MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT - 03 - 67 - PT

Rešavaju:

sudija Carmel A. Agius, predsedavajući
sudija Kevin Parker
sudija Jean-Claude Antonetti

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum: 29. januar 2004.

TUŽILAC
protiv
VOJISLAVA ŠEŠELJA


ODGOVOR TUŽILAŠTVA NA “PRIGOVOR NA OPTUŽNICU” OPTUŽENOG

Tužilaštvo
Hildegard Uertz-Retzlaff
Ulrich Mussemeyer
Daniel Saxon

Optuženi Branilac u pripravnosti
Vojislav Šešelj Aleksandar Lazarević

MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

TUŽILAC
protiv
VOJISLAVA ŠEŠELJA

Predmet br. IT - 03 - 67 - PT


ODGOVOR TUŽILAŠTVA NA “PRIGOVOR NA OPTUŽNICU” OPTUŽENOG

I. Uvod

  1. Dana 31. decembra 2003, na osnovu pravila 72 Pravilnika o postupku i dokazima (u daljem tekstu: Pravilnik), optuženi je podneo “Prigovor na optužnicu” (u daljem tekstu: Podnesak), u kojem tvrdi da ovaj Međunarodni sud nije nadležan da ga krivično goni za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava i stavlja prigovor na formu optužnice.[1] Nijedna od tvrdnji optuženog nema težinu, što je obrazloženo dalje u tekstu. Stoga, optužba smatra da Pretresno veće treba da odbije Podnesak.

  2. II. Sažetak argumenata optuženog

  3. Optuženi je naveo niz argumenata u vezi s tri okvirna pitanja: 1) legalitetom ovog Međunarodnog suda i njegovog Statuta; 2) stvarnom nadležnošću ovog Međunarodnog suda za zločine protiv čovečnosti navodno počinjene u Vojvodini, Republika Srbija (u daljem tekstu: Srbija) i 3) formom optužnice. Što se tiče zakonitosti MKSJ-a, optuženi tvrdi da dati sud nije legitimni nosilac sudske vlasti i funkcije. Međunarodni sud, stoga, nije nadležan da krivično goni optuženog za zločine kojima se tereti u optužnici.[2] Pored toga, optuženi tvrdi da, ukoliko ovaj Međunarodni sud jeste nadležan da ga krivično goni, ta nadležnost se odnosi samo na navodne zločine počinjene od 25. maja 1993. godine pa nadalje, dakle, od dana kada je Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija doneo Rezoluciju 827 o osnivanju ovog Međunarodnog suda.[3] Optuženi tvrdi da se širenjem nadležnosti ovog Međunarodnog suda na zločine počinjene pre tog datuma krši načelo nullum crimen sine lege. Naposletku, optuženi kaže da je Statut ovog Međunarodnog suda “posebni krivični zakon sa posebnim sankcijama za Srbe.”[4]

  4. Što se tiče zločina protiv čovečnosti navodno počinjenih u Vojvodini, opšti argument optuženog jeste taj da se te optužbe moraju odbaciti, budući da optužba nije iznela dovoljne dokaze za postojanje neksusa između stanja oružanog sukoba i navodnih zločina. Prema optuženom, zločini počinjeni u Vojvodini od 1991. godine do danas ne mogu biti u nadležnosti ovog Međunarodnog suda, jer tamo nije bilo oružanih sukoba.[5] Pored toga, optuženi tvrdi da u Vojvodini nije bilo “rasprostranjenog i sistematskog napada” na civilno stanovništvo, te da su stoga te optužbe neodržive.[6] Uz to, optuženi tvrdi da ovaj Međunarodni sud ne može biti nadležan za zločine navodno počinjene u Vojvodini pre 25. maja 1993.[7]

  5. Što se tiče formalnih nedostataka optužnice, optuženi tvrdi da su optužbe Tužilaštva za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu kao osnova individualne krivične odgovornosti ultra vires,[8] štaviše, da su sve optužbe protiv njega ultra vires.[9] Pored toga, optuženi kaže da je optužnica nedovoljno jasna[10] i da se u njoj navodi vrlo malo ili nimalo činjenica ili dokaza koji potkrepljuju optužbe kojima se tereti.[11] Naposletku, optuženi tvrdi da njegovo učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu opisano u paragrafu 8 optužnice “deluje nestvarno i nemoguće”.[12]

  6. III. Diskusija

    Pitanja nadležnosti

  1. Najpre treba istaći da pravilo 72(A) predviđa četiri razloga na osnovu kojih optuženi može da podnese preliminarni podnesak. Optužba smatra da su u ovoj fazi postupka od navedenih razloga relevantna samo dva, i to oni gde se

    1. osporava nadležnost Međunarodnog suda na osnovu pravila 72(A)(i), i

    2. tvrdi da optužnica sadrži formalne nedostatke na osnovu pravila 72(A)(ii).

  2. Optužba smatra da je optuženi u svom Podnesku pokrenuo nekoliko pitanja koja ne spadaju u obim pravila 72.[13] Optužba se stoga u ovom odgovoru neće baviti tim pitanjima. Međutim, ukoliko Pretresno veće zaključi da predmetna pitanja spadaju u obim pravila 72, optužba, uz dužno poštovanje, traži od Pretresnog veća dopuštenje da, u cilju pružanja pomoći Veću, iznese svoj celokupan stav o njima.

  3. Pravilo 72(D) dalje predviđa sledeće:

    (D) Za potrebe stavova (A)(i) i B(i), podnesak kojim se osporava nadležnost podrazumeva isključivo podnesak kojim se osporava optužnica iz razloga što se ona ne odnosi na:

    (i) nijednu od osoba navedenih u članovima 1, 6, 7 i 9 Statuta;

    (ii) teritorije navedene u članovima 1, 8 i 9 Statuta;

    (iii) razdoblje navedeno u članovima 1, 8 i 9 Statuta;

    (iv) nijedno od kršenja navedenih u članovima 2, 3, 4, 5 i 7 Statuta.

  4. Argumenti kojima optuženi osporava legalitet ovog Međunarodnog suda, opisani u paragrafu 2 gore, ne spadaju u razloge predviđene pravilom 72(D). Stoga te prigovore na optužnicu treba odbiti.[14]

  5. Što se tiče navodnih zločina počinjenih pre dana osnivanja ovog Međunarodnog suda, argument optuženog da je ovaj Sud nadležan samo za krivično gonjenje osoba odgovornih za kršenje međunarodnog humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji od 25. maja 1993. pa nadalje, apsurdan je. Zakon je primenjiv i retroaktivno, ili se može odnositi na događaje koji su se odigrali ranije.[15] Član 8 Statuta definiše vremensku nadležnost ovog Međunarodnog suda:

    Vremenska nadležnost Međunarodnog suda obuhvata razdoblje koje počinje 1. januara 1991. godine.[16]

  6. Generalni sekretar je u svom izveštaju, podnetom na osnovu Rezolucije Saveta bezbednosti 808, istakao da će osnivanje međunarodnog suda “dovesti do ostvarenja cilja da se ti zločini zaustave i da se preduzmu delotvorne mere da se za njih odgovorne osobe privedu pravdi[17] (naglasak dodat). Način na koji optuženi “interpretira” vremensku nadležnost ovog Međunarodnog suda podrio bi ovaj cilj i poništio niz presuda izrečenih optuženima za zločine počinjene pre maja 1993. godine.[18] Stoga Pretresno veće treba da odbije prigovor optuženog vezan za vremensku nadležnost ovog Međunarodnog suda.

  7. Nadalje, praksa ovog Međunarodnog suda pokazuje da su Statut i primena nadležnosti za teška kršenja međunarodnog prava počinjena od 1991. u potpunom skladu sa načelom nullum crimen sine lege. Ono što to načelo traži jeste da se osoba može proglasiti krivom samo u odnosu na dela koja su u vreme počinjenja predstavljala kršenje zakona.[19] Sudija Sidhwa je 1995. godine zaključio da Savet bezbednosti nije odstupio od ovog načela ovlastivši Međunarodni sud da postupa u vezi s događajima koji su se odigrali pre njegovog osnivanja.[20] Ujedinjene nacije ne mogu “kriminalizovati” nijednu odredbu međunarodnog humanitarnog prava samim činom davanja stvarne nadležnosti nekom međunarodnom sudu.[21] Međunarodni sud samo identifikuje i primenjuje međunarodno običajno pravo koje je bilo aktuelno u vreme kad su zločini počinjeni.[22] Stoga, načelo nullum crimen sine lege ne sprečava ovaj Međunarodni sud da tumači i rasvetljava elemente zločina sadržanih u Statutu.[23] “Statut ne stvara materijalno pravo nego obezbjeđuje forum i okvir za sprovođenje postojećeg međunarodnog humanitarnog prava.”[24] Stoga treba odbiti prigovor optuženog da se primenom nadležnosti ovog Međunarodnog suda na njega krši načelo nullum crimen sine lege.

  8. U vezi sa primenom stvarne nadležnosti ovog Međunarodnog suda, i implicirane tvrdnje iz Podneska da Međunarodni sud “selektivno krivično goni” Srbe, članovi 16 i 18 Statuta Međunarodnog suda jasno poveravaju tužiocu odgovornost za istragu i krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije u relevantnom vremenskom periodu. Žalbeno veće se ovim pitanjem pozabavilo u Drugostepenoj presudi u predmetu Čelebići.[25] Žalbeno veće je odbilo tu osnovu žalbe u ovom predmetu rekavši da na optuženom leži teret dokazivanja sledećeg kako bi ova osnova imala težinu:

    1. postojanja protivpravnog ili neprimerenog (uključujući i diskriminatornog) motiva kod optužbe, te

    2. da protiv drugih lica u sličnom položaju nisu bili pokrenuti krivični postupci.[26]

  9. U ovom predmetu optuženi nije zadovoljio ovaj uslov dokazivanja. Stoga Veće treba da odbije ovaj prigovor na optužnicu.

  10. Optužbe u vezi s Vojvodinom

  11. Prigovori optuženog na stvarnu nadležnost ovog Međunarodnog suda za navodne zločine protiv čovečnosti počinjene u Vojvodini tokom 1992, takođe nema težinu. Krivično delo iz člana 5 Statuta predstavlja zločin protiv čovečnosti samo ako je “počinjeno u oružanom sukobu”. Međutim, ovaj uslov predstavlja tek preduslov za vršenje nadležnosti, a on je zadovoljen ako je dokazano postojanje oružanog sukoba i objektivne veze u geografskom i vremenskom smislu između dela optuženog i tog oružanog sukoba.[27] U oktobru 1995, Žalbeno veće je zaključilo da oružani sukob postoji kad god između država dođe do primene oružane sile ili do dugotrajnog oružanog nasilja između vlasti i organizovanih oružanih grupa, odnosno između takvih grupa unutar jedne države:

    Međunarodno humanitarno pravo primenjuje se od početka takvih oružanih sukoba sve do posle prestanka neprijateljstava, odnosno sve do zaključenja mira ili, u slučaju unutrašnjih sukoba, sve dok se ne pronađe mirno rešenje. Sve do tog trenutka, međunarodno humanitarno pravo primenjuje se na celokupnoj teritoriji zaraćenih država ili, u slučaju unutrašnjih sukoba, na celokupnoj teritoriji pod kontrolom strane u sukobu, bez obzira vode li se tamo borbe ili ne.[28]

  12. Primenivši ovo načelo na zločine za koje se teretio optuženi Tadić, Žalbeno veće je smatralo da su dati zločini počinjeni u kontekstu oružanog sukoba:

    Borbe između raznih skupina unutar bivše Jugoslavije počele su 1991. godine, nastavile se u leto 1992. kada su navodno počinjeni rečeni zločini, a traju još i danas... Čak i ako u regionu Prijedora nije bilo većih sukoba u vremenu i na mestu gde su zločini navodno počinjeni, što predstavlja činjenično pitanje o kome se Žalbeno veće ne izjašnjava, međunarodno humanitarno pravo se primenjuje. Dovoljno je da su navodni zločini bili usko povezani uz neprijateljstva koja su se dešavala na drugim delovima teritorija pod kontrolom sukobljenih strana.[29]

  13. Stoga se nadležnost ovog Međunarodnog suda odnosi i na zločine protiv čovečnosti navodno počinjene u Vojvodini nakon 1991. godine, iako tamo nije bilo neprijateljstava. U paragrafu 12 optužnice u ovom predmetu navode se činjenice koje treba dokazati tokom suđenja, a pokazuju da je postojao neksus između navodnih zločina i neprijateljstava koja su postojala u drugim delovima bivše Jugoslavije:

    Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini postojalo je stanje oružanog sukoba. Postojao je neksus između tog stanja oružanog sukoba i zločina za koje se ovde navodi da su počinjeni u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i delovima Vojvodine u Srbiji.

  14. Pored toga, u poslednjoj rečenici paragrafa 29 optužnice, u kojem se opisuju kriminalno ponašanje optuženog u Vojvodini i kampanja etničkog čišćenja usmerena protiv nesrba u mestu Hrtkovci, pokazana je povezanost između navodnih zločina i oružanog sukoba: “Često su se u kuće nesrba koji su bili naterani na odlazak useljavale srpske porodice raseljene iz drugih delova bivše Jugoslavije.” Važno je istaći da u bivšoj Jugoslaviji sve do potpisivanje Dejtonskog sporazuma u decembru 1995. godine nije bilo “zaključenja mira”.[30] Konkretno, kad je reč o teritoriji Hrvatske, 12. novembra 1995. potpisan je “Erdutski sporazum” o mirnom uspostavljanju hrvatske vlasti nad takozvanom Srpskom autonomnom oblašću istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srem.[31] Ovim je stavljena tačka na neprijateljstva između hrvatskih i srpskih snaga sastavljenih od jedinica policije i vojske iz entiteta hrvatskih Srba, Srbije i Savezne Republike Jugoslavije. Stoga, argumenti optuženog o posledicama “Vanceovog plana” početkom 1992. godine[32] (koje optužba ne prihvata) ne umanjuju činjenicu da je tokom perioda na koji se odnosi optužnica u bivšoj Jugoslaviji postojao oružani sukob.

  15. Optuženi pogrešno navodi zakonsku regulativu o zločinima protiv čovečnosti kada na stranicama 19 i 21 Podneska tvrdi da za postojanje tih zločina “mora da postoji i oružani sukob svo vreme, kao i da je civilno stanovništvo stradalo u oružanom sukobu”. Prema međunarodnom običajnom pravu, rasprostranjeni ili sistematski napad na civilno stanovništvo:

    … može prethoditi oružanom sukobu, može trajati dulje od tog sukoba ili se nastavljati tokom sukoba, no ne mora nužno biti njegov dio. Osim toga, napad u kontekstu zločina protiv čovječnosti nije ograničen na upotrebu oružane sile i obuhvata sve oblike zlostavljanja civilnog stanovništva.[33]

  16. Da bi dokazala zločin protiv čovečnosti, optužba mora tokom suđenja da pokaže da su dela optuženog bila deo rasprostranjenog ili sistematskog napada usmerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva.[34] Paragraf 14 optužnice primereno se poziva na ovaj pravni element u vezi sa svim navodnim zločinima protiv čovečnosti, uključujući one počinjene u Vojvodini. Optuženi tvrdi da u Vojvodini nije bilo takvih napada, ali će se o tome odlučivati tokom suđenja. Važno je napraviti razliku između nedostataka u formi i prigovora na meritum optužnice.[35] U ovoj fazi postupka, pretresna veća su obavezna da se bave i rešavaju samo po pitanjima nedostataka u formi.[36] Prigovorima na meritum optužbi kojima se optuženi tereti u optužnici pokreću se pitanja dokaza i činjenica koje je primereno rešavati tokom suđenja.[37] Optužba nije obavezna da u optužnici navede dokaze ili sažetak dokaza na koje namerava da se pozove kako bi na suđenju dokazala postojanje ovog pravnog elementa.[38]

  17. Optužba se u paragrafima 10-12 gore pozabavila prigovorima optuženog u vezi sa nadležnošću ovog Međunarodnog suda za zločine počinjene pre 25. maja 1993, i njegovim pritužbama utemeljenim na načelu nullum crimen sine lege. Shodno tome, optužba je u potpunosti i primereno argumentovala preduslove za vršenje nadležnosti u vezi sa tačkama 10 i 12 optužnice. Stoga Pretresno veće treba da odbije sve prigovore optuženog u pogledu optužbi vezanih za teritoriju Vojvodine.

  18. Nedostaci u formi optužnice

  19. Tvrdnja optuženog da Statut ovog Međunarodnog suda ne dopušta krivično gonjenje na temelju teorije “udruženog zločinačkog poduhvata” pobijeno je dosadašnjom praksom Žalbenog veća i pretresnih veća.[39] Stoga je optužba primereno argumentovala primenjivost teorije “udruženog zločinačkog poduhvata” kao vida individualne krivične odgovornosti, te se i ovaj prigovor optužnici mora odbiti. Tvrdnja optuženog da optužnica “nema ni jedne optužbe u skladu sa Statutom Međunarodnog suda”[40] pobijena je time što se optužba u njoj poziva na član 18,[41] član 7(1),[42] član 3[43] i član 5 Statuta.[44] Svaka optužba protiv optuženog je u potpunosti u skladu sa Statutom ovog Međunarodnog suda.

  20. Uz to, optuženi tvrdi da u optužnici nije navedeno dovoljno činjeničnih i pravnih elemenata koji bi potkrepili optužbe kojima se tereti.[45] Međutim, optužnica nije manjkava “kada je, uzev u celini, iz nje optuženom jasno sledeće: (1) priroda odgovornosti koja mu se stavlja na teret; te (2) pravno relevantne činjenice, ali ne i dokazi, na osnovu kojih će se konkretno dokazivati njegova odgovornost.”[46] U paragrafima 5-11 optužnice opisana je priroda individualne krivične odgovornosti optuženog za zločine za koje se tereti. U paragrafima 12-32 navedene su pravno relevantne činjenice na osnovu kojih će se ustanoviti odgovornost optuženog. Optužnica, stoga, zadovoljava pravne standarde, te ovaj prigovor treba odbiti.

  21. Optuženi prigovara da optužnica ne sadrži spisak žrtava deportacije i prisilnog premeštanja do kojih je navodno došlo u Vojvodini tokom 1992. godine. Da bi optužnica bila valjana, nije potrebno da sadrži takav spisak. Dodaci II do VI optužnice predviđeni su kao pomoć sudiji koji je potvrdio optužnicu i optuženom. Ti dodaci sadrže imena žrtava konkretnih, pojedinačnih zločina navedenih u optužnici, kao što su ubistvo i istrebljenje osoba u Voćinu i Vukovaru u Hrvatskoj, te u Zvorniku i Bosanskom Šamcu u Bosni i Hercegovini. Optužba je dostavila ove spiskove imena jer je za te konkretne zločine to bilo moguće.[47] Najkraći spisak (deo Dodatka V, žrtve ubistava u Zvorniku) sadrži dva imena. Najduži spisak (Dodatak III, žrtve masakra na poljoprivrednom dobru Ovčara) sadrži 220 imena.

  22. Optužba nije dostavila spiskove žrtava u vezi sa “deportacijom ili prisilnim premeštanjem desetina hiljada Hrvata, Muslimana i ostalih civila nesrba sa teritorija” opisanih u paragrafima 15, 16, 17(i) i 27-29 optužnice zbog nepraktične prirode takvog zadatka.

    Zbog masovnosti zločina kojima se bavi Međunarodni sud, nije izvedivo zahtijevati visok stepen konkretnosti u pitanjima kao što su identitet žrtava i datumi počinjenja zločina. U svakom slučaju, nivo specifičnosti ne može biti onoliko visok kao onaj koji se zahtijeva u nacionalnim jurisdikcijama.[48]

  23. U predmetu Tužilac protiv Aleksovskog, koji se odnosio na zločine počinjene unutar samo jednog zatočeničkog logora u centralnoj Bosni i Hercegovini ili u njegovoj blizini, Pretresno veće je zauzelo stav da “precizna identifikacija svake žrtve i počinitelja zlodjela [u okviru optužnice] nije u takvom predmetu niti moguća niti neophodna.”[49] U predmetu Tužilac protiv Envera Hadžihasanovića i drugih, koji se bavi navodnim zločinima počinjenim u nekoliko opština u centralnoj Bosni i Hercegovini, Pretresno veće je izjavilo sledeće: “Od Tužilaštva se ne zahtijeva da u relevantnim paragrafima optužnice dostavi iscrpne spiskove svih napadnutih gradova i sela ili ubijenih žrtava.”[50] U predmetu koji se vodi protiv ovog optuženog radi se o zločinima velikih razmera počinjenih u opštinama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i delovima Vojvodine, u Srbiji. Od optužbe se ne traži, niti je ona u mogućnosti, da dostavi spiskove žrtava za svaki navodni zločin.[51] Stoga, Pretresno veće treba da odbije i ovaj prigovor na formu optužnice.

  24. Optuženi takođe tvrdi da se u optužnici ne navode imena pojedinačnih počinilaca zločina koje je on planirao, naložio, podsticao, pomagao i podržavao i/ili u njima imao udela kao učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu.[52] Ovaj “zahtev” je nemoguće ispuniti kada se radi o zločinima velikih razmera, kao što su oni navedeni u optužnici, gde je optuženi često bivao daleko od mesta zločina u vreme njihovog počinjenja.[53] Stoga, što je blizina optuženog u odnosu na ove događaje manja, traži se manja preciznost u odnosu na ove konkretne pojedinosti, a veći naglasak stavlja se na ponašanje samog optuženog.[54] U paragrafima 16, 19, 20, 21, 22, 23, 25 i 28 optužnice navode se “srpske snage” uopšte, u koje spadaju “dobrovoljačke jedinice zvane ‘šešeljevci’” koje su učestvovale u navedenim zločinima. Ovakvo uopšteno navođenje počinilaca je ustaljeno u praksi ovog Međunarodnog suda, naročito u predmetima koji se odnose na “rukovodstvo”.[55] Ova praksa je prihvaćena i u Međunarodnom krivičnom sudu za Ruandu. Na primer, u paragrafu 6.27 izmenjene i dopunjene optužnice protiv Pauline Nyiramasuhuko i Arsenea Shaloma Ntahobalija piše sledeće: “U periodu između aprila i jula 1994. … Pauline Nyiramasahuko i Arsene Shalom Ntahobali, uz pomoć vojnika čiji je identitet nepoznat i drugih nepoznatih lica, postavili su barikadu kako bi identifikovali, oteli i ubili pripadnike Tutsi stanovništva”.[56] Pretresno veće, štaviše, može da osudi optuženog za podstrekavanje, naređivanje, planiranje i/ili pomaganje i podržavanje zločina čiji su izvršioci nepoznati.[57] U kontekstu ovih zločina velikih razmera, od optužbe treba tražiti da navede pojedinačne počinioce samo ukoliko su oni poznati.[58] Od optužbe se ne može tražiti nemoguće, to jest, da poimenice navede veliki broj počinilaca.[59] Shodno tome, Pretresno veće treba da odbije i ovaj prigovor na formu optužnice.[60]

  25. Na stranici 37 Podneska, optuženi tvrdi da je optužnica nedovoljno precizna po pitanju njegove individualne krivične odgovornosti za navedene zločine. Pretresno veće u predmetu Tužilac protiv Milorada Krnojelca zaključilo je sledeće:

    Ono što tužilac mora jasno odrediti kada se radi o individualnoj odgovornosti optuženog u ovom predmetu jesu konkretna djela koja je počinio sam optuženi ili konkretno ponašanje optuženog na kojem se ta odgovornost navodno zasniva.[61]

  26. U predmetu kao što je ovaj, u kojima se u optužnici ne navodi da je optuženi lično počinio krivična dela za koja se tereti, nije potrebno tako precizno navesti ponašanje optuženog kao što bi to bilo u slučaju gde je optuženi navodno lično počinio predmetna dela.[62] Optuženi imaju pravo na to da optužnica sadrži precizan, ali sažet opis prirode i obima učešća u ponašanjima koja im se stavljaju na teret.[63] U ovoj optužnici je jasno opisano navodno ponašanje optuženog, kao i dela drugih osoba za koja se on smatra odgovornim.[64] U optužnici je, dakle, u dovoljnoj meri opisana osnova individualne krivične odgovornosti optuženog za zločine za koje se tereti. Stoga treba odbiti ovaj prigovor na formu optužnice.

  27. Optuženi tvrdi da je optužnica manjkava jer se u njoj ne navodi ništa što bi moglo da posluži kao dokaz za optužbe kojima se tereti.[65] Međutim, optužba ne mora u optužnici da navodi bilo kakav dokaz ili rezime dokaza na koje namerava da se osloni kako bi na suđenju dokazala svoju tezu.[66] Shodno tome, treba odbiti i ovaj prigovor.

  28. Naposletku, optuženi tvrdi da njegovo učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, opisano u paragrafu 8 optužnice, “deluje nestvarno i nemoguće”.[67] Kao što je gore rečeno, meritum navoda iz optužnice jeste pitanje o kojem se odlučuje na suđenju, a ne u okviru podneska kojim se osporava forma optužnice.[68] Stoga je ovaj prigovor, kao i svi drugi gore opisani, potpuno bez osnove.

IV. Traženi pravni lek

Optužba, uz dužno poštovanje, traži da Pretresno veće, na osnovu gorenavedenog, u celini odbije Podnesak optuženog.

  /potpis na originalu/
  Hildegard Uertz-Retzlaff,
  viši zastupnik optužbe
Dana 29. januara 2004.  
U Hagu,  
Holandija  


[1] Optuženi je ovaj podnesak podneo na bosanskom/hrvatskom/srpskom (u daljem tekstu: b/h/s). Prevod na engleski je zaveden 15. januara 2004.

[2] Vidi str. 3-13 Podneska.

[3] Vidi stranice 13-16 Podneska.

[4] Vidi str. 16 Podneska.

[5] Vidi str. 19-20, 34-37, 41 i 43 Podneska.

[6] Vidi str. 20 Podneska.

[7] Vidi str. 22-24 Podneska.

[8] Vidi str. 26 i 39 Podneska.

[9] Vidi str. 43 Podneska.

[10] Vidi str. 29, 39 i 40 Podneska. Neobično je to što optuženi na str. 38 Podneska takođe kaže sledeće: “Dakle, ne osporavam neurednost, nepreciznost, niti ukazujem na bilo koji drugi eventualno otklonjivi nedostatak optužnice.”

[11] Vidi str. 34, 39, 41 i 42 Podneska.

[12] Vidi str. 42 Podneska.

[13] Neki od primera su sledeće tvrdnje: (1) “Međunarodni sud svoj jedini modus vivendi i opravdanje ima u osudi Srba po svaku cenu, svim sredstvima i na bilo koji način.” (2) “Jedva čekam da počne suđenje mojim političkim stavovima i državotvornim političkim projektima srpskog naroda.” (3) [Ovaj] je papir ništav, kao što je ništavo sve što uradi kvazisud nazvan Međunarodni sud.” Vidi str. 25, 42 i 44 Podneska. Optužba smatra da su ove izjave obesne i ukazuje na slične neprimerene izjave na str. 16, 17, 29 i 32 Podneska.

[14] Međutim, ako Pretresno veće želi da preispita argumente kojima optuženi osporava legalitet ovog Međunarodnog suda, treba imati u vidu da dosadašnja praksa takođe ide u prilog odbijanju datih prigovora. Pitanje kompetencije Ujedinjenih nacija, a naročito pitanje da li je Savet bezbednosti ovlašćen da osniva pravosudni organ za krivično gonjenje razmatrano je, i o njemu je doneta autoritativna odluka u odluci po interlokutornoj žalbi u predmetu Tužilac protiv Tadića, “Odluka po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost suda”, predmet br. IT-94-1-AR72, Žalbeno veće, 2. oktobar 1995, str. 5-24, par. 9-48. Pri donošenju te odluke Žalbeno veće se bavilo navodom da je ovaj Međunarodni sud nezakonito osnovan. Odlučujući da je ovaj Međunarodni sud zakonito osnovan, u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, Žalbeno veće je jednoglasno zaključilo da je Međunarodni sud primereno “zakonski” osnovan. Ibid., str. 20-24, par. 41-47. Stoga su legalitet ovog Međunarodnog suda i njegova nadležnost da krivično goni optuženog neosporni.

[15] Ibid., “Izdvojeno mišljenje sudije Sidhwa,”, par. 72.

[16] U Rezoluciji 808, usvojenoj 22. februara 1993, Savet bezbednosti je odlučio da će “međunarodni sud biti ustanovljen u svrhu sudskog gonjenja osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine.” (naglasak dodat).

[17] Izveštaj Generalnog sekretara na osnovu paragrafa 2 Rezolucije 808 Saveta bezbednosti (1993), S/25704, 3. maj 1993 (u daljem tekstu: Izveštaj Generalnog sekretara).

[18] Na primer, Tužilac protiv Duška Tadića, predmet br. IT-94-1, Tužilac protiv Miroslava Kvočke i drugih, predmet br. IT-98-30/1-T, Tužilac protiv Milorada Krnojelca i drugih, predmet br. IT-97-25-T, Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih, predmet br. IT-96-23-T i IT-96-23/1-T, Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, predmet br. IT-96-21-T, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, predmet br. IT-95-14-T, Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, predmet br. IT-95-14/2-T, Tužilac protiv Milomira Stakića, predmet br. IT-97-24-T i Tužilac protiv Blagoja Simića i drugih, predmet br. IT-95-9-T.

[19] Tužilac protiv Zlatka Aleksovskog, “Presuda”, predmet br. IT-95-14/1-A, 24. mart 2000, par. 126 (u daljem tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Aleksovski).

[20] Tadić, “Odluka po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost suda”, “Izdvojeno mišljenje sudije Sidhwa”, par 72.

[21] Tužilac protiv Delalića i drugih, “Presuda”, predmet br. IT-96-21-A, Žalbeno veće, 20. februar 2001, pododeljak III, par. 178 (u daljem tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Čelebići).

[22] Ibid. Rezolucija 808 Saveta bezbednosti podseća na Rezoluciju 771 od 13. avgusta 1992, u kojoj se zahtevalo da sve strane u bivšoj Jugoslaviji odmah zaustave i odustanu od kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Na osnovu ovoga se može zaključiti da je međunarodno običajno pravo kojim se zabranjuju zločini navedeni u Statutu postojalo i pre avgusta 1992, dosta pre osnivanja ovog Međunarodnog suda.

[23] Drugostepena presuda u predmetu Aleksovski, par. 126-127.

[24] Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, “Presuda”, predmet br. IT-96-21-T, 16. novembar 1998, par. 417 (naglasak dodat). Pre osnivanja ovog Međunarodnog suda, Generalni sekretar je primetio da “to što se Međunarodnom sudu dodeljuje zadatak vođenja kaznenog postupka protiv osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava ne znači da Savet bezbednosti stvara ili “propisuje” to pravo. Međunarodni sud bi imao zadatak da primeni već postojeće međunarodno humanitarno pravo.” Izveštaj Generalnog sekretara, par. 29 (naglasak dodat).

[25] Drugostepena presuda u predmetu Čelebići, par. 596-619.

[26] Ibid., par. 607 i 611.

[27] Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih, “Presuda” (u daljem tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Kunarac), predmet br. IT-96-23 i IT-96-23/1-A, 12. juni 2002, par 83. U predmetu Tužilac protiv Radislava Krstića Pretresno veće je objasnilo da uslov postojanja “bliskog neksusa” između oružanog sukoba i krivičnih dela za optužbe iz člana 3 ne važi i za zločine protiv čovečnosti. “Poređenja radi, član 5 Statuta zahtijeva samo postojanje oružanog sukoba, uz uslov da je do djela došlo u okviru tog oružanog sukoba.” “Presuda,” predmet br. IT-98-33-T, 2. avgust 2001, par. 480.

[28] Tužilac protiv Tadića, “Odluka po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost suda”, par 70 (naglasak dodat).

[29] Ibid. (naglasak dodat).

[30] Na primer, tokom 1992. nije došlo do povlačenja svih snaga, uključujući paravojne, sa područja pod zaštitom UN-a. “Pismo [u vezi sa aktivnostima unutar takozvanih ‘ružičastih zona’] stalnog predstavnika Hrvatske u Ujedinjenim nacijama upućeno predsedniku Saveta bezbednosti”, 25. januar 1993. (priloženo kao Dodatak 1). Prisilno proterivanje nesrba iz delova Hrvatske nastavilo se tokom 1992. kao “deo koncentrisanog nastojanja da se izmeni etnički sastav tih područja.” “Izveštaj Generalnog sekretara na osnovu Rezolucije 762 Saveta bezbednosti (1992), “ S/24353, 27. juli 1992, par 14-18 (priložen kao Dodatak 2). Borbe u Hrvatskoj su se nastavile i tokom 1993. godine, uprkos prisustvu mirovnih snaga UN-a. “Izveštaj Generalnog sekretara na osnovu Rezolucije 815 Saveta bezbednosti” (1993), S/23777, 15. maj 1993, par. 3 (priložen kao Dodatak 3); Rezolucija 802 (1993) koju je Savet bezbednosti doneo na 3163. sednici, 25. januara 1993. (priložena kao Dodatak 4). Neprijateljstva u Bosni i Hercegovini su se nastavila tokom 1992. godine. “Dalji izveštaj Generalnog sekretara na osnovu Rezolucije 743 Saveta bezbednosti” (1992), S/25264, 10. februar 1993, par. 6, 14 i 15. (priložena kao Dodatak 5).

[31] “Osnovni sporazum o oblasti istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srem”, 12. novembar 1995. (priložen kao Dodatak 6).

[32] Vidi stranice 35 i 36 Podneska. Čak i kad bi se, arguendo, prihvatilo da je tačan argument optuženog da su “Vanceovim planom svi oružani sukobi između vojnih snaga (armije) Republike Srpske Krajine i Republike Hrvatske prestali januara 1992. godine”, takvo stanje stvari ne znači da nema neksusa između oružanog sukoba i zločina protiv čovečnosti koji su usledili. “Jednom kada je ustanovljeno postojanje oružanog sukoba, međunarodno humanitarno pravo, uključujući i norme prava koje se odnosi na zločine protiv čovječnosti, nastavlja se primjenjivati i nakon prestanka neprijateljstava.” Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih, “Presuda”, predmet br. IT-96-23-T i IT-96-23/1-T, 22. februar 2001, par. 1086 u kojem se citira “Odluka po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost suda” u predmetu Tužilac protiv Tadića, par 70. Tako je i Pretresno veće u predmetu Tužilac protiv Mladena Naletilića zvanog Tuta i Vinka Martinovića zvanog Štela, zaključilo da je kampanja zločina protiv čovečnosti “protiv muslimanskog stanovništva na području [Mostara] dostigla vrhunac nakon napada na Mostar početkom maja 1993. godine, kada je nakon izbijanja neprijateljstava, muslimansko stanovništvo usklađenim djelovanjima istjerano iz zapadnog Mostara.” Presuda, predmet br. IT-98-34-T, 31. mart 2003, par. 239 (naglasak dodat).

[33] Drugostepena presuda u predmetu Kunarac, par. 86.

[34] Ibid., par 85.

[35] Tužilac protiv Hassana Ngezea, “Odluka po zahtevu odbrane za odbacivanje optužnice in toto zbog nepostojanja stvarne nadležnosti i osnovne pravičnosti prema optuženom,” predmet br. ICTR-97-27-I, 10. maj 2000, str. 2.

[36] Ibid.

[37] Ibid.

[38] Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, “Odluka po preliminarnim prigovorima odbrane,” predmet br. IT-03-69-PT, 14. novembar 2003, str. 5 (u daljem tekstu: Odluka po preliminarnim prigovorima odbrane u predmetu Stanišić i Simatović).

[39] Tužilac protiv Milorada Krnojelca, “Presuda”, predmet br. IT-97-25-A, 17. septembar 2003, par. 64-123; Tužilac protiv Duška Tadića, “Presuda”, predmet br. IT-94-1-A, 15. juli 1999, par. 185-229; Tužilac protiv Miroslava Kvočke i drugih, “Presuda”, predmet br. IT-98-30/1-T, 2. novembar 2001, par. 319-321, 398-408, 419, 459-464, 468-470, 497-500, 503-504, 562-566, 571-578, 682-688; Tužilac protiv Radislava Krstića, “Presuda”, predmet br. IT-98-33-T, 2. avgust 2001, par. 621-646; Tužilac protiv Blagoja Simića i drugih, “Presuda”, predmet br. IT-95-9-T, 17. oktobar 2003, par. 983-992 i 994-1053.

[40] Vidi str. 43 Podneska.

[41] Vidi str. 1 optužnice.

[42] Vidi str. 2 optužnice i tačke 1-14.

[43] Vidi paragraf 10 optužnice i tačke 4, 8 i 9.

[44] Vidi paragraf 10 optužnice i tačke 1, 2, 3, 5, 6, 7, 10 i 11.

[45] Član 18(4) Statuta i pravilo 47 iziskuju da tužilac pripremi optužnicu koja sadrži sažet prikaz činjenica i krivično delo ili dela za koja se optuženi tereti.

[46] Odluka po preliminarnim prigovorima odbrane u predmetu Stanišić i Simatović, str. 4 (naglasak dodat), gde se citira "Odluka po preliminarnom podnesku odbrane zbog prigovora na formu optužnice", Tužilac protiv Milorada Krnojelca, predmet br. IT-97-25-PT, 24. februar 1999, par. 7. Vidi i Tužilac protiv Zorana Kupreškića i drugih, “Drugostepena presuda” (u daljem tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Kupreškić), predmet br. IT-95-16-A, 23. oktobar 2001, par 88.

[47] Vidi Drugostepenu presudu u predmetu Kupreškić, par. 90 (u kojem stoji da optužba treba da navede imena žrtava ukoliko je u mogućnosti da to učini); Tužilac protiv Miroslava Deronjića, “Odluka o formi optužnice”, predmet br. IT-02-61-PT, 25. oktobar 2002, par. 35-37 (u kojima je optužbi naloženo da navede imena pedesetak žrtava ubistva).

[48] Tužilac protiv Miroslava Kvočke i drugih, “Odluka po preliminarnim podnescima odbrane o formi optužnice”, predmet br. IT-98-3-PT, 12. april 1999, par. 17, potvrđena u predmetu Tužilac protiv Miroslava Kvočke i drugih, “Odluka po prigovorima odbrane na izmijenjenu optužnicu”, predmet br. IT-98-30-PT, 8. novembar 1999, par. 5. Žalbeno veće je potvrdilo odluku u predmetu Kvočka. Drugostepena presuda u predmetu Kupreškić, par 89.

[49] “Odluka Raspravnog vijeća I po zahtjevu odbrane koji se odnosi na formalne nedostatke optužnice od 19. lipnja 1997.” (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Aleksovski), predmet br. IT-95-14/1-PT, 25. septembar 1997, par. 16.

[50] “Odluka o formi optužnice”, predmet br. IT-01-47-PT, 7. decembar 2001, par. 43.

[51] Odluka po preliminarnim prigovorima u predmetu Stanišić i Simatović, str. 5.

[52] Vidi str. 34 i 37 Podneska.

[53] Odluka u predmetu Aleksovski, par.16.

[54] Tužilac protiv Stanislava Galića, “Odluka po molbi odbrane za dozvolu za ulaganje žalbe”, predmet br. IT-98-29-AR72, 30. novembar 2001, par 15.

[55] Na primer, Pretresno veće u predmetu Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić smatralo je da je za svrhu optužnice dovoljno to što je optužba kao počinioce zločina navela “srpsku policiju i paravojne snage” i “srpske vojnike”. “Odluka po zahtjevu optužbe za odobrenje za izmjenu i dopunu konsolidovane optužnice”, 4. mart 2002, par. 29, u kojem se govori o prilozima optužbe u sastavu optužnice.

[56] Tužilac protiv Pauline Nyiramasahuko i Arsenea Shaloma Ntahobalija, predmet br. ICTR-97-21-I.

[57] U predmetu Tužilac protiv Ferdinanda Nahimane i drugi (suđenje u vezi s medijima), Pretresno veće je nedavno osudilo trojicu optuženih, između ostalog, za direktno i javno podsticanje na počinjenje genocida. “Presuda i kazna”, predmet br. ICTR-99-52-T, 3. decembar 2003. Među utvrđenim činjenicama u optužnici su kao stvarni počinioci zločina navedeni “vojnici iz predsedničke garde,” (par. 443), “koji su bili na barikadama [u Nyamirambou],” (par. 444), “osam žandara,” (par. 447), “vojnici i Interahamwe,” (par 450) itd.

[58] Tužilac protiv Pauline Nyiramasahuko i Arsenea Shaloma Ntahobalija, “Odluka po preliminarnom podnesku Nyiramashuko u vezi sa nedostacima u formi i suštini optužnice”, predmet br. ICTR-97-21-PT, 1. novembar 2000, par. 60. Optužba ističe da je identitet “dvojice vođa jedinice šešeljevaca” pomenutih u paragrafu 23 optužnice naveden u propratnom materijalu.

[59] Vidi Tužilac protiv Milorada Krnojelca, “Odluka po preliminarnom podnesku zbog prigovora na formu izmijenjene optužnice,” predmet IT-97-25-PT, 11. februar 2000, par. 37 (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Krnojelac) u kojoj se kaže da se od optužbe ne može očekivati nemoguće u vezi sa dostavljanjem dodatnih pojedinosti.

[60] Nedostatak izvesnih informacija u optužnici ne čini je manjkavom, ukoliko je optuženi, kao što je u ovom predmetu slučaj, u mogućnosti da razume za šta se tereti. Tužilac protiv Ferdinanda Nahimane, “Odluka po preliminarnom podnesku odbrane na osnovu pravila 72 Pravilnika o postupku i dokazima,” predmet br. ICTR-96-11-T, 12. juli 2000, str. 4.

[61] Odluka u predmetu Krnojelac, par. 19.

[62] Ibid., par.18(B).

[63] Ibid., par. 22.

[64] Vidi, na primer, paragrafe 10, 20, 22 i 29.

[65] Vidi str. 39 Podneska.

[66] Odluka po preliminarnim prigovorima odbrane u predmetu Stanišić i Simatović, str. 5.

[67] Vidi str. 42 Podneska.

[68] Vidi Tužilac protiv Radislava Krstića, “Odluka po preliminarnom podnesku odbrane o formi izmijenjene optužnice, tačke optužnice 7 i 8,” predmet br. IT-98-33-PT, 28. januar 2000, str. 3-4 (gde piše da podnesak o formi optužnice nije primeren način za osporavanje dokaznog materijala, te da je dokazivanje činjenica iz optužnice stvar suđenja).