PRED ŽALBENIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Wolfgang Schomburg, predsjedavajući
sudija Fausto Pocar
sudija Florence Mumba
sudija Mehmet GŁney
sudija Weinberg de Roca

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 12. decembra 2003.

TUŽILAC
protiv
Darija KORDIĆA i Marija ČERKEZA


ODLUKA PO ZAHTJEVU MARIJA ČERKEZA ZA PRIVREMENO PUŠTANJE NA SLOBODU


Tužilaštvo:
g. Norman Farrell
gđa Helen Brady

Odbrana:
g. Mitko Naumovski, g. Turner T. Smith i g. Stephen M. Sayers za Darija Kordića
g. Božidar Kovačić i g. Goran Mikuličić za Marija Čerkeza

I. Proceduralni kontekst

  1. Žalbeno vijeće Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (u daljem tekstu: Međunarodni sud) rješava po "Zahtjevu Marija Čerkeza za privremeno puštanje na slobodu", podnesenom 13. novembra 2003. (u daljem tekstu: Zahtjev), u skladu s pravilom 65(I) Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda (u daljem tekstu: Pravilnik). Optužba je odgovorila 24. novembra 2003.[1] Odbrana je replicirala 27. novembra 2003. ne iznoseći nove suštinske argumente.[2]

  2. Žalbeno vijeće treba odlučiti da li zahtjev ispunjava uslove predviđene pravilom 65(I) Pravilnika za odobrenje privremenog puštanja na slobodu ili ne.

  3. Dana 26. februara 2001., Pretresno vijeće III je osudilo Marija Čerkeza na 15 godina zatvora. Žalbeno vijeće trenutno rješava po žalbama odbrane i optužbe na presudu Pretresnog vijeća. Datum održavanja žalbene rasprave još nije određen. Međutim, ta rasprava će vjerovatno početi najkasnije maja 2004.

    II. Mjerodavno pravo

  4. Pravilo 65 (I) predviđa sljedeće:
  5. (I) Bez prejudiciranja odredbi pravila 107, Žalbeno vijeće može odobriti privremeno puštanje na slobodu osuđenih osoba koje čekaju žalbeni postupak ili na neko određeno vrijeme ukoliko se uvjerilo:

    (i) da će se žalilac, ako bude pušten, pojaviti na žalbenom pretresu odnosno predati u pritvor po isteku određenog roka;

    (ii) da žalilac, ako bude pušten, neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ni bilo koju drugu osobu, i

    (iii) da postoje posebne okolnosti koje opravdavaju takvo puštanje.

    (iv)

    Mutatis mutandis primjenjuju se odredbe stavova (C) i (H).

    Gorenavedena pravila 65(C) i (H) predviđaju sljedeće:

    (C) Za puštanje optuženog na slobodu pretresno vijeće može odrediti bilo koje uslove koje smatra primjerenima, uključujući polaganje kaucije i poštivanje uslova potrebnih da bi se osiguralo prisustvo optuženog na suđenju i zaštita drugih osoba.

    (H) Po potrebi, pretresno vijeće može izdati nalog za hapšenje kako bi se osiguralo prisustvo optuženog koji je pušten ili se iz bilo kojeg drugog razloga nalazi na slobodi. Mutatis mutandis primjenjuju se Odredbe Drugog poglavlja Petog dijela [pravila 54-61].

    III. Diskusija

  6. U skladu s kriterijima koje predviđa pravilo 65(I), odbrana u Zahtjevu tvrdi sljedeće: (i) ako bude pušten na slobodu, Mario Čerkez će se pojaviti na raspravi ili će se predati u pritvor po isteku perioda koji odredi Žalbeno vijeće (u daljnjem tekstu: Prvi argument); (ii) ako bude pušten na slobodu, on neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ili neku drugu osobu (u daljnjem tekstu: Drugi argument); i (iii) postoje izuzetne okolnosti koje nalažu njegovo privremeno puštanje na slobodu (u daljnjem tekstu: Treći argument).

  7. Kada je riječ o Prvom argumentu, odbrana tvrdi da bi, s obzirom na njegovo dosadašnje kooperativno ponašanje prema Međunarodnom sudu i vjerovatnoću da će mu kazna biti smanjena, bilo nelogično pretpostaviti da se, ako bude pušten na slobodu, Mario Čerkez neće vratiti na raspravu ili po isteku perioda koji odredi Žalbeno vijeće. Odbrana ukazuje na to da je spremnost Marija Čerkeza da se pojavi pred Međunarodnim sudom u skladu sa sudskim nalogom već iskazana činjenicom da se 6. oktobra 1997. dobrovoljno predao pod nadzor Međunarodnog suda, te da se, kada je uoči početka suđenja pred Pretresnim vijećem bio privremeno pušten na slobodu, on vratio da bi prisustvovao suđenju. Odbrana dalje tvrdi da Mario Čerkez ima interes da se vrati jer bi njegova žalba mogla biti barem djelomično uspješna, a njegova kazna će u skladu s tim smanjena. U prilog toj tvrdnji, Mario Čerkez iznosi da je očigledno, što je priznala i optužba, da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je Marija Čerkeza osudilo po tački 44 optužnice. Takođe tvrdi da će dodatnih 160 dokaznih predmeta, čije prihvatanje u dokaze na osnovu pravila 115 traži odbrana, kada se razmotre zajedno sa dokazima koji su već izvedeni na suđenju, pokazati da njegova kazna treba biti smanjena. Konačno, odbrana predlaže više garancija kojima bi se osigurao povratak Marija Čerkeza na Međunarodni sud, te izražava spremnost da prihvati sve druge uslove koje bi eventualno htjelo odrediti Žalbeno vijeće.

  8. Optužba iznosi prigovor da postoji opasnost od bjekstva s obzirom da Mario Čerkez ima snažan stimulans za bjekstvo. Prema optužbi, bez obzira na činjenicu da je Mario Čerkez u pritvoru već proveo šest godina i da se dobrovoljno predao pod nadzor Međunarodnog suda, on se sada suočava s time da će možda morati da izdrži i preostali dio zatvorske kazne u trajanju od 15 godina ili čak duže, ako žalba optužbe bude uspješna. Što se tiče garancija koje predlaže odbrana, optužba, premda priznaje njihovu korisnost, odgovara da one i dalje nisu dovoljne da osiguraju povratak Marija Čerkeza radi prisustva žalbenom postupku.

  9. Premda dobrovoljna predaja i blagovremeni povratak Marija Čerkeza pod nadzor Međunarodnog suda nakon privremenog puštanja na slobodu od strane Pretresnog vijeća, ukazuju na to da je Mario Čerkez u prošlosti poštivao naloge Međunarodnog suda, postoje i drugi faktori koje pretresno vijeće mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tome da li da odobri privremeno puštanje na slobodu. Posebno, Žalbeno vijeće primjećuje da je Mario Čerkez osuđen i da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Taj faktor stvara snažan stimulans za bjekstvo budući da, bez obzira na to što se u pritvoru nalazi već šest godina, preostali dio njegove zatvorske kazne je veliki. Nadalje, premda je tačna primjedba odbrane da kazna može biti i smanjena po žalbi, podjednako je tačno da bi ta kazna mogla biti povećana po žalbi optužbe. Ishod predmeta je nepredvidiv, te stoga ne predstavlja faktor u koji se moguće pouzdati pri odlučivanju o tome da li treba odobriti privremeno puštanje na slobodu. U tim okolnostima, posebno uzimajući u obzir dužinu kazne koju je izreklo Pretresno vijeće, Žalbeno vijeće nije uvjereno, kao što to nalaže pravilo 65(I), da će se Mario Čerkez, ako bude pušten na slobodu, pojaviti na žalbenoj raspravi odnosno predati u pritvor po okončanju određenog vremenskog perioda. Na osnovu toga, nema potrebe da Žalbeno vijeće razmatra da li su predložene garancije dovoljne ili ih treba dopuniti.[3]

  10. Pored toga, Žalbeno vijeće primjećuje da je, usprkos činjenici da su razlozi na koje Međunarodni sud ne može utjecati doveli do znatnog odugovlačenja postupka u ovom predmetu,[4] boravak Marija Čerkeza u pritvoru ostaje proporcionalna mjera.[5] Ostanak u pritvoru je nužan zbog ozbiljnosti zločina za koje je on osuđen; nastavak lišenja slobode je takođe proporcionalan u užem smislu. On služi svrsi da se, u skladu sa pravilom 65(I), izbjegne rizik da se Mario Čerkez, ako bude privremeno pušten na slobodu, neće vratiti pod nadzor Međunarodnog suda što bi dovelo do daljnjeg odugovlačenja žalbenog postupka ili do toga da on ne bude u pritvoru u slučaju da osuđujuća presuda bude u cjelini ili djelimično potvrđena na osnovu pravila 118(B). Nikakva blaža mjera ne bi bila dovoljna.

  11. . S obzirom na gorenavedeno, Žalbeno vijeće zaključuje da Zahtjev ne ispunjava prvi uslov propisan u pravilu 65(I)(i). Budući da su uslovi koji se navode u tom pravilu kumulativni, nema potrebe da Žalbeno vijeće, ako se nije uvjerilo u ispunjenje prvog uslova iz pravila 65(I), razmatra daljnje argumente odbrane.
  12. IV. Dispozitiv

  13. Iz gorenavedenih razloga i na osnovu pravila 65(I) Pravilnika, Zahtjev se, stoga, odbija.

Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu je mjerodavan engleski tekst.

Dana 12. decembra 2003.

/potpis na originalu/

U Hagu,

sudija Wolfgang Schomburg

Nizozemska

predsjedavajući


[1] Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, "Odgovor optužbe na Zahtjev Marija Čerkeza za privremeno puštanje na slobodu", 24. novembar 2003.

[2] Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, "Replika Marija Čerkeza na odgovor optužbe na Zahtjev Marija Čerkeza za privremeno puštanje na slobodu", 27. novembar 2003.

[3] Uporedi Tužilac protiv Kvočke, Mlađe Radića, Zorana Žigića i Dragoljuba Prcaća, IT-98-30/1-A, "Odluka po zahtjevu za razdvajanje postupka po žalbi Miroslava Kvočke i postupka po zahtjevu Miroslava Kvočke za privremeno puštanje na slobodu do žalbene rasprave", 24. novembar 2003., str. 4-5.

[4] O pravu na suđenje bez nepotrebnog odugovlačenja vidi Bottazzi v. Italy, tužba br. 7975/77, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka od 13. decembra 1978., i u istom predmetu, Presudu Evropskog suda za ljudska prava od 28. jula 1999.

[5] U predmetu Limaj, Tročlano žalbeno vijeće je izjavilo sljedeće: "...Neka mjera u međunarodnom javnom pravu je proporcionalna samo onda kada je (1) odgovarajuća, (2) nužna i kada (3) njen stepen i opseg ostaju u razumnom odnosu prema očekivanoj svrsi. Proceduralne mjere nikada ne trebaju biti kapriciozne ili prekomjerne. Ako je blaža mjera od obaveznog pritvora dovoljna, onda treba primijeniti tu mjeru." Vidi npr. Tužilac protiv Fatmira Limaja, Haradina Bale i Isaka Musliua, predmet br. IT-03-66-AR65, "Odluka po zahtjevu Fatmira Limaja za privremeno puštanje na slobodu", predmet br. IT-03-66-AR65, 31. oktobar 2003., par. 13, Tužilac protiv Darka Mrđe, predmet br. IT-02-59-PT, "Odluka po zahtjevu Darka Mrđe za privremeno puštanje na slobodu", 15. april 2002., par. 41-43, i Tužilac protiv Envera Hadžihasanovića, Mehmeda Alagića i Amira Kubure, predmet br. IT-01-47-PT, "Odluka kojom se odobrava privremeno puštanje na slobodu Envera Hadžihasanovića", 19. decembar 2001.5