MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-02-54-T

PRED PRETRESNIM VEĆEM

U sastavu:

sudija Richard May, predsedavajući
sudija Patrick Robinson
sudija O-Gon Kwon

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum podnošenja: 14. juli 2003.

TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA 


ARGUMENTI AMICUS CURIAE O PRAVU O SAMOODBRANI U SKLADU SA DELOVIMA (B) I (C) NALOGA KOJI JE VEĆE IZDALO AMICUS 11. DECEMBRA 2002.

Tužilaštvo: Optuženi:
gđa Carla Del Ponte g. Slobodan Milošević
g. Geoffrey Nice QC  
g. Hildegard Uertz-Retzlaff  
g. Dermot Groome Amici curiae:
  g. Steven Kay QC
  g. Branislav Tapušković
  prof. Timothy McCormack

 

PROCEDURALNI KONTEKST

  1. Dana 11. decembra 2002. godine, Pretresno veće je izdalo nalog kojim je od amicus curiae zatražilo pismene argumente o pitanjima iz međunarodnog prava koja se odnose na samoodbranu u delu suđenja koji se odnosi na Kosovo. Tim prvobitnim nalogom je od amicus zatraženo da obradi sledeće:

    (a) pitanje samoodbrane, pokrenuto u delu predmeta koji se odnosi na Kosovo;

    (b) analizu merodavnog prava, uključujući istorijat i razvoj te strategije odbrane u međunarodnom krivičnom pravu; i

    (c) iznese zaključke o njenom trenutnom statusu u međunarodnom običajnom pravu i pravu međunarodnih konvencija.

  2. Veće je 27. juna 2003. godine izdalo još jedan nalog, kojim je ovom amicus odobrilo molbu da pismene argumente koji se odnose na deo (a) naloga razdvoji od argumenata koji se odnose na delove (b) i (c), na osnovu činjenice da amicus ne raspolaže dokumentacijom sa suđenja, usled čega nije u mogućnosti da podneske koji se tiču dela (a) naloga pripremi do zadatog datuma. U skladu s tim, sledeći pismeni argumenti odnose se jedino na delove (b) i (c) gorepomenutog naloga.

  3. Pismene argumente koji se odnose na deo (a) naloga Veća amicus će dostaviti kada mu relevantna dokumentacija sa suđenja bude stavljena na raspolaganje.

  4. SAMOODBRANA U MEĐUNARODNOM KRIVIČNOM PRAVU

  5. U međunarodnom krivičnom pravu postoje dve jasno određene situacije u kojima pozivanje na samoodbranu može predstavljati osnov za isključenje individualne krivične odgovornosti:

    • kada optuženi koji se tereti da je učestvovao u zločinu protiv mira (poznatom i kao zločin agresije) uspešno demonstrira da je upotreba vojne sile predstavljala legitiman čin samoodbrane; ili

    • kada u kontekstu nekog ratnog zločina, zločina protiv čovečnosti ili dela genocida za koji se tereti, optuženi tvrdi da je u vreme kada se zločin za koji je optužen dogodio postupao u samoodbrani.

  6. Komisija za međunarodno pravo (u daljem tekstu: KMP) napravila je razliku između pojma samoodbrane na koju se poziva osoba optužena da je, na primer, počinila ratni zločin, i prava država na upotrebu sile u samoodbrani koje služi kao opravdanje za postupak koji bi inače mogao predstavljati zločin agresije. Ovo pitanje KMP je analizirala u svom Komentaru člana 14 – opšte odredbe o odbranama - revidiranog Nacrta kodeksa o zločinima protiv mira i bezbednosti čovečanstva iz 1996. godine. U tom Komentaru KMP navodi sledeće:

    Važno je napraviti razliku između pojma samoodbrane u kontekstu krivičnog prava i pojma samoodbrane u kontekstu člana 51 Povelje Ujedinjenih nacija. Pojam samoodbrane u kontekstu krivičnog prava oslobađa pojedinca odgovornosti za nasilje počinjeno nad drugim ljudskim bićem, a koje bi nasilje inače predstavljalo krivično delo, na primer, ubistvo. Za razliku od toga, pojam samoodbrane u kontekstu Povelje Ujedinjenih nacija odnosi se na zakonitu upotrebu sile od strane države koja time koristi svoje inherentno pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu, pa ta upotreba sile stoga ne bi predstavljala agresiju te države. Kako je agresija države sine qua non za individualnu odgovornost za zločin agresije po članu 16 [Nacrta kodeksa KMP-a], pojedinci se ne bi mogli smatrati odgovornim za taj zločin u odsustvu neophodnog odgovarajućeg postupka te države...[1]

  7. Prva od dve gorenavedene situacije tiče se onoga što se često naziva jus ad bellum – međunarodnog prava koje reguliše okolnosti u kojima je opravdano pribeći vojnoj sili. Istorijski razvoj ovog prava je u neraskidivoj vezi sa pokušajima da se pribegavanje oružanoj sili zabrani kao instrument državne politike, posebno u Povelji Ujedinjenih nacija i međunarodnom običajnom pravu u periodu nakon Povelje. Međutim, opšta zabrana prava država na pribegavanje vojnoj sili nije apsolutna zabrana. Pravo države na upotrebu vojne sile radi sopstvene odbrane od oružanog napada ili pretnje oružanim napadom garantovano je i u međunarodnom običajnom i u međunarodnom konvencionom pravu. Međunarodni zločin agresije proširuje individualnu krivičnu odgovornost na udruživanje da se vodi rat, kao i planiranje, pripremu, započinjanje ili vođenje napadačkog rata.[2] Osoba optužena za učešće u zločinu agresije neće snositi krivičnu odgovornost ukoliko je navodni napadački rat predstavljao zakonitu upotrebu vojne sile u samoodbrani.

  8. Druga od ove dve situacije se makar delimično tiče onoga što se obično naziva jus in bello – prava koje reguliše samo vođenje vojnih operacija, poznatog i kao međunarodno humanitarno pravo. Između ove dve oblasti prava – jus ad bellum i jus in bello - postoji jasna razlika, u smislu da se jus in bello primenjuje bez obzira na to da li je upotreba određene vojne sile pravno opravdana ili ne. U bilo kom konkretnom oružanom sukobu, jedna strana može koristiti silu radi agresije, dakle nelegitimno, dok druga strana legitimno pribegava vojnoj sili kako bi se odbranila od te nelegitimne upotrebe sile. Nezavisno od merituma suprotstavljenih tvrdnji strana da su vojnu silu upotrebile legitimno, obe strane u sukobu su ipak obavezne da poštuju jus in bello. Nije dopustivo da jedna strana u sukobu tvrdi da to što je silu upotrebila legitimno pripadnike njene vojske oslobađa ograničenja jus in bello i da im daje pravo da vojne operacije vode po sopstvenom nahođenju, kao što, shodno tome, nije dopustivo tvrditi ni da nelegitimno pribegavanje vojnoj sili od strane neprijatelja daje negativni predznak svim njegovim vojnim operacijama, čineći tako svako vojno delo neprijateljskih snaga ab initio ratnim zločinom.

  9. Kada je reč o ovoj drugoj situaciji, pogrešno je reći da samoodbrana u vojnom kontekstu važi jedino ako se optužuje za neki ratni zločin. Tehnički gledano, samoodbrana u ovoj situaciji može da važi i u slučaju zločina protiv čovečnosti, pa čak i dela genocida (mada je teško zamisliti scenario u kojem bi optuženi mogao izneti uverljive argumente da je radi sopstvene odbrane morao da počini zločin protiv čovečnosti ili delo genocida).[3] Kako se samoodbrana češće javlja u vezi sa ratnim zločinima, nego u vezi sa zločinima protiv čovečnosti ili genocidom, ovde mi je namera da samoodbranu u drugoj gore navedenoj situaciji razmatram pre svega u kontekstu ratnih zločina. Takođe, kako bi se objasnio odnos između pomenutih različitih primena samoodbrane, najbolje je obe razmotriti u kontekstu vojne sile.

  10. Kada na osnovu samoodbrane traži isključenje individualne krivične odgovornosti za ratni zločin za koji se tereti – teško kršenje jus in bello - optuženi ne može ponašanje koje je inače protivpravno jednostavno pravdati tvrdnjom, na primer, kako je čitava vojna operacija bila odbrambena. U toj situaciji samoodbrana je opravdanje za postupak koji bi inače predstavljao ratni zločin, na primer na osnovu toga što je optuženi upotrebio smrtonosnu silu da odbrani sebe, druge o čijoj bezbednosti treba da se stara ili, u izvesnim okolnostima, imovinu za koju je on zadužen, a koja je od suštinske važnosti za neku vojnu operaciju. Kao vrsta odbrane, samoodbrana je u ovom kontekstu na raspolaganju jedino onom optuženom koji je fizički počinio delo za koje se tereti.

  11. Pored ove dve situacije, pitanja koja se tiču samoodbrane mogu biti indirektno relevantna – ne u smislu ekskulpatorne odbrane, već u smislu da su značajna za stanje svesti optuženog u vezi sa činjenjem navodnih zločina ili za dela koja su počinili drugi, a za koja se tvrdi da je optuženi odgovoran zbog svog položaja vlasti.

  12. Ovde ćemo analizirati pravo o samoodbrani u međunarodnom krivičnom pravu u obe gore navedene situacije. Raspravljaćemo o sadašnjem stadijumu razvoja ovog prava i osvrnućemo se na relevantne primere međunarodne sudske prakse. Iznećemo neke zaključne napomene o pravu o samoodbrani primenjivom u delu ovog predmeta koji se odnosi na Kosovo, mada će o ovome detaljnije biti reči u pismenim argumentima koji se odnose na deo (a) naloga koji je Veće izdalo amicus 11. decembra 2002. godine.

  13. Kao aspekt jus ad bellum, nacionalno pravo država da jednostrano ili kao deo koalicije pribegnu vojnoj sili u samoodbrani od oružanog napada, poznatije je u opštem međunarodnom pravu od samoodbrane koja služi kao osnov za isključenje krivične odgovornosti osobe koja je fizički počinilac elemenata međunarodnog zločina. Međutim, zbog nepostojanja saglasnosti oko definicije međunarodnog zločina agresije, ovo nacionalno pravo na samoodbranu nije se u međunarodnoj krivičnoj praksi koristilo još od suđenja glavnim ratnim zločincima u Nirnbergu i Tokiju posle Drugog svetskog rata. Dakle, ironična je činjenica da se u međunarodnom krivičnom pravu samoodbrana znatno češće javlja u vezi s osobama koje su fizički počinile neki zločin, nego u vezi s optužbom za međunarodni zločin agresije.

  14. Iako su dve pomenute situacije u kojima se javlja samoodbrana jasno različite, ima činjenica koje ukazuju na nerazumevanje i konfuziju u pogledu njihovog međusobnog odnosa u međunarodnom krivičnom pravu.[4] Izvestan nesporazum javio se u vezi sa nomenklaturom. Član 51 Povelje UN-a govori o “inherentnom pravu na individualnu ili kolektivnu samoodbranu.” Ova odredba odnosi se na pravo suverene nezavisne države da upotrebi silu radi samoodbrane – bilo individualno, odnosno unilateralno, bilo kolektivno u okviru koalicije država. “Individualna” samoodbrana iz ove odredbe ne sme se brkati sa samoodbranom na koju se optužena osoba poziva kao osnov za isključenje krivične odgovornosti u vezi sa fizičkim počinjenjem ratnog zločina. Primenljivost samoodbrane na pojedince optužene za međunarodni zločin agresije na osnovu toga što je država čiji su one državljani u samoodbrani pribegla jednostranoj sili mora se razlikovati od slučaja u kom pojedinačni vojnik tvrdi da je ono što bi inače predstavljalo ratni zločin počinio postupajući u samoodbrani. Namera nam je da počnemo sa poznatijom primenom samoodbrane u međunarodnom krivičnom pravu i da razjasnimo eventualnu pomutnju koja još uvek vlada kada je reč o odnosu između dve jasno različite primene samoodbrane.

  15. OSOBA KOJA SE TERETI DA JE FIZIČKI POČINILAC ZLOČINA POSTUPALA JE U SAMOODBRANI

    Sadašnji stadijum razvoja međunarodnog krivičnog prava

  16. U svojoj presudi u predmetu Kordić i Čerkez, to Veće je o pravu na samoodbranu navelo sledeće:

    Pojam “samoodbrane” može se uopšteno definisati kao osnova za odbranu na sudu osobe koja djeluje kako bi odbranila ili zaštitila samu sebe ili svoju imovinu (ili pak drugu osobu ili imovinu druge osobe) od napada, ukoliko njena djela predstavljaju razumnu, nužnu i srazmjernu reakciju na napad. Pretresno vijeće ističe da Statut Međunarodnog suda ne predviđa samoodbranu kao osnovu za isključenje krivične odgovornosti. Pozivanje na različite osnove u nečiju odbranu, međutim, dio je opštih principa krivičnog prava koje Međunarodni sud mora da uzme u obzir kada presuđuje u predmetima koji se nalaze pred njim.[5]

  17. Pretresno veće je u presudi u predmetu Kordić citiralo i član 31(1)(c) Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda pod naslovom “Osnovi isključenja krivične odgovornosti”, koji glasi:

    (1) Pored ostalih osnova za isključenje krivične odgovornosti koje predviđa ovaj Statut, osoba se ne smatra krivično odgovornom ukoliko u vreme ponašanja:

    (c) postupa na razuman način da odbrani sebe ili drugu osobu, ili, u slučaju ratnih zločina, imovinu koja je neophodna za izvršenje vojnog zadatka protiv neposredne i protivpravne upotrebe sile na način koji je srazmeran stepenu opasnosti kojoj je izložena ta ili druga osoba ili zaštićena imovina. Činjenica da je ta osoba učestvovala u odbrambenoj operaciji koju su sprovodile neke snage, sama po sebi ne predstavlja osnov za isključenje krivične odgovornosti po ovoj tački;

  18. Ovo proglašenje samoodbrane osnovom za isključenje individualne krivične odgovornosti u Rimskom statutu jeste prva definicija te odbrane u nekom multilateralnom ugovoru, pa tako član 31(1)(c) već zauzima značajno mesto u međunarodnom konvencionom pravu. U vezi sa formulom, ili testom, za legitimnu samoodbranu iz ove odredbe može se izneti nekoliko napomena.

  19. Član 31(1)(c) izričito sprečava optuženog da se poziva na samoodbranu samo na osnovu činjenice da je vojna operacija u kojoj je učestvovao po svojoj prirodi bila “odbrambena” (dakle, prema jus ad bellum pravno opravdana). Ovo ograničavanje potencijalne primene ove odbrane zasniva se na gorepomenutoj distinkciji između jus ad bellum i jus in bello. Isključenje individualne krivične odgovornosti na osnovu samoodbrane može važiti za vojne snage bilo koje pojedinačne strane u oružanom sukobu, nezavisno od pravovaljanosti osnove za učešće te strane u oružanom sukobu. Od trenutka kad izbije oružani sukob, međunarodno humanitarno pravo – jus in bello – važi za sve strane u tom sukobu. To pravo postavlja ozbiljna ograničenja vođenju vojnih operacija i postupci kojima se krše njegova pravna načela nipošto se ne mogu pravdati tvrdnjom da motivi za dotičnu operaciju daju legitimitet njenom celokupnom vođenju. Isto tako, neprihvatljiva je tvrdnja sukobljene strane koja se navodno brani, da protivzakonitost upotrebe sile od strane neprijatelja čini sve vojne operacije nazakonitima. Oblik samoodbrane iz člana 31(1)(c) isključuje individualnu krivičnu odgovornost za ono što bi inače predstavljalo ratni zločin – ozbiljno kršenje jus in bello – nezavisno od toga da li je prvobitno posezanje za vojnom silom bilo legitimno ili ne.[6]

  20. Prema nekim teoretičarima, u vođenju vojnih operacija pravo države na samoodbranu prenosi se na vojnike države koja se brani, čime se, izgleda, samoodbrana u vezi s inicijalnim pribegavanjem vojnoj sili meša sa samoodbranom u kontekstu vojnih operacija.[7] Putativno pravo pojedinačnih vojnika na samoodbranu, izvedeno iz defanzivne prirode određene vojne operacije, odbačeno je članom 31(1)(c), što je u saglasnosti sa presudom donetom nakon Drugog svetskog rata u suđenju Einsatzgruppen, na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog saveta. Svih 25 optuženih u tom suđenju teretili su se za učešće u ratnim zločinima i zločinima protiv čovečnosti koje su počinile četiri Einsatzgruppen i njima podređene jedinice u bivšem Sovjetskom Savezu. Optuženi Otto Ohlendorf podneo je mišljenje pravnog veštaka prema kojem i nemačko i sovjetsko krivično pravo poznaju koncept putativne samoodbrane, naime, da osoba ima pravo da činjenicu da je postupala u odbrani države navede kao osnov za isključenje individualne krivične odgovornosti.[8] Argument podnet u Ohlendorfovu odbranu glasio je da svaka osoba, kad god je egzistencija države direktno ugrožena, ima legitimno pravo na “pružanje pomoći u nevolji”. Ukoliko optuženi iskreno, mada pogrešno, veruje da je egzistencija države ugrožena, to stanje uma pokreće pitanja stvarne zablude, ali pravo da se deluje u odbrani te države ostaje neosporno.[9] Branioci nekoliko optuženih pozivali su se na ovo mišljenje veštaka, tvrdeći da su optuženi dela za koja se terete počinili u odbrani Nemačke.

  21. Sud je potpuno odbacio argument o putativnoj samoodbrani i izneo sledeće gledište:

    Po ovoj pravnoj teoriji, bilo koja strana u sukobu bi, našavši se u nemilim okolnostima, mogla unilateralno da proglasi nevažećim zakone i običaje ratovanja. A nije potrebno biti mnogo vidovit pa uvideti da bi, uz takvo olako ignorisanje ograničenja, pravila ratovanja ubrzo prestala da postoje. Sve strane u sukobu bi mogle naći razloga za pretpostavku da su postojali neki viši interesi koje je trebalo odbraniti.[10]

  22. Član 31(1)(c) zahteva da optuženi brani sebe ili drugu osobu, ili, u slučaju ratnih zločina, imovinu koja je neophodna za izvršenje vojnog zadatka, ali jedino protiv “neposredne i protivpravne upotrebe sile”. Nije dovoljno da optuženi odgovori smrtonosnom silom na neku nedefinisanu, buduću potencijalnu opasnost. Optuženi će morati da pokaže kako je u tom trenutku postojala neposredna potreba za upotrebom onakve sile kakvu je upotrebio. Ta trenutna i neposredna opasnost koja je pretila optuženom morala je biti i protivpravna. U slučaju oružanog sukoba, jus in bello priznaje zakonitost upotrebe smrtonosne sile protiv neprijateljskih boraca koji aktivno učestvuju u neprijateljstvima. U takvom kontekstu ne postavlja se pitanje samoodbrane. Za pojedinačne borce nije potrebno opravdanje za ubijanje neprijateljskih boraca zakonitim sredstvima. U primere nelegitimne upotrebe sile koja opravdava odgovor u samoodbrani spadali bi ubijanje ratnog zarobljenika koji pokuša da napadne stražara zatvora ili ubijanje neprijateljskog borca koji simulira predaju. U oba slučaja, pretnja silom je nelegitimna i reakcija koja ima smrtonosne posledice ne povlači individualnu krivičnu odgovornost.

  23. Član 31(1)(c) takođe zahteva da optuženi u samoodbrani upotrebi silu “na način koji je srazmeran stepenu opasnosti” koja preti. Srazmernost je u srži svakog zakonitog čina samoodbrane, jer optuženi mora da bude u stanju da pokaže da upotrebljena sila nije nadmašila stepen nužan za ograničenu i legitimnu svrhu odbrane. Pozivanje na pravo na samoodbranu ne može se koristiti da se prikrije nešto što za svrhu nije imalo odbranu, ili jedino odbranu. Upotreba preterane, znatno nadmoćnije ili nesrazmerne sile da bi se odgovorilo na određenu opasnost često ukazuje na postojanje motiva koji nije obrana i razotkriva lažnost tvrdnje da se postupalo u samoodbrani.

  24. Član 31(1)(c) nalaže objektivan test za postupanje optuženog. Optuženi u odbrani sebe ili druge osobe, ili, u slučaju ratnih zločina, imovine koja je neophodna za izvršenje vojnog zadatka, mora da postupa “razumno”. Nije dovoljno da optužena osoba tvrdi kako je lično verovala u nužnost upotrebe sile radi odbrane od opasnosti koja je pretila. Optuženi takođe mora pokazati da bi i drugi u njemu sličnoj situaciji upotrebili silu sličnog intenziteta i vrste kakvu je on upotrebio. Ukoliko na osnovu činjenica u nekom predmetu objektivni test razumnosti nije zadovoljen, ali je optužena osoba iskreno verovala da je u samoodbrani bilo nužno da postupi tako kako je postupila, odgovarajuća odbrana mogla bi biti pozivanje na stvarnu zabludu.

  25. Veće je u presudi u predmetu Kordić za član 31(1)(c) reklo sledeće:

    Princip samoodbrane izražen u ovoj odredbi odražava odredbe koje se mogu naći u većini nacionalnih krivičnih zakonika, te se može smatrati da tvori pravilo međunarodnog običajnog prava.[11]

  26. Oko testa za samoodbranu u članu 31(1)(c) Rimskog statuta postoji izvesna kontroverza. Sastavljanje ove odredbe, posebno insistiranje SAD na odbrani imovine kao osnovi za upotrebu opravdane smrtonosne sile, izazivalo je veliko zgražavanje tokom rimskog procesa.[12] Otkada je odredba usvojena, razni komentatori izrazili su svoje bojazni, naročito u vezi sa potencijalnom primenom aspekta ove odredbe koji se odnosi na odbranu imovine. Bez obzira, suštinski elementi samoodbrane kao osnove za isključenje krivične odgovornosti, navedeni u članu 31(1)(c) i razmatrani gore u tekstu, odražavaju međunarodno običajno pravo. Ti elementi su takođe usko propisani. To nije odbrana koju je lako zadovoljiti. U Rimskom statutu ponovljen je stav da je Međunarodni krivični sud osnovan da bi se bavio “najtežim krivičnim delima, značajnim za celu međunarodnu zajednicu”, a konkretno u pogledu ratnih zločina, da bio imao nadležnost nad takvim zločinima “posebno kada su počinjeni kao deo plana ili politike ili kao deo rasprostranjenog činjenja takvih krivičnih dela” (član 8(1)). Realno je gledište Williama Schabasa, s kojim se slaže Massimo Scaliotti:

    ... što se tiče značaja samoodbrane u kontekstu jednog međunarodnog krivičnog suda, slažem se sa Schabasom u tvrdnji da se taj značaj čini minornim, makar kada su u pitanju masovni zločini koje su počinili oni koji su ih planirali i organizovali, a koji su u srži raison d'etre Suda.[13]

  27. Iz gornje analize je jasno da će elementi samoodbrane kao osnov za isključenje individualne krivične odgovornosti optuženih koji su fizički počinili ratne zločine (da i ne pominjemo zločine protiv čovečnosti ili dela genocida) retko biti zadovoljeni. Primeri koji slede, uzeti iz sudske prakse međunarodnih sudova, ilustrovaće kako status ove odbrane u međunarodnom običajnom pravu, tako i njenu usku i ograničenu primenu.

  28. Suđenja za ratne zločine posle Drugog svetskog rata

  29. U jednom broju sporednih suđenja vođenih neposredno posle Drugog svetskog rata, optuženi su navodili da su postupali u legitimnoj samoodbrani i da stoga imaju pravo da budu oslobođeni od krivične odgovornosti. Pre nego što pređemo na ona suđenja koja se tiču materijalno-pravnih pitanja samoodbrane, osvrnućemo se na presude u dva druga suđenja u kojima neke napomene koji su obiter dicta govore o načelnom prihvatanju samoodbrane kao validne osnove za isključenje individualne krivične odgovornosti.

  30. Prvo od tih suđenja je SAD protiv Kruppa, vođeno u Nirnbergu na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog saveta.[14] Svi saoptuženi bili su rukovodeći kadar nemačke firme “Fried. Krupp”, koja je proizvodila tešku artiljeriju, čelične oklope i drugo naoružanje visokog kvaliteta, kao i podmornice i plovila. Od firme se zahtevalo da postigne i održi određene proizvođačke kvote za ratne potrebe Nemačke tokom čitavog Drugog svetskog rata. Optuženi su tvrdili da su proizvođačke kvote firme mogli da dostignu jedino uz angažovanje ratnih zarobljenika, prinudne radne snage i zatočenika u koncentracionim logorima, budući da nije bilo dovoljno raspoložive radne snage iz drugih izvora. Pored toga, optuženi su tvrdili da bi nepostizanje proizvođačkih kvota za njih imalo teške lične posledice.[15] Samoodbrana nije bila direktno relevantna za činjenice u predmetu, ali je sud, razmatrajući odbranu “na osnovu nužnosti”, koja je bila značajnija, zahteve mens rea te dve odbrane opisao na sličan način.[16] Time je sud u svojim obiter dicta potvrdio potencijalnu primenljivost samoodbrane u slučaju ratnih zločina. U analizi relevantnih odbrana koju je Komisija UN-a za ratne zločine dala u svom rezimeu o suđenjima za ratne zločine održanim posle Drugog svetskog rata, navodi se da uzgredna napomena o samoodbrani koju je sud izneo u predmetu Krupp:

    ne ostavlja nikakvu sumnju da bi on [sud], da je imao da odluči o tom pitanju, smatrao da je [samoodbranu] primenljiva na suđenjima za ratne zločine,.[17]

  31. U svojoj analizi odbrana na suđenjima za ratne zločine, Komisija UN-a za ratne zločine takođe citira jedan argument koji je, u prilog mogućoj primeni ove odbrane na suđenjima za ratne zločine, britanski viši advokat vojnog suda predočio Britanskom vojnom sudu na suđenju Williju Tessmanu i drugima u Hamburgu. Navodimo mišljenje ovog višeg advokata vojnog suda:

  32. Što se tiče samoodbrane, već rečenom nemam mnogo šta da dodam. Zakon osobi dozvoljava da spasi sopstveni život lišavanjem života neke druge osobe, ali samo ako nema drugog izlaza. Od osobe se očekuje da se što je moguće više povuče pre nego što se okrene i ubije svog napadača; i, naravno, u obzir se mora uzeti vrsta oružja u rukama optuženog, pitanje da li je optuženi bio naoružan i tako dalje. Drugim rečima, da li zaista nije bilo drugog izlaza? Da li se osoba povukla najviše što je mogla pre nego što je oduzela život drugom ljudskom biću?[18]

  33. U nekim drugim predmetima vođenim posle Drugog svetskog rata iznete su tvrdnje od suštinskog značaja o samoodbrani. Na primer, jedan britanski vojni sud u Kuala Lumpuru sudio je vodniku Japanske carske vojske – izvesnom Yamamotou Chusaburi – za ratni zločin ubistva jednog civila. Chusaburo se pozvao na više mogućih odbrana, uključujući i samoodbranu.

  34. Činjenice u predmetu Chusaburo bile su da je optuženi bajonetom ubio jednog civila, Malajca po imenu Omar, jer je Omar, provalivši u skladište Japanske vojske, odatle odnosio vreće s pirinčem. Nakon vesti o predaji Japana u Drugom svetskom ratu, ali pre nego što je kapitulirala čitava teritorija koju su Japanci držali, pljačkanje imovine Japanske vojske postalo je učestalije i drskije. Optuženi je dobio instrukcije da posebno budno čuva skladišta, s obzirom na povećan broj pljački od strane civila. Optuženi je pio na dužnosti i u svoju odbranu je naveo da je bio pod uticajem alkohola. Optuženi je takođe tvrdio da ga je prilikom pokušaja da uhapsi Omara okružilo osam ili devet drugih civila, od kojih su neki pokušavali da mu otmu Omara, postavši nasilni. Optuženi je tvrdio da se bojao za sopstveni život, te da se mašio bajoneta da ga upotrebi protiv Omara i u sopstvenu odbranu. Optužba je, pak, dovela dva svedoka koji su tvrdili da su sa žrtvom videli samo jednu osobu u vreme kada se dogodio navodni zločin. Optužba je takođe izvela dokaze koji je trebalo da pokažu da Omar nije ubijen prilikom pljačke, već nakon što ga je Chusaburo već uhapsio i pritvorio.[19]

  35. Kao što je slučaj sa većinom sporednih suđenja koja su razne saveznice vodile posle Drugog svetskog rata, za presudu u ovom suđenju ne postoji pismeno obrazloženje. Nije, na primer, jasno koliku su težinu predmetne sudije pridale suprotstavljenim dokazima optuženog i optužbe u vezi sa Chusaburovom tvrdnjom da je postupao u samoodbrani. Zna se da su predmetne sudije optuženog osudile za ratni zločin za koji je optužen, ali i da su predložile da se pri izricanju kazne postupi milosrdno. Može se pretpostaviti da su predmetne sudije odbile navode o samoodbrani (u protivnom bi optuženi morao biti oslobođen) i sasvim je moguće da su svoj predlog zasnovale na svedočenjima o pijanstvu optuženog. Bilo kako bilo, žalbene sudije su odbacile preporuku da se postupi milosrdno i Chusaburo je osuđen na smrt. Za sadašnje svrhe je bitno da su navodi o samoodbrani priznati kao legitimna odbrana, a izgleda da je konačna presuda doneta na osnovu konkretne činjenične situacije u tom predmetu. U komentaru Komisije UN-a za ratne zločine o ovom predmetu se kaže:

  36. Jasno je da je u engleskom pravu opravdano da osoba protiv napadača upotrebi silu u samoodbrani, pod uslovom da je ta sila srazmerna razumnoj proceni opasnosti, čak i ako to za posledicu ima napadačevu smrt.[20]

  37. Holandski Posebni sud vodio je dva zasebna suđenja (u Arnemu i Hagu) Nemcima optuženim za ratne zločine počinjene protiv civilnog stanovništva Holandije za vreme njene okupacije od strane nacista u Drugom svetskom ratu. Dvojica optuženih bili su viši oficir Friedrich Christiansen, komandant nemačke vojske u okupiranoj Holandiji, i Hans Albin Rauter, zapovednik SS-a i nemačke policije, i generalni komesar za javnu bezbednost u okupiranoj Holandiji. Za obojicu optuženih tvrdilo se da su sudelovali u držanju talaca i, u izvesnim slučajevima, ubistvu nekih od tih talaca, u odmazdu za ono što su obojica optuženih opisali kao “nelegitimna” dela otpora nemačkoj okupaciji, kojima su se kršile obaveze porobljenog naroda da se prema okupatorskoj sili ne odnosi neprijateljski. Obojica optuženih su tvrdili da su protiv civilnog stanovništva postupali “iz nužde, samoodbrane ili pod prisilom”.[21]

  38. U svom komentaru o suđenju Christiansenu, Komisija UN-a za ratne zločine navodi da je Posebni sud insistirao na tome da od trenutka uspostavljanja vojne okupacije, zakoni koji važe u uslovima vojne okupacije moraju da se poštuju, bez obzira na oružani građanski otpor okupirane strane:

  39. Sud je porekao postojanje “nelegitimnog” otpora na osnovu toga što - u meri u kojoj međunarodno pravo reguliše način na koji se od izbijanja rata moraju voditi rat i sprovoditi okupacija - zakon ne pravi razliku između zakonitog i protivzakonitog rata, ili legitimne i nelegitimne okupacije. I jedno i drugo svode se na isto u pogledu zakona koji važe između zaraćenih strana, odnosno okupatora i okupiranog za vreme dok traje rat... kada stanovnici počine neprijateljska dela, to okupatora ne oslobađa obaveze da se pridržava zakona i običaja ratovanja koji propisuju njegovo ponašanje prema tim stanovnicima. On, dakle, protiv njih ne sme počiniti dela proizvoljne odmazde ... [Sud Holandije] naveo je primere da su stanovnici izvršili dela nasilja u samoodbrani, kako bi sprečili okupatora da izvrši slična dela nad njima. U takvim slučajevima, rekao je sud, dela kojima su stanovnici pribegli predstavljala su “opravdanu odbranu koju okupator ne sme kazniti ili na nju odgovoriti odmazdama”.[22]

  40. Jedan predmet u kojem je pozivanje na samoodbranu očigledno bilo uspešno, i u kojem je doneta oslobađajuća presuda, bilo je suđenje Erichu Weissu i Wilhelmu Mundu, pripadnicima nemačkih snaga policije koje su operisale na području Akena na Elbi u Nemačkoj. Dvojica saoptuženih teretila su se za ratni zločin “nelegitimnog ubistva nepoznatog američkog avijatičara” koji je, nedaleko od Akena, iskočio padobranom iz pogođenog aviona i koji je spustivši se na nemačku teritoriju “bio ratni zarobljenik tadašnjeg Nemačkog Rajha”. Saoptuženima je suđeno pred Opštim sudom vojnih vlasti SAD u Ludwigsburgu u Nemačkoj.[23]

  41. Kada je avijatičar SAD bezbedno aterirao padobranom, zarobili su ga i predali optuženom Weissu, pomoćnom policajcu. Weiss je poveo zarobljenika i na ulazu u Aken sastao se sa saoptuženim policajacem Mundom. Prema dokazima izvedenim na suđenju, tada se oko saoptuženih i njihovog zarobljenika počela okupljati gomila iz grada, koja je tražila da zarobljenika ubiju. Zarobljenik je, navodno, krenuo rukom prema džepu i Weiss i Mundo su obojica pucali u njega i ubili ga. Dvojica saoptuženih tvrdila su da su zarobljenikov pokret doživeli kao pretnju. Weiss je prema zarobljeniku bio okrenut licem, dok je Mundo prema zarobljeniku bio okrenut leđima, a licem prema gomili. Weiss je tvrdio je da je, videvši da zarobljenik kreće rukom prema džepu, verovao kako on poseže za oružjem, što ga je navelo da opali prvi metak. Mundo je čuo pucanj iza sebe, okrenuo se i ispalio drugi metak. Obojica saoptuženih bili su oslobođeni.

  42. U odsustvu pismenog obrazloženja te presude suda, Komisija Ujedinjenih nacija za ratne zločine ponudila je sopstvena zapažanja o presudi i konstatovala:

  43. Odluka Suda pokazuje da ona samoodbrana koja u skladu s opštim načelima krivičnog prava, kada je propisno dokazana, predstavlja oslobađajuću okolnost u sferi običnih krivičnih dela, na sličnim osnovama ima primenu i u sferi ratnih zločina. Optuženi su kao čuvari ratnog zarobljenika bili obavezni da sa zarobljenikom postupaju na odgovarajući način, pa čak i da ga zaštite ako treba. S druge strane, oni su kao čuvari imali ovlašćenja da upotrebe silu, ali samo onakvu silu kakva je pod svim datim okolnostima bila neophodna bilo za to da bi se osiguralo da zarobljenik ostane zarobljen bilo za to da bi se oni odbranili od njegovog napada. Reklo bi se da je Sud držao da ... takve okolnosti jesu predstavljale dovoljnu pretnju da opravdaju otvaranje vatre.[24]

    Evropski sud za ljudska prava

  44. Iako Evropski sud za ljudska prava [ESLJP] nema krivičnu nadležnost, predmet McCann i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva[25] ticao se navodnog kršenja člana 2 Evropske konvencije o ljudskim pravima – prava na život i zaštitu od lišavanja života. U tom konkretnom predmetu, vlada Ujedinjenog Kraljevstva uspela je da dokaže da su saoptuženi prouzrokovali smrt dotičnih osoba u legitimnoj samoodbrani, dakle, ne u suprotnosti sa članom 2(2)(a) Konvencije.[26]

  45. Daniel McCann, Mairead Farrell i Sean Savage su bili pripadnici IRA-e. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva dobila je obaveštajne podatke da njih trojica planiraju teroristički napad u Gibraltaru. Tim SAS-a (Specijalne vazduhoplovne službe) Ujedinjenog Kraljevstva upućen je u Gibraltar da pomogne tamošnjoj policiji da spreči operaciju i uhapsi osumnjičene. Dalji obaveštajni podaci naveli su tim SAS-a da poveruje da će se napad izvršiti bombom na daljinsko aktiviranje. McCann, Farrell i Savage uočeni su u Gibraltaru, nakon čega su ih pratili vojnici sa zadatkom da ih uhapse. McCann i Farrel su navodno shvatili da ih ovi prate i okrenuli su se ka vojnicima iza sebe. Vojnici su na njih otvorili vatru i usmrtili ih. O tome da li su njih dvojica pokušali da se predaju pre nego što su ih ubili bilo je kontradiktornih svedočenja. Savagea su pratila dva druga vojnika. Ti vojnici su svedočili da se on okrenuo kad je začuo pucnje ispaljene na McCanna i Farrella, posegavši ka džepu. Jedan od vojnika je viknuo “stani”, a onda su na njega ispalili nekoliko metaka. Bilo je kontroverznih svedočenja o tome kako je vojnik nastavio da puca na Savagea pošto je on već pao na zemlju i kako je njegov kolega Savageu stavio nogu na vrat. Kod pokojnika nisu nađeni naoružanje ni detonatori. O sva tri smrtna slučaja u Gibraltaru sprovedena je istraga i, na osnovu činjenice da su oni ubijeni u samoodbrani, presuđeno je da se radi o zakonitom lišavanju života.

  46. U postupku pred Evropskim sudom, vlada Ujedinjenog Kraljevstva je tvrdila da je lišavanje života ovih osoba, u skladu s članom 2(2)(a) Konvencije, bilo opravdano na osnovu toga što je njihova smrt posledica upotrebe sile koja je bila apsolutno nužna da bi se stanovništvo Gibraltara odbranilo od protivpravnog nasilja. Žalioci su tvrdili da vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije uspela da pokaže da su planiranje i izvođenje operacije bili u skladu sa članom 2(2) Konvencije, te da stoga lišavanje života dotičnih osoba nije bilo apsolutno nužno u smislu te odredbe.

  47. O odsudnom pitanju - jesu li ili nisu vojnici Ujedinjenog Kraljevstva u legitimnoj samoodbrani upotrebili srazmernu silu - sudska većina je presudila sledeće:

  48. kao što je gore navedeno, vojnici su, s obzirom na primljene informacije, iskreno verovali da je nužno da pucaju na osumnjičene kako bi ih sprečili da aktiviraju bombu i prouzrokuju znatne žrtve ... Dakle, oni su svoje postupke, preduzete u skladu s naređenjima nadređenih, videli kao apsolutno nužne da bi se sačuvali nevini životi ... upotreba sile od strane državnih službenika radi ostvarivanja jednog od ciljeva opisanih u stavu 2 člana 2 Konvencije, može u skladu s ovom odredbom biti opravdana onda kada se zasniva na iskrenom uverenju za koje se, na osnovu valjanih razloga, smatra da je u tom trenutku bilo realno, ali za koje se kasnije ispostavi da je bilo pogrešno. Tvrditi suprotno značilo bi staviti nerealan teret na državu i organe reda i mira u njihovom vršenju dužnosti, pa možda čak ugroziti njihove živote i živote drugih ... Imajući u vidu dilemu pred kojom su se u okolnostima ovog predmeta našli organi vlasti, sledi da postupci vojnika sami po sebi ne predstavljaju kršenje ove odredbe.[27]

  49. Navedeni predmeti pokazuju da će samoodbrana samo u ograničenim okolnostima predstavljati osnov za isključenje odgovornosti pojedinaca optuženih da su počinili neki međunarodni zločin. Potencijalna primena samoodbrane u relevantnim stvarnim situacijama prihvaćena je kao pravno načelo i testirana je i primenjena u nizu predmeta. Sada je važno napraviti razliku između ovog konkretnog oblika samoodbrane i one druge situacije u kojoj se odbrana tiče međunarodnog zločina agresije za koji se tereti.

  50. OPTUŽENA OSOBA SE POZIVA NA PRAVO DRŽAVE DA U SAMOODBRANI PRIBEGNE VOJNOJ SILI

    Razvoj zabrane upotrebe vojne sile u međunarodnom pravu

  51. Pravo na isključenje individualne krivične odgovornosti u slučaju kada je država vojnu silu upotrebila u samoodbrani javlja se kao posledica međunarodne pravne zabrane upotrebe vojne sile kao instrumenta državne politike.

  52. Član 2(4) Povelje Ujedinjenih nacija, koji predstavlja jedno od fundamentalnih načela organizacije UN-a, eminentan je izvor opšte međunarodne pravne zabrane upotrebe vojne sile. Ta odredba predviđa sledeće:

  53. Članice se u svojim međunarodnim odnosima suzdržavaju od pretnje silom ili upotrebe sile koje su uperene protiv teritorijalne celovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih nacija.

  54. Član 2(4) se dosledno priznaje kao fundamentalna norma međunarodnog prava. Međunarodni sud pravde je status opšte zabrane iz člana 2(4) potvrdio u nekoliko svojih istaknutih odluka, među kojima su one u predmetima Krfski kanal,[28] Teheranski taoci,[29] Nikaragva (Meritum)[30] i Savetodavno mišljenje o nuklearnom naoružanju.[31] U predmetu Nikaragva (Meritum), MSP je za član 2(4) rekao da predstavlja normu međunarodnog običajnog prava obavezujuću za sve države u međunarodnoj zajednici, nezavisno od toga da li su one članice UN-a ili ne. Sud je do ovog zaključka došao na osnovu prakse država i opinio juris u nizu ključnih instrumenata koje je usvojila međunarodna zajednica. Konkretno, sud je posebno naglasio činjenicu da je Generalna skupština UN-a koncenzusom usvojila dva ključna instrumenta – Deklaraciju o prijateljskim odnosima i Rezoluciju o definiciji agresije. U oba instrumenta međunarodna zajednica je eksplicitno potvrdila da stav sadržan u članu 2(4) predstavlja fundamentalnu normu međunarodnog prava.[32]

  55. Razlozi iz kojih je taj sud rezolucije Generalne skupštine tretirao kao izvor međunarodnog običajnog prava dosta su kritikovani. Međutim, uprkos mnogim kršenjima zabrane upotrebe vojne sile, države dosledno nastoje da opravdaju svoje postupke u skladu sa tim pravnim načelom. Čak i za najflagrantnija kršenja zabrane upotrebe sile kaže se da predstavljaju izuzetke upotrebe sile, a ne da načelo ne postoji, ili da je namerno ignorisano. Kada je, na primer, Irak 1990. godine napao Kuvajt, Bagdad je svoje postupke pokušao da opravda time da je Kuvajt još jedna pokrajina Iraka, te da je Irak samo hteo da povrati teritoriju koja mu s pravom pripada. Isto važi i za druge države koje su u rešavanju svojih međunarodnih sporova primenile silu. U predmetu Nikaragva (Meritum) sud je prihvatio da postoje čvrsti dokazi kršenja opšte zabrane. Sud je, međutim, na osnovu prakse država i opinio juris, državne prakse koje su u neslaganju s normom mogao okarakterisati kao primere kršenja norme, a ne kao prakse koje svedoče o pojavi jedne nove i drugačije norme međunarodnog običajnog prava.

  56. Tokom tri stotine godina, sve do ranog dvadesetog veka, međunarodno pravo nije ograničavalo države u tome da pribegnu ratu kako bi ispravile protiv njih počinjena nedela. Međunarodno pravo obuhvatalo je pravila za mirnodopske uslove (na primer, ugovore o priznavanju, diplomatskim odnosima, trgovini, gusarenju, itd.) i pravila za vođenje oružanih neprijateljstava (kao što su poštovanje neutralnosti, zaštita prava civila ili pošteda života boraca koji su se predali). Ali pravila koja ograničavaju pravo na pribegavanje vojnoj sili nisu bila utvrđena. Predstavnici škole prirodnog prava (od kojih su mnogi bili teolozi, kao Toma Akvinski i Sveti Augustin) zalagali su se za koncept “pravednog” i “nepravednog” rata kao osnove za utvrđivanje zakonitosti pribegavanja ratu. Ta razlika, međutim, nije bila široko prihvaćena među državama međunarodne zajednice i nikada nije postala deo međunarodnog običajnog prava. Umesto toga, kada bi jedna država odlučila da upotrebi vojnu silu protiv neke druge, nisu postojali ni mehanizmi ni strukture da u tome bude sprečena, i postojanje vojne sile se u to vreme prihvatalo kao činjenica. Jedan broj pravnih teoretičara iz ranog perioda, među kojima i Hugo Grotius, pokušali su da stvore sekularni koncept “pravednog rata”, odnosno, da odrede koji su to konkretni razlozi za vođenje rata koji bi se u međunarodnom pravu smatrali nelegitimnim. Međutim, ovi pokušaji nisu spremno prihvaćeni od strane vlada suverenih država međunarodne zajednice.

  57. Uprkos tome što nisu postojala dogovorena ograničenja za pribegavanje ratu, nisu sve upotrebe sile ostale van domašaja međunarodnog prava. U slučajevima kada rat nije objavljen, upotreba sile podlegala je određenim odredbama mirovnog prava. Jedan zanimljiv incident u kojem je sila upotrebljena bez prethodne objave rata dogodio se između vlada Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država tokom 1830-tih i 1840-tih godina. Incident je poznat kao predmet Caroline i svedoči o postojanju dogovorenih principa kojima se ograničavaju okolnosti u kojima bi se sila smela upotrebiti u samoodbrani.

  58. Incident se desio 1832. godine za vreme kanadskog ustanka protiv Ujedinjenog Kraljevstva, u kojem su ustanici koristili brod Caroline za transport namirnica, opreme i ljudstva od luke Schlosser u SAD do jednog ostrva na reci Hadson. Sa tog ostrva ustanici su napadali položaje Ujedinjenog Kraljevstva na drugoj obali reke, na kanadskoj teritoriji. Jedne noći, snage Ujedinjenog Kraljevstva prešle su reku i u luci Schlosser odvezale brod Caroline, zapalile ga i pustile da pluta nizvodno, niz Nijagarine vodopade. Dve osobe na brodu, od kojih je jedna bila državljanin Sjedinjenih Država, izgubile su život.

  59. Povodom incidenta otpočela je prepiska između vlade Sjedinjenih Država i vlade Ujedinjenog Kraljevstva. Vašington je negodovao zbog činjenice da su snage Ujedinjenog Kraljevstva ušle u teritorijalne vode SAD i protiv broda upotrebile silu, što je za posledicu imalo dva smrtna slučaja. Ujedinjeno Kraljevstvo je odgovorilo da je bilo nužno da britanske snage preduzmu te mere kako bi sprečile da se brodom snabdeva ostrvo koje se koristi za napade na njihove položaje u Kanadi na drugoj obali reke. Tadašnji američki državni sekretar Daniel Webster, u poznatom pismu svom britanskom pandanu Lordu Ashburtonu, naveo je kriterijume za koje je smatrao da Ujedinjeno Kraljevstvo treba da utvrdi da se zadovoljeni, kako bi opravdalo svoje postupke. Webster je naveo da Ujedinjeno Kraljevstvo, inter alia, treba da pokaže:

  60. da za samoodbranom postoji neposredna i preka nužnost, koja ne ostavlja mesta za biranje načina ni priliku za razmatranje situacije. Takođe će morati da pokaže da lokalne vlasti u Kanadi - čak i pod pretpostavkom da su zbog nužnosti trenutka uopšte imale pravo da uđu u teritoriju Sjedinjenih Država - nisu učinile ništa nerazumno ili preterano; ovo stoga što delo koje se opravdava nužnošću samoodbrane ne sme prekoračiti tu nužnost i mora jasno ostati u njenim granicama. Mora se pokazati da je bilo neizvodivo, ili bespredmetno, upozoravati osobe na brodu Caroline ili im ulagati proteste; mora se pokazati da se nije moglo čekati da svane; da nije bilo moguće napraviti razliku između nevinih i krivih; da nije bilo dovoljno osvojiti i zarobiti brod; već da je postojala nužnost, neposredna i preka, da se brod napadne noću, po mraku, dok je vezan za obalu i dok nenaoružani ljudi na njemu spavaju, neke od njih ubiti, a neke raniti, pa zatim brod odvući u rečnu struju, iznad vodopada, zapaliti ga, i, ne mareći za to da li na njemu pored krivih ima i nevinih, ili pored mrtvih živih, prepustiti ga sudbini od koje se misao ledi. Da je sve to bilo nužno, to vlada Sjedinjenih Država ne može da veruje.[33]

    Ashburton je prihvatio ovu Websterovu formulu za legitimnu samoodbranu i primenio je na datu situaciju, tvrdeći da su u napadu Ujedinjenog Kraljevstva na teritoriju Sjedinjenih Država ti kriterijumi bili zadovoljeni.[34]

  61. U incidentu su učestvovale dve relativno jake i inače prijateljske države, od kojih je jedna upotrebila silu narušivši suverenitet druge. Sjedinjene Države nisu bile spremne da dopuste da narušavanje njihovog suvereniteta prođe bez protesta, uprkos tome što je samoodbrana priznata kao legitimni izuzetak od inače neopravdane upotrebe sile. Pored toga, na pravo na samoodbranu postavljena su dogovorena ograničenja i u tom smislu ovaj slučaj predstavlja prekretnicu. Čuvenu Websterovu formulu potvrdio je Nirnberški sud i njen uticaj je i dalje vidljiv u savremenim načelima koja opisuju kriterijume za legitimnu upotrebu sile u samoodbrani.

  62. Užasi Prvog svetskog rata utrli su put novoj eri međunarodnih odnosa i stvorena je Liga naroda, čiji Pakt predstavlja primarni instrument. Premda je nova organizacija imala uzvišene ciljeve, svrha Pakta Lige naroda nije bila generalna zabrana upotrebe vojne sile. Uprkos presedanu u slučaju Carolina, odredbe Pakta nisu se ticale međunarodnog pravnog regulisanja upotrebe sile van ratnog konteksta. Pakt je izričito predviđao obaveze rešavanja konflikata mirnim sredstvima i nepribegavanja ratu sve do iscrpljenja tih sredstava. Međutim, rat Paktom nije stavljen van zakona i države su bile slobodne da uđu u rat pod uslovom da su prethodno pokušale da pronađu mirno rešenje za svoje nesuglasice, ali bez uspeha. Činjenica da se Pakt ne izjašnjava o upotrebi sile bez rata, omogućila je nekim državama da izbegnu odgovornost tako što bi odbile da rat zvanično objave.

  63. Drugi značajan instrument koji je nastao u eri Lige naroda je Kellogg-Briandov pakt iz 1928. Pakt je države ugovornice obavezivao da u svojim odnosima sa drugim državama ne pribegavaju ratu kao instrumentu nacionalne politike. Taj Pakt je predstavljao značajan pokušaj da se reguliše upotreba vojne sile u međunarodnom pravu, ali je patio od sličnih slabosti kao i Pakt Lige naroda. Kellogg-Briandov pakt nije imao za svrhu da reguliše upotrebu sile u slučajevima kada nema rata, pa su države opet bile u prilici da umanje njegovu delotvornost time što rat ne bi zvanično objavile. Međutim, u slučaju nemačke i japanske agresije uoči i za vreme Drugog svetskog rata, i Nirnberški i Tokijski sud pridali su suštinski značaj njegovoj zabrani rata kao nacionalne politike za rešavanje sporova.

  64. Član 2(4) Povelje Ujedinjenih nacija predstavljao je veliko dostignuće u međunarodnom pravnom regulisanju upotrebe vojne sile. U odredbi se ne govori o ratu, već o upotrebi sile uopšte. Ovakvim pristupom prevazilaze se problemi i Pakta Lige naroda i Kellogg-Briandovog pakta, te države više nisu u mogućnosti da tvrde da se opšta zabrana ne odnosi na upotrebu sile van ratnog konteksta.

  65. Zabrana iz člana 2(4) obuhvata sve upotrebe vojne sile i pretnje vojnom silom, od invazije punih razmera sa kopna, mora i iz vazduha od strane druge države do upućivanja male naoružane grupe preko granice radi napada na neki konkretni cilj. Između te dve krajnosti zabrana obuhvata čitavu skalu mera prisile među kojima su, na primer, ispaljivanje projektila, raketa ili artiljerijskih granata, bombardovanje iz vazduha određenih meta i upadi značajnog broja vojnika i opreme u susednu teritoriju radi operacije kratkog trajanja. Prema članu 2(4), sve takve mere su prima facie protivzakonite.

  66. Zabrana iz člana 2(4) takođe obuhvata pretnje silom. U skladu sa većinskim mišljenjem Međunarodnog suda pravde izloženom u Savetodavnom mišljenju o Zakonitosti pretnje atomskim oružjem:

  67. Pojmovi “pretnje” i “upotrebe” sile u članu 2, paragrafu 4 Povelje javljaju se zajedno zbog shvatanja da, ako je upotreba sile u nekom datom slučaju iz bilo kog razloga nezakonita, onda je nezakonita i pretnja takvom silom. Jednom rečju, da bi objava neke države da je spremna da upotrebi silu bila zakonita, ta upotreba sile mora biti u skladu sa Poveljom.[35]

    Samoodbrana kao izuzetak od opšte zabrane

  68. Iako propisuje opštu zabranu, član 2(4) ne predstavlja, niti je ikada trebalo da predstavlja, apsolutnu zabranu upotrebe vojne sile. Povelja UN-a obuhvata nekoliko izuzetaka od člana 2(4), od kojih je za trenutne svrhe najvažniji član 51, odnosno pravo država na individualnu ili kolektivnu samoodbranu. Član 51 predviđa:

  69. Ništa u ovoj Povelji ne dira u prirodno pravo individualne ili kolektivne samoodbrane u slučaju oružanog napada na neku članicu Ujedinjenih nacija sve dok Savet bezbednosti ne preduzme mere potrebne za održavanje međunarodnog mira i bezbednosti. Mere koje članice preduzmu u ostvarivanju tog prava samoodbrane odmah se dojavljuju Savetu bezbednosti i nipošto ne diraju u ovlašćenja i dužnosti Saveta bezbednosti da na osnovu ove Povelje u bilo kojem trenutku može da reaguje na način koji smatra potrebnim za održavanje ili uspostavljanje međunarodnog mira i bezbednosti.

  70. O pitanju dosega prava na samoodbranu dosta je pisano. Autori su obično podeljeni oko toga koliki značaj treba pridati izvesnim rečima u tekstu člana 51. S jedne strane, uzima se da je formulacijom “u slučaju oružanog napada” utvrđen restriktivni preduslov za legitimno pribegavanje sili u samoodbrani. Odnosno, država koja tvrdi da ima pravo na upotrebu sile da bi se odbranila mora da pokaže da je na nju izvršen oružani napad. U skladu s doslovnim tumačenjem formulacije “u slučaju oružanog napada” država mora da čeka da oružani napad odista počne i svaka relaksacija tog uslova, poput toga da država sme upotrebiti silu pre stvarnog početka oružanog napada, predstavlja pogrešno tumačenje uskih okvira člana 51. S druge strane, neki drugi autori kritikuju ovo “nerealno” tumačenje člana 51 na temelju toga da takvo restriktivno shvatanje napadnutu državu dovodi u položaj “lake mete”. Protiv države koja se brani mogle bi biti upotrebljene tako silne i tako razorne oružane akcije da, ako se od nje zahteva da čeka da do upotrebe sile odista i dođe, ta država se neće moći uspešno odbraniti. Na restriktivno tumačenje člana 51 autori odgovaraju na više načina, nastojeći da ograniče praktične posledice takvog shvatanja.

  71. Jedan način da se ograniči restriktivno tumačenje formulacije “u slučaju oružanog napada” jeste da se ona reinterpretira u značenju: u slučaju da je oružani napad počeo da se događa. Teškoće s ovim tumačenjem javljaju se u vezi sa savremenim oblicima oružane sile. Ako jedna država lansira projektile dugog dometa protiv druge države, u kom trenutku se može reći da je počeo da se odvija oružani napad? Da li država koja se napada mora da čeka da projektili budu zaista lansirani? Ili je dovoljno da država koja se brani odgovori silom onda kada su projektili stavljeni na lansirnu platformu i upereni ka državi koja se napada?

  72. Ian Brownlie[36] i Nagendra Singh[37] su zagovornici “konačnog neopozivog čina” koji bi zadovoljio uslov člana 51 da je oružani napad počeo da se događa. U primeru projektila dugog dometa uperenih ka državi koja se napada, konačni neopoziv čin bilo bi ispaljivanje projektila. Tek u tom trenutku bi napadnuta država stekla pravo da upotrebom sile odgovori na oružani napad koji je počeo da se događa. Ali šta kad razdaljina između lansirnog mesta projektila i mete nije velika i kad vreme od lansiranja do eksplozije po udaru iznosi svega nekoliko minuta? McDougal i Feliciano su bili protiv nerealnog preduslova da mora postojati “konačan neopoziv čin”:

  73. Izgleda da bi čitav smisao i rezultat insistiranja na “konačnom neopozivom činu” bio taj da država koja je meta napada bude prisiljena da odloži svoj odgovor sve do trenutka kada više ne bi bila u mogućnosti da odvrati taj čin i izbegne da joj bude naneta šteta.[38]

  74. Drugi pokušaj da se ograniči efekat restriktivnog shvatanja je da se formulacije iz člana 2(4) protumače kao formulacije kojima se kvalifikuje doseg zabrane. Naime, ako neka konkretna primena sile nije uperena ni protiv teritorijalne celovitosti ni protiv političke nezavisnosti države i ako ni na koji način nije nespojiva s ciljevima Ujedinjenih nacija, onda ta konkretna primena sile nije obuhvaćena zabranom iz člana 2(4).[39] Ovaj pokušaj da se ograniči doseg zabrane iz člana 2(4) izazvao je žučne rasprave. Na primer, u vezi sa izraelskim bombardovanjem iračkog nuklearnog reaktora Anthony D'Amato tvrdi da ulazak izraelskih aviona u irački vazdušni prostor i bombardovanje nuklearnog pogona nisu bili usmereni protiv teritorijalne celovitosti Iraka, već samo protiv određene upotrebe njegove teritorije. Osim toga, tim činom nije narušena politička nezavisnost Iraka, jer su izraelski avioni jednostavno izbombardovali reaktor i zatim odleteli. On dalje tvrdi da se taj čin ne kosi sa ciljevima UN-a, pošto je razoružanje jedan od ključnih ciljeva iz Povelje Ujedinjenih nacija.[40] U skladu s ovim rezonovanjem, bilo koja država međunarodne zajednice imala bi pravo da bombarduje nuklearni reaktor na teritoriji države koja ima program nuklearnog naoružanja. Takav jedan čin ne bi bio usmeren protiv teritorijalne celovitosti druge države – samo protiv određene upotrebe nekog konkretnog dela njene teritorije – i ne bi predstavljao narušavanje političke nezavisnosti te države. Pošto je razoružanje jedan od najbitnijih ciljeva UN-a, svaki takav čin bio bi potpuno saglasan ciljevima i namerama te organizacije. Teško je zamisliti da bi države međunarodne zajednice iole podržale ovo gledište.

  75. Prema trećem tumačenju člana 51, kojim se nastoje prevazići ograničenja restriktivnog shvatanja, član 51 predviđa pravo na preventivnu samoodbranu. Prema toj tezi, član 51 ne isključuje pravo država da u izvesnim okolnostima pribegnu sili pre početka oružanog napada radi odbrane od tog napada. Zastupnici ovog tumačenja člana 51 takođe se oslanjaju na konkretni tekst te odredbe. Ti komentatori tvrde da formulaciju “u slučaju oružanog napada” ne treba shvatiti u značenju “u slučaju i jedino u slučaju oružanog napada”. Činjenica da se u njoj kaže da “ništa u ovoj Povelji ne dira u prirodno pravo na samoodbranu” jasno ukazuje na to da je međunarodna zajednica u vreme kad je Povelja sastavljana prihvatila pravo na samoodbranu koje je od ranije postojalo u međunarodnom običajnom pravu. Argument dalje glasi da je ovo običajno pravo na samoodbranu u izvesnim okolnostima uključivalo pravo na preventivnu samoodbranu i da to pravo nije umanjeno uvrštavanjem člana 51 u tekst Povelje.

  76. U prilog tom shvatanju ide i zakonodavna istorija kako člana 2(4) tako člana 51, a posebno činjenica da je član 51 ušao u Povelju zahvaljujući insistiranju država Latinske Amerike da se usvoji eksplicitne odredba koja bi im dala pravo da u samoodbrani primene silu bez prethodnog ovlašćenja Saveta bezbednosti UN-a. Motiv za član 51 sigurno nije bio taj da se ograniči pravo na samoodbranu koje je od ranije postojalo u međunarodnom običajnom pravu. Takođe se navodi da ovo šire tumačenje člana 51 potkrepljuju primeri iz prakse država, konkretno odgovor SAD na kubansku krizu 1962. godine, bombardovanje Libije od strane SAD 1986, kao i izraelsko bombardovanje iračkog nuklearnog reaktora 1981. godine.

  77. Jedan skorašnji primer iz prakse država je odgovor SAD na terorističke napade na World Trade Center u Njujorku i zgradu Pentagona u Vašingtonu 11. septembra 2001. Savet bezbednosti UN-a je rezolucijama br. 1368, 1373 i 1378 potvrdio pravo na samoodbranu kao odgovor na napade te vrste. Međutim, nakon što su se napadi od 11. septembra 2001. već dogodili, SAD na te konkretne napade više nisu mogle da uzvrate u samoodbrani. Jasno je da je u Avganistanu, kako protiv terorističke mreže Al Kaida tako i protiv Talibana zbog jatakovanja sa Osamom Bin Ladenom i njegovom mrežom, vojna sila upotrebljena kako bi se SAD odbranile od budućih napada poput onih u Njujorku i Vašingtonu. Vazdušno bombardovanje Avganistana koje je počelo 7. oktobra 2001. – gotovo četiri nedelje nakon napadâ 11. septembra – predstavljalo je preventivnu akciju zasnovanu na pretpostavci o verovatnosti budućih napada, ako se Al Kaida ne bi snažnom vojnom akcijom onesposobila za neometano delovanje iz Avganistana.

  78. Invazijom i vojnom okupacijom Iraka od strane “koalicije voljnih” na čelu sa Sjedinjenim Državama, pojam preemptivne ili preventivne samoodbrane doveden je na novi nivo. SAD i njeni koalicioni saveznici tvrdili su da imaju pravo na primenu sile protiv Sadama Huseina zbog toga što on navodno poseduje i usavršava oružje za masovno razaranje uprkos zahtevima Saveta bezbednosti UN-a da se od tog oružja odustane. Koalicioni partneri su tvrdili da je s pravne tačke gledišta opravdano da nasilnim putem sruše režim Sadama Huseina kako bi uklonili opasnost od toga da oružje za masovno razaranje koje on proizvodi u budućnosti postane dostupno terorističkim organizacijama. Ponuđeno opravdanje bilo je izrazito kontroverzno – ne samo među članicama Saveta bezbednosti UN-a koje nisu bile spremne da na osnovu Poglavlja VII izglasaju dozvolu za akciju koalicije, već i među građanima zemalja koalicije. Zahvaljujući činjenici da je režim Sadama Huseina srušen, a da se o legalnosti i dalje iznose različite tvrdnje, polemika o tačnom dosegu prava na samoodbranu će se nastaviti.

  79. Zagovornici restriktivnog tumačenja tvrde da svako šire tumačenje člana 51 državama daje odrešene ruke za kršenje pravila koja zabranjuju primenu sile. U skladu s mišljenjem ovih komentatora, ako bi se državama dozvolilo da primene silu pre nego što se oružani napad zaista dogodi, onda bi svaka država sopstvenu agresiju mogla pravdati tvrdnjom da je verovala kako joj preti napad. Mada je tačno da bi šire shvatanje izuzetka od opšte zabrane predviđene članom 2(4) moglo da dovede do veće zloupotrebe prava na samoodbranu, smatra se da mogućnost zloupotrebe nije dovoljan razlog da se osporava postojanje tog prava. Član 51 ne predstavlja sveobuhvatan dictum o dosegu prava na samoodbranu u međunarodnom pravu. Države koje tvrde da pribegavaju samoodbrani moraju da pokažu da je sila koju su primenile srazmerna pretnji ili napadu kojima su bile izložene. Primena srazmerne sile je u jednakoj meri lakmus test za legitimnost nacionalne samoodbrane koliko i za samoodbranu na koju se poziva optuženi pojedinac kako bi izbegao krivičnu odgovornost u vezi sa ratnim zločinima za koje se tereti. Pribegavanje nesrazmernoj, znatno nadmoćnoj i preteranoj sili radi samoodbrane uvek će izazvati ozbiljne sumnje u bona fides tvrdnje da se deluje u samoodbrani. Država koja se brani mora da pokaže i to da je pribegavanje sili za nju bila jedina preostala mogućnost da se odbrani i da je stepen pretnje s kojom se suočila bio dovoljno visok da opravda odgovor silom. Činjenica da se ovo možda teško da ustanoviti ne znači i da takvo pravo ne postoji. Kada god u okviru domaćeg pravosuđa treba ustanoviti da li je optuženi legitimno pribegao sili u samoodbrani ili nije, to podrazumeva utvrđivanje svih činjeničnih okolnosti. Slično tome, u međunarodnom pravu mora se pristupiti utvrđivanju činjenica kako bi se ustanovilo da li je, pod svim datim okolnostima, država koja se brani imala razumnih osnova da veruje da mora odgovoriti vojnom silom kako bi se odbranila.

  80. Nažalost, do sada MSP nije doneo nijednu odluku koja se tiče dosega prava na samoodbranu u razdoblju posle usvajanja Povelje. Mada je taj sud, i u predmetu Krfski kanal i u predmetu Nikaragva (Meritum), doneo odluke o upotrebi sile, on ni u jednom ni u drugom slučaju nije morao da utvrđivati tačan doseg prava na samoodbranu, kao ni o tome da li preventivna samoodbrana nastavlja da važi i posle usvajanja člana 51. Do kraja februara 1996. godine, MSP je rešavao u predmetu u kojem je Iran tužio SAD zbog toga što je USS Vincennes /ratni brod SAD/ u Persijskom zalivu oborio iranski putnički avion. Komandant broda USS Vincennes je tvrdio da pilot aviona nije identifikovao svoj avion kao civilni, uprkos tome što je to od njega više puta zatraženo. Avion je pogrešno identifikovan kao vojni avion na vazdušnoj liniji pravo prema floti američke mornarice. Da je sud zaključio da ima nadležnost u tom predmetu i da je odlučivao o meritumu, direktno bi se bio suočio sa pitanjem da li preventivna samoodbrana nastavlja da postoji u međunarodnom pravu posle usvajanja člana 51 Povelje UN-a ili ne. Međutim, 22. februara 1996. godine, saopšteno je da su SAD i Iran postigli vansudski sporazum i da je postupak u ovom predmetu završen.

  81. Rasprava o tačnom dosegu prava na samoodbranu ne pokazuje znake jenjavanja, a posebno ne u periodu posle 11. septembra, u kojem Sjedinjene Države, bez presedana i uz kontroverze, nastoje da prisvoje za sebe široko pravo preemptivne samoodbrane u samoproglašenom ratu protiv terora. Ono, pak, oko čega postoji značajna saglasnost je prihvatanje da međunarodni zločin agresije u međunarodnom običajnom pravu isključuje pribegavanje vojnoj sili u legitimnoj samoodbrani.

  82. Međunarodni zločin agresije

  83. Član 5(1)(d) Rimskog statuta svrstava zločin agresije među zločine u nadležnosti ratione materiae stalnog Međunarodnog krivičnog suda. Stav 2 iste odredbe pojašnjava da će zločin agresije biti u nadležnosti tog suda tek onda kada se postigne dogovor o definiciji tog zločina i o uslovima pod kojima će taj sud ostvarivati soju nadležnost.

  84. Izvestan broj državnih delegacija je na Diplomatsku konferenciju u Rimu 1998. došao s namerom da se zalaže za izostavljanje zločina agresije iz nadležnosti ratione materiae tog suda, jer su smatrale da u zadatom roku od pet nedelja neće biti moguće postići dogovor o njegovoj definiciji, a da bi nepostizanje saglasnosti o izostavljanju tog krivičnog dela u krajnjem ishodu moglo negativno uticati na pregovore. Postignut je kompromisni dogovor da se zločin agresije obuhvati, ali uz ogradu da se čeka na budući dogovor o njegovoj definiciji. Ubedljiva izlaganja nemačke delegacije u Rimu - da je zločin agresije deo međunarodnog običajnog prava i da Rimski statut treba da odražava to stanovište običajnog prava – bila su vrlo indikativna.

  85. Povelje Međunarodnog vojnog suda u Nirnbergu i onog za Daleki istok predviđale su nadležnost za “zločine protiv mira”, čija je definicija glasila:

  86. Naime, planiranje, priprema, započinjanje i vođenje napadačkog rata, ili rata kojim se krše međunarodni ugovori, sporazumi ili jamstva, ili učešće u zajedničkom planu ili udruživanju da se izvrši nešto od navedenog;[41]

    U svojoj presudi Nirnberški sud je analizirao razvoj međunarodnog prava u vezi sa zločinom agresije i smatrao je da član 6(a) Nirnberške povelje odražava međunarodno običajno pravo.[42] Uprkos tadašnjoj kritici ovog aspekta Nirnberške presude, više nema spora oko toga da zločin agresije spada u korpus zločina priznatih u međunarodnom krivičnom pravu.[43] Opredeljenje iz Rima, da se Statutom Međunarodnog krivičnog suda obuhvati zločin agresije, potvrđuje status ovog krivičnog dela u običajnom pravu.

    Nirnberški sud

  87. Odbrana je u Nirnbergu pokušala da se pozove na pravo na samoodbranu kao opravdanje za postupke Nemaca optuženih za učešće u zločinima protiv mira. Da citiramo profesora Jahreissa:

  88. Rat u samoodbrani dozvoljen je kao neotuđivo pravo svih država; bez tog prava nema suverenosti; i svaka država je jedini sudija o tome da li rat koji vodi u određenom slučaju vodi u samoodbrani.[44]

    Argument odbrane bazirao se na dvostrukoj pretpostavci. Prvo, da postoji pravo na samoodbranu, i drugo, da je država koja se brani jedina koja ima pravo da presudi kada je, na osnovu toga prava, legitimno upotrebiti silu. Važno je kako je taj sud odgovorio na ove dve tvrdnje.

  89. U vezi sa prvom tvrdnjom - o postojanju prava na samoodbranu - sud je smatrao neophodnim da ovu tvrdnju razmotri jedino u vezi sa Raederovim suđenjem, u čiju korist se tvrdilo da je nemačka invazija Norveške predstavljala neophodan čin samoodbrane, s ciljem da se spreči savezničko iskrcavanje na teritoriju Norveške, odakle bi se izveo napad na Nemačku. U presudi je objašnjeno:

  90. Ovde je argument odbrane taj da je Nemačka bila primorana da napadne Norvešku kako bi predupredila savezničko iskrcavanje, pa je stoga njena akcija bila preventivna.[45]

    Sud nije prešao preko činjenice da pravo na samoodbranu postoji. Naprotiv, članovi suda su potvrdili da je samoodbrana fundamentalno pravo u međunarodnom pravu. Osim toga, članovi suda su potvrdili da pravo na samoodbranu u izvesnim okolnostima podrazumeva da se na pretnju napadom odgovori upotrebom sile. Sud se pozvao na Websterovu formulu u predmetu Caroline i rekao:

    Moramo podsetiti da je preventivna akcija na stranoj teritoriji opravdana jedino u slučaju kada “za samoodbranom postoji neposredna i preka nužnost koja ne ostavlja mesta za biranje načina ni priliku za razmatranje situacije”.[46]

  91. Nemačka invazije Norveške se smatrala nelegitimnom, ali ne zbog toga što je Sud odbio da prizna pravo na preventivnu samoodbranu. U presudi se implicira da, ako država može da pokaže da za samoodbranom postoji neposredna i preka nužnost koja ne ostavlja mesta za biranje načina, njena primena sile biće opravdana.

  92. U vezi sa drugom tvrdnjom Nemačke - da samo ona može da utvrdi okolnosti pod kojima je legitimno upotrebiti silu u samoodbrani - profesor Jahreiss se pozvao konkretno na tvrdnju američkog državnog sekretara Kellogga kada je insistirao na pravu da se deluje u samoodbrani na osnovu Kellog-, nastojeći na pravu na delovanje u samoodbrani na osnovu Kellogg-Briandovog pakta.[47] Na to je britanski tužilac Sir Hartley Shawcross odgovorio da, ukoliko bi se prihvatio argument Nemačke i to da je sama država slobodna da utvrdi koje su to okolnosti u kojima u samoodbrani sme da upotrebi silu, onda bi obaveze iz Pakta postale besmislene.[48] Njegov je stav, pak, bio sledeći:

  93. Ni Pariški pakt, ni bilo koji drugi ugovor, nije imao za cilj – niti je mogao – ukinuti pravo na samoodbranu. A nije ni svoje potpisnice lišio prava da kao prve presude da li u odgađanju leži opasnost ili je radi odbrane neposredna akcija imperativ; i jedino to je značenje izričitog uslova da svaka država presuđuje o tome da li je delovanje u samoodbrani neophodno. Ali to ne znači da država koja tako postupa izriče konačni sud o primerenosti i zakonitosti svog ponašanja. Ona postupa na sopstveni rizik. Kao što pojedinac može da odgovara za primenu običajnog prava na odbranu, tako i država može da odgovara ukoliko zloupotrebi svoje diskreciono pravo, ukoliko “samoodbranu” pretvori u instrument osvajanja i bezakonja, a pravo na samoodbranu u oružje podmukle ekspanzije i pohote. Konačna odluka o zakonitosti akcije za koju se tvrdi da je preduzeta u samoodbrani nije prepuštena dotičnoj državi, pa iz tog razloga pravo na samoodbranu, bilo eksplicitno ili implicitno, nije prepreka tome da ugovor predvidi zakonske obaveze protiv rata.[49]

  94. Razmatrajući ovo pitanje u vezi s postupcima Nemačke, sam sud je rekao:

  95. Izneta je tvrdnja da, u skladu sa ograničenjima koja su prilikom zaključivanja Kellog-Briandovog pakta postavile mnoge sile potpisnice, jedino Nemačka može da presudi da li je preventivno delovanje predstavljalo nužnost, te da je za odluku o tome konačan njen sud. Međutim, to da li je postupak za koji se tvrdi da je preduzet u samoodbrani po svojoj prirodi zapravo bio napadački ili odbrambeni mora biti predmet istrage i presuđivanja, ukoliko se uopšte misli sprovoditi međunarodno pravo.[50]

    Sud je razmotrio postupak Nemačke i na osnovu činjenične situacije utvrdio da je on bio napadački, a ne odbrambeni. U svom zaključku sud je izneo:

    S obzirom na raspoložive dokaze nemoguće je prihvatiti tvrdnju da su invazije Danske i Norveške bile odbrambene, i po mišljenju ovog suda predstavljale su dela napadačkog rata.[51]

    U očima suda, argument Nemačke je zbog izvesnih činjenica bio neodrživ. Sud je zaključio:

    Jasno je da kada su napravljeni planovi za napad na Norvešku, ti planovi nisu napravljeni zato da bi se predupredilo neposredno savezničko iskrcavanje, već, u najboljem slučaju, zato da bi se sprečila saveznička okupacija jednom u budućnosti ... Nemačka je okupirala Norvešku da bi se domogla baza za što delotvorniji napad na Englesku i Francusku, a u skladu s planovima pripremljenim mnogo pre savezničkih planova na koje se sada poziva kako bi osnažila argument o samoodbrani.[52]

  96. Nemačka na umu nije imala samo sopstvenu zaštitu i bezbednost, već je vodila kampanju teritorijalne ekspanzije velikih razmera i sud je kategorički odbio njenu tezu o samoodbrani. Primenjujući kriterijume iz slučaja Caroline na činjeničnu situaciju, sud je razmotrio nameru koja se krila iza akcije Nemačke. Nemačka nije mogla da dokaže da je “njena namera ponikla u dobroj veri i iz iskrenog uverenja da štiti sopstvenu bezbednost kojoj je pretila neposredna opasnost”.[53] Ako retrospektivna i nezavisna procena pokaže da namera nije bila odbrambene prirode, o postupku individualne države (i postupcima optuženih pojedinaca koji se pozivaju na legitimnost postupka države) sudiće se u skladu s tim.

  97. I britanski tužilac i sam sud priznali su da, mada u krajnjoj instanci odluka o pribegavanju sili u samoodbrani mora biti predmet presuđivanja da bi dotično pravo imalo ikakav pravni značaj, prvobitnu odluku o pribegavanju sili donosi sama država. Jasno je da pravo na jednostranu akciju, posebno u anticipatornoj ili preventivnoj samoodbrani, pruža mogućnosti za zloupotrebu onim državama koje iznose lažne tvrdnje kako bi prikrile svoj čin agresije. Država koja tvrdi da je postupala u samoodbrani dužna je da objasni okolnosti koje su je navele na bona fide odluku da treba pribeći sili da bi se odbranila. Na to je aludirao sudija Robert H. Jackson, tužilac Sjedinjenih Država, rekavši:

  98. Ne sumnjam da bi bilo koji sud, kad država proceni da u samoodbrani mora pribeći ratu iz razloga što dati uslovi pružaju razumne osnove za takvu iskrenu procenu, ovome pridao veliku, a možda i odsudnu težinu, čak i ako bi docniji događaji pokazali da je ta procena bila pogrešna. Ali činjenice u ovom predmetu [nemačka invazija na Norvešku] ne nalažu uvažavanje jedne takve iskrene procene, pošto se nije ni tvrdilo da je takva procena napravljena, a još manje da je bila iskrena ... U svim dokumentima koji otkrivaju planiranje i davanje nacionalnog značaja ovim napadima, ne navodi se, niti se može navesti, nijedna rečenica iz koje bi se videlo da je postojao bona fide strah od napada.[54]

    Tokijski sud

  99. Optuženi na Tokijskom sudu za ratne zločine teretili su se po mnogim zasebnim tačkama optužnice za udruživanje radi vođenja, pripremu za vođenje, započinjanje i vođenje agresorskog rata protiv više zemalja u azijsko-pacifičkom regionu.[55] Opet se tvrdilo da je u skladu sa Kellogg-Briandovim paktom agresorski rat nezakonit i da je Japan svojim ponašanjem tokom čitavog rata kršio svoje obaveze iz tog ugovora. Kao i u Nirnbergu, jedan argument odbrane bio je taj da je, kako navodi Kellogg-Briandov pakt, država koja se brani jedini sudija o tome je li upotreba sile u samoodbrani neophodna. Sud je odbacio taj argument i rekao:

  100. Pravo na samoodbranu podrazumeva pravo države kojoj preti opasnost od neposrednog napada da sama bude ta koja će kao prva proceniti da li je opravdano pribeći sili. Po najslobodnijem tumačenju Kellog-Briandovog pakta, pravo na samoodbranu ne ovlašćuje državu koja pribegava ratu da donese konačnu presudu o opravdanosti svog postupka. Svako drugo tumačenje poništilo bi Pakt; a ovaj Sud ne veruje da je namera sila u zaključivanju Pakta bila da se napravi jedan isprazan gest.[56]

  101. Optuženi su se konkretno teretili za udruživanje radi napadačkog rata protiv Holandske Istočne Indije.[57] Optuženi Japanci tvrdili su da, pošto je Holandija preuzela inicijativu i Japanu objavila rat pre zvanične objave rata od strane Japana, napadi Japana na holandske teritorije predstavljaju legitimnu samoodbranu.[58] Sud je odbacio ovaj argument. Sud je zaključio da je namera Japana bila da za sebe osigura dominantnu poziciju u privredi Holandske Istočne Indije bilo pregovorima bilo silom. Kada je postalo očigledno da Holandija neće popustiti pred japanskim zahtevima, Japan je napravio plan za napad i preuzimanje kontrole nad ovim teritorijama.[59] Sud je zaključio da je Holandija, a ne Japan, ta koja je delovala u samoodbrani:

  102. Činjenica da je Holandija, potpuno svesna neposrednosti napada, 8. decembra u samoodbrani Japanu objavila rat i time ozvaničila ratno stanje koje je počeo Japan, ne može pretvoriti taj rat od agresorskog rata Japana u nešto drugo.[60]

  103. Sud je zaključio, kao činjenično pitanje, da je Holandija opravdano objavila rat Japanu pre nego što je on napao holandske kolonije. Postojalo je i više nego dovoljno dokaza za nameru Japanaca da napadnu ove kolonije u bliskoj budućnosti i odgovor Holandije predstavljao je legitimnu primenu preventivne samoodbrane. Zato Japan svoju primenu sile nije mogao opravdati time da on nije bio taj koji je prvi objavio rat. Ponovo je, dakle, namera Japana da primeni silu protiv holandskih kolonija bilo to što je sudu omogućilo da presudi da Japan nije postupao u samoodbrani.

  104. Zakon br. 10 Kontrolnog saveta

  105. SAD su sudile 21 bivšem ministru, visokom zvaničniku i službeniku SS-a nemačkog Rajha u suđenju Weizsaecker i drugi, poznatom i kao “Suđenje ministarstvima”, vođenom u Nirnbergu na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog saveta. Protiv optuženih je podignuta jedinstvena optužnica za zločine protiv mira na osnovu učešća u nemačkoj invaziji na druge zemlje i napadačkim ratovima protiv, konkretno, Austrije, Čehoslovačke, Poljske, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Danske, Norveške, Belgije, Holandije, Luksemburga, Jugoslavije, Grčke, SSSR i SAD.[61]

  106. Sud je zaključio da je međunarodnog konvencionog prava pre izbijanja Drugog svetskog rata osuđivalo pribegavanje ratu osim u legitimnoj samoodbrani:

  107. Kellogg-Briandov pakt ne samo da je priznao da agresorski ratovi i invazije predstavljaju kršenje međunarodnog prava, već je otišao i korak dalje, odnosno osudio je sam čin pribegavanja ratu ... Time je rat kao sredstvo za ostvarivanje legitimnih prava i zahteva stavljen van zakona. Pravo na samoodbranu je, naravno, ostalo ... Kellogg-Briandov pakt nije pokušao ni ukinuti ni ograničiti pravo na samoodbranu, ali on i po slovu i po duhu podrazumeva da onaj ko prekrši ugovor podleže disciplinskoj meri od strane drugih potpisnica, kao i to da onaj ko započne agresorski rat gubi pravo pozivanja na samoodbranu protiv onih koji nastoje sprovesti odredbe ovog ugovora. Ovim se u međunarodnom pravu samo otelovljuje odavno utvrđeno načelo krivičnog prava: ne može postojati samoodbrana od samoodbrane.[62]

  108. Optuženi su tvrdili da su oni, zapravo, postupali u samoodbrani Nemačke, ali sud je na taj argument odgovorio po kratkom postupku:

  109. Tvrdnja o samoodbrani je neosnovana. Ta doktrina nije na raspolaganju ni pojedincima ni nacijama koje su agresori ... Nemačka je prekršila Kellogg-Briandov pakt. Time je postala međunarodni odmetnik i svaka miroljubiva nacija imala je pravo da joj se suprostavi, a da pritom sama ne postane agresor, kao i da pomogne napadnutima i priključi se onima koji su već pritekli u pomoć žrtvi. Doktrina o samoodbrani ... Nemačkoj nikada nije stajala na raspolaganju kao deo međunarodnog prava, s obzirom da je ona pre toga prekršila to pravo.[63]

  110. Kao što je slučaj sa suđenjima na međunarodnim vojnim sudovima u Nirnbergu i Tokiju, i Sud SAD je u ovom predmetu prihvatio da bi pribegavanje vojnoj sili u samoodbrani predstavljalo validnu odbranu kad je u pitanju optužba za učešće u počinjenju zločina protiv mira. Ova odbrana nije odbačena zato što međunarodno krivično pravo nije priznavalo samoodbranu niti zato što elementi tog prava nisu bili tačno utvrđeni. Odbrana je odbačena na osnovu činjenice da je Nemačka, svojim nasilničkim i flagrantnim nepoštovanjem suverenosti mnogih nacija, počinila zločine protiv mira.

  111. Odbrana države od unutrašnje pobune

  112. Po međunarodnom pravu, pravo država na pribegavanje vojnoj sili u samoodbrani dozvoljava primenu sile protiv spoljne opasnosti ili protiv vojne sile upotrebljene sa prostora van fizičke teritorije napadnute države i uperene protiv njenih suverenih interesa. Definicija zločina protiv mira u razdoblju posle Drugog svetskog rata shvatana je u smislu da dopušta izuzetak u vidu pribegavanja sili u samoodbrani. Bilo koja buduća definicija međunarodnog zločina agresije, predviđena, na primer, članom 5 Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda, uvek će predviđati izuzetak u vidu pribegavanja sili u nacionalnoj samoodbrani. Nijedna suverena, nezavisna država nikada se nije zalagala za ukidanje ovog prava i teško je zamisliti da će ijedna država to učiniti u budućnosti.

  113. Pravo države da primeni silu u samoodbrani karakteriše se kao izuzetak od opšte zabrane, jer bi pribegavanje sili u skladu sa tom zabranom bilo nezakonito kad ne bi bio predviđen taj izuzetak. Karakterizacija je drugačija za pribegavanje vojnoj sili radi gušenja ili kontrole unutrašnjeg ustanka ili neke druge opasnosti koja preti teritorijalnom integritetu države, a koja dolazi sa teritorije te same države. Zabrana pretnje ili upotrebe vojne sile protiv suverenih interesa druge države ne pokriva upotrebu vojne sile unutar teritorijalnih granica države protiv unutrašnjeg domaćeg protivnika. Nije potrebno govoriti o izuzetku od opšte zabrane u okolnostima kada ta zabrana ne važi.

  114. Neosporno je da države prihvataju pravo na pribegavanje vojnoj sili radi odbrane sopstvenih suverenih interesa – teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i prava na očuvanje mira i sigurnosti za sve svoje građane – na sopstvenoj suverenoj teritoriji protiv domaćih protivnika vlasti te države. Ovaj stav je preovladava naročito kada je posredi odgovor na protivničke vojne snage koje raspolažu naoružanjem, materijalom i ljudstvom koje je sposobno i namerava da počini dela nasilja nad civilnim stanovništvom i/ili vladinim snagama. Vlade tako različitih država kao što su, na primer, Filipini, Indonezija, Indija, Šri Lanka, Nepal, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Španija, Turska, Izrael, Liberija, Nigerija, Alžir, Sudan, Burundi, Demokratska Republika Kongo, Mozambik, Angola, Uganda, Kolumbija i Peru sve koriste vojne i paravojne snage kao odgovor na oružano nasilje na sopstvenoj fizičkoj teritoriji. Sve te države vatreni su pobornici prava na upotrebu vojne sile radi očuvanja zakona i poretka i odbrane od unutrašnjeg neprijatelja.

  115. Nisu samo one države čija je unutrašnja bezbednost ugrožena te koje nastoje na pravu pribegavanja vojnoj sili radi odbrane svojih suverenih interesa. Celokupna međuvladina zajednica podržava ideju suverene slobode vlada da pribegnu vojnoj sili radi unutrašnje odbrane državnog integriteta. Ovo načelo je sadržano u nekoliko ključnih multilateralni ugovora, među kojima je, na primer, Dopunski protokol II Ženevskim konvencijama iz 1977.

  116. Pre usvajanja Dopunskog protokola II 1977. godine, nemeđunarodni oružani sukob nije bio regulisan u međunarodnom pravu, ako se izuzme zajednički član 3 Ženevskih konvencija iz 1949. Najveći deo prava o oružanom sukobu – uključujući Haške konvencije i Deklaracije iz 1899. i 1907. godine, kao i ostale odredbe četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine – važio je samo u kontekstu međunarodnog oružanog sukoba. Usredsređujući se isključivo – i u tome je njegova jedinstvenost - na zakonsko regulisanje nemeđunarodnog oružanog sukoba, Dopunski protokol ipak još jednom potvrđuje eminentnu slobodu država da upotrebe silu radi odbrane od unutrašnjeg neprijatelja. Član 3 Dopunskog protokola II, naslovljen “Nemešanje”, glasi:

  117. (1) Ne može se pozivati ni na jednu odredbu iz ovog protokola da bi se ugrozili suverenitet države ili odgovornost vlade da svim zakonitim sredstvima održava ili ponovo uspostavi zakon i poredak u državi ili da brani nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritet države;

    (2)   Ne može se pozivati ni na jednu odredbu iz ovog protokola kao opravdanje za intervenciju direktnu ili indirektnu, iz bilo kog razloga, u oružani sukob ili u unutrašnje ili spoljne poslove visoke strane ugovornice na čijoj je teritoriji došlo do tog sukoba.

  118. Komentar Međunarodnog odbora Crvenog krsta o ovoj odredbi još jednom potvrđuje odgovornost vlada da održavaju ili ponovno uspostave zakon i poredak, kao i da brane nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritet. U Komentru se dodaje da se ne može naknadno tvrditi da se obavezom poštovanja i primene pravilâ iz Protokola narušava državni suverenitet, pošto je sâm čin ratifikacije ili prihvatanja ovog instrumenta predstavljao slobodno ispoljavanje državnog suvereniteta.[64] Međuvladina zajednica podržala je važenje načela sadržanog u članu 3(1) Dopunskog protokola II iz 1977. i ostala mu je odana ponovivši ga u članu 8(3) Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda:

  119. Ništa u stavovima 2 (c) i (e) ovoga člana [odredbe o definiciji ratnih zločina u slučajevima nemeđunarodnog unutrašnjeg sukoba] ne utiče na odgovornost vlade za održavanje ili ponovno uspostavljanje zakona i poretka u državi ili za odbranu jedinstva i teritorijalnog integriteta države svim zakonitim sredstvima.

  120. Michael Bothe, Karl Partsch i Waldemar Solf tvrde da se član 3(1) suštinski kosi sa samim Protokolom utoliko što će se bilo koja navodna primena odredbi Protokola odraziti na suverenitet države ugovornice koja je u pitanju.[65] Ovi autori su izrazili bojazan da bi države ugovornice Dopunskog protokola II mogle pokušati da se pozovu na uslove člana 3(1) kako bi izbegle obaveze iz drugih odredbi Protokola. Ta bojazan je razumljiva, posebno kada se uzme u obzir zakonodavni istorijat Dopunskog protokola II, naročito činjenica da su mnoge države insistirale na ograničenju dosega Protokola kako bi se zaštitile od toga da se nemeđunarodni oružani sukobi pravno regulišu “mešanjem”.[66] Ipak, u periodu od usvajanja Dopunskog protokola II, međuvladina zajednica postepeno je prihvatala sve zastupljenije međunarodno pravno regulisanje nemeđunarodnih oružanih sukoba. Ova promena u stavu, međutim, nije išla na štetu prihvaćenog shvatanja da se Dopunskim protokolom II ne dira u suverenu odgovornost vlada da upotrebe vojnu silu u cilju unutrašnje odbrane svojih država. I u članu 3(1) Dopunskog protokola i u članu 8(3) Rimskog statuta pravi se razlika između prava jus ad bellum i prava jus in bello, pošto se priznaje da odredbe jus in bello na koje se odnose dotični instrumenti nemaju uticaja na jus ad bello. Nesumnjivo je da države imaju pravo na primenu vojne sile u cilju unutrašnje odbrane. Nijedna takva primena vojne sile ne može predstavljati međunarodni zločin agresije. Nepravedno će biti optužena svaka osoba za koju se tvrdi da je učestvovala u zločinu agresije na osnovu toga što je pribegla vojnoj sile isključivo unutar fizičke teritorije države i u cilju odbrane te države od unutrašnjeg nasilja. Takođe je činjenica da, kako u vezi s članom 3(1) Dopunskog protokola II tako i u vezi s članom 8(3) Rimskog statuta, sredstva za legitimnu odbranu države nisu neograničena – primenjuje se jus in bello koji važi za vođenje vojnih operacija u nemeđunarodnim oružanim sukobima. U svojoj analizi člana 8(3) Rimskog statuta, Michael Bothe razmatra različite primere toga kako se odgovornosti vlade iz člana 8(3) mogu “smisleno tumačiti, a da stavovi (c) i (e) člana 8 Statuta ne izgube svoj cilj i svrhu.[67]

  121. To što države imaju slobodu da se brane od unutrašnjeg protivnika ne znači da imaju slobodu i u pogledu načina na koji ostvaruju te legitimne ciljeve. Svako pribegavanje vojnoj sili unutar fizičke teritorije države regulisano je međunarodnim pravnim načelima. Dopunski protokol II predviđa pravna ograničenja za vođenje vojnih operacija u kontekstu nemeđunarodnih oružanih sukoba. U sudskoj praksi ovog Međunarodnog suda sada je nepobitno utvrđeno da, dok se član 2 Statuta Međunarodnog suda primenjuje jedino u kontekstu međunarodnih vojnih sukoba, član 3 Statuta Međunarodnog suda primenjuje se i na međunarodne i na nemeđunarodne oružane sukobe. Poslednja rečenica člana 31(c) Rimskog statuta, kao iskaz opšteg načela koje se odnosi na nemeđunarodne oružane sukobe, jednako je primenljiva i u kontekstu međunarodnih oružanih sukoba. Legitimna vojna operacija vođena radi unutrašnje odbrane u okviru granica same države ne predstavlja automatski odbranu za one koji se terete odgovornošću za ratne zločine kojima su prekršena pravila o vođenju takvih operacija. Ta poslednja rečenica člana 31(1)(c) mora važiti i za zločine protiv čovečnosti – odbrambeni karakter neke operacije nije odbrana za navodno učešće u zločinu protiv čovečnosti.

  122. Kako poslednja rečenica člana 31(1)(c), kao iskaz opšteg principa, važi i za međunarodne i za nemeđunarodne oružane sukobe (kao, uostalom, i za situacije koje ne spadaju u oružane sukobe, tako i opšte isključenje krivične odgovornosti predviđeno članom 31(1)(c) važi jednako za situacije koje se javljaju u kontekstu međunarodnih kao i nemeđunarodnih oružanih sukoba. Kvalifikacija određenog sukoba nebitna je za pitanje da li je optužena osoba imala razumnih osnova da veruje da je neophodno da u samoodbrani postupi tako kako je postupila.

  123. PRAVO PRIMENLJIVO U OVOM PREDMETU

  124. Nijedan od dva aspekta samoodbrane u međunarodnom krivičnom pravu nije direktno primenljiv na optuženog u ovom predmetu. Što se tiče prvog slučaja, g. Milošević nije optužen da je lično počinio objektivne elemente (actus reus) bilo kojeg krivičnog dela za koje se tereti. Naprotiv, tužilac navodi dva osnova za individualnu krivičnu odgovornost na osnovu člana 7 Statuta Međunarodnog suda – učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu po članu 7(1) i odgovornost nadređenog po članu 7(3).[68] Moguća odbrana da je optuženi upotrebio silu koja bi u datim okolnostima, da optuženi nije postupao u samoodbrani, normalno predstavljala ratni zločin, zločin protiv čovečnosti ili delo genocida, je kao oslobađajuća odbrana na raspolaganju samo onome ko je odgovoran za fizičko počinjenje zločina za koji se optužuje.

  125. Što se tiče drugog gore navedenog slučaja, Međunarodni sud nema nadležnost ratione materiae nad zločinom agresije i g. Milošević ne može biti, niti jeste, optužen za taj konkretni zločin. Stoga nikakva tvrdnja o legitimnosti postupanja optuženog u odbrani teritorijalnog integriteta Srbije ne može poslužiti kao osnov za isključenje krivične odgovornosti za navodne zločine agresije.

  126. U paragrafu 10 gore, pomenut je mogući indirektan značaj samoodbrane za optuženog u vezi s optužnicom za Kosovo. Prvo, u meri u kojoj su osobe - pripadnici vojske, paravojske ili policije - za koje se tvrdi da su počinile dela u nadležnosti ratione materiae Međunarodnog suda, postupale u skladu sa testom za samoodbranu iz člana 31(1)(c) Rimskog statuta (kao primenljivom iskazu međunarodnog običajnog prava), te osobe nisu počinile međunarodna krivična dela u tim okolnostima. Gospodin Milošević ne može biti odgovoran ni za jedan zločin za koji se tvrdi da su ga počinili drugi, a koji nije predstavljao zločin jer su dela izvršena u samoodbrani. Pitanje od odsudnog značaja za utvrđivanje potencijalne primenljivosti samoodbrane u takvim okolnostima jeste srazmernost.

  127. Drugo, u meri u kojoj je UČK bila odgovorna za dela nasilja počinjena na Kosovu, vlada g. Miloševića je u skladu sa međunarodnim pravom imala pravo primeniti vojnu silu u odbrani teritorijalnog integriteta i nacionalne bezbednosti Srbije. Jasno je da pravo na upotrebu sile u odbrani države nije izgovor za počinjenje međunarodnih zločina kojima se krši bilo međunarodno humanitarno pravo bilo odredbe međunarodnog prava o ljudskim pravima. Pitanje srazmernosti sile opet će biti suštinsko za svako ocenjivanje tvrdnje da su zločini za koje se tereti počinjeni jedino u odbrani Srbije.

  128. Mogućnosti za indirektni značaj samoodbrane u delu suđenja koji se odnosi na Kosovo blagovremeno će se razmotriti detaljnije i uz navođenje dokumentacije sa dotadašnjeg suđenja u pismenim podnescima u skladu s delom (a) naloga koji je Veće izdalo amicus 11. decembra 2002. godine.

/potpis na originalu/

Profesor Timothy L. H. McCormack

Melbourne

14. juli 2003.


[1] Izveštaj Komisije za međunarodno pravo o radu njene četrdeset i osme sednice, 6. maj – 26. juli 1996, 51 UN GAOR, Supp. No. 10, UN Doc. A/51/10 (1996), 75. Vidi i kod Massima Scaliottija, koji o ključnom pitanju odnosa između dva oblika samoodbrane kaže sledeće:

U nacionalnim pravnim sistemima, samoodbrana predstavlja ličnu odbranu, primenljivu u slučajevima kada je pojedinac optužen za delo počinjeno u odbrani sebe ili druge osobe. U međunarodnom pravu, u kojem su subjekti tradicionalno države, ovaj termin se prvobitno odnosio uglavnom na kolektivnu odbranu, kao odgovor jedne države na napad druge države. Kao takva, samoodbrana je za svrhu imala isključenje odgovornosti države … kako je u međunarodnom pravu bio definisan koncept individualne krivične odgovornosti, isti osnov [pravo države na pribegavanje sili u samoodbrani] upotrebljen je da se političke i vojne vođe kao pojedinci oslobode odgovornosti za dela koja su počinili u vršenju svojih zvaničnih dužnosti. Međutim, individualni postupci vojnih oficira i vojnika takođe mogu biti opravdani ukoliko su počinjeni u situaciji kada se vodi samoodbrana … samoodbrana od strane države u slučaju agresije ne predstavlja uvek izuzetak od načela individualne odgovornosti. Zapravo, pojedinac bi lako mogao prekršiti zakone ratovanja, iako država postupa u skladu sa svojim pravom na samoodbranu.

Massimo Scaliotti, “Defences Before the International Criminal Court: Substantive Grounds for Excluding Criminal Responsibility – Part I”, (2001) 1 International Criminal Law Review 111, 158-159.

[2] Vidi član 6(a) Povelje Međunarodnog vojnog suda (Nirnberg), 8. avgust 1945, 82 UNTS 279; i član 5(a) Povelje Međunarodnog vojnog suda za Daleki istok, Special Proclamation by the Supreme Commander for the Allied Powers, 26. april 1946, TIAS no. 1589.

[3] Cherif Bassiouni, na primer, svrstava samoodbranu među vidove odbrane priznate u glavnim krivičnim sistemima u svetu, ali je ne smatra jednim od vidova odbrane koji je “posebno relevantan za krivična dela protiv čovečnosti.”. On smatra da u slučaju zločina protiv čovečnosti u potencijalno primenljive odbrane spadaju samo izvršavanje naređenja pretpostavljenih, prisila (ili prinuda), osveta , tu quoque i imunitet šefa države. Vidi Cherif Bassiouni, Crimes Against Humanity in International Criminal Law (2. revidirano izdanje, 1999), 448-9. Massimo Scaliotti citira mišljenje Erica Davida da samoodbrana nije primereno opravdanje za počinjenje bilo kog međunarodnog zločina – uključujući ratni zločin – i da bi ugovorna odredba koja bi išla u prilog takvom shvatanju bila bez pravnog značaja i nevažeća, jer bi se kosila sa imperativnom normom međunarodnog prava. Vidi Scaliotti, gore, fusnota 1, 170.

[4] Jedan primer ovakve očigledne zablude je sledeća diskusija o samoodbrani kao jednoj od “odbrana” na suđenjima za ratne zločine, koju je dao Albin Eser 1996. godine:

... ideja samoodbrane nije strana međunarodnom pravu. “Prirodno pravo na individualnu i kolektivnu samoodbranu” izričito je priznato članom 51 Povelje UN-a, sve dok Savet bezbednosti ne preduzme neophodne mere za očuvanje mira u svetu i međunarodne bezbednosti ... pravo na samoodbranu, priznato Poveljom UN-a, priznaje se državi koja je napadnuta. Stoga ova odbrana, ukoliko uopšte može biti na raspolaganju individualnom vojniku, može jedino biti derivacija, i pritom je teško zamisliva ako je delo samoodbrane predstavljalo ratni zločin. Ovako uski okvir individualne samoodbrane u okolnostima kada se trpi napad objašnjava i zašto gotovo da nema literature o pitanju samoodbrane u oblasti ratnih zločina.

Albin Eser, “'Defences' in War Crime Trials”, u Yoram Dinstein i Mala Tabory (urednici), War Crimes in International Law (1996), 263. Zanimljivo je uporediti Eserovu ocenu odbrane samoodbranom iz 1996. godine, sa njegovom analizom člana 31(1)(c) Rimskog statuta u Otto Triffterer (urednik), Commentary on the Rome Statute of the International Criminal Court: Observers' Notes Article by Article (1999), 548-550, u kojoj ovaj autor manje isključivo osporava primenljivost samoodbrane u okolnostima kada se optuženi tereti za ratne zločine.

[5] Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, Presuda, predmet br. IT-95-14/2-T, (26. februar 2001), (u daljem tekstu: Presuda u predmetu Kordić), par. 449.

[6] Za izvrsnu raspravu o ravnopravnoj primeni jus in bello nezavisno od toga da li je neka od sukobljenih strana vojnu silu upotrebila legitimno ili ne (uključujući i detaljnu raspravu od sudskoj praksi posle II svetskog rata koja potkrepljuje ovu tezu), vidi Yoram Dinstein, War, Aggression and Self-Defence (3. izdanje, 2001), 140-6.

[7] Vidi, na primer, Eser (1996), gore, fusnota 4.

[8] Veštak koji je dao to mišljenje bio je izvesni prof. dr. Reinhard Maurach, profesor krivičnog i istočnoevropskog prava.

[9] SAD protiv Ohlendorfa, predmet br. 9, (1946-49) IV Trials of War Criminals before the Nuremberg Military Tribunals under Control Council Law No 10, sv. IV/, (u daljem tekstu: predmet Einsatzgruppen), 344.

[10] Ibid, 462.

[11] Par. 451. Za komparativnu analizu samoodbrane u nacionalnim krivičnim zakonima vidi Kai Ambos, “Other Grounds for Excluding Criminal Responsibility” u Antonio Cassese, Paolo Gaeta i John R.W.D. Jones (ur.), The Rome Statute of the International Criminal Court: A Commentary, sv. 1, 1021-3.

[12] Vidi, na primer, Per Saland, “International Criminal Law Principles” /Načela međunarodnog krivičnog prava” u Roy S. Lee (ur.), The International Criminal Court: The Making of the Rome Statute – Issues, Negotiations, Results (1999), 207-8. Eser, “Grounds for Excluding Criminal Responsibility”, gore, fusnota 4, 539-41; Ambos, gore, fusnota 11, 1031-5; Scaliotti, gore fusnota 1, 164-72. Kai Ambos, “General Principles of Criminal Law in the Rome Statute” (1999) 10 Criminal Law Forum 1, 26.

[13] Scaliotti, gore fusnota 1, 172, citira se William A. Schabas, “General Principles of Criminal Law in the International Criminal Court Statute – Part III” (1998) 6/4 European Journal of Crime, Ciminal Law and Criminal Justice 84, 108.

[14] Predmet br. 10, (1946-49), IX Trials of War Criminals before the Nuremberg Military Tribunals under Control Council Law No 10, 1327, (u daljem tekstu: predmet Krupp).

[15] Ibid, 1435.

[16] Ibid, 1438.

[17] “Digest of Laws and Cases”, (1949) XV Law Reports of Trial of War Criminals 177.

[18] Ibid.

[19] Ujedinjeno Kraljevstvo protiv Chusabura, predmet br. 20, (1947-48) III Law Reports of War Criminals 76.

[20] Ibid, 80.

[21] Holandija protiv Rautera, predmet br. 88, (1949) XIV Law Reports of Trials of War Criminals 89, 133.

[22] Ibid, 128-9.

[23] SAD protiv Weissa i Munda, predmet br. 81, (1949) XIII Law Reports of Trials of War Criminals 149.

[24] Ibid, 150.

[25] (1996) 21 ESLJP 1997.

[26] Član 2(2) Konvencije glasi:

Lišenje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizilazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna:

(a) u odbrani svakog pojedinca od protivpravnog nasilja;

[27] McCann, gore fusnota 25, par. 200.

[28] Predmet Krfski kanal (Ujedinjeno kraljevstvo protiv Albanije)(Meritum) [1949] ICJ Rep 4; http://www.icj-cij.org/icjwww/icases/icc/icc ijudgment/iCC ijudgment 19490409.pdf.

[29] Predmet o diplomatskom i konzularnom osoblju Sjedinjenih Država u Iranu (Sjedinjene Države protiv Irana) (Meritum) [1980] Izveštaj br. 3 MSP-a ; http://www.icj-cij.org/icjwww/icases/iusir ijudgement/iusir ijudgment 19800524.pdf.

[30] Predmet o vojnim i paravojnim aktivnostima u Nikaragvi i protiv Nikaragve (Nikaragva protiv Sjedinjenih Država) (Meritum) [1986] Izveštaj br. 14 MSP-a; http://www.icj-

[31] Legality of the Use or Threat of Nuclear Weapons (Advisory Opinion), Izveštaj br. 226 MSP-a; http://www.icj-cij.org/icjwww/icases/iunan/iunanframe.htm.

[32] Vidi, predmet Nikaragva, gore fusnota 30, par. 183-193.

[33] Pismo koje je sekretar Webster uputio Lordu Ashburtonu u julu 1842, (1842-43) XXX British and Foreign State Papers, 193.

[34] Pismo koje je sekretar Webster uputio Lordu Ashburtonu u julu 1842, (1842-43) XXX British and Foreign State Papers, 195.

[35] Legality of the Use or Threat of Nuclear Weapons, gore fusnota 31, stav 47.

http://www.icj-cij.org/icjwww/icases/iunan/iunanframe.htm.

[36] Ian Brownlie, International Law and the Use of Force by States (1963), 367.

[37] Nagendra Singh, 'The Right of Self-Defence in Relation to the Use of Nuclear Weapons' (1956), 5 Indian Yearbook of International Affairs 25-26.

[38] Myres S. McDougal i P. P. Feliciano, Law and Minimum World Public Order: The Legal Regulation of International Coercion (1963), 240.

[39] Vidi, na primer, Julius Stone, Agression and World Order (1958), 95.

[40] Anthony D'Amato, 'Isreal's Air Strike Upon the Iraqi Reactor' (1983) 77 American Journal of International Law, 584, 585.

[41] Član 6(a), Povelja Međunarodnog vojnog suda (Nirnberg), 8. avgust 1945, 82 UNTS 279. Jedina izmena ove definicije zločina protiv mira u Tokijskoj povelji bila je ta da su reči “objavljenog ili neobjavljenog” dodate ispred reči “napadačkog rata”. Vidi član 5(a), Povelja Međunarodnog vojnog suda za Daleki istok, Special Proclamation by the Supreme Commander for the Allied Powers, 26. april 1946, TIAS no. 1589.

[42] Međunarodni vojni sud – Nirnberg, Presuda, (1946) 1 Suđenje glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom, 171, 219-223.

[43] Vidi, na primer, Dinstein, gore fusnota 6, 107-9.

[44] Međunarodni vojni sud – Nirnberg, Proceedings, (1946) XVII Suđenje glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom, 469.

[45] Međunarodni vojni sud – Nirnberg, Presuda, (1946) I Suđenje glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom, 171, 206.

[46] Ibid 207.

[47] Međunarodni vojni sud – Nirnberg, Proceedings, (1946) XVII Suđenje glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom, 469.

[48] Međunarodni vojni sud – Nirnberg, Proceedings, (1946) XIX Suđenje glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom, 461.

[49] Ibid 461-2.

[50] Međunarodni vojni sud – Nirnberg, Presuda, (1946) I Suđenje glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom, 171, 208.

[51] Ibid 209.

[52] Ibid 207-8.

[53] Vidi Derek Bowett, Self-Defence in International Law (1958), 143.

[54] Međunarodni vojni sud – Nirnberg, Proceedings, (1946) XIX Suđenje glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom, 421-2.

[55] B.V.A. Röling i C.F. Ruter (ur.), Tokijska presuda: Međunarodni vojni sud za Daleki istok (1977), sv. 1, 20-1.

[56] Ibid, 47.

[57] Ibid, tačke optužnice 5 i 21.

[58] Ibid, 382.

[59] Ibid.

[60] Ibid.

[61] SAD protiv Weizsaeckera, predmet br. 11, (1946-49) XII-XIV Suđenje ratnim zločincima pred Vojnim sudovima u Nirnbergu na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog saveta (“Suđenje ministarstvima”). U stavu 2 tačke 1 optužnice nabrojane su zemlje na koje je Nemačka izvršila invaziju i protiv kojih je povela napadački rat – vidi sv. XII, 21.

[62] Ibid sv. XIV, 319-22.

[63] Ibid sv. XIV, 336.

[64] Yves Sandoz, Christophe Swinarski i Bruno Zimmerman (ur.), Komentar Dopunskih protokola od 8. juna 1977. Ženevskim konvencijama od 12. avgusta 1949. godine (1987), 1362-3.

[65] Michael Bothe, Karl Josef Partsch i Waldemar A. Solf, New Rules for Victims of Armed Conflicts: Commentary on the Two 1977 Protocols Additional to the Geneva Conventions of 1949, (1982), 607-8.

[66] Ibid, 632-3.

[67] Michael Bothe, “War Crimes” u Antonio Cassese, Paolo Gaeta i John R. W. D. Jones (ur.), The Rome Statute of the International Criminal Court: A Commentary (2002), sv. 1, 424.

[68] Tužilac protiv Miloševića, Druga izmenjena optužnica, predmet br. IT-99-37-PT, (29. oktobar 2001.), par. 16 i 19