PRED ŽALBENIM VIJEĆEM

U sastavu: 

sudac Antonio Cassese, predsjedavajući
sudac Adolphus Karibi-Whyte
sudac Haopei Li
sudac Ninian Stephen
sudac Lal Chand Vohrah

Tajnik: gđa Dorothee de Sampayo Garrido-Nijgh

Odluka od: 29. listopada 1997.

TUŽITELJ
protiv
TIHOMIRA BLAŠKIĆA


ODLUKA PO ZAHTJEVU REPUBLIKE HRVATSKE ZA PREISPITIVANJE ODLUKE RASPRAVNOG VIJEĆA II OD 18. SRPNJA 1997.


Tužiteljstvo:

gđa Louise Arbour, tužitelj
g. Mark Harmon
g. James Crawford

Republika Hrvatska:

veleposlanik Ivan Šimonović
g. Ivo Josipović
g. David B. Rivkin ml.
g. Lee A. Casey

Obrana Tihomira Blaškića

g. Russell Hayman
g. Anto Nobilo
 

I. UVOD

A. Pozadina

1. Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: "Međunarodni sud") dobilo je na razmatranje pitanje valjanosti naloga subpoena duces tecum koji je izdala sutkinja Gabrielle Kirk McDonald Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: "Hrvatska") i hrvatskom ministru obrane g. Gojku Šušku 15. siječnja 1997. Ovo se pitanje razmatra zato što je Hrvatska osporila Odluku Raspravnog vijeća II od 18. srpnja 1997. (u daljnjem tekstu: "Odluka o subpoeni")1 kojom se potvrđuje narečena subpoena duces tecum koju je izdala sutkinja McDonald, i Hrvatskoj nalaže da joj u roku od 30 dana udovolji. Hrvatska je osporila zakonsko pravo i ovlast Međunarodnog suda da izdaje takav prinudni nalog državama i visokim državnim dužnosnicima. Pravna pitanja o kojima se raspravljalo pred ovim Vijećem tiču se prava sudaca ili raspravnih vijeća Međunarodnog suda da izdaju naloge subpoena duces tecum općenito, te državama navlastito; prava sudaca odnosno raspravnih vijeća Međunarodnog suda da izdaju naloge subpoena duces tecum visokim državnim dužnosnicima i drugim pojedincima; odgovarajućih mjera koje se imaju poduzeti ako dođe do neudovoljenja takvim nalozima subpoena duces tecum; te drugih pitanja, među kojima je i pitanje interesa nacionalne sigurnosti suverenih država.

B. Dosadašnji postupak

2. U skladu sa zahtjevima ex parte Ureda tužitelja (u daljnjem tekstu: "Tužiteljstvo") od 10. siječnja 1997., sutkinja McDonald je 15. siječnja 1997. izdala naloge subpoena duces tecum Hrvatskoj i njenom ministru obrane, g. Šušku2, te Bosni i Hercegovini i kustosu Središnjeg arhiva bivšeg Ministarstva obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosna3. Zahtjevi za izdavanje naloga subpoena duces tecum podneseni su na razmatranje sutkinji McDonald, koja ih je izdala u svojstvu suca koji je potvrdio optužnicu protiv Tihomira Blaškića4.

3. U pismu upućenom 10. veljače 1997.5, Hrvatska je izrazila "svoju spremnost za punu suradnju pod uvjetima koji vrijede za sve države", no osporila je pravnu ovlast Međunarodnog suda da izdaje naloge subpoena duces tecum suverenim državama, te se usprotivila imenovanju visokog državnog dužnosnika u zahtjevu za pomoć upućenom sukladno članku 29 Statuta Međunarodnog suda (u daljnjem tekstu: "Statut").

4. Dana 14. veljače 1997. održano je ročište na kojem su se imale pojaviti osobe kojima je upućena subpoena duces tecum kako bi dale odgovore na pitanja u vezi predočenja dokumenata navedenih u subpoeni. Ročištu je prisustvovala predstavnica vlade Bosne i Hercegovine i objasnila je koji su koraci poduzeti kako bi se izvršio nalog subpoena duces tecum. Predstavnik Hrvatske nije se pojavio na ročištu, te je sutkinja McDonald izdala Nalog suca kojim se ima postići izvršenje naloga subpoenaduces tecum6 kojim se od Hrvatske i g. Šuška traži da predoče dokumente, ili, u slučaju neizvršenja, da se predstavnik Ministarstva obrane osobno pojavi pred sudom 19. veljače 1997. da objasni zašto nije udovoljeno nalogu.

5. Predstavnici kako Hrvatske, tako i Bosne i Hercegovine pojavili su se na ročištu održanom 19. veljače 1997. Dana 20. veljače 1997. sutkinja McDonald suspendirala je nalog subpoena duces tecum upućen Hrvatskoj i g. Šušku7 kako bi se stranama omogućilo da neformalno razriješe ovaj problem, te u svjetlu toga što je Hrvatska osporila ovlast Međunarodnog suda da izdaje takve subpoene. Hrvatska je nakon toga Tužiteljstvu predočila određene dokumente i izvijestila je Međunarodni sud da nastoji locirati druge dokumente.

Ročišta o nalogu subpoena duces tecum upućenom Bosni i Hercegovini, te kustosu Središnjeg arhiva održana su 24. i 28. veljače i 7. ožujka 1997.

6. Dana 28. veljače 1997. branitelji optuženog podnijeli su Zahtjev za izdavanje naloga subpoena duces tecum Bosni i Hercegovini, kojim se obvezuje na predočenje dokumenata koji optuženog oslobađaju od krivnje, te je zatim sastavljen Nalog koji obvezuje na predočenje dokumenata.8

7. Dana 7. ožujka 1997. sutkinja McDonald je izdala Nalog kojim je uputila sve strane da do 1. travnja 1997. dostave podneske o pitanjima koja se odnose na pravo sudaca ili raspravnih vijeća Međunarodnog suda da izdaju naloge subpoena duces tecum državama i visokim državnim dužnosnicima, te odgovarajućim mjerama za slučaj neudovoljenja9. Ročište je zakazano za 16. travnja 1997.

8. Budući da se radi o veoma važnim pitanjima, 14. ožujka 1997. sutkinja McDonald je naložila da se cijeli predmet podnese Raspravnom vijeću II kako bi ga razmotrilo cijelo vijeće, koje se sastojalo od nje kao predsjedavajuće sutkinje, sutkinje Elizabeth Odio Benito i suca Saada Saooda Jana10. Također je pozvala amici curiae da podnesu zahtjeve da im se dopusti podnošenje svojih podnesaka o gore navedenim pitanjima, sukladno pravilu 74 Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda (u daljnjem tekstu: "Pravilnik").

9. Tužiteljstvo je 20. ožujka 1997. podnijelo Zahtjev tužitelja glede pitanja o kojima će se raspravljati na ročištu 16. travnja 1997., a u svezi s nalozima subpoenaduces tecum, u kojem je zatražilo da se suze pitanja o kojima se ima raspravljati, te je 21. ožujka 1997. podnijelo Zahtjev za ponovno stavljanje na snagu naloga subpoena duces tecum. Hrvatska se usprotivila i jednom i drugom zahtjevu. Raspravno vijeće je 27. ožujka 1997. odbacilo oba zahtjeva Tužiteljstva11.

10. Bosna i Hercegovina dostavila je svoj Podnesak o zadanim pitanjima 25. ožujka 1997. Dana 1. travnja 1997. izdan je Nalog kojim se obrana poziva da dostavi podnesak, te da sudjeluje na ročištu gdje će se raspravljati o pitanjima koja se tiču naloga subpoena duces tecum12. Tužiteljstvo, ministar obrane Bosne i Hercegovine i Hrvatska dostavili su 1. travnja 1997. podneske o nalogu subpoena duces tecum. Hrvatska je 11. travnja 1997. odgovorila na Podnesak Tužiteljstva. Prije ročišta 16. travnja 1997. dostavljeni su, uz prethodno odobrenje, podnesci amici curiae, kako slijedi:

11. U svom pismu od 15. travnja 1997. g. Jelinić je u ime Hrvatske zatražio između ostalog i izuzeće sutkinje McDonald s ročišta zakazanog za 16. travnja 1997., budući da je ona "bila sudac koji je izdao nalog o kojem će se ovdje raspravljati". Dana 16. travnja 197. sastao se Kolegij Međunarodnog suda u sastavu: predsjednik Cassese, potpredsjednik Karibi-Whyte i dva predsjedavajuća suca raspravnih vijeća, sudac Jorda i sutkinja McDonald, da razmotri taj zahtjev. Nakon što je iznijela svoj stav o tom pitanju, sutkinja McDonald povukla se i Kolegij je razmotrio zahtjev u njenoj odsutnosti. Kolegij je zaključio da nepristranost sutkinje McDonald nije ni na koji način dovedena u pitanje njenim sudjelovanjem u izdavanju subpoene, pa da pravilo 15(A) Pravilnika stoga ne sprečava njeno daljnje sudjelovanje13.

12. Ročište pred Raspravnim vijećem II održano je 16. i 17. travnja 1997. Na njemu su svoje argumente usmeno iznijeli Tužiteljstvo, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, predstavnica Ministarstva obrane BiH, g. Ante Jelavić, te obrana optuženog, kao i neki od amici curiae koji su dostavili svoje podneske14. Hrvatska je 8. svibnja 1997. uz dopuštenje Raspravnog vijeća podnijela svoj zaključni podnesak kojim se protivi izdavanju naloga subpoena duces tecum, na koji je Tužiteljstvo odgovorilo 28. svibnja 1997., nakon što im je odobreno produženje roka za podnošenje odgovora.

13. Raspravno vijeće II donijelo je Odluku o subpoeni 18. srpnja 1997. Nalog subpoena duces tecum Hrvatskoj i njenom ministru obrane koji je izdala sutkinja McDonald 15. siječnja 1997. potvrđen je; dotični nalog subpoena duces tecum koji je bio suspendiran 20. veljače 1997. ponovo je stavljen na snagu, a Hrvatskoj je naloženo da udovolji njegovim uvjetima u roku od 30 dana. Vijeće je utvrdilo da suci odnosno raspravna vijeća Međunarodnog suda imaju i pravo i ovlast da izdaju naloge kao što je nalog subpoena duces tecum državama, visokim državnim dužnosnicima i pojedincima. Vijeće je zaključilo da iako međunarodno pravo predviđa da je na državama da odluče kako će izvršavati svoje međunarodne obveze, to ne znači da one mogu donositi nacionalne zakone koji nameću uvjete za ispunjenje tih obveza, osobito glede obveza država sukladno poglavlju VII Povelje Ujedinjenih naroda. Rezolucije Vijeća sigurnosti 827 i 1031 pokazuju da je namjera Vijeća sigurnosti da države trebaju izvršiti naloge Međunarodnog suda, te su obvezne u potpunosti im udovoljiti. I njihovi su dužnosnici obvezni udovoljiti nalozima subpoena duces tecum koji su im upućeni u njihovom službenom svojstvu. Nadalje je istaknuto da s jedne strane ti dužnosnici moraju udovoljiti nalozima Međuarodnog suda, s druge strane države također imaju odgovornost za izvršenje naloga, kao i da zahtijevaju izvršenje naloga Međunarodnog suda. Za nacionalnu sigurnost ne vrijedi apsolutna povlastica, i ona se ne može valjano koristiti kao razlog za automatsko sprečavanje udovoljenja nalozima Međunarodnog suda. Kada se strana pozove na razloge nacionalne sigurnosti, Raspravno je vijeće nadležno da utvrdi valjanost te tvrdnje tako što će, primjerice, održati ročište in camera i ex parte na kojem će razmotriti te dokaze. Raspravno vijeće odbilo je razmotriti pitanje raspoloživih pravnih lijekova u slučaju neudovoljenja takvim nalozima, budući da su suci smatrali da ono u tom stadiju još nije zrelo za razmatranje.

14. Sukladno pravilu 108 Pravilnika, Hrvatska je 25. srpnja 1997. dostavila Obavijest o namjeri podnošenja žalbe i zahtjev za suspenziju Naloga Raspravnog vijeća od 18. srpnja 1997. Od Žalbenog vijeća je zatraženo da preispita i poništi Odluku o subpoeni, da poništi sam nalog subpoena duces tecum koji je Hrvatskoj i njenom ministru obrane izdala sutkinja McDonald 15. siječnja 1997., te da suspendira Nalog Raspravnog vijeća od 18. srpnja 1997. dok se ne donese odluka po žalbi. Od Žalbenog vijeća je također zatraženo da naputi Raspravno vijeće i Tužiteljstvo da se državama i njihovim dužnosnicima više ne smiju izdavati prinudni nalozi pod prijetnjom kazne.

15. Žalbeno vijeće je 29. srpnja 1997. odlučilo da je zahtjev Hrvatske za preispitivanje Odluke o subpoeni sukladno pravilu 108bis Pravilnika prihvatljiv15. Suspendiralo je izvršenje naloga subpoena duces tecum koji je sutkinja McDonald izdala Hrvatskoj i njenom ministru obrane 15. siječnja 1997., te Nalog Raspravnog vijeća II Hrvatskoj od 25. srpnja 1997. dok se ne donese odluka po žalbi. Žalbeno vijeće je također, sukladno pravilu 74 Pravilnika, pozvalo zainteresirane amici curiae da do 15. rujna 1997. dostave svoje podneske o sljedećim pitanjima:

(1) pravo sudaca ili raspravnih vijeća Međunarodnog suda da izdaju naloge subpoena duces tecum;

(2) pravo sudaca odnosno raspravnih vijeća Međunarodnog suda da upućuju zahtjeve ili izdaju naloge subpoena duces tecum visokim državnim dužnosnicima;

(3) odgovarajući pravni lijekovi koji se imaju primijeniti u slučaju neudovoljenja nalogu subpoena duces tecum ili zahtjevu koji je izdao sudac ili raspravno vijeće;

(4) sva druga pitanja o kojima se radi u ovoj stvari, kao što je pitanje interesa nacionalne sigurnosti suverenih država.

16. Dana 4. kolovoza 1997. Tužiteljstvo je podnijelo Zahtjev da se poništi Odluka Žalbenog vijeća od 29. srpnja 1997. Hrvatska je zatim 8. kolovoza 1997. podnijela svoje protivljenje zahtjevu Tužiteljstva. Dana 12. kolovoza 1997. Žalbeno vijeće je odbacilo Zahtjev Tužiteljstva da se poništi odluka Žalbenog vijeća od 29. srpnja 1997., potvrdilo je suspenziju izvršenja naloga subpoena duces tecum i naloga Raspravnog vijeća II Hrvatskoj da joj udovolji, te Nalog o rasporedu, i zakazalo je ročište na kojem će se raspravljati o žalbi za 22. i 23. rujna 199716.

17. Republika Hrvatska je uložila Obrazloženje žalbe Republike Hrvatske protiv naloga subpoena duces tecum 18. kolovoza 1997. Tužiteljstvo je zatim uložilo svoj Odgovor 8. rujna 1997. Hrvatska je replicirala na Odgovor Tužiteljstva 15. rujna 1997. Na poziv Žalbenog vijeća od 29. srpnja 1997. sljedeći su amici curiae dostavili svoje podneske:

18. Dana 22. rujna 1997. Žalbeno vijeće je održalo ročište o osporavanju od strane Hrvatske naloga subpoena duces tecum koji je izdala sutkinja McDonald i Odluke o subpoeni. Žalbeno vijeće je zasjedalo u sastavu: predsjedavajući sudac Cassese i suci Karibi-Whyte, Li, Stephen i Vohrah. Usmene argumente prezentirali su Hrvatska, Tužiteljstvo i obrana optuženog. Veleposlanik Šimonović dao je usmenu izjavu u ime Hrvatske.

19. Razmotrivši s dužnom pozornošću pismene podneske i usmene argumente koje su dale strane, te podneske amici curiae, Žalbeno vijeće donosi sljedeću presudu.

II. ANALIZA

A. Preliminarna pitanja

1. Pravno značenje termina "subpoena"

20. Žalbeno vijeće nalazi shodnim da se prvo pozabavi s dva pitanja koja su preliminarna u odnosu na razna pitanja koja ima razmotriti. Neki bi mogli biti mišljenja da je prvo od tih pitanja više pitanje terminologije nego same biti, no ono je u stvari i jedno i drugo: treba li se termin "subpoena" tumačiti kao nalog popraćen prijetnjom kazne ako dođe do neudovoljenja? Ili bi trebalo prihvatiti stav koji je tužitelj izlagao na ročištima pred Raspravnim vijećem, a koji je Raspravno vijeće prihvatilo, da se termin "subpoena" ima tumačiti samo kao obvezujući nalog koji ne "povlači nužno primjenu ovlasti da se izrekne zatvorska ili novčana kazna, kao što to može biti slučaj u nacionalnom kontekstu"17?

21. Kao što je upravo izneseno, Raspravno vijeće je bilo mišljenja da se riječ "subpoena" mora shvatiti u neutralnom značenju "obvezujućeg naloga". No, ostavilo je otvorenim pitanje mogu li se izreći kazne za neudovoljenje takvom nalogu ili ne. Raspravno vijeće je primijetilo da bi, po pravilu 54 Pravilnika, "bilo krivo zaključiti da je predviđena kazna, baš kao što bi bilo krivo zaključiti i da je kazna isključena iz razmatranja" (naknadno podvučeno)18.

U svrhu točnog tumačenja riječi "subpoena" koja se koristi u pravilu 54, Žalbeno vijeće polazi od sljedećih premisa: (i) u common-law pravnim sistemima, gdje se ova riječ koristi kao terminus technicus, ona obično označava prinudne naloge koje izdaju sudovi, s time da se neudovoljavanje tim nalozima može "sankcionirati" time što će se krivac osuditi za nepoštivanje suda; (ii) u francuskoj verziji pravila 54, kao što je to Raspravno vijeće ispravno istaklo, ekvivalent riječi "subpoena", a to je "assignation" "ne podrazumijeva nužno izricanje kazne"19. Na temelju ovih premisa, čine se mogućima dvije interpretacije. Prvo, kao što je predložio jedan od amici curiae, moglo bi se ustvrditi da su "pravni koncepti inkorporirani u pravilima odsječeni od svog podrijetla iz jedne konkretne pravne kulture. Drugim riječima, značenje određenih termina u Pravilniku MKSJ nije unaprijed određeno interpretacijom tih termina u pravnoj kulturi iz koje potječu, već se mora utvrditi neovisno od toga u kontekstu specifičnog okvira zadaća i svrhe MKSJ"20. Kao posljedica, "doima se nezamislivim da bi uporaba termina subpoena u pravilu 54 mogla obuhvaćati davanje ovlasti raspravnim vijećima i/ili sucima da izriču kazne u slučajevima neopravdanog neudovoljenja zahtjevu"21. Drugi pak amicus curiae predlaže drugu interpretaciju. Po toj interpretaciji, da bi se pomirile dvije verzije pravila 54, te istovremeno uzela u obzir činjenica da jedan međunarodni sud ne može izricati kazne ili sankcije državama, termin subpoena u engleskoj verziji ne bi se smio tumačiti u smislu da uvijek označava prinudni nalog koji se ne može izvršiti pomoću kazne, već, u svjetlu načela efikasnosti (ut res magis valeat quam pereat), riječ treba tumačiti striktno: ona treba označavati samo prinudne naloge, koji impliciraju mogućnost izricanja kazne, koji se izdaju pojedincima koji djeluju u privatnom svojstvu22.

Žalbeno vijeće podržava ovu drugu interpretaciju. Pravilo 7 predviđa da u slučaju nepoklapanja engleske i francuske verzije pravila "prevladava verzija koja je više u duhu Statuta i Pravilnika". U skladu s ovim načelom tumačenja, Žalbeno vijeće mora uzeti u obzir neke čimbenike. Istina je da članak 29, stav 2 Statuta spominje samo "naloge" i "zahtjeve", a ne "subpoene". No, bilo bi u suprotnosti s općim načelom efikasnosti (principe de l’effet utile) kad bismo riječ "subpoena" u engleskoj verziji pravila 54 učinili redundantnom time što bismo joj pridali neutralno značenje "obvezujućeg naloga". Budući da Međunarodni sud, kao što ćemo vidjeti u paragrafima 24-25 i 38 ove PRESUDA, nije ovlašten da izdaje obvezujuće naloge pod prijetnjom kazne državama ili državnim dužnosnicima, sukladno je duhu Statuta i Pravilnika striktno interpretirati ovaj terminus technicus, tj. da on označava samo i isključivo obvezujuće naloge koje upućuje Međunarodni sud pod prijetnjom kazne pojedincima koji djeluju u privatnom svojstvu. Isto vrijedi i za francuski termin "assignation", koji se mora uzeti da označava isključivo naloge upućene takvim pojedincima i čije neizvršenje povlači kaznu.

2. Je li pitanje pravnih lijekova "zrelo za razmatranje"

22. Drugo preliminarno pitanje jest da li, pri rješavanju po raznim pitanjima koja se ovdje razmatraju, Žalbeno vijeće također treba donijeti odluku o raspoloživim pravnim lijekovima u slučaju neudovoljenja obvezujućim nalozima ili subpoenama Međunarodnog suda. Raspravno vijeće je zauzelo stav da to pitanje "još nije zrelo za razmatranje"23, iako je potom aludiralo na cijeli niz pravnih lijekova i kazni24. Raspravno vijeće je na taj način primijenilo takozvanu "doktrinu zrelosti" koje se drže sudovi u SAD. Po toj doktrini, sud se valja uzdržati od donošenja odluke po pitanjima koja su hipotetske ili spekulativne prirode, ili su u najmanju ruku nedovoljno bliska i stvarna da bi zahtijevala donošenje odluke. Dobro je poznato da u SAD ta doktrina vuče podrijetlo od klauzule o "predmetu ili sporu" /case or controversy/ u članku III Ustava SAD, a svrha joj je da spriječi da sudovi vode postupak u slučaju tužbi za postupke državnih tijela kod kojih tužitelj još nije oštećen25. Žalbeno vijeće, uza svo dužno poštovanje, nalazi da u ovom postupku nije prikladno oslanjati se na ovu doktrinu.

23. Ovaj zaključak počiva na dva temelja. Prvo, bez obzira na eventualne vrline ove doktrine, Žalbenom se vijeću čini neprikladnim transponirati je na međunarodni krivični postupak. Žalbeno vijeće drži da pravna gledišta ili pristupe iz nacionalnih pravnih sustava valja tretirati s najvećim oprezom na međunarodnoj razini, kako ne bi pri tom premalo pozornosti posvetili jedinstvenim obilježjima međunarodnog krivičnog postupka.

24. Kao drugo, čak i kad bi Žalbeno vijeće prihvatilo uvoz ove doktrine u međunarodni krivični postupak, njena primjena ne bi dovela do rezultata koji sugerira Raspravno vijeće. Pravni zastupnik Hrvatske je ustvrdio da bi sudovi u SAD, suočeni sa sličnom situacijom, vjerojatno zaključili da u stvari postoji spor koji sud može razmatrati, ili bi u najmanju ruku utvrdili da dotična strana može zatražiti da se donese deklaratorna presuda26. Žalbeno vijeće naglašava da je Hrvatska osporila kako ovlast Međunarodnog suda da izdaje subpoene državama, tako i njegovu ovlast da izriče sankcije dođe li do neudovoljenja nalogu. To je tema ove raspre. Shodno tome, u svom je Nalogu od 14. ožujka 1997. sutkinja McDonald nabrojila četiri kategorije pitanja kojima se imaju pozabaviti amici curiae; jedna se od tih kategorija ticala mjera koje se moraju poduzeti u slučaju da ne dođe do izvršenja naloga subpoena duces tecum ili zahtjeva koje je izdao sudac ili raspravno vijeće Međunarodnog suda. To je pitanje temeljito pretresno u podnescima Hrvatske, Tužiteljstva i brojnih amici curiae, te iscrpno raspravljeno prilikom usmenog iznošenja argumenata pred Raspravnim vijećem. O ovom se pitanju dakle raspravljalo i došlo je do neslaganja; osobito su Hrvatska i Tužiteljstvo imali suprotne stavove. Nadalje, nije uvjerljiva tvrdnja da je pitanje pravnih lijekova i dalje hipotetsko ili spekulativno u ovom stadiju, budući da je Raspravno vijeće presudilo samo o vrstama i obilježjima naloga koje je Međunarodni sud ovlašten da izdaje. Pače, u svjetlu toga da je Raspravno vijeće zaključilo da je Hrvatska obvezna da udovolji nalogu subpoena duces tecum, za Hrvatsku je od neposredne važnosti da zna kojim bi pravnim lijekovima ili sankcijama raspolagao Međunarodni sud, kad bi subpoena ostala neizvršena.

B. Je li Međunarodni sud ovlašten da izdaje obvezujuće naloge državama

1. Može li Međunarodni sud izdavati subpoene državama?

25. Žalbeno vijeće je zauzelo stav da se termin "subpoena" (u smislu naloga popraćenog prijetnjom kazne) ne može primijeniti na države niti njima uputiti. Ta konstatacija počiva na dva temelja.

Kao prvo, Međunarodni sud ne posjeduje nikakvu ovlast za poduzimanje izvršnih mjera protiv država. Da su sastavljači Statuta htjeli dati Međunarodnom sudu takvu ovlast, oni bi uvrstili odredbe koje to izričito predviđaju. Kad se radi o međunarodnom sudskom tijelu, to nije ovlast koja se može smatrati inherentnom njegovim funkcijama27. Po trenutno važećem međunarodnom pravu, protiv država se mogu primijeniti samo protumjere od strane drugih država ili pak sankcije koje izriče organizirana međunarodna zajednica, tj. Ujedinjeni narodi ili druge međuvladine organizacije.

Kao drugo, i Raspravno vijeće28 i Tužiteljstvo29 istakli su da što se tiče država, ’kazna’ koja prati subpoenu ne bi bila kaznene prirode. Po trenutno važećem međunarodnom pravu jasno je da države po definiciji ne mogu biti podvrgnute krivičnim sankcijama sličnim onima koje su predviđene u nacionalnim krivičnim sustavima.

Žalbeno vijeće dakle smatra da se za države ne može primijeniti termin "subpoena", te da se njima mogu uputiti samo obvezujući "nalozi" ili "zahtjevi".

2. Može li Međunarodni sud izdavati obvezujuće naloge državama?

26. Što se pak tiče ovlasti Međunarodnog suda da izdaje obvezujuće naloge državama, Žalbeno vijeće primjećuje da je Hrvatska osporila postojanje takve ovlasti, te da tvrdi da sukladno svom Statutu Međunarodni sud posjeduje nadležnost samo nad pojedincima i da nema nikakve krivične nadležnosti nad državama30. Taj je stav zasnovan na očito krivom shvaćanju. Jasno je da po članku 1 svog Statuta Međunarodni sud ima nadležnost isključivo nad fizičkim "osobama odgovornim za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriju bivše Jugoslavije od [ 1. siječnja] 1991". Međunarodni sud može krivično goniti i suditi samo te osobe. To je njegova primarna nadležnost. No, bjelodano je da se Međunarodni sud, da bi mogao suditi osobama koje žive pod jurisdikcijom suverenih država, a budući da nema svojih vlastitih policijskih snaga, mora osloniti na suradnju država. Međunarodni sud se mora osloniti na države ako želi učinkovito istraživati zločine, prikupljati dokaze, pozivati svjedoke pred sud i postići da se optuženici uhite i predaju Međunarodnom sudu. Sastavljači Statuta su realistično uzeli ovo u obzir kad su svim državama nametnuli obvezu da surađuju i daju sudsku pomoćMeđunarodnom sudu. Ta je obveza dana u članku 2931 i ponavlja se u točki 4 Rezolucije 827 (1993) Vijeća sigurnosti32. Njezina se obvezujuća snaga temelji na odredbama poglavlja VII i članka 25 Povelje Ujedinjenih naroda i rezoluciji Vijeća sigurnosti koja je usvojena temeljem tih odredbi. Pravna osnova članka 29 koja predstavlja izuzetak objašnjava novu, pače jedinstvenu ovlast danu Međunarodnom sudu da izdaje naloge suverenim državama (po običajnom međunarodnom pravu, državama iz principijelnih razloga ne mogu ništa "nalagati" ni druge države ni međunarodna tijela). Nadalje, obveza navedena - i to krajnje nedvosmisleno - u članku 29 jest obveza koja vrijedi za sve države-članice Ujedinjenih naroda i to prema svim drugim državama-članicama. Vijeće sigurnosti, tijelo kojem je povjerena primarna odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, svečano je naložilo svim državama-članicama da ispune naloge i zahtjeve Međunarodnog suda. Priroda i sadržaj te obveze, kao i njezino izvorište, jasno pokazuju da članak 29 ne uspostavlja bilateralne odnose. članak 29 nameće obvezu državama-članicama prema svim drugim članicama, to jest, "obvezu erga omnes partes"33. Na isti način, članak 29 postavlja interes zajednice da se to ispoštuje. Drugim riječima, u pravnom je interesu svake države-članice Ujedinjenih naroda da se ispuni obveza navedena u članku 2934 (što se tiče načina na koji se taj pravni interes može provesti, v. paragraf 36).

Što se pak tiče država koje nisu članice Ujedinjenih naroda, u skladu s općim načelom sadržanim u članku 35 Bečke konvencije o ugovornom pravu35, one se mogu obvezati da će ispuniti obvezu iz članka 29 tako što će to izričito prihvatiti u pismenom obliku. To prihvaćanje može se iskazati na razne načine. Tako npr. u slučaju Švicarske usvajanje zakona za provođenje Statuta Međunarodnog suda 1995. jasno implicira prihvaćanje članka 2936.

27. Obveza koju razmatramo odnosi se kako na korake koje države mogu poduzeti samo i isključivo kroz svoja tijela (to bi primjerice bio slučaj naloga kojim se od države traži da predoči dokumente u posjedu nekog od njenih dužnosnika), tako i na korake koje se od država može tražiti da poduzmu prema pojedincima koji se nalaze u njihovoj jurisdikciji (to je slučaj kada Međunarodni sud nalaže da se pojedinac uhiti, ili da ga se pod prijetnjom izricanja kazne od strane nacionalnog tijela nagna da preda dokaze, ili da ga se dovede u Haag da svjedoči).

28. Tužitelj je ustvrdio37 da članak 29 izričito daje Međunarodnom sudu "sekundarnu nadležnost nad državama". No, termin "nadležnost" treba se vrlo oprezno rabiti za dva različita tipa djelovanja Međunarodnog suda. Kao što je istaknuto gore, primarna nadležnost Međunarodnog suda, tj., njegovo ovlaštenje da vrši pravosudne funkcije, odnosi se samo na fizičke osobe. Međunarodni sud može krivično goniti i suditi osobe koje su navodno odgovorne za zločine navedene u čl. 2-5 Statuta. Što se tiče država na koje se primjenjuje članak 29, Međunarodni sud dakako ne vrši iste pravosudne fukcije; on tek ima ovlast da izdaje obvezujuće naloge ili zahtjeve. Kako bi se izbjegla bilo kakva terminološka zbrka koja bi dovela i do brkanja pojmova, u razmatranju članka 29 vjerojatno bi točnije bilo reći da Međunarodni sud ima sekundarne (ili incidentalne) nalogodavne ovlasti prema državama.

29. Ponovno valja naglasiti da jednostavan način na koji je napisan članak 29 jasno pokazuje da obveza koja se temelji na tom članku vrijedi za sve države članice, bez obzira na to jesu li ili nisu države nastale na tlu bivše Jugoslavije. Žalbeno vijeće stoga ne vidi smisla u tvrdnji jednog od amici curiae, da bi obveza o kojoj ovdje raspravljamo vrijedila samo za bivše zaraćene strane, tj. države ili entitete bivše Jugoslavije38. čini se da to gledište brka obveze koje proističu iz Daytonskog i Pariškog sporazuma od 21. studenog, odnosno 14. prosinca 1995, a koje vrijede samo za države ili entitete bivše Jugoslavije, s obvezom iznesenom u članku 29, koja ima daleko širi doseg. Očito je da i države koje nisu sudjelovale u oružanom sukobu mogu posjedovati dokaze koji se tiču zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji, ili su možda pokrenule postupak protiv osoba optuženih za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Slično tome, osumnjičene ili optužene osobe ili pak svjedoci možda žive na njihovom teritoriju ili se ondje možda nalazi neki dokazni materijal. Suradnja tih država s Međunarodnim sudom stoga nije manje važna od suradnje država ili entiteta bivše Jugoslavije.

Žalbeno vijeće također ne vidi smisla u drugoj tvrdnji koja se može iznijeti: budući da je suštinska svrha Međunarodnog cilja da vrši one funkcije koje nacionalni sudovi država ili entiteta sljednica bivše Jugoslavije nisu vršili ili ne vrše, onda Međunarodni sud može svoj primat primijeniti u prvom reduprema tim državama i entitetima; pa stoga Međunarodni sud može samo od njih zahtijevati da poštuju članak 29, i, shodno tome, njima izdavati prinudne naloge. Svrha Međunarodnog suda nije da zamijeni sudove bilo koje države; sukladno članku 9 Statuta, on ima istovremenu nadležnost s nacionalnim sudovima. Nacionalni sudovi država bivše Jugoslavije, baš poput sudova svih drugih država, imaju obvezu po običajnom pravu da sude ili izruče osobe koje su navodno počinile teške povrede međunarodnog humanitarnog prava39. Međunarodni sud može svoj primat (sukladno čl. 9, st. 2) primijeniti nad nacionalnim sudovima općenito, ili, ako ti sudovi ne ispune tu običajnu obvezu, on može intervenirati i presuditi. činjenica da su zločini koji potpadaju pod njegovu primarnu nadležnost počinjeni u bivšoj Jugoslaviji ni na koji način ne ograničava identitet država na koje se primjenjuje članak 29; sve države moraju surađivati s Međunarodnim sudom.

30. Iako ne prihvaća gore iznesene argumente, Žalbeno vijeće ipak vidi određene koristi u razlici na koju je Tužiteljstvo ukazalo u svom podnesku40 između "država na teritoriju bivše Jugoslavije" i "trećih država koje nisu bile izravno uključene u sukob i koje su i u to vrijeme i sada bile tek zainteresirani promatrači". Za razliku od gore spomenutog amicusa curiae, Tužiteljstvo toj razlici ne pridaje nikakav pravni učinak. Po njima, ta razlika može imati tek praktičnu vrijednost u tome što "će se ovlaštenje da obveže na izvršenje koje članak 29(2) Statuta izričito daje Međunarodnom sudu, rijetko, a možda i nikad, morati primijentiti na takve treće države"41. Dakako, hoće li se te obvezujuće ovlasti morati primijeniti na treće države stvar je o kojoj se može spekulirati. Žalbeno vijeće, međutim, prihvaća praktičnu razliku između dvije kategorije država: veća je vjerojatnost da će se od država bivše Jugoslavije tražiti da surađuju na načine predviđene u članku 29. Vjerojatnije je da one kao bivše zaraćene strane posjeduju važne dokaze koji su potrebni Međunarodnom sudu.

31. Razjasnivši doseg i svrhu članka 29, Žalbeno vijeće smatra nužnim dodati da dijeli mišljenje Tužiteljstva da valja razlikovati dvije vrste interakcije s Međunarodnim sudom: kooperativno i prinudno poštivanje obveza42. Žalbeno vijeće prihvaća ovu tvrdnju Tužiteljstva:

[ K] ao opća politika, i kako bi se promicali dobri odnosi s državama, ... kad god je to moguće treba koristiti kooperativne instrumente, ... njih treba najprije primijeniti, a ... primjenu ovlasti za obvezivanje /države/ na izvršenje koju izričito daje članak 29(2) treba čuvati samo za slučajeve kada je doista nužna.43

U konačnoj analizi, Međunarodni sud može vršiti svoje funkcije samo ako može računati na bona fide pomoći suradnju suverenih država. Zato valja smatrati mudrom politikom, kako za tužitelja, tako i za obranu, da prvo traže pomoćod država kooperativnim sredstvima, a tek ako one odbiju pružiti pomoć, da od suca odnosno raspravnog vijeća zatraže da se posluže obvezujućim postupkom koji je predviđen člankom 29.

3. Mogući sadržaj obvezujućih naloga

32. Žalbeno vijeće sada će razmotriti mogu li obvezujući nalozi za predočenje dokumenata upućeni državama biti općenito formulirani ili moraju biti specifični.

Hrvatska je navela da je Raspravno vijeće naložilo predočenje "nespecificiranih dokumenata, koji su identificirani samo svojom kategorijom, a da pri tom nije dokazana njihova relevantnost," čime je praktički usvojilo "izuzetno kontroverzni postupak dostave dokaza u američkom stilu."44 U Odluci o nalogu subpoena duces tecum Raspravno vijeće je zaključilo da je na dotičnom sucu odnosno raspravnom vijeću da "da preliminarnu ocjenu o tome mogu li se zatraženi predmeti smatrati relevantnima, prihvatljivima i dovoljno specifično definiranima".45 Žalbeno vijeće podržava ovaj stav. U svakom zahtjevu za izdavanjem naloga za predočenje dokumenata temeljem članka 29, stavka 2 Statuta, bez obzira podnosi li se prije ili nakon početka suđenja, potrebno je:

(i) identificirati konkretne dokumente a ne naprosto navesti općenitu kategoriju. Drugim riječima, dokumenti se moraju što je moguće konkretnije definirati, a njihov broj mora biti ograničen. Žalbeno vijeće slaže se s navodom branitelja optuženog46 da kad strana koja traži izdavanje naloga za predočenje dokumenata nije u mogućnosti konkretno navesti naslov, datum i autora dokumenta ili pak druge pojedinosti, toj bi se strani trebalo dopustiti da te pojedinosti izostavi pod uvjetom da to obrazloži, pri čemu na njoj i dalje ostaje obveza da na primjeren način identificira konkretne dokumente. U duhu Statuta i imajući u vidu potrebu da se osigura pravično suđenje kako je navedeno u pravilu 89(B) i (D), Raspravno vijeće može smatrati za shodno da dopusti izostavljanje rečenih pojedinosti ako je uvjereno da strana koja je zatražila nalog postupa u dobroj vjeri i da nije u mogućnosti dostaviti te pojedinosti.

(ii) ukratko obrazložiti zašto se ti dokumenti smatraju relevantnima za suđenje; ako strana, bilo da je riječ o Tužiteljstvu ili obrani, drži da bi obrazlaganjem zahtjeva ugrozila svoju strategiju, dužna se o tome očitovati te navesti barem općenitu osnovu na kojoj se temelji zahtjev;

(iii) da zahtjev ne bude pretjerano opterećujući. Kao što je već rečeno, strana ne može tražiti na stotine dokumenata, naročito ako je očito da bi identifikacija, pronalaženje i iščitavanje tih dokumenata previše opteretilo nadležne organe dotične države, a da to nije strogo opravdano potrebama suđenja; i

(iv) ostaviti dotičnoj državi dovoljno vremena da udovolji zahtjevu. Time se, dakako, državi ne daje sloboda da neopravdano kasni. Raspravno vijeće trebalo bi odrediti razumne i provedive rokove nakon konzultacije s državom kojoj je zahtjev upućen.

4. Raspoloživi pravni lijekovi u slučaju da država ne udovolji nalogu

33. Koji pravni lijekovi stoje na raspolaganju Međunarodnom sudu u slučaju da država ne udovolji obvezujućem nalogu za predočenje dokumenata odnosno bilo kojem obvezujućem nalogu?

Kao što je već rečeno, Međunarodni sud nema nikakvih ovlasti da države prisiljava na suradnju ili da im izriče sankcije. Eventualno izricanje sankcija protiv države koja odbija suradnju nadležnost je prvenstveno matičnog tijela Suda, Vijeća sigurnosti, sukladno uvjetima navedenim u poglavlju VII Povelje Ujedinjenih naroda. Međutim, Međunarodni sud ima inherentnu ovlast da donese sudsku konstataciju da je došlo do nepoštivanja odredbi Statuta ili Pravilnika od strane pojedine države. Međunarodni sud također ima ovlast da o takvoj konstataciji izvijesti Vijeće sigurnosti.

Ovlast Suda da donese takvu sudsku konstataciju jest inherentna ovlast: Međunarodni sud mora imati ovlasti da donosi sudske odluke koje su potrebne radi vršenja njegove primarne nadležnosti. Ta inherentna ovlast dana je Međunarodnom sudu kako bi mogao u potpunosti ispuniti svoju pravosudnu funkciju te radi zaštite njegove pravosudne uloge. Ovlast Međunarodnog suda da izvještava Vijeće sigurnosti izvodi se iz odnosa između tih dviju institucija. Vijeće sigurnosti uspostavilo je Međunarodni sud temeljem poglavlja VII Povelje Ujedinjenih naroda a radi krivičnog gonjenja osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriju bivše Jugoslavije. Iz gore navedenog logično proizlazi da kad god neka država ne ispunjava svoje obveze iz članka 29 i time spriječi Međunarodni sud u izvršavanju misije koju mu je povjerilo Vijeće sigurnosti, Međunarodni sud je ovlašten da o tom nepoštivanju izvijesti Vijeće sigurnosti.

34. Međunarodni sud je gorenavedene ovlasti uvrstio u svoj Pravilnik. Prema Pravilu 7 bis,

(A) Uz slučajeve na koje se primjenjuju pravila 11 [neudovoljenje zahtjevu za ustupanje nadležnosti], 13 [non bis in idem], 59 [neizvršenje naloga za uhićenje ili transfer] ili 61 [postupak u slučaju neizvršenja naloga za uhićenje], ako su se Raspravno vijeće ili sudac uvjerili da neka država nije ispoštovala svoju obvezu iz članka 29 Statuta koja se odnosi na postupak koji se vodi pred tim Raspravnim vijećem ili sucem, tada to Raspravno vijeće ili sudac mogu zatražiti od predsjednika da o tome izvijesti Vijeće sigurnosti.

(B) Ako tužitelj dokaže predsjedniku da neka država nije ispoštovala svoju obvezu iz članka 29 Statuta glede zahtjeva tužitelja izdanog temeljem pravila 8 [zahtjev za dostavu informacija], 39 [vođenje istraga] ili 40 [privremene mjere], predsjednik o tome izvješćuje Vijeće sigurnosti.

U svjetlu onoga što je gore izneseno, očito je da usvajanjem Pravila 7 bis Međunarodni sud ostaje unutar svojih ovlasti. U prilog tom zaključku također govori činjenica da je Predsjednik Međunarodnog suda dosada u pet navrata izvijestio Vijeće sigurnosti, bilo na zahtjev raspravnog vijeća bilo proprio motu, o nepoštivanju članka 29 od strane neke države ili entiteta47 Vijeće sigurnosti ne samo da nije prigovorilo tom postupku, nego je u pravilu reagiralo predsjedničkom izjavom koja je u ime čitavog tijela upućena državi ili entitetu koji je odbio suradnju.48

35. U ovoj je fazi primjereno ilustrirati ovlast Međunarodnog suda da donosi takve sudske konstatacije. U slučaju kad im je podastrt navod o neudovoljenju nalogu ili zahtjevu koji je izdan temeljem članka 29, sudac, raspravno vijeće ili predsjednik moraju se uvjeriti da je država očito propustila da udovolji nalogu ili zahtjevu. Takva sudska konstatacija je posve različita od zaključaka do kojih može doći neki neko tijelo za utvrđivanje činjeničnog stanja na zahtjev Vijeća sigurnosti, ili a fortiori neko političko ili kvazi-političko tijelo. Zaključci takvih političkih tijela mogu neosporno predstavljati meritorno izvješće o situaciji na određenom polju koje je od interesa za Vijeće sigurnosti. Takvo izvješće može sadržavati mišljenje relevantnog tijela o tome da li je određena država prekršila međunarodne standarde. K tomu, zaključci gorenavedenih tijela mogu sadržavati sugestije ili preporuke Vijeću sigurnosti o mjerama koje bi trebalo poduzeti. Naprotiv, Međunarodni sud (tj. raspravno vijeće, sudac ili predsjednik) provodi pravi sudski postupak: postupajući u skladu sa svim načelima i pravilima sudskog kodeksa ponašanja, Sud ispituje ponašanje određene države kako bi formalno utvrdio je li ta država prekršila svoju međunarodnu obvezu suradnje s Međunarodnim sudom.49

36. Nadalje, konstatacija Međunarodnog suda ne smije sadržavati nikakve preporuke ili sugestije Vijeću sigurnosti o mjerama koje bi se mogle poduzeti slijedom rečene sudske konstatacije.

Kao što je već rečeno, Međunarodni sud ne može se uplitati u ovlasti Vijeća sigurnosti da izriče sankcije, koje se temelje na poglavlju VII Povelje Ujedinjenih naroda. Nadalje, kao što je Žalbeno vijeće već navelo (paragraf 26), svaka država članica Ujedinjenih naroda ima pravni interes da traži da druge države udovolje nalozima i zahtjevima Međunarodnog suda koji su izdani temeljem članka 29. U situaciji kad je Vijeće sigurnosti izviješćeno o konstataciji Međunarodnog suda da je došlo do kršenja članka 29, svaka država članica Ujedinjenih naroda može postupiti na temelju gorenavedenog pravnog interesa; stoga svaka država članica može zatražiti od dotične države da prekine s kršenjem članka 29. Osim mogućnosti ovakve jednostrane akcije, postoji i opcija kolektivnog odgovora putem drugih međuvladinih organizacija. Osnovna načela Povelje Ujedinjenih naroda i duh Statuta Međunarodnog suda teže k tome da se što je više moguće ograniči rizik samovolje i sukoba. Stoga se daje prednost kolektivnim ili zajedničkim akcijama koje se poduzimaju putem neke međuvladine organizacije. Primjereno je naglasiti da se takva kolektivna akcija:

(i) može poduzeti tek nakon što je Međunarodni sud donio sudsku konstataciju; te da

(ii) može poprimiti razne oblike, npr. političke i moralne osude, kolektivnog zahtjeva da se prekine s kršenjem, ili pak gospodarskih ili diplomatskih sankcija.

Osim toga, kolektivna akcija opravdana je u slučaju ponovljenih i eklatantnih kršenja članka 29 od strane jedne te iste države, te ako je takvo stanje stvari dio opće situacije koja predstavlja prijetnju miru, pod uvjetom da Vijeće sigurnosti nije odlučilo da u toj stvari ima isključive ovlasti.

37. Valjda dodati da, osim u slučajevima predviđenim Pravilom 7 bis (B), predsjednik Međunarodnog suda postupa kao nuncius, tj. naprosto prenosi Vijeću sigurnosti sudsku konstataciju dotičnog suca ili raspravnog vijeća.

C. Ima li Međunarodni sud ovlasti izdavati obvezujuće naloge državnim dužnosnicima?

1. Može li Međunarodni sud izdavati subpoene državnim dužnosnicima?

38. Žalbeno vijeće odbacuje mogućnost da bi Međunarodni sud upućivao subpoene državnim dužnosnicima koji djeluju u službenom svojstvu. Takvi su dužnosnici puki instrumenti države i njihovo službeno djelovanje može se jedino pripisati državi. Njima se ne mogu izreći sankcije ili kazne zbog postupaka koji nisu privatni nego su poduzeti u ime države. Drugim riječima, državni dužnosnici ne mogu snositi posljedice protupravnih postupaka koja se ne mogu pripisati njima osobno nego državi u čije ime djeluju: oni uživaju takozvani "funkcionalni imunitet". To je već uvriježeno pravilo međunarodnog običajnog prava koje potječe iz osamnaestog i devetnaestog stojeća50 i mnogo je puta ponovljeno. Relativno nedavno, u predmetu Rainbow Warrior, Francuska je zauzela stajalište koje se temelji na tom pravilu51 Pravilo je također vrlo jasno izložio Vrhovni sud Izraela u predmetu Eichmann.52

2. Može li Međunarodni sud upućivati obvezujuće naloge državnim dužnosnicima?

39. Žalbeno vijeće sada će razmotriti različito ali povezano pitanje mogu li državni dužnosnici biti pravovaljani adresati obvezujućih naloga Međunarodnog suda.

Hrvatska je iznijela stajalište da Međunarodni sud ne može izdavati obvezujuće naloge državnim organima koji djeluju u svom službenom svojstvu. Argument je da bi takvo pravo, ako uopće postoji, bilo u suprotnosti s ustaljenim načelima međunarodnog prava, naročito s načelom - koje je ponovno formulirano u čl. 5 Nacrta Akta o odgovornosti države što ga je usvojila Međunarodna pravna komisija - prema kojem se postupanje bilo kojeg državnog organa mora smatrati činom dotične države. Posljedica toga jest da svaki svaki čin državnog dužnosnika koji je u suprotnosti s međunarodnim pravom povlači međunarodnu odgovornost dotične države, a ne odgovornost dužnosnika.53 Tužitelj je zauzeo suprotno stajalište. Prema mišljenju tužitelja, pravo Međunarodnog suda da upućuje prinudne naloge državnim dužnosnicima u biti počiva na dva temelja: u prvom redu na članku 7, stavak 2 i 4, te na članku 18, stavak 2 Statuta.54 Tužitelj tvrdi da te odredbe pokazuju da "državni dužnosnici koji djeluju u svom službenom svojstvu mogu biti obvezani odlukama, konstatacijama i nalozima suda".55 Da se Međunarodni sud može izravno obraćati državnim dužnosnicima naročito je potvrđeno u članku 18, stavak 2, koji kaže da "tužitelj može, kad je to primjereno, tražiti pomoćrelevantnih državnih institucija."56 Drugi argument tužitelja u biti se temelji na silogizmu. Glavna je premisa da Međunarodni sud, temeljem članka 29, mora imati ovlast izdavati obvezujuće naloge državama. Prema toj istoj logici, Sud ima ovlast izdavati takve naloge pojedincima, budući da međunarodni krivični sud s atributima Međunarodnog suda "ne može biti lišen ovlasti da upućuje naloge pojedincima. Inače bi njegove ovlasti bile inferiorne onima nacionalnih krivičnih sudova pred kojima ima primat.57 Donja premisa silogizma jest da su državni dužnosnici, dakako, pojedinci, iako djeluju u službenom svojstvu. Zaključak silogizma jest da Međunarodni sud nužno mora imati ovlast da upućuje naloge državnim dužnosnicima.58

40. Žalbeno vijeće želi odmah na početku naglasiti da se logika tužitelja, koju je Raspravno vijeće usvojilo u Odluci o nalogu subpoena duces tecum, očito temelji na nečemu što bismo mogli nazvati "nacionalnom analogijom".59 Poznato je da u mnogim nacionalnim pravnim sustavima, gdje su sudovi dio državnog aparata i dapače sačinjavaju pravosudni ogranak državnog aparata, sudovi imaju ovlast izdavati naloge drugim (upravnim, političkim pa čak i vojnim) organima, uključujući visoke državne dužnosnike, predsjednika vlade ili šefa države. Ti organi, osim u slučaju nekoliko vrlo strogo definiranih iznimaka, mogu biti pozvani da svjedoče, prisiljeni da predoče dokumente, od njih se može tražiti da stupe pred sud itd. To se smatra prirodnim u modernim demokracijama, gdje nitko, pa niti šef države nije iznad zakona (legibus solutus).

Međunarodna zajednica predstavlja posve različito okruženje. Omnibus lippis et tonsoribus poznato je da međunarodna zajednica nema središnju vladu s uobičajenom trodiobom vlasti i mehanizmima kontrole i održavanja ravnoteže. Konkretno, međunarodni sudovi, uključujući i Međunarodni sud, ne sačinjavaju pravosudni ogranak središnje vlade. Međunarodna se zajednica u prvom redu sastoji od suverenih država, od kojih svaka ljubomorno bdije nad vlastitim atributima i prerogativima suverenosti, ustraje na svom pravu na jednakost i traži da druge države u potpunosti poštuju njezinu nacionalnu jurisdikciju. Svako međunarodno tijelo mora stoga uzeti u obzir ovu temeljnu strukturu međunarodne zajednice. Iz ovih različitih faktora proizlazi da međunarodni sudovi ne posjeduju nužno, s obzirom na organe suverenih država, iste one ovlasti koje su dane nacionalnim sudovima s obzirom na upravne, zakonodavne i političke organe njihove države. Stoga preslikavanje pravnih institucija, konstrukcija ili pristupa koji prevladavaju u nacionalnom pravu na međunarodnu zajednicu može biti izvor velike zbrke i pogrešnih tumačenja. Posljedica toga, osim mogućeg razmimoilaženja među državama, moglo bi biti i zamagljivanje razlikovnih obilježja međunarodnih sudova.

41. Stoga je prirodno da u razmatranju gorenavedenog pitanja, Žalbeno vijeće počne s ispitivanjem općih načela i pravila međunarodnog običajnog prava koja se odnose na državne dužnosnike. Poznato je da međunarodno običajno pravo štiti unutarnje ustrojstvo svake suverene države: ono svakoj suverenoj državi prepušta da odredi svoju unutarnju strukturu i, naročito, da imenuje pojedince koji će djelovati kao agenti ili organi države. Svaka suverena država ima pravo izdavati upute svojim organima, kako onima koji djeluju na unutarnjem planu tako i onima koji djeluju na polju međunarodnih odnosa, te predvidjeti sankcije ili druga sredstva u slučaju nepoštivanja rečenih uputa. Korolar takvog isključivog prava jest da svaka država ima pravo tražiti da se postupci ili transakcije koje je neki od njezinih organa proveo u svom službenom svojstvu pripišu državi, tako da se pojedinačni organ ne smatra odgovornim za rečene postupke ili transakcije.

Općenito pravilo o kojem se ovdje raspravlja već je uvriježeno u međunarodnom pravu a temelji se na suverenoj ravnopravnosti država (par in parem non habet imperium). Malobrojne iznimke odnose se na jednu osobitu posljedicu tog pravila. Te iznimke proizlaze iz normi međunarodnog krivičnog prava koje zabranjuju ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Prema tim normama, oni koji su odgovorni za takve zločine ne mogu se pozivati na imunitet od nacionalne ili međunarodne jurisdikcije čak i ako su te zločine počinili u svom službenom svojstvu. Slično tome, druge grupe osoba (npr. špijuni, prema definiciji sadržanoj u članku 29 Propisa o ratnom pravu i običajima ratovanja na kopnu u aneksu IV Haškoj konvenciji iz 1907.) mogu se smatrati odgovornima za protupravna djela iako djeluju kao organi države.

Općenito pravilo o kojem je ovdje riječ primijenjeno je u mnogo navrata, premda se ta primjena najčešće odnosila na korolar tog pravila, naime pravo države da za svoje organe traži funkcionalni imunitet od inozemne jurisdikcije (vidi gore, paragraf 38).60 Ovo pravilo nesumnjivo se primjenjuje na odnose među državama inter se. Međutim, međunarodne organizacije i međunarodni sudovi moraju ga uzeti u obzir, a dosada je uvijek bilo i poštivano. Kad god su takve organizacije ili sudovi namjeravali uputiti preporuke, odluke (u slučajevima kad je Vijeće sigurnosti djelovalo temeljem poglavlja VII Povelje Ujedinjenih naroda) ili sudske naloge ili zahtjeve državama, nisu se obraćali pojedinom državnom dužnosniku, nego su preporuku, odluku ili sudski nalog upućivali državi kao cjelini ili "njezinim vlastima".61 Kad je riječ o međunarodnim sudovima, oni su, dakako, svoje naloge odnosno zahtjeve upućivali, posredstvom agenta države, sudu ili nadležnim diplomatskim dužnosnicima.

42. Žalbenom se vijeću, dakle, postavlja sljedeće pitanje: postoje li odredbe ili načela Statuta Međunarodnog suda koji opravdavaju odstupanje od tog uvriježenog pravila međunarodnog prava?

Kao što je već rečeno, tužitelj je u svom Podnesku naročito naglasio članak 7, stavak 2 i 4, te članak 18, stavak 2 Statuta.62 Žalbeno vijeće razmotrit će da li je taj naglasak opravdan, te će se u tu svrhu najprije pozabaviti člankom 7, stavak 2 i 4 Statuta. Očito je da je riječ o odredbama koje predviđaju krivičnu odgovornost državnih dužnosnika, čime se potvrđuje izuzetak od općenitog pravila o zaštiti unutarnjeg ustrojstva države, koje je gore spomenuto. Ove odredbe ne mogu, dakle, potkrijepiti tvrdnje tužitelja.

Niti članak 18, stavak 2 ne ide u prilog tvrdnjama tužitelja. Kao što je Hrvatska s pravom istakla,63 članak 18, stavak 2 predviđa pravo tužitelja da od određenog državnog dužnosnika traži da pomogne tužitelju u istrazi. Bilo bi pogrešno iz odredbe koja naprosto govori o pravu da se od državnog dužnosnika traži pomoćizvoditi postojanje obveze rečenog državnog dužnosnika da surađuje. Iz članka 18, stavka 2 proizlazi da država ne može spriječiti tužitelja da zatraži pomoćodređenog državnog dužnosnika. To, međutim, ne znači da određeni državni dužnosnik ima međunarodnu obvezu da tu pomoćpruži. Ta obveza pada jedino na državu. Nadalje, činjenica da razmatrana odredba nije formulirana na obvezujući način postaje još očitija ako je se usporedi s prethodnom odredbom u istom stavku ("Tužitelj ima ovlaštenja* da ispituje osumnjičene, žrtve i svjedoke, da prikuplja dokazni materijal i vodi istrage na licu mjesta"). članak 18, stavak 2 zamišljen je u "perspektivi suradnje" o kojoj je gore riječ i koju je tužitelj s pravom naglasio u svom Podnesku. Ne može mu se pripisati obvezujući smisao koji bi bio u suprotnosti s jasnim tekstom odredbe.

Što se tiče drugog argumenta koji je naveo tužitelj, a koji se temelji na silogizmu, taj nije uvjerljiv jer ne uzima u obzir gorenavedeno pravilo međunarodnog običajnog prava; kao što je već rečeno (paragraf 40), on se prije svega temelji na "nacionalnoj analogiji".

43. Žalbeno vijeće stoga smatra da, temeljem općeg međunarodnog prava kao i temeljem samog Statuta, suci odnosno raspravna vijeća ne mogu upućivati obvezujuće naloge državnim dužnosnicima. čak i ako ne idemo tako daleko da obvezu navedenu u članku 29 definiramo kao obvezu da se postigne rezultat, kao što je ustvrdio jedan od amici curiae64, neosporno je da države, koje su nositelji dotične obveze, imaju izbor odnosno manevarski prostor da odrede osobe koje će biti odgovorne za ispunjenje te obveze, kao i način na koji će ona biti ispunjena. Na svakoj je takvoj državi da odredi unutarnje organe koji su nadležni da izvrše nalog. Iz toga slijedi da ako sudac ili raspravno vijeće namjeravaju naložiti predočenje dokumenata, zapljenu dokaza, uhićenje osumnjičenih itd., što su sve postupci koji pretpostavljaju određeno sudjelovanje države, njezinih organa ili dužnosnika, moraju se obratiti državi koje se to tiče.

44. Žalbeno vijeće smatra da je gornji zaključak ne samo opravdan u smislu međunarodnog prava nego je dapače jedini prihvatljiv s praktične točke gledišta. Ako bi smo, arguendo, prihvatili ovlast Međunarodnog suda da upućuje obvezujuće naloge državnim dužnosnicima, npr. naloge za predočenje dokumenata, postoje dvije hipotetske situacije koje bi mogle dovesti do toga da dužnosnik imenovan u nalogu ne uruči dokumente bez nepotrebnog odugovlačenja te ga Međunarodni sud stoga pozove da stupi pred odgovarajuće raspravno vijeće. Jedna je mogućnost da državnom dužnosniku njegova vlada naloži da odbije uručiti dokumente: koji bi u tom slučaju bio praktički dobitak od toga da ga se poziva pred Međunarodni sud, kao što je navedeno u nalogu subpoena duces tecum o kojem je ovdje riječ? Očito, državni dužnosnik ne bi bio u mogućnosti da zanemari upute svoje vlade: ad impossibilia nemo tenetur. čak i dobitak koji bi se postigao time da dužnosnik javno na sudu objasni da njegova država odbija uručiti dokumente, mogao bi se jednako tako postići time da se objavi službeni odgovor kompetetnih državnih vlasti koje su odbile udovoljiti članku 29. S druge strane, može se dogoditi da državni dužnosnik po vlastitom nahođenju odbije predati dokumente iako je namjera nadređenih mu vlasti bila da surađuju s Međunarodnim sudom; to se, primjerice, može dogoditi ako dužnosnik nacionalne zakone koji se odnose na njegove dužnosti i zadaće tumači drugačije nego nadređene vlasti. U ovom i drugim sličnim slučajevima Raspravno vijeće ne vidi nikakav dobitak u tome da se takav dužnosnik pozove da stupi pred Međunarodni sud. Na državi je da, uporabom svih pravnih sredstava koje joj domaće zakonodavstvo stavlja na raspolaganje, prisili dužnosnika da udovolji nalogu Međunarodnog suda za predočenje dokumenata (vidi, međutim, iznimku koju Žalbeno vijeće razmatra u nastavku, paragraf 51). Očito, budući da su državni dužnosnici puka sredstva u rukama suverenih država, nema praktične svrhe u tome da ih se izdvaja i prisiljava da predočavaju dokumente ili se pojavljuju pred sudom. Država je ta koju obvezuje članak 29 i koja predstavlja legitimnog sugovornika Međunarodnog suda, a dužnosnik ili agent naprosto obavlja svoju funkciju za njezin račun. Stoga države snose međunarodnu odgovornost ako njihovi dužnosnici teže prekrše tu odredbu.

45. Dok je s pravne točke gledišta Međunarodnom sudu onemogućeno da naloge upućuje državnim dužnosnicima kao takvima, Žalbeno vijeće prihvaća da bi se u praksi moglo pokazati korisnim da tajnik Međunarodnog suda obavijesti dotične dužnosnike o nalogu koji je upućen državi. Svrha te obavijesti bila bi isključivo da o nalogu upućenom državi obavijesti državne dužnosnike koji su prema mišljenju tužitelja ili branitelja u posjedu dotičnih dokumenata. Ako su središnje vlasti spremne i voljne udovoljiti članku 29, taj praktični korak može ubrzati unutarnju proceduru za predočenje dokumenata.

D. Može li Međunarodni sud izdavati obvezujuće naloge pojedincima koji djeluju u privatnom svojstvu

1. Ima li Međunarodni sud ovlasti da upućuje subpoene pojedincima koji djeluju u privatnom svojstvu?

46. Niti Hrvatska niti tužitelj ne osporavaju da Međunarodni sud može izdavati obvezujuće naloge u obliku subpoene (tj. pod prijetnjom kazne) pojedincima koji djeluju u privatnom svojstvu. Međutim, Žalbeno vijeće smatra potrebnim tu stvar razmotriti s posebnim naglaskom na pitanju može li se subpoena uputiti državnim dužnosnicima koji djeluju u privatnom svojstvu. Nadalje, čini se da postoji neslaganje o tome kojim se sredstvima Međunarodni sud može poslužiti u slučaju neudovoljavanja.

47. Žalbeno je vijeće mišljenja da duh Statuta, kao i cilj što ga je imalo na umu Vijeće sigurnosti kad je uspostavilo Međunarodni sud, upućuju na to da sudac odnosno vijeće imaju ovlast da pozivaju svjedoke, primoravaju na predočenje dokumenata itd. Međutim, ta se ovlast ne temelji na tome da, budući da Međunarodni sud ima primat pred nacionalnim sudovima, mora imati barem onoliko ovlasti kao i ti sudovi. Takav argument ne stoji, jer Međunarodni sud ima brojne karakteristike po kojima se očito razlikuje od nacionalnih sudova. Stoga taj argument predstavlja petitio principii: tek pošto smo dokazali da su bitne ovlasti i funkcije te dvije vrste sudova (Međunarodnog suda i nacionalnih sudova) slične, tek tada bismo mogli izvesti zaključak da Međunarodni sud ima iste ovlasti kao nacionalni sudovi glede izdavanja obvezujućih naloga pojedincima da predoče dokumente, stupe pred sud itd. Kao što je ranije rečeno, ovlast Međunarodnog suda da izdaje obvezujuće naloge pojedincima izvodi se iz općeg cilja i svrhe Statuta kao i iz uloge koju je Međunarodni sud pozvan da odigra temeljem Statuta. Međunarodni sud je međunarodni krivični sud koji predstavlja novost u međunarodnoj zajednici. U normalnim okolnostima, pojedincima koji potpadaju pod suverenu vlast država mogu suditi jedino nacionalni sudovi. Ako nacionalni sud želi suditi pojedincu koji potpada pod jurisdikciju druge države, to se pitanje u pravilu rješava temeljem sporazuma o pravosudnoj suradnji ili, ako takvi sporazumi ne postoje, dobrovoljnom međudržavnom suradnjom. Stoga je odnos između nacionalnih sudova različitih država po prirodi "horizontalan". Vijeće sigurnosti je 1993. po prvi put uspostavilo međunarodni krivični sud s ovlastima nad pojedincima koji žive na teritoriju suverenih država, bilo da je riječ o državama bivše Jugoslavije ili trećim državama, te je osim toga Međunarodnom sudu dalo primat pred nacionalnim sudovima. Istom tom logikom, Statut je Međunarodnom sudu dao ovlast da državama upućuje obvezujuće naloge koji se odnose na širok spektar pravosudnih poslova (uključujući identifikaciju i pronalaženje osoba, uzimanje iskaza i predočenje dokaza, uručenje dokumenata, uhićenje ili pritvaranje osoba te predaja ili transfer optuženih Međunarodnom sudu). Time je očito uspostavljen "vertikalni" odnos, barem u odnosu na pravosudne i nalogodavne ovlasti Međunarodnog suda (dočim je u pogledu provođenja Međunarodni sud još uvijek ovisan o državama i Vijeću sigurnosti).

Osim toga, gorenavedena ovlast izričito je navedena u odredbama poput članka 18, stavka 2, prvog dijela, koji glasi: "Tužitelj ima ovlaštenje da ispituje osumnjičene, žrtve i svjedoke, da prikuplja dokazni materijal i vodi istrage na licu mjesta" (naglasak dodan); te članka 19, stavka 2: "Nakon potvrde optužnice, sudac može, na zahtjev tužitelja, izdati naredbe i naloge za uhićenje, pritvor, izručenje ili transfer osoba, te druge naloge potrebne za vođenje postupka" (naglasak dodan).

48. Duh i svrha Statuta, kao i gorenavedene odredbe, daju Međunarodnom sudu incidentalnu odnosno sekundarnu jurisdikciju nad pojedincima koji nisu osobe koje Međunarodni sud može krivično goniti i suditi im. Riječ je o pojedincima koji mogu biti od pomoći u zadaći dijeljenja pravde u krivičnim predmetima, koja je povjerena Međunarodnom sudu. Nadalje, kao što je gore rečeno, članak 29 također državama nameće obvezu da na zahtjev Međunarodnog suda poduzmu mjere prema pojedincima koji potpadaju pod njihovu jurisdikciju.

2. Kategorije osoba obuhvaćene izrazom "pojedinci koji djeluju u privatnom svojstvu"

49. Valja zapaziti da kategorija "pojedinaca koji djeluju u privatnom svojstvu" također uključuje agente države koji su npr. bili svjedoci zločina prije stupanja na dužnost, ili su pak prije preuzimanja svojih službenih dužnosti našli ili dobili dokazni materijal koji je relevantan za optužbu ili obranu. U tom slučaju, pojedincima se legitimno može uputiti subpoena. Njihova uloga u krivičnom gonjenju ili sudskom postupku pred Međunarodnim sudom nema veze s njihovom trenutačnom funkcijom kao državnih dužnosnika.

50. Isto se može primijeniti i na primjer koji je tužitelj naveo u svom Podnesku65 a u kojem je riječ o "vladinom dužnosniku koji za vrijeme vršenja svojih službenih dužnosti bude svjedokom zločina koji spada pod nadležnost [Međunarodnog] suda a koji je počinio nadređeni dužnosnik". Prema mišljenju tužitelja: "Ne može se tvrditi da dotični dužnosnik ima imunitet na nalog da svjedoči o onom što je vidio".66 U ovom slučaju, pojedinac je nesumnjivo prisustvovao činu u svom službenom svojstvu; međutim, može se tvrditi da je čin vidio u svojstvu privatne osobe. To se može ilustrirati primjerom pukovnika koji tijekom rutinskog premještaja u drugu zonu operacija slučajno čuje generala kako izdaje naređenja za bombardiranje civila ili civilnih zgrada. U ovom slučaju mora se uzeti da je pojedinac djelovao u svojstvu privatne osobe te ga stoga Međunarodni sud može prisiliti da svjedoči o događajima kojima je bio svjedokom. Naprotiv, ako je državni dužnosnik u trenutku kad je bio svjedokom zločina u stvari vršio svoju službenu dužnost, tj. ako je praćenje događaja bilo dio njegove službene dužnosti, tada je djelovao kao državni organ i ne može mu se izdati subpoena, što se može ilustrirati primjerom u kojem je izmišljeni pukovnik čuo naređenje za vrijeme službene inspekcije ponašanja zaraćenih strana na bojnom polju.

Situacija je drugačija kad je u pitanju državni dužnosnik (npr. general) koji postupa kao pripadnik međunarodnih snaga za održanje ili uspostavu mira kao što je UNPROFOR, IFOR ili SFOR. čak i ako je bio svjedokom izvedbe ili planiranja zločina u svojstvu promatrača, za vrijeme vršenja službene dužnosti, Međunarodni sud prema njemu treba postupati kao prema pojedincu. Takav dužnosnik nalazi se u bivšoj Jugoslaviji kao pripadnik međunarodnih oružanih snaga odgovornih za održanje ili uspostavu mira a ne kao pripadnik vojne strukture svoje vlastite zemlje. Njegov mandat proističe iz istog izvora kao i mandat Međunarodnog suda, tj. iz rezolucije Vijeća sigurnosti,67 i stoga on mora svjedočiti, u skladu s primjerenim kriterijima navedenim u Pravilniku.68

51. Može se predvidjeti još jedan kompliciraniji slučaj, što nije nerealistično kad je riječ o državama suočenim s izvanrednim okolnostima kao što je rat ili posljedice rata. Nakon izdavanja obvezujućeg naloga za predočenje dokumenata potrebnih za suđenje takvoj državi, državni dužnosnik koji u svom službenom svojstvu drži dotične dokaze i od kojega su njegove vlasti zatražile da dokaze preda Međunarodnom sudu može odbiti da to uradi, a da pri tom središnje vlasti ne raspolažu pravnim ili stvarnim sredstvima da prisilno izvrše zahtjev Međunarodnog suda. U ovom scenariju, državni dužnosnik više se ne ponaša kao sredstvo državnog aparata. Radi postizanja ograničene svrhe krivičnog postupka, zdrava je praksa da se rečeni dužnosnik, figurativno rečeno, "degradira" na rang privatne osobe, te da se na njega primijene sva raspoloživa sredstva i sankcije kakve se primjenjuju protiv pojedinaca koji ne udovoljavaju nalozima, o čemu se raspravlja niže u tekstu (stavak 57-59): može mu se izdati subpoena, a ako se ne pojavi pred sudom, protiv njega se može povesti postupak zbog nepoštivanja Međunarodnog suda. Doista, u ovom scenariju, državni dužnosnik, usprkos uputama koje je primio od svoje vlade, namjerno ometa međunarodni krivični postupak, čime dovodi u pitanje osnovnu funkciju Međunarodnog suda: dijeljenje pravde. Stoga je na raspravnom vijeću da odluči treba li također pozvati na odgovornost i državu. Raspravno vijeće morat će odlučiti hoće li izdati sudsku konstataciju o nepoštivanju članka 29 od strane države (temeljem članka 11 Nacrta Akta o odgovornosti država što ga je usvojila Međunarodna pravna komisija69) i zamoliti predsjednika Međunarodnog suda da je proslijedi Vijeću sigurnosti.

3. Može li Međunarodni sud stupiti u izravni kontakt s pojedincima ili mora ići posredstvom nacionalnih vlasti

52. Žalbeno vijeće mora razmotriti još dva pitanja: sredstva kojima se Međunarodni sud služi da bi stupio u kontakt s pojedincima i pravni lijekovi koji mu stoje na raspolaganju u slučaju ogluhe pojedinaca.

53. Žalbeno vijeće navest će dvije opće i preliminarne opaske. Prvo, valja istaći razliku između bivših zaraćenih država ili entiteta bivše Jugoslavije i trećih zemalja. Prva skupina obuhvaća: (i) države na čijem su na teritoriju mogli biti počinjeni zločini; i uz to (ii) države čiji su državni organi, odnosno neki od njih, mogli biti upleteni u te zločine. Stoga bi, kad je riječ o tim državama, korištenje službenih kanala za identificiranje, pozivanje i razgovore sa svjedocima, te za provođenje istrage na licu mjesta moglo bi ugroziti istragu koju provodi tužitelj ili branitelj. Osobito bi prisutnost državnih dužnosnika tijekom razgovora sa svjedocima mogla obeshrabriti svjedoka i navesti ga da ne govori istinu, a osim toga, mogla bi ugroziti ne samo život i osobni integritet svjedoka nego i njegovih srodnika. Iz toga proizlazi da bi prisutnost državnih dužnosnika u takvim prilikama bila u suprotnosti sa svrhom i funkcijom Međunarodnog suda. Države i entiteti bivše Jugoslavije imaju obvezu surađivati s Međunarodnim sudom na takav način da Međunarodnom sudu omoguće da obavlja svoje funkcije. Ta obveza (koja je, spomenimo, ponovljena u Daytonskom i Pariškom sporazumu) također od njih zahtijeva da tužitelju i obrani omoguće da obavljaju svoju zadaću bez ikakvog ometanja ili uplitanja.

54. Drugo, zakonodavstvo nekih država kojim se omogućava provedba Statuta Međunarodnog suda70 predviđa da nalozi ili zahtjevi Međunarodnog suda trebaju biti upućeni određenom središnjem tijelu države, koje ih onda prosljeđuje odgovarajućem tužiteljstvu ili pravosudnoj instanci. Iz toga se može zaključiti da svaki nalog ili zahtjev treba uputiti tom središnjem državnom tijelu.

Očito je da ovi zakoni teže tome da na odnose između nacionalnih vlasti i Međunarodnog suda primijene isti pristup koji inače usvajaju u svojim bilateralnim ili multilateralnim sporazumima o pravosudnoj suradnji. Te sporazume, dakako, sklapaju ravnopravne suverene države. Stoga je sve postavljeno na "horizontalan" plan, a svaka država u ispunjenju svojih tužiteljskih odnosno pravosudnih funkcija bdije nad svojim suverenim atributima. Iz toga proizlazi da svaku manifestaciju istražne ili pravosudne djelatnosti (uzimanje dokaza, zapljena dokumenata, ispitivanje svjedoka itd.) koju zatraži jedna od država potpisnica provode samo odgovarajuća tijela države kojoj je zahtjev upućen. Ove su države usvojile isti pristup prema Međunarodnom sudu unatoč primatu koje Međunarodnom sudu pripada temeljem Statuta, i usprkos njegovom "vertikalnom" položaju o kojem je već bilo riječi.71 Međutim, ako se ispostavi da je provedbeno zakonodavstvo u sukobu s duhom i slovom Statuta, moći ćemo se osloniti na poznato načelo međunarodnog prava koje će spriječiti države da se zaklanjaju iza svojih nacionalnih zakona kako bi izbjegle međunarodne obveze.72

55. Nakon ovih općenitih opaski, Žalbeno vijeće naglašava da valja razlučiti između dvije skupine postupaka ili transakcija:

(i) onih koje iziskuju suradnju tužiteljskih ili pravosudnih organa države u kojoj pojedinac boravi (vođenje istraga na licu mjesta, izvršenje naloga za pretres ili uhićenje, zapljena dokaznog materijala itd.); i

(ii) onih koje može provesti pojedinac kojem je upućena subpoena ili nalog, bilo sam ili zajedno s istražiteljem kojeg je odredio tužitelj ili branitelj (uzimanje iskaza svjedoka, predočenje dokumenata, dostava video-vrpca i drugog dokaznog materijala, pojavljivanje pred sudom u Den Haagu itd.)

Kad je riječ o prvoj skupini postupaka, Međunarodni sud mora se obratiti odgovarajućim nacionalnim vlastima, osim ako je ovlašten da postupa drugačije temeljem nacionalnog zakonodavstva ili posebnih sporazuma.73 Ovdje postoji samo jedna iznimka, a ta se odnosi na države ili entitete bivše Jugoslavije: u situaciji u kojoj se one nalaze, iz gorenavedenih razloga, aktivnosti poput vođenja istrage na licu mjesta opravdano može obavljati sam Međunarodni sud.

Kad je riječ o drugoj skupini, Međunarodni sud se i ovdje u pravilu obraća nacionalnim vlastima sa zahtjevom za suradnju.74 Međutim, postoje dvije situacije u kojima Međunarodni sud može izravno stupiti u kontakt s privatnom osobom:

(i) kad to dopušta zakonodavstvo dotične države75;
(ii) kad vlasti dotične države ili entiteta, od kojih je zatraženo da udovolje nalogu Međunarodnog suda, sprečavaju Međunarodni sud u vršenju svojih funkcija. To je moguće u gornjem primjeru (paragraf 49) državnog dužnosnika koji je bio svjedokom zločina ili je došao u posjed nekog dokumenta prije nego što je postao državnim dužnosnikom, ili u drugim slučajevima vezanim za državne dužnosnike o kojima je ranije bilo riječi (paragraf 50). U tim primjerima, državne vlasti mogu se poslužiti mogućnošću da temeljem vlastitog zakonodavstva ili prakse spriječe pojedinca da svjedoči ili preda određeni dokument.76

U gorenavedenim scenarijima, stav države odnosno entiteta može dovesti u pitanje obavljanje temeljnih funkcija Međunarodnog suda. Stoga valja pretpostaviti da Međunarodni sud posjeduje inherentnu ovlast da se izravno obraća pojedincima. Da Međunarodni sud nema takvu ovlast, ne bi bio kadar jamčiti pravično suđenje osobama optuženim za zločine u bivšoj Jugoslaviji. Kao što je tužitelj rječito obrazložio pred Žalbenim vijećem:

Teoretski, kad bi [država usvojila] zakone koji onemogućuju pristup njezinim građanima kojem je svrha da ih se primora da svjedoče, mi bismo zauzeli stav da su takvi zakoni nevažeći prema međunarodnom pravu. Mi bismo se pozvali na pravo Međunarodnog suda da se izravno obrati pojedincu tako da mu izda nalog, što će, smatramo, pojedincu omogućiti da se pokori višem redu međunarodnog prava, iako time odriče poslušnost svojim nacionalnim zakonima. Mislim da bi bilo kontraproduktivno smatrati da smo prepušteni na milost i nemilost državnom aparatu iako su građani možda spremniji od svoje vlade na to da ispune svoje obveze prema ovoj instituciji.

...

[Ako] postoji osnova za uvjerenje da bi svjedoci bili voljni udovoljiti nalogu, ali da država nije spremna pomoći, bilo zbog svojih zakona ili (ako još nije usvojila zakonodavstvo) svojeg stava...imali bismo puno pravo da se izravno obratimo /pojedincima/, i to po mogućnosti poštom, što je bolji i sigurniji način nego da šaljemo naše osoblje na teritorij gdje nam nisu skloni po tako jednostavnom zadatku.77

56. U ove dvije gorenavedene situacije Međunarodni sud može izravno pozvati svjedoka ili naložiti pojedincu da preda dokaze ili osobno stupi pred Međunarodni sud. Drugim riječima, Međunarodni sud može stupiti u izravni kontakt s pojedincem koji potpada pod suvereni autoritet države. Budući da potpada pod sekundarnu (ili incidentalnu) krivičnu jurisdikciju Međunarodnog suda, pojedinac ima dužnost da udovolji nalozima, zahtjevima i pozivima Suda.

4. Pravni lijekovi za slučaj neudovoljavanja

57. Drugo pitanje kojim će se sada Žalbeno vijeće pozabaviti jest pitanje pravnih lijekova koji stoje na raspolaganju za slučaj ogluhe pojedinca, subpoeni ili nalogu kojeg je izdao Međunarodni sud. Ovdje je potrebno razlikovati

(i) sankcije i kazne koje mogu izreći vlasti države u kojoj se nalazi taj pojedinac; i

(ii) sankcije i kazne koje može izreći Međunarodni sud.

Prva grupa sankcija odnosno kazni nabrojana je ili se indirektno spominje u više provedbenih zakona država: ti zakoni predviđaju da će, u slučaju neudovoljavanja nalogu međunarodnog suda, nacionalne vlasti primijeniti iste lijekove i kazne koji su predviđeni za slučaj ogluhe na nalog ili sudsku zabranu izdanu od strane nacionalnih vlasti.78 Povrh toga, kao što se vidi iz vrijednog pregleda koji su podnijeli amici curiae,79 većina država, bilo da su common law ili građanskopravne tradicije, općenito predviđaju izvršavanje sudskih poziva ili subpoena koje su izdali nacionalni sudovi. Za očekivati je da će u tim državama nacionalne vlasti biti spremne pomoći Međunarodnom sudu korištenjem svog krivičnog zakonodavstva..

58. Žalbeno vijeće smatra da se Međunarodni sud obično treba obratiti odgovarajućim nacionalnim vlastima i od njih tražiti da primijene lijek ili sankcije za nepoštivanje od strane pojedinca koji se nije povinovao nalogu izdanom od strane suca ili raspravnog vijeća. Pravni lijekovi ili sankcije koje provode nacionalne vlasti imaju više izgleda da djeluju učinkovito i ekspeditivno. Međutim, treba ostaviti prostora i za slučajeve u kojima pribjegavanje nacionalnim pravnim lijekovima ili sankcijama nije izvedivo. To vrijedi za slučajeve u kojima na samom početku, na zahtjev Tužitelja ili obrane, Međunarodni sud odluči stupiti u direktni kontakt s pojedincima pod pretpostavkom da bi vlasti te države ili tijela spriječile Međunarodni sud u obavljanju njegove misije (vidi gore, paragraf 55), ili ne bi bile u mogućnosti prinuditi državnog dužnosnika da udovolji nalogu izdanom prema članku 29 (vidi gore, slučaj spomenut u paragrafu 51). U tim slučajevima može se pokazati nesvrsishodnim tražiti od tih nacionalnih vlasti da provedu nalog Međunarodnog suda putem nacionalnih sredstava.

59. Pravni lijekovi na raspolaganju Međunarodnom sudu kreću se u rasponu od općeg prava da se pojedinca proglasi krivim za nepoštivanje Međunarodnog suda (koristeći inherentno pravo da to učini koje ispravno spominje Raspravno vijeće80), do specifičnog prava u slučaju nepoštivanja predviđenog pravilom 77. Valja dodati da, u slučaju da se subpoenirani pojedinac koji ne dostavi dokumente ili se ne pojavi pred sudom također ne pojavi na postupku za slučaj nepoštivanja, ne treba isključiti mogućnost da se postupak vodi u odsutnosti. Tužitelj je u svom usmenom podnesku ustvrdio da bi bilo "izuzetno hipotetično i spekulativno razmišljati o suđenju u odsutnosti za optužbu za nepoštivanje"81. Nasuprot tome, zastupnik Hrvatske prihvatio je prilikom iznošenja usmenih argumenata da bi postupak u odsutnosti bio prihvatljiv pod uvjetom da zadovolji "uvjet redovnog zakonskog postupka" i da predstavlja ono što se u Sjedinjenim Državama zove "ne-krivično nepoštivanje", "u kojem se ne bi izrekle 'krivične kazne', ali bi se netko i zatvorom mogao prinuditi da udovolji nalogu suda"82.

Žalbeno vijeće zaključuje da bi, općenito govoreći, bilo neprimjereno održati postupak u odsutnosti protiv osoba koje potpadaju pod primarnu nadležnost Međunarodnog suda (to jest, osoba optuženih za zločine opisane u članku 2 do 5 Statuta). Doista, čak i kad bi se optuženi nedvosmisleno odrekao prava na suđenje u prisutnosti (član 21, stavak 4(d) Statuta), bilo bi izuzetno teško ili čak nemoguće za jedan međunarodni krivični sud da utvrdi nevinost ili krivicu tog optuženog. Nasuprot tome, postupak u odsutnosti može biti izuzetno opravdan u slučajevima vezanim za nepoštivanje Međunarodnog suda kad se optužena osoba ne pojavi pred sudom i time ometa izvršenje pravde. Ovi slučajevi potpadaju pod sekundarnu ili incidentalnu nadležnost Međunarodnog suda.

Ako bi se pokrenuo postupak u odsutnosti bilo bi potrebno zaštititi sva fundamentalna prava koja se odnose na pravično suđenje. Između ostaloga, iako bi se odsutnost tog pojedinca trebala smatrati odustajanjem od "prava na suđenje u prisutnosti", trebalo bi mu se ponuditi da sam izabere svog pravnog zastupnika. Žalbeno vijeće također smatra da bi osim toga trebalo poštovati i druge garancije predviđene u kontekstu Evropske konvencije o ljudskim pravima83.

60. Naravno, ukoliko sudac ili raspravno vijeće odluče uputiti nalog subpoena duces tecum ili ad testificandum direktno nekom pojedincu koji živi u određenoj državi i istovremeno obavijeste nacionalne vlasti te države o izdavanju subpoene, ovaj će postupak olakšati tim nacionalnim vlastima da pomognu Međunarodnom sudu provođenjem tog naloga u slučaju neudovoljavanja. Ako, pak, sudac ili raspravno vijeće odluče ne obavijestiti nacionalne vlasti, jedini odgovor Međunarodnog suda na propust nekog pojedinca da udovolji subpoeni će neizbježno biti pribjegavanje vlastitom postupku za nepoštivanje.

E. Pitanje bojazni za nacionalnu sigurnost

1. Da li je Međunarodnom sudu zabranjeno pregledavanje dokumenata koji izazivaju bojazni za nacionalnu sigurnost

61. Hrvatska je ustvrdila da Međunarodni sud nema pravo rješavati ili suditi o pozivanju Hrvatske na nacionalnu sigurnost84. Oslonivši se na predmet Krfskog kanala, Hrvatska tvrdi da je "utvrđivanje potreba nacionalne sigurnosti svake države fundamentalni atribut njene suverenosti"85. I Raspravno vijeće u svojoj Odluci o subpoeni86 , i Tužitelj87 zauzimaju suprotni stav. Raspravno vijeće zaključilo je pri kraju svog iscrpnog bavljenja ovim delikatnim pitanjem da

država koja se poziva na nacionalnu sigurnost kao razlog protiv predočenja dokaza koje je zatražio Međunarodni sud, ne može se osloboditi te obveze općenitom tvrdnjom da je ugrožena njezina sigurnost. Na državu, dakle, pada teret da dokaže utemeljenost svog prigovora.88

Raspravno vijeće dalje sugerira da

Raspravno vijeće [koje razmatra određeni krivični predmet] može održavati rasprave in camera, na način koji je u skladu s odredbama potpravila 66(C) i 79, kako bi ocijenilo utemeljenost tvrdnji pojedine države koje se odnose na brigu za nacionalnu sigurnost. Osim toga, Raspravno vijeće može također, radi očuvanja tajnosti informacija, najprije održati raspravu ex parte, na sličan način na koji je to predviđeno potpravilom 66(C).89

U svom podnesku, Tužitelj je između ostaloga ustvrdio da bi stav Hrvatske "spriječio Međunarodni sud u provođenju mandata koji mu je dalo Vijeće sigurnosti da učinkovito krivično goni osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava i time osujetio njegov suštinski cilj i svrhu. Učinkovito provođenje pravde bilo bi time teško narušeno." 90

62. Žalbeno vijeće smatra da se zahtjev Hrvatske mora odbiti, i to iz tri razloga.

Prvo, oslanjanje na predmet Krfskog kanala neprimjereno je. Točno je da se Međunarodni sud pravde ograničio na to da uzme na znanje britansko odbijanje da, iz razloga "mornaričke tajne", predoči mornaričke dokumente koje je zahtijevao Sud91. Međutim, taj je zahtjev bio postavljen na temelju članka 49 Statuta Međunarodnog suda pravde92 i članka 54 njegovog Pravilnika93; prva od ove dvije odredbe, naravno autoritativnija, nesumnjivo je sročena neobvezujućim riječima. Situacija je drukčija u slučaju Međunarodnog suda: članak 29 njegovog Statuta sročen je na strogo obvezujući način. Među prikladnijim presedanima nalaze se takozvani predmeti Sabotaže izneseni tridesetih godina ovog stoljeća pred Mješovitu komisiju Sjedinjenih država i Njemačke za potraživanja94, predmet Ballo95 o kojem je 1972. odlučivao Administrativni tribunal Međunarodne organizacije rada; predmet Cipar protiv Turske o kojem je 1976. odlučila Evropska komisija za ljudska prava96, i predmet Godinez Cruz o kojem je 20. siječnja 1989. odlučio Međuamerički sud za ljudska prava97. Ovi predmeti pokazuju da je bilo slučajeva u kojima su države udovoljile pravosudnim zahtjevima da predočenje osjetljivih ili povjerljivih dokumenata. U tim slučajevima pravosudno je tijelo pregledalo dokumente in camera. U predmetu Cipar protiv Turske gdje je država odbila postupiti po zahtjevu, mađunarodno tijelo donijelo je sudsku konstataciju o tom odbijanju i o tome izvijestilo nadležno političko tijelo98 .

63. Drugo, jednostavno čitanje članka 29 Statuta otkriva da on ne predviđa nikakve izuzetke od obaveze država da udovolje zahtjevima i nalozima Raspravnog vijeća. Kad god Statut namjerava ograničiti ovlasti Međunarodnog suda, on to izrijekom čini, kao ćto se vidi iz članka 21, stavak 4(g) kojim se Međunarodnom sudu zabranjuje da "prinudi" optuženika "da svjedoči protiv sebe ili prizna krivicu". Iz ovoga slijedi da bi bilo neopravdano iz članka 29 iščitavati limitacije ili ograničenja ovlasti Međunarodnog suda koja nisu izrijekom predviđena niti u članku 29 niti u drugim odredbama Statuta.

64. Hrvatska je ustvrdila da, budući da Statut operira unutar okvira međunarodnog običajnog prava, nije bilo potrebe da njegovi sastavljači u njemu još jednom navedu načela državnog suvereniteta, nacionalne sigurnosti i "doktrine o činima države". Ovi principi čvrsto su usađeni u Statut - tvrdi se dalje - pa "nije bilo apsolutno nikakve potrebe da se u Statut uključe izričiti izuzeci"99. Žalbeno vijeće smatra da je u kontekstu nacionalne sigurnosti ovaj argument neprimjenjiv.

Istina, međunarodna običajna pravila štite nacionalnu sigurnost država zabranjujući svakoj državi miješanje ili uplitanje u domaću nadležnost drugih država, uključujući bojazni glede nacionalne sigurnosti. Ova pravila odražavaju se u članku 2, stavak 7 Povelje Ujedinjenih naroda u pogledu odnosa između zemalja članica Ujedinjenih naroda i same Organizacije. Međutim, članak 2, stavak 7 Povelje predviđa značajni izuzetak neprobojnosti domene nacionalne nadležnosti u pogledu izvršnih mjera iz VII poglavlja100. Budući da je Statut Međunarodnog suda usvojen u skladu s baš tim poglavljem, on može prodrijeti u tu domenu.

Nadalje, iako je točno da pravila međunarodnog običajnog prava mogu postati važna u slučaju kad Statut šuti o nekom pitanju, poput doktrine "čina države", nema potrebe pribjegavati tim pravilima u slučajevima u kojima Statut sadrži jednu tako izričitu odredbu o predmetu u pitanju kao što je slučaj sa člankom 29. Imajući u vidu sam karakter inovativne i dalekosežne obveze iznesene u članku 29, i njezine nesumnjive posljedice na suverenost država i nacionalnu sigurnost, ne može se tvrditi da je izostavljanje iznimaka u njezinoj formulaciji rezultat previda. Da su "utemeljitelji" namjeravali uvesti ograničenja ove obveze, oni bi to i učinili, kao što su to učinili u slučaju članka 21, stavak 4(g). članak 29 prema tome očito i namjerno odstupa od međunarodnih običajnih pravila na koje se oslanja Hrvatska.

Ukratko, dok u slučaju državnih dužnosnika Statut očito ne odstupa od općeg međunarodnog prava, kao što je gore navedeno (paragrafi 41 i 42), u slučaju bojazni glede nacionalne sigurnosti Statut bjelodano odstupa od međunarodnog običajnog prava. Ovakav različiti stav spram općih pravila može se lako objasniti. U slučaju državnih dužnosnika nema jakog razloga koji bi opravdao odstupanje od općih pravila. Da bi iskoristio ovlasti koje proistječu iz članka 29 Statuta, dovoljno je da Međunarodni sud svoje naloge i zahtjeve uputi državama (koje su u svakom slučaju nositelji obveza navedenih u toj odredbi). Nasuprot tome, kao što će Žalbeno vijeće pokazati u slijedećem paragrafu, dozvoliti da bojazni glede nacionalne sigurnosti spriječe Međunarodni sud u pribavljanju dokumenata koji se mogu pokazati od odlučujuće važnosti za vođenje suđenja, značilo bi osujetiti samu suštinu zadataka Međunarodnog suda.

65. Treće, kao što je uvjerljivo rekao tužitelj101, dati državama neograničeno pravo da iz sigurnosnih razloga uskrate dokumente nužne za suđenje, moglo bi ugroziti samu svrhu Međunarodnog suda i "osujetiti njegov cilj i svrhu". Međunarodni sud osnovan je da bi krivično gonio osobe odgovorne za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid; ti su zločini povezani s oružanim sukobom i vojnim operacijama. Prema tome, očito je da vojni dokumenti ili drugi dokazni materijal povezan s vojnim operacijama može biti od suštinske važnosti, bilo za tužitelja bilo za obranu, da bi se dokazala ili opovrgla navodna krivica optuženika, posebno u slučajevima kada se radi o zapovjednoj odgovornosti (u ovom predmetu dokumenti mogu biti potrebni za utvrđivanje ili opovrgavanje postojanja zapovjednog lanca, stupnja kontrole vojnog zapovjednika nad jedinicama, mjere u kojoj je on bio svjestan poteza koje su poduzeli njegovi podređeni, itd.). Prihvatiti da se država koja posjeduje takve dokumente može jednostrano pozvati na bojazni glede nacionalne sigurnosti i odbiti da preda te dokumente, moglo bi dovesti do paraliziranja međunarodnih krivičnih postupaka: ti dokumenti mogli bi se pokazati ključnima za odlučivanje da li je optuženik nevin ili kriv. Tada bi se narušio sam raison d'étre Međunarodnog suda.

66. Iz gornjih razmatranja slijedi jedna važna posljedica. Oni instrumenti nacionalnog provedbenog zakonodavstva, poput zakona donesenih u Australiji102 i Novom Zelandu103, kojim se nacionalne vlasti ovlašćuju da odbiju udovoljiti zahtjevima Međunarodnog suda ako bi ti zahtjevi išli na štetu "suvereniteta, sigurnosti ili nacionalnih interesa" te države, izgleda da nisu sasvim u skladu sa Statutom104.

2. Mogući načini za uzimanje u obzir bojazni glede nacionalne sigurnosti

67. Nakon što je utvrdilo osnovni princip da bojazan države za nacionalnu sigurnost ne može biti razlog za uskraćivanje dokumenata, Žalbeno vijeće ipak želi dodati da se Međunarodni sud ne treba posve oglušiti na legitimne bojazni državama glede nacionalne sigurnosti, i to tim više, kao što je Raspravno vijeće ispravno naglasilo105, što je Međunarodni sud već uzeo u obzir bojazni glede sigurnosti u pravilima 66(C) i 77(B).

Najbolji način za usklađivanje, u skladu s općim smjernicama koje daje pravilo 89(B) i (D), ovlasti Međunarodnog suda da naloži i pribavi od država sve dokumente koji su neposredno relevantni za vođenje suđenja, i legitimnih zahtjeva država glede nacionalne sigurnosti, ispravno je naznačilo Raspravno vijeće u Odluci o subpoeni gdje je sugeriralo da bi se mogao održati postupak in camera i ex parte da se preispita valjanost tvrdnji države o nacionalnoj sigurnosti. Žalbeno vijeće će sada, usvojivši taj isti pristup, sugerirati praktične metode i postupke koji se mogu razlikovati od onih koje je preporučilo Raspravno vijeće.

68. Prije svega, mora se uzeti u obzir da li je država u pitanju djelovala i da li još djeluje bona fide. Kao što je Međunarodni sud pravde istaknuo u predmetu Nuklearni pokusi, "jedan od osnovnih principa koji regulira stvaranje i izvršavanje pravnih obaveza, bez obzira na njihov izvor, jest princip dobre namjere. Vjera i pouzdanje su inherentni međunarodnoj suradnji, posebno u vremenu u kojem ta suradnja na mnogim poljima postaje sve više i više neophodna"106. Stupanj bona fide suradnje i pomoći koju je relevantna država pružila Međunarodnom sudu, kao i opći stav te države prema Međunarodnom sudu (da li se protivi ispunjenju njegovih zadataka ili pak dosljedno podržava i pomaže Međunarodni sud) nesumnjivo su čimbenici koje Međunarodni sud može željeti uzeti u obzir tokom cijelog postupka pregledavanja dokumenata koji navodno izazivaju bojazni glede nacionalne sigurnosti.

Drugo, država o kojoj se radi može biti pozvana da relevantne dokumente podastre na pregled jednom sucu Raspravnog vijeća kojeg odredi samo Raspravno vijeće. Očito je da bi činjenica da će samo jedan sudac i nitko drugi pomno pročitati dokumente trebala povećati pouzdanje države da njezine tajne koje se tiču nacionalne sigurnosti neće greškom postati javne.

Treće, da bi se osigurala maksimalna povjerljivost, u slučaju da su dokumenti pisani na jeziku koji nije jedan od dva službena jezika Međunarodnog suda, osim originalnih dokumenata država o kojoj se radi trebala bi dostaviti ovjerene prijevode tako da nema potrebe da dokumente vide prevoditelji Međunarodnog suda.

četvrto, sudac treba dokumente pregledati in camera u postupku ex parte i ne smiju se napraviti transkripti ročišta.

Peto, dokumente za koje sudac na kraju zaključi da su nevažni za suđenje, kao i one čiju važnost po mišljenju suca nadjačava potreba zaštite legitimnih bojazni glede nacionalne sigurnosti, treba vratiti državi bez predavanja ili zavođenja u Tajništvu Međunarodnog suda. Što se tiče drugih dokumenata, državi o kojoj se radi može biti dozvoljeno da redigira dio ili dijelove dokumenata, na primjer tako što će zacrniti dio ili dijelove; međutim, neki viši državni dužnosnik mora pridodati očitovanje pod prisegom kojim će ukratko objasniti razloge za takvo redigiranje.

Konačno, trebalo bi ostaviti prostora i za jedan izuzetan slučaj: slučaj u kojem neka država, postupajući bona fide, smatra da su jedan ili dva dokumenta tako delikatni sa stanovišta nacionalne sigurnosti, a istovremeno od male važnosti za suđenje, da preferira da ih ne podastre sucu. U takvom slučaju, minimalni uvjet kojemu država treba udovoljiti jest podnošenje očitovanja pod prisegom od strane odgovornog ministra u kojem će on: (i) navesti da je osobno pregledao dokument o kojem se radi; (ii) sažeto opisati sadržaj dokumenata; (iii) precizno iznijeti razloge na temelju kojih država smatra da taj dokument nije od velike važnosti za suđenje; i (iv) ukratko naznačiti glavne razloge zbog kojih država želi uskratiti te dokumente. Na sucu će onda biti da ocijeni razloge za uskraćivanje tih dokumenata. Postoji li sumnja, on može zahtijevati detaljnije očitovanje ili detaljnije objašnjenje tokom postupka in camera i ex parte. Ako se sudac nije uvjerio da su razlozi na koje se poziva država valjani i uvjerljivi, on može od Raspravnog vijeća zatražiti da donese sudsku konstataciju o tome da država nije ispoštovala svoje obaveze prema članku 29 Statuta i zamoliti predsjednika Međunarodnog suda da takvu konstataciju prenese Vijeću sigurnosti.

69. Podrazumijeva se da će relevantno raspravno vijeće odlučiti da li da usvoji neku od spomenutih metoda ili procedura ili da se pobrine za druge praktične aranžmane ili zaštitne mjere, ako je potrebno u konzultaciji sa zainteresiranom državom.

DISPOZITIV

Iz gorenavedenih razloga, ŽALBENO VIJEćE

(1) Jednoglasno ZAKLJUčUJE da je Međunarodni sud ovlašten da izdaje obvezujuće naloge i zahtjeve državama koje su ih dužne poštovati u skladu sa člankom 29 Statuta, i da, u slučaju nepoštivanja, Raspravno vijeće o tome može donijeti posebni sudski zaključak, te od predsjednika Međunarodnog suda tražiti da ga prenese Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda;

(2) Jednoglasno ZAKLJUčUJE da Međunarodni sud ne može uputiti obvezujuće naloge u smislu članka 29 Statuta državnim dužnosnicima koji djeluju u službenom svojstvu;

(3) Jednoglasno ZAKLJUčUJE da Međunarodni sud može uputiti sudski poziv, subpoenu ili druge obvezujuće naloge pojedincima koji djeluju u privatnom svojstvu i da se, u slučaju nepoštivanja, mogu poduzeti mjere predviđene u relevantnoj državi, ili Međunarodni sud može povesti postupak za nepoštivanje suda;

(4) Jednoglasno ZAKLJUčUJE da države ne smiju na temelju tvrdnje o interesima nacionalne sigurnosti uskratiti dokumente i drugi dokazni materijal kojeg zahtijeva Međunarodni sud; međutim, Raspravno vijeće može usvojiti praktične aranžmane da bi ostavilo prostora legitimnim i bona fide bojaznima država;

(5) Jednoglasno ODLUčUJE da poništi subpoenu duces tecum, koju je izdala sutkinja McDonald a Raspravno vijeće II ponovo stavilo na snagu, upućenu Hrvatskoj i hrvatskom ministru obrane gospodinu Gojku Šušku, s time da se podrazumijeva da tužitelj može, ako to želi, podnijeti odgovarajućem Raspravnom vijeću (a to je Raspravno vijeće I), zahtjev za obvezujući nalog upućen samo Hrvatskoj.

Sastavljeno na engleskom i francuskom, s time da se engleski tekst smatra mjerodavnim.

/potpis na originalu/
Antonio Cassese

predsjedavajući sudac
Sudac Adolphus G. Karibi-Whyte ovoj presudi prilaže svoje izdvojeno mišljenje.

Dana 29. listopada 1997.
U Den Haagu, Nizozemska

[pečat Međunarodnog suda]