MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-02-54-T

PRED PRETRESNIM VEĆEM

U sastavu:

sudija Richard May, predsedavajući
sudija Patrick Lipton Robinson
sudija O-Gon Kwon

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 22. avgusta 2003.

TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA


POVERLJIVO
ZAHTEV TUŽILAŠTVA NA OSNOVU PRAVILA 54 I 73
U VEZI S GLAVNIM ISPITIVANJEM SVEDOKA

Tužilaštvo:

Amicus curiae:

g. Geoffrey Nice

g. Steven Kay

gđa Hildegaard Uertz-Retzlaff

g. Branislav Tapušković

g. Dermot Groome

g. Timothy McCormack

   

Optuženi:

 

g. Slobodan Milošević

 

 

MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA

Predmet br. IT-02-54-T

I. UVOD

  1. Prema uputstvima sudije Maya od 30. jula 2003,[1] optužba ovim podnosi svoj zahtev da, u okviru glavnog ispitivanja, neke svedoke opširnije ispita nego što je to običaj u nekim sistemima common law-a. Ukratko, optužba uz dužno poštovanje traži da Pretresno veće iskoristi svoje ovlašćenje iz pravila 90(F)(i) i (ii) Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda (u daljem tekstu: Pravilnik)[2] i primeni najprikladnije pravilo o dokazima kako bi utvrdilo istinu i istovremeno izbeglo nepotrebno trošenje vremena.

  2. Dalja potkrepa ovom zahtevu može se takođe naći u pravilima 54 i 73 Pravilnika. Ovo prvo dozvoljava sudiji ili pretresnom veću da, na zahtev neke od strana u postupku, izdaju nalog u svrhu pripreme ili vođenja suđenja. Ovo potonje propisuje da "nakon što se predmet dodeli pretresnom veću, svaka od strana može u bilo kom trenutku, podneskom... tražiti od veća donošenje odgovarajuće odluke ili pravnog leka".

    II. MERODAVNO PRAVO I DISKUSIJA: OSPORAVANJE SVEDOČENJA SVEDOKA OPTUŽBE U GLAVNOM ISPITIVANJU

  3. Kao što je Pretresnom veću poznato, optužba ima na raspolaganju vrlo ograničeno vreme za izvođenje svojih preostalih dokaza, uključujući i one koji se odnose na Sarajevo i Srebrenicu. U tom ograničenom periodu, optužba namerava da ispita neke ključne svedoke za koje, na osnovu razgovora iz pretpretresne faze i na osnovu svog promišljanja i iskustva, smatra da će verodostojno svedočiti o nekim pitanjima, ali na čija svedočenja možda neće želeti da se oslanja u vezi s drugim aspektima. Među te svedoke spadaju (i) osobe za koje optužba očekuje da će dati istinita, potkrepljujuća svedočenja u vezi s nekim aspektima teze Tužilaštva, ali da će u vezi s nekim drugim aspektima svedočiti neistinito; (ii) "internacionalni" svedoci, diplomate itd., čija se mišljenja, mada iskrena, neće u svakom pogledu podudarati s tezom Tužilaštva; i (iii) svedoci koji odbiju da dobrovoljno svedoče na zahtev optužbe.

  4. Optužba je mišljenja da se, u cilju otkrivanja istine i obezbeđivanja ispravne i delotvorne primene pravila 90(F)(i) i (ii), pravilo common law-a u pogledu glavnog ispitivanja ne bi trebalo primenjivati na neprimereno pojednostavljen način.[3] U predmetnim okolnostima, takvo pravilo moglo bi da dovede do nepotrebnog trošenja vremena, te da bude nerealistično i, konačno, da ne doprinese istini.

  5. Optužba traži dozvolu da ispita te osobe kao svedoke na koje se ne može primeniti uska definicija "pripadanja" nekoj od strana u postupku i čije svedočenje optužba može hteti delimično značajno da ospori. Optužba tvrdi da je takav način ispitivanja u skladu s obavezama propisanim u tužiočevom propisu br. 2 (u daljem tekstu: tužiočev propis) u kojem se navode standardi profesionalnog ponašanja zastupnika optužbe. Prema tom tužiočevom propisu, tužilac je obavezan da "štiti javni interes i da mu služi", te da "pomaže Međunarodnom sudu da utvrdi istinu".[4] Zbog toga, samo prezentiranjem "cele slike" i, ako je potrebno, osporavanjem delova "slike" koju su prikazali neki svedoci, optužba može da ispuni svoj mandat traganja za istinom.

  6. Ovo ne znači da bi optužba trebala da ugrozi mogućnost svedoka da svedoči slobodno. Naprotiv, optužba će svedoka tokom glavnog ispitivanja ispitivati isto onako kako bi ispitivala bilo kog drugog svedoka. Svedoku će u potpunosti biti omogućeno da izrazi svoje mišljenje. Tek nakon što se svedoku da ta mogućnost, optužba bi osporila one delove svedočenja za koje smatra da eventualno trebaju da budu osporeni.

  7. Međunarodni sud trenutno nema utvrđenog pravila u pogledu parametara kojih se optužba mora pridržavati prilikom ispitivanja svedoka koga je pozvala da svedoči na glavnom ispitivanju.

  8. Međunarodni sud jeste, međutim, razvio sudsku praksu u pogledu uloge svedoka, koja je relevantna za predmetni zahtev. Na primer, Međunarodni sud je nedvosmisleno stao na stanovište da "nakon što je svedok, bilo optužbe ili odbrane, dao svečanu izjavu... on postaje svedok istine, a ne, strogo uzevši, svedok bilo koje od strana",[5] odnosno, da se "od trenutka davanja svečane izjave svedoci više ne mogu smatrati svedocima jedne ili druge strane, nego samo svedocima suda".[6] Takva uputstva su u skladu sa predmetnim zahtevom optužbe da u toku glavnog ispitivanja ispita svedoka i da ospori njegovo svedočenje u nastojanju da otkrije istinu.

  9. Pored toga, Međunarodni sud je dao preliminarne naznake da strana u postupku može unakrsno ispitati "sopstvenog" svedoka ako to zahtevaju okolnosti. Sudija May je, nesumnjivo u skladu s opštim značenjem pravila 89(A) koje propisuje da veće neće biti vezano nacionalnim pravilima dokazivanja, jasno stavio na znanje da Međunarodni sud ne obavezuje stanovište common law-a u pogledu ovakve situacije.[7]

  10. Osim toga, istorijat pravila common law-a u vezi s ispitivanjem svojih svedoka i osporavanjem njihovog svedočenja, potkrepljuje stav sudije Maya i pokazuje da restriktivan pristup nije primeren predmetnim okolnostima. To pravilo je utemeljeno na pretpostavci da strane u postupku mogu odabrati svoje svedoke i smatrati ih stoga 100% verodostojnim. Oslanjanje na tu pretpostavku bila bi previsoka cena za današnje tribunale na kojima su retki svedoci koje neka strana u postupku zaista može da odabere kao "sopstvene" svedoke i gde svedoci koji uopšteno podržavaju optuženog često raspolažu informacijama ključnim za uspeh teze i koje bi oni, iz nekog razloga, mogli biti spremni da iznesu kao svedoci optužbe.[8]

  11. Očito prihvatajući gorenavedeno, neki pravosudni sistemi su već odavno usvojili pravila dokazivanja po kojima neka strana u postupku ima slobodu da ispita i ospori svedočenje sopstvenog svedoka, čak i u kontekstu akuzatornog postupka. U Sjedinjenim Državama, na primer, u Saveznom pravilniku o dokaznom postupku /Federal Rule of Evidence/, pravilo 607, odbacuje se koncept po kojem strana u postupku potpuno garantuje kredibilitet svog svedoka.[9] Štaviše, prema pravilu 607, "kredibilitet svedoka može dovesti u pitanje bilo koja od strana u postupku, uključujući i stranu koja je pozvala tog svedoka."[10] Povrh toga, nije nužno da se svedok proglasi neprijateljski raspoloženim pre no što se dozvoli da se on diskredituje.[11]

  12. Od posebnog interesa za ovo Pretresno veće moglo bi da bude to da Vlada Sjedinjenih Država, prilikom krivičnog gonjenja (koje se vrši u ime javnosti), ima naročito veliku slobodu u pogledu postavljanja sugestivnih pitanja, unakrsnog ispitivanja i osporavanja svedočenja nekog svedoka, pod uslovom da je Vlada obavezna da svedoke prihvati onakvim kakvi jesu.[12] Prema tome, kada Vlada "pozove svedoka čiji su potkrepljujući dokazi ključni za tezu Vlade, Vlada ima pravo da ispita tog svedoka i da pokuša da njegovo svedočenje proglasi neverodostojnim u vezi s onim aspektima svedočenja koji su suprotni Vladinom prikazu tih istih događaja".[13]

  13. U Škotskoj su pak sugestivna pitanja o spornim tačkama dozvoljena u glavnom ispitivanju kada svedok izrazi nespremnost ili kada okleva da svedoči, ili pokaže da je neprijateljski raspoložen prema strani koja ga je pozvala.[14] Onaj koji vrši ispitivanje može svedoka smatrati neprijateljski raspoloženim ili nenaklonjenim njegovoj tezi i postavljati mu sugestivna pitanja bez dozvole suda.[15] Takvo pravo, naročito ako proizlazi iz duge tradicije zastupanja u javnom interesu,[16] obezbeđuje korisne, a moglo bi se tvrditi i najbolje, smernice Međunarodnom sudu prilikom odlučivanja o tome kako u ovom postupku treba da se primeni pravilo 90 (F).

  14. Optužba uz dužno poštovanje tvrdi da svako pravilo koje Međunarodni sud primeni treba da uzme u obzir činjenicu da svedoci nisu vlasništvo ni optužbe ni odbrane.[17] Nije realno očekivati da bilo koji svedok svedoči o činjenicama koje u potpunosti potkrepljuju ili su potpuno u suprotnosti sa tezom strane u postupku koja ga ispituje. Prema tome, optužba naprosto traži dozvolu da ispita svedoke na način koji je u skladu s takvom realnošću.

    III. ZAKLJUČAK

  15. Optužba poziva Pretresno veće da primeni svoja ovlašćenja iz pravila 90(F) i dozvoli optužbi da u potpunosti ispita svedoke, da ospori njihovo svedočenje i unakrsno ih ispita u glavnom ispitivanju u nastojanju da u što kraćem roku utvrdi istinu.

/potpisa na originalu/
Geoffrey Nice,
glavni zastupnik optužbe

Dana 22. avgusta 2003.
U Hagu,
Holandija



[1] Tužilac protiv Miloševića, predmet br. IT-02-54-T, dan 233, Proceduralna rasprava.

[2] U pravilu 90(F) stoji da "Pretresno veće vrši kontrolu nad načinom i redosledom ispitivanja svedoka i izvođenja dokaza da bi se (i) ispitivanje i izvođenje dokaza učinilo efikasnim za utvrđivanje istine; i (ii) izbeglo nepotrebno trošenje vremena" (naglasak dodat).

[3] Prema pravilima common law-a, strana u postupku tokom glavnog ispitivanja svedoku može postavljati samo pitanja koja nisu sugestivna i ne sme osporavati njegovo svedočenje. Jedini izuzetak od ovog pravila su svedoci koji svedoče na štetu strane koja ih je pozvala (dalje u tekstu: neprijateljski raspoloženi svedoci). Da bi mogao iskoristiti ovaj izuzetak, (1) pravni zastupnik mora svedoku u početku postavljati nesugestivna pitanja, (2) svedok mora na javnom suđenju pokazati da je neprijateljski raspoložen svedok, (3) pravni zastupnik mora od suda tražiti dozvolu da s tim svedocima postupa kao s neprijateljski raspoloženim svedocima i (4) sud mora dati takvu dozvolu. Vidi npr., 38 C.R. (4. izd.) (Kanada) i M.R.Mallick, Ganguly's Criminal Court Practice and Procedure /Gangulyjeva praksa i procedura krivičnih sudova/ str. 676 (9. izd.) (Indija).

[4] Tužiočev propis br. 2 (1999), Standardi profesionalnog ponašanja zastupnika optužbe, par. 2(a) i (h).

[5] Tužilac protiv Kupreškića i drugih, predmet br. IT-95-T, Pretresno veće I, 21. septembar 1998, str. 3.

[6] Tužilac protiv Jelisića, predmet br. IT-95-10-T, Pretresno veće I, 11. decembar 1998, str. 2.

[7] Tokom jedne rasprave o ispitivanju neprijateljski raspoloženih svedoka u predmetu Tužilac protiv Miloševića, sudija May je izneo da Međunarodni sud ne obavezuju pravila common law-a. Prema tome, pravila common law-a u vezi sa neprijateljski raspoloženim svedocima nisu pravila Međunarodnog suda. (predmet br. IT-02-54, T. 16732). Dana 30. jula 2003, tokom jedne proceduralne rasprave u ovom pogledu sudija May je ponovio da Međunarodni sud ne vežu pravila common law-a. (predmet br. IT-02-54, T.16732).

[8] Vidi Charles J. Walsh and Gwen L. Posner, Presenting and Challenging Witnesses Under New Jersey Rules of Evidence 607, 611(C) i 803(A)(1): Should We Vouch For The Credibility of These Rules? /Ispitivanje svedoka i osporavanje svedočenja u skladu sa pravilima 607, 611(C) i 803(A)(1) New Jerseya o dokaznom postupku: da li treba da garantujemo verodostojnost tih pravila?/, 27 Seton Hall Rev /br. 27 pravnog časopisa Seton Halla/ str. 399, 418, 486 (1997).

[9] Vidi Chambers v. Mississippi, 410 U.S. 284, 297 n. 9,93 S.Ct. 1038, 1046 n. 9 (1973).

[10] Federal Rule of Evidence /Savezni pravilnik o dokaznom postupku/, pravilo 607.

[11] Vidi US v. Shoupe, 548, F2d 636, 642 n. 1 (6th Cir. 1977), US v. Bailey, 831 F.2d 297 (6th Cir. 1987) i US v. Ienco, 92 F.3d 564, 568 (7th Cir. 1996).

[12] Vidi US v. Karnes, 531 F.2d 214, 217 (4th Cir. 1976).

[13] US v. Eisen, 974 F.2d 246, 262-263 (2d Cir. 1992).

[14] Škotski pravni sistem jeste primer sistema koji kombinuje praksu kontinentalnog prava i common law-a. To nije ništa neobično. Niz zemalja i teritorija, uključujući npr., Luizijanu, Filipine, Portoriko, Kvebek, Južnu Afriku, Svetu Luciju i Zimbabve, takođe imaju "mešane" pravne sisteme koji uključuju i elemente kontinentalnog prava i common law-a. Vidi Arthur T. von Mehren, The United States Legal System: Between the Common Law and Civil Law Legal Traditions /Pravni sistem Sjedinjenih Država: između pravnih tradicija common law-a i kontinentalnog prava/ CENTRO DI STUDI E RICHERCHE DI DIRITTO COMPARATO E STRANIERO (Rim 2000); William Tetley, Q.C., Mixed Jurisdictions: Common Law vs. Civil Law (Codified and Uncodified) /Mešane jurisdikcije: common law nasuprot kontinentalnom pravu (kodifikovano i nekodifikovano), 60 La. L. Rev. 677, 679 (Spring 2000).

[15] The Laws of Scotland /Škotski zakoni/, STAIR MEMORIAL ENCYCLOPAEDIA, Evidence /Dokazi/, tom 10, par. 552.

[16] Za razliku od škotskog prava, koje se temelji na premisi da se krivično gonjenje vrši u javnom interesu, u engleskom sistemu common law-a, krivično gonjenje je, istorijski gledano, u potpunosti privatna stvar. Tek 1985, nakon donošenja zakona Prosecution of Offenses Act /Zakon o krivičnom gonjenju/, Engleska je uspostavila efikasan sistem javnog krivičnog gonjenja. Vidi Daniel Klerman, Settlement and the Decline of Private Prosecution in Thirteenth-Century England /Nagodba i lagano nestajanje privatnog krivičnog gonjenja u Engleskoj u 13. veku/, The Independent Institute (2000).

[17] Tužilac protiv Mrkšića, predmet br. IT-95-13/1-AR73, Žalbeno veće, 30. juli 2003, par. 15.