MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-03-67-AR72.1

Rešava:

sudija Carmel A. Agius, predsedavajući
sudija Kevin Parker
sudija Jean-Claude Antonetti

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum: 12. jul 2004.

TUŽILAC
protiv
VOJISLAVA ŠEŠELJA


REPLIKA TUŽILAŠTVA NA PODNESAK VOJISLAVA ŠEŠELJA KOJIM SE OSPORAVA ŽALBA TUŽILAŠTVA NA ODLUKU PO PODNESKU VOJISLAVA ŠEŠELJA KOJIM SE OSPORAVAJU NADLEŽNOST I FORMA OPTUŽNICE

Tužilaštvo:
Hildegard Uertz-Retzlaff
Ulrich Mussemeyer
Daniel Saxon

Optuženi: Branilac u pripravnosti:
Vojislav Šešelj Tjarda van der Spoel

MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

TUŽILAC
protiv
VOJISLAVA ŠEŠELJA

Predmet br. IT-03-67-AR72.1


REPLIKA TUŽILAŠTVA NA PODNESAK VOJISLAVA ŠEŠELJA KOJIM SE OSPORAVA ŽALBA TUŽILAŠTVA NA ODLUKU PO PODNESKU VOJISLAVA ŠEŠELJA KOJIM SE OSPORAVAJU NADLEŽNOST I FORMA OPTUŽNICE

I. Uvod

1. Dana 18. juna 2004, Tužilaštvo je podnelo " Žalbu Tužilaštva na 'Odluku po podnesku Vojislava Šešelja kojim se osporavaju nadležnost i forma optužnice'" (u daljem tekstu: Žalba). Dana 6. jula 2004. optuženi je dostavio "Podnesak broj 38" (u daljem tekstu: Odgovor) kojim se "osporava" žalba. Taj Odgovor je zaveden 8. jula 2004. i, u skladu sa paragrafom šest "Uputstva o postupku podnošenja pismenih podnesaka u žalbenom postupku pred Međunarodnim sudom",[1] Tužilaštvo dostavlja svoju repliku.

II. Diskusija

2. Optuženi u svom Odgovoru tvrdi da "na tom mestu i u to vreme, koje potencira optužnica, nije bilo nikakvog oružanog sukoba, ni međunarodnog ni unutrašnjeg".[2] Pored toga, optuženi tvrdi da je oružani sukob u Hrvatskoj "okončan prvih dana januara 1992", posle sprovođenja "Vanceovog plana".[3]

3. Prva tvrdnja optuženog u suprotnosti je sa praksom ovog Međunarodnog suda. U oktobru 1995. Žalbeno veće je zauzelo sledeći stav:

Borbe između raznih skupina unutar bivše Jugoslavije počele su 1991. godine, nastavile se u leto 1992. kada su navodno počinjeni rečeni zločini, a traju još i danas. ... [4]

4. Tvrdnja optuženog da je oružani sukob u u Hrvatskoj okončan u januaru 1992. takođe nije meritorna. Važno je ukazati na to da je "opšte zaključenje mira" u bivšoj Jugoslaviji postignuto tek Daytonskim sporazumom u decembru 1995.[5] Kada je reč konkretno o teritorijama u Hrvatskoj, "Erdutski sporazum" o mirnom ponovnom uspostavljanju vlasti Hrvatske nad takozvanom Srpskom oblašću Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem (koja se graniči sa Vojvodinom) potpisan je 12. novembra 1995.[6] Time su okončana neprijateljstva između hrvatskih snaga i srpskih snaga koje su činile policijske i vojne jedinice iz entiteta hrvatskih Srba, Srbije i Savezne Republike Jugoslavije. Prema tome, argumenti optuženog o učinku "Vanceovog plana" početkom 1992. (koje Tužilaštvo ne prihvata) ne umanjuju činjenicu o postojanju oružanog sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije tokom relevantnih perioda navedenih u optužnici.

5. Čak i pod pretpostavkom, arguendo, da je tačan argument optuženog da je oružani sukob u Hrvatskoj "okončan 1992", takvo stanje stvari ne bi onemogućilo primenu međunarodnog humanitarnog prava na zločine koji su posle toga počinjeni. "Jednom kada je ustanovljeno postojanje oružanog sukoba, međunarodno humanitarno pravo, uključujući i norme prava koje se odnosi na zločine protiv čovječnosti, nastavlja se primjenjivati i nakon prestanka neprijateljstava".[7] Shodno tome, Pretresno veće je u predmetu Tužilac protiv Mladena Naletilića zvanog Tuta i Vinka Martinovića zvanog Štela zaključilo da je kampanja zločina protiv čovečnosti "protiv muslimanskog stanovništva na tom području [području Mostara] dostigla vrhunac nakon napada na Mostar početkom maja 1993. godine, kada je nakon izbijanja neprijateljstava, muslimansko stanovništvo usklađenim djelovanjima istjerano iz zapadnog Mostara".[8]

6. Pored toga, optuženi tvrdi da ovaj Međunarodni sud ne može biti nadležan za krivična dela koja su počinjena u Vojvodini, Republika Srbija, jer su ti zločini počinjeni za vreme unutrašnjeg oružanog sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.[9] Ovaj Međunarodni sud, međutim, stoji na stanovištu da su oružani sukobi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini po svom karakteru bili međunarodni.[10] Sve dok se ne postigne opšte zaključenje mira, "međunarodno humanitarno pravo primenjuje se na celokupnoj teritoriji zaraćenih država … bez obzira vode li se tamo borbe ili ne".[11]

7. Konačno, optuženi tvrdi da su se oružani sukobi u bivšoj Jugoslaviji "odvijali nezavisno jedan od drugog" i da "među njima nije bilo ni predmetne ni vremenske podudarnosti". Tužilaštvo je, međutim, u toj i drugim optužnicama,[12] navodilo postojanje udruženog zločinačkog poduhvata čija je:

... svrha događanja na sva tri navedena područja za koje se navodi krivična odgovornost optuženog bila prisilno uklanjanje većine nesrpskog civilnog stanovništva sa područja koje su srpske vlasti želele da dovedu pod srpsku kontrolu ili da ih zadrže pod srpskom kontrolom izvršenjem krivičnih dela za koja se tereti.[13]

8. Shodno tome, u predmetu Milošević, Žalbeno veće je zauzelo stav da optužbe za krivična dela u oružanim sukobima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u periodu 1991-1995 i na Kosovu tokom 1999. čine deo iste transakcije.[14] Oružani sukobi u bivšoj Jugoslaviji se, stoga, nisu odigrali nezavisno jedan od drugog. Pored toga, Žalbeno veće je implicitno prihvatilo nadležnost ovog Međunarodnog suda nad kršenjima međunarodnog humanitarnog prava u Srbiji:

Činjenica da su se neki od ovih događaja desili unutar pokrajine koja je u sastavu Srbije dok su se drugi dogodili u susednim državama ne menja činjenicu da se u svakom predmetu za optuženog navodi da je delovao u cilju uspostavljanja ili održavanja srpske kontrole nad područjima koja su tada ili nekada bila u sastavu bivše Jugoslavije.[15]

9. Nijedan od argumenata koje je izneo optuženi ne osporava tvrdnju Tužilaštva da je Pretresno veće pogrešilo u primeni prava kada je zauzelo stav da član 5 Statuta može da se primeni na zločine koji su navodno počinjeni na teritoriji Vojvodine samo ukoliko je, u relevantno vreme, u Vojvodini postojao oružani sukob.

/potpis na originalu/
Hildegard Uertz-Retzlaff,
viši zastupnik Tužilaštva
Dana 12. jula 2004.
U Hagu,
Holandija


DODATAK 1

Br. 288

[EZ] DEKLARACIJA O BIVŠOJ JUGOSLAVIJI

Kopenhagen i Brisel 1993

Evropska zajednica i njene zemlje-članice sa velikom zabrinutošću posmatraju neprijateljstva koja je hrvatska strana započela nedavno oko Zadra u Hrvatskoj. U oružanim sukobima je već stradalo mnogo žrtava, među kojima i jedan pripadnik francuskog kontingenta UNPROFOR-a.

Osim što destabilizuju tešku situaciju u Hrvatskoj, te akcije ugrožavaju izuzetno važne i ozbiljne Ženevske pregovore o Bosni i Hercegovini, koji su nedavno pokazali naznaku napretka. Takav sled događaja bi mogao imati ozbiljne posledice.

U trenutnoj situaciji Evropska zajednica i njene zemlje članice, iako svesne činjenice da se srpska strana ne pridržava Vanceovog plana, hitno pozivaju sve strane, naročito Vladu Hrvatske, da smesta prestanu sa neprijateljstvima oko Zadra. Sve strane u sukobu treba sa poštenim namerama da učestvuju u sprovođenju svih aspekata Vanceovog plana, uključujući i povratak izbeglica, i da budu spremne da prihvate produženje mandata UNPROFOR-a, koji ističe sledećeg meseca.

Istovremeno, Evropska zajednica i njene zemlje članice, podsećajući na deklaraciju od 13. januara 1993, zahtevaju od svih strana u sukobu da bez odlaganja nastave pregovore u sklopu Ahtisaarijevog predloga o Bosni i Hercegovini, koji bi te pregovore mogao dovesti u opasnost.

Br. 289

PISMO [O AKCIJI U TAKOZVANIM "RUŽIČASTIM ZONAMA"] STALNOG PREDSTAVNIKA HRVATSKE U UJEDINJENIM NACIJAMA UPUĆENO PREDSEDNIKU SAVETA BEZBEDNOSTI

25. januar 1993.

Čast mi je, na temelju uputstva moje Vlade i mog pisma od 22. siječnja 1993. (S/25145), obavijestiti vas da je po dostizanju ciljeva okončala ograničena akcija snaga hrvatske policije i Hrvatske vojske na teritoriji Republike Hrvatske – u sklopu takozvanih "ružičastih zona" – koja je imala za cilj osiguranje kruga gradilišta oko Masleničkog mosta.

Hrvatska Vlada izražava duboko žaljenje zbog tragičnog gubitka života dva pripadnika Francuskog bataljuna UNPROFOR-a uhvaćena u unakrsnoj vatri u rečenom sukobu, i nada se da će se izvršiti nezavisna istraga koja će baciti svjetlo na događaje koji su uzrokovali pogibelj ta dva vojnika. Željeli bismo obavijestiti članove Vijeća sigurnosti da su jedinice Hrvatske vojske pružile punu zaštitu jedinicama UNPROFOR-a na području djelovanja i pomogle da se Francuski bataljun premjesti s tog područja.

Hrvatska Vlada je iskreno zabrinuta zbog toga što su srpske paravojne jedinice koje nezakonito djeluju na područjima pod zaštitom UN-a /UNPA/ i u "ružičastim" zonama na teritoriji Republike Hrvatske zaplijenile teško naoružanje pod zaštitom i nadzorom UNPROFOR-a. Smatramo da ovom akcijom srpski pobunjenici podrivaju jedno od osnovnih načela Vanceovog plana. Hrvatska Vlada već mjesecima ponavlja svoj poziv na izvršenje odredaba Rezolucije 779 (1992.) Vijeća sigurnosti i "povlačenja i razoružavanja svih snaga, uključujući i paravojne snage" (S/RES/779, točka 4).

Budući da snage UNPROFOR-a nisu bile u stanju da izvrše taj zahtjev Vijeća sigurnosti, nije izvršen najvažniji element mirovnog plana Ujedinjenih naroda – dobrovoljni povratak izbjeglica i raseljenih lica. Posljedica toga je sve veći broj raseljenih lica u Hrvatskoj (nakon izbacivanja kompletnog hrvatskog stanovništva iz tih područja) i stalna nestabilnost područja pod zaštitom UN-a i susjednih područja ("ružičaste zone").

Ograničeni uspjeh mandata UNPROFOR-a i neuspjeh u provođenju mirovnog plana Ujedinjenih naroda u cijelosti stalno šalje krivu poruku pobunjeničkim vlastima takozvane "Krajine" u Kninu i drugim mjestima, kao i svim srpskim nacionalistima i ekstremnim paravojnim snagama. Oni su proširili okupaciju teritorije Republike Hrvatske i neprestano učvršćuju svoje položaje.

Akcija hrvatskih vlasti izvedena je unutar "ružičaste zone". Moramo podsjetiti da se pravni i politički status tih "entiteta" uvelike razlikuje od statusa koji imaju u UNPA zonama. U izvornim odredbama mirovnog plana Ujedinjenih naroda navedenim u Rezoluciji 743 (1992.) Vijeća sigurnosti, nigdje se ne spominju "ružičaste zone", Vijeće nije za njih pokazalo nikakav interes, niti ih je uzelo u razmatranje. Međutim, u Rezoluciji 762 (1992.) ti nejasno definirani "entiteti" dodani su mirovnom planu kao privremena i provizorna mjera. Prema odredbama, ti dijelovi hrvatskog teritorija trebali su biti vraćeni pod nadzor Vlade Republike Hrvatske čim UNPROFOR preuzme odgovornost u sektorima Jug i Sjever u UNPA zonama, a hrvatska vlada izda Zakon o amnestiji (S/RES/762, točka 5; S/24188, točka 16) – što je davno učinjeno. Međutim, UNPROFOR, zbog ometanja srpske strane, nije bio u stanju da postupi u skladu s tim odredbama.

Moja vlada izuzetno cijeni sve mjere za izgradnju povjerenja i akcije koje poduzimaju zvaničnici UNPRFOR-a i drugih agencija Ujedinjenih naroda, naročito u vezi otvaranja komunikacijskih pravaca na teritoriji Republike Hrvatske. Nažalost, svi ti napori pokazali su se uzaludni, kao što je to pokazala situacija u Sektoru zapad u UNPA zoni. U skladu s odredbama Rezolucije 769 Vijeća sigurnosti, UNPROFOR-u je dodijeljen mandat da uspostavi kontrolu nad međunarodnim granicama Republike Hrvatske prema Srbiji i Bosni i Hercegovini. To još nije izvršeno.

Napokon, moram ponoviti stav moje vlade da se zakonite vlasti jedne države ne mogu smatrati agresorima na vlastitoj teritoriji. Ovu akciju izveli su policija i vojne jedinice Hrvatske u skladu s relevantnim odredbama rezolucija Vijeća sigurnosti ne ugrozivši ni u jednom trenutku civilno stanovništvo koje živi u "ružičastoj zoni" Sektora jug. Akcija je bila ograničenog karaktera i okončana je čim je postignut opravdani cilj, koji je očito bio u sklopu ostvarivanja potrebnih i bitnih uvjeta za stanovništvo Hrvatske u cjelini.

Republika Hrvatska najstrožije osuđuje tvrdnje navedene u pismu dr. Radoja Kontića, "potpredsjednika savezne vlade" Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) od 24. siječnja 1993. o "okrutnoj hrvatskoj agresiji…. protiv Republike Srpske Krajine". Željeli bismo vas podsjetiti da je rečena teritorija u sklopu zakonski i međunarodno priznatih granica Hrvatske, dakle, nedjeljivi dio Republike Hrvatske. U pismu se otvoreno pokazuje da vlasti u Beogradu polažu pravo na teritorij suvereno i međunarodno priznate države članice Ujedinjenih naroda. Stoga, ako se koristi izraz "agresija", on se može odnositi samo na militantnu i ekspanzionističku politiku beogradskih vlasti. Smatramo neophodnim da ponovo istaknemo da hrvatski narod i njegova Vlada imaju pravo da štite i brane cijeli teritorij Republike Hrvatske od agresije bilo koje strane vojske i da su spremni upotrijebiti sva potrebna sredstva kako bi ispunili taj zadatak.

Od najvećeg značaja je da se teško naoružanje koje je sad u rukama srpskih paravojnih vlasti – što ponovo predstavlja opasnost po stabilnost u regiji i po civilno stanovništvo grada Zadra i okolnih područja – što je moguće prije ponovo stavi pod nadzor UNPROFOR-a. To će biti jedan od najvažnijih kriterija hrvatske Vlade pri preispitivanju mandata operacije Ujedinjenih naroda za održavanje mira koji ističe krajem veljače 1993. godine.


DODATAK 2

IZVEŠTAJ GENERALNOG SEKRETARA U SKLADU S
REZOLUCIJOM 762 (1992.) SAVETA BEZBEDNOSTI

UVOD

1. Ovaj izveštaj se podnosi Savetu bezbednosti u skladu s rezolucijom 762 (1992) od 30. juna 1992. Svrha mu je da informiše Savet bezbednosti o uspehu Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR) u sprovođenju mandata koji mu je dodeljen u Hrvatskoj u sklopu mirovnog plana Ujedinjenih nacija (S/23280, dodatak III). Izvještaj skreće pažnju Saveta na neke od najvažnijih problema sa kojima je UNPROFOR suočen na zaštićenim područjima Ujedinjenih nacija (UNPA zone) i okolnim područjima posle preuzimanja svojih dužnosti. U izveštaju su navedene informacije koje su bile raspoložive 27. jula 1992. do 09:00 časova po njujorškom vremenu.

I. UNPROFOR PREUZIMA ODGOVORNOST

A. Zaštićena područja Ujedinjenih nacija

2. Kao što sam informisao Savet u mom izveštaju od 15. februara 1992. (S/23592), tri područja pod zaštitom UN-a na koje se odnosi mirovni plan podeljena su u četiri sektora, što se vidi na priloženoj mapi: Sektor istok (istočna Slavonija, koja uključuje područja Baranje i zapadnog Srema), Sektor sever (severni deo zaštićenog područja Ujedinjenih nacija Krajina), Sektor jug (južni deo zaštićenog područja Ujedinjenih nacija Krajina) i Sektor zapad (zapadna Slavonija). UNPROFOR je 15. maja 1992. preuzeo odgovornost nad Sektorom istok, 20. juna 1992. nad Sektorom zapad i 2. jula 1992. nad sektorima Sever i Jug.

3. Glavni uspeh koji su od preuzimanja odgovornosti u raznim sektorima postigli komandant UNPROFOR-a general potpukovnik Satish Nambiar i njegove snage bilo je potpuno otklanjanje situacija u kojima se kršio prekid vatre, što podrazumeva upotrebu teškog naoružanja, kao što su artiljerija i tenkovi. U fazi neposredno posle preuzimanja odgovornosti u svakom sektoru, UNPROFOR je kao prvo sproveo mere simultanog povlačenja takvog naoružanja na udaljenost od 30 kilometara od linije sukoba koje su morale izvršiti obe strane. U sva tri područja pod zaštitom UN-a napetosti su se donekle smanjile, iako se i dalje povremeno krše prekidi vatre, uglavnom otvaranjem vatre iz lakog naoružanja.

4. Sledeći važan uspeh bio je povlačenje Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz svih sektora, kao što je navedeno u planu, izuzev jednog pešadijskog bataljona u Sektoru istok, koji treba da se povuče za nekoliko dana. U isto vreme, sa linije fronta povukao se određeni broj jedinica Hrvatske vojske (HV).

5. Pre nego što je UNPROFOR preuzeo odgovornost na područjima pod zaštitom UN-a, postalo je jasno da JNA predaje veliku količinu svog teškog naoružanja lokalnim jedinicama teritorijalne odbrane (TO) i paravojnim formacijama osnovanim na tim područjima. Komandant snaga me je informisao da su sve jedinice TO-a u sektorima Istok i Zapad predale svoje teško naoružanje i da je to naoružanje, koje se sastoji od tenkova, artiljerije, minobacača i protivavionskih oružanih sistema, uskladišteno na nekoliko lokacija pod kontrolom UNPROFOR-a po sistemu "dvostruke brave" (vidi S/23592, tačka 11). Slična akcija je u toku u sektorima Sever i Jug, uključujući "ružičaste zone", i očekuje se da će završiti za nekoliko dana.

6. Sledeći korak u procesu demilitarizacije biće povlačenje pešadije, koja je sad zbog demobilizacije naoružana samo lakim oružjem, kao što je to slučaj sa jedinicama TO-a, ili povlačenje na određene lokacije van granica područja pod zaštitom UN-a, kao što je slučaj sa JNA/HV-om. To je već postignuto u Sektoru zapad i uskoro će se izvršiti u drugim sektorima. Posle potpunog povlačenja nenaoružani pripadnici HV-a i JNA (ili TO-a) pod zaštitom UNPROFOR-a izvršiće uklanjanje mina. Taj proces je upravo počeo u Sektoru zapad.

7. Međutim, proces demobilizacije jedinica TO-a u sektorima je otežan zbog istovremenog pojavljivanja pojačanih jedinica policije i paravojnih formacija. Te grupe, označene kao "specijalna policija", "granična policija" i slično, opremljene su automatskim puškama i, u nekim slučajevima, mitraljezima, što predstavlja kršenje odredaba plana (S/23280, dodatak III, tačka 19), koji nalaže da policija bude opremljena samo ličnim naoružanjem. U mnogim slučajevima te grupe su od JNA i srpskih jedinica TO-a preuzele odgovornost raspoređivanja ljudstva na linije fronta – one će se morati povući i rasformirati. Ta pitanja se stalno postavljaju lokalnim vlastima, ali zasad na njih nema odgovora. Komandant snaga je ozbiljno razmotrio situaciju i, pošto je dotičnim vlastima dao dovoljno vremena da izdaju potrebna uputstva kako bi obezbedile pridržavanje plana, rekao mi je da predlaže da se uskoro preduzmu potrebni i odgovarajući koraci kako bi strane ispoštovale odredbe plana.

B. "Ružičaste zone"

8. Pošto je Savet bezbednosti prihvatio Rezoluciju 762 (1992) koja se odnosi na problem "ružičastih zona", obe strane su počele da povlače teško naoružanje, a počele su da se povlače i snage suprotstavljene na liniji sukoba. Međutim, na nekim područjima i dalje je bilo zastoja u povlačenju, pri čemu je svaka strana insistirala na povlačenju one druge. U trećem pasusu Rezolucije 762 (19922) Savet poziva Hrvatsku vojsku da se bezuslovno povuče sa područja Drniša na položaje koje je držala pre 21. juna 1992. Međutim, hrvatske vlasti na najvišem nivou, kao i na terenu, insistiraju na tome da povlačenje HV-a mora biti uslovljeno istovremenim povlačenjem srpskih snaga teritorijalne odbrane na ranije položaje. Izveštaji UNPROFOR-a ukazuju na to da, iako je povlačenje uglavnom postignuto, HV se još uvek nije povukla iz sela Siritovci na drniškom području. UNPROFOR pokušava da pospeši to povlačenje kako bi sprečio daljnju eskalaciju napetosti. Štaviše, hrvatske vlasti su svoju vojsku na tom području zamenile policijom koju odbijaju da povuku tvrdeći da odredbe Rezolucije 762 (1992) nalažu samo obavezu povlačenja njihove vojske.

9. Iako dodatni vojni posmatrači i policijski posmatrači Ujedinjenih nacija čije angažovanje je dozvolio Savet bezbednosti još nisu stigli na područje, UNPROFOR je u "ružičastim zonama" angažovao posmatrački tim sastavljen od postojećih vojnih i policijskih posmatrača i pokretne timove sastavljene od pripadnika pešadijskih bataljona angažovanih na susednim područjima. Snage UNPROFOR-a aktivno sarađuju i sa Posmatračkom misijom Evropske zajednice (PMEZ). Povećano brojčano stanje i naoružanost pripadnika policije i paravojnih grupa na srpskoj strani i dalje predstavlja problem na tim područjima. Isto tako je sa hrvatske strane na drniškom području dojavljeno da je veći broj dobro naoružanih pripadnika policije stigao na područja sa kojih se povukla Hrvatska vojska.

10. Podsećam Savet da se Rezolucijom 762 (1992) preporučuje osnivanje zajedničke komisije koja će pratiti i nadzirati proces ponovnog uspostavljanja hrvatske vlasti u "ružičastim zonama", što sam pomenuo u svom izveštaju od 26. juna 1992. (S/24188). Zadovoljstvo mi je da obavestim Savet da su, uprkos prvobitnim rezervama, i hrvatska vlada i srpske vlasti na tom području prihvatile taj koncept. Sastav komisije je najavljen 17. jula 1992, posle konsultacija sa predstavnicima obe strane i PMEZ-om. Očekuje se da će se prvi sastanak komisije održati tokom sledeće nedelje, iako je jedna strana odbila da učestvuje dok hrvatske vlasti ne povuku sve svoje ljude sa drniškog područja, a još uvek nije postignut dogovor o mestu održavanja prvog sastanka.

C. Područje Dubrovnika

11. U mirovnom planu Ujedinjenih nacija koji su prihvatile države članice Saveta bezbednosti kaže se da je JNA, pošto UNPROFOR preuzme odgovornost nad zaštićenim područjima UN-a, obavezna da se povuče sa svih drugih područja u Hrvatskoj (S/23280, dodatak III, tačka 18). Određeni broj pripadnika JNA se povukao po dolasku UNPROFOR-a, a JNA je početkom juna 1992. unilateralno povukla svoje snage s ostrva Vis i Lastovo. Međutim, snage JNA su ostale na dubrovačkom području uprkos ponovljenim pokušajima UNPROFOR-a da osigura njihovo povlačenje. Na nedavno održanim sastancima beogradske vlasti su obavestile komandanta Snaga da će, u svetlu strateške važnosti poluostrva Prevlake istočno od Dubrovnika koji kontroliše ulaz u Kotorski zaliv, povlačenje JNA zavisiti od demilitarizacije poluostrva Prevlaka i od garancije da teško naoružanje hrvatskih snaga neće biti stacionirano u njegovoj blizini. Beogradske vlasti su zatražile od UNPROFOR-a da bude prisutan na području kako bi obezbedio da se na njemu izvrši demilitarizacija dok se u sklopu opšte političke nagodbe ne reši slučaj upućen Konferenciji Evropske zajednice o Jugoslaviji o utvrđivanju državnih granica na tom području ili dok Međunarodni sud pravde ne donese odluku o tom pitanju. Istakli su da je polustrvo Prevlaka nenaseljeno područje koje se prostire na 93 hektara površine i da ne treba dozvoliti da ono postane uzrok sukoba; po njihovom mišljenju, to je pitanje o kom treba govoriti na političkim pregovorima na Konferenciji ili u sklopu sudske nagodbe. (Beogradske vlasti u New Yorku su pokrenule to pitanje u pismu koje su mi poslale 20. jula 1992. (S/24322).

12. Komandant Snaga je odgovorio da plan koji je odobrio Savet bezbednosti ne podrazumeva davanje nikakvih ustupaka i da on ne može raspravljati o pitanjima koja su van mandata UNPROFOR-a. Međutim, u izvršavanju svojih dužnosti za sprovođenje plana, UNPROFOR je na pregovorima 14. jula u Zagrebu preneo stav beogradskih vlasti. Hrvatske vlasti su izrazile spremnost da razmotre mogućnost da se suzdrže od postavljanja teškog naoružanja na tom području pod uslovom da to učini i Srbija i Crna Gora , a da u oba slučaja situaciju prate vojni posmatrači UNPROFOR-a. UNPROFOR sada vodi hitne razgovore o tome s ciljem rešavanja tog pitanja i obezbeđivanja što skorijeg povlačenje JNA sa dubrovačkog područja. U slučaju da se postigne dogovor u skladu sa navedenim, vratiću se u Savet kako bismo raspravili predloženi produžetak mandata UNPROFOR-a i u dogovor uključili te dodatne zadatke.

II. DOGAĐAJI KOJI IZAZIVAJU ZABRINUTOST

A. Opšta situacija

13. Očito je da su događaji koji su u poslednjih nekoliko meseci uticali na situaciju u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji radikalno izmenili mnoge postavke formulisane u mirovnom planu Ujedinjenih nacija. U tom kontekstu komandant Snaga me je upoznao sa problemima koji su glavni razlog njegove zabrinutosti i za čije bi uspešno rešavanje bilo potrebno odobrenje Saveta ili dodatne izmene mandata UNPROFOR-a.

B. Isterivanje, prisila i zastrašivanje

14. Od samog početka UNPROFOR je suočen sa situacijom u zaštićenim zonama UN-a u kojima se terorističkim metodima, između ostalog fizičkim maltretiranjem, prisilom, šikaniranjem, pa čak i ubistvima, nesrpske porodice prisiljavaju da napuste svoje domove. U ranijim slučajevima, naročito pre nego što je UNPROFOR preuzeo odgovornost nad tim područjem, isterivanje se vršilo otvoreno; porodice su pod fizičkom pretnjom izvodili iz njihovih kuća, odvodili u autobuse i kamione i prevozili na područja izvan područja pod zaštitom UN-a. Takva situacija je bila najočitija u Sektoru istok. Pošto je preuzeo odgovornost nad tim područjem, UNPROFOR je intenzivnim patroliranjem i nadzorom nad kontrolnim punktovima uspeo da zaustavi masovna isterivanja. Međutim, zastrašivanje pojedinaca koji su prisiljeni da napuste svoje domove nastavlja se i dalje i predstavlja prilično velik problem.

15. Vojni komandanti UNPROFOR-a i posmatrači civilne policije su u Sektoru istok nad kojim je UNPROFOR pre dva meseca preuzeo odgovornost napravili detaljnu analizu trenutne situacije. Iz te analize proizlazi da su isterivani naročito pripadnici nesrpske nacionalnosti s imovinom, a posebno vlasnici kuća, vinograda i poljoprivrednih dobara. Takvi ljudi su meta pretnji i raznih zastrašivanja, a posledica toga je da mnogi pripadnici nesrpske nacionalnosti koji nisu napustili područje za vreme sukoba prošle godine to sada čine. Ranije su kuće isteranih ljudi pljačkane, spaljivane ili uništavane, dok se sada u te kuće odmah organizovano useljava, što upućuje na umešanost ili barem odobravanje lokalnih vlasti. Posmatrači civilne policije Ujedinjenih nacija primili su dojave o neposrednoj ili posrednoj umešanosti policije ili paravojnih grupa u te događaje. U drugim slučajevima istražitelji UNPROFOR-a prepoznali su "kolovođe" među srpskim izbeglicama sa drugih područja koji su pronašli utočište u Sektoru istok. Iako je UNPROFOR dostavio kompletan krivični dosje o 11 lica čiji je identitet utvrđen, koja su sredinom maja na brutalan način izvršila proterivanje iz sela Tovarnik, još uvek se čekaju rezultati obećane istrage.

16. Takve akcije se preduzimaju i na područjima Sektora istok koja su pod kontrolom Srba i, u manjem obimu, u sektorima Zapad i Sever. Istovremeno, na područjima Sektora zapad koja su pod hrvatskom kontrolom UNPROFOR je prijavio mnogobrojne slučajeve pljačke i uništavanja kuća Srba koji su u poslednjih godinu dana napustili ta područja. Komandant snaga i njegovo osoblje žestoko su protestovali protiv svih sličnih krivičnih dela kod vlasti u Zagrebu i Beogradu, kao i kod predstavnika lokalnih vlasti, ali se situacija nije vidno poboljšala. Bez snažne akcije najviših nivoa vlasti, UNPROFOR neće moći da iskoreni neprihvatljivu praksu takozvanog "etničkog čišćenja".

17. UNPROFOR smatra da postoji neposredna veza između takve situacije i prisustva velikog broja izbeglica na tim područjima. Ne smanjuje se priliv srpskih izbeglica iz drugih delova Hrvatske, a odnedavno i iz Bosne i Hercegovine, na područja pod zaštitom UN-a. Izbeglice iz Hrvatske, od kojih neke ne vide mogućnost povratka svojim domovima, naročito u zapadnu i srednju Slavoniju, navodno su se uselile u kuće koje su napustili pripadnici nesrpske nacionalnosti. Iako tvrde da imaju pravo da žive u tim kućama dok god im hrvatske vlasti brane da se vrate u svoje, komandant Snaga se plaši da su takve akcije deo zajedničkih mera da se promeni nacionalni sastav stanovništva na tim područjima. Kada je general Nambiar izrazio ozbiljnu zabrinutost u vezi sa tim na sastancima sa beogradskim vlastima, njegovi sagovornici su odgovorili da, iako mogu da spreče preseljenje stanovništva iz Srbije i Crne Gore na područja pod zaštitom UN-a, nisu u položaju da to učine i u slučaju izbeglica iz drugih delova Hrvatske čije su kuće već uništene, kao ni onih iz ratom zahvaćenih područja Bosne i Hercegovine koja direktno ulaze na susedna područja pod zaštitom UN-a. To je stalni problem koji se, prema mišljenju komandanta Snaga, može rešiti samo davanjem ovlašćenja osoblju UNPROFOR-a na ulaznim punktovima u zone pod zaštitom UN-a da sprečavaju ulazak lica koja nisu stanovnici područja pod zaštitom UN-a ili koja su zaista privremeni posetioci tog područja.

18. Problem je naročito zabrinjavajući jer, po završenoj demilitarizaciji područja pod zaštitom UN-a i uspostavljanja mera stabilnosti na tim područjima, plan Ujedinjenih nacija predviđa povratak raseljenih lica kući. To je cilj, a da bi se ispunio, potreban je znatan napor Visokog komesarijata UN-a za izbeglice (UNHCR), aktivna podrška i pomoć UNPROFOR-a i vladinih i zainteresovanih lokalnih vlasti. Osoblje UNHCR-a će morati da uloži velike napore kako bi identifikovalo raseljena lica i utvrdilo jesu li voljna da se vrate u ono što su, u mnogim slučajevima, samo ostaci njihovih kuća, dok će se od svih strana tražiti saradnja i razumevanje. Prema proceni komandanta snaga, još ne postoje uslovi za sprovođenje plana dobrovoljnog masovnog povratka na područja pod zaštitom UN-a.

C. Kontrola međunarodnih granica

19. Otkad su strane prihvatile mirovni plan Ujedinjenih nacija, a Savet ga odobrio, republike na području stekle su svojstvo međunarodnog pravnog lica, a tri republike su postale države članice Ujedinjenih nacija. Tokom sastanaka sa komandantom Snaga u Zagrebu, hrvatske vlasti su u nekoliko navrata postavile pitanje kontrole granica područja pod zaštitom UN-a u slučajevima kada se one podudaraju sa sadašnjim međunarodnim granicama. Sektor istok deli granicu sa Mađarskom i Srbijom; ostala tri sektora dele granicu sa Bosnom i Hercegovinom. Ekonomske sankcije koje su Rezolucijom 757 (1992) uvedene Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori) dodatno su zakomplikovale situaciju.

20. Hrvatska vlada je prvo predložila da joj se dozvoli da preuzme kontrolu nad ulaznim graničnim punktovima i uspostavi carinsku i useljeničku proceduru. Međutim, složila se s tim da to ne bi bilo u skladu sa planom koji, kako sam istakao u svom izveštaju od 4. februara 1992. (S/23513, tačka 9), isključuje uspostavljanje hrvatskih zakona i institucija na područjima pod zaštitom UN-a sve dok se ne postigne opšti politički dogovor. U isto vreme komandant Snaga izveštava o velikoj zabrinutosti vlade Republike Hrvatske zbog priliva srpskih izbeglica koji je uzrokovao promene demografske strukture na područjima pod zaštitom UN-a. Hrvatske vlasti su takođe izrazile zabrinutost zbog mogućnog preseljenja prirodnih resursa, pa čak i demontirane industrijske infrastrukture, iz Baranje i istočne Slavonije u Srbiju. Iako razlozi za zabrinutost izgledaju valjani i opravdani, Hrvatska bi ponovnim uspostavljanjem svojih zakona, useljeničkih i carinskih vlasti i policije na područjima pod zaštitom UN-a u sadašnjim uslovima postupila protivno planu. Štaviše, svaki takav pokušaj obezvredio bi osnovu plana i povećao opasnost nastavka neprijateljstva.

21. Mirovnim planom Ujedinjenih nacija UNPROFOR dobija izričito ovlašćenje da isključivo sprečava dovoženje naoružanja, municije i drugog ratnog materijala na područja pod zaštitom UN-a. Ako se smatralo primerenim da Ujedinjene nacije reaguju na zabrinutost Hrvatske u vezi sa graničnom kontrolom, mandat UNPROFOR-a bi se dalje proširio kako bi uključio dozvolu da vrši useljeničke i carinske funkcije na međunarodnim granicama. U slučaju Sektora istok, ta ovlašćenja bi uključivala kontrolu koju zahtevaju sankcije Saveta bezbednosti Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori). Da bi kontrola UNPROFOR-a bila uspešna, UNPROFOR-u bi takođe bila potrebna dozvola da odredi ovlašćene granične prelaze i presreće sva lica koja pokušavaju da pređu granicu na drugim mestima.

22. Prosečna dužina međunarodnih granica četiri sektora je 639 kilometara sa 45 zemljanih prelaza i 21 rečnim prelazom. UNPROFOR je postavio kontrolne punktove na 46 prelaza, a čestim patrolama kontroliše ostale. Čak kad bi se mogle koristiti dodatne helikopterske patrole, bilo bi nepraktično vršiti potpun nadzora nad celom dužinom granica. Ljudstvo potrebno za kontrolisanje graničnih prelaza iz gorenavedenih razloga uključivalo bi pripadnike policije, službenike useljeničke i carinske službe i vojno osoblje. Ako bi 46 graničnih prelaza na kojima UNPROFOR već ima kontrolne punktove bilo otvoreno 10 sati dnevno, bila bi potrebna još 184 policajaca, 276 pripadnika useljeničke službe i 276 carinika. (Ostalih 20 graničnih prelaza bi se smatralo zatvorenim.) Dobar deo zaposlenih u useljeničkoj i carinskoj službi mogao bi da se popunjava iz redova lokalnog stanovništva. Takva promena zahtevala bi pomoć jedinice za specijalističku administrativnu i pravnu podršku sastavljenu od otprilike 80 pripadnika koji bi imali podršku efikasne baze elektronskih podataka.

D. Humanitarna situacija na područjima pod zaštitom UN-a

23. Nastavljaju se borbe u delovima Bosne i Hercegovine koji graniče sa područjima pod zaštitom UN-a i izazivaju ozbiljne poteškoće u sektorima Sever i Jug. Iz humanitarnih razloga osoblje UNPROFOR-a učestvuje u spasavanju i zbrinjavanju izbeglica koji beže od borbi u Bosni i Hercegovini, iako je taj deo posla tehnički van mandata UNPROFOR-a i iscrpljuje njegova ionako oskudna sredstva. Srbi na područjima pod zaštitom UN-a sve češće učestvuju u sukobu u Bosni i Hercegovini i time otežavaju UNPROFOR-ov pokušaj da demilitarizuje područja pod zaštitom UN-a. Ljudstvo UNPROFOR-a je u nekoliko navrata uhvaćeno u unakrsnoj vatri između snaga teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine i srpskih snaga koje su sa područja pod zaštitom UN-a otvarale vatru u podršku Srbima sa bosanskohercegovačke strane granice.

24. Sukob u Bosni i Hercegovini je u velikoj meri prekinuo ekonomske veze koje su ranije postojale između područja pod zaštitom UN-a i drugih jugoslovenskih republika. Sa tim u vezi, Generalni sekretar je iz raznih izvora primio apele za humanitarnu pomoć stanovništvu /kraj teksta/.


DODATAK 3

IZVEŠTAJ GENERALNOG SEKRETARA U SKLADU S
REZOLUCIJOM 815 (1993) SAVETA BEZBEDNOSTI

UVOD

1. U 3. tački Rezolucije 815 (1993) od 30. marta 1993. kaže se da je Savet bezbednosti odlučio da mesec dana posle donošenja te rezolucije ili u bilo koje vreme kada to zatraži generalni sekretar ponovo razmotri mandat Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR) u svetlu događaja na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (MKBJ) i situacije na terenu. U 6. tački iste rezolucije Savet traži da generalni sekretar odmah javi Savetu kako da se uspešno sprovede mirovni plan Ujedinjenih nacija za Hrvatsku. U 4. tački Savet je odlučio da produži privremeni mandat UNPROFOR-a do 30. juna 1993. Ovaj izveštaj upućen Savetu sadrži privremenu procenu događaja koji se odnose na mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj.

I. MIROVNI PLAN UJEDINJENIH NACIJA ZA HRVATSKU

2. Mandat Ujedinjenih nacija u Hrvatskoj je nastao prvenstveno na osnovu sledećih rezolucija Saveta bezbednosti: Rezolucije 743 (1992) od 21. februara 1992, kojom se osniva UNPROFOR u skladu sa Mirovnim planom (S/23280, dodatak III) o područjima pod zaštitom UN-a (UNPA zone) u Hrvatskoj; Rezolucije 762 (1992) od 30. juna 1992, kojom je formirana zajednička komisija za praćenje progresivnog povratka "ružičastih zona" pod hrvatsku kontrolu; Rezolucije 769 (1992) od 7. avgusta 1992. kojom UNPROFOR dobija ovlašćenje da vrši graničnu kontrolu na međunarodnim graničnim prelazima prema područjima pod zaštitu UN-a; Rezolucije 779 (1992) od 6. oktobra 1992, koja se odnosi na poluostrvo Prevlaka i koja UNPROFOR-u daje dozvolu da preuzme kontrolu nad branom Peruća; Rezolucije 802 (1993) od 25. januara 1993, koja poziva na prekid vatre i druge mere posle oružanog upada Hrvatske vojske 22. januara 1993; Rezolucije 807 (1993) od 19. februara 1993, koja sadrži dodatne odredbe u vezi s događajima od 22. januara i kasnijim događajima, kojom se mandat UNPROFOR-a produžuje do 31. marta 1993; i Rezolucije 815 (1993) od 30. marta 1993, kojom se privremeni mandat UNPROFOR-a produžuje do 30. juna 1993. Generalni sekretar redovno izveštava Savet bezbednosti o tome kako UNPROFOR sprovodi te glavne rezolucije.

3. Mirovni plan za Hrvatsku predviđa povlačenje Jugoslovenske narodne armije (JNA) i demilitarizaciju područja pod zaštitom UN-a, povratak izbeglica, ponovno uspostavljanje policijskih snaga i mere normalizacije. Iz poslednjeg izveštaja od 10. februara 1993. (S/25264 i ispravka 1) vidljivo je da je UNPROFOR-ovo iskustvo sa tim u vezi dvojako. Odsustvo saradnje lokalnih srpskih vlasti u mnogim pitanjima i kasnije vojne i druge akcije hrvatskih vlasti sprečavaju uspešno sprovođenje plana. Neposredne i posredne posledice upada Hrvatske vojske 22. januara bile su naročito pogubne. Generalni sekretar je obavestio Savet bezbednosti da UNPROFOR nije uspeo da obezbedi uslove mira i bezbednosti za dobrovoljni povratak izbeglica i raseljenih lica njihovim kućama (ibid., tačka 13).

4. Osnovna dimenzija tadašnjeg mirovnog plana bio je njegov privremeni karakter, odnosno to što je on trebalo da ostane na snazi samo dok se ne postigne opšte političko rešenje i što nije prejudicirao ishod pregovora. Nadalje se pretpostavljalo da će te pregovore voditi Konferencija o Jugoslaviji koju je osnovala Evropska zajednica pod predsedavanjem Lorda Carringtona. Princip te konferencije nastale na osnovu sporazuma od 4. oktobra 1991. bio je da neće biti unilateralnog prilagođavanja granica (S/23169, tačka 21). Prema tome, u teoriji je postojala mogućnost da se problem između Republike Hrvatske i srpskog stanovništva koje je živelo na područjima pod zaštitom UN-a i "ružičastim zonama" reši dogovorom o prilagođavanju granica. Međutim, tokom pregovora o mirovnom planu lokalnom srpskom vođstvu na područjima koja su kasnije došla pod zaštitu UN-a stalno je isticano da im za postizanje zajedničkog dogovora praktično jedino preostaje da prihvate hrvatski suverenitet u zamenu za svoja manjinska prava. Oni nikad nisu prihvatili tu ponudu niti pokušali prikriti svoju odlučnost da insistiraju na nezavisnosti od Hrvatske.

5. Već u avgustu 1992, kada je Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji zamenila Konferenciju Evropske zajednice o Jugoslaviji kao forum za pregovore o dogovoru, niz političkih događaja promenio je okvir u kojem bi takav dogovor mogao da se postigne. Prihvatanjem Hrvatske kao države članice Ujedinjenih nacija u maju 1992. godine postalo je sasvim jasno da dogovor treba da se traži bez zahteva za promenom međunarodno priznatih granica te države. To je postalo jasno kada je Savet bezbednosti u 5. tački Rezolucije 815 (1993) odlučio da podrži "kopredsedavajuće Glavnog odbora Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji u njihovim pokušajima da pomogne u definisanju budućeg statusa teritorija koje sačinjavaju područja pod zaštitom UN-a (UNPA zone) i integralni su deo teritorije Republike Hrvatske…" /prevod s engleskog/

6. Kopredsedavajući su ionako već vodili pregovore imajući to u vidu. Međutim, Savet bezbednosti je sada službeno obznanio da međunarodna zajednica neće uzimati u obzir zahtev lokalnih srpskih vlasti da budu priznate kao suvereni entitet (tzv. "Republika Srpska Krajina"). Težnja lokalnih Srba ka suverenitetu je u velikoj meri odredila njihov stav prema prisustvu UNPROFOR-a i odredbama mirovnog plana. Njihovo odbijanje demilitarizacije zasnovano je na strahu od prisilnog uvlačenja u Hrvatsku.

7. Lokalni Srbi su odbijali saradnju i u vezi sa sprovođenjem Rezolucije 769 Saveta bezbednosti (1992), na osnovu koje UNPROFOR dobija ovlašćenje da uspostavi graničnu kontrolu na međunarodnim granicama na područjima pod zaštitom UN-a. U nedostatku takve granične kontrole, Savet bezbednosti u 12. tački Rezolucije 820 (1993), kojom se uvode dodatne sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori), uspostavlja sistem mera prema kojem se dozvoljava uvoz, izvoz i prolaz robe kroz područja pod zaštitom UN-a u Republici Hrvatskoj i onim područjima Bosne i Hercegovine koja su pod kontrolom snaga bosanskih Srba, izuzev osnovnih humanitarnih potrepština, uključujući medicinski materijal i hranu koje dele međunarodne humanitarne organizacije, samo uz propisno ovlašćenje Vlade Republike Hrvatske ili Vlade Republike Bosne i Hercegovine. Dana 27. aprila 1993. održan je sastanak između predstavnika UNPROFOR-a i srpskih vlasti, tokom kojeg je ponovo pokušano da se obezbedi njihov pristanak za sprovođenje Rezolucije 769 (1992). Na sastanku je srpska strana izjavila da se, uzimajući u obzir Rezoluciju 820 (1993), takav dogovor ne može u tom času uzeti u obzir i da oni smatraju da je ideja da Hrvatska reguliše trgovinu u područjima pod zaštitu UN-a neposredno kršenje mirovnog plana.

8. Što se tiče Rezolucije 802 (1993), predstavnici kopredsedavajućih u New Yorku, Ženevi i drugde nadugo su pregovarali s obema stranama kako bi obezbedili saglasnost o sprovođenju odredaba o prekidu vatre i ostalih odredaba u vezi sa tim. Dana 6. aprila 1993. potpisan je privremeni sporazum koji je trebalo da podrže obe strane (S/25555, dodatak). Iako su predstavnici UNPROFOR-a održali tri duga sastanka sa vlastima lokalnih Srba kako bi im objasnili kako će operativno sprovesti sporazum i razjasnili ostala pitanja s tim u vezi, srpska strana od 10. maja 1993. nije dala podršku tom sporazumu.

II. USPOSTAVLJANJE MIRA

9. Kopredsedavajući Glavnog odbora Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji pokušali su u poslednjih nekoliko nedelja da vode pregovore s obe strane. Jasno je da je odnos Hrvata i Srba u Republici Hrvatskoj od osnovnog značaja za rešenje krize. Nažalost, zbog onoga što se desilo poslednjih meseci smanjuju se izgledi za prijateljski saživot te dve grupe i ako se trenutni tok događaja brzo ne obrne, situacija može da se pogorša. Položaj manjinskih grupa, koji se polako stabilizovao na područjima pod zaštitom UN-a i izvan njih, pogoršao se od događaja 22. januara 1993. Preostali Hrvati na područjima pod zaštitom UN-a u mnogim slučajevima su bili meta nemilosrdnog proganjanja, ubistva, napada, oružane pljačke i paljevine. UNPROFOR je morao da obezbedi zaštitu sela i, u krajnjim slučajevima, da pomogne pri preselenju nekoliko stotina ugroženih civila na neko bezbedno mesto u Hrvatskoj uz saradnju a ponekad i na uporno insistiranje hrvatske Vlade. To je tragična humanitarna situacija, koja je potpuno u suprotnosti sa dužnostima UNPROFOR-a navedenim u mirovnom planu da se pokušaju reintegrisati hrvatske i srpske zajednice.

10. Istovremeno Kancelarija Visokog komesara za izbeglice (UNHCR) javlja da srpsko stanovništvo iz Hrvatske kontinuirano, u velikom broju odlazi iz Hrvatske, najčešće za Srbiju. Prema podacima UNHCR-a od 19. marta 1993, broj srpskih izbeglica i raseljenih lica koji su pobegli iz Hrvatske u Srbiju i na područja pod zaštitom UN-a (otprilike 251.000) sada premašuje broj Hrvata koji su sa područja pod zaštitom UN-a otišli u Hrvatsku.

11. Jasno je da se za stvaranje razumnih osnova za trajni mir moraju ispuniti tri uslova:

(a) mora se poštovati suverenitet i integritet države Hrvatske;

(b) moraju se očuvati osnovni interesi većinskog hrvatskog stanovništva, a istovremeno ih treba uskladiti sa pravima manjine i političkom autonomijom Krajine;

(c) treba omogućiti da se srpsko stanovništvo u Hrvatskoj oseća bezbedno u okviru državnih granica kako ne bi tražilo osnovnu bezbednost van granica /Hrvatske/.

12. Da bi se to ostvarilo u trenutnim okolnostima u Hrvatskoj, potreban je veliki napor svih zainteresovanih strana, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice. Srpske vođe na područjima pod zaštitom UN-a i dalje odbijaju ideju da ta područja budu deo Hrvatske, tvrdeći da im je neprihvatljiv "manjinski" status u Republici Hrvatskoj. Uprkos tome, razni elementi mirovnog plana i napori kopredsedavajućih da pregovorima postignu trajno rešenje predstavljaju korak u pravom smeru. Međutim, komandant Snaga kaže, a ja se slažem sa njim, da ne treba gajiti iluzije: ni u kom slučaju nije jasno da li je ijedna grupa spremna da prihvati tražena samoograničenja niti da zauzme tolerantan stav prema nacionalnom ili kulturnom pluralizmu koji je jedina garancija trajne stabilnosti u državi i regiji. Treba istaknuti da bi moglo proteći dosta vremena dok se postigne takvo rešenje i dok se ponovo uspostavi poverenje.

III. TRENUTNA SITUACIJA NA PODRUČJIMA POD ZAŠTITOM UN-a i U RUŽIČASTIM ZONAMA

13. Zbog raznih događaja opisanih u prvom delu gore i zastoja u pokušajima kopredsedavajućih da se uspostavi mir, ozbiljno zabrinjava trenutna situacija na područjima pod zaštitom UN-a i u "ružičastim zonama". Nastavak neprijateljstava uprkos Rezoluciji 802 (1993), uključujući učestalo granatiranje isključivo civilnih ciljeva sa obe strane i dojave o budućim upadima, prouzrokuju napetosti na područjima pod zaštitom UN-a koje su, od osnivanja UNPROFOR-a, dosegli dosad najviši stepen. Na primer, granatiranja minobacačima, artiljerijom, tenkovima i raketama postala su učestala pojava u isključivo civilnim naseljima u Gospiću, Zadru, Šibeniku, Benkovcu, Obrovcu i Kistanju, gde je poginulo i stradalo mnogo ljudi, a oštećene su bolnice, škole i kuće. Dana 21. aprila jedan pripadnik zajedničkog češko-slovačkog bataljona UNPROFOR-a poginuo je u granatiranju Hrvatske vojske dok je vršio svoje dužnosti. Komandant Snaga je najstrože protestovao u Zagrebu i Kninu protiv takvih flagrantnih kršenja humanitarnog zakona.

14. Povećavaju se ograničenja kretanja UNPROFOR-u koja su nametnule vlasti lokalnih Srba, naročito u sektorima Sever i Jug. To pogađa sve elemente UNPROFOR-a, ali posebno drastično utiče na rad Vojnih posmatrača UN-a i Civilne policije Ujedinjenih nacija (UNCIVPOL). Ponekad ne mogu da izađu iz većih gradova, a ozbiljno je smanjena i mogućnost izveštavanja o prekidu vatre i drugim događajima na područjima sukoba u vezi s humanitarnom situacijom. Na drugim mestima, prelazni punktovi su često zatvoreni, što sprečava normalan prolaz logističkih i humanitarnih konvoja. Uvedena su ograničenja vazdušnog kretanja UNPROFOR-a, tako da su čak i izviđački letovi dozvoljeni tek pošto je pregovorima postignut dogovor o vazdušnim koridorima.

15. Osim toga, stav Srba prema UNPROFOR-u se znatno pogoršao. Jednom prilikom 7. aprila 1993. dva nigerijska vojnika su ubijena, a jedan je ranjen na kontrolnom punktu. Bilo je i drugih stradalih (od 27. marta desilo se 12 napada na pripadnike UNPROFOR-a u kojima je poginuo jedan, a ranjeno pet vojnika UNPROFOR-a), pripadnici UNPROFOR-a su svakodnevno izloženi neprijateljstvima, a često se dogodi da su meta pretnji oružjem i nasilnog ponašanja na kontrolnim punktovima. Dana 7. i 14. aprila na sastancima održanim sa ciljem rešavanja tih problema, predstavnici vlasti lokalnih Srba rekli su zameniku načelnika misije UNPROFOR-a da, iako osuđuju takve postupke i incidente i žele da UNPROFOR zadrži svoju zaštitnu ulogu, ne mogu obuzdati svoje stanovništvo koje UNPROFOR vidi kao neprijateljsku silu. Izjavili su da bi hteli da UNPROFOR prihvate kao "istinski zaštitnu snagu", ali su nedavni događaji potpuno poljuljali njihovo poverenje u nepristrasnost snaga UNPROFOR-a. Neprijateljstvo je naročito izraženo prema bataljonima koji se sastoje od pripadnika određenih nacionalnosti, koji su prisiljeni da preduzimaju specijalne mere zaštite. Osim toga, UNPROFOR-u se upućuju pretnje da će njihovi pripadnici biti uzeti kao taoci ili da će se nad njima izvršiti osveta ako strane vlade pribegnu upotrebi oružane sile protiv srpskih vojnika u raznim delovima bivše Jugoslavije.

16. Iako UNPROFOR svakodnevno pokušava da privoli na saradnju srpsko vođstvo na područjima pod zaštitom UN-a, ključni problem ostaje njihova nespremnost da prihvate osnovne pretpostavke UNPROFOR-ovog mandata navedene u rezolucijama Saveta bezbednosti. Dana 30. aprila 1993. generalni sekretar je primio pismo srpskih vlasti u kom one, između ostalog, traže da objasni da li još uvek postoji originalni mirovni plan, da "premesti" UNPROFOR "uz liniju sukoba koja je postojala u januaru 1993" i izjavljuju da će ako ne budu zadovoljeni njihovi zahtevi, "neko morati da preuzme odgovornost pred istorijom zbog mogućeg zaoštravanja vojnih sukoba".

17. Kao što je rečeno u prethodnom kratkom opisu situacije u zoni odgovornosti UNPROFOR-a, UNPROFOR je suočen sa ozbiljnim poteškoćama u izvršavanju svojih dužnosti, a njegovi pripadnici su u opasnosti. Pod takvim okolnostima, UNPROFOR trenutno nije u mogućnosti da ispuni svoj mandat u Hrvatskoj.

IV. KOMENTAR

18. Savet će se prisetiti da sam, u izveštaju od 15. februara 1992. u kom sam savetovao da se formira UNPROFOR (S/23592), izrazio zabrinutost o kompleksnosti i opasnostima situacije u Jugoslaviji i naveo da "ostaje niz pitanja na koja nije odgovoreno o obimu u kom će UNPROFOR u praksi dobivati potrebnu saradnju" (28. tačka). Tok dosadašnjih događaja nije značajno ublažio moju prvobitnu bojazan. Srpska strana koristi prisutnost UNPROFOR-a da zamrzne postojeći "status quo" pod "zaštitom" UNPROFOR-a i istovremeno formira "državu" "Republiku Srpsku Krajinu" u zoni odgovornosti UNPROFOR-a. U međuvremenu, hrvatska strana insistira na tome da je, od dana kada je plan sastavljen, priznanjem Hrvatske i njenim prihvatanjem u Ujedinjene nacije pronađeno "opšte političko rešenje" koje se tražilo u to vreme; Srbi stoga moraju prihvatiti vlast iz Zagreba protiv koje su se ispočetka i pobunili. U vezi s tim pitanjem ove dve strane imao vrlo malo dodirnih tačaka, a možda nijednu.

19. Iako je UNPROFOR uspeo da obezbedi potpuno povlačenje JNA, da održi mir i smanji zastrašivanje civila na područjima pod zaštitom UN-a, nije uspeo da ispuni druge aspekte prvobitnog mirovnog plana. Srbi nisu izvršili demilitarizaciju područja pod zaštitom UN-a kao što se tražilo Rezolucijom 743 Saveta bezbednosti (1992), što je znatno usporilo povratak izbeglica i raseljenih lica na područja pod zaštitom UN-a. Osim toga, odbili su da sarađuju s UNPROFOR-om pri sprovođenju Rezolucija 762 (1992) (povratak "ružičastih zona" hrvatskim vlastima) i 769 (1992) (kontrola granica na područjima pod zaštitom UN-a). Nametnuli su ograničenje kretanja UNPROFOR-a, naročito u Sektoru jug, što je ozbiljno ugrozilo posmatračke dužnosti UNPROFOR-a. U drugu ruku, hrvatska strana je pokazala nestrpljivost s Ujedinjenim nacijama i tri puta (u junu 1992. i januaru i aprilu 1993) krenula u ofanzivu preko linija sukoba. Stav hrvatske Vlade (ponovljen poslednji put u dokumentima S/25447, S/25601 i S/25766) jeste da bi UNPROFOR-u trebalo dati ovlašćenje da obaveže Srbe da se pridržavaju rezolucija Saveta bezbednosti imajući u vidu konkretne ciljeve u tačno zadatom roku. U protivnom, hrvatska Vlada je jasno dala do znanja da će odbiti dalja produženja mandata UNPROFOR-a.

20. Po mom mišljenju, uzimajući u obzir gotovo nepomirljive stavove dveju strana, Savet bezbednosti ima tri mogućnosti:

(a) da mandat proglasi nesprovedivim zbog odbijanja srpske strane da sarađuje i da povuče svoje snage. Mislim da o tome treba razmisliti, iako me brine to što bi takav korak gotovo izvesno uzrokovao nastavak neprijateljstava koji bi Ujedinjene nacije ponovo bile pozvane da okončaju. U vreme kad pred Ujedinjenim nacijama stoje prilično značajni zahtevi za očuvanje mira u celom svetu, nije ispravno to što nijedna strana nije zadovoljna sadašnjim angažovanjem UNPROFOR-a i niti to što bi za svaku eventualnu promenu bilo potrebno više optimizma nego što ga opravdava situacija na terenu. Pošto bi obe strane trebalo da daju saglasnost za svaki novi predlog o promeni situacije opisan u 1. i 2. delu ovog izveštaja i pošto je takvu saglasnost očito nemoguće dobiti, Savet bezbednosti bi mogao da odluči da ne troši ograničena sredstva međunarodne zajednice tako što će u Hrvatskoj zadržati velike snage čiji se mandat pokazao nesprovodiv. Savet bezbednosti je iz primera Privremenih snaga Ujedinjenih snaga u Libanu (UNIFIL) naučio da produžetak angažovanja snaga za održavanje mira čiji se mandat ne može sprovesti postaje skup i neodređen zadatak koji povlači prilično visok rizik od velikog broja žrtava. Proglašenjem svoje namere da na kraju sadašnjeg mandata (30. juna) povuče snage UNPROFOR-a, Savet bezbednosti bi svim stranama poslao jasnu poruku da samo njihova spremnost da ozbiljno pregovaraju može da uveri međunarodnu zajednicu da održi UNPROFOR na životu. Varijanta istog pristupa podrazumeva donošenje odluke da Savet bezbednosti povuče snage UNPRFOR-a ukoliko obe strane ne naprave pomak u političkim pregovorima pre kraja sadašnjeg mandata;

(b) da prihvati hrvatski stav i odobri akciju kojom će prisiliti Srbe da popuste. To bi bilo ravno ulaženju UNPROFOR-a u rat sa Srbima na područjima pod zaštitom UN-a i u "ružičastim zonama". Ni komandant Snaga ni ja ne smatramo da bi međunarodna zajednica trebala postati strana u sukobu koja će koristiti vojnu snagu da nametne rešenje u onom što i dalje ostaje međunacionalni sukob. Osim toga, nije jasno da li bi se zemlje koje šalju svoje vojnike složile da te vojnike stave na raspolaganje u tu svrhu. Trenutna veličina i naoružanje snaga UNPROFOR-a ne bi ni u kom slučaju bili dovoljni za izvršenje takvog zadatka. Rešenje da se akcijom izvrši prisila zahtevala bi od Saveta bezbednosti da znatno proširi snage UNPROFOR-a. Čak kad bi i države članice stavile dovoljan broj vojnika na raspolaganje, što ne smatram verovatnim, ne bih bio u stanju da Savet bezbednosti uverim u to da bi to bio ispravan ili hvale vredan način korišćenja ograničenih vojnih sredstava Ujedinjenih nacija;

(c) da ostavi UNPROFOR na mestu angažovanja bez promena mandata, ali s ograničenim povećanjem njegovih vojnih kapaciteta. Jedino opravdanje takvog rešenja je visoki rizik povezan sa prethodna dva. Kratkoročno bi UNPROFOR pokušao da ograniči neprijateljstva. Dugoročno bi postojala nada da će sankcije nametnute Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori) i rastući pritisak koju međunarodna zajednica vrši na bosanskim Srbima, kao i učestali pokušaji kopredsedavajućih da uspostave mir, ojačati one elemente među krajiškim Srbima koji žele da sarađuju u sprovođenju rezolucija Saveta bezbednosti i time dozvoliti UNPROFOR-u da izvrši svoj prvobitni mandat.

21. Slabosti tog rešenja su očite. Prvo, UNPROFOR bi, kao i dosad, vršio dužnosti "uspostavljanja mira", koje zahtevaju određeni stepen saglasnosti i saradnje sukobljenih strana koje on trenutno ne uživa i koje sam po sebi, bez promena u spoljnopolitičkom okruženju, vrlo teško može obezbediti. Drugo, to rešenje bi zahtevalo i promenu stava Vlade Republike Hrvatske pošto bi Savet bezbednosti zapravo tražio od hrvatskih vlasti da i dalje tolerišu status quo u očekivanju promene u neizvesnoj budućnosti. Hrvatska Vlada je dosledna svom stavu da nije spremna da beskonačno čeka ponovnu uspostavu svoje vlasti nad zonom odgovornosti UNPROFOR-a. Ukoliko bi Savet bezbednosti odobrio to rešenje, bilo bi potrebno dobiti saglasnost Vlade Republike Hrvatske. Ako stav Vlade ostane nepromenjen, UNPROFOR bi morao da se povuče.

22. Prema mišljenju komandanta Snaga, zadržavanje UNPROFOR-a u Hrvatskoj posle 30. juna 1993. obavezno bi za sobom povlačilo povećanje brojnog stanja UNPROFOR-a na sledeći način:

(a) Povećanje brojnog stanja češkog "mini-bataljona" do punog sastava bataljona, tj. dodatnih 400 pripadnika, uključujući sve vojnike i oficire;

(b) Upućivanje dodatnih 20 oklopnih transportera u svaki od osam bataljona koji dosad nisu imali dovoljan broj oklopnih transportera, tj. ukupno 160 oklopnih transportera kojim bi se poboljšala odbrambena sposobnost i pokretljivost Snaga;

(c) Dodatnih 50 vojnih posmatrača Ujedinjenih nacija raspoređenih na svim sektorima, što bi doprinelo UNPROFOR-ovoj sposobnosti posmatranja i izveštavanja. Vojni posmatrači UN-a bi koristili oklopna (ali nenaoružana) patrolna kola.

23. Nakon što sam pažljivo razmotrio sve tri mogućnosti, zaključio sam da trenutno ne bi bilo preporučljivo da Savetu bezbednosti savetujem ijedno od tih rešenja. Politička i vojna situacija, ne samo u Hrvatskoj, već u Srbiji i Crnoj Gori, izuzetno je nestabilna. Osim toga, upravo sam imenovao Thorvalda Stoltenberga za novog kopredsedavajućeg Ujedinjenih nacija u Glavnom odboru Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju i mog specijalnog izaslanika za bivšu Jugoslaviju. Pre nego što Savetu bezbednosti dam preporuku o budućnosti UNPROFOR-a u Hrvatskoj, hteo bih da sačekam izveštaj g. Stoltenberga posle njegove posete tom području koja tek predstoji.

24. U okolnostima opisanim u ovom izveštaju od ključne je važnosti da se što pre sprovede sporazum o prekidu vatre koji zahtevaju odredbe Rezolucije 802 (1993). Čim srpska strana potvrdi sporazum potpisan u Ženevi, UNPROFOR će ga sprovesti i to tako što će prvo razmestiti postojeće vojne snage i policiju. Kao što sam objasnio u ranijem izveštaju (S/25555), takvo razmeštanje ne može da se izvrši bez pojačanja i to na sledeći način:

(a) dva bataljona mehanizovne pešadije koji se sastoji od otprilike 1.800 pripadnika, uključujući sve vojnike i oficire;

(b) dve inženjerijske čete od otprilike 300 pripadnika, uključujući sve vojnike i oficire;

(c) pedeset vojnih posmatrača UN-a.

Sprovođenje Rezolucije 802 (1993) nije samo izuzetno važno već bi ponovo potaknulo proces stvaranja mira i normalizacije života, što bi UNPROFOR-u pomoglo da izvrši svoje zadatke. Međutim, UNPROFOR nema ni mandat ni sredstva da stranama nametne sprovođenje Rezolucije.

25. Dok Savet razmatra gore navedena povećanja brojnog stanja UNPROFOR-a u Hrvatskoj, zamolio bih ga da, nezavisno od toga, odobri povećanje brojnog stanja Francuskog bataljona u Sarajevu za dodatnih 150 pripadnika, uključujući sve vojnike i oficire, što komandant Snaga smatra neophodnim na osnovu operativnog iskustva UNPROFOR-a u tom gradu.

26. Sa tim u vezi, moram izraziti ozbiljnu zabrinutost zbog toga što države članice nisu uplatile u potpunosti i na vreme svoja dugovanja za UNPROFOR, zbog čega već nekoliko meseci kasne isplate zemljama koje šalju vojnike. Devet država članica koje pešadijske bataljone stavljaju na raspolaganje UNPROFOR-u zvanično su se obratile Sekretarijatu i obavestile ga o poteškoćama zbog kašnjenja isplata. Jedna država je izjavila da namerava da povuče svoje vojnike iz snaga UNPROFOR-a, a druge dve od kojih se tražilo povećanje broja vojnika dale su do znanja da bi imale ozbiljne finansijske teškoće da ispune taj zahtev. Stoga u ovom trenutku Sekretarijatu nije poznata nijedna država članica koja je spremna da pošalje jedan pešadijski bataljon snagama UNPROFOR-a, čak i ako sprovođenje sporazuma o prekidu vatre opisano u tački 24 gore postane izvedivo. Ponovo bih želeo da pozovem države članice da ispoštuju svoje finansijske obaveze prema Organizaciji bez kojih će uloga Ujedinjenih nacija da održava mir biti ugrožena.

27. Na kraju bih želeo da ponovim da je od najveće važnosti da se, uz rad snaga za održavanje mira, što pre nastavi proces aktivnog pregovaranja pod pokroviteljstvom Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju kako bi se pronašla dugoročna rešenja koja se odnose na područja pod zaštitom UN-a i, što je još važnije, na odnos između Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

28. Procena predviđenih troškova predloga navedenih u tačkama 22, 23 i 24 gore uskoro će se dostaviti kao dodatak ovom izveštaju.


DODATAK 4

/kopija teksta pod naslovom "OSUDA HRVATSKOG NAPADA NA SRPSKU KRAJINU" - Rezolucija 802, 25. januar 1993. na srpskom jeziku/

Br. 287

REZOLUCIJA 802 (1993)
koju je usvojio Savet bezbednosti na 3163. sednici
25. januar 1993.

Savet bezbednosti,

Potvrđujući svoju rezoluciju 713 od 25. septembra 1991. i sve naredne relevantne rezolucije,

Potvrđujući posebno svoju privrženost mirovnom planu Ujedinjenih nacija (tzv. Vensov plan pod brojem S/23280, aneks III),

Duboko zabrinut informacijama dobijenim od Generalnog sekretara 25. januara 1993, o brzom i nasilnom pogoršanju situacije u Hrvatskoj do čega je došlo usled vojnog napada hrvatskih oružanih snaga na područje pod zaštitom mirovnih snaga (UNPROFOR),

Žestoko osuđujući ove napade koji su doveli do žrtava i gubitaka života vojnika iz sastava UNPROFOR kao i među civilnim stanovništvom,

Duboko zabrinut zbog nedostataka saradnje poslednjih meseci sa srpskim lokalnim vlastima u područjima pod zaštitom UNPROFOR, njegovim nedavnim prisvajanjem teškog naoružanja koje je bilo pod kontrolom UNPROFOR, kao i pretnjama širenja sukoba,

1. Zahteva trenutni prekid neprijateljskih aktivnosti od strane hrvatskih oružanih snaga unutar i oko od strane UN zaštićenih područja i povlačenje hrvatskih oružanih snaga iz ovih područja;

2. Oštro osuđuje napade od strane tih snaga na UNPROFOR koji obavlja svoj zadatak zaštite civila na zaštićenim područjima, i zahteva njihov trenutni prekid;

3. Zahteva takođe da se teško naoružanje zaplenjeno iz skladišta koja kontroliše UNPROFOR trenutno vrati pod kontrolu UNPROFOR;

4. Zahteva da sve strane u sukobu i druge koje su u pitanju striktno sprovede sporazumni prekid vatre koji je već postignut i u punoj meri i bezuslovno primene mirovni plan Ujedinjenih nacija (Vensov), uključujući raspuštanje i demobilizaciju jedinica srpske teritorijalne odbrane i drugih jedinica koje imaju sličnu funkciju;

5. Izražava saučešće porodicama poginulog osoblja snaga UNPROFOR;

6. Zahteva od svih strana u sukobu i drugih zainteresovanih da u potpunosti poštuju bezbednost osoblja UN;

7. Poziva Generalnog sekretara da preduzme sve neophodne korake u pravcu bezbednosti osoblja UNPROFOR;

8. Poziva sve strane kao i druge u pitanju da sarađuju sa UNPROFOR u razrešavanju svih ostalih problema vezanih za primenu mirovnog plana, uključujući omogućavanje civilnog saobraćaja slobodnom upotrebom prelaza Maslenica;

9. Još jednom poziva sve strane u sukobu i druge zainteresovane da u punoj meri sarađuju sa međunarodnom konferencijom o bivšoj Jugoslaviji i da se uzdrže od svakih aktivnosti i pretnji koje bi mogle ugroziti sadašnje napore usmerene ka postizanju političkog rešenja;

10. Odlučuje da ostane aktivno uključen u ovaj problem.


DODATAK 5

Izveštaj S/25264, 10. februar 1993.

54. Dodatni izveštaj Generalnog sekretara u skladu sa rezolucijom 743 Saveta bezbednosti (1992) (S/25264, 10. februar 1993)

UVOD

1. U svojoj rezoluciji 743 (1992) od 21. februara 1992. Savet bezbednosti je odlučio da, u skladu sa svojim ovlašćenjem, osnuje Zaštitne snage Ujedinjenih nacija (UNPROFOR) na početni period od 12 meseci prema izveštaju Generalnog sekretara od 15. februara 1992. (S/23592) i mirovnom planu Ujedinjenih nacija (S/23280, aneks III). Svrha ovog izveštaja je da obezbedi bazu na osnovu koje će Savet bezbednosti preduzeti mere koje se odnose na budućnost UNPROFOR-a pre nego što mu 21. februara 1993. istekne mandat.

I. MANDAT I FUNKCIJE UNPROFOR-a

2. U rezolucijama koje su usledile posle usvajanja rezolucije 743 (1992) Savet bezbednosti je UNPROFOR-u dodelio dodatne odgovornosti. Operativni mandat UNPROFOR-a se trenutno odnosi na pet republika bivše Jugoslavije – Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Crnu Goru i Srbiju – dok u šestoj, Sloveniji, UNPROFOR ima oficira za vezu. Dalje u tekstu navedene su njegove funkcije u tri republike u kojima uglavnom deluje. Tabela opšteg brojnog stanja i razmeštaja UNPROFOR-a nalazi se u prilogu kao dodatak I.

A. Hrvatska

3. Prema uslovima prvobitnog mirovnog plana Ujedinjenih nacija, svrha UNPROFOR-a je da bude "privremena organizacija za stvaranje uslova mira i bezbednosti potrebnih za pregovore o opštem rešenju jugoslovenske krize" /prevedeno s engleskog/ (S/23280, dodatak III, tačka 1). U tu svrhu snage su razmeštene na tri područja pod zaštitom Ujedinjenih nacija (UNPA zone) u Hrvatskoj, što u velikoj meri odgovara područjima gde su međunacionalne napetosti eskalirale u oružani sukob. Plan koje su prihvatile sukobljene strane zasnivao se na dva glavna elementa: prvo, povlačenje Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz cele Hrvatske i demilitarizacija područja pod zaštitom UN-a; drugo, neprekidno funkcionisanje postojećih lokalnih vlasti i policije na privremenoj osnovi pod nadzorom Ujedinjenih nacija sve dok se ne postigne opšte političko rešenje jugoslovenske krize pod pokroviteljstvom Konferencije Evropske zajednice o Jugoslaviji. Od UNPROFOR-a se traži da obezbedi da područja pod zaštitom UN-a ostanu demilitarizovana i da sva lica koja tamo žive budu pošteđena straha od oružanog napada. Osim vojnog osoblja, posmatrači civilne policije Ujedinjenih nacija treba da obezbede da lokalna policija izvršava svoje dužnosti bez obzira na nacionalnost njenih pripadnika i uz puno poštovanje ljudskih prava svih stanovnika područja pod zaštitom UN-a. Osim toga, UNPROFOR treba da obezbedi podršku kako bi se omogućio povratak kućama svih lica koja žele da se vrate, a koja su raseljena zbog neprijateljstava (S/23280, dodatak III, tačke 7-20).

4. U svojoj rezoluciji 762 (1992) od 30. juna 1992. Savet bezbednosti je dodatno ovlastio UNPROFOR da vrši posmatračke dužnosti u "ružičastim zonama" Hrvatske, odnosno područjima pod srpskom kontrolom van područja pod zaštitom UN-a gde su se neprijateljstva nastavila (S/24188, tačka 16). U toj rezoluciji se takođe preporučuje osnivanje zajedničke komisije pod predsedavanjem UNPROFOR-a, koja se sastoji od predstavnika Vlade Republike Hrvatske i lokalnih vlasti na području uz učešće Posmatračke misije Evropske zajednice (PMEZ) radi nadgledanja i praćenja procesa ponovnog uspostavljanja vlasti Republike Hrvatske u "ružičastim zonama". UNPROFOR je, između ostalog, dobio zadatak da kontroliše neodložno povlačenje Hrvatske vojske, snaga teritorijalne odbrane i svih neregularnih jedinica iz "ružičastih zona", naročito sa Miljevačkog platoa, da nadzire ponovno uspostavljanje ovlašćenja hrvatske policije i ponovno osnivanje lokalne policije srazmerno demografskoj strukturi područja pre sukoba, te da prati održavanje reda i mira koje sprovode postojeće policijske snage, uzimajući naročito u obzir dobrobit manjina.

5. U rezoluciji 769 (1992) od 7. avgusta 1992. Savet bezbednosti je ovlastio UNPROFOR da obavlja useljeničke i carinske dužnosti na međunarodnim granicama određenih područja u Hrvatskoj gde se granice područja pod zaštitom UN-a poklapaju sa međunarodnim granicama. Na kraju, rezolucijom 779 (1992) od 6. oktobra 1992. Savet bezbednosti je ovlastio UNPROFOR da preuzme odgovornost za praćenje povlačenja Jugoslovenske narodne armije sa poluostrva Prevlaka i njegove demilitarizacije. Trenutno za izvršavanje gorenavedenih zadataka u Hrvatskoj UNPROFOR raspolaže brojnim stanjem od nešto manje od 14.000 pripadnika, uključujući sve vojnike i oficire (vidi dodatak I).

B. Bosna i Hercegovina

6. Mirovni plan koji je Savet bezbednosti odobrio u rezoluciji 743 (1992) predviđa da se štab UNPROFOR-a stacionira u Bosni i Hercegovini i da vojni posmatrači UNPROFOR-a vrše patrolne zadatke na određenim ograničenim područjima te republike posle demilitarizacije područja pod zaštitom UN-a u Hrvatskoj. U skladu sa rezolucijom, UNPROFOR je u martu 1992. osnovao svoj štab u Sarajevu, koje je izabrano kao neutralna lokacija na koju se nije odrazio sukob koji je izbio u Hrvatskoj. Osim toga, izražena je nada da će njegovo prisustvo poslužiti kao stabilizujući faktor među rastućim napetostima u Bosni i Hercegovini. Sukob koji je izbio u Bosni i Hercegovini brzo je ugasio tu nadu i viša komanda UNPROFOR-a se našla ozbiljno onemogućena u vršenju svog osnovnog mandata koji se odnosi na područja pod zaštitom UN-a. Stoga je 16. i 17. maja 1992. većina štapskog ljudstva UNPROFOR-a privremeno premeštena u Beograd. Kasnije je UNPROFOR osnovao štab u Zagrebu.

7. Uprkos tome što je preselio svoj štab, UNPROFOR je iza sebe ostavio otprilike 120 pripadnika u Sarajevu pod komandom glavnog vojnog posmatrača. Ti pripadnici UNPROFOR-a postali su jedini predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini kada su PMEZ i Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) povukli svoje osoblje koje je postalo meta nasilja u kom su te organizacije izgubile po jednog pripadnika. To je završilo tako što se UNPROFOR našao ne samo u ulozi pomagača, već i u vodećoj ulozi u pregovorima između strana kako o konkretnim ad hoc problemima tako i o dogovorima o opštem prekidu vatre, a posredovao je u promovisanju humanitarnih akcija za koje, strogo uzevši, nije imao mandat Saveta bezbednosti. Kada je UNPROFOR 5. juna 1992. sklopio sporazum kojim se dozvoljava otvaranje sarajevskog aerodroma pod njegovim pokroviteljstvom, dobio je službeni mandat u Bosni i Hercegovini definisan tim sporazumom.

8. Rezolucijom 761 (1992) od 29. juna 1992. Savet bezbednosti je ovlastio UNPRFOR da preuzme punu operativnu odgovornost za funkcionisanje i bezbednost aerodroma u Sarajevu. To je podrazumevalo neposredno obezbeđenje aerodroma i njegovih objekata, praćenje rada na aerodromu, kontrolisanje objekata i organizacije, omogućavanje istovara humanitarnih pošiljaka i obezbeđenje bezbednog kretanja humanitarne pomoći i osoblja humanitarnih organizacija (S/24075, tačka 4). Osim toga, UNPROFOR je imao zadatak da kontroliše povlačenje protivvazdušnih oružanih sistema izvan dometa aerodroma i njegovih prilaza i da prati koncentraciju artiljerije, minobacača i raketnih sistema zemlja-zemlja na konkretnim područjima, što će se utvrditi do ? [sic] /kao u originalu/. Taj zadatak je na početku vršio jedan veliki, a kasnije tri manja pešadijska bataljona zajedno s potrebnim elementima podrške, uključujući vojne posmatrače i pripadnike civilne policije (ukupno nekih 1.900 pripadnika, uključujući sve vojnike i oficire).

9. Sledeći brojne izveštaje o napadima na civile, zloupotrebe ljudskih prava i nedostatak hrane i lekova u celoj Republici, Savet bezbednosti je 13. avgusta 1992. usvojio rezoluciju 770 (1992), u kojoj se, postupajući prema Poglavlju VII Povelje, države pozivaju da preduzmu sve potrebne mere kako bi omogućile pružanje humanitarne pomoći gde god je to potrebno u Bosni i Hercegovini. Međutim, tokom daljih rasprava odlučeno je da se taj zadatak dodeli UNPROFOR-u. Rezolucijom 776 (1992), usvojenom 14. septembra 1992. kojom se ne pominje Poglavlje VII, Savet bezbednosti je ovlastio UNPROFOR da podrži napore Kancelarije Visokog komesara Ujedinjenih nacija za izbeglice (UNHCR) u raspodeli humanitarne pomoći po celoj Bosni i Hercegovini, a na zahtev UNHCR-a i u pružanju zaštite tamo i gde UNHCR smatra da je zaštita potrebna (S/24540, tačka 5). U rezoluciji se sa zahvalnošću pominju ponude niza država članica da u tu svrhu na sopstveni trošak stave na raspolaganje svoje vojno osoblje. Rezolucijom se takođe ovlašćuje UNPROFOR da, na zahtev MKSJ-a, štiti konvoje s oslobođenim zatvorenicima. U sklopu UNPROFOR-a osnovana je posebna komanda za Bosnu i Hercegovinu za sprovođenje rezolucije 776 (1992) u kojoj se, uz Sektor Sarajevo, nalazi ukupno otprilike 7.800 pripadnika, uključujući sve vojnike i oficire.

10. Rezolucijom 781 (1992) od 9. oktobra 1992. Savet bezbednosti je uveo zabranu na vojne letove u vazdušnom prostoru Bosne i Hercegovine i ovlastio UNPROFOR da prati sprovođenje te rezolucije postavljanjem posmatrača na mesta koja smatra potrebnim na aerodromima na teritoriji bivše Jugoslavije. Osim toga, rezolucija nalaže UNPROFOR-u da odgovarajućim mehanizmima za davanje saglasnosti i inspekciju obezbedi da se svi letovi u Bosnu i Hercegovinu i iz nje, izuzev zabranjenih, odvijaju u skladu sa rezolucijom 781 Saveta bezbednosti (!992). Rezolucija 786 (1992) od 10. novembra 1992. ponovo potvrđuje uvođenje zabrane i gorepomenutih uslova. Za izvršenje tog zadatka odobreno je još ukupno 75 vojnih posmatrača Ujedinjenih nacija.

C. Makedonija

11. Rezolucijom 795 (1992) od 11. decembra 1992. Savet bezbednosti je odobrio uspostavljanje prisustva UNPROFOR-a u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji za praćenje i izveštavanje o svim događajima na graničnim područjima koji ugrožavaju poverenje i stabilnost u Makedoniji i prete njenoj teritoriji. Taj zadatak treba da izvede jedan pešadijski bataljon i grupa od 35 vojnih posmatrača UN-a koji bi bili raspoređeni na makedonskoj strani granice sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom) (S/24923, tačka 3). Uz saglasnost Vlade na graničnim područjima bila bi raspoređena i mala grupa pripadnika civilne policije Ujedinjenih nacija.

II. ISPUNJAVANJE MANDATA UNPROFOR-a

A. Hrvatska

12. Iskustvo koje je UNPROFOR stekao u prvih 11 meseci svog postojanja bilo je raznoliko. Njegov najveći pothvat u Hrvatskoj bilo je uspešno povlačenje JNA sa teritorije te republike, uključujući i poluostrvo Prevlaka, u skladu sa rezolucijama 743 (1992) i 779 (1992). Moglo bi se reći da je do poslednje nedelje januara 1993. UNPROFOR uspešno sprečavao ponovno izbijanje neprijateljstava na područjima pod zaštitom UN-a i u "ružičastim zonama". Međutim, kao što sam istakao u nekoliko ranijih izveštaja Savetu bezbednosti (S/24848, tačke 10-20 i 44-45, S/24600, tačke 4-22, S/24353, tačke 2-10 i S/24188), odsustvo saradnje vlasti domaćih Srba sprečava UNPROFOR da izvrši demilitarizaciju područja pod zaštitom UN-a i razoruža srpsku teritorijalnu odbranu i paravojne snage na tim područjima i u "ružičastim zonama". Srpske lokalne vlasti izjavljuju da im službene i javne pretnje hrvatskih vlasti da će pribeći sili, česta kršenja sporazuma o prekidu vatre i stalni oružani upadi onemogućavaju potpunu demilitarizaciju.

13. Zbog toga UNPROFOR nije u stanju da stvori uslove mira i bezbednosti koji bi omogućili dobrovoljni povratak izbeglica i raseljenih lica na ta područja. Osim toga, nije uspeo uspostaviti graničnu kontrolu u skladu sa rezolucijom 769 (1992) iako su pregovori o tom pitanju trebali da započnu kada su se zbili događaji opisani dalje u tekstu, u 14. tački. Civilni aspekti delovanja UNPROFOR-a, naročito pokušaji civilne policije Ujedinjenih nacija da spreči diskriminaciju i kršenje ljudskih prava stanovnika područja pod zaštitom UN-a, nisu se, uprkos trudu UNPROFOR-a, pokazali u potpunosti uspešnim. Kao što sam u nekoliko navrata izvestio Savet bezbednosti, atmosfera straha i zastrašivanja postojala je u mnogim delovima sva četiri sektora, iako se to odnosi na veći deo prve godine mandata. Međutim, od novembra 1992. situacija se popravila na gotovo svim područjima. Održavanje reda i mira postepeno se poboljšavalo kroz reorganizaciju i preraspodelu lokalne policije. Nošenje "dugog oružja", što predstavlja kršenje dogovorenog plana, uglavnom je prestalo i već u januaru 1993. takvo oružje su nosili samo pripadnici "granične policije". Srpske vlasti su obavestile UNPROFOR da će povući i to oružje čim budu sigurne da UNPROFOR može da pruži potpunu zaštitu od prodora hrvatskih snaga kroz linije sukoba.

14. Međutim, 22. januara 1993. Hrvatska vojska je počela granatiranje Maslenice i drugih mesta u južnom delu Sektora jug i susednih "ružičastih zona" i krenula u ofanzivu u kojoj su poginula dva i ranjena četiri vojnika UNPROFOR-a. Hrvatska vlada je izjavila da je tu akciju preduzela iz nestrpljenja zbog slabog napretka pregovora u vezi sa raznim ekonomskim objektima na područjima pod zaštitom UN-a i u "ružičastim zonama" i u njihovoj blizini. (To pitanje već od septembra 1992. postavljaju kopresedavajući, koji su tražili od predsednika Ćosića, predsednika vlade Panića i predsednika Miloševića u Beogradu da iskoriste svoj uticaj kako bi razrešili zastoj pregovora u vezi s ekonomskim pitanjima. Uprkos tome, bilo je teško postići napredak u pregovorima, ali je posle intenzivnih konsultacija UNPROFOR-a zakazan sastanak o tom pitanju u nedelji kada je počela ofanziva.) Dana 27. januara 1993. Hrvatska vojska je napala i zauzela branu Peruća. Srbi su na ofanzivu Hrvatske vojske odgovorili tako što su izvršili upad u niz skladišta koja su bila pod zajedničkom kontrolom i zaštićena sistemom dvostrukih brava na područjima pod zaštitom UN-a odstranivši iz njih oružje, uključujući i teško naoružanje.

15. U to vreme borbe su se nastavljale na nekoliko tačaka duž nove linije sukoba, a obe strane su dovodile pojačanja i ojačavale položaje. Situacija je i na drugim sektorima izuzetno napeta. UNPROFOR je upozorio hrvatsku Vladu i srpske vlasti da ne pokušavaju da izvrše upad na područja pod zaštitom UN-a. Snage UNPROFOR-a takođe pokušavaju da ograniče štetu nastalu u poslednjoj ofanzivi hrvatske strane, a u nekoliko navrata obratile su se Zagrebu, Zadru, Kninu i Beogradu sa ciljem da spreče zaoštravanje situacije i postignu sporazum o prekidu vatre u skladu sa rezolucijom 802 Saveta bezbednosti (1993) od 25. januara 1993. Što se tiče te rezolucije, hrvatska Vlada je 26. januara obavestila komandanta Snaga da će, pošto srpska strana ispoštuje razne odredbe te rezolucije, sa područja koja je zauzela povući svoju vojsku, ali ne i policiju. Srbi su, sa druge strane, izjavili da pre nego što se razmotri sprovođenje ostalih odredaba rezolucije Hrvatska mora da se vrati na svoje položaje koje je držala pre 22. januara.

16. Kao što sam 27. januara obavestio Savet bezbednosti, neprijateljstvo koje srpska strana pokazuje prema UNPROFOR-u još se više zaoštrilo zbog hrvatske ofanzive pošto se lokalno srpsko vođstvo smatra "prevarenim" zbog neuspeha UNPROFOR-a da zaštiti njegovo stanovništvo. Naročito okrivljuje UNPROFOR za srpska stradanja na početku ofanzive pošto je UNPROFOR srpskoj strani oduzeo teško naoružanje u skladu sa mirovnim planom. Ti događaji su ozbiljno ugrozili stepen poverenja koji je polagano rastao, a prekinut je i pregovarački proces, koji je UNPROFOR razvijao mučno i uz poteškoće.

17. Ti događaji su još više ugrozili bezbednost osoblja UNPROFOR-a na zaraćenim područjima i na drugim delovima područja pod zaštitom UN-a i u "ružičastim zonama". Komandant snaga i dalje stalno preispituje moguće mere za pojačanje zaštite pripadnika snaga UNPROFOR-a od te i drugih opasnosti koje mogu biti rezultat nepoželjnih događanja na celom području misije. U međuvremenu je pozitivno odgovoreno onim vladama čiji su vojnici pripadnici UNPROFOR-a koje žele poboljšati opremljenost svojih kontingenata u svrhu pojačanja njihove sposobnosti za samoodbranu.

B. Bosna i Hercegovina

18. U Bosni i Hercegovini, u kojoj UNPROFOR ima ograničeniji mandat, sarajevski aerodrom je zahvaljujući UNPROFOR-u bio otvoren uprkos prekidima uzrokovanih neprijateljskim vojnim dejstvima na avione sa humanitarnom pomoći. UNHCR je pod zaštitom UNPROFOR-a organizovao vazdušni most u kojem je učestvovalo 2.476 aviona, kojima je u periodu od 3. jula 1992. do 31. januara 1993. prevezeno 27.460 tona hrane, lekova i druge robe za humanitarne potrebe. Operaciji za zaštitu humanitarnih konvoja u celoj republici, koja se sprovodi u skladu sa rezolucijom 776 (1992), stalno preti opasnost od ometanja, mina, neprijateljske vatre i odbijanja strana na terenu, naročito (ali ne isključivo) bosanskih Srba, da sarađuje sa UNPROFOR-om. Bez obzira na to, otkako su dodatni bataljoni UNPROFOR-a raspoređeni u tu svrhu od novembra 1992. do januara 1993, ukupno je otprilike 34.600 tona humanitarnog materijala dostavljeno za oko 800.000 korisnika humanitarne pomoći na 110 lokacija u celoj Bosni i Hercegovini.

19. Pokušaji UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini propraćeni su žaljenja vrednom sklonošću Vlade domaćina da ga okrivljuje za niz nedostataka, kako stvarnih, tako i izmišljenih. Kritika rada UNPROFOR-a u Republici uglavnom se odnosi na njegov neuspeh da izvršava zadatke za čije izvršenje su mu dodeljeni mandat, ovlašćenja, oprema, osoblje i sredstva. Snage Vlade i njoj odgovorni elementi više puta su izvršili napade na snage UNPROFOR-a javnim izjavama i proglasima ili, što je mnogo ozbiljnije, nasiljem. U namernim napadima na osoblje UNPROFOR-a život je izgubilo šest vojnika, a više od 100 ih je ranjeno u vršenju svojih dužnosti u Republici. Uprkos službenim protestima predstavnika UNPROFOR-a, Vlada Bosne i Hercegovine nije preduzela nikakve mere da pronađe i kazni lica odgovorna za ta nedela. /kraj teksta/


DODATAK 6

OSNOVNI SPORAZUM O PODRUČJU
ISTOČNA SLAVONIJA, BARANJA I ZAPADNI SREM

Strane su se složile o sledećem:

1. Utvrđuje se prelazni period od 12 meseci, koji se može produžiti najviše za još jedan period istog trajanja, ako to zatraži jedna od strana.

2. Od Saveta bezbednosti UN-a traži se da uspostavi Prelaznu upravu, koja će u prelaznom periodu rukovoditi tim područjem u interesu svih lica koja tamo žive ili se tamo vraćaju.

3. Od Saveta bezbednosti UN-a traži se da u prelaznom periodu odobri razmeštaj međunarodnih snaga koje će održavati mir i bezbednost na tom području i pomagati u sprovođenju ovog sporazuma. Izvršiće se demobilizacija područja u skladu sa planom i postupcima međunarodnih snaga. Demobilizacija će se izvršiti najkasnije u roku od 30 dana nakon razmeštaja međunarodnih snaga, a obuhvatiće sve vojne snage, oružje i policiju, izuzev međunarodnih snaga i policije koja će delovati pod nadzorom ili u saglasnosti sa prelaznom upravom.

4. Prelazna uprava će obezbediti povratak kućama izbeglica i raseljenih lica. Sva lica koja su napustila područje ili su na njega došla, a prethodno su imala stalno prebivalište u Hrvatskoj, uživaće ista prava kao i drugi stanovnici tog područja.
Osim toga, prelazna uprava će odmah preduzeti potrebne korake za ponovnu uspostavu redovnog funkcionisanja svih javnih službi.

5. Prelazna uprava će pomagati u osnivanju i obuci privremenih policijskih snaga, stvaranju profesionalizma u policiji i izgradnji poverenja među nacionalnim zajednicama.

6. Na području će se poštovati najviši nivoi međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

7. Sva lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoja prebivališta na području i da u njima žive u uslovima bezbednosti. Na području imaju pravo da žive sva lica koja su napustila područje ili su na njega došla, a prethodno su imala stalno prebivalište u Hrvatskoj.

8. Sva lica će imati pravo na povrat imovine koja im je oduzeta nezakonitim postupcima ili koju su morali da ostave, te na pravednu naknadu za vlasništvo koje im se ne može vratiti.

9. Sva lica bez obzira na nacionalnu pripadnost imaće pravo na vraćanje imovine, dobivanje naknade za imovinu koja im se ne može vratiti, te za dobivanje pomoći za obnovu uništene imovine.

10. Od zainteresovanih zemalja i organizacija traži se da preduzmu odgovarajuće mere kojima se stimuliše izvršenje odredaba ovog sporazuma. Po isteku prelaznog perioda i u skladu s uobičajenom praksom, međunarodna zajednica će dugoročno pratiti i izveštavati o poštovanju ljudskih prava.

11. Osim toga, od zainteresovanih zemalja i organizacija traži se da osnuju komisiju za praćenje sprovođenja odredaba ovog sporazuma, naročito odredaba koje se odnose na ljudska i građanska prava, da sprovodi istragu na osnovu svih izjava o kršenjima sporazuma, te da daje odgovarajuću preporuku.

12. Prelazna uprava će najkasnije 30 dana pre isteka prelaznog perioda sprovesti izbore za lokalne organe vlasti, uključujući opštine, oblasti i srezove, te pomoći srpskoj zajednici da imenuje zajedničko Veće opština. Od međunarodnih organizacija i ustanova (npr. Organizacija za bezbednost i saradnju u Evropi, Ujedinjene nacije), te od zainteresovanih država traži se da nadziru izbore.

13. Vlada Republike Hrvatske će u potpunosti sarađivati sa prelaznom upravom i međunarodnim snagama. Tokom prelaznog perioda hrvatska Vlada odobrava postavljanje međunarodnih posmatrača duž međunarodne granice tog područja kako bi se omogućila sloboda kretanja preko postojećih graničnih prelaza.

14. Sporazum stupa na snagu pošto Savet bezbednosti usvoji rezoluciju u kojoj će se pozitivno odgovoriti na zahteve navedene u ovom sporazumu.

SASTAVLJENO 12. novembra 1995.

POTPISNICI:

___/potpisano/____________

__________/potpisano/______________

Milan Milanović

Hrvoje Šarinić

vođa srpske pregovaračke delegacije

vođa delegacije hrvatske Vlade

SVEDOCI:

___/potpisano/ /potpisano/
Peter W. Galbraith Thorvald Stoltenberg
ambasador Sjedinjenih Država posrednik Ujedinjenih nacija

___/potpisano/ /potpisano/
Thorvald Stoltenberg Peter W. Galbraith
posrednik Ujedinjenih nacija ambasador Sjedinjenih Država


[1] IT/155 Rev. 1, 7. mart 2002.

[2] Odgovor, str. 1.

[3] Ibid, str. 2.

[4] Tužilac protiv Tadića, "Odluka po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost suda", par. 70 (naglasak dodat).

[5] Na primer, povlačenje svih snaga, uključujući paravojne snage, sa područja pod zaštitom Ujedinjenih nacija u Hrvatskoj nije se dogodilo 1992. "Pismo [o akciji u takozvanim "ružičastim zonama"] stalnog predstavnika Hrvatske u Ujedinjenim nacijama upućeno predsedniku Saveta bezbednosti ", 25. januar 1993, (dostavljeno kao Dodatak 1). Prisilno proterivanje nesrba sa delova Hrvatske nastavilo se i 1992. kao "deo zajedničkih napora da se promeni nacionalni sastav stanovništva na tim područjima". "Izveštaj generalnog sekretara u skladu s rezolucijom 762 Saveta bezbednosti (1992)", S/24353, 27. jul 1992, par. 14-18 (dostavljen kao Dodatak 2). Borbe su nastavljene u Hrvatskoj i 1993, uprkos prisustvu pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. "Izveštaj generalnog sekretara u skladu s rezolucijom 815 Saveta bezbednosti (1993)", S/23777, 15. maj 1993, par. 3 (dostavljen kao Dodatak 3); Rezolucija 802 (1993) koju je Savet bezbednosti usvojio na svom 3163. zasedanju, 25. januar 1993 (dostavljena kao Dodatak 4). Neprijateljstva u Bosni i Hercegovini nastavljena su tokom čitave 1992. "Dodatni izveštaj generalnog sekretara u skladu sa rezolucijom 743 Saveta bezbednosti (1992)", S/25264, 10. februar 1993, par. 6, 14 i 15 (priložen kao Dodatak 5).

[6] "Osnovni sporazum o području Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem", 12. novembar 1995. (dostavljen kao Dodatak 6).

[7] Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih, Presuda, predmet br. IT-96-23-T i IT-96-23/1-T, 22. februar 2001, fusnota 1086, gde se citira Tužilac protiv Tadića, "Odluka po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost suda", par. 70

[8] Prvostepena presuda, predmet br. IT-98-34-T, 31. mart 2003, par. 239 (naglasak dodat).

[9] Odgovor, str. 3 i 5.

[10] U vezi sa Hrvatskom, vidi Tužilac protiv Slobodana Miloševića, "Odluka po predlogu za donošenje oslobađajuće presude", predmet br. IT-02-54-T, 16. jun 2004, par. 83-115 (gde je zauzet stav da postoji dovoljno dokaza da je Hrvatska bila država 8. oktobra 1991, te da se, prema tome, za svrhe optužbi po članu 2, oružani sukob u Hrvatskoj može smatrati "međunarodnim"). U vezi sa Bosnom i Hercegovinom, vidi Tužilac protiv Duška Tadića, Presuda, predmet br. IT-94-1-A, 15. jul 1999, par. 83-87 (gde je zauzet stav da je oružani sukob u Bosni i Hercegovini pre 19. maja 1992. bio međunarodnog karaktera).

[11] Tužilac protiv Tadića, "Odluka po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost suda", par. 70 (naglasak dodat).

[12] Vidi, na primer, optužnice protiv Slobodana Miloševića u predmetu br. IT-02-54-T.

[13] Tužilac protiv Slobodana Miloševića, "Obrazloženje odluke po interlokutornoj žalbi tužioca na odbijanje zahteva za spajanje postupka", predmeti br. IT-99-37-AR73, IT-01-50-AR73 i IT-01-51-AR73, 18. april 2002, par. 20.

[14] Ibid, par. 19-21.

[15] Ibid, par. 20. (naglasak dodat)