PRED PRETRESNIM VEĆEM

U sastavu:

sudija Richard May, predsedavajući
sudija Patrick Robinson
sudija O-Gon Kwon

Sekretar: g. Hans Holthuis

Nalog od: 30. juna 2003.

TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA


ODLUKA PO ZAHTEVU OPTUŽBE ZA PRIHVATANJE TRANSKRIPATA UMESTO SVEDOČENJA VIVA VOCE U SKLADU SA PRAVILOM 92 BIS (D)
TRANSKRIPTI ISKAZA KOJI SE ODNOSE NA FOČU


Tužilaštvo
g. Geoffrey Nice
g. Dermot Groome
gđa Hildegard Uertz-Retzlaff

Optuženi
Slobodan Milošević

Amicus curiae
g. Steven Kay
g. Branislav Tapušković
g. Timothy McCormack


I. UVOD

  1. Dana 10. januara 2003, optužba je podnela "Zahtev optužbe za prihvatanje transkripata umesto svedočenja viva voce u skladu sa pravilom 92 bis (D)" (u daljem tekstu: Zahtev), u kojem traži da se umesto svedočenja viva voce prihvate transkripti (i dokazni predmeti s njima u vezi) iskaza koje je dalo 11 svedoka koji su ranije svedočili u predmetima Kunarac i Krnojelac.[1] Pored toga, optužba traži izdavanje naloga da se transkripti prihvate bez unakrsnog ispitivanja svedoka, budući da pravilo 92 bis (E) to dopušta. Pomenuti iskazi odnose se isključivo na događaje u bazi zločina za koje se navodi da su se dogodili u opštini Foča. Navodi se da se tu ne radi o delima i ponašanju optuženog niti o nekom ključnom elementu teze optužbe, što bi inače opravdavalo potrebu unakrsnog ispitivanja od strane optuženog.

  1. Dana 3. februara 2003, amici curiae su dostavili "Opservacije amici curiae o zahtevu optužbe za prihvatanje transkripata umesto svedočenja viva voce u skladu sa pravilom 92 bis (D), podnetom 10. januara 2003." (u daljem tekstu: Opservacije), u kojima se tvrdi da bi, bez obzira na to što transkripti ne sadrže iskaze za koje bi se u pravom smislu reči moglo reći da se njima dokazuju dela i ponašanje optuženog, Pretresno veće trebalo da iskoristi svoje diskreciono ovlašćenje da ne prihvati transkripte i da naloži svim svedocima da pristupe radi davanja iskaza viva voce. Oni dalje smatraju da, ukoliko Pretresno veće odluči da na osnovu pravila 92 bis (D) prihvati transkripte, dotičnim svedocima treba da se uputi nalog da pristupe radi unakrsnog ispitivanja.

  1. Dana 10. februara 2003, optužba je dostavila "Odgovor optužbe na opservacije amici curiae o zahtevu optužbe za prihvatanje transkripata umesto svedočenja viva voce u skladu sa pravilom 92 bis (D)" (u daljem tekstu: Odgovor).

  1. Dana 28. aprila 2003, pred Većem je održana usmena rasprava o zahtevu. Pretresno veće je razmotrilo sve argumente strana u postupku.

  2. Dana 1. maja 2003, optužba je podnela delimično poverljivu "Dopunu zahteva optužbe za prihvatanje transkripata umesto svedočenja viva voce u skladu sa pravilom 92 bis (D)" (u daljem tekstu: Dopuna), u kojoj se iznose teme o kojima su ti svedoci ranije unakrsno ispitani, a koje su relevantne za unakrsno ispitivanje od strane optuženog u ovom predmetu.

  1. Konačno, 8. maja 2003, Pretresno veće je donelo sledeću usmenu odluku po zahtevu:

    Ova...odluka tiče se transkripata iskaza koji se odnose na Foču i prihvatljivosti...transkripata...na osnovu pravila 92 bis. Svi...transkripti... su prihvatljivi na osnovu navedenog pravila. Sledeći svedoci treba da pristupe radi unakrsnog ispitivanja: B-1015, B-1533, B-1618, B-1120, B-1536. Većinom glasova, pri čemu je sudija Robinson glasao protiv, transkripti iskaza sledećih svedoka prihvataju se bez unakrsnog ispitivanja: B-1542, B-1543, B-1121, B-1537, B-1538, B-1540. Pismeno obrazloženje ove odluke uslediće naknadno.

    Sledi obrazložena odluka većine Pretresnog veća. Sudija Robinson prilaže delimično suprotno mišljenje.

II. MERODAVNO PRAVO

  1. Pravilo 92 bis odnosi se na dokazivanje činjenica sredstvima koja nisu usmeno svedočenje, pri čemu u druga dopuštena sredstva spadaju dokazi u obliku pismenih izjava (pravilo 92 bis (A)), kao i transkripti iskaza svedoka datih u drugim postupcima pred Međunarodnim sudom (pravilo 92 bis (D)),

  1. Slede relevantne odredbe pravila 92 bis:

    Pravilo 92 bis
    Dokazivanje činjenica na način koji nije usmeno svedočenje

    (D) Veće može uvrstiti u spis transkript iskaza koje je svedok dao u postupku pred Međunarodnim sudom kojim se dokazuje nešto drugo, a ne dela i ponašanje optuženog.

  2. (E) Osim ako se na osnovu pravila 127 ili nekim nalogom ne odredi drugačije, strana koja želi uvrstiti pismenu izjavu ili transkript o tome mora obavestiti suprotnu stranu najmanje četrnaest dana ranije, a suprotna strana se tome može usprotiviti u roku od sedam dana. Pretresno veće će, nakon što sasluša strane, odlučiti da li će, u celosti ili delimično, prihvatiti izjavu ili transkript, i da li će tražiti prisustvo svedoka radi unakrsnog ispitivanja.

  3. Kako je već primetilo jedno Pretresno veće, svrha pravila 92 bis (D) bila je da se izbegne potreba ponovnog pojavljivanja svedoka pred Međunarodnim sudom radi davanja sličnih iskaza, čime se otklanjaju nepotrebni troškovi i skraćuje dužina suđenja u situacijama kada se time ne ugrožavaju prava optuženog.[2]

  4. Kako je jasno istaklo Žalbeno veće u predmetu Galić,[3] prilikom donošenja bilo kakve odluke na osnovu pravila 92 bis neophodno je da se razmotre sledeća tri kriterijuma:

    (i) da li je transkript podoban za prihvatanje na osnovu pravila 92 bis (ako se njime dokazuju dela i ponašanje optuženog kojima se tereti u optužnici, transkript nije prihvatljiv);

    (ii) ukoliko je podoban za prihvatanje, treba razmotriti da li postoje neki drugi razlozi zbog kojih bi Veće, na osnovu svog diskrecionog ovlašćenja trebalo da donese odluku da transkript ne treba prihvatiti; i

  5. (iii) ukoliko je transkript prihvatljiv, treba razmotriti da li je potrebno tražiti prisustvo svedoka čiji se iskaz preuzima putem transkripta radi unakrsnog ispitivanja.

  6. Ovo Veće je u jednoj Odluci koja je ranije doneta u ovom predmetu[4] zaključilo da je formulacija "dela i ponašanje optuženog" "jasan izraz kome treba dati uobičajeno značenje: postupci i vladanje optuženog".[5] Odluka u predmetu Galić pravi razliku između (a) izjava o delima i ponašanju drugih lica koja čine zločine za koje se optuženi tereti individualnom odgovornošću, koje su privatljive i (b) izjava o delima i ponašanju optuženog za koja se on tereti u optužnici i kojima se dokazuje njegova odgovornost za djela i ponašanje drugih lica, na koja nije primenjiva procedura utvrđena ovim pravilom.[6] U Odluci u predmetu Galić dalje stoji[7] da pravilo 92 bis (A) (i, po analogiji, pravilo 92 bis (D)) isključuje sve pismene izjave (ili transkripte) kojima se dokazuje bilo kakvo djelo ili ponašanje optuženog na osnovu kojeg optužba nastoji da dokaže sledeće:

    (a) da je optuženi počinio (odnosno, lično fizički izvršio) bilo koji od zločina koji mu se stavljaju na teret, ili

    (b) da je planirao, podsticao ili naredio zločine koji se terete; ili

    (c) da je one koji su stvarno počinili zločine na drugi način pomagao i podržavao u planiranju, pripremanju ili izvršenju tih zločina; ili

    (d) da je bio nadređen onima koji su stvarno počinili zločine; ili

    (e) da je znao ili je bilo razloga da zna za zločine koje su se njegovi podređeni spremali da počine ili su ih počinili; ili

  7. (f) da nije preduzeo razumne korake kako bi spriječio takva dela ili kaznio one koji su ih počinili.

  8. Kada je teza optužbe da je optuženi učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu (kao što je to slučaj u ovom predmetu), te da je stoga odgovoran za dela drugih lica u okviru tog udruženog zločinačkog poduhvata, pravilo 92 bis takođe isključuje svaku pismenu izjavu ili transkript kojim se dokazuje bilo koje delo ili ponašanje optuženog na osnovu kojeg optužba dokazuje sledeće:

    (a) da je on učestvovao u tom udruženom zločinačkom poduhvatu, ili

  9. (b) da je sa licem koje je stvarno počinilo zločine koji se terete delio nameru koja se traži za ta krivična dela.[8]

  10. Pored toga, u Odluci se navodi da "ponašanje" obuhvata relevantno stanje svesti optuženog, tako da se pismena izjava kojom se dokazuje neko delo ili ponašanje optuženog na osnovu kojeg optužba nastoji da dokaže postojanje takvog stanja svesti, shodno pravilu 92 bis isključuje. No, kako bi dokazala postojanje tog stanja svesti, optužba može da se pozove na dela i ponašanje drugih koja su dokazana izjavama iz pravila 92 bis. "Ponašanje" optuženog može takođe u određenim slučajevima uključivati njegovo nečinjenje.[9]

  11. Kao što je već navedeno, ukoliko je izjava podobna za prihvatanje na osnovu pravila 92 bis, Pretresno veće još mora da po svom nahođenju odluči o tome da li će je izuzeti iz spisa. U pravilu 92 bis (A) nabrajaju se, ali ne taksativno, razlozi za i protiv prihvatanja pismenih izjava umesto usmenog svedočenja. Relevantan razlog za prihvatanje takvih dokaza u ovom predmetu sadržan je u paragrafu (A)(i)(a) tog pravila, a odnosi se na okolnosti u kojima su dokazi "kumulativnog karaktera, u smislu da će drugi svedoci usmeno svedočiti o sličnim činjenicama ili su to već učinili."

  1. S druge strane, Žalbeno veće u predmetu Galić je navelo sledeće:

    "...bliskost između djela i ponašanja opisanih u pismenoj izjavi i optuženog" je "od značaja i za primjenu diskrecionog prava Pretresnog vijeća prilikom donošenja odluke o tome da li se dokazi u pismenom obliku uopšte trebaju prihvatiti. U slučaju gdje su dokazi od ključne važnosti za tezu optužbe i gdje je osoba čija djela i ponašanje opisuje pismena izjava u bliskoj vezi s optuženim, Pretresno vijeće može odlučiti da ne bi bilo pravično prema optuženom da se dokazi izvode u pismenom obliku.[10]

III. DISKUSIJA

1. Prihvatljivost transkripata

  1. Iskaze jedanaest svedoka na koje se odnosi ovaj Zahtev, a koji su sadržani u transkriptima, bilo bi zgodno podeliti u tri kategorije. Prva kategorija obuhvata svedoke koji su označeni kao B-1542 i B-1543. Ti svedoci svedočili su o preuzimanju vlasti u Foči, kao i o silovanju i zlostavljanju kojem su oni i drugi bili podvrgnuti. Optužba tvrdi "da se ne može na razuman način tvrditi da postoji bilo kakva bliska veza između neposrednih dela optuženog i iskaza tih dveju žena."[11]

  1. Druga kategorija dokaza obuhvata svedoke koji su označeni kao B-1015, B-1533, B-1618, B-1120 i B-1536. Svedočenje tih svedoka odnosi se na okolnosti preuzimanja vlasti u Foči i na uslove života u KP domu. Optužba i ovde tvrdi da nijedan deo njihovog svedočenja nije u dovoljnoj meri blizak delima i ponašanju optuženog da bi se na osnovu pravila 92 bis (D) smatrao neprihvatljivim.[12]

  1. Treća i poslednja kategorija dokaza odnosi se na svedoke koji su označeni kao B-1121, B-1537, B-1538 i B-1540. Ti svedoci svedočili su o početku sukoba u Foči kao i o uslovima života u KP domu. Optužba i ovde tvrdi da nijedan deo njihovog svedočenja nije u dovoljnoj meri blizak delima i ponašanju optuženog da bi se na osnovu pravila 92 bis (D) smatrao neprihvatljivim.[13]

  1. Ni za jedan od iskaza sadržanih u transkriptima ne tvrdi se da se odnosi na dela i ponašanje optuženog, zbog čega bi na osnovu pravila 92 bis (D) bio neprihvatljiv.

  1. Optuženi je, međutim, na usmenom ročištu izjavio da se protivi prihvatanju bilo kakvih transkripata i tvrdi da da je "bitno...sve, jer sve što se događalo na prostorima nekadašnje Jugoslavije vi vezujete za Srbiju, za njene institucije i za mene lično."[14]

  1. Amici curiae tvrde da, bez obzira na to što transkripti ne sadrže materijal koji bi se u strogom smislu reči mogao okarakterisati kao materijal kojim se dokazuju dela i ponašanje optuženog,[15] Pretresno veće treba da iskoristi svoje diskreciono ovlašćenje da ne prihvati uvrštavanje u spis tih transkripata. Argumenti koji se nude u prilog tome su, čini se, sledeći: time bi se povredio član 21(2) Statuta Međunarodnog suda, u smislu da se ti svedoci neće javno saslušati u kontekstu suđenja ovom optuženom; te da pred ovo Pretresno veće nisu izneti nikakvi dokazi da su druga pretresna veća u ranijim postupcima prihvatila svedočenje ovih svedoka kao pouzdan iskaz koji ima dokaznu vrednost.[16]

  1. Gospodin Kay je na usmenoj raspravi naveo da je pravilo 92 bis "diskreciono pravilo za koje smatramo da se treba primenjivati štedljivo", da "to pravilo nije među onima koja su ugrađena u same temelje ovog Međunarodnog suda," te je ustvrdio da bi "razlozi ekspeditivnosti mogli da zamagle statutarni princip na kojem počiva samo zdanje Međunarodnog suda, čime bi se optuženom uskratilo važno pravo koje čini okosnicu celokupnog postupka pravičnog suđenja."[17]

  1. Pretresno veće ne prihvata valjanost ovog argumenta. Bez obzira na to da li je neko pravilo doneseno na prvoj plenarnoj sednici ovog Međunarodnog suda ili je u Pravilnik o postupku i dokazima uneseno kasnije, ono je jednako valjano dok god je u skladu sa Statutom Međunarodnog suda i dok nije u suprotnosti ni sa kojim merodavnim pravom koje obavezuje ovaj Međunarodni sud u pravilnom vršenju njegove nadležnosti. U članu 15 Statuta navode se ovlašćenja sudija da donose pravila, dok pravilo 6 Pravilnika dalje uređuje postupak usvajanja izmena i dopuna Pravilnika. Nema ničega što bi ukazivalo na to da pravilo 92 bis, kao pravilo koje je nedavno usvojeno, ima manju vrednost.

  1. Pored toga, pravo optuženog da ispita, ili da se u njegovo ime ispitaju svedoci koji ga terete nije apsolutno, što je potvrdilo i Žalbeno veće. U Odluci u predmetu Galić, Žalbeno veće navodi sledeće:

  2. [S]vrha pravila 92bis ... (zajedno sa istovremenim izmjenama i dopunama pravila 89 i 90) je da se kvalifikuje raniji stav izražen u Pravilniku, prema kojem se prednost daje "neposrednom svjedočenju u sudnici", i omogući da se dokazi iznose u pismenom obliku kad to dozvoljavaju interesi pravde, pod uslovom da takvi dokazi imaju dokaznu vrijednost i da su pouzdani ... Daleko od toga da se ... radi o "izuzetku" od pravila 89, pravilo 92bis identifikuje posebnu situaciju u kojoj je, ukoliko su zadovoljeni uslovi iz pravila 92bis, a materijal ima dokaznu vrijednost u smislu pravila 89(C), prihvatanje dokaza u pismenom obliku u načelu u interesu pravde, u smislu pravila 89(F).[18]

  3. Ovo nije prvi put da Žalbeno veće zaključuje kako u ovoj jurisdikciji postoje okolnosti u kojima se dokazi mogu predočiti u pismenoj formi umesto viva voce.[19] Iako su osnivači koji su donosili Pravilnik Međunarodnog suda možda smatrali da svi iskazi treba da se daju usmeno, iskustvo sa suđenja je iziskivalo reviziju takvog stava. Donošenje pravila 94 ter (pravila koje je prethodilo pravilu 92 bis) već je 1998. godine omogućilo prihvatanje pismenih iskaza datih pod zakletvom ili formalnih iskaza umesto usmenih svedočenja. Dužina suđenja, količina dokaza i složenost postupka u ovoj jurisdikciji nagnali su Pretresna veća da razmotre ekspeditivne metode izvođenja dokaza, stalno vodeći pri tom računa o pravičnosti suđenja – kako u odnosu na optuženog tako i u odnosu na optužbu. Pravilna primena pravila 92 bis jeste jedan takav metod kojim se taj cilj može postići.

  4. Pretresno veće smatra da su transkripti prihvatljivi na osnovu pravila 92 bis. Iskazima koje oni sadrže ne dokazuju se dela i ponašanje optuženog. Tu se pre radi o takozvanim dokazima o "bazi zločina," a, kao što je navelo Žalbeno veće u predmetu Galić,[20] pravilo 92 bis usvojeno je imajući u vidu pre svega tu vrstu dokaza. To su dokazi kumulativnog karaktera, koji se odnose na preuzimanje vlasti u opštinama u Bosni i Hercegovini od strane srpskih snaga: o toj temi, odnosno o preuzimanju vlasti u opštinama u Bosni i Hercegovini, već je dato dosta usmenih iskaza. Pored toga, ti iskazi nisu od ključnog značaja za tezu optužbe, niti postoji toliko bliska veza s optuženim (odnosno oni se ne "vezuju za njega", kako on tvrdi) da bi Pretresno veće trebalo da razmišlja o donošenju diskrecione odluke da ne dopusti uvrštavanje u spis tih transkripata. Irelevantno je da li je neko pretresno veće ranije već prihvatilo ove dokaze.

    2. Da li svedoci treba da pristupe radi unakrsnog ispitivanja

  5. Optužba tvrdi da se primeren test za utvrđivanje da li bi svedok trebalo da bude prisutan radi unakrsnog ispitivanja u datim okolnostima sastoji u pitanju da li bi se "moglo razumno smatrati da bi ponovno unakrsno ispitivanje pomoglo Veću prilikom odlučivanja o spornim pitanjima u ovom predmetu."[21]

  1. Optužba sasvim ispravno prihvata[22] da bi svedoci B-1015, B-1533, B-1618, B-1120 i B-1536 trebalo da budu prisutni radi unakrsnog ispitivanja zbog toga što su se njihovi iskazi, bez obzira na to što su oni detaljno unakrsno ispitani, odnosili na učešće JNA (ili srpskih paravojnih snaga) u preuzimanju vlasti u Foči, što se odnosi na nerešeno sporno pitanje između strana u postupku, odnosno na ulogu JNA i pripadnika srpskih paravojnih snaga u preuzimanju vlasti u opštinama i selima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Od tih svedoka će se tražiti da budu prisutni radi unakrsnog ispitivanja.

  1. Optužba tvrdi da unakrsno ispitivanje treba ograničiti na one delove iskaza za koje je optuženi naveo da su sporni. Međutim, Pretresno veće, u interesu pravde i obezbeđenja pravičnog suđenja, smatra da unakrsno ispitivanje ne treba da se ograničava na taj način. Shodno tome, optuženi može unakrsno ispitati svedoke o iskazima koje su dali u ranijim postupcima, što podleže uobičajenim uslovima da se izbegne ponavljanje i da se poštuju rokovi koje je postavilo Pretresno veće.

  1. Preostali deo ove odluke se dakle odnosi na šest svedoka, B-1542, B-1543, B-1121, B-1537, B-1538 i B-1540, za koje optužba ne smatra da bi trebalo da obavezno prisustvuju radi unakrsnog ispitivanja. Sledi Odluka većine, doneta uz protivljenje sudije Robinsona.

  1. Amici tvrde da optuženi ima pravo na osnovu člana 21 (4)(d) Statuta da ispita sve svedoke koji ga terete i da, s obzirom na to da se optužbe kojima se tereti ovaj optuženi razlikuju od onih kojima su terećeni optuženi u ranijim postupcima i da branioci u ranijim postupcima nisu dobivali instrukcije od ovog optuženog, preostalih šest svedoka trebaju da pristupe radi unakrsnog ispitivanja.[23] Optuženi sa svoje strane navodi da postoji mogućnost da će hteti da unakrsno ispita svedoke, uključujući žrtve silovanja, u vezi sa čitavim nizom pitanja, ukoliko "njegovi podaci" ukažu na to da bi se njihovi iskazi mogli dovesti u pitanje.[24]

  1. S druge strane, optužba tvrdi da su ti svedoci bili podvrgnuti opširnom unakrsnom ispitivanju od strane branilaca optuženog u predmetu Krnojelac koji je, kao upravnik KP doma, u osnovi imao isti interes kao i ovaj optuženi da osporava i pobija iskaze tih svedoka.[25] (Četvorica od preostalih šest svedoka dali su iskaze u predmetu Krnojelac). Slično tome, svedoci koji su dali iskaze u predmetu Kunarac takođe su bili podvrgnuti iscrpnom i efikasnom unakrsnom ispitivanju.[26] (Dvojica od preostalih šest svedoka dali su iskaze u predmetu Kunarac).

  1. Svi ti iskazi odnose se na događaje tokom sukoba u Foči. Kada je reč o pojedinim svedocima, optužba izjavljuje sledeće. Dve svedokinje, B-1542 i B-1543, bile su žrtve višestrukih silovanja te optužba smatra da od njih ne bi trebalo da se traži da prisustvuju radi unakrsnog ispitivanja zbog mogućih posledica njihovog ponovnog pojavljivanja.[27] Svi ostali, B-1121, B-1537, B-1538 i B-1540, govore o izbijanju neprijateljstava u Foči i uslovima u KP domu, i bili su podvrgnuti unakrsnom ispitivanju: njihovi iskazi ne odnose sa na važna pitanja koja je pokrenuo optuženi, te ih stoga ne bi trebalo primoravati da dođu radi unakrsnog ispitivanja.[28]

  1. Optužba izjavljuje da je unakrsno ispitivanje svedoka u ranijim predmetima, kako se to navodi u Aneksu A Zahteva, bilo iscrpno provedeno:[29] svima su postavljena pitanja o njihovim ranijim izjavama optužbi ili službi javne bezbednosti.[30] Dakle, oni su unakrsno ispitani o nedoslednostima u ranijim izjavama i o verodostojnosti svojih iskaza (što su stvari o kojima je optuženi dosledno unakrsno ispitivao optužene na ovom suđenju). Oni koji su bili zatočeni u KP domu unakrsno su ispitani o uslovima koji su tamo vladali.[31] Svedoci su takođe unakrsno ispitani u vezi sa stvarima kao što je podela oružja Muslimanima, muslimanskom kriznom štabu i mitingu SDA u Foči pre izbijanja sukoba[32] (ponovo se radi o pitanjima sličnim onima koja je ovaj optuženi pokretao sa drugim svedocima).

  1. Prilikom razmatranja koji test treba primeniti, Pretresno veće u predmetu Sikirica navelo je da među stvarima koje treba razmotriti jesu pitanje da li se transkriptom dokazuje neki ključni element teze optužbe te da li je prilikom unakrsnog ispitivanja u drugim postupcima na adekvatan način posvećena pažnja pitanjima koja su relevantna za odbranu u ovom predmetu.[33] Pretresno veće u ovom predmetu je dodalo još jednu stvar koju valja razmotriti. Rešavajući po zahtevu za prihvatanje pismenih izjava u skladu sa pravilom 92 bis, Pretresno veće je naložilo da se dotični svedoci podvrgnu unakrsnom ispitivanju pošto se iskaz odnosi na: "nerešeno bitno pitanje o kojem se strane u postupku spore, a ne na marginalna i manje bitna pitanja."[34]

  1. Pored toga, u predmetu Galić, Žalbeno veće je navelo da je bliskost optuženog sa delima i ponašanjima opisanim u iskazu relevantna za pitanje da li bi od dotičnog svedoka trebalo zahtevati da bude prisutan radi unakrsnog ispitivanja.[35]

  1. Razloge za prihvatanje transkripata bez unakrsnog ispitivanja iznelo je Žalbeno veće u predmetu Aleksovski (odluka je doneta pre usvajanja pravila 92 bis). Tu je bila reč o tome da li transkript iskaza svedoka u predmetu Blaškić treba da se prihvati bez unakrsnog ispitivanja u predmetu Aleksovski. Veće je tom prilikom navelo:
  2. U stvari ... kao što je istaklo Tužiteljstvo, svjedok je bio opširno unakrsno ispitan na suđenju u predmetu Blaškić, pri čemu obrana u oba postupka ima zajedničke interese. Ipak, ostaje činjenica da ako se ovo svjedočenje prihvati kao iskaz iz druge ruke, ovom će optuženom biti uskraćena mogućnost da unakrsno ispituje svjedoka. Međutim, to vrijedi za prihvaćanje svih iskaza iz druge ruke: suprotna strana gubi priliku za unakrsno ispitivanje svjedoka. U ovom je slučaju nepovoljan položaj ponešto ublažen činjenicom da je svjedok unakrsno ispitan u predmetu Blaškić ...[36]

  3. Tako je Žalbeno veće zaključilo da je osnov za prihvatanje transkripata bez unakrsnog ispitivanja činjenica da je optuženi koji ima isti interes obavio iscrpno unakrsno ispitivanje svedoka.

  4. Zbog toga, Pretresno veće najpre mora da razmotri karakter dokaza, odnosno pitanje da li se oni odnose na neki ključni element teze optužbe ili na nerešeno bitno pitanje o kojem se strane u postupku spore. Pretresno veće prihvata da se ovde radi o iskazima o "bazi zločina" koji se odnose na preuzimanje vlasti u opštini te, kao takvi, ne uključuju neki ključni element ili značajno pitanje koje bi nalagalo dalje unakrsno ispitivanje. U onoj meri u kojoj se svedočenje odnosi na sporno pitanje između strana u postupku, ono nije takvo da se ne bi moglo na adekvatan način obraditi ako se prihvati unakrsno ispitivanje koje je obavljeno u ranijem postupku.

  1. Pretresno veće se uverilo da predmet iskaza nije ni na koji način u bliskoj vezi s optuženim te da stoga po tom osnovu nije neophodno unakrsno ispitivanje.

  1. Pretresno veće dalje smatra da je unakrsno ispitivanje u ranijem postupku vođeno u ime optuženih koji su u suštini imali isti interes kao i ovaj optuženi, tj. da osporavaju i pobijaju svedočenje o preuzimanju vlasti u Foči te da dovedu u pitanje verodostojnost svedoka. Ni optuženi ni amici nisu identifikovali nijedno konkretno pitanje u pogledu kojeg bi se interesi ovog i drugih optuženih toliko razlikovali da bi se od svedoka trebalo tražiti da dođe radi unakrsnog ispitivanja na ovom suđenju (razlika u tezama optužbe odnosi se na odgovornost optuženih a ne na iskaze o bazi zločina koji su počinjeni u Foči).

  1. Konačno, Pretresno veće prihvata tvrdnju optužbe da je unakrsno ispitivanje u ranijim predmetima bilo adekvatno. Ono je svakako bilo opširno, kako to pokazuje gore izneta komparativna procena.[37] Iako kvantitet nije mera kvaliteta unakrsnog ispitivanja, adekvatnost se ne može precizno izmeriti. Dovoljno je reći da u ovom slučaju dužina i predmet unakrsnog ispitivanja ukazuju na to da je ono bilo adekvatno.

  1. Ti razlozi naveli su većinu u Pretresnom veću da odobri uvrštenje ovih iskaza bez unakrsnog ispitivanja. Međutim, postoji još jedan razlog u vezi sa dvema žrtvama višestrukog silovanja, B-1542 i B-1543.

  1. Argument koji je istakla optužba u vezi sa ponovnim pozivanjem ove dve svedokinje odnosi se na posledice koje bi na njih ostavilo primoravanje da dođu ponovo radi unakrsnog ispitivanja. Tvrdi se da, u skladu sa članom 22 Statuta, u slučajevima kada se time ne krši pravo optuženog da se suoči s onim koji ga optužuje, Pretresno veće treba da uzme u obzir traumatske posledice nalaganja svedoku da ponovo dođe radi unakrsnog ispitivanja.[38]

  1. Kada je reč o tvrdnji da ova dva svedoka ne bi trebalo pozivati zbog toga što bi to moglo ostaviti na njih traumatske posledice, amici tvrde da bi svaki svedok koji je bio žrtva zločina mogao imati traume usled iskustva u sudnici, bez obzira na to radi li se o žrtvama silovanja ili žrtvama drugih zločina. Tvrdi se da, bez obzira na to što su ti problemi značajni, optuženi ima pravo da unakrsno ispita ove svedoke na ovom suđenju te da ovo pravo odnosi prevagu u odnosu na takve razloge.[39]

  1. Pretresno veće podseća na svoju pozitivnu dužnost da obezbedi zaštitu i privatnost svedoka koji se pred njim pojavljuju.[40] Prilikom utvrđivanja primerenih zaštitnih mera u nekom predmetu, Pretresno veće mora da odvagne pravo optuženog na pravično i javno suđenje u odnosu na zaštitu žrtava i svedoka.[41] Ove postavke nisu kontroverzne. Iz Statuta i Pravilnika Međunarodnog suda jasno proizlazi da je, iako se pažnja prvenstveno poklanja pravima optuženog, potreba da se zaštite žrtve i svedoci takođe važna. Sudska praksa Međunarodnog Tribunala potvrđuje ovu postavku.[42] Razlozi za to se mogu, delimično, objasniti složenošću jurisdikcije Međunarodnog suda, posebnim opasnostima kojima su izloženi oni koji daju iskaze u postupcima pred ovim Sudom i činjenicom da Međunarodni sud ne raspolaže sveobuhvatnim programom zaštite svedoka. Stoga odredbe Statuta i Pravilnika Međunarodnog suda te sudska praksa pokazuju da Međunarodni sud pridaje težinu značaju uspostavljanja pravilne ravnoteže između ponekad suprotstavljenih interesa optuženog i žrtava i svedoka.

  1. Navedeni razlozi jednako važe prilikom utvrđivanja da li svedok treba da bude ponovo pozvan radi unakrsnog ispitivanja u okolnostima u kojima je podnet ovaj Zahtev. Pretresno veće je prilikom donošenja ove Odluke razmotrilo ova pitanja. Trauma koju žrtve silovanja proživljavaju prilikom svedočenja danas je opšteprihvaćena stvar. U ovom slučaju se radi o žrtvama višestrukog silovanja koje su u značajnoj meri traumatizovane tim iskustvima. One su već dale iskaz o kojem su unakrsno ispitane (a u slučaju jedne od njih to je potrajalo mnogo duže od glavnog ispitivanja).

  1. Po mišljenju većine, bilo bi nerazumno da se insistira na njihovom povratku radi dodatnog unakrsnog ispitivanja i da se time rizikuje njihovo dalje traumatizovanje. Unakrsno ispitivanje po pravilu ne bi trebalo da se odobrava automatski. Tamo gde su prava optuženog zaštićena ranijim unakrsnim ispitivanjima, kao što je to ovde slučaj, potrebno je pomeriti jezičak vage na stranu žrtava i svedoka. U slučaju ova dva svedoka, B-1542 i B-1543, to predstavlja dodatni razlog da se njima ne nalaže da se vrate radi unakrsnog ispitivanja.

  1. Vredi izneti još jedno konačno zapažanje. Ukoliko se kasnije tokom suđenja pojave okolnosti koje dovode u pitanje neke aspekte svedočenja datog u ranijem postupku, svedok se može pozvati radi unakrsnog ispitivanja. To će uvek zavisiti od diskrecione ocene Pretresnog veća.

  1. To su razlozi za ovakvu odluku Pretresnog veća. Suprotno mišljenje sudije Robinsona po ovom pitanju priloženo je uz ovu Odluku.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu se merodavnim smatra engleski tekst.

 

/potpis na originalu/

 

Richard May,

 

predsedavajući

   

Dana 30. juna 2003.

 

U Hagu,

 

Holandija

 

[pečat Međunarodnog suda]


SUPROTNO MIŠLJENJE SUDIJE PATRICKA ROBINSONA

I. Uvod

  1. Struktura koja je u pravilu 92 bis propisana za dokazivanje na način koji nije usmeno svedočenje, tj. pismenim izjavama (pravilo 92 bis (A)) i transkriptima (pravilo 92 bis (D)) nalaže da se najpre utvrdi njihova prihvatljivost, da bi zatim Pretresno veće na osnovu svog diskrecionog ovlašćenja odlučilo da li svedok treba da bude prisutan radi unakrsnog ispitivanja. U ovom slučaju, ja se slažem s odlukom Veća da su svi transkripti prihvatljivi na osnovu pravila 92 bis (D). Ipak, za razliku od Veća, ja smatram da svi svedoci čiji su iskazi ponuđeni u ranijim postupcima treba da budu unakrsno ispitani na ovom suđenju. Veće je, međutim odlučilo da se transkripti iskaza svedoka B-1542, B-1543, B-1121, B-1537, B-1538 i B-1540 uvrste u spis bez unakrsnog ispitivanja.

  2. U ovom mišljenju dajem obrazloženje zašto bi Pretresno veće, pri odlučivanju po zahtevima za prihvatanje transkripata na osnovu diskrecionog ovlašćenja iz pravila 92 bis (E), u većini slučajeva trebalo da naloži unakrsno ispitivanje svedoka. Objašnjenje je tim potrebnije budući da je ovo suprotno mišljenje uvelike inspirisano principijelnim stavom o potrebi unakrsnog ispitivanja svedoka čiji su iskazi deo transkripta, do kojeg sam došao nakon dužeg perioda nelagodnosti u vezi sa primenom pravila 92 bis (D) – a to je stav koji, priznajem, odstupa od ranijih odluka ovog Veća koje sam podržao.[43]
  3. Potpuno nevezano za taj principijelni stav, objašnjenje za ovo suprotno mišljenje valja potražiti i u nekim konkretnim faktorima koji naglašavaju potrebu da se unakrsno ispita šest svedoka o kojima je ovde reč.
  4. II. Principijelni stav u vezi sa pristupom dokazima u obliku transkripata

  5. Postoji razlika između nedopuštanja unakrsnog ispitivanja svedoka čije su izjave prihvaćene na osnovu pravila 92 bis (C) i nedopuštanja unakrsnog ispitivanja svedoka čiji su transkripti iskaza prihvaćeni na osnovu pravila 92 bis (D). Dok u prvoj situaciji jednostavno nema unakrsnog ispitivanja, u drugoj ne samo da nema unakrsnog ispitivanja od strane optuženog u tekućem suđenju u vezi sa iskazima koji su dati tokom glavnog ispitivanja na ranijem suđenju (situacija koja je donekle slična nepostojanju mogućnosti unakrsnog ispitivanja davaoca izjave prihvaćene na osnovu pravila 92 bis (C)), nego se unakrsno ispitivanje svedoka sa ranijeg suđenja pretvara u unakrsno ispitivanje od strane optuženog u tekućem predmetu; rezultat toga je da se teza optuženog u vezi sa pitanjima koja su pokrenuta u ranijem predmetu i koja su takođe sporna u ovom predmetu podvrgava oceni, ne na osnovu njegovog sopstvenog osporavanja iskaza svedoka, već na osnovu unakrsnog ispitivanja u kojem on nije učestvovao; sasvim sigurno, branilac optuženog u ranijem predmetu nije dobio nikakve instrukcije od optuženog u tekućem predmetu. Teza optuženog u tekućem predmetu tako se opterećuje unakrsnim ispitivanjem u ranijem predmetu u pripremi kojeg on nije imao nikakvu ulogu.

  6. Po mom mišljenju, ovaj proces transmutacije u kojem unakrsno ispitivanje svedoka u ime optuženog u ranijem predmetu postaje unakrsno ispitivanje tog svedoka u naknadnom predmetu zadire u statutarno pravo optuženog na kasnijem suđenju da se brani lično ili preko branioca po sopstvenom izboru. To pravo nužno uključuje konsekventno pravo optuženog da odlučuje o svojoj odbrani i o načinu na koji će osporavati dokaze optužbe unakrsnim ispitivanjem njenih svedoka. U to konsekventno pravo zadire se ako se njemu nametne unakrsno ispitivanje sa ranijeg suđenja koje tako postaje deo njegovog predmeta. Kada Pretresno veće pređe na ocenjivanje dokaza optužbe u vezi sa dokazima u obliku transkripta, ono to neće činiti na osnovu strategije odbrane koju je odredio optuženi u tekućem predmetu, već na osnovu strategije odbrane optuženog na ranijem suđenju.

  7. Pravo optuženog da se brani i pravo, koje logično proizlazi iz pređašnjeg, da odredi karakter svoje odbrane i da izvede svoju tezu, postaje naročito značajno u kontekstu postupaka pred Međunarodnim sudom, koji su u suštini kontradiktornog karaktera. Postupak po kojem unakrsno ispitivanje od strane optuženog ili njegovog zastupnika u ranijem suđenju postaje unakrsno ispitivanje od strane optuženog u kasnijem suđenju nije daleko od nametanja branioca optuženom u kasnijem suđenju. U predmetu Milošević,[44] ovo Pretresno veće je naglasilo suštinski kontradiktorni karakter postupka pred Međunarodnim sudom i to je iznelo kao osnov za svoju odluku da ne postavi branioca optuženom koji se opredelio da sam sebe zastupa.[45]

  8. Pravo optuženog na pravno zastupanje je lično i individualizovano pravo; to je pravo da se brani lično ili da ga zastupa branilac po sopstvenom izboru.[46] Lični karakter tog prava naglasio je Vrhovni sud Sjedinjenih Država u svojoj odluci u predmetu Faretta,[47] u kojoj je pojašnjeno da je pravo optučenog da se sam brani istorijski prethodilo pravu na branioca. Lični karakter ovog prava zadržan je čak i u slučajevima zastupanja optuženog od strane branioca, zbog toga što se radi o "pravnoj pomoći po sopstvenom izboru" (naglasak dodat). Lični karakter prava na zastupanje daje mu posebnu i samo njemu svojstvenu narav koja koja onemogućava "presađivanje" velikih delova svedočenja[48] iz drugih predmeta u uverenju da se unakrsno ispitivanje vođeno u tim predmetima može tretirati kao unakrsno ispitivanje od strane optuženog u tekućem predmetu.

  9. Takvo pripisivanje optuženom unakrsnog ispitivanja u ranijem predmetu zadire u njegovo pravo da odlučuje o svojoj odbrani i da vodi tu odbranu. Radi se o zadiranju koje je po mom mišljenju toliko fundamentalno da nema protivtežu niti je neutralisano činjenicom da se pravilo 92 bis primenjuje na iskaze koji se ne odnose na dela ili ponašanje optuženog, ni činjenicom da će Pretresno veće obično dozvoliti unakrsno ispitivanje tamo gde smatra da se dokazi u obliku transkripta odnose na pitanja koja su od ključne važnosti za tezu optužbe; niti, u krajnjoj liniji, odluka Veća o težini koju treba pridati dokazima može da bude korektiv štete koju bi optuženi mogao da pretrpi zbog nemogućnosti unakrsnog ispitivanja. Pored toga, opšte ovlašćenje za prihvatanje dokaza iz druge ruke (transkripti se mogu smatrati dokazima iz druge ruke) ukoliko su relevantni i imaju dokaznu vrednost, nije dovoljan razlog. Pravilo 89(C) daje Veću diskreciono ovlašćenje koje u većini slučajeva ne bi trebalo da bude korišćeno u prilog prihvatanju transkripata bez unakrsnog ispitivanja iz razloga koji su navedeni u ovom Mišljenju.

  10. U svetlu zaključka da nametanje optuženom u jednom predmetu unakrsnog ispitivanja iz nekog ranijeg predmeta, čime ono postaje njegovo unakrsno ispitivanje, zadire u statutarno pravo optuženog da odlučuje o svojoj odbrani i da vodi svoju odbranu bilo lično ili putem branioca, prihvatanju ove vrste dokaza trebalo bi, po mom mišljenju, pristupiti tako da se ostavi mogućnost unakrsnog ispitivanja od strane optuženog, osim, možda, u slučaju dokaza u obliku transkripta koji se odnose na istorijska, kontekstualna ili statistička pitanja.

  11. Žaljenja vredna posledica distinkcije koju pravilo 92 bis postavlja između, s jedne strane, dokaza koji se ne odnose na dela i ponašanje optuženog (dokazi o bazi zločina) i, s druge strane, dokaza koji se na to odnose (pri čemu su ovi prvi prihvatljivi i u drugim oblicima, a ne samo kao usmeno svedočenje) jeste tendencija da se dokazi o bazi zločina potcenjuju, odnosno da se sa njima postupa kao da nisu značajan deo dokaza optužbe. Premda se ne odnose na dela i ponašanje optuženog u smislu kako je to objašnjeno u Galiću, [49] dokazi o bazi zločina, bilo u obliku izjava svedoka bilo u obliku transkripata, ipak su dokazi na koje se optužba poziva kako bi pokazala krivicu optuženog.

  12. Druga žaljenja vredna posledica pravila 92 bis jeste da ono po svemu sudeći predstavlja osnov za tvrdnje koje, po mom mišljenju, odražavaju pogrešan pristup teretu dokazivanja u ovim stvarima. Optužba u Zahtevu[50] primećuje da je na optuženom da uveri Pretresno veće da postoje pitanja koja su relevantna za ovaj predmet i koja opravdavaju unakrsno ispitivanje.[51] Ukoliko pravilo 92 bis ima za posledicu to da se na optuženog prebacuje teret ubeđivanja Veća da dozvoli unakrsno ispitivanje svedoka čije su iskazi deo transkripta, to je, po mom mišljenju, ultra vires člana 21, paragrafa (d) i (e) Statuta, koji optuženom daju pravo da određuje i vodi svoju odbranu, bilo lično, bilo putem branioca, te da unakrsno ispituje svedoke optužbe. To ne bi bilo pravilno tumačenje tog pravila koje valja tumačiti u skladu s odredbama člana 21 Statuta. Po mom mišljenju, odluku Veća ne treba tumačiti tako da se njome podržava takvo tumačenje.

    III. Specifični faktori koji naglašavaju potrebu za unakrsnim ispitivanjem

    (a) U nekim slučajevima, transkript iskaza je jedini ili glavni dokaz o incidentu na koji se odnosi

  13. Jedan od faktora koji se u pravilu 92 bis navode u prilog prihvatanju dokaza u obliku pismene izjave ili transkripta jeste da taj dokaz ima "kumulativan karakter, jer će o sličnim činjenicama usmeno svedočiti, ili su to već učinili, drugi svedoci."

  14. Nije mi poznata nijedna odluka Pretresnog ili Žalbenog veća u kojoj je razmatrano značenje koje treba dati izrazu "slične činjenice". Da li se on ograničava na konkretan incident u opštini na koju se transkript odnosi ili, šire, obuhvata dokaze o drugim zločinima počinjenim u državi ili u opštini, koji nisu nužno povezani s konkretnim incidentom na koji se transkript odnosi? U svakom slučaju, ovo Veće široko tumači navedeni izraz. Zaključujući da su transkripti prihvatljivi, Veće je utvrdilo da su "dokazi kumulativnog karaktera i odnose sa na preuzimanje vlasti u opštinama Bosne i Hercegovine od strane srpskih snaga; na tu temu, tj. preuzimanje vlasti u opštinama Bosne i Hercegovine, već je dato više usmenih iskaza."[52] Ovde treba zapaziti da su dokazi kumulativni u širem smislu, odnosno da se radi o dokazima o drugim zločinima koji su počinjeni ne konkretno u opštini Foča, nego u drugim opštinama širom Bosne i Hercegovine.

  15. Ja sam se saglasio s tom odlukom. Međutim, u slučajevima kada su dokazi u obliku transkripta kumulativni u širem smislu, ali nisu kumulativni s obzirom na incident na koji se odnose, tako da predstavljaju jedini ili glavni dokaz o tom incidentu, postoji uverljiv razlog da se dopusti unakrsno ispitivanje. To zbog toga što bi bez unakrsnog ispitivanja Pretresno veće bilo primorano da utvrdi da li je optužba dokazala svoju tezu u odnosu na taj incident na osnovu dokaza koji nije proveren u unakrsnom ispitivanju od strane optuženog u tekućem suđenju, kada je to jedini ili glavni dokaz o tom incidentu. To proizvodi čudan rezultat da je optuženi tako izložen mogućnosti da Pretresno vijeće presudi da je optužba dokazala svoju tezu iako on nije imao priliku da ga unakrsno ispita o jedinom ili glavnom dokazu koji predstavlja osnov za takvo presuđenje. Takvo presuđenje, bilo samo po sebi, ili uzeto zajedno sa drugim dokazima, moglo bi tada biti uzeto kao osnov za utvrđivanje krivice.

  16. Neki pravni sistemi dopuštaju donošenje osuđujuće presude na osnovu dokaza koji uključuju svjedočenja ili izjave koje ne podležu unakrsnom ispitivanju. Ali kada se tako čini, izjava o kojoj nije sprovedeno unakrsno ispitivanje ne može biti jedini ili glavni osnov za osuđujuću presudu. Tako je Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) zaključio da postoji kršenje prava optuženog na pravično suđenje i na unakrsno ispitivanje na osnovu člana 6, stav (1) i člana 6 stav (3) (d) (e) Konvencije u okolnostima kada na suđenju nije bilo unakrsnog ispitivanja o izjavama datim u ranijim postupcima kada one predstavljaju jedini ili odlučujući osnov za osuđujuću presudu.[53] Ovaj princip je očigledan u nekim od deset predmeta koji se citiraju u Galiću[54] i koje se navode u Odluci;[55] u osam navedenih slučajeva Sud je odlučio u prilog podnosilaca tužbi; tj. zaključio je da je došlo do povrede prava na pravično suđenje na osnovu člana 6(1) i prava na unakrsno ispitivanje na osnovu člana 6(3)(d) zbog toga što optuženi nije imao adekvatnu i primerenu mogućnost da ospori izjavu i ispita njenog davaoca, bilo u vreme kada je svedok davao izjavu bilo u nekoj kasnijoj fazi postupka.[56] Uopšte uzevši, ti predmeti su značajni zbog toga što svi oni ukazuju na značaj koji Evropski sud pridaje potrebi da se obezbedi da optuženi ima adekvatnu i primerenu mogućnost da osporava dokaze optužbe. U ovom slučaju, za optuženog se može reći da nije imao adekvatnu i primerenu mogućnost da osporava iskaze svedoka sadržane u transkriptima.

  17. Iz prakse Evropskog suda mogu se izvesti sledeći principi koji se odnose na pravo optuženog "da ispita svedoke koji ga terete ili da se oni u njegovo ime ispitaju" na osnovu člana 6 stav 3(d) Evropske konvencije o ljudskim pravima:

    (i) pravo optuženog da ispita svedoke koji ga terete ili da se oni u njegovo ime ispitaju samo je jedan element opšteg prava optuženog na pravično suđenje u skladu sa članom 6 stav 1;

    (ii) u principu, svi dokazi moraju se izvesti u prisustvu optuženog na javnom pretresu u svrhu rasprave u kontradiktornom postupku;[57]

    (iii) korišćenje izjava bez usmenog svedočenja nije samo po sebi inkompatibilno sa članom 6, stav 1 i 3 (d), ali mora biti u skladu sa pravima odbrane;[58]

    (iv) uopšte uzevši, donošenje presude koja bi isključivo ili u odlučujućoj meri bila zasnovana na izjavama koje optuženi nije imao mogućnost da osporava ne bi bila u skladu s navedenim pravima.[59]

  18. U tački 3 Optužnice optuženi se tereti za progone na političkoj, rasnoj ili verskoj osnovi, zločin protiv čovečnosti, kažnjiv na osnovu članova 5(h), 7(1) i 7(3) Statuta. U paragrafu 33 Optužnice navodi se da su se progoni događali na četrdeset šest teritorija među kojima je i teritorija Foče. U paragrafu 35 navodi se, ali ne taksativno, jedanaest načina na koje su vršeni progoni; u potparagrafu (e) navodi se sledeće "okrutno i nečovečno postupanje prema bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima i drugim nesrpskim civilima tokom i nakon preuzimanja vlasti u gorenavedenim opštinama. To nečovečno postupanje uključivalo je, ali nije bilo ograničeno na seksualno nasilje, mučenje, fizičko i psihičko zlostavljanje i prisiljavanje na život u nehumanim životnim uslovima."

  19. Svedokinje B-1542 i B-1543 dale su iskaze u predmetu Kunarac.17· One su bile podvrgnute višestrukom seksualnom zlostavljanju. U tom predmetu, Kunarac i druga dvojica optuženih terećeni su za silovanje ove dve svedokinje kao zločin protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Reč je o opštini Foča. Međutim, jedini dokazi o seksualnom nasilju u toj opštini potiču iz transkripata iskaza svedokinja B-1542 i B-1543.

  20. Naravno, sasvim je moguće da Pretresno veće optuženog proglasi krivim za zločin progona koji se tereti u tački 3 bez pozivanja na dokaze o seksualnom nasilju nad svedokinjama B-1542 i B-1543. Krivica može da se utvrdi na osnovu dokaza u vezi sa načinima počinjenja progona navedenim u paragrafu 35 Optužnice, uključujući dokaze koji se odnose na druge opštine osim Foče. U stvari, Veće bi čak moglo da zaključi kako je teza optužbe o okrutnom i nečovečnom postupanju na osnovu paragrafa 35 (e) dokazana i bez pozivanja na dokaze u vezi sa seksualnim nasiljem. Ali u onoj meri u kojoj Veće bude moralo da razmotri da li je teza optužbe izvedena kada je reč o seksualnom nasilju kao elementu nečovečnog postupanja, jednog od načina na koji je zločin progona navodno počinjen, Veće će to morati učiniti isključivo ili uglavnom na osnovu iskaza B-1542 i B-1543, u okolnostima u kojima ti iskazi nisu bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju od strane optuženog u ovom predmetu. Drugim rečima, optuženi može biti osuđen za progone kao zločin protiv čovečnosti po više osnova, uključujući nečovečno postupanje u obliku seksualnog nasilja u Foči, kada je jedini ili glavni dokaz o tom seksualnom nasilju iskaz dveju žrtava silovanja koji nije proveren na ovom suđenju unakrsnim ispitivanjem.

  21. Po mom mišljenju, u takvim okolnostima bilo bi opasno izvesti zaključak da je optužba dokazala tezu kojom tereti optuženog u odnosu na navode o seksualnom nasilju u Foči, zbog toga što bi se Veće u krajnjoj liniji pouzdalo u transkript unakrsnog ispitivanja u ranijem predmetu kao jedini ili glavni osnov za utvrđivanje krivice; ukoliko je to tako, mora se postaviti pitanje da li je transkript trebalo uopšte prihvatiti bez davanja mogućnosti optuženom da unakrsno ispita svedoke čiji je raniji iskaz preuzet putem transkripta.

  22. Treba pojasniti da ova poenta nema nikakve veze sa pitanjem potkrepljivanja dokaza u slučajevima seksualnog nasilja. Pravilo 96 predviđa da u slučajevima seksualnog nasilja, nije obavezno potkrepljivanje svedočenja žrtava. Poenta nije u tome da iskazi B-1542 i B-1543 treba da se potkrepljuju nego da bi trebalo, budući da su jedini ili glavni dokaz o seksualnom nasilju u Foči, da se podvrgnu unkarsnom ispitivanju od strane optuženog. Prema autoritativnim mišljenjima iz prakse Evropskog suda,[60] ukoliko bi Veće zaključilo da je optužba dokazala svoju tezu o seksualnom nasilju u Foči, došlo bi do kršenja statutarnog prava optuženog na pravično suđenje i prava na unakrsno ispitivanje svedoka optužbe jer bi se takav zaključak, ako ne isključivo onda u odlučujućoj meri, zasnivao na transkriptu svedočenja u okolnostima u kojima optuženi nije imao mogućnost da unakrsno ispita svedoke čiji su raniji iskazi preuzeti putem transkripta.

  23. Sada prelazim na pitanje traume kojoj bi dve žrtve silovanja bile izložene kada bi bile po drugi put podvrgnute unakrsnom ispitivanju. Rešenje za taj problem sastoji se u tome da se te svedokinje uopšte ne pozivaju na ovo suđenje, budući da, ako se pozovu, onda bi u interesu pravičnosti prema optuženom njemu trebalo omogućiti da ih unakrsno ispita ukoliko to želi.

  24. Seksualno nasilje nad ovim svedokinjama već je raspravljeno na sudu u predmetu Kunarac koji je okončan donošenjem osuđujuće presude protiv Kunarca i dvojice drugih,[61] koji su bili lično optuženi za njihovo silovanje. Zar ovo nije baš prava prilika da se tužilac posluži svojim diskrecionim ovlašćenjem i odluči da ih ne podvrgava traumi drugog suđenja? Po mom mišljenju, jeste.

  25. Sve uviđavne i razumne osobe moraju da pokažu saosećanje za traume koje žrtve seksualnog zlostavljanja doživljavaju dok pred sudom svedoče o svojim mukama. Ali, pri odvagivanju interesa optuženog u odnosu na interese žrtava, Statut predviđa hijerarhijsku strukturu koja garantuje da se zaštita žrtava i svedoka ne postiže na štetu prava optuženog. Član 20, stav 1 Statuta predviđa da "Pretresna veća moraju da obezbede da suđenje bude pravično i ekspeditivno, te da se postupak vodi u skladu s pravilima o postupku i dokazima uz puno poštovanje prava optuženog i dužnu brigu o zaštiti žrtava i svedoka" (naglasak moj). Podvučeni izrazi, koje je komentarisao sudija Hunt,[62] jasno ukazuju na to da mere za zaštitu žrtava i svedoka ne smeju da ugroze prava optuženog.

    (b) Optuženi je pokazao da je unakrsno ispitivanje opravdano po više osnova

  26. Praksa je Međunarodnog suda da unakrsno ispitivanje svedoka čiji se iskaz prilaže u vidu transkripta treba omogućiti u slučajevima kada se iskaz iz transkripta odnosi na pitanja koja su sporna između strana u postupku. U predmetu Sikirica ovo Pretresno veće je zaključilo da unakrsno ispitivanje treba dopustiti u slučajevima kada se iskaz odnosi na neki ključni element dokaza optužbe,[63] a u ovom istom predmetu, Veće je zaključilo da unakrsno ispitivanje treba da se dopusti tamo gde se iskaz odnosi na neko sporno pitanje između strana u postupku.[64]

  27. Kada sam optuženi izjavi da je određeno pitanje sporno njegove reči treba ozbiljno uzeti, izuzev ako bi to bilo očigledno nerazumno, jer njegovo je pravo da odlučuje o strategiji svoje odbrane u odgovoru na dokaze optužbe –pravo koje je, kao što smo videli, u suštini ličnog karaktera.[65] Po mom mišljenju, prag za utvrđivanje da li je neko pitanje takvog karaktera da iziskuje unakrsno ispitivanje svedoka čiji iskaz je preuzet putem transkripta ne bi trebalo da bude nepotrebno visok, budući da optuženi ima pravo da utvrdi strategiju svoje odbrane i da vodi sopstvenu odbranu; kada bi se taj prag postavio nepotrebno visoko, to bi dovelo do kršenja njegovog prava, što bi za posledicu imalo to da se na optuženog prebacuje teret ubeđivanja Veća u opravdanost unakrsnog ispitivanja. To je u stvari bila tvrdnja optužbe[66] koju sam ja već odbacio.

  28. Optuženi od početka ovog suđenja tvrdi da je sve sporno. Čak i ako jeste razumno da se smatra da je takav stav neodrživ ili neverovatan, postoji dovoljno osnova za zaključak da je on, u konkretnim okolnostima u kojima je Zahtev podnet, pokazao da postoji potreba da se unakrsno ispitaju svedoci čiji su iskazi preuzeti putem transkripta.

  29. Sledećim svojim izjavama optuženi osporava tvrdnju da je interes optuženog u ranijem predmetu identičan njegovom interesu, te tvrdi da unakrsno ispitivanje na ranijem suđenju nije bilo adekvatno i generalno osporava dokaze u obliku transkripata:

    (i) "Nije pitanje da li je obavljeno unakrsno ispitivanje, to je potpuna zamena teza, nego je pitanje kako je obavljeno i šta se u kom slučaju htelo da dokazuje...",[67]

    (ii) "…postoji potpuna različitost interesa lica kojima je ovde presuđivano čije transkripte vi želite da unesete, jer nije postojao njihov interes da se podrobnije bave nekim pitanjima…",[68]

    (iii) "...a da li je nešto bitno ili nije, vi morate ostaviti meni da procenjujem. A bitno je sve, jer sve što se događalo na prostorima nekadašnje Jugoslavije vi vezujete za Srbiju, za njene institucije i za mene lično. Prema tome, ni na kakav način ne možete da isključite nešto zato što nije bitno...",[69]

    (iv) "Sve je relevantno jer sve vezujete, čak i ta silovanja koja može da napravi svaka pijana budala danas u Vašem Londonu ili na Vašoj Jamajci, gospodine Robinson, ili bilo gde drugo, pa sigurno nećete izvesti šefa države pred sud zbog toga što je neki kriminalac izvršio neki zločin ili napravio neko silovanje...",[70]

    (v) "... ni Srbija ni ja nemamo nikakve veze s tim [optužbama]",[71]

  30. (vi) "Mislim da ću osporiti i činjenicu ako dođem do podatka da je iskaz svedoka lažan gospodine Robinson. Jer ovde ima veoma veliki broj lažnih svedoka..."[72]

  31. U pasusu (ii) on tvrdi da postoji razlika između njega i optuženih u drugim predmetima i sugeriše da unakrsno ispitivanje možda nije bilo dovoljno detaljno. U pasusima (iii) i (iv) on praktično navodi da je sve sporno, a posebno u pasusima (iv) i (v) on navodi, kao što je tvrdio i kada je reč o drugim žrtvama silovanja,[73] da su počinioci kriminalci za koje on ne snosi odgovornost. Bilo bi pogrešno da se ovom pitanju uskrati status spornog pitanja iz razloga što takva strategija odbrane nije održiva ili uverljiva. Unakrsno ispitivanje od strane optuženog omogućilo bi Veću da donese zaključak o takvoj odbrani, što je relevantno za pitanje komandne odgovornosti na osnovu člana 7(3) Statuta, kojom se optuženi tereti u paragrafima od 27 do 31 optužnice. Kako je ranije navedeno,[74] prag za utvrđivanje da li je optuženi postavio navedeno pitanje kao sporno, tako da bi to iziskivalo unakrsno ispitivanje, ne može biti veoma visok; inače bi na optuženom počivao teret da uveri Veće kako postoji sporno pitanje za unakrsno ispitivanje. To bi predstavljalo povredu njegovog prava da se brani, da utvrđuje i da izvodi svoje dokaze. U odlomku (vi) on navodi da će možda osporavati i činjenicu silovanja i identitet i status počinilaca.

  32. Argumet optuženog u drugom pasusu o tome da postoji razlika interesa između njega i drugih optuženih zaslužuje komentar.

  33. Problematična karakteristika režima prihvatanja transkripata jeste to da Pretresno veće izvodi zaključak o adekvatnosti unakrsnog ispitivanja na ranijem suđenju kao osnov za uskraćivanje unakrsnog ispitivanja u ovom. To se obično čini tako da se utvrdi da postoji zajednički interes između optuženog u ranijem predmetu i optuženog na tekućem suđenju, nakon čega sledi provera unakrsnog ispitivanja iz ranijeg predmeta. U ovom predmetu, navodi se da optuženi Milošević i optuženi u predmetu iz kojeg potiče šest transkripata imaju zajednički interes, tj. da pobijaju i ospore dokaze o preuzimanju vlasti u Foči, te da dovode u pitanje kredibilitet svedoka.[75]

  34. Pre svega, okolnosti moraju biti doista izuzetne da bi postojao apsolutni identitet i zajednica interesa između saoptuženih na suđenju, koji se terete za ista krivična dela počinjena u sličnim okolnostima, ili između optuženog u jednom suđenju i drugog optuženog u kasnijem suđenju koji se tereti za slično krivično delo počinjeno u istim okolnostima kao i ono prvo. Svaki optuženi i svaki predmet imaju poseban i jedinstven karakter; zato je teško zaključiti da postoje zajednički interesi između optuženog u jednom predmetu i drugog optuženog u drugom, a pogotovo da postoji takvo jedinstvo interesa da je unakrsno ispitivanje u ime jednog optuženog u nekom predmetu adekvatno u tolikoj meri da bi unakrsno ispitivanje u ime drugog optuženog u kasnijem predmetu moglo da se izostavi.

  35. Pored toga, u ovom predmetu, u onoj meri u kojoj je reč o žrtvama silovanja, teško je videti koji to zajednički interes imaju optuženi Milošević, šef države i vrhovni komandant vojske svoje države, i optuženi Kunarac, lokalni komandant koji se, između ostalog, tereti da je lično silovao žrtve tokom preuzimanja vlasti u Foči; Kunarac se takođe teretio komandnom odgovornošću, ali je u pogledu te optužbe oslobođen.[76] Treba imati u vidu da su se sve optužbe protiv Kunarca odnosile na seksualno nasilje, uključujući silovanja svedokinja čiji su raniji iskazi preuzeti putem transkripta – silovanje i mučenje kao zločini protiv čovečnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja; Kunarac je takođe bio terećen i osuđen je za porobljavanje kao zločin protiv čovečnosti.[77] S druge strane, Milošević nije optužen da je lično silovao ove dve svedokinje. On se tereti individualnom krivičnom odgovornošću na osnovu člana 7(1) Statuta,[78] a na osnovu člana 7(3) komandnom odgovornošću[79] za ove zločine. Činjenica da je Kunarac terećen za to što je lično silovao svedokinje predstavlja značajnu razliku između njegovog predmeta i Miloševićevog i pobija argument da postoji jedinstvo interesa između njih dvojice. Ta razlika nužno znači da će se u ta dva predmeta, Kunarac i Milošević, teze optužbe razlikovati, kao što će se međusobno razlikovati i teze odbrane; odnosno da je razumno očekivati razlike između tih teza. Teza optužbe protiv Kunarca kao silovatelja razlikovaće se od teze protiv Miloševića koji se tereti individualnom odgovornošću i komandnom odgovornošću. Dok će se Kunarac u svojoj odbrani koncentrisati na osporavanje dokaza da je on lično počinio silovanja,[80] Milošević će nastojati da dokaže da nije imao nikakvu ulogu u planiranju i pripremanju navodnog udruženog zločinačkog poduhvata, niti u planiranju i vršenju silovanja i da nije ni znao niti je bilo razloga da zna da će silovanja biti počinjena, odnosno da nije propustio da preduzme nužne mere da spreči ili kazni počinioce tih dela.

  36. Pored toga, osporavanje od strane optuženog[81] jedinstva interesa između optuženog Krnojelca i njega samog takođe nije bez osnova. Teško je uočiti jedinstvo interesa optuženog i Krnojelca, koji je bio upravnik mesnog zatvora (Kazneno popravnog doma u Foči, odnosno KP doma) koji se tereti inter alia za zatočavanje, nehumana dela, uključujući navode o njegovoj ličnoj umešanosti u neke od zločina (npr. premlaćivanje). Dok će Krnojelac možda biti zainteresovan da negira te zločine, uključujući svoju umešanost u premlaćivanje, glavni interes optuženog Miloševića bio bi da pokaže da na osnovu člana 7(3) Statuta nije bio odgovoran za one koji su počinili zločine u KP domu i da nije bio učesnik ni u kakvom udruženom zločinačkom poduhvatu u okviru kojeg su ti zločini počinjeni. Puka činjenica da se dve osobe terete u vezi sa istim incidentom ne znači nužno da su njihovi interesi identični na način da bi unakrsno ispitivanje od strane jednog od njih nadomestilo unakrsno ispitivanje od strane onog drugog.

  37. Valjanost zaključka da je unakrsno ispitivanje od strane Krnojelca adekvatna zamena za unakrsno ispitivanje od strane Miloševića može se proveriti na sledeći način: da su Krnojelac i Milošević bili zajednički terećeni za zločine koji se navode u optužnicama koje su protiv njih podignute i da im je zajedno suđeno, i da je najpre sprovedeno unakrsno ispitivanje svedoka iz transkripata od strane Krnojelca, da li bi bilo ispravno lišiti optuženog Miloševića prava na unakrsno ispitivanje tih svedoka na osnovu toga što je unakrsno ispitivanje od strane Krnojelca bilo adekvatno? Po mom mišljenju, odgovor na to pitanje je negativan.

  38. Utvrditi da je unakrsno ispitivanje u ranijem predmetu adekvatna zamena za unakrsno ispitivanje u kasnijem predmetu nije lako izvodivo i, po mom mišljenju, nije nešto što se može učiniti sa velikom sigurnošću; ukoliko postoji sumnja u vezi s tim pitanjem, ona treba da se otkloni tako što će se optuženom omogućiti da iskoristi svoje pravo na unakrsno ispitivanje.

    IV. Zaključci

  39. Sporost kojom se odvijaju suđenja učinila je ekspeditivnost postupka glavnim pitanjem sa kojim se suočava Međunarodni sud. U iznalaženju mera kojima se ubrzava postupak, Međunarodni sud se više oslanja na inkvizitorski sistem kontinentalnog prava nego na akuzatorski sistem anglosaksonskog prava. Glavni razlozi za to su, uopšte uzevši, to što sudija ima aktivniju ulogu u inkvizitorskom sistemu, a pravila za prihvatanje dokaza su u tom sistemu elastičnija.

  40. Ipak, sistem koji je uspostavljen Statutom i Pravilnikom i dalje je u osnovi akuzatorski i kontradiktoran. To je uglavnom posledica odredbe člana 16 Statuta o nezavisnosti tužioca, koji je odgovoran za istragu i krivično gonjenje i odredbi pravila 84 ("Uvodna izlaganja"), pravila 85 ("Izvođenje dokaza") i pravila 86 ("Završna reč"), koja predviđaju odvojene uloge optužbe i odbrane.

  41. Pravilo 92 bis spada u najambicioznije i najdalekosežnije mere usvojene radi veće ekspeditivnosti postupka. Iako je to pravilo samo po sebi intra vires Statuta, postoje okolnosti u kojima, ako se ne povede računa, njegova primena može dovesti do tvrdnji da on nije u skladu sa Statutom. Primer za to je slučaj o kojem je ovde reč i koji se odnosi na vršenje diskrecionog ovlašćenja na osnovu pravila 92 bis (E).

  42. Ovlašćenje Pretresnog veća da odluči da li unakrsno ispitivanje iz ranijeg predmeta predstavlja adekvatnu zamenu za unakrsno ispitivanje u tekućem predmetu tako da ovo potonje nije ni potrebno provoditi, po mom mišljenju, nepotrebno zadire u pravo optuženog da odlučuje o sopstvenoj odbrani u sistemu, koji uprkos inovatnivnih procedura preuzetih iz inkvizitorskog sistema kontinentalnog prava, ostaje u suštini akuzatorski. Nametljivost takve uloge mogla bi poremetiti ravnotežu između dva pravna sistema na kojima je izgrađen pravni sistem sui generis Međunarodnog suda.

  43. Koliko je meni poznato, ne postoji presedan ni u jednom nacionalnom pravnom sistemu na osnovu kojeg bi se optuženi opterećivao unakrsnim ispitivanjem sa ranijeg suđenja u pripremi kojeg nije imao nikakvu ulogu. Treba imati u vidu da se predmeti iz prakse Evropskog suda ne bave ovim pitanjem: oni se odnose na pravo optuženog da unakrsno ispituje u vezi sa izjavama čiji se davalac nije pojavio na suđenju.

  44. Međunarodni karakter ovog Suda se često koristi kao objašnjenje za odstupanje od procedura predviđenih u nacionalnim pravnim sistemima. Ali ako se ne želi da optuženi pred ovim Međunarodnim sudom bude u gorem položaju nego optuženi pred nacionalnim sudovima, od imperativne važnosti je da se ova odstupanja ili prilagođavanja vrše samo onda kada je to razumno; ona moraju proizlaziti iz tumačenja Statuta na osnovu opšteg pravila o tumačenju predviđenog članom 31 Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora. To bi naravno podrazumevalo uzimanje u obzir konteksta u kojem deluje Međunarodni sud.

  45. Standard pravičnosti suđenja koji nalaže Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Statut Međunarodnog suda i temeljni instrumenti o ljudskim pravima je univerzalan;[82] pravičnost suđenja pred MKSJ-om mora biti univerzalnog a ne partikularnog karaktera.

  46. Ukratko, razlozi zbog kojih se ne slažem s mišljenjem većine su sledeći:

    (i) nametanje optuženom u tekućem predmetu unakrsnog ispitivanja iz ranijeg predmeta zadire u statutarno pravo optuženog da odlučuje o svojoj odbrani; iz tog razloga, prilikom razmatranja zahteva za prihvatanje transkripata pretresna veća treba da se radije opredele da dozvole unakrsno ispitivanje, uz izuzetke koji se navode u paragrafu 9 gore.

    (ii) uopšte uzevši, nije kompatibilno sa pravima odbrane da se izrekne osuđujuća presuda koja bi isključivo ili u odlučujućoj meri bila zasnovana na takvim izjavama, a da prethodno nije bila data mogućnost pobijanja iskaza svedoka,[83]

    (iii) u konkretnim okolnostima u kojima se nalaze žrtve silovanja, transkript njihovog iskaza je jedini ili glavni dokaz o seksualnom nasilju u opštini Foča. Time se otvara mogućnost, koja je nužno neprihvatljiva, da Pretresno veće izvede zaključak da je optužba dokazala svoju tezu u odnosu na taj deo Optužnice premda optuženi o tim iskazima nije obavio unakrsno ispitivanje. Iako se dokazima u obliku transkripta promoviše ekspeditivnost, ona se isto tako može postići odlukom tužioca da u kasnijem predmetu ne izvodi ponovo iskaze svedoka iz ranijeg predmeta zbog toga što je incident na koji se odnosi iskaz iz transkripta već jednom raspravljen pred sudom. Iako ne tvrdim da bi to bilo primereno u svakom slučaju, duboko sam uveren da u određenim slučajevima tako valja postupiti, ne primer, kada se radi o transkriptima iskaza dveju žrtava silovanja o kojem je spor okončan izricanjem osuđujuće presude licima koja su bila lično optužena da su to silovanje počinila.

    (iv) u konkretnim okolnostima ovog predmeta, unakrsno ispitivanje je neophodno zbog toga što ne postoji jedinstvo interesa ovog optuženog i drugih optuženih u ranijim predmetima, naročito onima koji se odnose na žrtve silovanja; ako je to tako, osnov za zaključak da je unakrsno ispitivanje u ranijem predmetu bilo adekvatno nije solidan; optuženi je osporio dokaze u obliku transkripta, a naročito svoju odgovornost na osnovu člana 7(3) u vezi sa optužbama za silovanje protiv Kunarca i saoptuženih u njegovom predmetu.

    (v) faktori koji pretežu na drugu stranu: (a) dokazi se ne odnose na dela i ponašanje optuženog; (b) činjenica da je unakrsno ispitivanje istih svedoka obavljeno tokom ranijih suđenja i (c) ovlašćenje Veća da dokaze ocenjuje po sopstvenom nahođenju, nisu dovoljno uverljivi da bi ispravili nepravičnost prema optuženom prouzrokovanu nemogućnošću da unakrsno ispita svedoke čiji iskazi su preuzeti putem transkripta.

    (vi) u svakom slučaju, odluka da se ne koristi diskreciono ovlašćenje na osnovu pravila 92 bis (E) kako bi se dopustilo unakrsno ispitivanje svedoka čiji iskazi su preuzeti putem transkripta, ima za posledicu proceduru kojom se postiže ekspeditivnost na uštrb pravičnosti, što je u suprotnosti sa članovima 20 i 21 Statuta.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je merodavan engleski tekst.

 

/potpis na originalu/

 

Patrick Robinson

   

Dana 30. juna 2003.

 

U Hagu,

 

Holandija

[pečat Međunarodnog suda]


[1] Tužilac protiv Krnojelca, predmet br. IT-97-25-T; Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet br. IT-96-23-T i IT-96-23/1-T.

[2] Tužilac protiv Naletilića i Martinovića, "Odluka po najavi tužioca o namjeri da se ponude transkripti u skladu sa pravilom 92 bis (D)", predmet br. IT-98-34-PT, 9. jul 2001. (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Naletilić i Martinović). Par. 7.

[3] Tužilac protiv Galića, "Odluka po interlokutornoj žalbi u vezi sa pravilom 92 bis (C), predmet IT-98-29-AR73.2, 7. jun 2002. (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Galić).

[4] Tužilac protiv Miloševića, IT-02-54-T, Odluka po zahtevu optužbe za prihvatanje pismenih izjava na osnovu pravila 92 bis, 21. mart 2002. (u daljem tekstu: Odluka u vezi s Kosovom u predmetu Milošević).

[5] Ibid, par. 22. Ova formulacija je odobrena u Odluci u predmetu Galić, fusnota 28.

[6] Odluka u predmetu Galić, par. 9, koja se odnosi na prihvatanje izjava svjedoka na osnovu pravila 92 bis (A), ali se isti princip primjenjuje na prihvatanje transkripata iskaza na osnovu pravila 92 bis (D).

[7] Odluka u predmetu Galić, par. 10.

[8] Tužilac protiv Tadića, Presuda, predmet br. IT-94-1-A, par. 220; Tužilac protiv Brđanina i Talića, Odluka o formi dodatno izmijenjene optužnice i zahtjevu Tužilaštva za izmjenu optužnice, predmet. br. IT-99-36-PT, 26. jun 2001, par 31.

[9] Odluka u predmetu Galić, par. 11.

[10] Odluka u predmetu Galić, par. 13. Fusnote ispuštene.

[11] Transkript usmenog ročišta, 28. april 2003, str. (u daljem tekstu: T.) 19592.

[12] T. 19598.

[13] T. 19600.

[14] T. 19615.

[15] Opservacije amici, par. 13.

[16] Ibid, par. 16(a) i (d).

[17] T. 19605-19606.

[18] Odluka u predmetu Galić, par. 12. Fusnote su izostavljene. Napominjemo, međutim, da u fusnoti 34 te Odluke Žalbeno veće navodi sledeće: "Prihvatanje pismenih izjava nekog svjedoka umjesto njegovog usmenog iskaza u sklopu glavnog ispitivanja ne kosi se sa članom 21.4(e) Statuta Međunarodnog suda", a u prilog tome navodi se član 6(3)(d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i niz odluka Evropskog suda za ljudska prava.

[19] Vidi Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, "Odluka po žalbi u vezi s izjavom preminulog svjedoka", predmet br. IT-95-14/2-AR73.5, 21. juli 2000. i "Odluka po žalbi na uvrštenje u spis sedam pismenih iskaza pod zakletvom i jednog formalnog iskaza", predmet br. IT-95-14/2-AR73.6, 18. septembar 2000.

[20] Odluka u predmetu Galić, par. 16.

[21] T. 19593.

[22] T. 19598.

[23] Opservacije amici, par. 16.

[24] T. 19616.

[25] Zahtev optužbe, par. 21.

[26] Ibid, par. 21.

[27] T. 19593

[28] T. 19600.

[29] Broj stranica transkripata glavnog i unakrsnog ispitivanja bio je sledeći: B-1121 (Krnojelac – 150 stranica glavnog i 79 stranica unakrsnog ispitivanja); B-1537 (Krnojelac - 69 stranica glavnog i 19 stranica unakrsnog ispitivanja); B-1538 (Krnojelac – 122 stranice glavnog i 46 stranica unakrsnog ispitivanja); B-1540 (Krnojelac – 64 stranice glavnog i 25 stranica unakrsnog ispitivanja); B-1542 (Kunarac – 131 stranica glavnog i 56 stranica unakrsnog ispitivanja); i B-1543 (Kunarac – 67 stranica glavnog i 102 stranice unakrsnog ispitivanja).

[30] Kako se navodi u Aneksu A Zahteva optužbe, osim u slučaju B-1537 (T. 2416-2419); B-1538 (T. 4151 i dalje), te B-1542 (T. 1501 i dalje).

[31] Aneks A Zahteva optužbe.

[32] Ibid.

[33] Tužilac protiv Sikirice i drugih, "Odluka po molbi optužbe da se transkripti uvrste u dokaze u skladu sa pravilom 92 bis", predmet br. IT-95-8-T, 23. maj 2001., par. 4.

[34] Tužilac protiv Miloševića, IT-02-54-T, "Odluka po zahtevu optužbe za prihvatanje pismenih izjava na osnovu pravila 92 bis", 21. mart 2002, par. 24-5.

[35] Odluka u predmetu Galić, par. 13.

[36] Tužilac protiv Aleksovskog, "Odluka po žalbi tužitelja u vezi s prihvatljivošću dokaza", predmet. br. IT-95-95-14/1-AR73, 16. februara 1999, par. 25.

[37] Supra, fusnota 29.

[38] T.15592-15593.

[39] T.15608-15609.

[40] Tužilac protiv Tadića, "Odluka po zahtevu optužbe za zaštitne mere za svedoka R", predmet br. IT-94-1-T, 31. jul 1996, str. 4.

[41] Ibid.

[42] Vidi, na primer, Tužilac protiv Tadića, "Odluka po zahtevu optužbe kojim se traže zaštitne mere za žrtve i svedoke", predmet br. IT-94-1-T, 10. avgust 1995. (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Tadić), par. 215; Tužilac protiv Brđanina i Talića, "Odluka po zahtjevu optužbe za zaštitne mjere", predmet br. IT-99-36-PT (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Brđanin), 3. jul 2000, par. 20.

[43] Vidi, npr. Tužilac protiv Sikirice i drugih, "Odluka po molbi optužbe da se transkripti uvrste u dokaze u skladu sa pravilom 92 bis", predmet br. IT-95-8-T, 23. maj 2001. (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Sikirica); Tužilac protiv Miloševića, "Odluka po zahtevu optužbe za prihvatanje pismenih izjava na osnovu pravila 92 bis", predmet br. IT-02-54, 21. mart 2002. (u daljem tekstu: Prva odluka u predmetu Milošević); Tužilac protiv Miloševića, Odluka po zahtevu optužbe za prihvatanje transkripata umestu usmenog svedočenja na osnovu pravila 92bis(D), predmet br. IT-02-54-T, 27. mart 2003.

[44] Tužilac protiv Slobodana Miloševića, "Obrazloženje odluke po zahtevu optužbe u vezi sa dodelom branioca", predmet br. IT-02-54-T, 4. april 2003.

[45] Ibid, par. 20.

[46] Član 21 Statuta Međunarodnog suda ("Prava optuženog") predviđa kako sledi:

"(1) Sva lica su pred Međunarodnim sudom ravnopravna

(2) Prilikom presuđivanja o optužbama protiv njega optuženi ima pravo na pravično i javno suđenje, uz ograde predviđene članom 22 Statuta.

(3) Optuženi se smatra nevinim dok mu se ne dokaže krivica u skladu s odredbama ovog Statuta.

(4) Prilikom presuđivanja o svakoj optužbi protiv optuženog u skladu s ovim Statutom, optuženi ima, s punom ravnopravnošću, pravo na sledeća minimalna jemstva: (a) da, na jeziku koji razume, pravovremeno i detaljno bude obavešten o prirodi i razlozima optužbi protiv njega; (b) da ima odgovarajuće vreme i sredstva za pripremu obrane i komunikaciju s pravnim zastupnikom po sopstvenom izboru; (c) da mu se sudi bez nepotrebnog odgađanja; (d) da mu se sudi u njegovoj prisutnosti i da se brani lično ili putem pravnog zastupnika po sopstvenom izboru; da se, ako nema pravnog zastupnika, obavesti o tom pravu; te da mu se, kad god to zahtevaju interesi pravde, dodeli pravni zastupnik, a da pritom ne snosi troškove odbrane ako za to nema dovoljno sredstava; (e) da ispita, ili da se u njegovo ime ispitaju svedoci koji ga terete, kao i da se svedoci obrane dovedu i ispitaju pod istim uslovima kao i svedoci koji ga terete; (f) da ima besplatnu pomoć prevodioca ako ne razume ili ne govori jezik koji se koristi na Međunarodnom sudu; (g) da ne bude primoran da svedoči protiv sebe ni da prizna krivicu."

[47] Faretta v. California, 422 U.S. 806 (1975) (u daljem tekstu: Faretta), str. 821-828.

[48] U ovom slučaju, transkripti sadrže oko 600 stranica, pri čemu se jedna polovina odnosi na unakrsno ispitivanje.

[49] Tužilac protiv Galića, "Odluka po interlokutornoj žalbi u vezi s pravilom 92 bis (C)", predmet br. IT-98-29-AR73.2, 7. jun 2002. (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Galić).

[50] Zahtev optužbe za prihvatanje transkripata umesto usmenog svedočenja u skladu sa pravilom 92 bis (D), 10. januar 2003. (u daljem tekstu: Zahtev).

[51] Ibid, par. 19.

[52] Odluka, par. 26.

[53] Npr. Kostovski v. Netherlands, Presuda od 20. novembra 1989, Serija A, br. 166 (u daljem tekstu: Kostovski), par 44; Unterpertinger v. Austria, Presuda od 24. novembra 1986, Serija A, br. 110 (u daljem tekstu: Unterpertinger), par. 33; Lüdi v. Switzerland, Presuda od 15. juna 1992, Serija A, br. 238 (u daljem tekstu: Lüdi), par. 47; Saïdi v. France, Presuda od 20. septembra 1993, Serija A, br. 261-C (u daljem tekstu: Saïdi), par. 44, Van Mechelen v. The Netherlands, Presuda od 23. aprila 1997, Reports 1997-III (u daljem tekstu: Van Mechelen), par. 63.

[54] Odluka u predmetu Galić, fusnote 7 i 34 supra.

[55] Odluka, fusnota 18.

[56] Npr. Kostovski, fusnota 11 supra, par 42-45; Unterpertinger, fusnota 11 supra, par. 31-33; Lüdi, fusnota 11 supra, par. 47-50; Saïdi, fusnota 11 supra, par. 44; Van Mechelen, fusnota 11 supra, par. 62-65; A M v. Italy, Presuda od 14. decembra 1999, Reports 1999-IX, par. 26-28; Lucà v. Italy, Presuda od 27. februara 2001, Reports 2001-II, par. 40-45.

[57] Npr. Barberà, Messegué and Jabardo v. Spain, Presuda od 6. decembra 1988, Serija A broj 146; Kostovski, par. 41.

[58] Nije u suprotnosti sa stavom 3 (d) i stavom 1 da se kao dokazi koriste izjave date u pretpretresnoj fazi ako je optuženom data: "adekvatna i primerena mogućnost da osporava i ispituje svedoke koji ga terete, bilo u vreme kada svedok daje izjavu ili u nekoj kasnijoj fazi postupka". Kostovski, fusnota 11 supra, par. 41; Unterpertinger, fusnota 11 supra, par. 31; Lüdi, fusnota 11 supra, par. 47; Saïdi, fusnota 11 supra, par. 43-44.

[59] Npr, u predmetu Unterpertinger, zaključeno je da je došlo do povrede u slučaju kada je osuđujuća presuda za fizički napad bila zasnovana uglavnom na pismenim izjavama lica koje je podnelo tužbu, Unterpertinger, fusnota 11 supra, par. 33.

17 Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet br. IT-96-23-T i IT-96-23/1-T.

[60] Par. 16, supra.

[61] Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih, Presuda, predmet br. IT-96-23-T & IT-96-23/1-T, 22. februar 2001. (u daljem tekstu: Presuda u predmetu Kunarac).

[62] "Pažljivim razmatranjem pitanja uravnoteženog razrešenja tenzije između zaštite žrtava i svedoka i prava optuženog došlo se […] do zaključka da član 20.1 Statuta daje prvenstvo pravima optuženog (zahtevajući “puno poštovanje” tih prava), a potrebu da se zaštite žrtve i svedoci stavlja na drugo mesto (zahtevajući da se njihovoj potrebi za zaštitom prida “dužna pažnja”)." Vidi Tužilac protiv Nikole Šainovića i Dragoljuba Ojdanića, "Suprotno mišljenje sudije Davida Hunta o privremenom puštanju na slobodu", predmet br. IT-99-37-AR65, 30. oktobar 2002, par. 73 (fusnote izostavljene). Mišljenje je priloženo uz Odluku većine Žalbenog veća po žalbi tužioca na odluku ovog Pretresnog veća kojom je odobreno privremeno puštanje na slobodu Šainovića i Ojdanića (Tužilac protiv Nikole Šainovića i Dragoljuba Ojdanića, "Odluka po molbi Nikole i Dragoljuba Ojdanića za privremeno puštanje na slobodu", predmet br. IT-99-37-PT, 16. jul 2002.)

[63] Sikirica, fusnota 1 supra, par. 4.

[64] Prva odluka u predmetu Milošević, fusnota 1 supra, par. 24-25.

[65] Faretta, fusnota 5 supra.

[66] Zahtev, fusnota 6 supra, par. 19.

[67] Transkript (u daljem tekstu: T.), 19612.

[68] T., 19615.

[69] T. 19615-19616.

[70] T. 19616.

[71] Ibid.

[72] Radi se o odgovoru na pitanje sudije Robinsona optuženom da on možda ne želi da ispituje o činjenicama silovanja već o identitetu onih koji su ih počinili. T. 19616.

[73] Tj., svedočenje svedoka B-1405, T, str. 18221 – 18222.

[74] Par. 27 supra.

[75] Vidi supra, Odluka većine, par. 41.

[76] Presuda u predmetu Kunarac, fusnota 18 supra, par. 629.

[77] Ibid, par. 745.

[78] Na osnovu člana 7(1) Statuta, lice koje planira, podstakne, naredi, počini ili na drugi način pomogne i podrži planiranje, pripremu ili vršenje zločina sankcionisanih članovima od 2 do 5 Statuta jeste individualno odgovoran za zločin.

[79] Prema članu 7(3) Statuta, činjenica da je neko od dela navedenih u članovima 2 do 5 ovog Statuta počinio podređeni ne oslobađa njegovog nadređenog krivične odgovornosti ako je nadređeni znao ili je bilo razloga da zna da se podređeni sprema da počini takva dela ili da ih je već počinio, a nadređeni nije preduzeo nužne i razumne mere da spreči takva dela ili kazni počinioce.

[80] Doista, Kunarac je na suđenju osporio svoju identifikaciju. Predmet br. IT-96-23-T, T, str. 1346-1355.

[81] Vidi drugi pasus koji se citira u paragrafu 29 ovog Mišljenja.

[82] Član 1, paragraf 5 Bečke deklaracije i programa delovanja, koja je usvojena na Svetskoj konferenciji o ljudskim pravima 25. juna 1993, predviđa sledeće: "Sva ljudska prava su univerzalna, nedeljiva i međuzavisna i međusobno povezana. Međunarodna zajednica mora tretirati ljudska prava globalno na pravičan i ravnopravan način, na istoj osnovi i sa istim akcentom. Iako se mora imati u vidu značaj nacionalnih i regionalnih posebnosti i različitih istorijskih, kulturnih i verskih konteksta, države su dužne, bez obzira na svoj politički, ekonomski i kulturni sistem, da promovišu i štite ljudska prava i osnovne slobode." UN. doc A/CONF. 157/23.

[83] Par. 16 supra.