PRED PRETRESNIM VEĆEM
Nije službeni dokument
U sastavu:
sudija Richard May, predsedavajući
sudija Patrick Robinson
sudija O-Gon Kwon
Sekretar: g. Hans Holthuis
Nalog od: 25. jula 2002.
TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA
JAVNA VERZIJA POVERLJIVE ODLUKE PO ZAHTEVU OPTUŽBE
DA SE NA OSNOVU PRAVILA 70 ODOBRI KONKRETNA ZAŠTITA
Tužilaštvo:
g. Geoffrey Nice
g. Dirk Ryneveld
gđa Hildegard Uertz-Retzlaff
g. Dermot Groome
Optuženi:
Slobodan Milošević
Amici curiae:
g. Steven Kay
g. Branislav Tapušković
Prof. Michail Wladimiroff
Ovo je javna i redigovana verzija poverljive "Odluke po zahtevu
optužbe da se na osnovu pravila 70 odobri
konkretna zaštita", koju danas, 25. jula 2002, izdaje Pretresno veće.
- Dana 30. maja 2002, Tužilaštvo (u daljem
tekstu: optužba) podnelo je na otvorenoj sednici zahtev Pretresnom veću
da izda nalog da predstavnik zemlje dostavitelja bude prisutan u sudnici
tokom svedočenja jednog konkretnog svedoka, da se ispitivanje optužbe
ograniči na detaljan plan ispitivanja usaglašen sa vladom dostaviteljem,
te da se obim unakrsnog ispitivanja ograniči na obim direktnog
ispitivanja: i da se nalog u tom
smislu izda pre svedočenja.[1]
- Na poluzatvorenoj sednici 10. juna 2002.
optužba je pojasnila svoj stav kako sledi. Svedok o kome je reč
je [...]. Ovlašćenje da on da iskaz uslovljeno je pribavljanjem
naloga Pretresnog veća pre davanja iskaza kojim bi se omogućilo
da pravni zastupnici vlade budu prisutni u sudnici za vreme održavanja
ročišta i da prema potrebi savetuju svedoka. Potreba da pravni
zastupnici budu prisutni obrazlaže se time da oni treba da intervenišu
po pitanjima nacionalne bezbednosti koja eventualno iskrsnu i
da paze na "poštovanje samog sporazuma u vezi sa primenom pravila
70".[2]
Ukoliko se ispuni ovaj preduslov, svedok će dati iskaz o [...].[3]
- U poverljivom pismenom podnesku pod naslovom:
"Podnesak optužbe u vezi sa pravilom 70" od 3. jula 2002.
(u daljem tekstu: podnesak optužbe), optužba dodaje da je Vlada [...]
(u daljem tekstu: Vlada) optužbi na poverljivom osnovu dostavila informacije
o identitetu svedoka, [...] (u daljem tekstu: svedok), kao i
informacije koje bi on eventualno mogao
da pruži u svrhu pribavljanja novih dokaza uz poštovanje odredbi pravila
70 Pravilnika o postupku i dokazima (u daljem tekstu: Pravilnik).[4]
(Usmeni i pismeni podnesci u daljem tekstu zajedno: zahtev optužbe).
- Optužba se stoga poziva na pravilo
70 Pravilnika,[5]
koje predviđa da tužilac ne sme da obelodani, bez pribavljanja
saglasnosti, početnu informaciju koja je pribavljena na poverljivoj
osnovi (a koja je korišćena isključivo u svrhu pribavljanja
novih dokaza), kao ni njeno poreklo,[6]
ali ukoliko se tužilac opredeli da kao
dokaz predoči bilo koje svedočenje, dokumenat ili drugi materijal
pribavljen na takav način" Pretresno veće "ne
može naložiti nijednoj od strana da dostavi dodatne dokaze koje primi
od lica ili tela koje je dostavilo početnu
informaciju"[7];
a ukoliko tužilac pozove svedoka da "bi uvrstio u dokazni materijal
bilo koju informaciju iz ovog pravila, Pretresno
veće ne može da prinudi tog svedoka da odgovori na bilo koje pitanje
u vezi sa informacijom i njenim poreklom, ukoliko svedok
odbije da odgovori po osnovu poverljivosti."[8]
- Pretresno veće stoji na stanovištu
da ovo pravilo na jasan način postavlja režim zaštite za one koji
dostavljaju poverljive informacije ili "pokazatelje" koji
omogućavaju tužiocu da sledi razne pravce istrage; a ukoliko se
tužilac opredeli da te informacije predoči kao dokaze (u bilo kojoj
primerenoj formi) predviđena je dalja zaštita.[9]
- Tužilaštvo tvrdi da je ograničenje
iz pravila 70(B) da informacija mora biti korišćena "isključivo
u svrhu pribavljanja novih dokaza" zamišljeno tako da se primenjuje
na izuzimanje od obelodanjivanja i da se ne primenjuje na položaj tokom
pretresa koji se uređuje pravilom 70(C) i (D).[10]
Stoga, reč "svedočenje" u pravilu 70(C) pojašnjava
da informacija koja se pominje u tom delu pravila nije ista kao
i informacija na koju se primenjuje pravilo 70 (B).[11]
Prema tvrdnji optužbe, formulaciju "bilo koje svedočenje,
dokument ili drugi materijal dostavljen na takav način" iz
pravila 70(C) treba tumačiti kao referencu na ono što je
"dostavljeno na poverljivoj osnovi" iz pravila 70(B).[12]
Optužba dalje tvrdi da je Pretresno veće II u predmetu Brđanin
i Talić krivo protumačilo formulaciju "korišćen
isključivo u svrhu pribavljanja novih dokaza" kao ograničenje
koje se odnosi na informacije na osnovu pravila 70(B), (C) i
(D).[13]
- Pretresno veće ne može da prihvati
ovaj argument. Kao što pokazuje formulacija koja je napred istaknuta
u paragrafu 4, postoji kontinuitet u okviru čitavog pravila. Referenca
u pravilu 70(B) na informacije "pribavljene na ovaj način"
jeste jasna referenca na informaciju koja se pominje u pravilu 70(B),
a jednako je jasna i referenca na "informaciju" iz pravila
70(D). Iz navedenih razloga ovaj argument optužbe se odbacuje.
- Tokom usmenog pretresa iza zatvorenih vrata
5. jula 2002. optužba je takođe ustvrdila da je svrha pravila da
obezbedi da dostavitelj informacije može da bude siguran da će
uslovi pod kojima je svedok stavljen na raspolaganje biti ispoštovani.[14]
Poziva se na Odluke tri pretresna veća Međunarodnog suda
u predmetima Blaškić, Kordić
i Čerkez, te Brđanin
i Talić[15]
i tvrdi da je Vlada uslovila svoje odnose sa Međunarodnim sudom
poštovanjem odluke u predmetu Blaškić.[16]
- S druge strane, amici curiae ustvrdili
su na tom istom ročištu da se pravilo 70 ne može koristiti kao
instrument politike da bi se dozvolilo trećim stranama da nadziru
uvrštavanje dokaza na suđenju.[17]
Umesto toga, amici curiae tvrde
u svojim pismenim podnescima da je na optužbi da uveri Pretresno veće
u opravdanost primene pravila 70 (B): ako to nije slučaj, uslovi
koje se zahtevaju predstavljaju neopravdano mešanje u vođenje pretresa
od strane Pretresnog veća. Na svedoka koji ne spada u posebnu kategoriju
iz pravila 70 trebalo bi da se primenjuju uobičajena pravila unakrsnog
ispitivanja uz minimalno učešće
pravnih zastupnika trećih strana.[18]
- Pretresno veće se nije uverilo,
na osnovu predočenih materijala, da su početne informacije
u ovom predmetu dostavljene kako bi se omogućilo tužiocu da sprovodi
istragu ili isključivo u svrhu pribavljanja novih dokaza. Nije
reč o dostavi nego o stavljanju na raspolaganje svedoka kojeg bi
optužba ionako pronašla i koji potvrđuje dokaze o Račku koje
optužba već ima. Zbog toga, Pretresno veće zaključuje
da nema mesta primeni pravila 70(B).
- Međutim, Pretresno veće će
analizirati merodavne izvore na koje se oslanja optužba kako bi ispitalo
pristup za koji su se Pretresna veća opredelila u vezi sa pravilom
70. S tim u vezi treba istaći da države imaju legitimne razloge
za zabrinutost u pogledu nacionalne bezbednosti
koje međunarodni tribunali moraju razmatrati kao što to čine
sudovi u nacionalnim jurisdikcijama putem imuniteta u javnom interesu
ili drugim sredstvima. To je direktno regulisano pravilom 54bis
Pravilnika koje se odnosi na naloge
upućene državama za dostavljanje dokumenata.
- Stav države o kojoj je reč jeste
da joj pravilo 70 daje pravo da postavi uslove koje smatra primerenim
za svedočenje svedoka.[19]
Treba, međutim, naglasiti da nije samo ova Vlada zainteresovana
po tom pitanju: ono se tiče svake vlade koja dostavlja informacije
u ovom postupku. Treba takođe imati u vidu da razloge za zabrinutost
država ne povlače samo pitanja nacionalne bezbednosti: informacije
mogu takođe da budu osetljive ili poverljive i iziskivati zaštitu
po drugim osnovima, na primer bezbednosti
pojednica, zaštite izvora informacija, ili kako bi se obezbedila efikasnost
tekućih operacija odnosno kako se one ne bi izložile riziku.
- Početna tačka pri navođenju
merodavnih autoriteta jeste odluka u predmetu Blaškić od
13. novembra 1997.[20]
U tom predmetu Pretresno veće I primenilo je pravilo 70 u okolnostima
koje su veoma slične okolnostima u ovom predmetu. Pretresno veće
istaklo je (u odlomku na koji se poziva optužba) da izuzeci od obelodanjivanja
iz pravila 70 "omogućavaju korišćenje u slučaju
potrebe određenih informacija koje, u nedostatku izričitih
odredbi, ili ne bi bile dostavljene tužiocu ili se ne bi mogle upotrebiti
zbog njihovog poverljivog karaktera i zbog njihovog izvora".[21]
Pretresno veće zaključilo je da su informacije u tom predmetu
pribavljene na osnovu pravila 70 i da je zadovoljen uslov poverljivosti.
Ono nije smatralo da neophodnim da odlučuje da li informacije koje
su pribavljene na poverljiv način moraju takođe biti
korišćene isključivo u svrhu pribavljanja novih dokaza, budući
da je zaključilo da je početna informacija omogućila
tužiocu da pribavi, od svedoka, informacije koje bi svedok inače
možda ne bi bio voljan da dostavi i stoga su informacije korišćene
isključivo u svrhu pribavljanja novih dokaza.[22]
Međutim, Pretresno veće jeste napomenulo da početne informacije
mogu ili same postati dokazi, ukoliko se kao takvi predoče na suđenju,
ili mogu poslužiti za pribavljanje novih dokaza: u ovom drugom slučaju,
u principu, na nove dokaze ne bi se primenjivala zaštita iz
pravila 70 pošto se njenim odredbama štiti početna informacija
i njeno poreklo ali ne i novi dokazi koji su prikupljeni.[23]
Pretresno veće je u zaključku odobrilo zahtev optužbe, primenilo
pravilo 70(D), ograničilo obim unakrsnog ispitivanja na obim direktnog
ispitivanja (koje jeste bilo odobreno od strane vlade), te dozvolilo
vladinom predstavniku da bude prisutan i da se obrati Veću. Pretresno
veće takođe je dozvolilo svedoku da svedoči na zatvorenoj
sednici.[24]
- Dana 31. maja 1999. u predmetu Kordić
i Čerkez Pretresno veće
III donelo je odluku po zahtevu optužbe kojim je tražen stav po pitanju
da li aktivni diplomata ₣neke drugeğ vlade može da bude pozvan
kao svedok i da li se odredbe pravila 70 mogu primeniti na tog svedoka.[25]
Pretresno veće nije se uverilo u primenjivost pravila 70 ali se
uverilo da je pravno sredstvo koje je tražila optužba primereno te je
stoga omogućilo jednom predstavniku vlade da bude prisutan u sudnici
i ograničilo je unakrsno ispitivanje na stvari koje proističu
iz glavnog ispitivanja (što podleže
konačnoj diskrecionoj odluci Pretresnog veća). Ovom svedoku
je takođe dozvoljeno da dâ iskaz na zatvorenoj sednici.[26]
- I, na kraju, tu je i odluka koju je donelo
Pretresno veće II u predmetu Brđanin i Talić.[27]
Ova odluka nije od neposredne pomoći
u ovom predmetu budući da se ona tiče prava odbrane da dobije
materijal koji je tužiocu dostavljen na osnovu pravila 70. Međutim,
u odlomku na koji se optužba poziva, Pretresno veće je navelo da
je funkcija pravila 70 srodna konceptu imuniteta u javnom
interesu koji postoji u nekim pravnim sistemima, a koji je korišćen
da se zaštiti identitet davaoca informacija radi njihove lične
bezbednosti kao i da se obezbedi da vlasti imaju kontinuirani dotok
informacija iz ovih izvora. "Pored toga, takav imunitet
se redovno proširuje kada obelodanjivanje određenih informacija
odbrani može da dovede do ugrožavanja bezbednosti policijskih ili vojnih
operacija."[28]
- Na osnovu prethodne analize, čini
se da se na Međunarodnom sudu nije ustalila neka određena
praksa po tom pitanju. Tvrditi suprotno značilo bi pozivati se
samo na jedan merodavan autoritet, odluku u predmetu Blaškić,
a treba primetiti da je ovo Pretresno veće odbilo da primeni pravilo
70 u predmetu Kordić i Čerkez. S druge strane, očito
je da države sve više gaje očekivanja da mogu poverljivo dostavljati
informacije tužiocu, koji će sa njima postupati na poverljiv način,
što bi dalje podrazumevalo specijalne aranžmane da se ograniči
izvođenje dokaza na suđenju.
- Očekivanja država da će njihove
bojazni u pogledu nacionalne bezbednosti biti uvažene od strane Međunarodnog
suda ojačana su režimom uspostavljenim Rimskim statutom stalnog
Međunarodnog krivičnog suda (u daljem tekstu: Rimski statut).
Treba istaći da Međunarodni sud ne obavezuju pravila stalnog
Međunarodnog krivičnog
suda, ali da on može da konsultuje ova pravila kada je to primereno.[29]
Član 93(4) Rimskog statuta utvrđuje pravo države da odbije
zahtev za pomoć "jedino ukoliko se taj zahtev tiče dostavljanja
dokumenata ili obelodanjivanja dokaza koji se odnose na njenu nacionalnu
bezbednost". Zaštita informacija o nacionalnoj bezbednosti uređuje
se članom 72 Rimskog statuta: član 72(4) daje državi pravo
da interveniše ako sazna da njene informacije ili dokument "jesu
ili će verovatno biti obelodanjene u bilo
kojoj fazi postupka, a ona smatra da bi obelodanjivanje nanelo štetu
njenim interesima nacionalne bezbednosti". Ovaj član tako
predviđa proceduru za rešavanje ovog pitanja usaglašavanjem.[30]
U slučaju da se ne postigne takvo rešenje (a dokaz je relevantan
i neophodan za utvrđivanje krivice ili nevinosti optuženog), Sud
može, na osnovu pravila 72(7)(b)(i), da naloži obelodanjivanje informacija.[31]
Međutim, jedan komentator naveo je da bi Sud naložio takvo obelodanjivanje
informacija o nacionalnoj bezbednosti samo u veoma retkim slučajevima:
sve dok se ta informacija nalazi u posedu tužioca na osnovu sporazuma
o poverljivosti iz pravila 54(3)(e), ili gde se država poziva na svoj
osnov za odbijanje na osnovu člana 93(4), Sud ne može da naloži
obelodanjivanje.[32]
-
Na ovu situaciju ne primenujuje se nijedno određeno pravilo
Pravilnika Međunarodnog suda. Međutim, u takvim situacijama,
Pretresno veće je ubeđeno da država ima pravo da se odobre
konkretne mere za davanje iskaza svedoka, u svrhu zaštite informacija
za koje država smatra da nanose štetu njenim interesima bezbednosti
(u daljem tekstu: poverljive informacije). To pravo podržava i praksa
Međunarodnog suda, kao i Rimski statut, premda su pretresna veća
određivala različite zaštitne mere. To je praksa koju Pretresno
veće odobrava i koju će primeniti. To se na najbolji način
može učiniti tako da se ograniči iskaz svedoka na relevantne
stvari koje nisu poverljivog karaktera i, u ovim izuzetnim okolnostima,
restriktivnom primenom pravila 90(H) da se ograniči unakrsno
ispitivanje. U skladu s tim, da bi se zaštitili interesi bezbednosti
Vlade koja je optužbi dostavila poverljive informacije, Pretresno
veće rešava kako sledi:
- optužba će voditi glavno ispitivanje
na način da isključi sve poverljive informacije;
- prilikom unakrsnog ispitivanja optuženom
neće biti dozvoljeno da postavlja pitanja i da traži informacije
sem onih koje su obuhvaćene predmetom glavnog ispitivanja;
-
pitanja o kredibilitetu biće dozvoljena ukoliko nije verovatno
da bi odgovori otkrili poverljive informacije.
- S tim u vezi treba zapaziti da eventualna
potencijalna nepravda nanesena optuženom ograničavanjem unakrsnog
ispitivanja može biti ispravljena izuzimanjem dokaza na osnovu pravila
89(D).
- Dvojica predstavnika Vlade mogu da budu prisutni u sudnici
tokom svedočenja ovog svedoka. U okolnostima ovog predmeta, optužba
može izneti pred Pretresno veće njihove razloge za zabrinutost,
te nema potrebe da se oni obraćaju Sudu.
DISPOZITIV
- Iz gorenavedenih razloga Pretresno veće
delimično ODOBRAVA Zahtev
optužbe i ODLUČUJE sledeće:
- optužba će voditi direktno ispitivanje
na način da isključi sve poverljive informacije;
- prilikom unakrsnog ispitivanja optuženom
neće biti dozvoljeno da postavlja pitanja i da traži informacije
sem onih koje su obuhvaćene predmetom glavnog ispitivanja;
- pitanja o kredibilitetu biće dozvoljena
ukoliko nije verovatno da bi odgovori otkrili poverljive informacije.
- dvojica predstavnika Vlade mogu biti
prisutni u sudnici tokom svedočenja svedoka.
Sastavljeno na engleskom
i francuskom jeziku, pri čemu je merodavan engleski tekst.
/potpis na originalu/
Richard May,
predsedavajući
Dana 25. jula 2002.
U Hagu,
Holandija
[pečat Međunarodnog
suda]
[1] Transkript
str. ("T") 5953.
[2]
T.6750-72, poluzatvorena sednica.
[3]
T. 6571, poluzatvorena sednica. Poverljivi "Zahtev optužbe u vezi sa pravilom
70", 3. jul 2002, par. 22.
[4]
Podnesak optužbe, par. 1.
[5]
Pravilo 70 naslovljeno je : "Materijali koji ne podležu obelodanjivanju"
i u relevantnom delu glasi:
(A) [
]
(B) U slučaju da tužilac
poseduje informaciju koja mu je data u poverenju i koja je iskorišćena
samo za dobijanje novih dokaza, tu početnu informaciju i njeno poreklo
tužilac neće obelodaniti bez pristanka osobe ili tela koje je pružilo
početnu informaciju,
a ni u kom slučaju je neće upotrebiti kao dokaz a da je pre
toga ne obelodani optuženom.
(C) U slučaju da, nakon
što je pribavio pristanak osobe ili tela koje je pružilo informaciju u
skladu s ovim pravilom, tužilac odluči da kao dokaz predoči
bilo koje svedočenje, dokument ili drugi materijal pribavljen na
ovaj način, pretresno veće, bez obzira na pravilo 98, ne može
naložiti nijednoj od strana da dostavi dodatne dokaze pribavljene od osobe
ili tela koje je pružilo početnu informaciju, niti može u svrhu
pribavljanja takvih dodatnih dokaza sâmo uputiti sudski poziv toj osobi
ili predstavniku tog tela kao svedoku ili naložiti njihovo prisustvovanje.
Pretresno veće ne može iskoristiti svoje pravo da naloži prisustvovanje
svedoka ili da zahteva predočenje dokaza
da bi primoralo na predočenje takvih dodatnih dokaza.
(D) U slučaju da tužilac
pozove svedoka da bi uvrstio u dokazni materijal bilo koju informaciju
koja potpada pod ovo pravilo, pretresno veće ne može prinuditi tog
svedoka da odgovori na bilo koje pitanje koje se odnosi na tu informaciju
ili njeno porijeklo, ako svedok odbije da odgovori pozivajući se
na poverljivost.
(E) Pravo optuženog da osporava
dokaze koje je iznelo Tužilaštvo ostaje netaknuto, osim u slučajevima
ograničenja sadržanih u stavovima (C) i (D).
(F) [...]
(G) Ništa što je sadržano u
stavovima (C) i (D) ne utiče na pravo pretresnog veća iz pravila
89(D) da izuzme dokaze ako potreba da se obezbedi pravično suđenje
u značajnoj mjeri prevagne nad njihovom dokaznom vrednošću.
[6]
Pravilo 70 (B).
[7]
Pravilo 70 (C) (kurziv dodat).
[8]
Pravilo 70 (D) (kurziv dodat).
[9]
Argumenti amici curiae na ročištu od 5. jula 2002. svode se na tvrdnju
da se pravilo 70 nalazi u odeljku Pravilnika koji se odnosi na ročišta
pre početka suđenja a svrha mu je da obezbedi da se informacije
mogu dostaviti Tužilaštvu bez straha od obelodanjivanja,
tj. da su na suđenju zaštićeni "pokazatelji".
[10]
Podnesak optužbe, paragrafi 9-14.
[11]
Ibid, paragraf 14.
[12]
Ibid.
[13]
Ibid, paragraf 16, referenca na Tužilac protiv Brđanina i Talića,
predmet br. IT-99-36-T, "Javna verzija poverljive odluke o navodnoj nezakonitosti
pravila 70 od 6. maja 2002", 23. maj 2002, paragrafi 19 i 21.
[14]
T. 7609-10, zatvorena sednica.
[15]
Tužilac protiv Blaškića, predmet br. IT-95-14-T, "Odluka Pretresnog
veća I po zahtevu tužioca za svedočenje putem satelita i za
zaštitne mere", 13. novembar 1997; Tužilac protiv Kordića i Čerkeza,
predmet br. IT-94-14/2-T, poverljivi i ex parte "Nalog po
zahtevu optužbe za rešenje
u pogledu svedočenja svedoka", 31. maj 1999; Tužilac protiv Brđanina
i Talića, predmet br. IT-99-36-T, "Javna verzija poverljive odluke
o navodnoj nezakonitosti pravila 70 od 6. maja 2002.", 23. maj 2002.
[16]
T. 7611-13, 7617-18, zatvorena sednica.
[17]
T. 7622, zatvorena sednica.
[18]
Poverljive "Opservacije amici curiae u vezi sa primenom pravila 70",
17. jun 2002, paragrafi 13-16.
[19]
Dana 13. juna 2002, optužba je na sudu pročitala (na poluzatvorenoj
sednici) stav Vlade po ovom pitanju. T.6945-48, poluzatvorena sednica.
[20]
Tužilac protiv Blaškića, predmet br. IT-95-14-T, "Odluka Pretresnog
veća I po zahtevu tužioca za svedočenje putem satelita i za
zaštitne mere", 13. novembar 1997. (na jednom mestu u ovoj Odluci navodi
se da je izdata 11. novembra 1997).
[21]
Ibid. par. 10; podnesak optužbe, paragraf 6.
[22]
Ibid. paragrafi 17-21.
[23]
Ibid, paragraf 22.
[24]
Ibid, paragraf 38. U istom predmetu, Pretresno veće I takođe
je izdalo naloge kojima je ograničilo obim svedočenja dvojice
svedoka koje je pozvalo samo Pretresno veće i dozvolilo je dvojici
predstavnika vlade da budu prisutni u oba slučaja; ali Pretresno
veće je navelo u oba predmeta
da pravilo 70 ne bi moglo da se primenjuje u datim okolnostima. Tužilac
protiv Blaškića, predmet. br. IT-95-14-T, "Odluka Pretresnog veća
I o zaštitnim merama za generala Phillipea Morillona, svedoka Pretresnog
veća", 12. maj 1999;
Tužilac protiv Blaškića, predmet br. IT-95-14-T, "Odluka Pretresnog
veća I o zaštitnim merama za g. Jean-Pierre Thebaulta, svedoka Pretresnog
veća", 13. maj 1999.
[25]
Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, predmet br. IT-94-14/2-T,
poverljivi i ex parte "Nalog po zahtevu optužbe za rešenje u vezi sa svedočenjem
svedoka", 31. maj 1999.
[26]
Ibid.
[27]
Tužilac protiv Brđanina i Talića, predmet br. IT-99-36-T, "Javna
verzija poverljive odluke o navodnoj nezakonitosti pravila 70 od 6. maja
2002.", 23. maj 2002.
[28]
Ibid, paragraf 18.
[29]
Pretresno veće II je 1998. u predmetu Furundžija istaklo da, premda
Rimski statut još nije stupio na snagu, on je usvojen od strane velike
većine država te da u mnogim oblastima Rimski Statut "može biti smatran
indikativnim za pravne stavove, tj. za opinio iuris velikog broja država".
Ono je takođe navelo da "u zavisnosti od pitanja o kome je reč,
za Rimski Statut se može smatrati da utvrđuje, odražava ili pojašnjava
običajna pravila ili ih kristalizuje, dok se u nekim oblastima njime
stvara novo pravo ili
modifikuje postojeće pravo. U svakom slučaju, za Rimski statut
u celini bi se moglo smatrati da predstavlja autoritativan izraz pravnih
stavova velikog broja država." Tužilac protiv Furundžije, predmet br.
IT-95-17/1-T, "Presuda", 10. decembar 1998, paragraf
227. Žalbeno veće je potvrdilo ovaj zaključak u predmetu Tužilac
protiv Tadića, predmet br. IT-94-1-A, "Presuda", 15. jul 1999, paragraf
223. Treba primetiti da je, na osnovu člana 126, Rimski statut Međunarodnog
krivičnog suda stupio na snagu 1. jula 2002.
[30]
Član 72(5) Rimskog statuta.
[31]
Član 72(7) Rimskog statuta.
[32]
D.K. Piragoff u knjizi pod naslovom "The International Criminal Court:
The Making of the Rome Statute: Issues, Negotiations, Results,", Ur. R.S.Lee,
1999, str 292. Vidi takođe pravilo 82 Pravilnika o postupku i dokazima
stalnog Međunarodnog krivičnog suda.
|