MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-03-67-AR72.1

Rešava: Tročlano žalbeno veće

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum: 18. juni 2004.

TUŽILAC
protiv
VOJISLAVA ŠEŠELJA


ŽALBA TUŽILAŠTVA NA "ODLUKU PO PODNESKU VOJISLAVA ŠEŠELJA KOJIM SE OSPORAVAJU NADLEŽNOST I FORMA OPTUŽNICE"

Tužilaštvo
Hildegard Uertz-Retzlaff
Ulrich Mussemeyer
Daniel Saxon

Optuženi Branilac u pripravnosti
Vojislav Šešelj g. Tjarda Eduard van der Spoel

 

MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

TUŽILAC
protiv
VOJISLAVA ŠEŠELJA

Predmet br. IT-03-67-AR72.1


ŽALBA TUŽILAŠTVA NA "ODLUKU PO PODNESKU VOJISLAVA ŠEŠELJA KOJIM SE OSPORAVAJU NADLEŽNOST I FORMA OPTUŽNICE"

I. Uvod

1. Na osnovu pravila 72 (B), (C), (D) i (E) Pravilnika o postupku i dokazima (u daljem tekstu: Pravilnik), Tužilaštvo podnosi žalbu na "Odluku po podnesku Vojislava Šešelja kojim se osporavaju nadležnost i forma optužnice" koju je donelo Pretresno veće (u daljem tekstu: Odluka). Tužilaštvo tvrdi da je Pretresno veće pogrešno primenilo pravo zato što je u paragrafu 39 Odluke zaključilo da nadležnost ovog Međunarodnog suda za zločine protiv čovečnosti navodno počinjene u Vojvodini, Republika Srbija (u daljem tekstu: Srbija), zavisi od toga da li je u Vojvodini postojao oružani sukob.

2. Tužilaštvo smatra da je Pretresno veće pod izrazom "oružani sukob" podrazumevalo postojanje stvarnih neprijateljstava, a ne širi pravni koncept "stanja oružanog sukoba" o kojem je bilo reči u sudskoj praksi Međunarodnog suda. Pretresno veće ne objašnjava šta podrazumeva po pojmom "oružanog sukoba". Međutim, po mišljenju Tužilaštva, Pretresno veće je koristilo izraz "oružani sukob" u veoma uskom smislu "borbi" ili "neprijateljstava" a ne u širem pravnom smislu "primene zakona o vođenju oružanog sukoba". Ovaj stav potiče od toga što je optuženi u svom "Prigovoru na optužnicu" (u daljem tekstu: Podnesak) izneo tvrdnju da "oružanog sukoba na području Vojvodine i u Srbiji od 1. januara 1991. godine […] nikada nije bilo…" i "…da mora da se konstatuje da na području Vojvodine nije bilo ni oružanog nasilja, a pogotovo nasilja dužeg trajanja."[1] Stoga, tvrdi optuženi, "ne može da postoji nadležnost Međunarodnog suda za sve ono što [mu] se stavlja na teret povodom Vojvodine."[2] Činjenica da je optuženi konkretno izjednačio "oružani sukob" s "oružanim nasiljem" i činjenica da su se i optuženi i Pretresno veće usredsredili na teritoriju Vojvodine ukazuje na to da se Pretresno veće usredsredilo i na direktnu vezu između teritorije na kojoj je došlo do borbi i teritorije na kojoj su zločini navodno počinjeni. Pretresno veće ne objašnjava niti daje opravdanje za zaključak da Tužilaštvo mora da iznese konkretne navode u vezi s oružanim sukobom u Vojvodini.

3. Greška Pretresnog veća u primeni prava potiče od nepravilnog tumačenja izraza "počinjeni u oružanom sukobu" iz člana 5 Statuta ovog Međunarodnog suda. Tužilaštvo traži od Žalbenog veća da objasni da tom izrazu treba dati široko značenje, u skladu s izjavama država članica Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija koje daju tumačenje, kao i praksom ovog Žalbenog veća.

II. Istorijat

4. U paragrafu 12 optužnice u ovom postupku stoji sledeće:

Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini postojalo je stanje oružanog sukoba. Postojao je neksus između tog stanja oružanog sukoba i zločina za koje se ovde navodi da su počinjeni u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i delovima Vojvodine u Srbiji.

5. Dana 31. decembra 2003. optuženi je podneo Podnesak kojim osporava nadležnost ovog Međunarodnog suda i navodi niz nedostataka u formi Optužnice. Što se tiče pitanja nadležnosti, optuženi je izneo tvrdnju da ovaj Međunarodni sud nema stvarnu nadležnost za neke od zločina protiv čovečnosti, navedene u tačkama 10 i 11 Optužnice. Optuženi je izneo tvrdnju da, pošto tokom perioda na koji se odnosi Optužnica u pokrajini Vojvodini nije bilo oružanog sukoba, ovaj Međunarodni sud nije nadležan za zločine protiv čovečnosti koji su tamo navodno počinjeni.

6. Tužilaštvo je 29. januara 2004. podnelo odgovor na Podnesak.[3] Pozivajući se na relevantnu praksu Žalbenog veća,[4] Tužilaštvo je iznelo tvrdnju da ovaj Međunarodni sud, u skladu s članom 5 Statuta, može da primeni svoju nadležnost za zločine protiv čovečnosti kad objektivno postoji geografska i vremenska povezanost između krivičnih dela optuženog i oružanog sukoba. Taj neksus postoji (i međunarodno humanitarno pravo se primenjuje) "na celokupnoj teritoriji zaraćenih država ili, u slučaju unutrašnjih sukoba, na celokupnoj teritoriji pod kontrolom strane u sukobu, bez obzira na to da li se na nekom konkretnom području vode borbe ili ne."[5] Stoga ovaj Međunarodni sud može da primeni nadležnost na zločine protiv čovečnosti koji su navodno počinjeni na teritoriji Vojvodine, čak i ako tamo nije bilo neprijateljstava.[6] Uz dopuštenje Pretresnog veća,[7] Tužilaštvo je 19. februara 2004. dostavilo dodatne komentare po ovom pitanju.[8]

7. Dana 3. juna 2004. Pretresno veće je donelo Odluku. U paragrafima 39 i 41 te Odluke, u okviru odeljka naslovljenog "IV. STVARNA NADLEŽNOST," između ostalog, stoji sledeće:

39. …Nadležnost za zločine iz člana 5 koji su, prema navodima Tužilaštva, počinjeni u Vojvodini, očito zavisi od toga da li je u periodu na koji se odnosi Optužnica u Vojvodini postojao oružani sukob.

40. Tužilaštvu se, shodno tome, nalaže da otkloni nejasnoće u iznošenju svojih navoda u Optužnici (kao i u navodima i optužbama ili delovima optužbi koji su na njima zasnovani) u vezi s Vojvodinom u Srbiji, kao i s pitanjem oružanog sukoba. Na Tužilaštvu je da se opredeli da li će u Optužnici zadržati optužbe protiv optuženog vezane za Vojvodinu u Srbiji. Ukoliko odluči da povuče navod o postojanju oružanog sukoba u Vojvodini, sve optužbe vezane za Vojvodinu moraće da se izbrišu iz Optužnice. Ukoliko Tužilaštvo bude insistiralo na tim optužbama, moraće u Optužnici da navede da je u vreme počinjenja navodnih zločina postojao oružani sukob. (naglasak dodat)

8. Shodno tome, Pretresno veće je u dispozitivu naložilo sledeće:

(1) Tužilaštvu se nalaže da ukloni nejasnoće iz paragrafa 12 Optužnice, te da pojasni navode i optužbe ili delove optužbi koji su na njima zasnovani, u vezi s Vojvodinom u Srbiji i pitanjem oružanog sukoba. Ukoliko se Tužilaštvo opredeli za navod da je u Vojvodini u Srbiji postojao oružani sukob, ono će morati da navede i pokaže postojeći ili novi materijal u prilog tom navodu.[9]

III. Pravni osnov za ovu žalbu

9. Žalbe na odluke pretresnih veća po preliminarnim podnescima kojima se osporava nadležnost Međunarodnog suda prosleđuju se direktno Žalbenom veću, osim ako Tročlano žalbeno veće zaključi da se radi o žalbi na odluku po podnesku kojim se osporava nadležnost.[10] U pravilu 72 (D)(iv) je objašnjeno da podnesak kojim se osporava nadležnost podrazumeva podnesak kojim se osporava optužnica iz razloga što se ona ne odnosi ni na jedno od kršenja navedenih u članovima 2, 3, 4, 5 i 7 Statuta. U ovom slučaju, Tužilaštvo tvrdi da Podnesak, u meri u kojoj se njime osporava nadležnost Međunarodnog suda za zločine protiv čovečnosti navodno počinjene u Vojvodini, jeste "podnesak kojim se osporava nadležnost" u smislu pravila 72 (D). To što Odluka u paragrafu 39 govori o "nadležnosti za zločine iz člana 5" samo potvrđuje da se radi o pitanju nadležnosti.[11] Stoga je ova žalba valjana, u skladu s pravilom 72 (B)(i).[12]

10. Tužilaštvo ističe da je pravilo 72 (E) donekle nejasno kada kaže da se žalba uložena na osnovu pravila 72 (B)(i) "neće razmatrati ukoliko tročlano žalbeno veće" zaključi da ona ne zadovoljava uslove iz pravila 72 (D). Konkretno, pravilo 72 (E) ne kaže da li žalilac treba da iznese kompletnu pravnu argumentaciju o meritumu žalbe i traženom pravnom sredstvu u prvobitnom podnesku ili tek nakon što tročlano žalbeno veće donese odluku o tome da žalba zadovoljava uslove iz pravila 72 (D). U ovom slučaju, Tužilaštvo, iz razloga velikog opreza, iznosi pravnu argumentaciju u ovoj fazi. Ukoliko Tročlano žalbeno veće zaključi da ova žalba ispunjava uslove iz pravila 72 (D), Tužilaštvo će možda, uz dužno poštovanje, zatražiti priliku da podnese dopunske podneske kojima bi dalje olakšalo rad Žalbenog veća.[13]

IV. Standard preispitivanja

11. U skladu s članom 25 Statuta, osnov za ulaganje žalbe čine samo greške u primeni prava koje neku odluku pretresnog veća čine nevažećom. Stoga Žalbeno veće "može odluku nekog pretresnog vijeća poništiti ili izmijeniti samo u slučaju greške u primjeni prava 'koja odluku čini nevažećom'".[14] Stoga, u ovom slučaju, na Tužilaštvu leži teret dokazivanja da je Pretresno veće pogrešno primenilo pravo i da je ta greška učinila Odluku nevažećom.[15]

V. Pregled grešaka Pretresnog veća u primeni prava

12. Prema tvrdnjama Tužilaštva, Pretresno veće je napravilo sledeće greške u primeni prava:

(a) U vezi s optužbama navedenim prema članu 5 Statuta, Pretresno veće je, kad je reč o nadležnosti, primenilo pogrešan i neprimereno uzak standard.

(b) Izraz "počinjena u oružanom sukobu" iz člana 5 Statuta mogu se pravno tumačiti na dva načina, od kojih su oba šira od tumačenja koje je primenilo Pretresno veće. U svom najširem smislu, izraz "počinjena u oružanom sukobu" jednostavno znači da je do njih došlo u vreme trajanja neprijateljstava na teritoriji bivše Jugoslavije. Alternativno, izraz "počinjena u oružanom sukobu" znači samo da su ti zločini počinjeni negde na teritoriji pod kontrolom neke strane u sukobu u bivšoj Jugoslaviji u vreme dok je taj sukob bio u toku.

(c) Pošto je Pretresno veće u vezi s optužbama navedenim prema članu 5 Statuta primenilo pogrešan i neprimereno uzak standard kad je reč o nadležnosti, ono je pogrešilo zaključivši da se član 5 može primeniti na zločine koji su navodno počinjeni u Vojvodini samo ako je, u relevantnom periodu, u Vojvodini postojao oružani sukob. Pretresno veće je pogrešilo i zato što je naložilo Tužilaštvu da iznese navode o postojanju oružanog sukoba (što podrazumeva postojanje neprijateljstava ili borbi) u Vojvodini ukoliko Tužilaštvo bude insistiralo na optužbama prema članu 5 u vezi s zločinima počinjenim u Vojvodini.

VI. Diskusija

13. Član 5 Statuta glasi:

"Međunarodni sud je nadležan da krivično goni osobe odgovorne za sledeća krivična dela kada su počinjena u oružanom sukobu, bilo međunarodnog bilo unutrašnjeg karaktera, i usmerena protiv civilnog stanovništva:

(a) ubistvo;

(b) istrebljivanje;

(c) porobljavanje;

(d) deportacija;

(e) zatvaranje;

(f) mučenje;

(g) silovanje;

(h) progoni na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi;

(i) druga nehumana dela."[16]

A. Uslov oružanog sukoba iz člana 5

14. Član 5 jednostavno iziskuje da navedeni zločini protiv čovečnosti budu počinjeni "u" oružanom sukobu. Žalbeno veće u predmetu Tadić je bilo mišljenja da ta formulacija uključuje najopštije uslove nadležnosti:

…riječi "počinjeno u oružanom sukobu" iz člana 5 Statuta ne zahtijevaju ništa više od postojanja oružanog sukoba u relevantnom vremenu i mjestu. Tužilaštvo je, čak šta više u pravu kada naglašava da je uslov oružanog sukoba element nadležnosti, a ne "suštinski element mens rea za zločin protiv čovječnosti" (a ne pravni element subjektivnog aspekta zločina).[17]

15. Pri donošenju odluke da je Pretresno veće u predmetu Tadić pogrešilo zaključivši da zločini protiv čovečnosti ne mogu da se počine iz isključivo ličnih pobuda, nevezanih za oružani sukob, Žalbeno veće u predmetu Tadić dalje je konstatovalo sledeće:

Međutim, veza sa djelom optuženog zahtijeva se samo kod napada na "bilo koje civilno stanovništvo". Veza između djela optuženog i oružanog sukoba se ne zahtijeva, kao što se navodi u Presudi. Uslov oružanog sukoba zadovoljen je dokazom da je postojao oružani sukob; to je sve što se prema Statutu zahtijeva, a na taj način Statut zahtijeva više od međunarodnog običajnog prava.[18]

16. U svetlu ovakve prakse, jasno je da se u vezi s elementom postojanja oružanog sukoba za primenu člana 5 postavlja samo pitanje da li je u relevantnom periodu i na relevantnom mestu postojao oružani sukob.[19] Žalbeno veće u predmetu Kunarac je formulisalo relevantni uslov kao "dokaz [... o] postojanju oružanog sukoba i objektivne veze u geografskom i vremenskom smislu između djela optuženih i oružanog sukoba".[20]

17. Na prvi pogled se čini da je u Drugostepenoj presudi u predmetu Kunarac za svrhe člana 5 uveden uslov neksusa između oružanog sukoba i dela optuženog. Međutim, u ovom odlomku Presude Žalbeno veće u predmetu Kunarac citira gorepomenute paragrafe 249 i 251 iz Drugostepene presude u predmetu Tadić, u kojima je Žalbeno veće u predmetu Tadić kategorički ustvrdilo da postojanje neksusa između oružanog sukoba i dela optuženog nije nužno. Shodno tome, Žalbeno veće u predmetu Kunarac upotrebilo je formulaciju "veza u geografskom i vremenskom smislu" samo kako bi ponovilo uslov postojanja oružanog sukoba u relevantnom periodu i na relevantnom mestu iz predmeta Tadić. To što je Žalbeno veće u predmetu Kunarac pomenulo reč "objektivna" jeste odraz načela da to nije subjektivni uslov mens rea, baš kao što je konstatovalo Žalbeno veće u predmetu Tadić.

18. Valja primetiti da se u narednom paragrafu Drugostepene presude u predmetu Kunarac Žalbeno veće vratilo tačnoj formulaciji iz predmeta Tadić i zaključilo da je "na mjestu i u vrijeme relevantno za optužnicu postojao oružani sukob..."[21] Dosledno onoj u predmetu Tadić, ova formulacija sugeriše da se u vezi s uslovom oružanog sukoba iz člana 5 postavlja samo jedno pitanje, a to je da li je u relevantnom periodu i na relevantnom mestu postojao oružani sukob.[22] Nije obavezno utvrditi postojanje neksusa između sukoba i dela optuženog.

19. Dalja praksa Međunarodnog suda na nivou pretresnog veća ukazuje na nekoliko različitih formulacija uslova oružanog sukoba iz člana 5, ali se u njima mahom ogledaju načela iz predmeta Tadić koja imaju širok delokrug. Na primer, Pretresno veće u predmetu Krstić bilo je mišljenja da "…član 5 Statuta zahtijeva samo postojanje oružanog sukoba, uz uslov da je do djela došlo u okviru tog oružanog sukoba."[23] U predmetu Simić i drugi, Pretresno veće je zaključilo da, na osnovu člana 5 Statuta, izvesni zločini spadaju u nadležnost Međunarodnog suda kao zločini protiv čovečnosti, "onda kada su počinjeni u oružanom sukobu, bilo međunarodnog bilo unutrašnjeg karaktera, i usmjereni protiv bilo kojeg civilnog stanovništva."[24] U Presudi u predmetu Stakić konstatovano je da "član 5 nameće uslov za nadležnost kojim je nadležnost Međunarodnog suda ograničena na zločine protiv čovječnosti 'kada su počinjeni u oružanom sukobu, bilo međunarodnog bilo unutrašnjeg karaktera'".[25] Citirajući Drugostepenu presudu u predmetu Tadić, Pretresno veće u predmetu Galić bilo je sledećeg mišljenja:

Da bi se za krivično djelo sudilo po članu 5 Statuta (zločini protiv čovječnosti), postoje dva preduslova: da je postojao oružani sukob i da su se navedena krivična djela dogodila za vrijeme tog oružanog sukoba. Ovo potonje "ne zahtijeva[..] ništa više od postojanja oružanog sukoba u relevantnom vremenu i mjestu" Nije nužan neksus između djela u osnovi i oružanog sukoba.[26]

B. Značenje izraza "oružani sukob na relevantnom mestu"

Širok standard formulisan u izjavama Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija koje sadrže tumačenje

20. Polazište za utvrđivanje značenja izraza "postojanje oružanog sukoba na relevantnom mestu" jesu izjave članica Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija koje sadrže tumačenje, date u vreme kad je usvojen Statut ovog Međunarodnog suda. Kao što je istaklo Žalbeno veće u Odluci o nadležnosti u predmetu Tadić, u slučajevima kada članice Saveta bezbednosti iznesu svoj stav vezan za tumačenje i nijedna od drugih delegacija te stavove ne ospori, "može ih se smatrati kao autoritativno tumačenje" relevantnih odredbi Statuta.[27]

21. Nekoliko stalnih članica Saveta bezbednosti izjavilo je da, po njihovom mišljenju, izraz "kada su počinjeni u oružanom sukobu" iz člana 5 Statuta znači da su predmetna dela počinjen "tokom perioda oružanog sukoba," pri čemu su se prvenstveno usredsredile na vreme u kojem je došlo do neprijateljstava. U meri u kojoj se one odnose na teritorijalna ograničenja, te izjave jednoobrazno pokazuju da je uslov zadovoljen ukoliko je negde na teritoriji bivše Jugoslavije postojao oružani sukob. Te izjave nisu osporene te se stoga, u skladu sa sudskom praksom, mogu smatrati autoritativnim tumačenjem datog dela člana 5. Na primer, predstavnik Francuske je rekao sledeće:

…što se tiče člana 5, on se primenjuje na sva dela koja su u njemu navedena, kada predstavljaju kršenje zakona, u toku trajanja oružanog sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije, kao deo rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo..."[28]

22. Predstavnik Sjedinjenih Država izjavio je sledeće:

…podrazumeva se da se član 5 primenjuje na sva u njemu navedena dela, kada su počinjena protiv zakona, u toku trajanja oružanog sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije, kao deo rasprostranjenog ili sistematskog napada na bilo koje civilno stanovništvo na nacionalnoj, političkoj, etničkoj, rasnoj, polnoj ili verskoj osnovi."[29]

23. Predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva je konstatovao sledeće: "Član 5 uključuje dela počinjena u vreme oružanog sukoba."[30] Predstavnik Ruske Federacije je upotrebio izraz "u toku oružanog sukoba".[31]

24. Uz to, u izveštaju generalnog sekretara Ujedinjenih nacija uz koji je priložen nacrt Statuta MKSJ, u vezi s "zločinima protiv čovečnosti" pominju se veoma nehumana dela veoma ozbiljne prirode koja su počinjena "u sukobu na teritoriji bivše Jugoslavije…",[32] pri čemu je reč "u" upotrebljena u istom značenju kao u gorepomenutim izjavama koje daju tumačenje. Time je dodatno potkrepljena tvrdnja da izraz "u oružanom sukobu" iz člana 5 Statuta ne znači ništa više do "u toku" oružanog sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije.[33]

25. U svetlu tih izjava, Tužilaštvo tvrdi da formulaciju "počinjeni u oružanom sukobu" iz člana 5 Statuta treba tumačiti tako da jednostavno znači "u vreme trajanja neprijateljstava" na teritoriji bivše Jugoslavije i da se ne treba upuštati u istraživanje postojanja oružanog sukoba na konkretnom mestu počinjenja zločina.[34]

26. Uvođenje "činjenja u oružanom sukobu" kao uslova za krivično gonjenje za zločine protiv čovečnosti na osnovu pravila 5 Statuta ovog Međunarodnog suda predstavlja restriktivniji pristup od onog koji se u međunarodnom običajnom pravu primenjuje u slučaju zločina protiv čovečnosti.[35] U izveštaju generalnog sekretara prihvaćeno je da su zločini protiv čovečnosti obično "usmereni protiv civilnog stanovništva i zabranjeni su bez obzira na to da li su počinjeni u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu."[36] Shodno tome, nema dovoljno razloga da se taj dodatni element iz člana 5 (koji se ne traži u međunarodnom običajnom pravu) tumači restriktivnije nego što je to učinjeno u izjavama datim tokom rasprava Saveta bezbednosti.

27. Ukoliko se uslov postojanja oružanog sukoba iz člana 5 Statuta protumači u skladu s gorenavedenim izjavama, jasno je da je Pretresno veće pogrešilo zaključivši u paragrafu 39 Odluke da Tužilaštvo mora konkretno da navede da je u Vojvodini postojao oružani sukob kako bi ovaj Međunarodni sud mogao da primeni nadležnost za zločine protiv čovečnosti za koje se tvrdi da su tamo počinjeni. Bilo bi dovoljno izneti navod da je negde na teritoriji bivše Jugoslavije u relevantno vreme postojao sukob, što je Tužilaštvo i učinilo.

Alternativno, treba primeniti barem standard izložen u Odluci o nadležnosti u predmetu Tadić

28. Alternativno, Tužilaštvo tvrdi da standard koji se primenjuje pri odlučivanju o tome da li je ispunjen uslov postojanja oružanog sukoba iz člana 5 Statuta treba da bude širok najmanje koliko i kriterijum utvrđen u Odluci o nadležnosti u predmetu Tadić.

29. U paragrafu 70, Žalbeno veće je konstatovalo da oružani sukob postoji "svuda gde se pribeglo oružanoj sili između država ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organizovanih naoružanih grupa, ili pak između takvih grupa unutar jedne države." Međutim, u Odluci o nadležnosti u predmetu Tadić takođe se jasno kaže da po pitanju osnova nadležnosti ovog Međunarodnog suda nisu relevantna samo područja na kojima je bilo konkretnih "neprijateljstava" ili "borbi", već šira teritorija (ili teritorije) na koje se odnose zakoni o vođenju oružanog sukoba. Tako je, na primer, u raspravi o nadležnosti u predmetu Tadić, žalilac osporavao nadležnost Međunarodnog suda u pogledu članova 2, 3 i 5 Statuta na temelju toga što "u vreme i na mestu" činjenja navodnih zločina nije bilo nikakvog oružanog sukoba.[37] Žalbeno veće je u istom paragrafu istaklo da se "žaliočev argument zasniva na konceptu oružanog sukoba u tačno određenom vremenu i na tačno određenom mestu gde su se desila neprijateljstva."

30. Žalbeno veće je odbacilo tu tvrdnju. Ono je ispitalo domet odredaba međunarodnog humanitarnog prava, od kojih se mnoge odnose van svake sumnje na područja izvan zone neprijateljstava, i zaključilo da se "vremenski i geografski raspon definicije i unutrašnjih i međunarodnih sukoba proteže dalje od tačnog vremena i mesta neprijateljstava."[38] Žalbeno veće je dalje konkretno razmotrilo "geografski" raspon kako unutrašnjih tako i međunarodnih oružanih sukoba i zaključilo da taj pojam ima veoma široko značenje.[39] Veće je na kraju zaključilo sledeće:

Međunarodno humanitarno pravo primenjuje se od početka takvih oružanih sukoba sve do posle prestanka neprijateljstava, odnosno sve do zaključenja mira ili, u slučaju unutrašnjih sukoba, sve dok se ne pronađe mirno rešenje. Sve do tog trenutka, međunarodno humanitarno pravo primenjuje se na celokupnoj teritoriji zaraćenih država ili, u slučaju unutrašnjih sukoba, na celokupnoj teritoriji pod kontrolom strane u sukobu, bez obzira vode li se tamo borbe ili ne.[40]

31. Tako je u Odluci o nadležnosti u predmetu Tadić geografski raspon oružanog sukoba izjednačen sa teritorijama na kojima se može reći da važe odredbe međunarodnog humanitarnog prava (ili zakona o vođenju oružanog sukoba).

32. Žalbeno veće se nije konkretno bavilo primenom tih načela na član 5 – zločine protiv čovečnosti – koji se, kao što je gore istaknuto, ne temelji na zakonima o vođenju oružanog sukoba. Uprkos tome, kao što je već rečeno, konstatovano je da se argument žalioca iz Odluke o nadležnosti u predmetu Tadić odnosi na članove 2, 3 i 5 Statuta ovog Međunarodnog suda. Naravno, nema osnova za usvajanje restriktivnijeg obima značenja pojma "oružani sukob" iz člana 5 od onog koji je Žalbeno veće odredilo za članove 2 i 3 (mada, kao što je gore navedeno, postoje razlozi da mu se prida i šire značenje). Shodno tome, "geografski opseg" oružanog sukoba u slučaju člana 5 treba, u najmanju ruku, da bude utvrđen na isti način kao u slučaju članova 2 i 3.

33. Pored toga, nakon što je doneta Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić, primena načela iz predmeta Tadić po pitanju geografskog opsega oružanog sukoba potvrđena je u Drugostepenoj odluci u predmetu Kunarac, mada u konkretnom (i, s pravnog aspekta, zahtevnijem) kontekstu člana 3. Žalbeno veće je istaklo sledeće:

Područje na kojem se konkretno odvijaju borbe ne poklapa se nužno sa geografskom zonom na koju se primjenjuje ratno pravo. Ono se primjenjuje na čitavoj teritoriji zaraćenih država, odnosno, u slučaju internih oružanih sukoba, na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od strana, nezavisno od toga da li se na tom mjestu stvarno vode borbe, sve do zaključenja mira ili, u slučaju unutrašnjih sukoba, sve dok se ne pronađe mirno rješenje. Dakle kršenja zakona i običaja ratovanja mogu se počiniti u vrijeme i na mjestu gdje se ne vode nikakve borbe.[41]

34. U svetlu tih načela, Žalbeno veće u predmetu Kunarac je potom razmotrilo dokaze iz tog predmeta i zaključilo da je Pretresno veće bilo u pravu kad je donelo zaključak da je oružani sukob postojao u vreme i na mestu na koje se odnose optužnice.[42] Pored toga, Žalbeno veće je istaklo da Tužilaštvo nije dužno:

... da postojanje oružanog sukoba dokazuje za svaki kvadratni centimetar tog područja. Postojanje oružanog sukoba nije ograničeno samo na dijelove teritorije na kojima se konkretno odvijaju borbe već postoji na čitavoj teritoriji pod kontrolom zaraćenih strana.[43]

35. Zanimljivo je da je, u kasnijoj diskusiji o uslovu oružanog sukoba iz člana 5, Žalbeno veće u predmetu Kunarac bez zasebne analize konstatovalo da se slaže sa zaključkom Pretresnog veća da je "na mjestu i u vrijeme relevantno za optužnicu postojao oružani sukob."[44] Žalbeno veće je po svemu sudeći smatralo da je analiza uslova postojanja oružanog sukoba u kontekstu člana 3 takođe dovoljna da se ustanovi uslov oružanog sukoba iz člana 5. Tome u prilog ide tvrdnja da je kriterijum za utvrđivanje relevantnog geografskog opsega za uslov oružanog sukoba iz člana 5 širok bar isto koliko onaj za član 3, koji je usredsređen na geografski domet zakona o vođenju oružanog sukoba.[45]

36. Stoga, Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić i Drugostepena presuda u predmetu Kunarac, kao i opšta načela međunarodnog humanitarnog prava, pokazuju da se pravo o oružanom sukobu primenjuje "na celokupnoj teritoriji zaraćenih država ili, u slučaju unutrašnjih sukoba, na celokupnoj teritoriji pod kontrolom strane u sukobu." Ako se imaju u vidu ograničenja iz člana 1 Statuta Međunarodnog suda (zločini počinjeni na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine), time Međunarodni sud stiče nadležnost za zločine protiv čovečnosti počinjeni bilo gde na teritoriji bivše Jugoslavije počev od 1. januara 1991, na svim mestima gde je u relevantno vreme međunarodno humanitarno pravo bilo primenjivo.

37. Tužilaštvo želi da primeti da je ovaj kriterijum restriktivniji od kriterijuma koji se prvenstveno odnosi na vreme, formulisanog u izjavama članica Saveta bezbednosti u kojima se daje tumačenje vezano za član 5 o kojima je bilo reči gore. Uprkos tome, čak ako se primeni i ovaj restriktivniji kriterijum, koji uključuje teritoriju strana u oružanom sukobu, Pretresno veće je pogrešilo zaključivši u paragrafu 39 Odluke da nadležnost ovog Međunarodnog suda za zločine protiv čovečnosti navodno počinjene u Vojvodini "zavisi od toga da li je u periodu na koji se odnosi Optužnica u Vojvodini postojao oružani sukob."

38. Pretresno veće ne navodi nijedan konkretan pravni izvor za taj zaključak iz paragrafa 39. U fusnoti 57 Odluke Veće se poziva na sudsku praksu iz Presude u predmetu Stakić i konstatuje sledeće: "Međunarodni sud ima nadležnost nad kršenjima zakona i običaja ratovanja, a preduslov za to jeste postojanje oružanog sukoba na teritoriji na kojoj su zločini za koje se optužuje počinjeni."[46] Nejasno je na koji način data formulacija iz predmeta Stakić ide u prilog pravnom zaključku Pretresnog veća. Tužilaštvo tvrdi da treba smatrati da je Pretresno veće u predmetu Stakić upotrebilo izraz "oružani sukob" u smislu šireg koncepta oružanog sukoba koji je formulisalo Žalbeno veće u predmetu Tadić, a odnosi se na "celokupnu teritoriju zaraćenih država."[47] Međutim, ukoliko je Pretresno veće u predmetu Stakić imalo na umu uže tumačenje tog izraza, onda, prema mišljenju Tužilaštva, Presuda u predmetu Stakić u tom pogledu sadrži grešku, budući da je u suprotnosti s ustaljenom praksom žalbenog postupka.[48]

39. Uz to, čini se da je Pretresno veće, pozivajući se na tu formulaciju iz predmeta Stakić, možda donelo pogrešan zaključak zato što je pomešalo zahtevniji standard postojanja neksusa za primenu nadležnosti za kršenje zakona i običaja ratovanja prema članu 3 Statuta (uslov da dela optuženog budu u tesnoj vezi sa oružanim sukobom) sa širim standardom koji se primenjuje na zločine protiv čovečnosti. Uslov postojanja "tesne veze" između oružanog sukoba i krivičnih dela u vezi s optužbama iz člana 3 ne odnosi se na zločine protiv čovečnosti.[49] Član 5 Statuta zahteva samo postojanje oružanog sukoba, kao i to da je do dela došlo u okviru tog oružanog sukoba.[50] U Presudi u predmetu Stakić takođe je uzet u obzir drugačiji (i širi) standard za primenu nadležnosti za optužbe na osnovu člana 5 Statuta.[51]

C. Formulacija paragrafa 12 iz Optužnice protiv Šešelja

40. U svetlu gornje analize, te u skladu s formulacijom iz samog člana 5, uslov za iznošenje optužbi za zločine protiv čovečnosti iziskuje samo to da se navede da su predmetni zločini počinjeni "u" oružanom sukobu. Paragraf 12 Optužnice protiv Šešelja, u kojem se navodi postojanje neksusa između stanja oružanog sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije i navodnih zločina protiv čovečnosti počinjenih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini, ide dalje od tog pravnog uslova. Stoga, navodi Tužilaštva u paragrafu 12 zadovoljavaju uslove za nadležnost iz člana 5.

D. Posledice grešaka Pretresnog veća

41. Pretresno veće je u paragrafu 39 Odluke konstatovalo sledeće: "Nadležnost za zločine iz člana 5 koji su, prema navodima Tužilaštva, počinjeni u Vojvodini, očito zavisi od toga da li je u periodu na koji se odnosi Optužnica u Vojvodini postojao oružani sukob." Pored toga, Pretresno veće je u paragrafu 62 naložilo Tužilaštvu da iznese konkretne navode o postojanju "oružanog sukoba" u Vojvodini i da pokaže postojeći ili novi materijal u prilog tom navodu.

42. Ova odluka je utemeljena na pogrešnom pravnom tumačenju izraza "počinjeni u oružanom sukobu" iz člana 5. U njoj je dat previše restriktivan standard primene nadležnosti ovog Međunarodnog suda za zločine protiv čovečnosti. Stoga ta greška Pretresnog veća čini Odluku nevažećom.

43. Posledice tog zaključka Pretresnog veća, ukoliko se ostane pri njemu, značajno će uticati na ishod ovog postupka, kao i drugih predmeta koji se vode pred ovim Međunarodnim sudom. Kad je reč o postupku koji se vodi protiv optuženog Šešelja, kao što je Pretresno veće istaklo u paragrafu 40 Odluke, ukoliko Tužilaštvo odluči da povuče navod o postojanju oružanog sukoba na teritoriji Vojvodine ili ukoliko ne bude imalo valjane dokaze za iznošenje i dokazivanje te "činjenice", sve optužbe vezane za Vojvodinu moraće da se izbrišu iz Optužnice. To će očigledno značajno uticati na izvođenje dokaza Tužilaštva protiv ovog optuženog, na ishod suđenja i na pravo žrtava zločina koji su navodno počinjeni u Vojvodini da vide da su počinioci tih zločina izvedeni pred lice pravde.

44. Što se tiče drugih predmeta koji se vode pred ovim Međunarodnim sudom, na osnovu Odluke bi se moglo zaključiti da su počinioci teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji mogli izbeći krivično gonjenje ovog Međunarodnog suda da su jednostavno najpre prebacili svoje žrtve preko Dunava, iz Hrvatske u Srbiju, ili preko Drine, iz Bosne i Hercegovine u Srbiju, a potom nad njima činili zločine. Prema tvrdnji Tužilaštva, to bi se kosilo sa ciljem ovog Međunarodnog suda "da se ti zločini zaustave i da se preduzmu delotvorne mere da se za njih odgovorne osobe privedu pravdi."[52]

VII. Traženo pravno sredstvo

45. Na osnovu gorenavedenog, Tužilaštvo traži sledeće pravno sredstvo:

(1) da Žalbeno veće objasni koje je tačno tumačenje uslova iz formulacije "počinjeni u oružanom sukobu" iz člana 5 Statuta;

(2) da Žalbeno veće usvoji ovu žalbu i donese odluku da je Pretresno veće pogrešilo zaključivši da se član 5 može primeniti na zločine navodno počinjene u Vojvodini samo ako je, u relevantnom periodu, u Vojvodini postojao oružani sukob (u smislu stvarnih neprijateljstava).

/potpis na originalu/
za Hildegard Uertz-Retzlaff,
višeg zastupnika Tužilaštva
Dana 18. juna 2004.
U Hagu,
Holandija

MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-03-67-AR72.1

Rešava: Tročlano žalbeno veće

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum: 18. juni 2004.

TUŽILAC
protiv
VOJISLAVA ŠEŠELJA


PRAVNI IZVORI KORIŠĆENI U ŽALBI TUŽILAŠTVA NA "ODLUKU PO PODNESKU VOJISLAVA ŠEŠELJA KOJIM SE OSPORAVAJU NADLEŽNOST I FORMA OPTUŽNICE"

Tužilaštvo
Hildegard Uertz-Retzlaff
Ulrich Mussemeyer
Daniel Saxon

Optuženi Branilac u pripravnosti
Vojislav Šešelj g. Tjarda Eduard van der Spoel

Sadržaj

1. Međunarodni dokumenti

  • Provisional Verbatim Record of the 3,217th Meeting of the United Nations Security Council (Privremeni doslovni zapisnik sa 3.217. sednice Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija) U.N. Doc. S/PV.3217 (25. maj 1993).

  • Rimski Statut Međunarodnog krivičnog suda, član 7(1).

2. Komentari

  • Morris, Virginia & Scharf, Michael, An Insider's Guide to the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia: A Documentary History and Analysis (Insajderski vodič kroz Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju: Dokumentarna istorija i analiza), tom 1, Transnational Publishers, Inc, str. 83.

  • Simon Chesterman, "An Altogether Different Order: Defining the Elements of Crimes Against Humanity," (Sasvim drugačiji poredak: Definisanje elemenata zločina protiv čovečnosti) 10 Duke Journal of Comparative and International Law, 307, 314 (2000).

PRIVREMENI DOSLOVNI ZAPISNIK

SA TRI HILJADE DVESTA SEDAMNAESTE SEDNICE

održane u sedištu, u Njujorku, u utorak,

25. maja 1993, u 21:00

S/PV. 3217, 25. maj 1993.

Gospodin MERIMEE (Francuska) (prevod sa francuskog):

Kao drugo, što se tiče člana 5, on se primenjuje na sva dela koja su u njemu navedena, kada predstavljaju kršenje zakona, u toku trajanja oružanog sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije, kao deo rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo iz nacionalnih, političkih, etničkih, rasnih ili verskih razloga.

Gospođa ALBRIGHT (Sjedinjene Američke Države):

Kao drugo, podrazumeva se da se član 5 primenjuje na sva u njemu navedena dela, kada su počinjena protiv zakona, u toku trajanja oružanog sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije, kao deo rasprostranjenog ili sistematskog napada na bilo koje civilno stanovništvo na nacionalnoj, političkoj, etničkoj, rasnoj, polnoj ili verskoj osnovi.

Sir David HANNAY (Ujedinjeno Kraljevstvo):

Članovi od 2 do 5 nacrta Statuta odnose se na zločine koji spadaju u nadležnost Međunarodnog suda. Naravno, tim Statutom se ne stvara novo pravo, već samo odražava postojeće međunarodno pravo u toj oblasti. S tim u vezi, naše je mišljenje da je pozivanje na zakone ili običaje ratovanja u članu 3 dovoljno široko da obuhvati merodavne međunarodne konvencije i da član 5 uključuje dela počinjena u vreme oružanog sukoba.

PREDSEDNIK (prevod s ruskog)

Sada ću dati izjavu u svojstvu predstavnika Ruske Federacije.

Iako smatramo da su u tekstu Statuta izloženi zadaci s kojima je Međunarodni sud suočen i kao takvog ga podržavamo, smatramo da je primereno istaći da, prema našem shvatanju, član 5 Statuta obuhvata krivična dela počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije u toku oružanog sukoba – i to dela koja su rasprostranjena ili sistematska, usmerena protiv civilnog stanovništva i čiji je povod nacionalna, politička, etnička, verska ili neka druga pripadnost tog stanovništva.

S/25704

3. maj 1993.

IZVEŠTAJ GENERALNOG SEKRETARA NA OSNOVU PARAGRAFA 2

REZOLUCIJE BR. 808 SAVETA BEZBEDNOSTI (1993)

26. Naposletku, Savet bezbednosti je u Rezoluciji br. 808 (1993) iskazao uverenje da će, s obzirom na specifične uslove u bivšoj Jugoslaviji, osnivanje međunarodnog suda dovesti do ostvarenja cilja da se ti zločini zaustave i da se preduzmu delotvorne mere da se za njih odgovorne osobe privedu pravdi, te time doprineti ponovnom uspostavljanju i održavanju mira.

47. Zločini protiv čovečnosti po prvi put su sankcionisani u Povelji i Presudi Nirnberškog suda, kao i u Zakonu br. 10 Kontrolnog veća za Nemačku. Zločini protiv čovečnosti usmereni su protiv civilnog stanovništva i zabranjeni su bez obzira na to da li su počinjeni u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu.

48. Zločini protiv čovečnosti odnose se na nehumana dela veoma ozbiljne prirode kao što su hotimično lišavanje života, mučenje ili silovanje koji su počinjeni kao deo široko rasprostranjenog ili sistematskog napada na bilo koje civilno stanovništvo na nacionalnoj, političkoj, etničkoj, rasnoj ili verskoj osnovi. U sukobu na području bivše Jugoslavije takva nehumana dela imala su oblik takozvanog "etničkog čišćenja" i široko rasprostranjenog i sistematskog silovanja i drugih oblika seksualnog zlostavljanja, uključujući i prisilno prostituisanje.

Član 5
Zločini protiv čovečnosti

Međunarodni sud je ovlašćen da krivično goni osobe odgovorne za sledeća krivična dela kada su počinjena u oružanom sukobu, bilo međunarodnog bilo unutrašnjeg karaktera, i usmerena protiv bilo kojeg civilnog stanovništva:

Insajderski vodič
kroz Međunarodni krivični sud
za bivšu Jugoslaviju

________________

Dokumentarna istorija i analiza

1. tom

Virginia Morris
i
Michael P. Scharf

Savet bezbednosti se dosledno pozivao na teška kršenja "međunarodnog humanitarnog prava", što je termin pod kojim se obično podrazumeva "pravo koje je primenjivo u oružanom sukobu" Shodno tome, nema naznaka da je namera Saveta bezbednosti bila da osnuje međunarodni sud koji će krivično goniti lica odgovorna za zločine protiv čovečnosti počinjene pre nego što su neprijateljstva uopšte izbila. Ovo ograničenje je vremenskog a ne materijalnog karaktera, što se vidi iz izraza "kada su počinjeni u oružanom sukobu" (naglasak dodat). Taj izraz ne iziskuje nikakvu vezu sa ratnim zločinom niti suštinsku povezanost s nekim oružanim sukobom.

Statut MKS-a

Član 7

Zločini protiv čovečnosti

(1) Za svrhe ovog Statuta, izraz "zločin protiv čovečnosti" znači bilo koje od dole navedenih dela, počinjenih u sklopu rasprostranjenog ili sistematskog napada usmerenog protiv nekog civilnog stanovništva, uz znanje o tom napadu, kao što je:

Duke Journal of Comparative
& International Law

_______________________________________________________

sveska 10 proleće/leto 2000. broj 2

_______________________________________________________


SASVIM DRUGAČIJI POREDAK:

DEFINISANJE ELEMENATA ZLOČINA
PROTIV ČOVEČNOSTI

Simon Chesterman


III. OPŠTI USLOVI ZA ZLOČINE PROTIV ČOVEČNOSTI

A. Da su počinjeni u oružanom sukobu

Kao što je gore navedeno, uslov iz Statuta MKSJ da delo mora biti "počinjeno u oružanom sukobu" lako se može zadovoljiti tako što će se utvrditi da je postojao oružani sukob.


[1] Podnesak, str. 19 (naglasak dodat).

[2] Ibid.

[3] Odgovor Tužilaštva je formalno zaveden 10. februara 2004, nakon što je prvi odgovor preveden na bosanski/hrvatski/srpski (B/H/S).

[4] Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih, "Presuda" (u daljem tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Kunarac), predmet br. IT-96-23 i IT-96-23/1-A, 12. juni 2002, par. 83 i Tužilac protiv Tadića, "Odluka po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost suda" (u daljem tekstu: Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić), predmet br. IT-94-1-AR72, 2. oktobar 1995, str. 70.

[5] Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić, par. 70. Kao što se vidi iz teksta Optužnice, Tužilaštvo je oduvek smatralo (S)FRJ i Republiku Srbiju stranama u predmetnom sukobu.

[6] Odgovor, par. 15-17.

[7] Transkript, str. 198.

[8] Tužilac protiv Vojislava Šešelja, "Dodatni odgovor Tužilaštva na ‘Prigovor na optužnicu’ optuženog", 23. februar 2004.

[9] Pretresno veće je naložilo Tužilaštvu i da otkloni nejasnoće iz paragrafa 11 Optužnice po pitanju značenja pojma "počiniti". Tužilaštvo će ispoštovati taj nalog ali će, u interesu efikasnosti, to učiniti nakon što se razreši pitanje nadležnosti.

[10] Pravilo 72(B)(i); Tužilac protiv Envera Hadžihasanovića, Mehmeda Alagića i Amira Kubure, "Odluka o valjanosti žalbe shodno pravilu 72(E)," u daljem tekstu: Odluka u predmetu Hadžihasanović), predmet br. IT-01-47-AR72, 21. februar 2003, par. 9.

[11] U praksi ovog Međunarodnog suda pojam "primenljivost" se koristi u istom značenju kao pojam "nadležnost". Na primer, u Prvostepenoj presudi u predmetu Tadić, Pretresno veće je razmatralo uslove nadležnosti za optužbe navedene na osnovu člana 5 u poglavlju naslovljenom "Uslovi primjenljivosti". Tužilac protiv Duška Tadića zvanog Dule, "Mišljenje i presuda" (u daljem tekstu: Prvostepena presuda u predmetu Tadić), predmet br. IT-94-1-T, 7. maj 1997, str. 235.

[12] Svaka sumnja u vezi s tim da li je osporavana Odluka doneta po podnesku kojim se osporava nadležnost u smislu pravila 72 (D) treba da se razreši u korist žalioca, shodno svakoj eventualnoj odluci Žalbenog veća u punom sastavu. Tužilac protiv Milutinovića, Šainovića i Ojdanića, "Odluka," predmet br. IT-99-37-AR72.2, 27. februar 2004, str. 3.

[13] Ibid.

[14] Tužilac protiv Kunarca, Kovača i Vukovića, "Presuda", predmet br. IT-96-23 i IT-96-23/1-A, 12. juni 2002, par. 38.

[15] Tužilac protiv Milorada Krnojelca, "Presuda", predmet br. IT-97-25-A, 17. septembar 2003, par. 10.

[16] Statut MKSJ, član 5 (naglasak dodat).

[17] Tužilac protiv Duška Tadića, "Presuda" (u daljem tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Tadić), predmet br. IT-94-1-A, 15. juli 1999, par. 249.

[18] Ibid., par. 251.

[19] Ovo se može uporediti s uslovom oružanog sukoba za primenu člana 3 Statuta. Za svrhe člana 3 Statuta, nije neophodno samo pokazati da je oružani sukob postojao u relevantnom periodu i na relevantnom mestu, već je neophodno dokazati i to da su dela optuženog "u tesnoj vezi" s oružanim sukobom. Drugostepena presuda u predmetu Kunarac, par. 55.

[20] Ibid., par. 83.

[21] Ibid., par 84.

[22] U Prvostepenoj presudi u predmetu Kunarac konstatovano je sledeće:

Uslov da postoji oružani sukob ne zahtijeva nikakav bitni odnos između djela optuženog i oružanog sukoba, pri čemu je optuženi morao imati namjeru da u tom oružanom sukobu sudjeluje. Žalbeno vijeće je bilo mišljenja da neksus između djela optuženog i oružanog sukoba nije nužan. Uslov oružanog sukoba zadovoljen je dokazom da je oružani sukob postojao u vrijeme i na mjestu koji su relevantni. Tužilac protiv Kunarca, Kovača i Vukovića, "Presuda", predmet br. IT-96-23-T i IT-96-23/1-T, 22. februar 2001, par. 413, u kojem se citira Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 249 i 251.

[23] Tužilac protiv Radislava Krstića, "Presuda", (u daljem tekstu: Prvostepena presuda u predmetu Krstić), predmet br. IT-98-33-T, 2. avgust 2001, par. 480.

[24] Tužilac protiv Blagoja Simića i drugih, "Presuda", predmet br. IT-95-9-T, 17. oktobar 2003, par. 36.

[25] Tužilac protiv Milomira Stakića, "Presuda" (u daljem tekstu: Prvostepena presuda u predmetu Stakić), predmet br. IT-97-24-T, 31. juli 2003, par 567.

[26] Tužilac protiv Stanislava Galića, "Presuda i mišljenje", predmet br. IT-98-29-T, 5. decembar 2003, par. 139.

[27] Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić, par. 88.

[28] Provisional Verbatim Record of the 3,217th Meeting /Privremeni doslovni zapisnik sa 3.217. sednice/ U.N. Doc. S/PV. 3217 (25. maj 1993), str. 11.

[29] Ibid., str. 16.

[30] Ibid., str. 19.

[31] Ibid., str. 45.

[32] Izveštaj generalnog sekretara, par. 48 (naglasak dodat).

[33] Pretresno veće u predmetu Tadić po ovom istom pitanju je prihvatilo stav Tužilaštva da je u slučaju zločina protiv čovečnosti dovoljno da je krivično delo počinjeno "u toku ili za vrijeme trajanja oružanog sukoba." Prvostepena presuda u predmetu Tadić, par. 633. Zaključak Pretresnog veća je delimično zasnovan na gorenavedenim komentarima stalnih članica Saveta bezbednosti. Ibid., par. 631.

[34] Ovo tumačenje su prihvatili neki komentatori. Vidi VIRGINIA MORRIS & MICHAEL SCHARF, AN INSIDER'S GUIDE TO THE INTERNATIONAL CRIMINAL TRIBUNAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA /Insajderski vodi kroz Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju/, 83 (1995) ("Ovo ograničenje je vremenskog a ne materijalnog karaktera, što se vidi iz izraza 'kada su počinjeni u oružanom sukobu'. Taj izraz ne iziskuje nikakvu vezu sa ratnim zločinom niti suštinsku povezanost s nekim oružanim sukobom.")

[35] Iako se u međunarodnom običajnom pravu više ne traži postojanje veze između zločina protiv čovečnosti i oružanog sukoba, namera člana 5 jeste da za svrhe ovog Međunarodnog suda ponovo uvede taj uslov. Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić, par. 78.

[36] Izveštaj generalnog sekretara, UN Doc. S/25704, par. 47 (naglasak dodat) (u daljem tekstu: Izveštaj generalnog sekretara). Zločini protiv čovečnosti u međunarodnom običajnom pravu stoga mogu biti počinjeni u vreme mira, kao i u oružanom sukobu. (Vidi, između ostalog, Drugostepenu presudu u predmetu Tadić, par. 251; vidi i Prvostepenu presudu u predmetu Kunarac, par. 413). Statut Međunarodnog krivičnog suda ne sadrži uslov da zločini protiv čovečnosti moraju biti počinjeni "u oružanom sukobu." Član 7(1).

[37] Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić, par. 66.

[38] Ibid., par. 67.

[39] Ibid., par. 68-69.

[40] Ibid., par. 70 (naglasak dodat).

[41] Drugostepena presuda u predmetu Kunarac, par. 57.

[42] Ibid., par. 58-65. Značajno je da je Žalbeno veće u predmetu Kunarac "oružani sukob" nazvalo "okruženjem" u kojem važe zakoni oružanog sukoba i nije definisalo taj koncept uskim geografskim tumačenjem.

[43] Ibid., par. 64 (naglasak dodat).

[44] Ibid., par. 84.

[45] Jednostavno rečeno, uslov iz člana 5 da krivično delo bude "počinjeno u oružanom sukobu" "lako se može ispuniti tako što će se utvrditi da je bilo oružanog sukoba." Simon Chesterman, "An Altogether Different Order: Defining the Elements of Crimes Against Humanity" /Sasvim drugačiji poredak: Definisanje zločina protiv čovečnosti/, 10 Duke Journal of Comparative and International Law, 307, 314 (2000).

[46] Odluka, fusnota 57 u kojoj se citira Prvostepena presuda u predmetu Stakić, par. 566 (naglasak dodat).

[47] Izraz "postojanje oružanog sukoba na teritoriji" iz Prvostepene presude u predmetu Stakić, mogao bi da se odnosi i na širi standard koji su formulisale članice Saveta bezbednosti, a prema kojem je značajno to da su zločini počinjeni tokom oružanog sukoba.

[48] Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 251; Drugostepena presuda u predmetu Kunarac, par. 57.

[49] Prvostepena presuda u predmetu Krstić, par. 480.

[50] Ibid.

[51] Prvostepena presuda u predmetu Stakić, par. 570.

[52] Izveštaj generalnog sekretara, par. 26.