PRED PRETRESNIM VEĆEM
U sastavu:
sudija Richard May, predsedavajući
sudija Patrick Robinson
sudija O-Gon Kwon
Sekretar: g. Hans Holthuis
Nalog od: 30. juna 2003.
TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA
ODLUKA PO ZAHTEVU OPTUŽBE ZA PRIHVATANJE
TRANSKRIPATA UMESTO SVEDOČENJA VIVA VOCE U SKLADU SA PRAVILOM
92 BIS (D)
TRANSKRIPTI ISKAZA KOJI SE ODNOSE NA FOČU
Tužilaštvo
g. Geoffrey Nice
g. Dermot Groome
gđa Hildegard Uertz-Retzlaff
Optuženi
Slobodan Milošević
Amicus curiae
g. Steven Kay
g. Branislav Tapušković
g. Timothy McCormack
I. UVOD
-
Dana 10. januara 2003, optužba je podnela "Zahtev optužbe
za prihvatanje transkripata umesto svedočenja viva voce
u skladu sa pravilom 92 bis (D)" (u daljem tekstu: Zahtev),
u kojem traži da se umesto svedočenja viva voce prihvate
transkripti (i dokazni predmeti s njima u vezi) iskaza koje je dalo
11 svedoka koji su ranije svedočili u predmetima Kunarac i
Krnojelac.[1] Pored
toga, optužba traži izdavanje naloga da se transkripti prihvate
bez unakrsnog ispitivanja svedoka, budući da pravilo 92 bis
(E) to dopušta. Pomenuti iskazi odnose se isključivo na
događaje u bazi zločina za koje se navodi da su se dogodili
u opštini Foča. Navodi se da se tu ne radi o delima i ponašanju
optuženog niti o nekom ključnom elementu teze optužbe,
što bi inače opravdavalo potrebu unakrsnog ispitivanja od
strane optuženog.
-
Dana 3. februara 2003, amici curiae su dostavili "Opservacije
amici curiae o zahtevu optužbe za prihvatanje transkripata
umesto svedočenja viva voce u skladu sa pravilom 92 bis
(D), podnetom 10. januara 2003." (u daljem tekstu: Opservacije),
u kojima se tvrdi da bi, bez obzira na to što transkripti ne
sadrže iskaze za koje bi se u pravom smislu reči moglo reći
da se njima dokazuju dela i ponašanje optuženog, Pretresno
veće trebalo da iskoristi svoje diskreciono ovlašćenje
da ne prihvati transkripte i da naloži svim svedocima da pristupe
radi davanja iskaza viva voce. Oni dalje smatraju da, ukoliko
Pretresno veće odluči da na osnovu pravila 92 bis (D)
prihvati transkripte, dotičnim svedocima treba da se uputi nalog
da pristupe radi unakrsnog ispitivanja.
-
Dana 10. februara 2003, optužba je dostavila "Odgovor optužbe
na opservacije amici curiae o zahtevu optužbe za prihvatanje
transkripata umesto svedočenja viva voce u skladu sa pravilom
92 bis (D)" (u daljem tekstu: Odgovor).
-
Dana 28. aprila 2003, pred Većem je održana usmena rasprava
o zahtevu. Pretresno veće je razmotrilo sve argumente strana
u postupku.
-
Dana 1. maja 2003, optužba je podnela delimično poverljivu
"Dopunu zahteva optužbe za prihvatanje transkripata umesto
svedočenja viva voce u skladu sa pravilom 92 bis
(D)" (u daljem tekstu: Dopuna), u kojoj se iznose teme o kojima
su ti svedoci ranije unakrsno ispitani, a koje su relevantne za unakrsno
ispitivanje od strane optuženog u ovom predmetu.
-
Konačno, 8. maja 2003, Pretresno veće je donelo sledeću
usmenu odluku po zahtevu:
Ova...odluka tiče se transkripata iskaza koji se odnose na
Foču i prihvatljivosti...transkripata...na osnovu pravila 92
bis. Svi...transkripti... su prihvatljivi na osnovu navedenog
pravila. Sledeći svedoci treba da pristupe radi unakrsnog ispitivanja:
B-1015, B-1533, B-1618, B-1120, B-1536. Većinom glasova, pri
čemu je sudija Robinson glasao protiv, transkripti iskaza sledećih
svedoka prihvataju se bez unakrsnog ispitivanja: B-1542, B-1543,
B-1121, B-1537, B-1538, B-1540. Pismeno obrazloženje ove odluke
uslediće naknadno.
Sledi obrazložena odluka većine Pretresnog veća. Sudija
Robinson prilaže delimično suprotno mišljenje.
II. MERODAVNO PRAVO
-
Pravilo 92 bis odnosi se na dokazivanje činjenica sredstvima
koja nisu usmeno svedočenje, pri čemu u druga dopuštena
sredstva spadaju dokazi u obliku pismenih izjava (pravilo 92 bis
(A)), kao i transkripti iskaza svedoka datih u drugim postupcima
pred Međunarodnim sudom (pravilo 92 bis (D)),
-
Slede relevantne odredbe pravila 92 bis:
Pravilo 92 bis
Dokazivanje činjenica na način koji nije usmeno svedočenje
(D) Veće može uvrstiti u spis transkript iskaza koje
je svedok dao u postupku pred Međunarodnim sudom kojim se dokazuje
nešto drugo, a ne dela i ponašanje optuženog.
(E) Osim ako se na osnovu pravila 127 ili nekim nalogom ne odredi
drugačije, strana koja želi uvrstiti pismenu izjavu ili
transkript o tome mora obavestiti suprotnu stranu najmanje četrnaest
dana ranije, a suprotna strana se tome može usprotiviti u roku
od sedam dana. Pretresno veće će, nakon što sasluša
strane, odlučiti da li će, u celosti ili delimično,
prihvatiti izjavu ili transkript, i da li će tražiti prisustvo
svedoka radi unakrsnog ispitivanja.
-
Kako je već primetilo jedno Pretresno veće, svrha pravila
92 bis (D) bila je da se izbegne potreba ponovnog pojavljivanja
svedoka pred Međunarodnim sudom radi davanja sličnih iskaza,
čime se otklanjaju nepotrebni troškovi i skraćuje dužina
suđenja u situacijama kada se time ne ugrožavaju prava optuženog.[2]
-
Kako je jasno istaklo Žalbeno veće u predmetu Galić,[3] prilikom
donošenja bilo kakve odluke na osnovu pravila 92 bis neophodno
je da se razmotre sledeća tri kriterijuma:
(i) da li je transkript podoban za prihvatanje na osnovu
pravila 92 bis (ako se njime dokazuju dela i ponašanje
optuženog kojima se tereti u optužnici, transkript nije
prihvatljiv);
(ii) ukoliko je podoban za prihvatanje, treba razmotriti da li
postoje neki drugi razlozi zbog kojih bi Veće, na osnovu svog
diskrecionog ovlašćenja trebalo da donese odluku da transkript
ne treba prihvatiti; i
(iii) ukoliko je transkript prihvatljiv, treba razmotriti da li je
potrebno tražiti prisustvo svedoka čiji se iskaz preuzima
putem transkripta radi unakrsnog ispitivanja.
-
Ovo Veće je u jednoj Odluci koja je ranije doneta u ovom predmetu[4] zaključilo da
je formulacija "dela i ponašanje optuženog" "jasan
izraz kome treba dati uobičajeno značenje: postupci i vladanje
optuženog".[5] Odluka
u predmetu Galić pravi razliku između (a) izjava
o delima i ponašanju drugih lica koja čine zločine
za koje se optuženi tereti individualnom odgovornošću,
koje su privatljive i (b) izjava o delima i ponašanju optuženog
za koja se on tereti u optužnici i kojima se dokazuje njegova
odgovornost za djela i ponašanje drugih lica, na koja nije primenjiva
procedura utvrđena ovim pravilom.[6]
U Odluci u predmetu Galić dalje stoji[7]
da pravilo 92 bis (A) (i, po analogiji, pravilo 92 bis
(D)) isključuje sve pismene izjave (ili transkripte) kojima se
dokazuje bilo kakvo djelo ili ponašanje optuženog na osnovu
kojeg optužba nastoji da dokaže sledeće:
(a) da je optuženi počinio (odnosno, lično fizički
izvršio) bilo koji od zločina koji mu se stavljaju na
teret, ili
(b) da je planirao, podsticao ili naredio zločine koji se
terete; ili
(c) da je one koji su stvarno počinili zločine na drugi
način pomagao i podržavao u planiranju, pripremanju ili
izvršenju tih zločina; ili
(d) da je bio nadređen onima koji su stvarno počinili
zločine; ili
(e) da je znao ili je bilo razloga da zna za zločine koje
su se njegovi podređeni spremali da počine ili su ih počinili;
ili
(f) da nije preduzeo razumne korake kako bi spriječio takva
dela ili kaznio one koji su ih počinili.
-
Kada je teza optužbe da je optuženi učestvovao u udruženom
zločinačkom poduhvatu (kao što je to slučaj u
ovom predmetu), te da je stoga odgovoran za dela drugih lica u okviru
tog udruženog zločinačkog poduhvata, pravilo 92 bis
takođe isključuje svaku pismenu izjavu ili transkript
kojim se dokazuje bilo koje delo ili ponašanje optuženog
na osnovu kojeg optužba dokazuje sledeće:
(a) da je on učestvovao u tom udruženom zločinačkom
poduhvatu, ili
(b) da je sa licem koje je stvarno počinilo zločine koji
se terete delio nameru koja se traži za ta krivična dela.[8]
-
Pored toga, u Odluci se navodi da "ponašanje" obuhvata
relevantno stanje svesti optuženog, tako da se pismena izjava
kojom se dokazuje neko delo ili ponašanje optuženog na
osnovu kojeg optužba nastoji da dokaže postojanje takvog
stanja svesti, shodno pravilu 92 bis isključuje. No, kako
bi dokazala postojanje tog stanja svesti, optužba može da
se pozove na dela i ponašanje drugih koja su dokazana
izjavama iz pravila 92 bis. "Ponašanje" optuženog
može takođe u određenim slučajevima uključivati
njegovo nečinjenje.[9]
-
Kao što je već navedeno, ukoliko je izjava podobna za prihvatanje
na osnovu pravila 92 bis, Pretresno veće još mora
da po svom nahođenju odluči o tome da li će je izuzeti
iz spisa. U pravilu 92 bis (A) nabrajaju se, ali ne taksativno,
razlozi za i protiv prihvatanja pismenih izjava umesto usmenog svedočenja.
Relevantan razlog za prihvatanje takvih dokaza u ovom predmetu sadržan
je u paragrafu (A)(i)(a) tog pravila, a odnosi se na okolnosti u kojima
su dokazi "kumulativnog karaktera, u smislu da će drugi
svedoci usmeno svedočiti o sličnim činjenicama ili
su to već učinili."
-
S druge strane, Žalbeno veće u predmetu Galić
je navelo sledeće:
"...bliskost između djela i ponašanja opisanih
u pismenoj izjavi i optuženog" je "od značaja
i za primjenu diskrecionog prava Pretresnog vijeća prilikom
donošenja odluke o tome da li se dokazi u pismenom obliku uopšte
trebaju prihvatiti. U slučaju gdje su dokazi od ključne
važnosti za tezu optužbe i gdje je osoba čija djela
i ponašanje opisuje pismena izjava u bliskoj vezi s optuženim,
Pretresno vijeće može odlučiti da ne bi bilo pravično
prema optuženom da se dokazi izvode u pismenom obliku.[10]
III. DISKUSIJA
1. Prihvatljivost transkripata
-
Iskaze jedanaest svedoka na koje se odnosi ovaj Zahtev, a koji su
sadržani u transkriptima, bilo bi zgodno podeliti u tri kategorije.
Prva kategorija obuhvata svedoke koji su označeni kao B-1542
i B-1543. Ti svedoci svedočili su o preuzimanju vlasti u Foči,
kao i o silovanju i zlostavljanju kojem su oni i drugi bili podvrgnuti.
Optužba tvrdi "da se ne može na razuman način
tvrditi da postoji bilo kakva bliska veza između neposrednih
dela optuženog i iskaza tih dveju žena."[11]
-
Druga kategorija dokaza obuhvata svedoke koji su označeni kao
B-1015, B-1533, B-1618, B-1120 i B-1536. Svedočenje tih svedoka
odnosi se na okolnosti preuzimanja vlasti u Foči i na uslove
života u KP domu. Optužba i ovde tvrdi da nijedan deo njihovog
svedočenja nije u dovoljnoj meri blizak delima i ponašanju
optuženog da bi se na osnovu pravila 92 bis (D) smatrao
neprihvatljivim.[12]
-
Treća i poslednja kategorija dokaza odnosi se na svedoke koji
su označeni kao B-1121, B-1537, B-1538 i B-1540. Ti svedoci svedočili
su o početku sukoba u Foči kao i o uslovima života
u KP domu. Optužba i ovde tvrdi da nijedan deo njihovog svedočenja
nije u dovoljnoj meri blizak delima i ponašanju optuženog
da bi se na osnovu pravila 92 bis (D) smatrao neprihvatljivim.[13]
-
Ni za jedan od iskaza sadržanih u transkriptima ne tvrdi se
da se odnosi na dela i ponašanje optuženog, zbog čega
bi na osnovu pravila 92 bis (D) bio neprihvatljiv.
-
Optuženi je, međutim, na usmenom ročištu izjavio
da se protivi prihvatanju bilo kakvih transkripata i tvrdi da da je
"bitno...sve, jer sve što se događalo na prostorima
nekadašnje Jugoslavije vi vezujete za Srbiju, za njene institucije
i za mene lično."[14]
-
Amici curiae tvrde da, bez obzira na to što transkripti
ne sadrže materijal koji bi se u strogom smislu reči mogao
okarakterisati kao materijal kojim se dokazuju dela i ponašanje
optuženog,[15] Pretresno
veće treba da iskoristi svoje diskreciono ovlašćenje
da ne prihvati uvrštavanje u spis tih transkripata. Argumenti
koji se nude u prilog tome su, čini se, sledeći: time bi
se povredio član 21(2) Statuta Međunarodnog suda, u smislu
da se ti svedoci neće javno saslušati u kontekstu suđenja
ovom optuženom; te da pred ovo Pretresno veće nisu izneti
nikakvi dokazi da su druga pretresna veća u ranijim postupcima
prihvatila svedočenje ovih svedoka kao pouzdan iskaz koji ima
dokaznu vrednost.[16]
-
Gospodin Kay je na usmenoj raspravi naveo da je pravilo 92 bis
"diskreciono pravilo za koje smatramo da se treba primenjivati
štedljivo", da "to pravilo nije među onima koja
su ugrađena u same temelje ovog Međunarodnog suda,"
te je ustvrdio da bi "razlozi ekspeditivnosti mogli da zamagle
statutarni princip na kojem počiva samo zdanje Međunarodnog
suda, čime bi se optuženom uskratilo važno pravo koje
čini okosnicu celokupnog postupka pravičnog suđenja."[17]
-
Pretresno veće ne prihvata valjanost ovog argumenta. Bez obzira
na to da li je neko pravilo doneseno na prvoj plenarnoj sednici ovog
Međunarodnog suda ili je u Pravilnik o postupku i dokazima uneseno
kasnije, ono je jednako valjano dok god je u skladu sa Statutom Međunarodnog
suda i dok nije u suprotnosti ni sa kojim merodavnim pravom koje obavezuje
ovaj Međunarodni sud u pravilnom vršenju njegove nadležnosti.
U članu 15 Statuta navode se ovlašćenja sudija da donose
pravila, dok pravilo 6 Pravilnika dalje uređuje postupak usvajanja
izmena i dopuna Pravilnika. Nema ničega što bi ukazivalo
na to da pravilo 92 bis, kao pravilo koje je nedavno usvojeno,
ima manju vrednost.
-
Pored toga, pravo optuženog da ispita, ili da se u njegovo ime
ispitaju svedoci koji ga terete nije apsolutno, što je potvrdilo
i Žalbeno veće. U Odluci u predmetu Galić, Žalbeno
veće navodi sledeće:
[S]vrha pravila 92bis ... (zajedno sa istovremenim izmjenama
i dopunama pravila 89 i 90) je da se kvalifikuje raniji stav izražen
u Pravilniku, prema kojem se prednost daje "neposrednom svjedočenju
u sudnici", i omogući da se dokazi iznose u pismenom obliku
kad to dozvoljavaju interesi pravde, pod uslovom da takvi dokazi imaju
dokaznu vrijednost i da su pouzdani ... Daleko od toga da se ... radi
o "izuzetku" od pravila 89, pravilo 92bis identifikuje
posebnu situaciju u kojoj je, ukoliko su zadovoljeni uslovi iz pravila
92bis, a materijal ima dokaznu vrijednost u smislu pravila
89(C), prihvatanje dokaza u pismenom obliku u načelu u interesu
pravde, u smislu pravila 89(F).[18]
-
Ovo nije prvi put da Žalbeno veće zaključuje kako
u ovoj jurisdikciji postoje okolnosti u kojima se dokazi mogu predočiti
u pismenoj formi umesto viva voce.[19] Iako
su osnivači koji su donosili Pravilnik Međunarodnog suda
možda smatrali da svi iskazi treba da se daju usmeno, iskustvo
sa suđenja je iziskivalo reviziju takvog stava. Donošenje
pravila 94 ter (pravila koje je prethodilo pravilu 92 bis)
već je 1998. godine omogućilo prihvatanje pismenih iskaza
datih pod zakletvom ili formalnih iskaza umesto usmenih svedočenja.
Dužina suđenja, količina dokaza i složenost postupka
u ovoj jurisdikciji nagnali su Pretresna veća da razmotre ekspeditivne
metode izvođenja dokaza, stalno vodeći pri tom računa
o pravičnosti suđenja – kako u odnosu na optuženog
tako i u odnosu na optužbu. Pravilna primena pravila 92 bis
jeste jedan takav metod kojim se taj cilj može postići.
-
Pretresno veće smatra da su transkripti prihvatljivi na osnovu
pravila 92 bis. Iskazima koje oni sadrže ne dokazuju se
dela i ponašanje optuženog. Tu se pre radi o takozvanim
dokazima o "bazi zločina," a, kao što je navelo
Žalbeno veće u predmetu Galić,[20]
pravilo 92 bis usvojeno je imajući u vidu pre svega tu
vrstu dokaza. To su dokazi kumulativnog karaktera, koji se odnose
na preuzimanje vlasti u opštinama u Bosni i Hercegovini od strane
srpskih snaga: o toj temi, odnosno o preuzimanju vlasti u opštinama
u Bosni i Hercegovini, već je dato dosta usmenih iskaza. Pored
toga, ti iskazi nisu od ključnog značaja za tezu optužbe,
niti postoji toliko bliska veza s optuženim (odnosno oni se ne
"vezuju za njega", kako on tvrdi) da bi Pretresno veće
trebalo da razmišlja o donošenju diskrecione odluke da ne
dopusti uvrštavanje u spis tih transkripata. Irelevantno je da
li je neko pretresno veće ranije već prihvatilo ove dokaze.
2. Da li svedoci treba da pristupe radi unakrsnog ispitivanja
-
Optužba tvrdi da se primeren test za utvrđivanje da li
bi svedok trebalo da bude prisutan radi unakrsnog ispitivanja u datim
okolnostima sastoji u pitanju da li bi se "moglo razumno smatrati
da bi ponovno unakrsno ispitivanje pomoglo Veću prilikom odlučivanja
o spornim pitanjima u ovom predmetu."[21]
-
Optužba sasvim ispravno prihvata[22] da
bi svedoci B-1015, B-1533, B-1618, B-1120 i B-1536 trebalo da budu
prisutni radi unakrsnog ispitivanja zbog toga što su se njihovi
iskazi, bez obzira na to što su oni detaljno unakrsno ispitani,
odnosili na učešće JNA (ili srpskih paravojnih snaga)
u preuzimanju vlasti u Foči, što se odnosi na nerešeno
sporno pitanje između strana u postupku, odnosno na ulogu JNA
i pripadnika srpskih paravojnih snaga u preuzimanju vlasti u opštinama
i selima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Od tih svedoka će
se tražiti da budu prisutni radi unakrsnog ispitivanja.
-
Optužba tvrdi da unakrsno ispitivanje treba ograničiti
na one delove iskaza za koje je optuženi naveo da su sporni.
Međutim, Pretresno veće, u interesu pravde i obezbeđenja
pravičnog suđenja, smatra da unakrsno ispitivanje ne treba
da se ograničava na taj način. Shodno tome, optuženi
može unakrsno ispitati svedoke o iskazima koje su dali u ranijim
postupcima, što podleže uobičajenim uslovima da se
izbegne ponavljanje i da se poštuju rokovi koje je postavilo
Pretresno veće.
-
Preostali deo ove odluke se dakle odnosi na šest svedoka, B-1542,
B-1543, B-1121, B-1537, B-1538 i B-1540, za koje optužba ne smatra
da bi trebalo da obavezno prisustvuju radi unakrsnog ispitivanja.
Sledi Odluka većine, doneta uz protivljenje sudije Robinsona.
-
Amici tvrde da optuženi ima pravo na osnovu člana
21 (4)(d) Statuta da ispita sve svedoke koji ga terete i da, s obzirom
na to da se optužbe kojima se tereti ovaj optuženi razlikuju
od onih kojima su terećeni optuženi u ranijim postupcima
i da branioci u ranijim postupcima nisu dobivali instrukcije od ovog
optuženog, preostalih šest svedoka trebaju da pristupe radi
unakrsnog ispitivanja.[23]
Optuženi sa svoje strane navodi da postoji mogućnost da
će hteti da unakrsno ispita svedoke, uključujući žrtve
silovanja, u vezi sa čitavim nizom pitanja, ukoliko "njegovi
podaci" ukažu na to da bi se njihovi iskazi mogli dovesti
u pitanje.[24]
-
S druge strane, optužba tvrdi da su ti svedoci bili podvrgnuti
opširnom unakrsnom ispitivanju od strane branilaca optuženog
u predmetu Krnojelac koji je, kao upravnik KP doma, u osnovi
imao isti interes kao i ovaj optuženi da osporava i pobija iskaze
tih svedoka.[25]
(Četvorica od preostalih šest svedoka dali su iskaze u predmetu
Krnojelac). Slično tome, svedoci koji su dali iskaze u
predmetu Kunarac takođe su bili podvrgnuti iscrpnom i
efikasnom unakrsnom ispitivanju.[26] (Dvojica od preostalih šest
svedoka dali su iskaze u predmetu Kunarac).
-
Svi ti iskazi odnose se na događaje tokom sukoba u Foči.
Kada je reč o pojedinim svedocima, optužba izjavljuje sledeće.
Dve svedokinje, B-1542 i B-1543, bile su žrtve višestrukih
silovanja te optužba smatra da od njih ne bi trebalo da se traži
da prisustvuju radi unakrsnog ispitivanja zbog mogućih posledica
njihovog ponovnog pojavljivanja.[27] Svi
ostali, B-1121, B-1537, B-1538 i B-1540, govore o izbijanju neprijateljstava
u Foči i uslovima u KP domu, i bili su podvrgnuti unakrsnom ispitivanju:
njihovi iskazi ne odnose sa na važna pitanja koja je pokrenuo
optuženi, te ih stoga ne bi trebalo primoravati da dođu
radi unakrsnog ispitivanja.[28]
-
Optužba izjavljuje da je unakrsno ispitivanje svedoka u ranijim
predmetima, kako se to navodi u Aneksu A Zahteva, bilo iscrpno provedeno:[29] svima su postavljena
pitanja o njihovim ranijim izjavama optužbi ili službi javne
bezbednosti.[30] Dakle, oni su unakrsno ispitani o
nedoslednostima u ranijim izjavama i o verodostojnosti svojih iskaza
(što su stvari o kojima je optuženi dosledno unakrsno ispitivao
optužene na ovom suđenju). Oni koji su bili zatočeni
u KP domu unakrsno su ispitani o uslovima koji su tamo vladali.[31]
Svedoci su takođe unakrsno ispitani u vezi sa stvarima kao što
je podela oružja Muslimanima, muslimanskom kriznom štabu
i mitingu SDA u Foči pre izbijanja sukoba[32] (ponovo se radi
o pitanjima sličnim onima koja je ovaj optuženi pokretao
sa drugim svedocima).
-
Prilikom razmatranja koji test treba primeniti, Pretresno veće
u predmetu Sikirica navelo je da među stvarima koje treba
razmotriti jesu pitanje da li se transkriptom dokazuje neki ključni
element teze optužbe te da li je prilikom unakrsnog ispitivanja
u drugim postupcima na adekvatan način posvećena pažnja
pitanjima koja su relevantna za odbranu u ovom predmetu.[33]
Pretresno veće u ovom predmetu je dodalo još jednu stvar
koju valja razmotriti. Rešavajući po zahtevu za prihvatanje
pismenih izjava u skladu sa pravilom 92 bis, Pretresno veće
je naložilo da se dotični svedoci podvrgnu unakrsnom ispitivanju
pošto se iskaz odnosi na: "nerešeno bitno pitanje o
kojem se strane u postupku spore, a ne na marginalna i manje bitna
pitanja."[34]
-
Pored toga, u predmetu Galić, Žalbeno veće
je navelo da je bliskost optuženog sa delima i ponašanjima
opisanim u iskazu relevantna za pitanje da li bi od dotičnog
svedoka trebalo zahtevati da bude prisutan radi unakrsnog ispitivanja.[35]
- Razloge za prihvatanje transkripata bez unakrsnog ispitivanja iznelo
je Žalbeno veće u predmetu Aleksovski (odluka je doneta
pre usvajanja pravila 92 bis). Tu je bila reč o tome da
li transkript iskaza svedoka u predmetu Blaškić treba
da se prihvati bez unakrsnog ispitivanja u predmetu Aleksovski.
Veće je tom prilikom navelo:
U stvari ... kao što je istaklo Tužiteljstvo, svjedok je
bio opširno unakrsno ispitan na suđenju u predmetu Blaškić,
pri čemu obrana u oba postupka ima zajedničke interese.
Ipak, ostaje činjenica da ako se ovo svjedočenje prihvati
kao iskaz iz druge ruke, ovom će optuženom biti uskraćena
mogućnost da unakrsno ispituje svjedoka. Međutim, to vrijedi
za prihvaćanje svih iskaza iz druge ruke: suprotna strana gubi
priliku za unakrsno ispitivanje svjedoka. U ovom je slučaju nepovoljan
položaj ponešto ublažen činjenicom da je svjedok
unakrsno ispitan u predmetu Blaškić ...[36]
-
Tako je Žalbeno veće zaključilo da je osnov za prihvatanje
transkripata bez unakrsnog ispitivanja činjenica da je optuženi
koji ima isti interes obavio iscrpno unakrsno ispitivanje svedoka.
-
Zbog toga, Pretresno veće najpre mora da razmotri karakter dokaza,
odnosno pitanje da li se oni odnose na neki ključni element teze
optužbe ili na nerešeno bitno pitanje o kojem se strane
u postupku spore. Pretresno veće prihvata da se ovde radi o iskazima
o "bazi zločina" koji se odnose na preuzimanje vlasti
u opštini te, kao takvi, ne uključuju neki ključni
element ili značajno pitanje koje bi nalagalo dalje unakrsno
ispitivanje. U onoj meri u kojoj se svedočenje odnosi na sporno
pitanje između strana u postupku, ono nije takvo da se ne bi
moglo na adekvatan način obraditi ako se prihvati unakrsno ispitivanje
koje je obavljeno u ranijem postupku.
-
Pretresno veće se uverilo da predmet iskaza nije ni na koji
način u bliskoj vezi s optuženim te da stoga po tom osnovu
nije neophodno unakrsno ispitivanje.
-
Pretresno veće dalje smatra da je unakrsno ispitivanje u ranijem
postupku vođeno u ime optuženih koji su u suštini imali
isti interes kao i ovaj optuženi, tj. da osporavaju i pobijaju
svedočenje o preuzimanju vlasti u Foči te da dovedu u pitanje
verodostojnost svedoka. Ni optuženi ni amici nisu identifikovali
nijedno konkretno pitanje u pogledu kojeg bi se interesi ovog i drugih
optuženih toliko razlikovali da bi se od svedoka trebalo tražiti
da dođe radi unakrsnog ispitivanja na ovom suđenju (razlika
u tezama optužbe odnosi se na odgovornost optuženih a ne
na iskaze o bazi zločina koji su počinjeni u Foči).
-
Konačno, Pretresno veće prihvata tvrdnju optužbe da
je unakrsno ispitivanje u ranijim predmetima bilo adekvatno. Ono je
svakako bilo opširno, kako to pokazuje gore izneta komparativna
procena.[37] Iako
kvantitet nije mera kvaliteta unakrsnog ispitivanja, adekvatnost se
ne može precizno izmeriti. Dovoljno je reći da u ovom slučaju
dužina i predmet unakrsnog ispitivanja ukazuju na to da je ono
bilo adekvatno.
-
Ti razlozi naveli su većinu u Pretresnom veću da odobri
uvrštenje ovih iskaza bez unakrsnog ispitivanja. Međutim,
postoji još jedan razlog u vezi sa dvema žrtvama višestrukog
silovanja, B-1542 i B-1543.
-
Argument koji je istakla optužba u vezi sa ponovnim pozivanjem
ove dve svedokinje odnosi se na posledice koje bi na njih ostavilo
primoravanje da dođu ponovo radi unakrsnog ispitivanja. Tvrdi
se da, u skladu sa članom 22 Statuta, u slučajevima kada
se time ne krši pravo optuženog da se suoči s onim
koji ga optužuje, Pretresno veće treba da uzme u obzir traumatske
posledice nalaganja svedoku da ponovo dođe radi unakrsnog ispitivanja.[38]
-
Kada je reč o tvrdnji da ova dva svedoka ne bi trebalo pozivati
zbog toga što bi to moglo ostaviti na njih traumatske posledice,
amici tvrde da bi svaki svedok koji je bio žrtva zločina
mogao imati traume usled iskustva u sudnici, bez obzira na to radi
li se o žrtvama silovanja ili žrtvama drugih zločina.
Tvrdi se da, bez obzira na to što su ti problemi značajni,
optuženi ima pravo da unakrsno ispita ove svedoke na ovom suđenju
te da ovo pravo odnosi prevagu u odnosu na takve razloge.[39]
-
Pretresno veće podseća na svoju pozitivnu dužnost
da obezbedi zaštitu i privatnost svedoka koji se pred njim pojavljuju.[40] Prilikom utvrđivanja
primerenih zaštitnih mera u nekom predmetu, Pretresno veće
mora da odvagne pravo optuženog na pravično i javno suđenje
u odnosu na zaštitu žrtava i svedoka.[41]
Ove postavke nisu kontroverzne. Iz Statuta i Pravilnika Međunarodnog
suda jasno proizlazi da je, iako se pažnja prvenstveno poklanja
pravima optuženog, potreba da se zaštite žrtve i svedoci
takođe važna. Sudska praksa Međunarodnog Tribunala
potvrđuje ovu postavku.[42]
Razlozi za to se mogu, delimično, objasniti složenošću
jurisdikcije Međunarodnog suda, posebnim opasnostima kojima su
izloženi oni koji daju iskaze u postupcima pred ovim Sudom i
činjenicom da Međunarodni sud ne raspolaže sveobuhvatnim
programom zaštite svedoka. Stoga odredbe Statuta i Pravilnika
Međunarodnog suda te sudska praksa pokazuju da Međunarodni
sud pridaje težinu značaju uspostavljanja pravilne ravnoteže
između ponekad suprotstavljenih interesa optuženog i žrtava
i svedoka.
-
Navedeni razlozi jednako važe prilikom utvrđivanja da li
svedok treba da bude ponovo pozvan radi unakrsnog ispitivanja u okolnostima
u kojima je podnet ovaj Zahtev. Pretresno veće je prilikom donošenja
ove Odluke razmotrilo ova pitanja. Trauma koju žrtve silovanja
proživljavaju prilikom svedočenja danas je opšteprihvaćena
stvar. U ovom slučaju se radi o žrtvama višestrukog
silovanja koje su u značajnoj meri traumatizovane tim iskustvima.
One su već dale iskaz o kojem su unakrsno ispitane (a u slučaju
jedne od njih to je potrajalo mnogo duže od glavnog ispitivanja).
-
Po mišljenju većine, bilo bi nerazumno da se insistira
na njihovom povratku radi dodatnog unakrsnog ispitivanja i da se time
rizikuje njihovo dalje traumatizovanje. Unakrsno ispitivanje po pravilu
ne bi trebalo da se odobrava automatski. Tamo gde su prava optuženog
zaštićena ranijim unakrsnim ispitivanjima, kao što
je to ovde slučaj, potrebno je pomeriti jezičak vage na
stranu žrtava i svedoka. U slučaju ova dva svedoka, B-1542
i B-1543, to predstavlja dodatni razlog da se njima ne nalaže
da se vrate radi unakrsnog ispitivanja.
-
Vredi izneti još jedno konačno zapažanje. Ukoliko
se kasnije tokom suđenja pojave okolnosti koje dovode u pitanje
neke aspekte svedočenja datog u ranijem postupku, svedok se može
pozvati radi unakrsnog ispitivanja. To će uvek zavisiti od diskrecione
ocene Pretresnog veća.
-
To su razlozi za ovakvu odluku Pretresnog veća. Suprotno mišljenje
sudije Robinsona po ovom pitanju priloženo je uz ovu Odluku.
Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu
se merodavnim smatra engleski tekst.
|
/potpis na originalu/
|
|
Richard May,
|
|
predsedavajući
|
|
|
Dana 30. juna 2003.
|
|
U Hagu,
|
|
Holandija
|
|
[pečat Međunarodnog suda]
SUPROTNO MIŠLJENJE SUDIJE PATRICKA ROBINSONA
I. Uvod
-
Struktura koja je u pravilu 92 bis propisana za dokazivanje
na način koji nije usmeno svedočenje, tj. pismenim izjavama
(pravilo 92 bis (A)) i transkriptima (pravilo 92 bis
(D)) nalaže da se najpre utvrdi njihova prihvatljivost, da bi
zatim Pretresno veće na osnovu svog diskrecionog ovlašćenja
odlučilo da li svedok treba da bude prisutan radi unakrsnog ispitivanja.
U ovom slučaju, ja se slažem s odlukom Veća da su svi
transkripti prihvatljivi na osnovu pravila 92 bis (D). Ipak,
za razliku od Veća, ja smatram da svi svedoci čiji su iskazi
ponuđeni u ranijim postupcima treba da budu unakrsno ispitani
na ovom suđenju. Veće je, međutim odlučilo da
se transkripti iskaza svedoka B-1542, B-1543, B-1121, B-1537, B-1538
i B-1540 uvrste u spis bez unakrsnog ispitivanja.
- U ovom mišljenju dajem obrazloženje zašto bi Pretresno
veće, pri odlučivanju po zahtevima za prihvatanje transkripata
na osnovu diskrecionog ovlašćenja iz pravila 92 bis
(E), u većini slučajeva trebalo da naloži unakrsno ispitivanje
svedoka. Objašnjenje je tim potrebnije budući da je ovo suprotno
mišljenje uvelike inspirisano principijelnim stavom o potrebi unakrsnog
ispitivanja svedoka čiji su iskazi deo transkripta, do kojeg sam
došao nakon dužeg perioda nelagodnosti u vezi sa primenom
pravila 92 bis (D) – a to je stav koji, priznajem, odstupa
od ranijih odluka ovog Veća koje sam podržao.[43]
- Potpuno nevezano za taj principijelni stav, objašnjenje za ovo
suprotno mišljenje valja potražiti i u nekim konkretnim faktorima
koji naglašavaju potrebu da se unakrsno ispita šest svedoka
o kojima je ovde reč.
II. Principijelni stav u vezi sa pristupom dokazima
u obliku transkripata
-
Postoji razlika između nedopuštanja unakrsnog ispitivanja
svedoka čije su izjave prihvaćene na osnovu pravila 92 bis
(C) i nedopuštanja unakrsnog ispitivanja svedoka čiji su
transkripti iskaza prihvaćeni na osnovu pravila 92 bis (D).
Dok u prvoj situaciji jednostavno nema unakrsnog ispitivanja, u drugoj
ne samo da nema unakrsnog ispitivanja od strane optuženog u tekućem
suđenju u vezi sa iskazima koji su dati tokom glavnog ispitivanja
na ranijem suđenju (situacija koja je donekle slična nepostojanju
mogućnosti unakrsnog ispitivanja davaoca izjave prihvaćene
na osnovu pravila 92 bis (C)), nego se unakrsno ispitivanje
svedoka sa ranijeg suđenja pretvara u unakrsno ispitivanje od
strane optuženog u tekućem predmetu; rezultat toga je da
se teza optuženog u vezi sa pitanjima koja su pokrenuta u ranijem
predmetu i koja su takođe sporna u ovom predmetu podvrgava oceni,
ne na osnovu njegovog sopstvenog osporavanja iskaza svedoka, već
na osnovu unakrsnog ispitivanja u kojem on nije učestvovao; sasvim
sigurno, branilac optuženog u ranijem predmetu nije dobio nikakve
instrukcije od optuženog u tekućem predmetu. Teza optuženog
u tekućem predmetu tako se opterećuje unakrsnim ispitivanjem
u ranijem predmetu u pripremi kojeg on nije imao nikakvu ulogu.
-
Po mom mišljenju, ovaj proces transmutacije u kojem unakrsno
ispitivanje svedoka u ime optuženog u ranijem predmetu postaje
unakrsno ispitivanje tog svedoka u naknadnom predmetu zadire u statutarno
pravo optuženog na kasnijem suđenju da se brani lično
ili preko branioca po sopstvenom izboru. To pravo nužno uključuje
konsekventno pravo optuženog da odlučuje o svojoj odbrani
i o načinu na koji će osporavati dokaze optužbe unakrsnim
ispitivanjem njenih svedoka. U to konsekventno pravo zadire se ako
se njemu nametne unakrsno ispitivanje sa ranijeg suđenja koje
tako postaje deo njegovog predmeta. Kada Pretresno veće pređe
na ocenjivanje dokaza optužbe u vezi sa dokazima u obliku transkripta,
ono to neće činiti na osnovu strategije odbrane koju je
odredio optuženi u tekućem predmetu, već na osnovu
strategije odbrane optuženog na ranijem suđenju.
-
Pravo optuženog da se brani i pravo, koje logično proizlazi
iz pređašnjeg, da odredi karakter svoje odbrane i da izvede
svoju tezu, postaje naročito značajno u kontekstu postupaka
pred Međunarodnim sudom, koji su u suštini kontradiktornog
karaktera. Postupak po kojem unakrsno ispitivanje od strane optuženog
ili njegovog zastupnika u ranijem suđenju postaje unakrsno ispitivanje
od strane optuženog u kasnijem suđenju nije daleko od nametanja
branioca optuženom u kasnijem suđenju. U predmetu Milošević,[44] ovo Pretresno veće je naglasilo suštinski
kontradiktorni karakter postupka pred Međunarodnim sudom i to
je iznelo kao osnov za svoju odluku da ne postavi branioca optuženom
koji se opredelio da sam sebe zastupa.[45]
-
Pravo optuženog na pravno zastupanje je lično i individualizovano
pravo; to je pravo da se brani lično ili da ga zastupa branilac
po sopstvenom izboru.[46] Lični karakter tog
prava naglasio je Vrhovni sud Sjedinjenih Država u svojoj odluci
u predmetu Faretta,[47] u kojoj
je pojašnjeno da je pravo optučenog da se sam brani istorijski
prethodilo pravu na branioca. Lični karakter ovog prava zadržan
je čak i u slučajevima zastupanja optuženog od strane
branioca, zbog toga što se radi o "pravnoj pomoći po
sopstvenom izboru" (naglasak dodat). Lični karakter
prava na zastupanje daje mu posebnu i samo njemu svojstvenu narav
koja koja onemogućava "presađivanje" velikih delova
svedočenja[48] iz drugih
predmeta u uverenju da se unakrsno ispitivanje vođeno u tim predmetima
može tretirati kao unakrsno ispitivanje od strane optuženog
u tekućem predmetu.
-
Takvo pripisivanje optuženom unakrsnog ispitivanja u ranijem
predmetu zadire u njegovo pravo da odlučuje o svojoj odbrani
i da vodi tu odbranu. Radi se o zadiranju koje je po mom mišljenju
toliko fundamentalno da nema protivtežu niti je neutralisano
činjenicom da se pravilo 92 bis primenjuje na iskaze koji
se ne odnose na dela ili ponašanje optuženog, ni činjenicom
da će Pretresno veće obično dozvoliti unakrsno ispitivanje
tamo gde smatra da se dokazi u obliku transkripta odnose na pitanja
koja su od ključne važnosti za tezu optužbe; niti,
u krajnjoj liniji, odluka Veća o težini koju treba pridati
dokazima može da bude korektiv štete koju bi optuženi
mogao da pretrpi zbog nemogućnosti unakrsnog ispitivanja. Pored
toga, opšte ovlašćenje za prihvatanje dokaza iz druge
ruke (transkripti se mogu smatrati dokazima iz druge ruke) ukoliko
su relevantni i imaju dokaznu vrednost, nije dovoljan razlog. Pravilo
89(C) daje Veću diskreciono ovlašćenje koje u većini
slučajeva ne bi trebalo da bude korišćeno u prilog
prihvatanju transkripata bez unakrsnog ispitivanja iz razloga koji
su navedeni u ovom Mišljenju.
-
U svetlu zaključka da nametanje optuženom u jednom predmetu
unakrsnog ispitivanja iz nekog ranijeg predmeta, čime ono postaje
njegovo unakrsno ispitivanje, zadire u statutarno pravo optuženog
da odlučuje o svojoj odbrani i da vodi svoju odbranu bilo lično
ili putem branioca, prihvatanju ove vrste dokaza trebalo bi, po mom
mišljenju, pristupiti tako da se ostavi mogućnost unakrsnog
ispitivanja od strane optuženog, osim, možda, u slučaju
dokaza u obliku transkripta koji se odnose na istorijska, kontekstualna
ili statistička pitanja.
-
Žaljenja vredna posledica distinkcije koju pravilo 92 bis
postavlja između, s jedne strane, dokaza koji se ne odnose na
dela i ponašanje optuženog (dokazi o bazi zločina)
i, s druge strane, dokaza koji se na to odnose (pri čemu su ovi
prvi prihvatljivi i u drugim oblicima, a ne samo kao usmeno svedočenje)
jeste tendencija da se dokazi o bazi zločina potcenjuju, odnosno
da se sa njima postupa kao da nisu značajan deo dokaza optužbe.
Premda se ne odnose na dela i ponašanje optuženog u smislu
kako je to objašnjeno u Galiću, [49]
dokazi o bazi zločina, bilo u obliku izjava svedoka bilo u obliku
transkripata, ipak su dokazi na koje se optužba poziva kako bi
pokazala krivicu optuženog.
- Druga žaljenja vredna posledica pravila 92 bis jeste
da ono po svemu sudeći predstavlja osnov za tvrdnje koje, po mom
mišljenju, odražavaju pogrešan pristup teretu dokazivanja
u ovim stvarima. Optužba u Zahtevu[50]
primećuje da je na optuženom da uveri Pretresno veće
da postoje pitanja koja su relevantna za ovaj predmet i koja opravdavaju
unakrsno ispitivanje.[51]
Ukoliko pravilo 92 bis ima za posledicu to da se na optuženog
prebacuje teret ubeđivanja Veća da dozvoli unakrsno ispitivanje
svedoka čije su iskazi deo transkripta, to je, po mom mišljenju,
ultra vires člana 21, paragrafa (d) i (e) Statuta, koji
optuženom daju pravo da određuje i vodi svoju odbranu, bilo
lično, bilo putem branioca, te da unakrsno ispituje svedoke optužbe.
To ne bi bilo pravilno tumačenje tog pravila koje valja tumačiti
u skladu s odredbama člana 21 Statuta. Po mom mišljenju, odluku
Veća ne treba tumačiti tako da se njome podržava takvo
tumačenje.
III. Specifični faktori koji naglašavaju
potrebu za unakrsnim ispitivanjem
(a) U nekim slučajevima, transkript iskaza je jedini ili
glavni dokaz o incidentu na koji se odnosi
-
Jedan od faktora koji se u pravilu 92 bis navode u prilog
prihvatanju dokaza u obliku pismene izjave ili transkripta jeste da
taj dokaz ima "kumulativan karakter, jer će o sličnim
činjenicama usmeno svedočiti, ili su to već učinili,
drugi svedoci."
-
Nije mi poznata nijedna odluka Pretresnog ili Žalbenog veća
u kojoj je razmatrano značenje koje treba dati izrazu "slične
činjenice". Da li se on ograničava na konkretan incident
u opštini na koju se transkript odnosi ili, šire, obuhvata
dokaze o drugim zločinima počinjenim u državi ili u
opštini, koji nisu nužno povezani s konkretnim incidentom
na koji se transkript odnosi? U svakom slučaju, ovo Veće
široko tumači navedeni izraz. Zaključujući da
su transkripti prihvatljivi, Veće je utvrdilo da su "dokazi
kumulativnog karaktera i odnose sa na preuzimanje vlasti u opštinama
Bosne i Hercegovine od strane srpskih snaga; na tu temu, tj. preuzimanje
vlasti u opštinama Bosne i Hercegovine, već je dato više
usmenih iskaza."[52] Ovde treba
zapaziti da su dokazi kumulativni u širem smislu, odnosno da
se radi o dokazima o drugim zločinima koji su počinjeni
ne konkretno u opštini Foča, nego u drugim opštinama
širom Bosne i Hercegovine.
-
Ja sam se saglasio s tom odlukom. Međutim, u slučajevima
kada su dokazi u obliku transkripta kumulativni u širem smislu,
ali nisu kumulativni s obzirom na incident na koji se odnose, tako
da predstavljaju jedini ili glavni dokaz o tom incidentu, postoji
uverljiv razlog da se dopusti unakrsno ispitivanje. To zbog toga što
bi bez unakrsnog ispitivanja Pretresno veće bilo primorano da
utvrdi da li je optužba dokazala svoju tezu u odnosu na taj incident
na osnovu dokaza koji nije proveren u unakrsnom ispitivanju od strane
optuženog u tekućem suđenju, kada je to jedini ili
glavni dokaz o tom incidentu. To proizvodi čudan rezultat da
je optuženi tako izložen mogućnosti da Pretresno vijeće
presudi da je optužba dokazala svoju tezu iako on nije imao priliku
da ga unakrsno ispita o jedinom ili glavnom dokazu koji predstavlja
osnov za takvo presuđenje. Takvo presuđenje, bilo samo po
sebi, ili uzeto zajedno sa drugim dokazima, moglo bi tada biti uzeto
kao osnov za utvrđivanje krivice.
-
Neki pravni sistemi dopuštaju donošenje osuđujuće
presude na osnovu dokaza koji uključuju svjedočenja ili
izjave koje ne podležu unakrsnom ispitivanju. Ali kada se tako
čini, izjava o kojoj nije sprovedeno unakrsno ispitivanje ne
može biti jedini ili glavni osnov za osuđujuću presudu.
Tako je Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud)
zaključio da postoji kršenje prava optuženog na pravično
suđenje i na unakrsno ispitivanje na osnovu člana 6, stav
(1) i člana 6 stav (3) (d) (e) Konvencije u okolnostima kada
na suđenju nije bilo unakrsnog ispitivanja o izjavama datim u
ranijim postupcima kada one predstavljaju jedini ili odlučujući
osnov za osuđujuću presudu.[53] Ovaj princip
je očigledan u nekim od deset predmeta koji se citiraju u Galiću[54] i koje
se navode u Odluci;[55] u osam navedenih slučajeva Sud je
odlučio u prilog podnosilaca tužbi; tj. zaključio je
da je došlo do povrede prava na pravično suđenje na
osnovu člana 6(1) i prava na unakrsno ispitivanje na osnovu člana
6(3)(d) zbog toga što optuženi nije imao adekvatnu i primerenu
mogućnost da ospori izjavu i ispita njenog davaoca, bilo u vreme
kada je svedok davao izjavu bilo u nekoj kasnijoj fazi postupka.[56]
Uopšte uzevši, ti predmeti su značajni zbog toga što
svi oni ukazuju na značaj koji Evropski sud pridaje potrebi da
se obezbedi da optuženi ima adekvatnu i primerenu mogućnost
da osporava dokaze optužbe. U ovom slučaju, za optuženog
se može reći da nije imao adekvatnu i primerenu mogućnost
da osporava iskaze svedoka sadržane u transkriptima.
-
Iz prakse Evropskog suda mogu se izvesti sledeći principi koji
se odnose na pravo optuženog "da ispita svedoke koji ga
terete ili da se oni u njegovo ime ispitaju" na osnovu člana
6 stav 3(d) Evropske konvencije o ljudskim pravima:
(i) pravo optuženog da ispita svedoke koji ga terete ili da
se oni u njegovo ime ispitaju samo je jedan element opšteg
prava optuženog na pravično suđenje u skladu sa članom
6 stav 1;
(ii) u principu, svi dokazi moraju se izvesti u prisustvu optuženog
na javnom pretresu u svrhu rasprave u kontradiktornom postupku;[57]
(iii) korišćenje izjava bez usmenog svedočenja nije
samo po sebi inkompatibilno sa članom 6, stav 1 i 3 (d), ali
mora biti u skladu sa pravima odbrane;[58]
(iv) uopšte uzevši, donošenje presude koja bi isključivo
ili u odlučujućoj meri bila zasnovana na izjavama koje
optuženi nije imao mogućnost da osporava ne bi bila u
skladu s navedenim pravima.[59]
-
U tački 3 Optužnice optuženi se tereti za progone
na političkoj, rasnoj ili verskoj osnovi, zločin protiv
čovečnosti, kažnjiv na osnovu članova 5(h), 7(1)
i 7(3) Statuta. U paragrafu 33 Optužnice navodi se da su se progoni
događali na četrdeset šest teritorija među kojima
je i teritorija Foče. U paragrafu 35 navodi se, ali ne taksativno,
jedanaest načina na koje su vršeni progoni; u potparagrafu
(e) navodi se sledeće "okrutno i nečovečno postupanje
prema bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima i drugim nesrpskim
civilima tokom i nakon preuzimanja vlasti u gorenavedenim opštinama.
To nečovečno postupanje uključivalo je, ali nije bilo
ograničeno na seksualno nasilje, mučenje, fizičko i
psihičko zlostavljanje i prisiljavanje na život u nehumanim
životnim uslovima."
-
Svedokinje B-1542 i B-1543 dale su iskaze u predmetu Kunarac.17· One su bile podvrgnute višestrukom
seksualnom zlostavljanju. U tom predmetu, Kunarac i druga dvojica
optuženih terećeni su za silovanje ove dve svedokinje kao
zločin protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja
ratovanja. Reč je o opštini Foča. Međutim, jedini
dokazi o seksualnom nasilju u toj opštini potiču iz transkripata
iskaza svedokinja B-1542 i B-1543.
-
Naravno, sasvim je moguće da Pretresno veće optuženog
proglasi krivim za zločin progona koji se tereti u tački
3 bez pozivanja na dokaze o seksualnom nasilju nad svedokinjama B-1542
i B-1543. Krivica može da se utvrdi na osnovu dokaza u vezi sa
načinima počinjenja progona navedenim u paragrafu 35 Optužnice,
uključujući dokaze koji se odnose na druge opštine
osim Foče. U stvari, Veće bi čak moglo da zaključi
kako je teza optužbe o okrutnom i nečovečnom postupanju
na osnovu paragrafa 35 (e) dokazana i bez pozivanja na dokaze u vezi
sa seksualnim nasiljem. Ali u onoj meri u kojoj Veće bude moralo
da razmotri da li je teza optužbe izvedena kada je reč o
seksualnom nasilju kao elementu nečovečnog postupanja, jednog
od načina na koji je zločin progona navodno počinjen,
Veće će to morati učiniti isključivo ili uglavnom
na osnovu iskaza B-1542 i B-1543, u okolnostima u kojima ti iskazi
nisu bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju od strane optuženog
u ovom predmetu. Drugim rečima, optuženi može biti
osuđen za progone kao zločin protiv čovečnosti
po više osnova, uključujući nečovečno postupanje
u obliku seksualnog nasilja u Foči, kada je jedini ili glavni
dokaz o tom seksualnom nasilju iskaz dveju žrtava silovanja koji
nije proveren na ovom suđenju unakrsnim ispitivanjem.
-
Po mom mišljenju, u takvim okolnostima bilo bi opasno izvesti
zaključak da je optužba dokazala tezu kojom tereti optuženog
u odnosu na navode o seksualnom nasilju u Foči, zbog toga što
bi se Veće u krajnjoj liniji pouzdalo u transkript unakrsnog
ispitivanja u ranijem predmetu kao jedini ili glavni osnov za utvrđivanje
krivice; ukoliko je to tako, mora se postaviti pitanje da li je transkript
trebalo uopšte prihvatiti bez davanja mogućnosti optuženom
da unakrsno ispita svedoke čiji je raniji iskaz preuzet putem
transkripta.
-
Treba pojasniti da ova poenta nema nikakve veze sa pitanjem potkrepljivanja
dokaza u slučajevima seksualnog nasilja. Pravilo 96 predviđa
da u slučajevima seksualnog nasilja, nije obavezno potkrepljivanje
svedočenja žrtava. Poenta nije u tome da iskazi B-1542 i
B-1543 treba da se potkrepljuju nego da bi trebalo, budući da
su jedini ili glavni dokaz o seksualnom nasilju u Foči, da se
podvrgnu unkarsnom ispitivanju od strane optuženog. Prema autoritativnim
mišljenjima iz prakse Evropskog suda,[60]
ukoliko bi Veće zaključilo da je optužba dokazala svoju
tezu o seksualnom nasilju u Foči, došlo bi do kršenja
statutarnog prava optuženog na pravično suđenje i prava
na unakrsno ispitivanje svedoka optužbe jer bi se takav zaključak,
ako ne isključivo onda u odlučujućoj meri, zasnivao
na transkriptu svedočenja u okolnostima u kojima optuženi
nije imao mogućnost da unakrsno ispita svedoke čiji su raniji
iskazi preuzeti putem transkripta.
-
Sada prelazim na pitanje traume kojoj bi dve žrtve silovanja
bile izložene kada bi bile po drugi put podvrgnute unakrsnom
ispitivanju. Rešenje za taj problem sastoji se u tome da se te
svedokinje uopšte ne pozivaju na ovo suđenje, budući
da, ako se pozovu, onda bi u interesu pravičnosti prema optuženom
njemu trebalo omogućiti da ih unakrsno ispita ukoliko to želi.
-
Seksualno nasilje nad ovim svedokinjama već je raspravljeno
na sudu u predmetu Kunarac koji je okončan donošenjem
osuđujuće presude protiv Kunarca i dvojice drugih,[61]
koji su bili lično optuženi za njihovo silovanje. Zar ovo
nije baš prava prilika da se tužilac posluži svojim
diskrecionim ovlašćenjem i odluči da ih ne podvrgava
traumi drugog suđenja? Po mom mišljenju, jeste.
- Sve uviđavne i razumne osobe moraju da pokažu saosećanje
za traume koje žrtve seksualnog zlostavljanja doživljavaju
dok pred sudom svedoče o svojim mukama. Ali, pri odvagivanju interesa
optuženog u odnosu na interese žrtava, Statut predviđa
hijerarhijsku strukturu koja garantuje da se zaštita žrtava
i svedoka ne postiže na štetu prava optuženog. Član
20, stav 1 Statuta predviđa da "Pretresna veća moraju
da obezbede da suđenje bude pravično i ekspeditivno, te da
se postupak vodi u skladu s pravilima o postupku i dokazima uz puno
poštovanje prava optuženog i dužnu brigu o
zaštiti žrtava i svedoka" (naglasak moj). Podvučeni
izrazi, koje je komentarisao sudija Hunt,[62] jasno ukazuju na to da
mere za zaštitu žrtava i svedoka ne smeju da ugroze prava
optuženog.
(b) Optuženi je pokazao da je unakrsno ispitivanje opravdano
po više osnova
-
Praksa je Međunarodnog suda da unakrsno ispitivanje svedoka
čiji se iskaz prilaže u vidu transkripta treba omogućiti
u slučajevima kada se iskaz iz transkripta odnosi na pitanja
koja su sporna između strana u postupku. U predmetu Sikirica
ovo Pretresno veće je zaključilo da unakrsno ispitivanje
treba dopustiti u slučajevima kada se iskaz odnosi na neki ključni
element dokaza optužbe,[63] a u ovom
istom predmetu, Veće je zaključilo da unakrsno ispitivanje
treba da se dopusti tamo gde se iskaz odnosi na neko sporno pitanje
između strana u postupku.[64]
-
Kada sam optuženi izjavi da je određeno pitanje sporno
njegove reči treba ozbiljno uzeti, izuzev ako bi to bilo očigledno
nerazumno, jer njegovo je pravo da odlučuje o strategiji svoje
odbrane u odgovoru na dokaze optužbe –pravo koje je, kao
što smo videli, u suštini ličnog karaktera.[65] Po mom
mišljenju, prag za utvrđivanje da li je neko pitanje takvog
karaktera da iziskuje unakrsno ispitivanje svedoka čiji iskaz
je preuzet putem transkripta ne bi trebalo da bude nepotrebno visok,
budući da optuženi ima pravo da utvrdi strategiju svoje
odbrane i da vodi sopstvenu odbranu; kada bi se taj prag postavio
nepotrebno visoko, to bi dovelo do kršenja njegovog prava, što
bi za posledicu imalo to da se na optuženog prebacuje teret ubeđivanja
Veća u opravdanost unakrsnog ispitivanja. To je u stvari bila
tvrdnja optužbe[66] koju sam ja već
odbacio.
-
Optuženi od početka ovog suđenja tvrdi da je sve
sporno. Čak i ako jeste razumno da se smatra da je takav stav
neodrživ ili neverovatan, postoji dovoljno osnova za zaključak
da je on, u konkretnim okolnostima u kojima je Zahtev podnet, pokazao
da postoji potreba da se unakrsno ispitaju svedoci čiji su iskazi
preuzeti putem transkripta.
- Sledećim svojim izjavama optuženi osporava tvrdnju da je
interes optuženog u ranijem predmetu identičan njegovom interesu,
te tvrdi da unakrsno ispitivanje na ranijem suđenju nije bilo adekvatno
i generalno osporava dokaze u obliku transkripata:
(i) "Nije pitanje da li je obavljeno unakrsno ispitivanje,
to je potpuna zamena teza, nego je pitanje kako je obavljeno i šta
se u kom slučaju htelo da dokazuje...",[67]
(ii) "…postoji potpuna različitost interesa lica
kojima je ovde presuđivano čije transkripte vi želite
da unesete, jer nije postojao njihov interes da se podrobnije bave
nekim pitanjima…",[68]
(iii) "...a da li je nešto bitno ili nije, vi morate
ostaviti meni da procenjujem. A bitno je sve, jer sve što se
događalo na prostorima nekadašnje Jugoslavije vi vezujete
za Srbiju, za njene institucije i za mene lično. Prema tome,
ni na kakav način ne možete da isključite nešto
zato što nije bitno...",[69]
(iv) "Sve je relevantno jer sve vezujete, čak i ta silovanja
koja može da napravi svaka pijana budala danas u Vašem
Londonu ili na Vašoj Jamajci, gospodine Robinson, ili bilo
gde drugo, pa sigurno nećete izvesti šefa države
pred sud zbog toga što je neki kriminalac izvršio neki
zločin ili napravio neko silovanje...",[70]
(v) "... ni Srbija ni ja nemamo nikakve veze s tim [optužbama]",[71]
(vi) "Mislim da ću osporiti i činjenicu ako dođem
do podatka da je iskaz svedoka lažan gospodine Robinson. Jer
ovde ima veoma veliki broj lažnih svedoka..."[72]
-
U pasusu (ii) on tvrdi da postoji razlika između njega i optuženih
u drugim predmetima i sugeriše da unakrsno ispitivanje možda
nije bilo dovoljno detaljno. U pasusima (iii) i (iv) on praktično
navodi da je sve sporno, a posebno u pasusima (iv) i (v) on navodi,
kao što je tvrdio i kada je reč o drugim žrtvama silovanja,[73]
da su počinioci kriminalci za koje on ne snosi odgovornost. Bilo
bi pogrešno da se ovom pitanju uskrati status spornog pitanja
iz razloga što takva strategija odbrane nije održiva ili
uverljiva. Unakrsno ispitivanje od strane optuženog omogućilo
bi Veću da donese zaključak o takvoj odbrani, što je
relevantno za pitanje komandne odgovornosti na osnovu člana 7(3)
Statuta, kojom se optuženi tereti u paragrafima od 27 do 31 optužnice.
Kako je ranije navedeno,[74] prag za utvrđivanje
da li je optuženi postavio navedeno pitanje kao sporno, tako
da bi to iziskivalo unakrsno ispitivanje, ne može biti veoma
visok; inače bi na optuženom počivao teret da uveri
Veće kako postoji sporno pitanje za unakrsno ispitivanje. To
bi predstavljalo povredu njegovog prava da se brani, da utvrđuje
i da izvodi svoje dokaze. U odlomku (vi) on navodi da će možda
osporavati i činjenicu silovanja i identitet i status počinilaca.
-
Argumet optuženog u drugom pasusu o tome da postoji razlika
interesa između njega i drugih optuženih zaslužuje
komentar.
-
Problematična karakteristika režima prihvatanja transkripata
jeste to da Pretresno veće izvodi zaključak o adekvatnosti
unakrsnog ispitivanja na ranijem suđenju kao osnov za uskraćivanje
unakrsnog ispitivanja u ovom. To se obično čini tako da
se utvrdi da postoji zajednički interes između optuženog
u ranijem predmetu i optuženog na tekućem suđenju,
nakon čega sledi provera unakrsnog ispitivanja iz ranijeg predmeta.
U ovom predmetu, navodi se da optuženi Milošević i
optuženi u predmetu iz kojeg potiče šest transkripata
imaju zajednički interes, tj. da pobijaju i ospore dokaze o preuzimanju
vlasti u Foči, te da dovode u pitanje kredibilitet svedoka.[75]
-
Pre svega, okolnosti moraju biti doista izuzetne da bi postojao
apsolutni identitet i zajednica interesa između saoptuženih
na suđenju, koji se terete za ista krivična dela počinjena
u sličnim okolnostima, ili između optuženog u jednom
suđenju i drugog optuženog u kasnijem suđenju koji
se tereti za slično krivično delo počinjeno u istim
okolnostima kao i ono prvo. Svaki optuženi i svaki predmet imaju
poseban i jedinstven karakter; zato je teško zaključiti
da postoje zajednički interesi između optuženog u jednom
predmetu i drugog optuženog u drugom, a pogotovo da postoji takvo
jedinstvo interesa da je unakrsno ispitivanje u ime jednog optuženog
u nekom predmetu adekvatno u tolikoj meri da bi unakrsno ispitivanje
u ime drugog optuženog u kasnijem predmetu moglo da se izostavi.
-
Pored toga, u ovom predmetu, u onoj meri u kojoj je reč o žrtvama
silovanja, teško je videti koji to zajednički interes imaju
optuženi Milošević, šef države i vrhovni
komandant vojske svoje države, i optuženi Kunarac, lokalni
komandant koji se, između ostalog, tereti da je lično silovao
žrtve tokom preuzimanja vlasti u Foči; Kunarac se takođe
teretio komandnom odgovornošću, ali je u pogledu te optužbe
oslobođen.[76] Treba
imati u vidu da su se sve optužbe protiv Kunarca odnosile na
seksualno nasilje, uključujući silovanja svedokinja čiji
su raniji iskazi preuzeti putem transkripta – silovanje i mučenje
kao zločini protiv čovečnosti i kršenja zakona
i običaja ratovanja; Kunarac je takođe bio terećen
i osuđen je za porobljavanje kao zločin protiv čovečnosti.[77] S druge strane, Milošević
nije optužen da je lično silovao ove dve svedokinje. On
se tereti individualnom krivičnom odgovornošću na osnovu
člana 7(1) Statuta,[78] a na osnovu člana 7(3) komandnom
odgovornošću[79] za ove
zločine. Činjenica da je Kunarac terećen za to što
je lično silovao svedokinje predstavlja značajnu razliku
između njegovog predmeta i Miloševićevog i pobija argument
da postoji jedinstvo interesa između njih dvojice. Ta razlika
nužno znači da će se u ta dva predmeta, Kunarac
i Milošević, teze optužbe razlikovati, kao
što će se međusobno razlikovati i teze odbrane; odnosno
da je razumno očekivati razlike između tih teza. Teza optužbe
protiv Kunarca kao silovatelja razlikovaće se od teze protiv
Miloševića koji se tereti individualnom odgovornošću
i komandnom odgovornošću. Dok će se Kunarac u svojoj
odbrani koncentrisati na osporavanje dokaza da je on lično počinio
silovanja,[80] Milošević će
nastojati da dokaže da nije imao nikakvu ulogu u planiranju i
pripremanju navodnog udruženog zločinačkog poduhvata,
niti u planiranju i vršenju silovanja i da nije ni znao niti
je bilo razloga da zna da će silovanja biti počinjena, odnosno
da nije propustio da preduzme nužne mere da spreči ili kazni
počinioce tih dela.
-
Pored toga, osporavanje od strane optuženog[81]
jedinstva interesa između optuženog Krnojelca i njega samog
takođe nije bez osnova. Teško je uočiti jedinstvo interesa
optuženog i Krnojelca, koji je bio upravnik mesnog zatvora (Kazneno
popravnog doma u Foči, odnosno KP doma) koji se tereti inter
alia za zatočavanje, nehumana dela, uključujući
navode o njegovoj ličnoj umešanosti u neke od zločina
(npr. premlaćivanje). Dok će Krnojelac možda biti zainteresovan
da negira te zločine, uključujući svoju umešanost
u premlaćivanje, glavni interes optuženog Miloševića
bio bi da pokaže da na osnovu člana 7(3) Statuta nije bio
odgovoran za one koji su počinili zločine u KP domu i da
nije bio učesnik ni u kakvom udruženom zločinačkom
poduhvatu u okviru kojeg su ti zločini počinjeni. Puka činjenica
da se dve osobe terete u vezi sa istim incidentom ne znači nužno
da su njihovi interesi identični na način da bi unakrsno
ispitivanje od strane jednog od njih nadomestilo unakrsno ispitivanje
od strane onog drugog.
-
Valjanost zaključka da je unakrsno ispitivanje od strane Krnojelca
adekvatna zamena za unakrsno ispitivanje od strane Miloševića
može se proveriti na sledeći način: da su Krnojelac
i Milošević bili zajednički terećeni za zločine
koji se navode u optužnicama koje su protiv njih podignute i
da im je zajedno suđeno, i da je najpre sprovedeno unakrsno ispitivanje
svedoka iz transkripata od strane Krnojelca, da li bi bilo ispravno
lišiti optuženog Miloševića prava na unakrsno
ispitivanje tih svedoka na osnovu toga što je unakrsno ispitivanje
od strane Krnojelca bilo adekvatno? Po mom mišljenju, odgovor
na to pitanje je negativan.
- Utvrditi da je unakrsno ispitivanje u ranijem predmetu adekvatna
zamena za unakrsno ispitivanje u kasnijem predmetu nije lako izvodivo
i, po mom mišljenju, nije nešto što se može učiniti
sa velikom sigurnošću; ukoliko postoji sumnja u vezi s tim
pitanjem, ona treba da se otkloni tako što će se optuženom
omogućiti da iskoristi svoje pravo na unakrsno ispitivanje.
IV. Zaključci
-
Sporost kojom se odvijaju suđenja učinila je ekspeditivnost
postupka glavnim pitanjem sa kojim se suočava Međunarodni
sud. U iznalaženju mera kojima se ubrzava postupak, Međunarodni
sud se više oslanja na inkvizitorski sistem kontinentalnog prava
nego na akuzatorski sistem anglosaksonskog prava. Glavni razlozi za
to su, uopšte uzevši, to što sudija ima aktivniju ulogu
u inkvizitorskom sistemu, a pravila za prihvatanje dokaza su u tom
sistemu elastičnija.
-
Ipak, sistem koji je uspostavljen Statutom i Pravilnikom i dalje
je u osnovi akuzatorski i kontradiktoran. To je uglavnom posledica
odredbe člana 16 Statuta o nezavisnosti tužioca, koji je
odgovoran za istragu i krivično gonjenje i odredbi pravila 84
("Uvodna izlaganja"), pravila 85 ("Izvođenje dokaza")
i pravila 86 ("Završna reč"), koja predviđaju
odvojene uloge optužbe i odbrane.
-
Pravilo 92 bis spada u najambicioznije i najdalekosežnije
mere usvojene radi veće ekspeditivnosti postupka. Iako je to
pravilo samo po sebi intra vires Statuta, postoje okolnosti
u kojima, ako se ne povede računa, njegova primena može
dovesti do tvrdnji da on nije u skladu sa Statutom. Primer za to je
slučaj o kojem je ovde reč i koji se odnosi na vršenje
diskrecionog ovlašćenja na osnovu pravila 92 bis
(E).
-
Ovlašćenje Pretresnog veća da odluči da li unakrsno
ispitivanje iz ranijeg predmeta predstavlja adekvatnu zamenu za unakrsno
ispitivanje u tekućem predmetu tako da ovo potonje nije ni potrebno
provoditi, po mom mišljenju, nepotrebno zadire u pravo optuženog
da odlučuje o sopstvenoj odbrani u sistemu, koji uprkos inovatnivnih
procedura preuzetih iz inkvizitorskog sistema kontinentalnog prava,
ostaje u suštini akuzatorski. Nametljivost takve uloge mogla
bi poremetiti ravnotežu između dva pravna sistema na kojima
je izgrađen pravni sistem sui generis Međunarodnog
suda.
-
Koliko je meni poznato, ne postoji presedan ni u jednom nacionalnom
pravnom sistemu na osnovu kojeg bi se optuženi opterećivao
unakrsnim ispitivanjem sa ranijeg suđenja u pripremi kojeg nije
imao nikakvu ulogu. Treba imati u vidu da se predmeti iz prakse Evropskog
suda ne bave ovim pitanjem: oni se odnose na pravo optuženog
da unakrsno ispituje u vezi sa izjavama čiji se davalac nije
pojavio na suđenju.
-
Međunarodni karakter ovog Suda se često koristi kao objašnjenje
za odstupanje od procedura predviđenih u nacionalnim pravnim
sistemima. Ali ako se ne želi da optuženi pred ovim Međunarodnim
sudom bude u gorem položaju nego optuženi pred nacionalnim
sudovima, od imperativne važnosti je da se ova odstupanja ili
prilagođavanja vrše samo onda kada je to razumno; ona moraju
proizlaziti iz tumačenja Statuta na osnovu opšteg pravila
o tumačenju predviđenog članom 31 Bečke konvencije
o pravu međunarodnih ugovora. To bi naravno podrazumevalo uzimanje
u obzir konteksta u kojem deluje Međunarodni sud.
-
Standard pravičnosti suđenja koji nalaže Međunarodni
pakt o građanskim i političkim pravima, Statut Međunarodnog
suda i temeljni instrumenti o ljudskim pravima je univerzalan;[82]
pravičnost suđenja pred MKSJ-om mora biti univerzalnog a
ne partikularnog karaktera.
- Ukratko, razlozi zbog kojih se ne slažem s mišljenjem većine
su sledeći:
(i) nametanje optuženom u tekućem predmetu unakrsnog
ispitivanja iz ranijeg predmeta zadire u statutarno pravo optuženog
da odlučuje o svojoj odbrani; iz tog razloga, prilikom razmatranja
zahteva za prihvatanje transkripata pretresna veća treba da
se radije opredele da dozvole unakrsno ispitivanje, uz izuzetke
koji se navode u paragrafu 9 gore.
(ii) uopšte uzevši, nije kompatibilno sa pravima odbrane
da se izrekne osuđujuća presuda koja bi isključivo
ili u odlučujućoj meri bila zasnovana na takvim izjavama,
a da prethodno nije bila data mogućnost pobijanja iskaza svedoka,[83]
(iii) u konkretnim okolnostima u kojima se nalaze žrtve silovanja,
transkript njihovog iskaza je jedini ili glavni dokaz o seksualnom
nasilju u opštini Foča. Time se otvara mogućnost,
koja je nužno neprihvatljiva, da Pretresno veće izvede
zaključak da je optužba dokazala svoju tezu u odnosu na
taj deo Optužnice premda optuženi o tim iskazima nije
obavio unakrsno ispitivanje. Iako se dokazima u obliku transkripta
promoviše ekspeditivnost, ona se isto tako može postići
odlukom tužioca da u kasnijem predmetu ne izvodi ponovo iskaze
svedoka iz ranijeg predmeta zbog toga što je incident na koji
se odnosi iskaz iz transkripta već jednom raspravljen pred
sudom. Iako ne tvrdim da bi to bilo primereno u svakom slučaju,
duboko sam uveren da u određenim slučajevima tako valja
postupiti, ne primer, kada se radi o transkriptima iskaza dveju
žrtava silovanja o kojem je spor okončan izricanjem osuđujuće
presude licima koja su bila lično optužena da su to silovanje
počinila.
(iv) u konkretnim okolnostima ovog predmeta, unakrsno ispitivanje
je neophodno zbog toga što ne postoji jedinstvo interesa ovog
optuženog i drugih optuženih u ranijim predmetima, naročito
onima koji se odnose na žrtve silovanja; ako je to tako, osnov
za zaključak da je unakrsno ispitivanje u ranijem predmetu
bilo adekvatno nije solidan; optuženi je osporio dokaze u obliku
transkripta, a naročito svoju odgovornost na osnovu člana
7(3) u vezi sa optužbama za silovanje protiv Kunarca i saoptuženih
u njegovom predmetu.
(v) faktori koji pretežu na drugu stranu: (a) dokazi se ne
odnose na dela i ponašanje optuženog; (b) činjenica
da je unakrsno ispitivanje istih svedoka obavljeno tokom ranijih
suđenja i (c) ovlašćenje Veća da dokaze ocenjuje
po sopstvenom nahođenju, nisu dovoljno uverljivi da bi ispravili
nepravičnost prema optuženom prouzrokovanu nemogućnošću
da unakrsno ispita svedoke čiji iskazi su preuzeti putem transkripta.
(vi) u svakom slučaju, odluka da se ne koristi diskreciono
ovlašćenje na osnovu pravila 92 bis (E) kako bi
se dopustilo unakrsno ispitivanje svedoka čiji iskazi su preuzeti
putem transkripta, ima za posledicu proceduru kojom se postiže
ekspeditivnost na uštrb pravičnosti, što je u suprotnosti
sa članovima 20 i 21 Statuta.
Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu
je merodavan engleski tekst.
|
/potpis na originalu/
|
|
Patrick Robinson
|
|
|
Dana 30. juna 2003.
|
|
U Hagu,
|
|
Holandija
|
[pečat Međunarodnog suda]
|
[1]
Tužilac protiv Krnojelca, predmet br. IT-97-25-T; Tužilac
protiv Kunarca i drugih, predmet br. IT-96-23-T i IT-96-23/1-T.
[2]
Tužilac protiv Naletilića i Martinovića, "Odluka
po najavi tužioca o namjeri da se ponude transkripti u skladu sa
pravilom 92 bis (D)", predmet br. IT-98-34-PT, 9. jul 2001.
(u daljem tekstu: Odluka u predmetu Naletilić i Martinović).
Par. 7.
[3]
Tužilac protiv Galića, "Odluka po interlokutornoj
žalbi u vezi sa pravilom 92 bis (C), predmet IT-98-29-AR73.2,
7. jun 2002. (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Galić).
[4]
Tužilac protiv Miloševića, IT-02-54-T, Odluka po
zahtevu optužbe za prihvatanje pismenih izjava na osnovu pravila
92 bis, 21. mart 2002. (u daljem tekstu: Odluka u vezi s Kosovom
u predmetu Milošević).
[5]
Ibid, par. 22. Ova formulacija je odobrena u Odluci u predmetu
Galić, fusnota 28.
[6]
Odluka u predmetu Galić, par. 9, koja se odnosi na prihvatanje
izjava svjedoka na osnovu pravila 92 bis (A), ali se isti princip
primjenjuje na prihvatanje transkripata iskaza na osnovu pravila 92 bis
(D).
[7]
Odluka u predmetu Galić, par. 10.
[8]
Tužilac protiv Tadića, Presuda, predmet br. IT-94-1-A,
par. 220; Tužilac protiv Brđanina i Talića, Odluka
o formi dodatno izmijenjene optužnice i zahtjevu Tužilaštva
za izmjenu optužnice, predmet. br. IT-99-36-PT, 26. jun 2001, par
31.
[9]
Odluka u predmetu Galić, par. 11.
[10]
Odluka u predmetu Galić, par. 13. Fusnote ispuštene.
[11]
Transkript usmenog ročišta, 28. april 2003, str. (u daljem tekstu:
T.) 19592.
[12]
T. 19598.
[13]
T. 19600.
[14]
T. 19615.
[15]
Opservacije amici, par. 13.
[16]
Ibid, par. 16(a) i (d).
[17]
T. 19605-19606.
[18]
Odluka u predmetu Galić, par. 12. Fusnote su izostavljene.
Napominjemo, međutim, da u fusnoti 34 te Odluke Žalbeno veće
navodi sledeće: "Prihvatanje pismenih izjava nekog svjedoka
umjesto njegovog usmenog iskaza u sklopu glavnog ispitivanja ne kosi se
sa članom 21.4(e) Statuta Međunarodnog suda", a u prilog
tome navodi se član 6(3)(d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda i niz odluka Evropskog suda za ljudska prava.
[19]
Vidi Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, "Odluka
po žalbi u vezi s izjavom preminulog svjedoka", predmet br.
IT-95-14/2-AR73.5, 21. juli 2000. i "Odluka po žalbi na uvrštenje
u spis sedam pismenih iskaza pod zakletvom i jednog formalnog iskaza",
predmet br. IT-95-14/2-AR73.6, 18. septembar 2000.
[20]
Odluka u predmetu Galić, par. 16.
[21]
T. 19593.
[22]
T. 19598.
[23]
Opservacije amici, par. 16.
[24]
T. 19616.
[25]
Zahtev optužbe, par. 21.
[26]
Ibid, par. 21.
[27]
T. 19593
[28]
T. 19600.
[29]
Broj stranica transkripata glavnog i unakrsnog ispitivanja bio je sledeći:
B-1121 (Krnojelac – 150 stranica glavnog i 79 stranica unakrsnog
ispitivanja); B-1537 (Krnojelac - 69 stranica glavnog i 19 stranica
unakrsnog ispitivanja); B-1538 (Krnojelac – 122 stranice
glavnog i 46 stranica unakrsnog ispitivanja); B-1540 (Krnojelac
– 64 stranice glavnog i 25 stranica unakrsnog ispitivanja); B-1542
(Kunarac – 131 stranica glavnog i 56 stranica unakrsnog ispitivanja);
i B-1543 (Kunarac – 67 stranica glavnog i 102 stranice unakrsnog
ispitivanja).
[30]
Kako se navodi u Aneksu A Zahteva optužbe, osim u slučaju B-1537
(T. 2416-2419); B-1538 (T. 4151 i dalje), te B-1542 (T. 1501 i dalje).
[31]
Aneks A Zahteva optužbe.
[32]
Ibid.
[33]
Tužilac protiv Sikirice i drugih, "Odluka po molbi optužbe
da se transkripti uvrste u dokaze u skladu sa pravilom 92 bis",
predmet br. IT-95-8-T, 23. maj 2001., par. 4.
[34]
Tužilac protiv Miloševića, IT-02-54-T, "Odluka
po zahtevu optužbe za prihvatanje pismenih izjava na osnovu pravila
92 bis", 21. mart 2002, par. 24-5.
[35]
Odluka u predmetu Galić, par. 13.
[36]
Tužilac protiv Aleksovskog, "Odluka po žalbi tužitelja
u vezi s prihvatljivošću dokaza", predmet. br. IT-95-95-14/1-AR73,
16. februara 1999, par. 25.
[37]
Supra, fusnota 29.
[38]
T.15592-15593.
[39]
T.15608-15609.
[40]
Tužilac protiv Tadića, "Odluka po zahtevu optužbe
za zaštitne mere za svedoka R", predmet br. IT-94-1-T, 31. jul
1996, str. 4.
[41]
Ibid.
[42]
Vidi, na primer, Tužilac protiv Tadića, "Odluka
po zahtevu optužbe kojim se traže zaštitne mere za žrtve
i svedoke", predmet br. IT-94-1-T, 10. avgust 1995. (u daljem tekstu:
Odluka u predmetu Tadić), par. 215; Tužilac protiv
Brđanina i Talića, "Odluka po zahtjevu optužbe
za zaštitne mjere", predmet br. IT-99-36-PT (u daljem tekstu:
Odluka u predmetu Brđanin), 3. jul 2000, par. 20.
[43] Vidi,
npr. Tužilac protiv Sikirice i drugih, "Odluka po molbi
optužbe da se transkripti uvrste u dokaze u skladu sa pravilom 92
bis", predmet br. IT-95-8-T, 23. maj 2001. (u daljem tekstu:
Odluka u predmetu Sikirica); Tužilac protiv Miloševića,
"Odluka po zahtevu optužbe za prihvatanje pismenih izjava na
osnovu pravila 92 bis", predmet br. IT-02-54, 21. mart 2002.
(u daljem tekstu: Prva odluka u predmetu Milošević);
Tužilac protiv Miloševića, Odluka po zahtevu optužbe
za prihvatanje transkripata umestu usmenog svedočenja na osnovu pravila
92bis(D), predmet br. IT-02-54-T, 27. mart 2003.
[44] Tužilac
protiv Slobodana Miloševića, "Obrazloženje odluke
po zahtevu optužbe u vezi sa dodelom branioca", predmet br.
IT-02-54-T, 4. april 2003.
[45] Ibid,
par. 20.
[46] Član
21 Statuta Međunarodnog suda ("Prava optuženog") predviđa
kako sledi:
"(1) Sva lica su pred Međunarodnim sudom ravnopravna
(2) Prilikom presuđivanja o optužbama protiv njega optuženi
ima pravo na pravično i javno suđenje, uz ograde predviđene
članom 22 Statuta.
(3) Optuženi se smatra nevinim dok mu se ne dokaže krivica
u skladu s odredbama ovog Statuta.
(4) Prilikom presuđivanja o svakoj optužbi protiv optuženog
u skladu s ovim Statutom, optuženi ima, s punom ravnopravnošću,
pravo na sledeća minimalna jemstva: (a) da, na jeziku koji razume,
pravovremeno i detaljno bude obavešten o prirodi i razlozima optužbi
protiv njega; (b) da ima odgovarajuće vreme i sredstva za pripremu
obrane i komunikaciju s pravnim zastupnikom po sopstvenom izboru; (c)
da mu se sudi bez nepotrebnog odgađanja; (d) da mu se sudi u njegovoj
prisutnosti i da se brani lično ili putem pravnog zastupnika po sopstvenom
izboru; da se, ako nema pravnog zastupnika, obavesti o tom pravu; te da
mu se, kad god to zahtevaju interesi pravde, dodeli pravni zastupnik,
a da pritom ne snosi troškove odbrane ako za to nema dovoljno sredstava;
(e) da ispita, ili da se u njegovo ime ispitaju svedoci koji ga terete,
kao i da se svedoci obrane dovedu i ispitaju pod istim uslovima kao i
svedoci koji ga terete; (f) da ima besplatnu pomoć prevodioca ako
ne razume ili ne govori jezik koji se koristi na Međunarodnom sudu;
(g) da ne bude primoran da svedoči protiv sebe ni da prizna krivicu."
[47] Faretta
v. California, 422 U.S. 806 (1975) (u daljem tekstu: Faretta),
str. 821-828.
[48] U ovom
slučaju, transkripti sadrže oko 600 stranica, pri čemu
se jedna polovina odnosi na unakrsno ispitivanje.
[49] Tužilac
protiv Galića, "Odluka po interlokutornoj žalbi u vezi
s pravilom 92 bis (C)", predmet br. IT-98-29-AR73.2, 7. jun
2002. (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Galić).
[50] Zahtev
optužbe za prihvatanje transkripata umesto usmenog svedočenja
u skladu sa pravilom 92 bis (D), 10. januar 2003. (u daljem tekstu:
Zahtev).
[51] Ibid,
par. 19.
[52] Odluka,
par. 26.
[53] Npr.
Kostovski v. Netherlands, Presuda od 20. novembra 1989, Serija A,
br. 166 (u daljem tekstu: Kostovski), par 44; Unterpertinger
v. Austria, Presuda od 24. novembra 1986, Serija A, br. 110 (u daljem
tekstu: Unterpertinger), par. 33; Lüdi v. Switzerland, Presuda
od 15. juna 1992, Serija A, br. 238 (u daljem tekstu: Lüdi), par.
47; Saïdi v. France, Presuda od 20. septembra 1993, Serija A, br.
261-C (u daljem tekstu: Saïdi), par. 44, Van Mechelen v. The
Netherlands, Presuda od 23. aprila 1997, Reports 1997-III (u daljem
tekstu: Van Mechelen), par. 63.
[54] Odluka
u predmetu Galić, fusnote 7 i 34 supra.
[55] Odluka,
fusnota 18.
[56] Npr.
Kostovski, fusnota 11 supra, par 42-45; Unterpertinger,
fusnota 11 supra, par. 31-33; Lüdi, fusnota 11 supra,
par. 47-50; Saïdi, fusnota 11 supra, par. 44; Van Mechelen,
fusnota 11 supra, par. 62-65; A M v. Italy, Presuda
od 14. decembra 1999, Reports 1999-IX, par. 26-28; Lucà v. Italy,
Presuda od 27. februara 2001, Reports 2001-II, par. 40-45.
[57] Npr.
Barberà, Messegué and Jabardo v. Spain, Presuda od 6. decembra 1988,
Serija A broj 146; Kostovski, par. 41.
[58] Nije u
suprotnosti sa stavom 3 (d) i stavom 1 da se kao dokazi koriste izjave
date u pretpretresnoj fazi ako je optuženom data: "adekvatna
i primerena mogućnost da osporava i ispituje svedoke koji ga terete,
bilo u vreme kada svedok daje izjavu ili u nekoj kasnijoj fazi postupka".
Kostovski, fusnota 11 supra, par. 41; Unterpertinger,
fusnota 11 supra, par. 31; Lüdi, fusnota 11 supra,
par. 47; Saïdi, fusnota 11 supra, par. 43-44.
[59] Npr,
u predmetu Unterpertinger, zaključeno je da je došlo
do povrede u slučaju kada je osuđujuća presuda za fizički
napad bila zasnovana uglavnom na pismenim izjavama lica koje je podnelo
tužbu, Unterpertinger, fusnota 11 supra, par. 33.
17 Tužilac protiv
Kunarca i drugih, predmet br. IT-96-23-T i IT-96-23/1-T.
[60] Par. 16,
supra.
[61] Tužilac
protiv Dragoljuba Kunarca i drugih, Presuda, predmet br. IT-96-23-T
& IT-96-23/1-T, 22. februar 2001. (u daljem tekstu: Presuda u predmetu
Kunarac).
[62] "Pažljivim
razmatranjem pitanja uravnoteženog razrešenja tenzije između
zaštite žrtava i svedoka i prava optuženog došlo se
[…] do zaključka da član 20.1 Statuta daje prvenstvo pravima
optuženog (zahtevajući “puno poštovanje” tih
prava), a potrebu da se zaštite žrtve i svedoci stavlja na drugo
mesto (zahtevajući da se njihovoj potrebi za zaštitom prida
“dužna pažnja”)." Vidi Tužilac protiv
Nikole Šainovića i Dragoljuba Ojdanića, "Suprotno
mišljenje sudije Davida Hunta o privremenom puštanju na slobodu",
predmet br. IT-99-37-AR65, 30. oktobar 2002, par. 73 (fusnote izostavljene).
Mišljenje je priloženo uz Odluku većine Žalbenog veća
po žalbi tužioca na odluku ovog Pretresnog veća kojom je
odobreno privremeno puštanje na slobodu Šainovića i Ojdanića
(Tužilac protiv Nikole Šainovića i Dragoljuba Ojdanića,
"Odluka po molbi Nikole i Dragoljuba Ojdanića za privremeno
puštanje na slobodu", predmet br. IT-99-37-PT, 16. jul 2002.)
[63] Sikirica,
fusnota 1 supra, par. 4.
[64] Prva odluka
u predmetu Milošević, fusnota 1 supra, par. 24-25.
[65] Faretta,
fusnota 5 supra.
[66] Zahtev,
fusnota 6 supra, par. 19.
[67] Transkript
(u daljem tekstu: T.), 19612.
[68] T., 19615.
[69] T. 19615-19616.
[70] T. 19616.
[71] Ibid.
[72] Radi se
o odgovoru na pitanje sudije Robinsona optuženom da on možda
ne želi da ispituje o činjenicama silovanja već o identitetu
onih koji su ih počinili. T. 19616.
[73] Tj., svedočenje
svedoka B-1405, T, str. 18221 – 18222.
[74] Par. 27
supra.
[75] Vidi supra,
Odluka većine, par. 41.
[76] Presuda
u predmetu Kunarac, fusnota 18 supra, par. 629.
[77] Ibid,
par. 745.
[78] Na osnovu
člana 7(1) Statuta, lice koje planira, podstakne, naredi, počini
ili na drugi način pomogne i podrži planiranje, pripremu ili
vršenje zločina sankcionisanih članovima od 2 do 5 Statuta
jeste individualno odgovoran za zločin.
[79] Prema
članu 7(3) Statuta, činjenica da je neko od dela navedenih u
članovima 2 do 5 ovog Statuta počinio podređeni ne oslobađa
njegovog nadređenog krivične odgovornosti ako je nadređeni
znao ili je bilo razloga da zna da se podređeni sprema da počini
takva dela ili da ih je već počinio, a nadređeni nije preduzeo
nužne i razumne mere da spreči takva dela ili kazni počinioce.
[80] Doista,
Kunarac je na suđenju osporio svoju identifikaciju. Predmet br. IT-96-23-T,
T, str. 1346-1355.
[81] Vidi drugi
pasus koji se citira u paragrafu 29 ovog Mišljenja.
[82] Član
1, paragraf 5 Bečke deklaracije i programa delovanja, koja je usvojena
na Svetskoj konferenciji o ljudskim pravima 25. juna 1993, predviđa
sledeće: "Sva ljudska prava su univerzalna, nedeljiva i međuzavisna
i međusobno povezana. Međunarodna zajednica mora tretirati ljudska
prava globalno na pravičan i ravnopravan način, na istoj osnovi
i sa istim akcentom. Iako se mora imati u vidu značaj nacionalnih
i regionalnih posebnosti i različitih istorijskih, kulturnih i verskih
konteksta, države su dužne, bez obzira na svoj politički,
ekonomski i kulturni sistem, da promovišu i štite ljudska prava
i osnovne slobode." UN. doc A/CONF. 157/23.
[83] Par. 16
supra.
|