PRED PRETRESNIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Alphons Orie, predsjedavajući
sudija Amin El Mahdi
sudija Joaquín Maria Canivell

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum: 16. februar 2004.

TUŽILAC
protiv
MOMČILA KRAJIŠNIKA


ODLUKA PO ZAHTJEVU ODBRANE DA SE ZABRANI SVJEDOČENJE MIROSLAVA DERONJIĆA PRIJE NEGO ŠTO MU SE IZREKNE KAZNA

Tužilaštvo:
g. Mark Harmon
g. Alan Tieger

Odbrana:
g. Nicholas Stewart
g. Chrissa Loukas

  1. Dana 10. februara 2004., ovo Pretresno vijeće (dalje u tekstu: Vijeće) Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (dalje u tekstu: Međunarodni sud) rješavalo je po "Zahtjevu odbrane da se isključi iskaz Miroslava Deronjića ili, alternativno, da mu se zabrani svjedočenje prije izricanja kazne" (dalje u tekstu: Zahtjev). Optužba je u odgovoru dostavljenom istog dana zatražila da se Zahtjev odbije.[1] Dana 11. februara odbrana je obavijestila Vijeće da povlači dio Zahtjeva kojim se traži da se Deronjićevo svjedočenje u potpunosti isključi.[2] Strane su se zatim ukratko usmeno izjasnile po tom pitanju.[3] Vijeće je 12. februara[4] donijelo odluku kojom se Zahtjev odbija, a Deronjić je istog dana započeo sa svjedočenjem.

  2. Dana 30. septembra 2003., Miroslav Deronjić se izjasnio krivim pred Pretresnim vijećem II Međunarodnog suda. U njegovoj optužnici[5] se ne pominje optuženi u ovom predmetu, Momčilo Krajišnik. S druge strane, ni u Krajišnikovoj optužnici se ne pominje Deronjić. Pretresno vijeće II će Deronjiću izreći kaznu kada za to dođe vrijeme. On je, nakon što se potvrdno izjasnio o krivici, svjedočio kao svjedok optužbe u četiri predmeta koji se vode pred Međunarodnim sudom, ne računajući ovaj predmet,[6] što ukazuje na praksu Međunarodnog suda da dopusti svjedočenje osuđeniku koji čeka izricanje kazne. Zahtjevom se ne osporava praksa u vezi s Deronjićem koja je primijenjena u ranijim predmetima. Umjesto toga, ukazuje se na jedan paragraf presude ovog Međunarodnog suda u predmetu Kordić i Čerkez, koji ne potkrepljuje stav odbrane,[7] te na primjedbe jednog sudije Međunarodnog suda iznesene na raspravi o potvrdnom izjašnjavanju o krivici o tome da će Pretresno vijeće možda sa sumnjom gledati na svjedočenje osuđene osobe koja čeka izricanje kazne.[8] Time se takođe ne nameće zaključak da bi Deronjićevo svjedočenje trebalo odgoditi. U Zahtjevu se nakon toga citira akademski komentar u kojem se tvrdi da je, opšte uzevši, iskaz saizvršioca ili saučesnika prihvatljiv pred Međunarodnim sudom i bez potkrepljućućih dokaza, premda s njim valja obazrivo postupati ako nije potkrijepljen drugim dokazima.[9] To ne ide u prilog argumentima odbrane, iako bi se za Deronjića i Krajišnika moglo ustvrditi da su saizvršioci ili saučesnici, što oni prema optužnicama - i osim ako se tumačenje tih pojmova u velikoj mjeri nategne - očigledno nisu.

  3. U zahtjevu se također navodi primjer iz sudske prakse dva nacionalna pravna sistema kojom je regulisano davanje iskaza saučesnika u porotnim suđenjima. Međunarodni sud, naravno, nije vezan pravilima i praksom nacionalnih pravnih sistema, premda oni u određenim okolnostima mogu imati prevagu.

  4. Predmet Pipe, prvi predmet iz Engleske koji citira odbrana,[10] specifičan je po nekoliko osnova. Optužba je pozvala svjedoka S da svjedoči protiv žalioca. Prema iskazu svjedoka S, on je pomogao žaliocu da silom otvori i zatim ukloni sef koji je ovaj ukrao iz jedne kuće. U toj fazi postupka već je bila podignuta optužnica protiv svjedoka S i trebalo je da počne krivični postupak. Nije bilo potvrdnog izjašnjavanja o krivici. Lord predsjedavajući sudskog vijeća Parker izjavio je da je "već godinama ustaljena praksa da optužba ne može pozvati saučesnika koji je optužen, bilo tako što se u optužnici zajednički tereti sa saoptuženim bilo tako što je obuhvaćen optužnicom ali se ne tereti zajednički, ili tako što se tereti iako protiv njega još nije podignuta optužnica, izuzev u ograničenim okolnostima".[11] Nijedna od tri gorenavedene situacije ne podudara se sa situacijom u ovom predmetu. Lord predsjedavajući sudskog vijeća dalje navodi da se u praksi saučesnik može pozvati u slučajevima kada ga je optužba izostavila iz optužnice ili kada je zavedeno njegovo potvrdno izjašnjavanje o krivici.[12] U ovom slučaju stekle su se obje pretpostavke.

  5. Odbrana Pretresnom vijeću ukazuje na još jedan predmet iz novije sudske prakse u Engleskoj, a radi se predmetu Turner.[13] U predmetu Turner član sudskog vijeća lord Lawton, obrazlažući osnovni zaključak apelacionog suda, potvrdio je davno ustaljeni stav da je "u sistemu common law, saučesnik koji je davao iskaz za Krunu (optužbu) u očekivanju da će zbog toga dobiti pomilovanje bio podoban svjedok".[14] On primjećuje da je pravilo sudske prakse iz devetnaestog vijeka da sudije moraju upozoriti porotu na opasnost donošenja osuđujuće presude na osnovu nepotkrijepljenih iskaza saučesnika do početka dvadesetog vijeka usvojeno kao mjerodavna pravna norma.[15] On je zatim razmotrio i odbacio tvrdnju jednog od žalilaca da je predmet Pipe doveo do promjene pravne norme o podobnosti saučesnika da budu svjedoci: "[predmet Pipe] ograničava se na slučajeve u kojima se od saučesnika koji je optužen ali mu nije suđeno traži da dâ iskaz o svom krivičnom djelu kako bi se osigurala osuda drugog optuženog. Činjenice u predmetu Pipe jasno ukazuju na to da je u tom slučaju donesena ispravna odluka. Isti rezultat se mogao postići i presuđivanjem da je sudija u prvostepenom postupku trebao iskoristiti diskreciono ovlašćenje da isključi iskaz [svjedoka S] na osnovu toga što je on imao očigledan i snažan motiv da se dodvori optužbi i Sudu, a postojanje tog motiva učinilo je poželjnim isključivanje tog iskaza u interesu pravde."[16]

  6. Predmeti Pipe i Turner, te, konačno, predmet Booth[17] - pravni izvor iz Australije koji citira odbrana - jesu predmeti u kojem je iskaz saučesnika ključan. Opstojnost tih predmeta ovisila je o prihvatljivosti i vjerodostojnosti iskaza saučesnika (u predmetu Booth radilo se o dva saučesnika). Kako primjećuje sudija Lee u predmetu Booth, u takvim slučajevima "se od pretresnog sudije očekuje da uvjeri porotu da je opasno izricati osudu na osnovu nepotkrijepljenog iskaza takvog svjedoka; a posljedica tog uputstva je da se svjedok, u stvarnom smislu, smatra svjedokom čije je svjedočenje sumnjivo."[18] U tom kontekstu, u slučajevima kada nepotkrijepljeno svjedočenje saučesnika potencijalno može dovesti do osuđujuće presude, treba shvatiti sljedeći komentar sudije Leeja, koji citira odbrana: "U ovoj državi je praksa da je, kada Kruna (optužba) namjerava pozvati saučesnika, sudija dužan tom saučesniku, ukoliko bude optužen, izreći kaznu i to prije nego što on bude pozvan; a rekao bih da takvu praksu treba slijediti u svim predmetima, izuzev ako postoje jako uvjerljivi razlozi da se tako ne postupi."[19]

  7. Ukratko, u Zahtjevu je pokazano samo to da u porotnim suđenjima u kojima sve počiva na nepotkrijepljenom iskazu saučesnika porota mora biti upozorena da o tome da je on motivisan da laže; te da, u slučajevima kada je taj motiv vrlo jak, sudija po svom nahođenju može ne dozvoliti tom svjedoku da svjedoči. Vijeće nema razloga da dovodi u sumnju te pretpostavke, ali ne vidi na koji način one pomažu odbrani, uzimajući u obzir da činjenice u ovom predmetu utvrđuju profesionalne sudije, da Deronjić spada među mnogobrojne svjedoke optužbe, da ima dosta prostora da se njegovo svjedočenje potkrijepi ili opovrgne, da je provjera njegovog svjedočenja tolika da je motiv da govori istinu barem isto toliko snažan kao motiv da to ne učini, te da bi bilo kakva povlastica kod izricanja kazne koju bi mogao očekivati ako bi se dodvorio optužbi davanjem nečasnog ili netačnog iskaza bila preduprijeđena prijetnjom izricanja dugotrajnije kazne ako takva zamisao bude otkrivena prilikom ispitivanja.

  8. Vijeće također ima u vidu praksu Evropske komisije i Suda za ljudska prava na koju se poziva optužba.[20]

  9. Premda odbrana tvrdi (i to, po mišljenju Pretresnog vijeća, neopravdano) da Deronjić "ima očigledan i snažan motiv da laže",[21] Vijeće je također svjesno manje zahtjevne tvrdnje optužbe, da se svaki postojeći motiv može otkloniti jednostavnim odgađanjem Deronjićevog svjedočenja dok mu se ne izrekne kazna.[22] Iako je moguće da se to desi, čini se da optužba nema prigovora na dodatni stepen sumnje i provjere koji će se primijeniti u slučaju ovog svjedoka.

  10. Stoga, Pretresno vijeće stoji na stanovištu da nema pravnih prepreka tome da se Deronjić u datim okolnostima sasluša. Vijeće očekuje da svjedok svjedoči istinito, u skladu sa svečanom izjavom koju je dao. Vijeće uvažava činjenicu da bi osoba koja bi se našla u sličnoj situaciji kao i Deronjić mogla doći u iskušenje da poboljša svoje šanse pred vijećem koje izriče kaznu davanjem neistinitog iskaza ovom Vijeću, koja u znatnoj mjeri ide u prilog tezi optužbe. Međutim, nemoguće je da on nije svjestan opasnosti takvog postupanja. Vijeće će u svakom slučaju primijeniti naročitu pažnju pri provjeri, odvagivanju i nalaženju potkrepe za iskaz koji mu da Deronjić. Isto tako, pažljivo će nadgledati ispitivanje svjedoka.

IZ GORENAVEDENIH RAZLOGA,

VIJEĆE

NA OSNOVU PRAVILA 73 PRAVILNIKA O POSTUPKU I DOKAZIMA MEĐUNARODNOG SUDA:

ODBIJA Zahtjev.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je mjerodavna engleska verzija.

  /potpis na originalu/
  Alphons Orie,
  predsjedavajući sudija
Dana 16. februara 2004.  
U Haagu,  
Nizozemska  

[pečat Međunarodnog suda]


[1] "Odgovor optužbe na Zahtjev odbrane da se isključi iskaz Miroslava Deronjića", dostavljen 10. februara 2004.

[2] T.766-7.

[3] T.811-19.

[4] T.822-4.

[5] Druga izmijenjena optužnica, 29. septembar 2003.

[6] M. Nikolić (28. oktobar 2003.), Krstić (21. novembar 2003.), Milošević (26. i 27. novembar 2003.) i Blagojević i drugi (19.-22. januar 2004.)

[7] "[T]o je zapravo pitanje zdravog razuma: svjedok koji ima svoj interes u predmetu (posebno interes da mu se smanji kazna) mogao bi nastojati okriviti druge a sebe osloboditi krivice. S druge strane, to ne mora značiti da je svjedok nesposoban da govori istinu. U svakom predmetu potrebno je razmotriti svjedočenje svjedoka i sve okolnosti, a posebno u kojoj mjeri je to svjedočenje potvrđeno." (par. 629 presude od 26. februara 2001.) Pretresno vijeće je konačno prihvatilo veći dio iskaza dotičnog svjedoka, čak i u odsustvu dokaza koji direktno potkrepljuju njegov iskaz (id. par. 630).

[8] Par. 7-9 Zahtjeva, kojima se citiraju pomenute primjedbe.

[9] Predmet R. v. Pipe (1967), 51 Cr. App. R.17.

[10] Id. 20-21.

[11] Id. 21.

[12] Predmet R. v. Turner (1975) 61 Cr. App. R. 67.

[13] Predmet R. v. Turnera (1975) 61 Cr. App. R. 67.

[14] Id. 77.

[15] Id. 78.

[16] Id., naglasak dodat.

[17] R. v. Booth [1982] 8A. Crim. R. 81.

[18] Id. 86.

[19] Id. 87.

[20] Par. 32-34 odgovora optužbe.

[21] Zahtjev, završni paragraf.

[22] Npr. T.814.