MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-02-54-T

 

PRED PRETRESNIM VEĆEM

U sastavu:

sudija Richard May, predsedavajući
sudija Patrick Robinson
sudija O-Gon Kwon

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum: 29. april 2002.

 

TUŽILAC

protiv

SLOBODANA MILOŠEVIĆA

 


ZAHTEV TUŽILAŠTVA DA SE PRODUŽI ROK
ZA TRAŽENJE POTVRDE IZ PRAVILA 73(C)

 

Tužilaštvo:
gđa Carla Del Ponte
g. Geoffrey Nice
gđa Hildegard Uertz-Retzlaff
g. Dirk Ryneveld
Amici curiae:
g. Steven Kay
g. Branislav Tapušković
g. Mischa Wladimiroff
Optuženi:
g. Slobodan Milošević
 

 


 

MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

 

TUŽILAC

protiv

SLOBODANA MILOŠEVIĆA

Predmet br. IT-02-54-T

 

 


ZAHTEV TUŽILAŠTVA DA SE PRODUŽI ROK
ZA TRAŽENJE POTVRDE IZ PRAVILA 73(C)

 

I. Uvod

  1. Dana 16. aprila 2002. tužilac je Žalbenom veću podneo molbu da mu se, shodno pravilu 73(D) Pravilnika o postupku i dokazima (u daljem tekstu: Pravilnik), dozvoli ulaganje interlokutorne žalbe na usmeno rešenje Pretresnog veća od 10. aprila 2002. kojim se nalaže da tužilac izvođenje dokaza optužbe mora da završi u roku od 12 meseci od datuma donošenja tog rešenja (u daljem tekstu: rešenje Pretresnog veća od 10. aprila 2002). [1]

  2. U odluci donetoj 25. aprila 2002, Žalbeno veće je odbacilo ovu molbu Tužilaštva.[2] Veće je smatralo da se nalog Pretresnog veća od 10. aprila 2002. tiče upravljanja dokazima i postupkom iz pravila 73(B) Pravilnika, što znači da interlokutorna žalba može da se uloži samo uz potvrdu Pretresnog veća prema pravilu 73(C).

  3. Žalbeno veće je napomenulo da tužilac nije od Pretresnog veća zatražio takvu potvrdu. Osim toga, Žalbeno veće je smatralo da ne postoje uslovi za primenu pravila 73(D). Žalbeno veće je najavilo da će obrazloženje te njegove odluke biti izdato naknadno.

  4. Tužilac se obraća Pretresnom veću ovim zahtevom da mu se odobri produženje roka za podnošenje zahteva za potvrdu iz pravila 73(C). Ovim dokumentom se, pored toga, Pretresno veće obaveštava o nameri tužioca da podnese celovit zahtev za potvrdu po prijemu obrazloženja Tročlanog žalbenog veća. Ako, pošto dobije obrazloženje odluke Žalbenog veća, tužilac odluči da odustane od zahteva za izdavanje potvrde, o tome će pravovremeno obavestiti Pretresno veće.

  5. Podnošenje ovog zahteva za produženje roka sada, kao i izlaganje u sažetoj formi gledišta tužioca o ovom pitanju, ima za cilj da Pretresnom veću najavi nameru tužioca da zatraži potvrdu. Pošto će za to možda biti potrebno produženje roka, tužilac ovaj zahtev podnosi odmah, pre objavljivanja obrazloženja Žalbenog veća, kako ne bi došlo do prekomernog odugovlačenja u traženju potvrde, s obzirom na činjenicu da je ovo pitanje izneto pred Žalbeno veće, a ne prvo pred Pretresno veće. Tužilac s poštovanjem moli Pretresno veće da ovaj zahtev za produženje roka razmotri zajedno sa definitivnim zahtevom za izdavanje potvrde (ako on bude podnet).

  6. Tužilac uvažava da strana koja traži potvrdu Pretresnog veća iz pravila 73(C) mora da podnese zahtev za potvrdu u roku od sedam dana od izdavanja odluke na koju želi da se žali. Usmeno rešenje Pretresnog veća je bilo izdato 10. aprila 2002, što znači da je taj zahtev za potvrdu Pretresnom veću trebalo da bude podnet do 17. aprila 2002. godine. Shodno pravilu 127(A), tužilac ovim moli da se odobri odstupanje od sedmodnevnog roka propisanog pravilom 73(C) i tvrdi da postoji valjani razlog da Pretresno veće rok u kojem tužilac može da podnese zahtev za potvrdu produži do današnjeg datuma, 29. aprila 2002. godine.

  7. U Drugom delu, tužilac će pokazati zašto postoji valjani razlog da Pretresno veće rok za podnošenje zahteva za potvrdu produži do današnjeg datuma, 29. aprila 2002. godine.

  8. U Trećem delu, tužilac će obrazložiti zašto smatra da Pretresno veće ima ovlašćenje da razmatra njegov zahtev za izdavanje potvrde, bez obzira na odluku Žalbenog veća od 25. aprila 2002. godine.

  9. U Četvrtom delu, tužilac će naznačiti svoju nameru da, po prijemu obrazloženja Žalbenog veća, podnese argumentaciju zašto bi potvrda trebalo da se izda.

    II. Postoji valjani razlog za produženje roka

  10. Tužilac najpre traži produženje sedmodnevnog roka propisanog pravilom 73(C) kako bi ovaj zahtev za potvrdu Pretresnom veću mogao da podnese danas, 29. aprila 2002. godine. Kako nalaže pravilo 127(A), postoji valjani razlog za produženje tog roka.

  11. Dana 10. aprila 2002. Pretresno veće je objavilo da tužilac sa izvođenjem svojih dokaza mora da završi u roku od 12 meseci. Dana 15. aprila 2002, na zahtev tužioca da se izda pojašnjenje, Pretresno veće je izjavilo da to rešenje ima vrednost naloga Pretresnog veća da tužilac mora da završi sa izvođenjem svojih dokaza u roku od 12 meseci.

  12. Dana 16. aprila 2002. tužilac je podneo molbu shodno pravilu 73(D) u kojoj od Žalbenog veća traži da mu odobri ulaganje interlokutorne žalbe na rešenje Pretresnog veća od 10. aprila 2002. godine. Ta molba podneta je šest dana nakon donošenja rešenja od 10. aprila 2002, u skladu sa pravilom 73(E) koje nalaže da takve molbe za dozvolu za ulaganje žalbe moraju biti podnete u roku od sedam dana od donošenja odluke na koju strana namerava da se žali.

  13. Podnoseći svoju molbu po pravilu 73(D), tužilac je primetio da se može smatrati da rešenje Pretresnog veća od 10. aprila 2002. potpada pod pravilo 73(B) i (C), kao "odluka koja se odnosi na postupak", podležući stoga postupku izdavanja potvrde propisanom pravilom 73(C). Međutim, uzevši sve u obzir, tužilac je zaključio da je primerenije podvesti ovo pitanje pod pravilo 73(D), a iz sledećeg razloga:
  14. "jedan od glavnih stubova na koje se Tužilaštvo oslanja podnoseći ovu molbu za dozvolu ulaganja žalbe jeste narušavanje statutarnih prava koje Tužilaštvo ima na osnovu članova 16 i 20 Statuta nepravilnom primenom pravila 73bis (E) od strane Pretresnog veća. Stoga se pitanje koje se nalazi pred Tročlanim žalbenim većem jasno razlikuje od "običnijih" pitanja koja se u pravilu 73(C) navode kao primeri koji se odnose na dokaze i postupak. Tužilaštvo uz dužno poštovanje tvrdi da se u ovoj molbi radi o jednom fundamentalnom pitanju: o potrebnoj ravnoteži između funkcija i dužnosti organa Međunarodnog suda (Tužilaštva i sudskih veća), odnosno o delokrugu i ograničenju sfera njihove nadležnosti."[3]

  15. Iz tog razloga, tužilac je smatrao da na njegovu molbu treba da se primeni postupak propisan pravilom 73(D), a ne pravilom 73(B) i (C). Zbog toga je tužilac podneo molbu za dozvolu Žalbenom veću, a ne zahtev za potvrdu Pretresnom veću.

  16. U svojoj odluci od 25. aprila 2002. Žalbeno veće je zauzelo stav da se rešenje od 10. aprila 2002. odnosi na upravljanje dokaznim postupkom i procesna pitanja, i stoga spada u delokrug pravila 73(B). U skladu s tim, za podnošenje interlokutorne žalbe bila bi potrebna potvrda Pretresnog veća iz pravila 73(C).

  17. Ovaj sud je veoma retko donosio odluke u vezi sa primenom pravila 73(B) i (C), a sem odluke po žalbi od 25. aprila 2002, nije bilo odluka za koje bi bio relevantan međusobni odnos između pravila 73 (B) i (C), te pravila 73(D).

  18. Dana 10. aprila 2002. Pretresno veće II, koje rešava u predmetu Tužilac protiv Brđanina i Talića, donelo je "Odluku po podnesku kojim se traži produženje roka i zahtev kojim se traži potvrda u skladu sa pravilom 73 u vezi s odlukom Pretresnog veća od 22. marta 2002. o pravilu 90(H)", u kojoj se izdaje potvrda svrsishodnosti ulaganja interlokutorne žalbe. Kao jedino obrazloženje navodi se da je "predložena interlokutorna žalba koja se odnosi na odluku u vezi sa dokazima i postupkom svrsishodna za nastavak suđenja".

  19. Dana 25. aprila 2002. Pretresno veće I, koje rešava u predmetu Tužilac protiv Galića, izdalo je "Potvrdu u skladu sa pravilom 73(C) u pogledu odluka Pretresnog veća o prihvatanju u dokazni materijal pismenih izjava u skladu sa pravilom 92bis (C)", kojom se potvrđuje svrsishodnost ulaganja interlokutorne žalbe na odluke Pretresnog veća za nastavak suđenja. U svom obrazloženju, Pretresno veće je iznelo sledeće:
  20. "Uzimajući u obzir da je od opšte važnosti za postupak pred ovim Pretresnim većem da Žalbeno veće da smernice o tome šta se može podvesti pod dela i ponašanja optuženog u smislu pravila 92 bis (A); te da je stoga svrsishodno da se u nastavku pretresa odbrani izda takva potvrda".

  21. Kada je tužilac 16. aprila 2002. podneo svoju molbu Žalbenom veću, on je to učinio na osnovu svog tumačenja u dobroj veri onog dela Pravilnika koji se odnosi na interlokutorne žalbe. Preciznije, zbog pitanja koja su posredi, tužilac je zauzeo stanovište da bi ovo pitanje pre trebalo da se podvede pod pravilo 73(D) nego pod pravila 73 (B) i (C). Iako se na jednom nivou rešenje tiče "procesnog" pitanja, odnosno dužine trajanja izvođenja dokaza optužbe i formalno pogrešne primene pravila 73bis(E), na drugom nivou to rešenje ima šire implikacije jer otvara pitanja od opšte važnosti za postupke pred Međunarodnim sudom - konkretno, pitanje narušavanja nezavisnosti optužbe i njenih statutarnih prava, te granica potencijalno konfliktnih dužnosti i ovlašćenja dva zasebna i podjednako nezavisna organa Međunarodnog suda: tužioca i pretresnog veća.

  22. S obzirom na oskudnost sudske prakse u vezi s ovim pitanjem, tužilac je, u datim okolnostima, usvojio razuman pristup. Tužiocu sada ne bi trebalo da se uskrati prilika da svoj zahtev za izdavanje potvrde iznese pred Pretresno veće samo zbog toga što se prvo molbom obratio Žalbenom veću i zato što je to veće rešilo da ono nije primereno mesto za odlučivanje o tome da li treba da se uloži interlokutorna žalba. Dakle, valjani razlog za produženje roka tužiocu za ponošenje zahteva po pravilu 73(C) postoji. Tužilac moli Pretresno veće da prihvati da je ovaj zahtev bio podnet na valjani način.

    III. Pretresno veće je ovlašćeno za rešavanje ovog zahteva

  23. Pretresno veće ima ovlašćenje da reši ovaj zahtev. Od Pretresnog veća se nije očekivalo da donese rešenje u odnosu na potvrdu pošto tužilac i nije tražio potvrdu pre nego što je uložio svoju žalbu. Zahtev za izdavanje potvrde u ovoj fazi, stoga, nije neumesan jer se odluka Žalbenog veća nije bavila meritumom zahteva za izdavanje potvrde kao takvim, nego time da li se tužilac poslužio ispravnim procesnim mehanizmom. Budući da Pretresno veće nije rešavalo po zahtevu za izdavanje potvrde, ono je još uvek u položaju da razmotri zahtev tužioca po ovom pitanju. Pretresno veće se ne nalazi u situaciji functus officio i ne može da bude optuženo za nepoštovanje odluke višeg veća jer izdavanje potvrde nije bilo sporno pitanje kojim se Žalbeno veće bavilo.

    IV. Zahtev za izdavanje potvrde treba da bude odobren

  24. Tužilac izjavljuje da zahtev za izdavanje potvrde iz pravila 73(C) treba da se odobri. Iako nije jasno koji standard treba da se primeni za potvrđivanje rešenja koja se tiču odluka u vezi sa "dokazima ili proceduralnim pitanjem", tužilac će u svom zahtevu izneti razloge zbog kojih bi potvrda trebala da se izda. Tužilac će, iz razloga navedenih u njegovoj molbi Žalbenom veću, izneti i dodatne argumente u prilog opravdanosti izdavanja potvrde u datim okolnostima, a koji zavise od obrazloženja koje Žalbeno veće tek treba da izda.

  25. Tužilac će svoje argumente u potpunosti izneti po prijemu obrazloženja odluke Žalbenog veća od 25. aprila 2002. godine.

    V. Zaključak

  26. Zbog svih navedenih razloga, tužilac se s poštovanjem obraća Pretresnom veću sa zahtevom (i) da mu se produži rok za podnošenje zahteva za izadanje potvrde iz pravila 73(C), i (ii) da mu se odobri da svoj zahtev za izdavanje potvrde podnese nakon što bude imao priliku da prouči obrazloženje odluke Žalbenog veća kojom mu je uskraćeno pravo da zatraži dozvolu za ulaganje žalbe po pravilu 73(D).

 
/potpisano/
Carla Del Ponte,
tužilac
Dana 29. aprila 2002.
U Hagu, Holandija
 
  [pečat Tužilaštva MKSJ-a]


[1] Transkript, str. 2784.

[2] "Odluka po molbi Tužilaštva za dozvolu za ulaganje interlokutorne žalbe", datirana 25. aprila 2002, uvedeno u sudski registar 26. aprila 2002.

[3] "Molba Tužilaštva za dozvolu za ulaganje interlokutorne žalbe", podnesena 16. aprila 2002, par. 17.