratnom dopisu vlade od 9. maja 2002. ponovljene su tvrdnje predsjednika opštine i u njemu stoji da se kuća u Zabrđu 31A ne spominje u vlasničkim listovima, na osnovu čega se “može zaključiti da je sagrađena bez građevinske dozvole”.[37] To znači da je razumno zaključiti da postoji mogućnost da je sagrađena protivpravno, barem sa stanovišta sadašnjih vlasti.

  31. Sekretarov jedini komentar s ovim u vezi je da “ne postoje ni pravni ni činjenični razlozi zbog kojih [žalilac] i njegova uža porodica ne bi slobodno mogli da raspolažu svojom imovinom (da je prodaju, iznajmljuju, rekonstruišu ili koriste).” Ovo je citat zaključnog odlomka gorespomenutog propratnog dopisa vlade. Suvišno je reći da ključno pitanje nije to da li žalilac može rekonstruisati ili koristiti kuću, već da li je može prodati, staviti je pod hipoteku ili je iznajmiti kako bi došao do novca za svoju odbranu. Sekretar je isključio vikendicu zbog pretpostavke da je izgrađena protivpravno. Nije jasno zbog čega nije isključio i kuću u Zabrđu 31A. Ako, po mišljenju vlade, postoji mogućnost da je i ona sagrađena protivpravno, pravo vlasništva žalioca nad tom kućom je upitno. S upitnim pravom vlasništva žalilac ima vrlo malo šanse da je proda ili založi. Sekretar je svjestan i činjenice da su u kuću uselile izbjeglice i da su izvršena određena poboljšanja. Iznajmiti kuću u kojoj već duže vrijeme borave izbjeglice u najmanju je ruku problematično. I konačno, sekretar je bio svjestan činjenice da su opštinske vlasti čitavu imovinu proglasile privremeno napuštenom i nad njom “privremeno preuzele kontrolu”. Nije jasno šta to tačno znači, premda se, prema riječima predsjednika opštine, od žalioca u najmanju ruku očekuje da podnese “zahtjev za povrat imovine”. Osim toga: “Opština nije predmetni objekat dodijelila na korištenje trećim licima” – što bi moglo da znači da opština ima pravo da tako nešto učini, ako donese takvu odluku. Žalilac smatra da bi morao da plati porez kad bi retroaktivno zatražio građevinsku dozvolu.[38] On je, kako se čini, 21. juna 2003. pisao opštini Novi Grad i tražio da mu se vrati imovina koja je upisana na njegovo ime.[39] Njegova je dužnost da preduzme sve potrebne korake da se razjasni situacija s njegovom imovinom kako bi mogao da ispuni svoje obaveze u skladu s Uputstvom.

  32. Na osnovu gore iznesenog proizlazi, da je u svjetlu dostupnog materijala bilo nerazumno da sekretar zaključi da “nema ni pravnih ni činjeničnih razloga zbog kojih žalilac i njegova najuža porodica ne bi mogli slobodno raspolagati svojom imovinom.”. Vijeće ponavlja da što su teže posljedice koje proizlaze iz Odluke na osnovu člana 11, to je važnije da se sekretar uvjeri u stepen vjerovatnoće da je istina ono što se tvrdi u sklopu istrage na osnovu člana 10 u vezi s visinom sredstava kojima optuženi raspolaže. Postupak protiv žalioca treba uskoro da počne i svako smanjenje besplatne pravne pomoći će se odmah odraziti na njegovu mogućnost da organizuje svoju odbranu. Žalilac ima male izglede da u skoroj budućnosti na bilo koji način unovči imovinu u Zabrđu 31A (kuću i zemljište). Bez obzira što procjena vrijednosti te imovine koju je izvršio sekretar nije sama po sebi nerazumna, on nije imao dovoljno osnova da je tretira kao “raspoloživi prihod” koji bi opravdao momentalno reduciranje besplatne pravne pomoći.

  33. Jasno je da žalilac ima pravni interes u vezi sa Zabrđem 31A i jasno je da je ta imovina vrijedna. Žalilac prihvata postojanje pravnog interesa i određene vrijednosti. Međutim, sekretar ima pravo da tu vrijednost uračuna u žaliočevu imovnu osnovicu u svrhu Odluke po članu 11 samo ukoliko je razumno da se to učini. Vijeće se nije uvjerilo da je sekretar s tim u vezi zauzeo ispravan stav.

  34. 4.3 Parcele 33 i 67 u Rajlovcu, uključujući “vikendicu”

  35. Sekretar je procjenu ukupne površine dviju parcela izvršio na temelju katastarskog izvatka br. 157/10 za opštinu Rajlovac (28. juli 1997.). Iz tog dokumenta se vidi da parcela br. 33 ima površinu od 7.446 kvadratna metra, a parcela br. 67 površinu od 11.452 kvadratna metra.[40] U razgovoru sa sekretarom, žalilac je, kako se čini, potvrdio da posjeduje te dvije parcele.[41] (Međutim, žalilac je predočio odluku Skupštine opštine Rajlovac od 17. septembra 1994. godine iz koje se vidi da je žaliočev otac kupio parcele 33 i 67 u sklopu dogovora o razmjeni s opštinom i da su u to vrijeme te parcele bile površine 5.045 odnosno 245 kvadratnih metara. Sekretar svoje izvore informacija smatra pouzdanijim.[42] Sekretar je svoj izračun temeljio na vrijednosti tih parcela u skladu s odlukom od 27. juna 2002. kojom se utvrđuje visina državne naknade za građevinsko zemljište za 2002. godinu. Parcele je kategorizirao kao građevinsko (a ne poljoprivredno) zemljište zbog objekata koji su se tu nalazili[43] i zbog toga što su parcele na vlasničkom listu označene kao građevinsko zemljište. On je “konzervativno” procijenio vrijednost parcela u kvadratnim metrima na osnovu najjeftinije kategorije iz gorespomenute odluke, naime 21.98 KM (konvertibilnih maraka) po kvadratnom metru.[44] Dobivenu vrijednost od (7.446 + 11,452) x 21,98 = 415,378 KM ($244,677) sekretar je uračunao u imovnu osnovicu žalioca.

  36. Sekretar u svom Odgovoru prihvata činjenicu da je odluci od 27. juna 2002. prethodila odluka istih vlasti od 26. marta 2003., koju je žalilac priložio svom Obrazloženju.[45] U toj odluci stoji da je kompenzacijska vrijednost zemljišta te vrste 12.23 KM po kvadratnom metru. To bi značilo da je sekretar te parcele precijenio koristeći informacije koje su u vrijeme sekretarovog Odgovora već bile zastarjele, a taj je datum ključan za potrebe ovog preispitivanja. U svom Odgovoru sekretar poriče da su parcele precijenjene i to iz dva razloga. Prvo, tvrdi se da se iz ugovora priloženog Obrazloženju vidi da je površina parcela koje je kupio žaliočev otac bila veća nego što je procijenio Sekretarijat. To je tačno, premda razlika iznosi 1.833 kvadratna metra, a ne 9.833 kvadratna metra kao što tvrdi sekretar.[46] Drugo, u Odgovoru se tvrdi da se u izvještaju vještaka koji se odnosi na zemljište i kuću u Zabrđu (vidi gore) “cijena za livade i voćnjake u Zabrđu Rajlovac procjenjuje na 25 KM” po kvadratnom metru.[47] To nije tačno. U izvještaju nigdje ne stoji da se ta cijena odnosi i na područje Rajlovac, a ne samo na imovinu o kojoj je riječ.

  37. Budući da ostaje nejasno zbog čega postoji razlika od 1.833 kvadratna metra između parcela iz vlasničkog lista i parcela navedenih u ugovoru, sekretar je bio dužan,[48] zbog nedosljednosti, uzeti u obzir manji iznos i upotrijebiti vrijednost navedenu u najnovijoj odluci o kompenzaciji. Moguće odstupanje mu ne daje pravo da isključi relevantni materijal poput Odluke od 26. marta 2003. godine.

  38. Ostaje pitanje da li je sekretar imao dovoljno osnova da zemljište u Rajlovcu tretira kao “raspoloživi prihod” kako bi odmah smanjio besplatnu pravnu pomoć. Prema dopisu predsjednika opštine od 30. aprila 2002., čestica br. 67, na kojoj je sagrađena vikendica, proglašena je privremeno napuštenom i 11. juna 1996. stavljena je pod privremenu upravu opštine.[49] U dopisu se spominje i polaganje vlasništva na objekte od strane UPI-ja (vidi gore), a čini se i na zemljište.[50] U dopisu vlade Bosne i Hercegovine, u čijem prilogu je sekretaru upućen dopis predsjednika opštine, stoji da je vikendica “sagrađena tokom agresije i to na zemljištu u vlasništvu Poljoprivrednog kombinata” (koji se na drugim mjestima naziva Poljoprivredni i industrijski kompleks, što se može, ali i ne mora odnositi na UPI).[51] Vlada dodaje: “Opština nekretninu nije dodijelila trećoj osobi. Vlasnik do 30. aprila 2002. [i uključujući taj datum] nije zatražio povrat imovine.” Kao što je Vijeće gore konstatovalo, ovakva formulacija sugeriše dvije stvari: da je opština mogla da odluči da ustupi tu nekretninu – koja je proglašena privremeno napuštenom - nekom drugom; kako stvari stoje, žalilac bi u tom slučaju morao da opštini podnese zahtjev za povrat imovine (što tvrdi da je i učinio).

  39. Vijeće smatra da u svjetlu cjelokupnog materijala s kojim je sekretar raspolagao, nije bilo razumno zaključiti da ne postoje ni pravni ni činjenični razlozi zbog kojih žalilac i njegova najuža porodica ne bi slobodno mogli raspolagati parcelama u Rajlovcu, barem na kratki rok. Čini se da sekretar nije uzeo u obzir činjenicu da se njegovom odlukom, koja traži da se žaliocu odmah smanji besplatna pravna pomoć, u “raspoloživu imovinu” uračunava imovina kojom se možda u kratkom roku neće raspolagati.

  40. 4.4 Nekretnine u Zabrđu i Rajlovcu

  41. Ovo zemljište je pripadalo ocu žalioca koji je izgleda umro bez oporuke. Stoga se smatra da je žalilac nasljedio jednu trećinu te imovine, dok ostatak u jednakim dijelovima pripada njegovoj majci i bratu.[52] Sekretar je svoju procjenu ukupne površine tog zemljišta utemeljio na izvatku iz zemljišnih knjiga opštine Rajlovac br. 631/01 prema kojem tri “polja” u vlasništvu žaliočevog oca imaju površinu od 7.203 kvadratna metra, a na vlasničkom listu br. 205/04 navedeno je 11 čestica – polja, voćnjaka i livada – ukupne površine od 26.257 kvadratna metra.[53] Žalilac ne osporava te brojke.[54]

  42. Sekretar je svoju procjenu vrijednosti zemljišta donio na osnovu odluke od 27. juna 2002. godine (vidi 4.3 gore) kojom se utvrđuje visina naknade koju država daje za građevinsko zemljište. (Nije jasno zbog čega je sekretar zemljište klasificirao kao građevinsko zemljište.[55]) Dobivena vrijednost je (7.203 + 26.257) x 21,98 = 735.451 KM ($433,215).[56] Iz razloga navedenih u pasusu 4.3 gore, sekretar je morao uzeti u obzir vrijednost po jedinici (12,12 KM) iz odluke o naknadi od 26. marta 2003. Nije dovoljno reći[57] da je vještak koji je dao procjenu za Zabrđe 31A zaključio da je cijena za polja i voćnjake 25 KM po kvadratnom metru, budući da se ta procjena odnosi samo na tu imovinu. Osim toga, zemljište o kojem je riječ sastoji se ne samo od polja i voćnjaka, već i od “livada”.

  43. Žalilac je preko svog prethodnog branioca izjavio da su zemlju zaposjeli ilegalni korisnici, ali nije predočio odgovarajuće dokaze.[58] U vrijeme donošenja Odluke sekretara nije postojao dokaz o nekoj smetnji u vidu prodaje, hipoteke ili najma.

  44. 4.5 Kuće i zemljište u Podkoranu, Pale

  45. Sekretar je prihvatio procjenu ove imovine koju je putem kredita kupio žalilac, procijenivši njenu vrijednost na 364.757 KM ($214.859).[59] Jedino pitanje je stoga, visina duga koji je žalilac dužan otplatiti za tu imovinu. Nema sumnje da je obavezan platiti 138.478 KM ($81.570) tzv. Direkciji za robne rezerve na Palama.[60] To znači da ostaje $133.289. Budući da nije pronašao nikakav drugi dug,[61] sekretar je taj iznos uračunao u imovnu osnovicu žalioca. Izgleda da ta imovina nije pod hipotekom Direkcije za robne rezerve.

  46. Žalilac je predočio dokaze iz jula 1998. o tome da je agencija koja se naziva Direkcija za obnovu i izgradnju Srpskog Sarajeva finansirala građevinske radove na kući, a da su ta sredstva bila u vidu kredita.[62] Međutim, u septembru 2002., direktor agencije je obavijestio sekretara da žalilac nema kreditnu obavezu prema Direkciji. Iz bilježaka s razgovora je vidljivo da direktor nije bio sasvim kategoričan s tim u vezi,[63] no sekretaru je ostavljeno da to prihvati kao bolji dokaz od onog koji je pružio žalilac. Sekretar je imao mogućnost da utvrdi da žalilac nema nikakve druge terete na toj imovini.

  47. 4.6 Vikendica u Lauševcu, zemljište u Aranđelovcu (Srbija) i zemljište u Igalu (Crna Gora)

  48. Prigovori žalioca u vezi s ove tri nekretnine (čija ukupna vrijednost prema sekretaru iznosi $44.139) nisu potkrijepljeni. Čini se da je sekretar, kod odlučivanja o njihovoj vrijednosti, uzeo u obzir relevantan materijal, a zanemario nerelevantan i da je donio razuman zaključak. U odnosu na imovinu u Igalu, žalilac je izjavio da bi je najradije prodao kako bi članovima svoje porodice mogao finansirati dolaske u Hag.[64] To pokazuje da ne bi imao većih problema u najmanju ruku oko prodaje tog zemljišta. Međutim, iznos o kojem se radi je veoma malen.

  49. 4.7 Preduzeće “Sarajevoinvest”

  50. Sekretar je utvrdio da žalilac posjeduje 50 posto udjela u preduzeću “Sarajevoinvest”. Ukupna vrijednost preduzeća 2002. godine je prema sekretarovoj procjeni bila 681.329 KM ($401.334).[65] Sekretar se poziva na procjenu ovlaštenog procjenitelja kojeg je angažovao žalilac koji je neto vrijednost preduzeća procijenio na 62.826 KM ($37.007) na dan 31. decembar 1999. (poslovni kapital, $801.509, minus dugovanja $764.502). Prema procjenitelju, preduzeće su u julu 1998. osnovali žalilac i njegov brat, a počelo je funkcionisati 1999. godine. Njegova prva investicija bila je benzinska stanica.[66] Očito je da se samo ograničena težina može pridati izvještaju procjenitelja budući da se on odnosi samo na period do kraja 1999.[67] Sekretar je od v.d. direktora preduzeća i njenog računovođe primio noviju dokumentaciju, a posebno spisak aktive i njenu vrijednost na dan 31. decembra 2001. Nakon odbijanja amortizacije za 2002. godinu i gubitka u 2002. godini u iznosu od $19.659[68] te nakon što je utvrdio da su neka bankovna dugovanja otplaćena ili da ne postoje, sekretar je došao do gorespomenutog iznosa od $401.334,[69] čijih se 95 posto odnosi na vrijednost objekta benzinske stanice.[70]

  51. Sekretar prihvata da postoji dug “Sarajevoinvesta” od 70.103 KM ($41.294) prema Direkciji za obnovu i razvoj. Sekretar, međutim, tvrdi da prema riječima direktora te agencije, “taj iznos nije plaćen, a ugovornu obavezu nije moguće sprovesti”.[71] To izaziva sumnju u trajnu realnost duga. Prema tome, bilo je razumno što je sekretar isključio navodni dug.

  52. Sekretar prihvata i činjenicu da bilans stanja za drugu polovicu 2002. pokazuje da je “Sarajevoinvest” imao pozajmice u iznosu od 53.400 KM ($31.455).[72] Ovo se odnosi na predujmove koje je najmoprimac benzinske stanice plaćao za naftne derivate. Sekretar zaključuje da bi se iznos platio najmoprimcu kroz regularnu prodaju naftnih derivata na benzinskoj stanici. Bez obzira što najmoprimac možda još uvijek ima potraživanja od preduzeća,[73] nema dokaza o nikakvom potraživanju, pa je na osnovu procjenjivanja vjerovatnoće bilo razumno od sekretara da navodnu obavezu odbaci.

  53. Konačno, sekretar prihvata da postoji ugovor od 24. septembra 1999. između žalioca, njegovog brata i Milene Kusmuk, v.d. direktora “Sarajevoinvesta”.[74] Prema tom ugovoru, gospođa Kusmuk je dobila 20 posto dionica preduzeća za 80.000 njemačkih maraka ($47.124) koje je trebala isplatiti u roku od dvije godine. Prema tvrdnji sekretara, jedini dokaz kojim je raspolagao u vezi s plaćanjem tog iznosa bile su riječi gospođe Kusmuk koja je u jednom razgovoru rekla da je novac plaćen u gotovini preko malih ugovora bez računa na ime izrade temelja benzinske stanice.[75] Sekretar je dao prednost dokazima iz poslovnih knjiga “Sarajevoinvesta” u kojima se ne vide nikakva plaćanja koja je izvršila gospođa Kusmuk, kao i dokazima ovlaštenog procjenitelja koji je utvrdio da je do kraja decembra 1999., preduzeće imalo samo dva dioničara.[76] Ne čini se da je sekretar postupio nerazumno zbog toga što je dao prednost tim dokazima.

  54. Izvještaj procjenitelja pokazuje da je “Sarajevoinvest” koncem 1999. imao dugovanja u iznosu od $764.502. Taj iznos se odnosio na dva kredita od ukupno 80.000 KM ($47.124)[77] koja je sekretar provjerio i utvrdio da su plaćeni.[78] Žalilac je dostavio bilans stanja s 31. decembra 2002. iz kojeg se vidi da su se kratkoročna dugovanja smanjila na 468.502 KM ($275.970).[79] Finansijski izvještaj koji je takođe dostavio žalilac pokazuje poslovni profit od 118.507 KM ($69.806) za 2001. i poslovni gubitak od 33.375 KM ($19.659) za 2002. (koji sekretar prihvata).[80] Nije bilo nerazumno od sekretara to što je zanemario navodna dugovanja koja nisu bila fakturisana ili koja nisu konkretno navedena u poslovnim knjigama.

  55. Ukoliko je žalilac u mogućnosti da dostavi dokaze o vjerodostojnom potraživanju prema “Sarajevoinvestu” (uz obrazloženje zbog čega to ranije nije učinio), sekretar će u svakom slučaju to uzeti u razmatranje.

  56. 4.8 Preduzeće MKM Krajina, Pale

  57. “MKM Krajina” je osnovano u martu 1998. kao dioničko društvo.[81] U septembru 2002. godine, sekretar je od računovođe preduzeća dobio finansijske podatke o preduzeću, uključujući bilans stanja za prvih šest mjeseci 2002., a otprilike u isto vrijeme je žalilac dostavio procjenu vrijednosti nekih objekata koju je u svom izvještaju iz maja 2001. dao građevinski vještak.[82] Zaključak sekretara je da je ukupna vrijednost preduzeća koncem decembra 2002. bila 851.025 KM ($501.293).[83] Ovo uključuje teren vrijedan 268.950 KM, pokretnu imovinu vrijednu 241.452 KM (nakon odbitka amortizacije),[84] i nedovršene objekte motela koje je građevinski vještak procijenio na 498.864 KM (motel nije dovršen jer je preduzeće prestalo poslovati nakon što je u aprilu 2002. žalilac uhapšen).[85] Sekretar naglašava da je knjigovodstvena vrijednost nedovršenih objekata gotovo tri puta veća od njihove procijenjene vrijednosti.[86] On je ipak uzeo nižu vrijednost. Što se dugovanja tiče, sekretar je uračunao otvoreni bankovni kredit od 105.305 KM,[87] i poslovni gubitak za 2002. u iznosu od 52.937 KM.[88] Imovina preduzeća je inače, prema procjeni sekretara, bez ikakvih otvorenih dugovanja,[89] a od ukupno 9 udjela u preduzeću, žalilac može “slobodno raspolagati” s 5 i 2/3 udjela, naime svojim vlastitim udjelom, 2/3 udjela svog oca (po 1/3 koja pripada žaliocu i njegovoj majci), cijelim udjelom svoje majke, i s tri udjela koji pripadaju njegovo troje djece. Prema tome, “raspoloživi prihod” žalioca od preduzeća “MKM Krajina” iznosi (5.66../9) x 501.293 = $315.629.[90] Međutim, nije jasno da li su majka i otac žalioca finansijski doprinjeli osnivanju preduzeća ili im je žalilac jednostavno pripisao njihove udjele. Iz razloga navedenih u 4.1 gore, sekretar nije smio imovnoj osnovici žalioca dodati udio njegove majke (tj. 1 i 1/3 udjela) u “MKM Krajina”.

  58. Kod procjene vrijednosti “MKM Krajina”, sekretar nije uzeo u obzir operativna dugovanja, kao što su poslovna zaduženja, osim ako ih nije mogao potkrijepiti. Potvrđuje da postoji podatak o dugovanju od 206.345 KM ($121.547) “MKM Krajina” u korist Direkcije za obnovu i razvoj. Sekretar, koji prihvata mišljenje direktora Direkcije, smatra da “ne postoji pravno sredstvo za naplatu putem suda zbog činjenice što su ugovori loše sastavljeni i ne sadrže nikakve rokove. Stoga postoji mala vjerovatnoća da će bilo koji od otvorenih dugova, koji prema bilanci stanja iznose 475.225 KM ($279.929) ikada biti potraživani i/ili naplaćeni.”[91] Ovo baca sumnju na trajnu realnost tog dugovanja.

  59. Iz razloga navedenih i u 4.7 gore, nije bilo nerazumno to što sekretar nije uzeo u obzir navodna dugovanja “MKM Krajina”.

  60. 4.9 Opel Corsa

  61. Jedan od sinova žalioca, sada student, posjeduje automobil Opel Corsa procijenjen na $1.152. Sekretar je ovu vrijednost uračunao u imovnu osnovicu žalioca budući da je sin član zajedničkog domaćinstva.[92] Vijeće se ne slaže da je razumno u imovnu osnovicu žalioca uračunavati jeftini i stari automobil koji član domaćinstva svakodnevno koristi.

  62. 4.10 Kuća u Romanijskoj ulici 75, Pale

  63. U ovoj očito skromnoj kući (maksimalne veličine 100 m2) trenutno žive tri člana zajedničkog domaćinstva. Kuća je vlasništvo porodičnog prijatelja koji ne naplaćuje najamninu. Sekretar smatra da je ova privilegija regulisana članom 8(C) Uputstva (citiranog gore u tekstu).[93] Ušteda od otprilike $200 mjesečno za stanarinu (sekretar je u svojim zaključnim izračunima zabunom računao $230 mjesečno)[94] je “prihod”, vjerovatno s obzirom na činjenicu da sekretar kao mjesečni prihod četveročlanog domaćinstva žalioca u formuli za izračunavanje “raspoloživog mjesečnog prihoda” navodi iznos od $563 koji uključuje stavku smještaja.[95]

  64. Međutim, sekretarovo tumačenje Uputstva u vezi s ovim pitanjem je upitno. Član 8(C), za razliku od člana 8(B), ne spominje osobe s kojima žalilac živi u “zajedničkom domaćinstvu”. Prima facie, ako članovi zajedničkog domaćinstva žalioca mogu poboljšati svoj stil života tako što će pronaći način da uštede na stanarini, ta ušteda im se ne može oduzeti da bi se povećala imovna osnovica žalioca. Nerazumno je što sekretar Uputstvo tumači na taj način, bez da iznosi argumente na osnovu kojih koristi i primjenjuje precizno tumačenje konkretne odredbe.

  65. Vijeće koristi ovu priliku da podsjeti da su prosječni mjesečni rashodi određeni u septembru 2002. iznosili $563. Trebalo bi koristiti ažurniju službenu procjenu, ako je takva objavljena, ili bi se u protivnom morala uzeti u obzir inflacija. Drugo, ta cifra treba da prikaže potrebe prosječne porodice, ali ne prosječne porodice čiji se član nalazi u pritvoru u Hagu. Međunarodni sud ne snosi troškove puta za članove porodice koji posjećuju optuženog u Hagu. Sekretar treba da uzme u obzir veće prosječne mjesečne troškove s obzirom na troškove posjećivanja u skladu s kriterijima koje sekretar smatra razumnim.

  66. 4.11 Vozila korištena za istražiteljske poslove

  67. Žalilac posjeduje troja kola, registrovana na ime “Sarajevoinvesta”, koja koristi njegov tim odbrane da bi obavljao istražiteljski posao. Procijenjena vrijednost vozila je $21.275.[96] Žalilac se ne protivi da sekretar ovaj iznos uračuna u imovnu osnovicu žalioca.

  68. 5. Zaključak

  69. Prethodna analiza treba pokazati da je u Odluci sekretara pogrešno i neprihvatljivo utvrđeno stanje i da je stoga opravdano izdavanje naloga kojim se Odluka sekretara poništava. Sekretar treba da preispita svoje stanovište u svjetlu ove odluke Vijeća.

  70. 6. Dispozitiv

    IZ GORENAVEDENIH RAZLOGA,

    VIJEĆE,

    NA OSNOVU ČLANA 18(c) UPUTSTVA O DODJELJIVANJU BRANIOCA:

    ODOBRAVA Zahtjev djelomično;

    UKIDA Odluku sekretara.

Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu je mjerodavan engleski tekst.

Dana 20. januara 2004.
U Hagu,
Nizozemska
/potpis na originalu/
Alphons Orie,
predsjedavajući sudija

[pečat Međunarodnog suda]


[1] Za potrebe ove Odluke, Momčilo Krajišnik je primarno žalilac, a ne optuženi.

[2] Odluka sekretara, par. 181-195.

[3] Vidi mjerodavna pravila navedena u nastavku.

[4] Par. 10 u nastavku sadrži objašnjenje veze između Pravilnika i pitanja koje se ovdje razmatra.

[5] Obrazloženje, str. 4-5, 24.

[6] Član 21(4) Statuta.

[7] Član 7(B) Uputstva.

[8] Id., član 10(A).

[9] Id., član 11(A).

[10] Odluka sekretara, par. 5, 7.

[11] Id., par.8.

[12] Id., par. 8, 11.

[13] Vidi Tužilac protiv Miroslava Kvočke i drugih, Odluka (Žalbeno vijeće) po preispitivanju Odluke sekretara o prestanku pružanja pravne pomoći Zoranu Žigiću, 7. februar 2003.

[14] Id., par. 12.

[15] Id., par. 13.

[16] Id., par. 12.

[17] Id. par. 14, naglašeno u originalu.

[18] Konkretno, 20. aprila 2000. (Odluka sekretara, par. 4-5), 11. oktobra 2000. (id., par. 8), 10. oktobra 2002. (id., par. 10) i 3. aprila 2003. (id., par. 13).

[19] Vidi, npr. Odluku sekretara, par. 7, 21, 41-42, 91, 107, 136.

[20] Id., dodatak I.

[21] Id., par. 25-7.

[22] Vidi, npr. T. 230-2 (transkripti sa suđenja od 19. novembra 2003.).

[23] Odgovor sekretara, par. 39.

[24] Obrazloženje, str. 23.

[25] Sva imovina o kojoj se govori u nastavku nalazi se u Bosni i Hercegovini, osim ako nije drugačije naznačeno.

[26] Vidi odluku sekretara, par. 39-40.

[27] Odgovor sekretara, par. 15.

[28] Izvještaj vještaka od 19. juna 2003. godine nalazi se u prilogu 5 uz Obrazloženje žalioca. U kasnijem izvještaju istog vještaka procijenjena je vrijednost imovine u aprilu 1992. godine, prije nego što je izgubila na vrijednosti zbog rata i drugih uzroka. Sekretar, sasvim ispravno, nije uzeo u obzir kasniju procjenu. Odgovor sekretara, par. 5-15.

[29] Odgovor sekretara, par. 5-15.

[30] Replika na prigovor sekretara, str. 3.

[31] Id., str. 4.

[32] Id., str. 4-5. Oglasi su u prilozima 1-3 Obrazloženju žalioca.

[33] Odluka sekretara, par. 57.

[34] Id., dodatak XXIV.

[35] Id., dodatak XXI (prijevod u prilogu XXIV).

[36] Obrazloženje, prilog 5.

[37] Odluka sekretara, dodatak XXI.

[38] Obrazloženje žalioca, str. 8.

[39] Id., prilog 18. Međutim, on je izričito zatražio od opštine da se raseljene osobe ne deložiraju iz njegove kuće ako se za njih ne pronađe alternativni smještaj.

[40] Odluka sekretara, dodatak XXV.

[41] Id., par. 53.

[42] Id., par. 55 i Odgovor sekretara, par. 17.

[43] Vijeće ne smatra da je to razuman argument s obzirom da su objekti možda bili podignuti protivzakonito. S tim u vezi žalilac tvrdi da su “federalne vlasti” srušile vikendicu: Obrazloženje, str. 9 i prilog 19 (ovo posljednje je bilješka koju su dostavila dvojica istražitelja odbrane u kojoj tvrde da su u neko doba prije 18. juna 2003. zgrade srušene nalogom opštine Novi Grad i da su započeli zemljani radovi i postavljeni temelji za zdanje skladišta preduzeća Robot kojem je opština dodijelila to zemljište).

[44] Odluka sekretara, par. 55-56 i dodatak XXIII.

[45] Obrazloženje, prilog 44.

[46] Par. 18-19 iz Odgovora sekretara i prilog 21 Obrazloženja žalioca. U prijevodu originalnog dokumenta na koji se sekretar poziva pogrešno je s nečitljivog originala prepisan broj.

Odgovor sekretara, par. 20.

[47] Odgovor sekretara, par. 20.

[48] U skladu s metodologijom koju navodi sekretar; vidi odluku sekretara, par. 29.

[49] Id., dodatak XXI (prijevod je dodatak XXIV).

[50] Id., par. 53: “Optuženi je tokom razgovora [sa sekretarom, 10. oktobra 2002.] nadalje objasnio da je vlasništvo nad tim zemljištem [Rajlovac] stekao zamjenom zemljišta u porodičnom vlasništvu sa zemljištem koje je pripadalo UPI-ju. Zamjena je potvrđena u opštini Rajlovac [fusnota: ”…. Kad su Rajlovac kontrolisale snage RS-a”]. Optuženi je ponovio ono što je rekao na prethodnom razgovoru, da njegovi advokati rade na sređivanju tog vlasništva.” Vidi takođe Obrazloženje, prilog 19.

[51] Odluka sekretara, dodatak XXI.

[52] Id., par. 63-4.

[53] Id., par. 60-61.

[54] Obrazloženje, str. 11.

[55] Dok sekretar tvrdi da je žalilac prihvatio ovu tvrdnju (Odgovor sekretara, par. 24), žalilac to poriče (Odgovor na prigovor Sekretarijata, str. 10).

[56] Odluka sekretara, par. 66.

[57] Vidi Odgovor sekretara, par. 25.

[58] Odluka sekretara, par. 63.

[59] Odgovor sekretara, par. 31.

[60] Id., par. 30.

[61] Odluka sekretara, par. 78-84.

[62] Obrazloženje, prilog 24.

[63] Odluka sekretara, dodatak XXXIII.

[64] Odgovor na Prigovor Sekretarijata, str. 14.

[65] Odgovor sekretara, par. 40.

[66] Odluka sekretara, dodatak II.

[67] Id., par. 117.

[68] Prema dokumentaciji koju je u svom Obrazloženju dao žalilac, prilog 30.

[69] Odluka sekretara, par. 119-122, 124; Odgovor sekretara, par. 40.

[70] Odluka sekretara, par. 122.

[71] Id., par. 123 i dodatak LXII.

[72] Id., par. 125 i dodatak LXIV.

[73] Vidi Obrazloženje, prilog 32, izjavu najmoprimca na osnovu koje se može zaključiti da on predmetni iznos još uvijek potražuje.

[74] Odluka sekretara, par. 131 i dodatak LXVIII.

[75] Id., par. 132 i dodatak LVI.

[76] Id., par. 133.

[77] Vidi tabelu u id., par. 109.

[78] Id., par. 124.

[79] Obrazloženje, prilog 27.

[80] Id., prilog 30.

[81] Odluka sekretara, par. 141-2.

[82] Id., par. 140 i dodaci LXXI i LXXII.

[83] Odgovor sekretara, par. 42.

[84] Odluka sekretara, par. 146.

[85] Id., par. 150, 155.

[86] Id., par. 155. To je žalilac potvrdio: Obrazloženje, str. 16.

[87] Odluka sekretara, par. 158.

[88] Odgovor sekretara, par. 42.

[89] Odluka sekretara, par. 157-9, 162.

[90] Odgovor sekretara, par. 43.

[91] Odluka sekretara, par. 157. To nije najažurnija cifra, budući da je uzeta iz bilance stanja za prvu polovinu 2002. Kada se odbije gorespomenuti bankovni kredit, kratkoročne obaveze za cijelu godinu povećavaju se na 478.991 KM. (Obrazloženje, prilog 42).

[92] Odluka sekretara, par. 164-6.

[93] Id., par. 171-3.

[94] Id., par. 182 (tabela); Odgovor sekretara, par. 47 (tabela).

[95] Vidi odluku sekretara, par. 183.

[96] Id., par. 174-6; Obrazloženje, str. 18.