PRED PRETRESNIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Alphons Orie, predsjedavajući
sudija Amin El Mahdi
sudija Rafael Nieto-Navia

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 3. oktobra 2002.

TUŽILAC
protiv
STANISLAVA GALIĆA

ODLUKA PO PRIJEDLOGU ZA DONOŠENJE OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE
ZA OPTUŽENOG STANISLAVA GALIĆA

I. UVOD

1. Sekcija B Pretresnog vijeća I (u daljnjem tekstu: Pretresno vijeće) Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (u daljnjem tekstu: Međunarodni sud) rješava po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude za optuženog Stanislava Galića, podnesen 2. septembra 2002. (u daljnjem tekstu: prijedlog za donošenje oslobađajuće presude).

2. Optuženi Stanislav Galić (u daljnjem tekstu: optuženi) preuzeo je komandu Sarajevsko-romanijskog korpusa na dan ili oko 10. septembra 1992. i ostao na tom položaju do otprilike 10. augusta 1994. Prema tvrdnjama optužbe, za to vrijeme snage pod njegovim rukovođenjem i komandovanjem provodile su kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja protiv civilnog stanovništva Sarajeva. Uslijed toga, optuženi je u Optužnici okrivljen za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, odnosno:

- u tački 1 za protivpravno terorisanje civila kao kršenje zakona i običaja ratovanja,

- u tački 2 za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti,

- u tački 3 za nečovječna djela koja nisu ubistvo kao zločine protiv čovječnosti,

- u tački 4 za napade na civile kao kršenje zakona i običaja ratovanja,

- u tački 5 za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti,

- u tački 6 za nečovječna djela koja nisu ubistvo kao zločine protiv čovječnosti, i

- u tački 7 za napade na civile kao kršenje zakona i običaja ratovanja.

3. U prilog ovim tačkama kojima se tereti optuženi, optužba je uz Optužnicu priložila, i u izvođenju dokaza na suđenju predočila, spisak 26 incidenata djelovanja snajpera (u daljnjem tekstu, zbirno: incidenti snajperskog djelovanja) ^[1] i pet incidenata granatiranja (u daljnjem tekstu, zbirno: incidenti granatiranja).

4. Nakon što je optužba završila s izvođenjem dokaza, odbrana je u roku koji je utvrdilo Pretresno vijeće podnijela zahtjev za donošenje oslobađajuće presude po svim tačkama na osnovu pravila 98 bis Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda (u daljnjem tekstu: Pravilnik).

5. Optužba je 16. septembra 2002. godine podnijela "Odgovor optužbe na podnesak Stanislava Galića shodno pravilu 98 bis" (u daljnjem tekstu: odgovor) u kojem, uz izuzetak snajperskog incidenta br. 12, pobija svaki osnov iznesen u prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude i traži da Pretresno vijeće uskrati traženi pravni lijek i nastavi postupati po svim tačkama Optužnice.

6. Vijeće je 20. septembra 2002. saslušalo usmeno iznesene argumente strana.

PRETRESNO VIJEĆE, UZEVŠI U OBZIR pismene i usmene argumente strana,

OVIM DONOSI SVOJU ODLUKU.

II. MJERODAVNI STANDARD DOKAZANOSTI PO PRAVILU 98 BIS

7. Odbrana smatra, kako se čini, da mjerodavni standard za odlučivanje po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude jeste da li postoji dovoljno dokaza za dokazivanje van razumne sumnje da je optuženi kriv u odnosu na tačke Optužnice. Optužba u svom odgovoru iznosi protivargumente po kojima "mjerodavni standard razmatranja svake tačke iz Optužnice prema pravilu 98bis, za razliku od onog što tvrdi odbrana, jeste da li postoje, s pravnog gledišta, određeni dokazi koji bi, ako ih Pretresno vijeće prihvati, mogli da budu osnov da se optuženog osudi van razumne sumnje." ^[2]

8. U relevantnom dijelu pravila 98 bis Pravilnika stoji:

(B) Pretresno vijeće će donijeti oslobađajuću presudu na prijedlog optuženog ili proprio motu ako zaključi da nema dovoljno dokaza da bi ga osudilo po toj optužbi odnosno optužbama.

9. U drugostepenoj presudi u predmetu Jelisić, ^[3] Žalbeno vijeće protumačilo je uslov iz pravila 98 bis u smislu da pretresno vijeće mora da donese oslobađajuću presudu u slučaju:

"u kojem prema mišljenju pretresnog vijeća dokazi optužbe, ako se u njih vjeruje, ^[4] nisu dovoljni da bi bilo koji razumni presuditelj o činjenicama mogao ustanoviti da je krivica dokazana van razumne sumnje. S tim u vezi Žalbeno vijeće slijedi svoj nedavno doneseni stav u drugostepenoj presudi u predmetu Delalić, u kojoj je izjavilo: "Test koji se u tom smislu primjenjuje jest da li postoje dokazi (ako se prihvate) na osnovu kojih bi razumni prosuditelj činjenica mogao da se van razumne sumnje uvjeri u krivicu optuženoga po optužbi koja je posrijedi". ^[5] Sposobnost ^[6] dokaza optužbe (ako se prihvate) da na osnovu njih razumni presuditelj o činjenicama može van razumne sumnje donijeti osuđujuću presudu ključni je pojam. Stoga test nije da li bi presuditelj zapravo došao do zaključka o oslobađajućoj presudi van razumne sumnje na osnovu dokaza optužbe (ako se prihvate), nego da li bi to mogao učiniti. Na kraju izvođenja dokaza optužbe vijeće može donijeti nalaz da su dokazi optužbe dovoljni da se na osnovu njih van razumne sumnje dođe do zaključka o osuđujućoj presudi, a ipak - čak ako se potom ne izvedu nikakvi dokazi odbrane - na kraju suđenja to vijeće može donijeti oslobađajuću presudu, ukoliko prema mišljenju vijeća o tim dokazima optužba u stvari nije dokazala krivicu van razumne sumnje."

10. U razmatranju prijedloga za donošenje oslobađajuće presude, Pretresno vijeće će primijeniti standard dokazanosti koji proizlazi iz jurisprudencije Međunarodnog suda utvrđene u drugostepenoj presudi u predmetu Jelisić, budući da Pretresno vijeće ne vidi nikakve argumente niti uvjerljive razloge za odstupanje od tog standarda prosuđivanja. Kao što je rečeno u drugostepenoj presudi u predmetu Aleksovski: "pravilno tumačenje Statuta ŠMeđunarodnog sudaĆ zahtijeva da ratio decidendi odluka ŠŽalbenog vijećaĆ bude obavezujući za pretresna vijeća" ^[7] sve dok je "pitanje koje rješava ŠŽalbeno vijećeĆ isto kao i pitanje koje izvire iz činjenica u kasnijem predmetu Špred pretresnim vijećimaĆ." ^[8]

11. Za neke od argumenata koje je odbrana iznijela u prilog oslobađajućoj presudi bilo bi potrebno da Pretresno vijeće ocijeni pouzdanost i vjerodostojnost svjedoka. Pitanje da li bi pouzdanost i vjerodostojnost svjedoka trebalo razmatrati usred suđenja, prilikom razmatranja prijedloga za donošenje oslobađajuće presude, usko je povezano s odlučivanjem o tome na koji mjerodavni standard implicitno upućuje pravilo 98 bis. Odlučivši da je predmetni standard to da li bi razumni presuditelj o činjenicama mogao da osudi optuženog na osnovu dokaza koje je izvela optužba, Pretresno vijeće, u skladu s relevantnom jurisprudencijom Međunarodnog suda, neće ocjenjivati vjerodostojnost i pouzdanost svjedoka koje je pozvala optužba sve dok mu ne budu konačno predočeni svi dokazi; međutim, u slučajevima gdje su dokazi toliko očigledno nepouzdani ili nevjerodostojni da ih nijedan razumni presuditelj o činjenicama ne bi uzeo u obzir, takvi bi dokazi trebali biti odbačeni. Stoga će Pretresno vijeće, prilikom razmatranja argumenata u nastavku ove odluke, vjerodostojnost i pouzdanost svjedoka ocjenjivati samo u slučajevima gdje se može reći da je teza optužbe "potpuno pala u vodu," ^[9] utoliko što nijedan presuditelj o činjenicama ne bi mogao da prihvati dokaze na koje se optužba oslanja u prilog svojoj tezi o nekom konkretnom pitanju.

12. Pretresno vijeće takođe primjećuje da bi, u skladu sa svojim ranijim odlukama, moglo da donese oslobađajuću presudu u odnosu na neku činjenicu ili događaj naveden u Optužnici u prilog optužbi za neko krivično djelo, ako dokazi koje je izveo tužilac u vezi s tim konkretnim događajem ne dostižu standard utvrđen u pravilu 98 bis. ^[10]

III. SADRŽAJ PRIJEDLOGA ZA DONOŠENJE OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE

13. Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude iznosi opšte i konkretne argumente kako u vezi sa navodima o snajperskom djelovanju, tako i u vezi sa granatiranjem. Pretresno vijeće će razmotriti te argumente pojedinačno.

A. Argumenti koji se odnose na djelovanje snajperom

14. Odbrana iznosi nekoliko opštih argumenata o tome da optužba nije dokazala da je VRS snajperskom vatrom namjerno gađao civile u Sarajevu, a zatim razmatra svaki pojedini slučaj snajperskog djelovanja kako bi pokazala da optužba nije predočila dovoljno dokaza da bi se zaključilo da ti incidenti povlače krivičnu odgovornost optuženog. Pretresno vijeće je razmotrilo opšte argumente odbrane i zatim se pozabavilo slučajevima snajperskog djelovanja.

1. Opšti argumenti o snajperskog djelovanja

15. Odbrana tvrdi da optužba nije dokazala da je optuženi kriv po tačkama 2 i 4 jer nije iznijela dovoljno dokaza da su žrtve svakog pojedinog incidenta snajperskog djelovanja bile civili. Odbrana smatra da je civil osoba koja "nije povezana s aktivnostima oružanih snaga" ^[11] i tvrdi da se to ne može dokazati pukim opisivanjem odjeće, aktivnosti u vrijeme dotičnog događaja, starosti ili pola žrtve. Umjesto toga, potrebno je da se utvrde "aktivnosti dotične osobe (...) kao i njeni zadaci u predmetnom vremenskom razdoblju", ^[12] a što optužba nije učinila ni za jedan incident snajperskog djelovanja. Optužba odgovara da je "uslov da bi se neki napad smatrao protivpravnim taj da je žrtva civil koji ne učestvuje aktivno u neprijateljstvima", ^[13] ali da dokaze treba ocjenjivati u svjetlu presumpcije ugrađene u član 50 (I) Dodatnog protokola Ženevskih konvencija (u daljnjem tekstu: D.P. I) prema kojoj se "u slučaju sumnje da li je osoba civil, ta osoba smatra civilom". ^[14] Pretresno vijeće uviđa da prilikom primjene pravila 98 bis razumni presuditelj o činjenicama mora da uzme u obzir značenje koje riječi korištene u Optužnici imaju u konkretnom pravnom kontekstu, kao što je termin "civil" u doba oružanog sukoba. Značenje takvih riječi može imati implikacije po činjenično stanje koje treba da se utvrdi. Na osnovu izvedenih dokaza i u okvirima tumačenja onog što se mora utvrditi da bi se donijela ova odluka, Pretresno vijeće konstatuje da bi razumni presuditelj o činjenicama mogao van razumne sumnje zaključiti da su žrtve djelovanja snajperom bile civili.

16. Odbrana snajpersko djelovanje definiše kao vatru iz "pušaka s optičkim nišanom koje se koriste za pojedinačnu paljbu" ^[15] i smatra da ta definicija ima znatne posljedice za teret dokazivanja koji leži na optužbi. ^[16] Optužba odgovara da snajpersko djelovanje ne treba da bude tako usko definirano i podsjeća da se u Optužnici snajpersko djelovanje definiše kao "namjerno gađanje civila vatrenim oružjem za direktno djelovanje". ^[17] Prvo, Pretresno vijeće primjećuje da se ovaj predmet više bavi pitanjem da li su civili gađani namjerno ili neselektivno, nego koja je vrsta oružja korišćena. Pretresno vijeće se poziva i na definiciju snajperske vatre koja se koristi u običnom jeziku, ^[18] kao i na različita značenja snajperske vatre koja se reflektiraju u dokaznom materijalu ^[19] , te zaključuje da u ovoj fazi postupka ne može da prihvati usku definiciju koju predlaže odbrana.

17. Odbrana takođe tvrdi da ne može da se pokaže da je postojala namjera da se nekog liši života ako počinilac nije poznat. Primijetivši da optužba nije predočila nikakve dokaze o identitetu osobe koja je pucala ni za jedan incident snajperskog djelovanja, odbrana zaključuje da "tužilac nije dokazao nijedno namjerno lišavanje života" ^[20] ni nanošenje povrede. ^[21] Pretresno vijeće nalazi da se ne može isključiti da bi razumni presuditelj o činjenicama mogao da, čak i ne znajući identitet osobe koja je pucala, utvrdi, ocijenivši okolnosti pod kojima je ista djelovala, da li je lišavanje života ili nanošenje povrede bilo namjerno. Odbrana je više puta pomenula i činjenicu da su se žrtve nalazile u blizini linija sukoba ^[22] u vrijeme incidenata i tvrdi da ta blizina ni u kom slučaju ne dopušta da se zaključi van razumne sumnje da je žrtva gađana namjerno. S obzirom da blizina žrtve liniji sukoba sama po sebi ne upućuje na to da je žrtva namjerno gađana, a niti ne isključuje tu mogućnost, Pretresno vijeće, primjenjujući standard prosuđivanja koji je utvrdilo Žalbeno vijeće, zaključuje da u ovoj fazi postupka ne može da optuženog oslobodi krivice po toj osnovi.

18. Odbrana dalje tvrdi da optužba nije pokazala da je optuženi naredio, pomagao i podržavao, pa čak ni da je znao ili da je mogao da zna da se ikoji od 27 incidenata snajperskog djelovanja desio. ^[23] Odbrana naročito ponavlja tvrdnju da optužba nije uspjela da utvrdi izvor vatre ni za jedan slučaj djelovanja snajperom. ^[24] Optužba odgovara da nije neophodno da se za dokazivanje optužbi protiv optuženog precizno utvrdi izvor vatre. Potrebno je dokazati da je "onaj ko je ispalio hitac bio pod rukovodstvom i komandom optuženog". Po mišljenju optužbe, to se može utvrditi indicijama kao što su "smjer vatre" i "obrazac vatre kojom su civili namjerno gađani s područja pod kontrolom bosanskim Srba duž tog smjera vatre", kojima može da se eliminiše "svaka razumna mogućnost da su hici došli od strane BiH". ^[25] Optužba dalje precizira da "optužba ne tvrdi da je optuženi Šlično naredio ikoji od incidenata snajperskog djelovanjaĆ; već da je svojim podređenima davao opšta naređenja da gađaju civile sredstvima koja su obuhvatala i snajpersko djelovanje". ^[26] Pretresno vijeće uviđa da optužba ne tereti optuženog da je lično počinio slučajeve djelovanja snajperom, već da svoje optužbe zasniva na njegovoj umiješanosti u svojstvu komandanta SRK-a tokom perioda obuhvaćenog u Optužnici. U ovom slučaju, optužba nastoji dokazati navodnu odgovornost optuženog uglavnom kroz indicije. Te indicije se odnose i na izvor odnosno smjer vatre. Međutim, to nije jedini element koji razumni presuditelj o činjenicama treba da uzme u obzir prilikom ocjenjivanja navodne odgovornosti optuženog u odnosu na incidente snajperskog djelovanja. U ovoj fazi postupka, a primjenjujući test iz drugostepene presude u predmetu Jelisić, Pretresno vijeće smatra da izvor snajperske vatre ne treba da se precizno utvrdi. Dovoljno je da je Pretresno vijeće uvjereno da bi izvedeni dokazi, ako bi bili prihvaćeni, dopustili razumnom presuditelju o činjenicama da zaključi da su hici potekli od nekoga ko je bio pod rukovođenjem i komandovanjem optuženog.

2. Incidenti snajperskog djelovanja

19. Kada je riječ o slučajevima djelovanja snajpera, odbrana u više navrata tvrdi da je predočeno nedovoljno ili nimalo dokaza koji bi povlačili krivičnu odgovornost optuženog. ^[27] Optužba u suštini odgovara time što naznačuje konkretne dijelove svjedočenja i drugih izvedenih dokaza na osnovu kojih tvrdi da postoji dovoljno dokaza koji povlače takvu krivičnu odgovornost. ^[28] Razmotrivši dokaze shodno pravilu 98 bis, Pretresno vijeće nalazi da bi dokazi koje je izvela optužba, ako bi bili prihvaćeni, mogli dokazati zločine kojima se tereti optuženi u vezi sa incidentima snajperskog djelovanja. Stoga se prijedlog za donošenje oslobađajuće presude odbija u odnosu na svaki od 26 incidenata snajperskog djelovanja, osim za incidente br. 7, 12 i 19, koji se razmatraju u nastavku ove odluke.

(a) Incident snajperskog djelovanja br. 7

20. Odbrana tvrdi u vezi s ovim slučajem da optužba "nije pokazala položaj Šžrtve Hajrije DizdarevićĆ u času kad je pogođena kako bi se utvrdio ulazni kut metka" ^[29] i da je hitac kojim je gđa Dizdarević lišena života mogao biti zalutali metak, ili metak koji se odbio od nečega, s obližnje linije sukoba. Optužba odgovara da podneseni dokazi pokazuju da je gđa Dizdarević lišena života metkom koji ju je pogodio u desnu sljepoočnicu i da je "žrtva, koja se mogla identifikovati kao osoba muslimanske vjere s obzirom da je klanjala pred otvorenim prozorom gledajući prema položajima SRK-a, predstavljala izvrsnu metu za snajperiste SRK-a koji su dobili uputstva da gađaju civile." ^[30]

21. Na osnovu, između ostalog, i iskaza svjedoka I te izjave prema pravilu 92bis Ferzahete Džubur, ^[31] Pretresno vijeće primjećuje da je predočeno dovoljno dokaza da se razumni presuditelj o činjenicama uvjeri da je gđa Dizdarević lišena života hicem dok je boravila u svom stanu. Međutim, okolnosti lišavanja života i dalje su nejasne, osobito s obzirom na lokaciju i na odsutnost dokaza kojima bi se precizno opisale okolnosti pucnjave. Zbog toga, Pretresno vijeće smatra da sveukupni dokazi koji su podneseni za incident snajperskog djelovanja br. 7 ne pružaju dovoljan osnov koji bi razumnog presuditelja o činjenicama uvjerio van razumne sumnje da je neko pod rukovođenjem i komandovanjem optuženog ustrijelio gđu Dizarević. Prema tome, ne postoji optužba od koje bi optuženi trebao da se brani u odnosu na incident snajperskog djelovanja br. 7.

(b) Incident snajperskog djelovanja br. 12

22. Optuženi tvrdi u vezi s ovim slučajem da nema nikakvih dokaza ili da su oni nedovoljni da bi se utvrdila pripadnost osobe koja je ustrijelila i lišila života gđu Trto, kao ni položaj s kojeg je ta osoba ustrijelila svoju žrtvu. ^[32] Optužba u svom odgovoru priznaje da u vezi s ovim slučajem "ne može da ispuni svoju obavezu dokazivanja ovog incidenta iz priloga Optužnice." ^[33]

23. U svjetlu, između ostalog, i ovog priznanja optužbe, Pretresno vijeće smatra da sveukupni dokazi koji se odnose na incident snajperskog djelovanja br. 12 ne daju dovoljan osnov koji bi razumnog presuditelja o činjenicama uvjerio van razumne sumnje da je neko pod rukovođenjem i komandovanjem optuženog ustrijelio gđu Trto. Prema tome, optužba od koje bi optuženi trebao da se brani u odnosu na slučaj djelovanja snajpera br. 12 ne stoji.

(c) Incident snajperskog djelovanja br. 19

24. U vezi s ovim incidentom, odbrana tvrdi da je ranjavanje Edina Husovića ispred picerije prouzročio zalutali metak i da ono nije bilo posljedica izravne namjere da se pogodi g. Husović. ^[34] Optužba tvrdi da postoji konsistentno svjedočenje koje upućuje na to da je g. Husović namjerno pogođen mitraljezom sa udaljenosti. ^[35]

25. Pretresno vijeće prvo primjećuje da postoji protivrječno svjedočenje o broju hitaca koji su ispaljeni prema g. Husoviću, što dovodi do pitanja da li su dokazi predočeni u vezi s ovim incidentom dovoljni. G. Husović je svjedočio da je čuo da je otprilike 20 hitaca ispaljeno u njegovom smjeru, ^[36] drugi svjedok, Jonathan Hinchliffe, izjavio je da je pregledao mjesto događaja otprilike osam godina nakon što se taj slučaj desio ^[37] i da je na tlu pronašao tragove nekoliko metaka. ^[38] Međutim, Mirsad Abdurahmanović, koji je bio pored g. Husovića u času kad se ovaj događaj zbio, rekao je u svom svjedočenju da je čuo da je ispaljen samo jedan hitac. ^[39]

26. Pretresno vijeće primjećuje da je u jednom izvještaju koji je sarajevska policija sačinila 3. marta 1995. godine g. Husović prvobitno izjavio da je metak koji mu je nanio povredu bio ispaljen s Grbavice. ^[40] Međutim, kasnije se predomislio jer je, nakon razgovora s predstavnikom optužbe, shvatio da to nije vjerovatan izvor vatre, pa je tokom svog svjedočenja izjavio kako vjeruje da je metak bio ispaljen s Hrasnog Brda. ^[41] Kad bi se kao izvor vatre uzelo Hrasno Brdo, udaljenost s tog područja do mjesta događaja ovog slučaja ^[42] koju bi morao prevaliti metak koji je ispaljen iz puške ili mitraljeza i pogoditi cilj, prilično je velika. Pretresno vijeće takođe primjećuje da postoje zgrade u blizini koje se nalaze u istom smjeru gdje se nalazio mogući izvor vatre. Zbog toga postoji velika neizvjesnost u vezi s time da li je metak koji je nanio povredu g. Husoviću mogao da bude ispaljen s Hrasnog Brda.

27. U svjetlu ovih opažanja, Pretresno vijeće smatra da sveukupni dokazi koji se odnose na slučaj djelovanja snajpera br. 19 ne stvaraju dovoljan osnov koji bi razumnog presuditelja o činjenicama uvjerio van razumne sumnje da su vojnici pod komandovanjem optuženog pogodili g. Husovića iz vatrenog oružja. Prema tome, optužba od koje bi optuženi trebao da se brani u odnosu na slučaj djelovanja snajpera br. 19 ne stoji.

B. Argumenti koji se odnose na granatiranje

28. Odbrana iznosi nekoliko opštih argumenata o tome da optužba nije dokazala da je VRS namjerno granatirao civile u Sarajevu, a zatim se pojedinačno bavi svakim od incidentima granatiranja iz priloga Optužnice kako bi pokazala da optužba nije izvela dovoljno dokaza koji bi povlačili krivičnu odgovornost optuženog u odnosu na te slučajeve. Pretresno vijeće će se prvo pozabaviti opštim argumentima odbrane, a zatim incidentima granatiranja iz priloga Optužnice.

1. Opšti argumenti o granatiranju

29. Odbrana tvrdi da optužba nije uspjela da dokaže da je SRK provodio kampanju granatiranja Sarajeva u periodu obuhvaćenom u Optužnici. Odbrana tvrdi da takav zaključak nije u skladu sa željom za mir koju su izrazili bosanski Srbi ^[43] , kao ni s dokazima koje je predočila, između ostalih, vještakinja Ewa Tabeau, a koji ukazuju na smanjenje broja nastradalih u periodu od maja 1992. do augusta 1994. Odbrana takođe primjećuje da u dokaznim materijalima ne postoji ni jedan pisani dokument koji bi išao u prilog tezi da je SRK planirao kampanju granatiranja. ^[44] Optužba odbija tumačenje dokaza koje daje odbrana, ^[45] poziva se na iskaz svjedoka koji po njenom mišljenju dokazuje postojanje kampanje i zaključuje da "ŠdĆokazi o učestalosti, intenzitetu i geografskoj rasprostranjenosti snajperskog djelovanja i granatiranja usmjerenih na civile neodoljivo upućuju na logičan zaključak da se radilo o kampanji." ^[46] Primjenjujući standard prosuđivanja koji je utvrdilo Žalbeno vijeće, Pretresno vijeće nalazi da argumenti koje iznosi odbrana ne bi nužno za razumnog presuditelja o činjenicama bili prepreka da zaključi, s obzirom na izvedene dokaze, da je postojala kampanja granatiranja.

30. Odbrana dalje tvrdi da izvedeni dokazi ne dopuštaju da se isključi mogućnost da su stradanja civila prouzročena granatiranjem bila posljedica indirektne štete ili greške prilikom navođenja vatre. Odbrana tvrdi da optužba nije izvela dokaze koji bi precizno locirali legitimne vojne ciljeve u gradu, premda je po mišljenju odbrane dobro poznato da su se legitimni vojni ciljevi nalazili posvuda po gradu. ^[47] Odbrana se takođe poziva na kretanja vojnika ABiH u krugu grada i pripreme napada od strane ABiH iz grada koje mogu opravdati vojno djelovanje SRK-a. ^[48] Nadalje, odbrana ukazuje na dokaze koji po njenom mišljenju pokazuju da je ABiH koristio pokretne minobacače koji jesu legitimni vojni ciljevi, ali koji su se u suštini kretali širom grada i koji su mogli da opravdaju granatiranje dijelova grada u kojima nije bilo nepokretnih legitimnih vojnih ciljeva. Odbrana smatra da izvedeni dokazi takođe pokazuju da su minobacači koji su se koristili imali domet od oko 300 do 400 metara i nisu bili dovoljno precizni da bi Pretresno vijeće moglo da zaključi van razumne sumnje da su granate padale tamo gdje su trebale da padnu. ^[49] Optužba odgovara da su dokazi o lokaciji legitimnih vojnih ciljeva bili izvedeni. ^[50] Optužba takođe tvrdi da dokazi pokazuju da je SRK mogao da ispaljuje minobacačke granate s visokim stepenom preciznosti. ^[51] Prema riječima optužbe, argumenti odbrane u suštini se sastoje od tvrdnji da "kad je granata pala bilo gdje u krugu promjera od 600 do 800 metara sa središtem na legitimnoj meti, stradanja civila ostaju u okviru zakona," ^[52] što, prema mišljenju optužbe, nema uporišta u pravu. U ovoj fazi postupka, a primjenjujući standard prosuđivanja utvrđen u drugostepenoj presudi u predmetu Jelisić, Pretresno vijeće nalazi da ne može da podrži takve opšte navode odbrane i da na osnovu njih odbaci sve optužbe po tačkama od 5 do 7. U svojoj analizi incidenata granatiranja iz priloga Optužnice, Pretresno vijeće je na sljedeći način razmatralo postoje li dokazi na osnovu kojih bi, ako bi bili prihvaćeni, razumni presuditelj o činjenicama mogao van razumne sumnje zaključiti da je granatiranje namjerno ili neselektivno imalo za metu civilno stanovništvo.

2. Incidenti granatiranja

31. U vezi sa incidentima granatiranja, odbrana u suštini tvrdi da izvor minobacačke vatre nije utvrđen, ^[53] te da su mjesta na kojim su se desili incidenti granatiranja ionako bilo u neposrednoj blizini legitimnih vojnih ciljeva koji su mogli da budu metom napada u to vrijeme. ^[54] Optužba odgovara da podneseni dokazi jasno upućuju na izvor vatre ^[55] i na to da u blizini mjesta gdje su se desili slučajevi granatiranja nije bilo legitimnih vojnih ciljeva. ^[56] Razmotrivši dokaze prema pravilu 98 bis, Pretresno vijeće smatra da je optužba izvela dovoljno dokaza na osnovu kojih bi, ako bi bili prihvaćeni, razumni presuditelj o činjenicama mogao da osudi optuženog za zločine kojima se optuženi tereti u odnosu na incidente granatiranja. Prema tome, prijedlog za donošenje oslobađajuće presude se odbija u odnosu na svih pet incidenata granatiranja.

C. Argumenti koji se odnose na sprovođenja terora (tačka 1)

32. Odbrana tvrdi da optužba nije podnijela dovoljno dokaza koji bi pokazali da je SRK namjerno napadao civilno stanovništvo Sarajeva s posebnom namjerom terorisanja. ^[57] Odbrana prihvata da je stanovništvo trpjelo teroru, ali tvrdi da je to bila tek jedna od posljedica urbanog ratovanja, ^[58] a ne posebne namjere optuženog da vrši teror. Optužba odgovara da je podnijela dokaze koji će pokazati da je teror koji je stanovništvo iskusilo bio rezultat namjere terorisanja, a ne puka posljedica ratovanja. ^[59] Razmotrivši dokaze prema pravilu 98 bis, a u svjetlu ranije diskusije o granatiranju i djelovanju snajpera, Pretresno vijeće smatra da je optužba izvela dokaze na osnovu kojih bi, ako bi bili prihvaćeni, razumni presuditelj o činjenicama mogao da optuženog osudi po tački 1 Optužnice. Stoga se prijedlog za donošenje oslobađajuće presude odbija u odnosu na tačku 1.

D. Zaključak

33. Nakon pažljivog razmatranja iznesenih argumenata i opsežnog pregleda cjelokupnog dokaznog materijala podnesenog u vidu dokumenata, audio-vizualnog materijala i svjedočenja, Pretresno vijeće zaključuje da je optužba izvela dovoljno dokaza da zadovolji standard iz pravila 98 bis Pravilnika po svim tačkama po kojima se optuženi tereti, osim, kao što je ranije izloženo, u odnosu na incidente snajperskog djelovanja br. 7, 12 i 19. Pretresno vijeće takođe primjećuje da su i odbrana i optužba iznijele opširnu argumentaciju u kojoj se postavljaju pitanja koja će Pretresno vijeće uzeti u dužno razmatranje prilikom donošenja presude u finalnoj fazi ovog suđenja.

IV. DISPOZITIV

IZ GORENAVEDENIH RAZLOGA,

NA OSNOVU pravila 98 bis Pravilnika,

PRETRESNO VIJEĆE

(1) DONOSI oslobađajuću presudu po onim dijelovima Optužnice koji se odnose na incidente snajperskog djelovanja br. 7 i br. 12 iznesene u prilog tačaka 1, 2 i 4, te na incident snajperskog djelovanja br. 19 iznesen u prilog tačaka 1, 3 i 4; te

(2) ODBIJA ostatak prijedloga za donošenje oslobađajuće presude.

Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu je mjerodavan engleski tekst.

^[1] Odgovor, par. 30. Prvi izmijenjeni i dopunjeni prilog Optužnici sadržavao je 27 incidenata snajperskog djelovanja, ali je Pretpretresno vijeće odbilo da prihvati prvi od njih, tako da ih sada ima 26. Uprkos tome, Pretresno vijeće je dopustilo optužbi da dokaze o tom prvom incidentu podnese kao dokaze koji potkrepljuju postojanje dosljednog načina ponašanja shodno pravilu 93 Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda. Odluka Pretresnog vijeća od 19. oktobra 2001., par. 23. S obzirom na ovu odluku i s obzirom na to da su predočeni dokazi upravo o tom incidentu koji nije prihvaćen u priloženi spisak, Pretresno vijeće će pod "incidentima snajperskog djelovanja " podrazumijevati svih 27 incidenata djelovanja snajperom.

^[2] Odgovor, par. 1.

^[3] Tužilac protiv Gorana Jelisića, predmet br. IT-95-10-A, Presuda, 5. juli 2001. (u daljnjem tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Jelisić), par. 37.

^[4] Fusnota u originalu presude: "Što se tiče dopustivosti izvođenja zaključaka na kraju glavnog izvođenja dokaza optužbe, vidi predmet Monteleone v. The Queen [1987.] 2 S.C.R. 154, u kojem je McIntyre J. rekao u ime suda: "Nije na pretresnom sudiji da izvlači činjenične zaključke iz dokaza koji se nalaze pred njim". Vidi takođe spominjanje "zaključaka" u Her Majesty v. Al Megrahi and Another, infra. Usporedi Odluku u predmetu Kvočka, par. 12, str. 5, u kojoj Pretresno vijeće kaže: "Vijeće daje prednost objektivnom standardu, prema kojem ono u ovoj fazi ima pravo da pri razmatranju dokaza optužbe primijeni sve razumno izvedive zaključke, prezumpcije i pravne teorije". Ovdje se ne donosi odluka o tako postavljenom problemu."

^[5] Fusnota u originalu presude: "Drugostepena presuda u predmetu Delalić, par. 434, str. 148 (naglasak u originalu). Ili, kao što je to tačno iznijelo Pretresno vijeće II u Odluci u predmetu Kunarac, par. 10, str. 6: "Optužba treba da pokaže samo da postoje dokazi na osnovu kojih bi razuman sud koji presuđuje po činjenicama mogao osuditi optuženog, a ne i da bi samo Pretresno vijeće trebalo osuditi optuženog." (naglasak u originalu).

^[6] Fusnota izostavljena.

^[7] Tužilac protiv Zlatka Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1-A, Presuda, 24. mart 2000. (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda u predmetu Aleksovski), par. 113.

^[8] Drugostepena presuda u predmetu Aleksovski, par. 125.

^[9] Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, predmet br. IT-95-14/2-T, Odluka po prijedlozima odbrane za donošenje oslobađajuće presude, 6. april 2000., par. 28, i Tužilac protiv Kvočke i drugih, predmet br. IT-98-30/1-T, Odluka po prijedlozima odbrane za donošenje oslobađajuće presude, 15. decembar 2000., par. 17.

^[10] Tužilac protiv Kvočke i drugih, Odluka po prijedlogu odbrane za donošenje oslobađajuće presude, predmet br. IT-98-30/1-T, 15. decembar 2000., par. 9. Vidi takođe Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, Odluka po prijedlozima odbrane za donošenje oslobađajuće presude, predmet br. IT-95-14/2-T, 6. april 2000. i Tužilac protiv Kunarca i drugih, Odluka po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude, predmet br. IT-96-23-T i IT-96-23/1-T, 3. juli 2000.

^[11] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 8 b).

^[12] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 8 b).

^[13] Odgovor, par. 9.

^[14] Odgovor, par. 9, član 50 (1) D.P. I.

^[15] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 11.

^[16] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 17 do 20.

^[17] Optužnica, prvi paragraf po tačkama 2 do 4, citiran u odgovoru, par. 22.

^[18] Definicija engleske riječi "to snipe" u Oxford English Dictionary jeste "to shoot or fire at (men, etc.) one at a time, usually from cover and at long range" /pucati ili otvarati vatru na (ljude, itd.), pojedinačno, obično iz zaklona i sa ve}e udaljenosti/.

^[19] Vidi naprimjer dokazni predmet br. P3675 na str. 8; svjedok John Hamill, T. 6156, 6208-6210.

^[20] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 8 c).

^[21] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 8 d).

^[22] Vidi incident br. 1, par. 28; incident br. 2, par. 30 i 33; incident br. 3, par. 36; incident br. 4, par. 40; incident br. 5, par. 42 i 44; incident br. 6, par. 48; incident br. 7; par. 52; incident br. 11; par. 65; incident br. 13, par. 71 i 72; incident br. 14, par. 73; incident br. 15, par. 75 i 77; incident br. 16, par. 78 i 79; incident br. 17, par. 81; incident br. 18, par. 82; incident br. 20, par. 86; incident br. 21, par. 87; incident br. 23, par. 92; incident br. 24, par. 93; incident br. 94; incident br. 26, par. 96; incident br. 27, par. 98.

^[23] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 12 do 16.

^[24] Vidi incident br. 1, par. 27; incident br. 8, par. 57 i 63; incident br. 12, par. 68; incident br. 24, par. 93.

^[25] Odgovor, par. 58.

^[26] Odgovor, par. 43.

^[27] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 23.

^[28] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 58 do 90.

^[29] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 52.

^[30] Odgovor, par. 68.

^[31] P3663C.

^[32] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 68.

^[33] Odgovor, par. 73.

^[34] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 84 i 85.

^[35] Odgovor, par. 82.

^[36] Edin Husović, T. 8781 i 8784.

^[37] Ovaj slučaj se desio 10. januara 1994., a Jonathan Hinchliffe je obišao mjesta događaja u decembru 2001. i martu 2002.

^[38] Jonathan Hinchliffe, T. 12990.

^[39] Mirsad Abdurahmanović, T. 3045.

^[40] Edin Husović, T. 8794.

^[41] Edin Husović, T. 8794, T. 8812-8814. U svjedočenju g. Abdurahmanovića takođe se kao izvor vatre pominje Hrasno Brdo. Mirsad Abdurahmanović, T. 3025-3026.

^[42] Otprilike 2 kilometra. Vidi Mirsad Abdurahmanović, T. 3026.

^[43] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 102.

^[44] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 103.

^[45] Vidi, naprimjer, odgovor, par. 40.

^[46] Odgovor, par. 35.

^[47] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 104.

^[48] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 119.

^[49] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 107.

^[50] Odgovor, par. 36.

^[51] Odgovor, par. 92.

^[52] Odgovor, par. 93.

^[53] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 125 i 128.

^[54] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 122, 123 i 125.

^[55] Odgovor, par. 96, 104, 107, 111 i 114.

^[56] Odgovor, par. 102, 106, 108 i 112.

^[57] Prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, par. 120; usmeno iznošenje argumenata, T. 13057.

^[58] Usmeno iznošenje argumenata, T. 13058, 13059.

^[59] Odgovor, par. 20, 21; usmeno izneseni argumenti, T. 13082.