MEĐUNARODNI KRIVIČNI
SUD
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU
Predmet br. IT-02-54-T
PRED PRETRESNIM VEĆEM
U sastavu:
sudija Richard May, predsedavajući
sudija Patrick Robinson
sudija O-Gon Kwon
Sekretar: g. Hans Holthuis
Datum: 8. maj 2002.
TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA
ODGOVOR AMICI CURIAE NA PREDLOG OPTUŽBE
ZA FORMALNO PRIMANJE NA ZNANJE SUDA ČINJENICA O KOJIMA JE PRESUĐENO
A KOJE SU VEZANE ZA OPŠTINU BRČKO
Tužilaštvo:
gđa Carla Del Ponte
g. Geoffrey Nice QC
g. Dirk Ryneveld QC |
Optuženi:
g. Slobodan Milošević
|
|
Amici curiae:
g. Steven Kay QC
g. Branislav Tapušković
g. Michail Wladimiroff |
Uvod
- Dana 25. aprila 2002. godine tužilac je podneo predlog za formalno
primanje na znanje činjenica o kojima je prethodno presuđeno
a koje su vezane za događaje koji su se desili u opštini Brčko
(dalje u tekstu: Predlog) na osnovu pravila 94(B) Pravilnika
o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik).
- Tužilac traži da Pretresno veće formalno primi na znanje činjenično
stanje koje je utvrdilo Pretresno veće u predmetu Tužilac protiv
Gorana Jelisića (predmet br. IT-95-10-T, 14. decembar
1999). Te činjenice navedene su u Aneksu A Predloga.
- Tužilac u prilog svom predlogu citira načelo ekonomičnosti
sudskog postupka kao važan razlog naročito u ovom predmetu "za
koji je Pretresno veće optužbi ograničilo vreme za izvođenje
dokaza o tim događajima"[1].
Takođe navodi da činjenice o kojima je presuđeno ne obuhvataju
dela koja je počinio neposredno optuženi.
- Amici curiae dostavljaju ovaj odgovor kako bi pomogli Pretresnom
veću da ispravno presudi o zahtevu za formalno primanje na znanje
"predloženih činjenica o kojima je presuđeno"
u Aneksu A Predloga.
Formalno primanje na znanje
- Pravilo 94 Pravilnika o postupku i dokazima predviđa sledeće:
-
Pretresno veće neće tražiti dokazivanje opštepoznatih
činjenica nego će ih formalno primiti na znanje.
-
Na zahtev jedne od strana ili proprio motu pretresno veće
može, nakon što je saslušalo strane, odlučiti da formalno primi
na znanje činjenice o kojima je presuđeno ili pismeni
dokazni materijal iz drugih postupaka pred Međunarodnim sudom
koji se odnose na pitanja od važnosti za tekuće suđenje.
Ovo pravilo ima dva aspekta; (A) koji se odnosi na "opštepoznate"
činjenice", (B) koji se odnosi samo na činjenice o kojima
je presuđeno, odnosno na pismeni dokazni materijal iz drugih postupaka
koji su prethodno vođeni pred Međunarodnim sudom.
- Prilikom određivanja primerenog obima formalnog primanja na znanje
pred ovim Međunarodnim sudom, Pretresnom veću može biti od
koristi da razmotri način na koji je do danas ova doktrina primenjivana
u nacionalnim pravnim sistemima, međunarodnom pravu i pred tribunalima
ad hoc.
Nacionalni pravni sistemi i "opštepoznate činjenice"
- Formalno primanje na znanje se već dugo koristi u mnogim pravnim
sistemima da bi se omogućilo sudijama da po skraćenom postupku
prihvate takve činjenice kao očigledno dokazane pošto bi njihovo
dokazivanje predstavljalo rasipanje i vremena i novca.
- U Ujedinjenom Kraljevstvu, doktrina formalnog primanja na znanje može
da se primeni na činjenice koje su toliko notorne, ili jasno
dokazane, ili se mogu utvrditi pozivanjem na već dostupan i autoritativan
izvor, da dokazivanje njihovog postojanja nije neophodno.[2]
Međutim, uopšte uzevši, sudovi su krajnje oprezni, pazeći
da formalno ne prime na znanje činjenicu koja bi iziskivala dokazivanje
redovnim putem.
- Savezna pravila o dokazivanju u Sjedinjenim Državama[3]
predviđaju da činjenice koje ne podležu razumnom osporavanju
mogu da budu formalno primljene na znanje ukoliko su (i) "opštepoznate
u okviru teritorijalne nadležnosti pretresnog suda ili ih je (ii)
moguće tačno i lako utvrditi iz "pouzdanih izvora,
čija se tačnost ne može na razuman način dovesti u pitanje."
- Sudovi u Kanadi imaju mogućnost da formalno prime na znanje ono
što "razumni ljudi u to vreme i na tom mestu smatraju nespornim
bilo na osnovu pozivanja na ono što je opštepoznato ili na izvore čija
se pouzdanost ne može dovesti u pitanje i koji su lako dostupni
ljudima koji su u položaju da budu članovi sudske instance."[4]
- Sudovi u Holandiji mogu formalno da primaju na znanje nakon što se
uvere da je reč o činjenicama ili pojedinostima koje bi
trebalo da zna svaki razuman čovek u zajednici bez detaljnog ispitivanja
ili koje on lako može izvesti na osnovu opšteprihvaćenih javnih
izvora[5].
Međunarodno pravo
- Rimski Statut Međunarodnog krivičnog suda sadrži jedan član
o dokazivanju u kome se kaže da "Sud neće tražiti dokaze o
činjenicama koje su opštepoznate nego ih može formalno primiti
na znanje."[6]
- Pitanjem formalnog uzimanja na znanje u međunarodnom pravu pozabavio
se tužilac MKSJ-a u postupku pred Žalbenim većem po interlokutornoj
žalbi na nadležnost u predmetu Tužilac protiv Tadića.[7]
U svom obraćanju, tužilac je objasnio da je koncept formalnog
primanja na znanje obrađen u više presuda Međunarodnog suda
pravde. Tužilac je ukazao Žalbenom veću na to da je "neophodno
da ovaj Međunarodni sud kao krivični sud zauzme možda i konzervativniji
stav kada je reč o formalnom primanju na znanje činjenica
pred krivičnim sudom nego što bi to sebi mogao da dozvoli Međunarodni
sud pravde kada je reč o građanskopravnim sporovima koji se
vode između vlada pojedinih država. Vlade su u stanju da o svojim
interesima povedu više računa nego što je to optuženi koji se pojavljuje
pred krivičnim sudom." On dalje navodi da Međunarodni
sud mora "u interesu pravičnosti i pravde da formalno primi
na znanje činjenice koje smatra notornim u kontekstu u kojem o
njima presuđuje". Tužilac takođe sugeriše da Međunarodni
sud može uzeti u obzir, inter alia, dokumente i rezolucije UN-a
i rezolucije Saveta bezbednosti. Takav pristup u skladu je sa praksom
većine nacionalnih pravnih sistema, naročito kada se radi
o uzimanju u obzir zakonodavnih akata.
Pravo MKSJ-a i MKSR-a
- I MKSJ i MKSR su razmatrali doktrinu formalnog primanja na znanje.
Konkretno, dali su smernice o (a) obimu primene ove doktrine, (b) sporazumima
oko izjašnjavanja o krivici, (c) presudnoj dokaznoj prirodi činjenica
koje se primaju na znanje, i (d) izvlačenju pravnih zaključaka
iz činjenica koje su formalno primljene na znanje.
Obim primene
- U predmetu Tužilac protiv Simića,[8]
Pretresno veće u čijem sastavu su bile sudije Robinson, May
i Bennouna, rešavalo je po pretpretresnom zahtevu koji je podneo tužilac
a kojim se traži da Veće formalno primi na znanje međunarodni
karakter sukoba u Bosni i Hercegovini. Tužilac se u svom zahtevu pozvao
i na pravilo 94A i na pravilo 94B.
- U ime optuženog, tada se tvrdilo da nakon uvida u međunarodnu
i lokalnu pravnu praksu, Pretresno veće može da formalno primi
na znanje notorne činjenice koje se ne mogu razumno osporavati
"ili koje je moguće odmah i tačno utvrditi korištenjem
lako dostupnih izvora čija je pouzdanost neupitna" te
da pitanju formalnog primanja na znanje u krivičnom postupku treba
pristupiti sa "velikim oprezom i velikom pažnjom."
- Razmatrajući Zahtev, Pretresno veće navelo je da je svrha
formalnog primanja na znanje ekonomičnost sudskog postupka i da
to pravilo treba tumačiti tako da ono obuhvata činjenice koje
se ne mogu razumno osporavati. Treba uspostaviti ravnotežu između
ekonomičnosti sudskog postupka i prava optuženog na pravično
suđenje. U vezi sa karakterom i posledicama zaključaka drugih
pretresnih veća, Sud je zaključio da takvi zaključci
nemaju nikakvu obavezujuću snagu izuzev između strana u tom
konkretnom postupku i da su okolnosti u svakom od predmeta različite.
Veće nije formalno primilo na znanje međunarodni karakter
ovog sukoba, ali jeste formalno primilo na znanje proglašenje nezavisnosti
Bosne i Hercegovine i priznanje ovog proglašenja od strane EZ i SAD.
-
Pored toga, u vezi s primerenim obimom formalnog primanja na znanje,
Žalbeno veće u predmetu Tužilac protiv Kupreškića i drugih
[9]
zaključilo je da "nejasan i uopšten predlog da se formalno
primi na znanje jedna cela presuda nije dovoljan da bi se ispunio
zahtev pravila 94(B)". U tom predmetu optuženi su tražili
da Žalbeno veće formalno primi na znanje presude u predmetima
Kordić, Čerkez i Furundžija. Veće je navelo da "predlog
mora jasno da konkretizuje paragraf(e) ili delove presude za koje
se želi da formalno budu primljeni na znanje i mora se pozivati na
one činjenice koje je utvrdilo Pretresno veće. Jedna cela
presuda ne može biti predmet formalnog primanja na znanje".
- U presudi u predmetu Akayesu[10]
pred MKSR-om, Veće je formalno primilo na znanje izveštaje UN-a
kojima su detaljno dokumentovani masakri u Ruandi 1994. godine.[11]
- U predmetu Tužilac protiv Semanze[12]
od Pretresnog veća je traženo da formalno primi na znanje "(a)
osnovne činjenice vezane za društveno-politički kontekst,
koje se odnose na postojanje "genocida", "oružanog sukoba"
i "rasprostranjenih sistematskih napada" i (b) zakonodavne
i upravne propise i izveštaje o istraživanjima vlade o genocidu u Ruandi
(uključujući izveštaje UN-a)".
- U vezi sa (a) Pretresno veće je primetilo da neke od
stvari odbrana nije osporila (npr. "rasprostranjene i sistematske
napade") te da "shodno tome nema prepreke za formalno
uzimanje na znanje onih stvari koje su opštepoznate i u razumnoj meri
nesporne." Pretresno veće je smatralo da je pitanje da
li se dogodio genocid ili nije "toliko fundamentalno da treba
dostaviti formalne dokaze kojima se dokazuje postojanje obeležja bića
ovog krivičnog dela koje je preduslov za postojanje nadležnosti."
Međutim, Pretresno veće formalno je primilo na znanje postojanje
pobrojanih radnji od kojih se sastoji krivično delo genocida.[13]
- U u vezi materijala gorenavedenih pod (b), Pretresno veće zaključilo
je da postoji "više nego dovoljno presedana da Međunarodni
sud formalno primi na znanje postojanje i autentičnost takvih dokumenata
bez formalnog uzimanja na znanje činjenica koje su u njima sadržane".
Veće jeste međutim formalno primilo na znanje sadržaj rezolucija
Saveta bezbednosti, izjava predsednika Saveta bezbednosti kao i zakone
Ruande.
Sporazumi o izjašnjavanju o krivici[14]
- MKSR je dao određene smernice u vezi s pitanjem mogu li se formalno
uzeti na znanje činjenice koje su utvrđene u okviru sporazuma
o izjašnjavanju o krivici ili koje su dobrovoljno priznate u okviru
postupka. U predmetu Tužilac protiv Semanze[15]
Pretresno veće navodi: To što optuženi priznaje činjenicu
u sklopu sporazuma o izjašnjavanju o krivici ne otkriva ništa o prirodi
tih činjenica bilo kao opštepoznatih ili neoborivih. Slično
tome, činjenice koje optuženi dobrovoljno prizna u okviru postupka
nisu prikladne za formalno uzimanje na znanje zbog toga što takva priznanja
ne govore ništa ni o opštoj aktuelnosti događaja niti o njegovom
neosporivom karakteru." Ovde treba primetiti da se tužilac
u svom predlogu pred ovim Pretresnim većem oslanja na predmet Jelisić,
u kojem je takođe došlo do izjašnjavanja o krivici i u kojem postoji
činjenična osnova o kojoj su se strane u pismenoj formi dogovorile.
Odlučujući dokazi
- U predmetu Tužilac protiv Semanze[16]
Pretresno veće zaključilo je sledeće: "ako bi
se dopustilo odbrani da podnosi dokaze usmerene na pobijanje činjenica
koje su formalno uzete na znanje, to bi potkopalo samu prirodu doktrine
čija je suština u tome da se formalno ne dokazuje ono što je opštepoznato
i u razumnoj meri neoborivo". U paragrafu 11 predloga u ovom
predmetu tužilac, izgleda, sugeriše se mogućnost da sud dozvoli
izvođenje daljih dokaza koji bi mogli da dovedu do pobijanja činjenica
koje su formalno uzete na znanje.
Donošenje pravnih zaključaka iz činjenica koje su formalno
uzete na znanje
- U predmetu Tužilac protiv Kvočke i drugih, pojavilo se
pitanje mogu li se izvlačiti pravni zaključci iz činjenica
koje su formalno uzete na znanje. Tužilac je zatražio od Suda da formalno
primi na znanje činjenice sadržane u 444 od 583 pragrafa presude
u predmetu Tadić. Strane u predmetu Kvočka postigle su sporazum
o činjenicama sadržanim u 444 paragrafa ali je odbrana osporila
pravo suda da donosi pravne zaključke na osnovu tih činjenica,
odnosno da su tim činjenicama van razumne sumnje dokazani zajednički
elementi člana 3 i 5.
- Pretresno veće je zaključilo da, "čak i kad
bi se pravilo 94 odnosilo samo na formalno primanje na znanje činjenica
i dokumentarnih dokaza, nijedna odredba Statuta ili Pravilnika ne sprečava
Pretresno veće da donosi pravne zaključke zasnovane na činjenicama
koje su utvrđene van razumne sumnje, pod uslovom da prethodno povede
računa o pravima optuženog."
- Treba primetiti da je drugačiji zaključak izveden u Odluci
u predmetu Simić (gorepomenutoj) gde je Pretresno veće stalo
na stanovište da je namera pravila 94 bila samo da obuhvati činjenice
a ne pravne posledice koje iz njih proizilaze.[17]
Presuda u predmetu Jelisić
Pozadina
- Svojim aktuelnim Predlogom, tužilac traži od Veća da formalno
primi na znanje činjenice o kojima je presudilo Pretresno veće
u predmetu Tužilac protiv Gorana Jelisića. Te činjenice
navedene su u Aneksu A tužiočevog podneska.
- U vezi s navedenim zahtevom, Pretresno veće mora da ima u vidu
okolnosti u kojima je presuđeno o činjenicama u predmetu Jelisić.
- U predmetu Jelisić, u pretpretresnoj fazi, između strana
je postignut sporazum o činjeničnoj osnovi. Dana 29. oktobra
1998, g. Jelisić se izjasnio da je kriv po trideset i jednoj tački
optužnice, uključujući kršenje zakona i običaja ratovanja
i zločine protiv čovečnosti. On se izjasnio da nije kriv
po tački optužnice kojom se tereti za genocid, tako da se dalji
postupak pred Pretresnim većem ograničio na ovu tačku
optužnice.
- Činjenice o kojima je prethodno presuđeno i koje tužilac
želi da iskoristi i u suđenju Miloševiću čine sastavni
deo odeljka o istorijskoj pozadini događaja u presudi u predmetu
Jelisić.[18]
Iz fusnota presude jasno proizilazi da su činjenice koje su u njoj
detaljno navedene zasnovane na izjavama svjedoka i opisima sadržanim
u činjeničnoj osnovi za koju je odbrana izrazila svoje slaganje.[19]
Analiza
-
Amici curiae smatraju da činjenice o kojima je presuđeno
iz Aneksa A nisu prikladan predmet za formalno primanje na znanje
zbog sledećih razloga:
- U skladu s precedentnim pravom MKSJ-a i MKSR-a, pravilo 94 treba
tumačiti tako da obuhvata "činjenice koje nisu podložne
razumnom osporavanju". Stoga je važno da Pretresno veće
razmotri i karakter i izvor činjenica koje su navedene u Aneksu
A.
- Prilikom razmatranja karaktera i izvora činjenica, iz presude
u predmetu Jelisić nije moguće sa sigurnošću ustanoviti
da li su činjenični nalazi izvedeni na osnovu (a) saslušanja
uživo svedočenja svedoka koji su bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju
pred Pretresnim većem; (b) dogovorene činjenične osnove
ili (c) hibrida između svedočenja svedoka i dogovorenih
činjenica.
-
Ukoliko činjenice u Aneksu A proizilaze iz dobrovoljnih priznanja
koja je učinio Jelisić, onda takve činjenice nisu
prikladan predmet formalnog primanja na znanje, pošto takva priznanja
ne govore ni o "opštoj aktuelnosti činjenice niti o
njenom neosporivom karakteru".
-
U ovoj fazi postupka, nejasno je da li će optuženi osporiti
činjenice iz Aneksa A. Međutim, iz njegovih dosadašnjih
izjava pred Pretresnim većem izgleda da on neće prihvatiti
te činjenice.
- Optuženi ima pravo na pravično suđenje kako je to predviđeno
članom 21(2). On takođe ima pravo da ispita ili da se u
njegovo ime ispitaju svedoci koji ga terete (član 21(4)(e)).
Pored toga optuženi ima opšte pravo na nezavisno utvrđivanje
činjenica koje su predmet spora.
-
U svom Predlogu, tužilac sugeriše da ne postoji ništa što bi sprečavalo
Veće da, inter alia, prihvati druge dokaze ukoliko
smatra da oni imaju dokaznu vrednost u skladu sa pravilom 89(C).
Međutim, predočavanje dokaza kao pobijanje činjenica
koje su formalno primljene na znanje išlo bi u pravcu potkopavanja
same prirode doktrine čiju primenu traži tužilac.
Zaključak
Od Pretresnog veća se uz dužno poštovanje traži da odbije traženo
pravno sredstvo.
8. maj 2002.
Za amici curiae
Steven Kay, QC
Prof. Michail Wladimiroff
[1] Vidi
transkript, str.2784
[2]
Archbold Criminal Pleading, Evidence and Practice 2002, par. 10.71, str.
1219.
[3]
FRE 201 (vidi Evidence - State and Federal Rules by Rothstein, Reader
and Crump).
[4]
(Bennet (1971) 4 CCC (2nd) 55.
[5]
Het Nederlandse Strafprocresrecht, Corstens, str. 598.
[6] Član
69 (6).
[7]
Transkript sa pretresa, 7. septembar 1995, str. 107-110 (preneseno u prvom
izdanju knjige Johna Jonesa pod naslovom "The Practice of The International
Criminal Tribunals for the Former Yugoslavia and Rwanda (str. 310).
[8]
Odluka o pretpretresnom podnesku optužbe kojom se traži da Pretresno veće
formalno primi na znanje međunarodni karakter sukoba u Bosni i Hercegovini
od 25. marta 1999.
[9]
Odluka po predlozima Josipovića, Z. Kupreškića i V. Kupreškića
da se prihvate dodatni dokazi u skladu s pravilom 115 i o formalnom primanju
na znanje činjenica o kojima je već presuđeno u skladu
s pravilom 94 (B). Odluka od 8. maja 2001.
[10]
2. septembar 1998, paragrafi 129, 157, 165, 627.
[11]
Izveštaji su formalno primljeni na znanje i korišteni su u opštim zaključcima
Veća o činjeničnim navodima sadržanim u paragrafima 5-11
optužnice.
[12]
Odluka po zahtevu tužioca za formalno primanje na znanje i prezumpciju
činjenica u skladu s pravilima 94 i 54. Odluka od 3. novembra 2000.
[13]
Pobrojane radnje koje su formalno uzete na znanje: "Širom Ruande
došlo je do rasprostranjenih i sistematskih napada na civilno stanovništvo
zasnovanih na etničkoj identifikaciji. Tokom napada, neki državljani
Ruande ubili su ili naneli teške telesne ili psihičke povrede ljudima
za koje se smatralo da pripadaju plemenu Tutsi. Zbog ovih napada ubijen
je veliki broj pripadnika etničke grupe Tutsi." Napomenimo i
to da da je u svojoj Odluci po podnesku odbrane u vezi s nadležnošću,
Pretresno veće u predmetu Tužilac protiv Kanyabashija formalno primilo
na znanje "činjenicu da je sukob u Ruandi doveo do masovnog
talasa izbeglica, od kojih su mnogi bili naoružani, u susedne zemlje,
što je samo po sebi dovelo do značajnog rizika od ozbiljne destabilizacije
lokalnih zemalja domaćina u kojima su izbeglice smeštene."
[14]
Vidi predmete MKSR-a: Musema; Kambanda; Serushago; Ruggiu i predmete MKSJ-a:
Jelisić.
[15]
Odluka po predlogu tužioca za primanje na znanje i prezumpciju činjenica
u skladu sa pravilima 94 i 54. Odluka od 3. novembra 2000.
[16]
Ibid.
[17]
Vidi takođe, u predmetu Tužilac protiv Semanze, Odluku po zahtevu
tužioca za formalno primanje na znanje i prezumpciju činjenica u
skladu sa pravilima 94 i 54, od 3. novembra 2000. U toj odluci, Pretresno
veće je stalo na stanovište da, "u interesu zaštite prava optuženog,
Veće nalazi da ono na osnovu pravila 94 ne može formalno primiti
na znanje zaključke koje treba izvući iz činjenica formalno
primljenih na znanje koje su navedene u Dodatku A".
[18]
14. decembar 1999.
[19]
|