PRED ŽALBENIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Theodor Meron, predsjedavajući
sudija Fausto Pocar
sudija Mohamed Shahabuddeen
sudija David Hunt
sudija Mehmet Güney

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 1. jula 2003.

TUŽILAC
protiv
Radislava KRSTIĆA

ODLUKA PO MOLBI DA SE IZDAJU SUBPOENE

Zastupnik tužioca:
g. Norman Farrell

Zastupnici odbrane:
g. Nenad Petrušić
g. Norman Sepenuk

  1. Žalilac Radislav Krstić (dalje u tekstu: Krstić) podnio je molbu da se dvojici mogućih svjedoka izdaju subpoene kojima se od njih traži da se pojave na lokaciji u Bosni i Hercegovini koja će biti određena.[1] Svrha tog pojavljivanja je da se Krstićevom braniocu omogući da s njima razgovara ne bi li prikupio dodatni materijal u prilog svoje molbe za prihvatanje dodatnih dokaza koja je već uložena na osnovu pravila 115 Pravilnika o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik) u sklopu žalbe na osuđujuću presudu.

  2. Molba za izdavanje subpoene uložena je na osnovu pravila 54, koje propisuje:

    3. Na zahtjev bilo koje strane ili proprio motu, sudija ili pretresno vijeće mogu izdavati naloge, sudske pozive, subpoene, naloge za hapšenje i dovođenje i druge naloge koji su potrebni za vršenje istrage ili pripremu i vođenje suđenja.

    Pravilo se mutatis mutandis primjenjuje na postupak pred Žalbenim vijećem.[2] Pitanja koja su u molbi pokrenuta su, općenito uzevši, od određene važnosti za procedure Međunarodnog suda pa se usprkos tome što je Podnesak podnesen kao povjerljiv, ova odluka donosi javno.[3]

  3. Značaj tih pitanja proizlazi iz činjenice da molbe za prihvatanje dodatnih dokaza, u sve većem broju slučajeva, slijede pošto optužba na osnovu svoje trajne obaveze objelodanjivanja prema pravilu 68, a nakon što je Pretresno vijeće izreklo presudu, objelodani izjave koje je uzela od svjedoka koji su upoznati sa događajima koje je razmatralo Pretresno vijeće, a koje mogu - da se poslužimo neutralnim izrazom - prikazati te događaje u drugačijem svjetlu.[4]

  4. Da bi te izjave u žalbenom postupku bile uvrštene u dokaze, od odbrane se u svim takvim slučajevima traži da, iako je jasno da sama izjava “nije bila dostupna na suđenju”[5], utvrdi da niti dokazi koje otkriva nisu ni u kom obliku bili dostupni na suđenju. Odbrana često pokušava da ispuni taj uslov tvrdeći da je prije ili za vrijeme suđenja pokušavala od takvih mogućih svjedoka saznati o čemu bi mogli svjedočiti, ali ti svjedoci nisu sarađivali ili su odbili da sarađuju.

  5. Međutim, prije nego što se dodatni dokazi prihvate na osnovu pravila 115, odbrana ima obavezu da dokaže ne samo to da ti dokazi nisu bili dostupni na suđenju, već to i da nisu mogli biti otkriveni ni uz primjenu dužne revnosti,[6] što znači da odbrana mora, između ostalog, dokazati da je primijenila -

    6. [...] sve mehanizme zaštite i prisile koje omogućuju dostavu dokaza Pretresnom vijeću u ime optuženog stavljene na raspolaganje Statutom i Pravilnikom Međunarodnog suda,[7]

    te da je Vijeću skrenula pažnju na sve eventualne poteškoće prilikom prikupljanja dokaza u ime optuženog uključujući i one proizišle iz zastrašivanja ili nemogućnosti da se utvrdi gdje se nalaze svjedoci.[8] Ta obaveza dužne revnosti se stoga direktno odnosi na proceduru Međunarodnog suda (naročito pravilo 54) prije i u toku suđenja, kao i u toku žalbenog postupka.

  6. Optužba je u odgovoru na Krstićevu molbu na osnovu pravila 115[9] za prihvatanje dodatnih dokaza u žalbenom postupku ustvrdila, kao i u gotovo svim drugim predmetima, da odbrana na suđenju nije pokazala dužnu revnost. Navela je pravila 54 (izdavanje naloga svjedocima da fizički pristupe i svjedoče) i 71 (prikupljanje dokaza uz pomoć vanpretresnih iskaza) koja sadrže relevantne “mehanizme zaštite i prisile” koje je trebao da koristi, prije ili u toku suđenja, ali to nije učinio.[10]

  7. Krstić je na tvrdnju optužbe da odbrana nije pokazala dužnu revnost odgovorio da nijedan advokat odbrane ne bi prisiljavao nekog svjedoka da svjedoči ili pokušao uzeti njegov vanpretresni iskaz (naročito u prisustvu optužbe) osim ako odbrana ne bi “makar pretpostavljala da može da ponudi korisne informacije”,[11] niti bi svjedoka pozvao “bez pripreme”, a da nema informacije o tome šta će taj svjedok reći.[12] Krstić je takođe ustvrdio da se pravni lijek iz pravila 54 odbacuje kao “nepotreban” kada je svjedok odbio dati izjavu.[13]

  8. Žalbeno vijeće prihvata da, u situaciji kada odbrana nije svjesna tačne prirode dokaza koju budući svjedok može ponuditi i kada ga nije mogla privoliti na dobrovoljnu saradnju, ne bi bilo razumno od nje tražiti da koristi “sve raspoložive mehanizme zaštite i prisile” kako bi dotičnog svjedoka prisilila da “nepripremljen” svjedoči u sudnici, a da prije toga nije upoznata s onim što će on reći. To ne bi bilo u skladu sa dužnošću branioca da prema klijentu postupa kompetentno i lojalno.[14] Prema tome, općenito uzevši, u takvoj situaciji nije primjereno razmišljati o izdavanju naloga potencijalnom svjedoku da fizički pristupi i svjedoči pred Međunarodnim sudom (pravilo 54) ili da dâ vanpretresni iskaz za kasniju upotrebu na suđenju (pravilo 71).[15]

  9. U replici je, međutim, iznijeta kriva pretpostavka da je pravilo 54 ograničeno na izdavanje naloga potencijalnom svjedoku da svjedoči pred relevantnim vijećem. Na osnovu odredbi samog tog pravila i konstatacija Žalbenog vijeća u Odluci na osnovu pravila 115 u predmetu Tadić,[16] jasno je da uslov da odbrana mora da iskoristi “sve raspoložive mehanizme zaštite i prisile” nije zamišljen da bude ograničen na situaciju kada odbrana zna o čemu potencijalni svjedok može svjedočiti, ali on (iz bilo kojeg razloga) nije voljan sarađivati. Kod primjene dužne revnosti, odgovarajući mehanizmi moraju se takođe koristiti u situaciji kada odbrana nije upoznata s tačnim sadržajem onoga o čemu bi potencijalni svjedok mogao svjedočiti ili kada ga razgovorom ne može privoliti na saradnju.

  10. Pravilo 54 dopušta sudiji ili pretresnom vijeću da izdaju naloge ili subpoene koji su “potrebni za [...] pripremu i vođenje suđenja”. Takva ovlast nedvojbeno uključuje mogućnost izdavanja subpoene kojom se od potencijalnog svjedoka zahtijeva da se u određeno vrijeme pojavi na određenom mjestu kako bi odbrana s njime razgovarala u slučajevima kada je takvo pojavljivanje potrebno za pripremu ili vođenje suđenja. Analogno molbama za pristup povjerljivom materijalu u drugim predmetima (gdje se mora navesti legitimna forenzička svrha takvog pristupa), nalog ili subpoena na osnovu pravila 54 postala bi u svrhu tog pravila “potrebna” kada je pokazana legitimna forenzička svrha obavljanja takvog razgovora. Strana koja prije ili za vrijeme suđenja podnosi molbu za izdavanje takvog naloga ili subpoene morala bi pokazati razumnu osnovu za svoje vjerovanje da postoji velika vjerovatnost da joj potencijalni svjedok pruži informacije koje će joj bitno pomoći u izvođenju dokaza u vezi sa jasno definisanim pitanjima koja se odnose na predstojeće suđenje.[17]

  11. Procjena vjerovatnosti da će potencijalni svjedok moći pružiti informacije koje će u bitnome pomoći odbrani da se pripremi za izvođenje dokaza ovisiće u velikoj mjeri o stavu potencijalnog svjedoka prema dotičnim događajima, svakom eventualnom odnosu koji bi mogao imati (ili je imao) s optuženim, a relevantan je za optužbe, zatim o prilici koju je imao da promatra te događaje (ili da za njih sazna), a za koju se može razumno smatrati da ju je imao ili bilo kakvim izjavama koje je u vezi tih događaja dao optužbi ili drugima. Tojest, test bi trebalo primijeniti slobodno i u razumnoj mjeri, ali kao i kada se radi o molbama za pristup povjerljivom materijalu, odbrani neće biti dopušteno da “baci udicu, pa šta bude” u situacijama kada ne zna da li određena osoba raspolaže relevantnim informacijama, i kada je jedini razlog zbog kojeg traži da s nekom osobom razgovara bude to da otkrije da li ta osoba raspolaže bilo kakvim informacijama koje bi joj mogle biti od pomoći.

  12. Ako je potencijalni svjedok prethodno odbio da sarađuje s odbranom, očigledno je da će takva procedura biti usvojena jedino ako sudija ili Pretresno vijeće smatraju da postoji razumna vjerovatnost da bi izdavanje takvog naloga urodilo saradnjom. To nije nešto o čemu bi odbrana mogla samostalno da donese pouzdanu odluku. Ukoliko sudija ili Pretresno vijeće odluče da takva procedura ne bi urodila traženom saradnjom, ili ako je takav nalog već bio izdan i nije polučio uspjeh, alternativna procedura mogla bi biti izdavanje naloga ili subpoene na osnovu pravila 54 kojom se od potencijalnog svjedoka traži da se pojavi pred Međunarodnim sudom, gdje će mu sudija koji je izdao nalog objasniti važnost njegove saradnje kao pomoći u postizanju pravednog ishoda suđenja, kao i to da će mu u slučaju potrebe Međunarodni sud dodijeliti zaštitu. Ako to urodi traženom suradnjom, odbrana može sa njim razgovarati prije nego što ga Sud otpusti, ali nasamo.[18]

  13. U nekim slučajevima, kada odbrana skrene pažnju Vijeća na poteškoće s kojima se susrela, moguće je da će optužba, u skladu sa svojom dužnošću da pomogne Međunarodnom sudu da otkrije istinu i provodi pravdu (između ostalog) i za optuženog,[19] koristiti vlastite resurse i svoje nešto šire mogućnosti (uključujući i mogućnost uvjeravanja) da bi omogućila direktan razgovor između potencijalnog svjedoka i odbrane.

  14. Takođe je potrebno naglasiti da obaveza optužbe da obavijesti Pretresno vijeće o nemogućnosti da uspostavi saradnju sa potencijalnim svjedokom, na koju se poziva Odluka na osnovu pravila 115 u Predmetu Tadić, ne predstavlja samo prvi korak u primjeni dužne revnosti već je i sredstvo samozaštite na način da je istodobno zabilježeno da sa potencijalnim svjedokom nije uspostavljena saradnja. Svrha takve bilješke je da se kasnije - kada odbrana u žalbenom postupku zatraži prihvatanje dodatnih dokaza - izbjegne neizostavna optužba Tužilaštva da nije osnovana tvrdnja odbrane da je pokušala, ali nije uspjela ostvariti saradnju sa potencijalnim svjedokom.

  15. Naravno, sam po sebi takav izvještaj Pretresnom vijeću ne znači ispunjenje obaveze dužne revnosti. Odbrana mora od Pretresnog vijeća zatražiti i pravni lijek kojim će nesusretljivog svjedoka prisiliti na saradnju. Ako Pretresno vijeće ne odobri pravni lijek zatražen od Međunarodnog suda zato što u konkretnom slučaju ne bi bio prikladan, ili ako se (u situaciji kad je pravni lijek odobren) svi koraci raspoloživi unutar Međunarodnog suda pokažu neuspješnima, obično se u takvom slučaju smatra da je branilac primijenio dužnu revnost u odnosu na tog svjedoka.

  16. Ako u nekom konkretnom slučaju uslov dužne revnosti nije ispunjen zbog toga što odbrana nije poduzela te korake, od odbrane će se obično u takvom slučaju tražiti da, kada u sklopu žalbe na osuđujuću presudu ponudi na usvajanje dodatne dokaze na osnovu pravila 115, preuzme na sebe dodatni teret dokazivanja da bi isključenjem tih dodatnih dokaza pravda ostala nezadovoljena.[20]

  17. Kada - kao što je to ovdje slučaj - žalilac traži da se potencijalnom svjedoku izda subpoena kako bi se s njim obavio razgovor zato što se očekuje da će svjedočenje tog svjedoka biti u žalbenom postupku ponuđeno na usvajanje na osnovu pravila 115, tada je legitimna forenzička svrha koja se traži neznatno drugačija. Žalilac mora dokazati da je njegovo vjerovanje da postoji velika vjerovatnost da će mu potencijalni svjedok moći pružiti informacije koje će mu u bitnoj mjeri pomoći u odnosu na jasno utvrđena pitanja iz njegove žalbe na osudu razumno utemeljena, da odbrana nije uspjela privoliti svjedoka na saradnju, i da postoji makar razumna vjerovatnost da će nalog proizvesti stepen saradnje koji je odbrani potreban kako bi mogla obaviti razgovor sa svjedokom. Ako se te stvari dokažu, tada bi žalilac - zavisno od samo jednog pitanja opšteg karaktera koje je pokrenula optužba u ovom predmetu - imao pravo na naloge koje traži na osnovu pravila 54.

  18. Oba potencijalna svjedoka koja su predmet ove molbe dala su nakon suđenja izjavu optužbi, te su tako bili susretljivi prema optužbi.[21] Krstić tvrdi da izjave ukazuju na to da oba ova čovjeka imaju znanje o pitanjima koja su relevantna za njegovu žalbu, te da je razumno vjerovatno da će njihovo daljnje ispitivanje iznijeti na vidjelo tačnu prirodu tog znanja. Materijal koji je Krstić dostavio kako bi dokazao te stvari ne smije se objelodaniti u ovoj javnoj odluci. Optužba je veoma pravično izjavila da u principu nema prigovor na to da odbrana razgovara sa obojicom potencijalnih svjedoka,[22] pri čemu je tom izjavom, čini se (u njenom kontekstu) jasno prihvatila da je takav materijal dovoljan da se utvrdi ono što je navedeno kao uslov da se obojici izda subpoena, uz još jedno pitanje opšte prirode koje je optužba pokrenula. Žalbeno vijeće (sudija Shahabuddeen je izdvojio svoje mišljenje) se uvjerilo da bi Krstiću, uz uvažavanje pitanja opšte prirode koje je pokrenula optužba, trebalo odobriti izdavanje zatraženih subpoena. Žalbeno vijeće sada prelazi na to pitanje opšte prirode koje još nije riješeno.

  19. Optužba prihvata da Međunarodni sud ima ovlašćenje da izda nekoj osobi subpoenu kako bi ona svjedočila u svojstvu svjedoka ili predočila dokumente na osnovu kojih je ta osoba dobila informacije o kojima će svjedočiti, ili dokumente koje ta osoba treba da dostavi kao pojedinac u privatnom svojstvu.[23] Optužba to tačno prihvata. U odluci o subpoeni u predmetu Blaškić[24] Žalbeno vijeće je zaključilo da je to ovlašćenje incidentalna odnosno sekundarna jurisdikcija koju daje Statut Međunarodnog suda.[25] Optužba ističe, međutim, da su u vrijeme događaja o kojima bi ti potencijalni svjedoci mogli svjedočiti, obojica bili oficiri vojske neke države ili entiteta,[26] i da su u posjed bilo kakvih relevantnih informacija koje bi mogli imati došli u svojstvu državnih funkcionera i u vezi sa svojim službenim funkcijama, a ne kao pojedinci koji su postupali u privatnom svojstvu.[27] Na osnovu materijala priloženog Podnesku i izjava koje su potencijalni svjedoci dali optužbi čini se da je tako. U tim okolnostima, optužba kaže da bi ovlast Vijeća da im izda subpoenu “mogla biti ograničena”.[28] Ta se tvrdnja optužbe zasniva na izvjesnom broju konstatacija Žalbenog vijeća u Odluci o subpoeni u predmetu Blaškić.

  20. U odluci o subpoeni u predmetu Blaškić Žalbeno vijeće je konstatovalo da se državnom funkcioneru može izdati subpoena ako je u posjed informacija došao prije stupanja na dužnost, ako ti dokazi nemaju veze sa njegovom “trenutačnom” funkcijom državnog funkcionera,[29] ili ako je te informacije dobio u vrijeme dok je bio državni funkcioner, ali u trenutku kad je za njih saznao, nije u stvari vršio svoje službene dužnosti.[30] U takvim okolnostima, državni funkcioner je do informacija došao u privatnom svojstvu, a ne u svojstvu službenog lica. Međutim, Žalbeno vijeće je konstatovalo da u slučaju da je do informacija došao za vrijeme vršenja svojih službenih dužnosti, uživa imunitet koji donosi funkcija.[31] Žalbeno vijeće je zatim konstatovalo da svako međunarodno tijelo, uključujući i ovaj Sud, mora uzeti u obzir suverenost svake države,[32] da međunarodno običajno pravo štiti unutrašnje uređenje svake suverene države,[33] i da su državni funkcioneri puki instrumenti u rukama suverenih država, “nema praktične svrhe u tome da ih se izdvaja i prisiljava da predočavaju dokumente ili se pojavljuju pred sudom”.[34] Ono je odbacilo “mogućnost da bi Međunarodni sud upućivao subpoene državnim dužnosnicima koji djeluju u službenom svojstvu”.[35] U tom slučaju, Žalbeno vijeće je smatralo da je, da bi se moglo ishoditi predočenje određenih dokumenata, neophodno relevantnoj državi na osnovu pravila 29 Statuta izdati obavezujući nalog da predoči zatražene informacije, ostavljajući državi da odredi osobu nadležnu da obezbijedi izvršenje naloga od strane države.[36]

  21. Optužba će biti zadovoljna rješenjem da se, ako je potrebno, Krstićev podnesak tretira kao da se njime traži izdavanje jednog takvog obavezujućeg naloga,[37] i dopušta da su ispunjeni uslovi koji se traže da bi se mogao izdati obavezujući nalog,[38] osim možda jednog uslova koji se odnosi na jednog potencijalnog svjedoka.[39] Krstićev branilac je usmeno obavijestio Žalbeno vijeće da nije podnio repliku na odgovor optužbe jer ne vjeruje da bi mogao još na bilo koji način pomoći u vezi sa tim pitanjem.

  22. Međutim, neophodno je prvo odrediti da li konstatacije Žalbenog vijeća u Odluci o subpoeni u predmetu Blaškić ne dopuštaju izdavanje subpoene svjedoku od kojeg se očekuje da svjedoči o tome šta je vidio ili čuo u vrijeme kada je bio državni funkcioner i za vrijeme dok je vršio službene dužnosti.

  23. Odluka o subpoeni u predmetu Blaškić bavila se dostavom dokumenata. U pitanju je bila subpoena za dostavu dokumenata upućena Republici Hrvatskoj i njenom tadašnjem ministru odbrane. Priroda tih dokumenata se u odluci ne opisuje, ali je iz odluke razumno jasno da se radi o državnim dokumentima, te da se i od države i državnog ministra kojem je subpoena bila upućena tražilo da ih dostave samo kao čuvari tih dokumenata. U pravu je uobičajeno da se, kada se traži predočenje dokumenata neke države ili korporacije, dostava može tražiti samo od te države ili korporacije, a na toj državi ili korporaciji je da to izvrši uz pomoć odgovarajućeg funkcionera. Izdavanje subpoene ministru odbrane za dostavu dokumenata u svakom bi slučaju na osnovu toga moralo biti odbijeno. Odluka Žalbenog vijeća da se subpoena ne može izdati državi, već da je na osnovu člana 29 Statuta Međunarodnog suda trebalo zatražiti obavezujući nalog, odnosila se na predočenje dokumenata, a ne na svjedočenje.

  24. Odluka o subpoeni u predmetu Blaškić nije morala riješiti, niti se direktno baviti pitanjem da li se subpoena može izdati osobi da svjedoči o onome što je vidjela ili čula u vrijeme kada je bila državni funkcioner i obavljala službene dužnosti. Kao obrazloženje odluke da se subpoena ne može uputiti državnim funkcionerima navedeno je da su “takvi funkcioneri puki instrumenti države i njihovo službeno djelovanje može se pripisati jedino državi”.[40] Takva konstatacija je vrlo važna za čuvara državnih dokumenata, ali nije prikladna za državnog funkcionera koji može svjedočiti o nečemu što je čuo i vidio (možda na neki drugi način, a ne iz državnog dokumenta). Za razliku od predočenja državnih dokumenata, država ne može sama svjedočiti o onome o čemu bi samo takav svjedok mogao svjedočiti. Pozivanje na odsustvo ikakve “praktične svrhe u prisiljavanju državnih funkcionera da dostave dokumente ili da ih se prisili da se pojave na sudu" može biti relevantno isključivo za one državne funkcionere kojima su povjereni državni dokumenti.[41]

  25. Jedina odluka koju je Žalbeno vijeće donijelo u Odluci u predmetu Blaškić koja je direktno relevantna za državnog funkcionera od kojeg se očekuje da svjedoči o nečemu što je vidio ili čuo (na drugi način, a ne iz državnog dokumenta) za vrijeme dok je vršio svoje službene dužnosti jeste da on uživa funkcionalni imunitet. Postojanje funkcionalnog imuniteta nije pitanje o kojem se ovdje raspravlja. Predmet rasprave u ovoj odluci je doseg takvog funkcionalnog imuniteta. U Odluci o subpoeni u predmetu Blaškić o postojanju tog imuniteta rečeno je sljedeće:[42]

    26. 38. Žalbeno vijeće odbacuje mogućnost da bi Međunarodni sud upućivao subpoene državnim dužnosnicima koji djeluju u službenom svojstvu. Takvi su dužnosnici puki instrumenti države i njihovo službeno djelovanje može se jedino pripisati državi. Njima se ne mogu izreći sankcije ili kazne zbog postupaka koji nisu privatni nego su poduzeti u ime države. Drugim riječima, državni dužnosnici ne mogu snositi posljedice protupravnih postupaka koji se ne mogu pripisati njima osobno nego državi u čije ime djeluju: oni uživaju takozvani “funkcionalni imunitet”. To je već uvriježeno pravilo međunarodnog običajnog prava koje potječe iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća[43] i mnogo je puta ponovljeno. Relativno nedavno, u predmetu Rainbow Warrior, Francuska je zauzela stajalište koje se temelji na tom pravilu.[44] Pravilo je također vrlo jasno izložio Vrhovni sud Izraela u predmetu Eichmann.[45]

    Pitanje je zatim detaljno razmotreno:[46]

    41. [...] Poznato je da međunarodno običajno pravo štiti unutarnje ustrojstvo svake suverene države: ono svakoj suverenoj državi prepušta da odredi svoju unutarnju strukturu i, naročito, da imenuje pojedince koji će djelovati kao agenti ili organi države. Svaka suverena država ima pravo izdavati upute svojim organima, kako onima koji djeluju na unutarnjem planu tako i onima koji djeluju na polju međunarodnih odnosa, te predvidjeti sankcije ili druga sredstva u slučaju nepoštivanja rečenih uputa. Korolar takvog isključivog prava jest da svaka država ima pravo tražiti da se postupci ili transakcije koje je neki od njezinih organa proveo u svom službenom svojstvu pripišu državi, tako da se pojedinačni organ ne smatra odgovornim za rečene postupke ili transakcije.

    Općenito pravilo o kojem se ovdje raspravlja već je uvriježeno u međunarodnom pravu a temelji se na suverenoj ravnopravnosti država (par in parem non habet imperium). [...]

    Općenito pravilo o kojem je ovdje riječ primijenjeno je u mnogo navrata, premda se ta primjena najčešće odnosila na korolar tog pravila, naime pravo države da za svoje organe traži funkcionalni imunitet od inozemne jurisdikcije (vidi gore, paragraf 38).[47] Ovo pravilo nesumnjivo se primjenjuje na odnose među državama inter se. Međutim, međunarodne organizacije i međunarodni sudovi moraju ga uzeti u obzir, a dosada je uvijek bilo i poštivano. Kad god su takve organizacije ili sudovi namjeravali uputiti preporuke, odluke (u slučajevima kad je Vijeće sigurnosti djelovalo temeljem poglavlja VII Povelje Ujedinjenih naroda) ili sudske naloge ili zahtjeve državama, nisu se obraćali pojedinom državnom dužnosniku, nego su preporuku, odluku ili sudski nalog upućivali državi kao cjelini ili ”njezinim vlastima”.[48] Kad je riječ o međunarodnim sudovima, oni su, dakako, svoje naloge odnosno zahtjeve upućivali, posredstvom agenta države, sudu ili nadležnim diplomatskim dužnosnicima.

    43. Žalbeno vijeće stoga smatra da, temeljem općeg međunarodnog prava kao i temeljem samog Statuta, suci odnosno raspravna vijeća ne mogu upućivati obvezujuće naloge državnim dužnosnicima. Čak i ako ne idemo tako daleko da obvezu navedenu u članku 29 definiramo kao obvezu da se postigne rezultat, kao što je ustvrdio jedan od amici curiae[49], neosporno je da države, koje su nositelji dotične obveze, imaju izbor odnosno manevarski prostor da odrede osobe koje će biti odgovorne za ispunjenje te obveze, kao i način na koji će ona biti ispunjena. Na svakoj je takvoj državi da odredi unutarnje organe koji su nadležni da izvrše nalog. Iz toga slijedi da ako sudac ili raspravno vijeće namjeravaju naložiti predočenje dokumenata, zapljenu dokaza, uhićenje osumnjičenih itd., što su sve postupci koji pretpostavljaju određeno sudjelovanje države, njezinih organa ili dužnosnika, moraju se obratiti državi koje se to tiče.

  26. Rezon koji je usvojilo Žalbeno vijeće u Odluci o subpoeni u predmetu Blaškić jeste da, budući da je državni funkcioner djelovao u ime države, samo država može biti odgovorna za djela tog funkcionera,[50] te da, kao korolar, država može za svoje državne funkcionere (kada se njihova djela pripisuju isključivo državi) tražiti “funkcionalni imunitet od inozemne jurisdikcije”.[51] Takvo se pravilo, kaže Žalbeno vijeće, nesumnjivo primjenjuje na odnose među državama inter se, ali ga, inter alia, moraju uzeti u obzir, a dosada su ga uvijek i poštivali međunarodni sudovi.[52] Svi pravni izvori koje je Žalbeno vijeće citiralo u prilog funkcionalnom imunitetu o kojem govori, odnose se na imunitet od krivičnog progona. Moguće je (o tome ovdje nije potrebno odlučiti) da među državama postoji takav imunitet po funkciji za ta djela, ali bilo bi krivo sugerisati da takav imunitet postoji na međunarodnim krivičnim sudovima.[53] Povelja Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu uskraćuje takav imunitet “šefovima država ili odgovornim funkcionerima u vladinim ministarstvima”,[54] a tako i Statut ovog Suda.[55]

  27. Međutim iz citiranih pasusa Odluke u predmetu Blaškić, i paragrafa 23-24 supra, potpuno je jasno da se konstatacija iz paragrafa 38 te odluke - da “Žalbeno vijeće odbacuje mogućnost da Međunarodni sud upućuje subpoene državnim funkcionerima koji djeluju u službenom svojstvu” - može opravdati jedino u odnosu na dostavu dokumenata koji su im povjereni u službenom svojstvu. Žalbeno vijeće nije reklo da funkcionalni imunitet koji uživaju državni službenici obuhvata imunitet od prisile da neki funkcioner svjedoči o onome šta je vidio ili čuo dok je obavljao svoje službene dužnosti. Ništa od onoga što je Žalbeno vijeće reklo u Odluci o subpoeni u predmetu Blaškić ne smije se protumačiti na način da funkcioneri od kakvih se u ovom slučaju traži da svjedoče uživaju tu vrst imuniteta. Optužba nije predočila pravni izvor kojim bi potkrijepila takav prijedlog niti je takav izvor pronađen. Takav imunitet ne postoji. U ovom predmetu nije potrebno rješavati pitanje da li postoje različite kategorije državnih službenika na koje bi se takav imunitet mogao primijeniti, pa nema razloga da se to pitanje ovdje riješi.

  28. U koliko bi državni funkcioner svjedočio pred Međunarodnim sudom, pod prisilom ili dobrovoljno, on ne smije biti prisiljavan da odgovori ni na jedno pitanje koje se odnosi na bilo koju informaciju dostavljenu na osnovu pravila 70, ili na njeno porijeklo, ukoliko iz razloga povjerljivosti odbije odgovoriti.[56] Kada se radi o mogućnosti da se svjedoku postavljaju pitanja koja se tiču nacionalne bezbjednosti, moguće je da će se morati usvojiti procedura analogna proceduri iz pravila 54bis.

    29. Dispozitiv

  29. Žalbeno vijeće (mišljenje sudije Shahabuddeena je izdvojeno ) nalaže da se izdaju subpoene kojima se od dva potencijalna svjedoka čija su imena navedena u Podnesku traži da dođu na razgovor s Krstićevom odbranom na lokaciji u BiH i u vrijeme koje će odrediti Krstićeva odbrana nakon konsultacije s optužbom (i, u slučaju potrebe, sa Službom za žrtve i svjedoke ).

    30. Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu je mjerodavan engleski tekst.

Dana 1. jula 2003.
U Hagu,
Nizozemska

/potpis na originalu/
sudija Theodor Meron,
predsjedavajući

Sudija Shahabuddeen prilaže izdvojeno mišljenje.

[pečat Međunarodnog suda]

PROTIVNO MIŠLJENJE SUDIJE SHAHABUDEENA

  1. Uz dužno poštovanje prema liberalnoj nakani današnje odluke i uprkos činjenici da sam joj u velikoj mjeri naklonjen, osjećam se obaveznim da objasnim zašto se s njom ne mogu složiti ni po jednom od dva pitanja kojima se bavi.

    2. A. Ovlast Međunarodnog suda da izda subpoenu državnim službenicima da svjedoče o onom što su vidjeli ili čuli vršeći svoju službenu dužnost

  2. Prvo u čemu se ne mogu složiti sa Žalbenim vijećem jeste to da je ono ovlašteno da izda subopoenu državnom službeniku da svjedoči o onome što je vidio ili čuo vršeći svoju službenu dužnost. Odluka u predmetu Blaškić,[57] za koju bi se moglo misliti da tome ne ide u prilog, nastoji se izdvojiti argumentom da se taj predmet bavio samo pitanjem dostave državnih dokumenata. U današnjoj se odluci, u paragrafu 19, tačno zaključuje "da su u posjed bilo kakvih relevantnih informacija koje bi mogli imati [dvojica potencijalnih svjedoka] došli u svojstvu državnih funkcionera". Međutim, odluka polazi od pretpostavke da im to ne daje imunitet od subpoene da svjedoče o onome što su vidjeli ili čuli, s izuzetkom predočavanja državnih dokumenata. Rado bih podržao takvo razmišljanje, ali se iz više razloga s njim ne mogu u potpunosti složiti. Najvažniji razlog povezan je sa zaključkom da se odluka u predmetu Blaškić odnosi samo na državne dokumente. Zato bi valjalo ispitati taj argument.

  3. U odluci u predmetu Blaškić Žalbeno vijeće je zauzelo stav da se državnom funkcioneru ne može izdati subpoena da predoči dokumente koje ima u službenom svojstvu. Isti se cilj, međutim, može postići izdavanjem obavezujućeg naloga državi da preda dokumente putem osobe koju sama odredi. Kazna za nepoštovanje takvog naloga ne bi bila primjena od strane Vijeća krivičnih sankcija predviđenih za nepoštovanje subpoene, nego izvještaj Savjetu bezbjednosti o propustu države da ispuni svoju obavezu saradnje s Međunarodnim sudom prema članu 29 Statuta.

  4. Odluka u Predmetu Blaškić jeste se, dakle, bavila dokumentima, ali mi se čini da je ono što je važno obrazloženje nalaza Žalbenog vijeća u tom predmetu. Iz obrazloženja logično slijedi da se ta odluka odnosi i na sve druge informacije koje je dotični funkcioner saznao u svom službenom svojstvu. Tako je taj predmet konzistentno i mjerodavno tumačen na Međunarodnom sudu.

  5. Odluku u predmetu Blaškić donijelo je Žalbeno vijeće 27. oktobra 1997. Pravilo 54bis usvojeno je 17. novembra 1999. Njime je propisano da strana koja traži "izdavanje naloga na osnovu pravila 54, kojim se državi nalaže da dostavi dokumente ili informacije..." mora slijediti pažljivo razrađenu proceduru. Realno je pretpostaviti da su sudije Međunarodnog suda to pravilo, kada su ga usvojile, zasnovale na odluci u predmetu Blaškić, da su smatrale da iz obrazloženja te odluke proizlazi da se i dokumenti i informacije (do kojih je došao državni funkcioner prilikom vršenja svoje službene dužnosti) mogu dobiti samo od države i da se takve informacije ne mogu dobiti, bilo pomoću subpoene bilo pomoću obavezujućeg naloga, direktno od dotičnog državnog funkcionera. Djelujući legislativno, sudije Međunarodnog suda su, dakle, formulisale pažljivo razrađen postupak za dobivanje takvih informacija od države putem obavezujućeg naloga, uključujući i odredbe koje državi omogućavaju zaštitu interesa njene nacionalne bezbjednosti. Njihov trud je bio izlišan ako je čitavo vrijeme bilo i ostalo moguće da se informacije dobiju direktno od samog državnog službenika tako što bi mu se izdala subpoena. Nužno, dakle, slijedi zaključak da je tim pravilom isključena mogućnost izdavanja subpoene lično državnom službeniku u pogledu informacija koje je saznao vršeći svoju službenu dužnost.

  6. Ako se zauzme ovakav stav, o kojem će još biti riječi, zapravo nije potrebno razmatrati koliki je doseg odluke u predmetu Blaškić -- relevantno je samo novo pravilo. No, pod pretpostavkom da je doseg te odluke ipak sporan, razmotrimo četiri moguća tumačenja po kojima se taj predmet nije protezao i na informacije u smislu onoga što je svjedok vidio ili čuo (u daljnjem tekstu: informacije), nego samo na državne dokumente (uključujući, možda, saopćavanje informacije koju je saznao iz takvog dokumenta).

  7. Prvo, moglo bi se reći da je Žalbeno vijeće u predmetu Blaškić smatralo da se individualna krivična odgovornost državnih službenika, koja je predviđena članom 7(2) Statuta Međunarodnog suda i potvrđena u paragrafu 41 presude u tom predmetu, ne može utvrditi bez ovlaštenja da se izda subpoena drugim državnim službenicima da svjedoče o onome što znaju. Drugim riječima, odredba o individualnoj krivičnoj odgovornosti državnih službenika iz člana 7(2) podrazumijeva da je Međunarodni sud ovlašten da u takvim slučajevima izda subpoenu drugim državnim službenicima da svjedoče o onome što su vidjeli ili čuli.

  8. Po mom mišljenju to ne slijedi. Razlog tome jeste što takav pristup zanemaruje distinkciju između dokaza o nekom djelu i načina na koji je sud došao do dokaza. Izdavanje subpoene ili obavezujućeg naloga samo su načini na koje sud pribavlja dokaze. Čak i ako se izda obavezujući nalog, dokazi će i na taj način biti dostupni sudu kako bi poslužili za krivično gonjenje po članu 7(2).

  9. Takođe, ako činjenica da državni službenici snose individualnu krivičnu odgovornost znači da je drugim državnim službenicima oduzet funkcijski imunitet u vezi onoga što su vidjeli ili čuli prilikom vršenja službene dužnosti, nije jasno zašto se takvo oduzimanje imuniteta ne bi protezalo i na državne dokumente; trebalo bi biti moguće da se izda subpoena za dostavljanje takvih dokumenata.

  10. Nadalje, informacije se mogu tražiti od državnog službenika u slučaju kada optužena osoba nije državni službenik. U takvom slučaju se ne može koristiti argument koji se zasniva na individualnoj krivičnoj odgovornosti državnih službenika. Imunitet ne bi postojao kada bi bio optužen državni službenik, ali bi, dakle, postojao ako bi bio optužen neko drugi. Prema tome, argument koji se zasniva na individualnoj krivičnoj odgovornosti državnog službenika ograničenog je dosega.

  11. Drugo, moglo bi se reći da je Žalbeno vijeće u predmetu Blaškić smatralo da svaki funkcijski imunitet državnih službenika automatski prestaje s uspostavom međunarodnih krivičnih sudova. Po mom mišljenju, međutim, ne stoji tvrdnja o automatskom prestanku imuniteta samo zbog uspostavljanja međunarodnih sudova. Ako to jeste rezultat, do njega se ne dolazi naprosto odbijanjem svega što se tome protivi - moralo bi se pokazati da je na djelu neki prepoznatljiv pravni princip, kao što je na primjer sporazum o odricanju od imuniteta.

  12. Međunarodni krivični sudovi osnivaju se zajedničkim djelovanjem država, bilo direktno bilo indirektno, kao što je slučaj s Međunarodnim sudom, koji je osnovao Savjet bezbjednosti u ime država članica Ujedinjenih nacija. Nema osnove za tvrdnju da sama činjenica da su države zajedničkim djelovanjem osnovale takav sud znači da su se time odrekle individualnog funkcijskog imuniteta. Prezumpciju o kontinuitetu njihovog imuniteta kakav postoji prema međunarodnom pravu može dovesti u pitanje samo nešto što u odluci o osnivanju takvog suda pokazuje da su se drugačije dogovorile. Moglo bi se pomisliti da u slučaju Međunarodnog suda član 29 Statuta pokazuje da su se drugačije dogovorile, ali ta odredba se tiče obaveze saradnje; ta obaveza se može zadovoljiti obavezujućim nalogom koji ne uključuje krivične sankcije koje ne bi bile konzistentne s tradicionalnim funkcijskim imunitetom država. Na takav sporazum o odricanju od imuniteta ne ukazuje ni član 7(2) Statuta, o čemu je već bilo riječi. Teško je reći šta drugo u Statutu pokazuje da je osnivanje Međunarodnog suda kao međunarodnog krivičnog suda značilo i namjeru država da se odreknu svog individualnog funkcijskog imuniteta.

  13. Treće, moglo bi se reći da se odluka u predmetu Blaškić može tumačiti pozivanjem na pravno načelo po kojem se ona ne bi odnosila i na informacije nego samo na državne dokumente. U paragrafu 23 svoje odluke u ovom predmetu Žalbeno vijeće kaže da je "[u] pravu [...] uobičajeno da se, kada se traži predočenje dokumenata neke države ili korporacije, dostava može tražiti samo od te države ili korporacije, a na toj državi ili korporaciji je da to izvrši uz pomoć odgovarajućeg funkcionera" i da bi, u skladu s tim, "[i]zdavanje subpoene ministru odbrane za dostavu dokumenata u svakom [...] slučaju na osnovu toga moralo biti odbijeno".

  14. Međutim, ne čini se da je Žalbeno vijeće u tom predmetu zaista na tome i utemeljilo svoje zaključke. Žalbeno vijeće je govorilo o maksimi par in parem non habet imperium i smatralo je da funkcijski imunitet proizlazi iz te osnove - načela međunarodnog prava. Istina je da su se odluke koje je Žalbeno vijeće navelo kao ilustraciju primjene tog načela u međunarodnim krivičnim postupcima ticale krivičnog progona, a ne subpoena. Ali u paragrafu 41 svoje odluke u tom predmetu, Žalbeno vijeće je navelo razlog: "[M]eđunarodni sudovi ... su naravno svoje naloge ili zahtjeve upućivali putem predstavnika države pri sudu ili nadležnih diplomatskih službenika."

  15. Četvrto, čini se da postoji argument u vezi s vrstom informacija koje podrazumijevaju imunitet. S jedne strane, imunitet ne postoji kod svih vrsta informacija; to je prihvaćeno i u samoj odluci u predmetu Blaškić. S druge strane, definiciju informacija ne treba sužavati na materijale sakupljene na nekom središnjem mjestu pod upravom države, kao što su njene arhive. Država djeluje putem svojih službenika; ona ima informacije koje oni posjeduju djelujući na cjelokupnom polju njene aktivnosti, nacionalne i internacionalne, uključujući informacije o onome što su oni čuli ili vidjeli. Nema potrebe da se to pitanje ispituje dublje no što je to učinjeno u Odluci u predmetu Blaškić.

  16. Prema mom shvaćanju tog predmeta, test koji on predlaže jeste da li je svjedok do materijala došao vršeći svoju funkciju državnog službenika. Smatram da je pravilan zaključak u današnjoj odluci da je taj test u ovom predmetu zadovoljen; no u odluci se bez obzira na to određuje da se dvama potencijalnim svjedocima izda subpoena. Ja sam pak mišljenja, upravo zbog nalaza da je test zadovoljen, da se tražene informacije Žalbenom vijeću mogu osigurati putem obavezujućeg naloga državi, a, sudeći prema podnescima optužbe, čini se da se ona tome ne protivi.

  17. U konačnici se može zaključiti da, ako argumentacija ovog Vijeća u predmetu Blaškić pokriva ovaj slučaj, - a ja mislim da je tako - tada je, u skladu s ustaljenom praksom Međunarodnog suda, ono što treba razmotriti zapravo da li se sada odstupa od te odluke i, ako je tako, da li postoje valjani razlozi za takvo odstupanje. Ja smatram da današnja odluka predstavlja odstupanje i da to odstupanje nije opravdano valjanim razlozima.

  18. Ja bih na kraju iznio sljedeće kao alternativu gorenavedenim pitanjima tumačenja odluke u predmetu Blaškić. Pretpostavimo da argumetacija u tom predmetu ne pokriva ovaj predmet, da se taj predmet odnosio samo na državne dokumente i da, prema tome, ovdje ne može biti riječi o odstupanju od tog predmeta. Još uvijek postoji pravilo 54bis. Meni se čini da je tačno tumačenje tog pravila da je, ako se želi doći do informacija koje je saznao državni službenik u svom službenom svojstvu, jedini dozvoljeni put traženje da se izda obavezujući nalog na osnovu tog pravila. Čak i ako je pravilo proizišlo iz pogrešnog razumijevanja tog predmeta, ono o čemu se trebamo zapitati jeste valjanost tog pravila, a ne tumačenje predmeta.

  19. Postoji samo jedna osnova po kojoj se može dovesti u pitanje valjanost rečenog pravila, a to je da pravilo izlazi iz okvira nadležnosti sudija u donošenju pravila koju im daje član 15 Statuta. Međutim, ta odredba je sudije ovlastila da "usvajaju pravila o postupku i dokazima". Čini se da ta odredba daje ovlasti za donošenje pravila 54bis. Pravilo je prema tome valjano. Ispravno tumačenje tog pravila isključuje izdavanje subpoene državnom službeniku u vezi s informacijama koje je saznao vršeći svoju službenu dužnost. Iz tog razloga, kao i iz gore navedenih razloga, ne mogu, uz dužno poštovanje, podržati današnju odluku čiji je zaključak tome suprotan.

    20. B. Ovlast da se izda subpoena potencijalnom svjedoku da dođe na razgovor s odbranom

  20. Drugo pitanje u vezi s kojim se ne mogu složiti s današnjom odlukom izvire iz paragrafa 29 odluke, u kojem stoji da "Žalbeno vijeće nalaže da se izdaju subpoene kojima se od dva potencijalna svjedoka čija su imena navedena u Podnesku traži da se pojave na lokaciji u Bosni i Hercegovini u vrijeme koje će odrediti Krstićeva odbrana nakon konsultacije s optužbom (i, u slučaju potrebe, sa Odjeljenjem za žrtve i svjedoke) kako bi Krstićeva odbrana na tom mjestu obavila razgovor s njima."

  21. U prvobitnom podnesku odbrane od 1. aprila 2003. traži se da "Žalbeno vijeće izda subpoenu [imenovanom] svjedoku... da stupi pred Vijeće i svjedoči". Drugi podnesak, podnesen istoga dana, a u vezi s drugim svjedokom, bio je sličnog sadržaja. Podnescima se tražilo da se od svjedoka zatraži da na uobičajeni način svjedoče pred Žalbenim vijećem. S tim zahtjevima ne bih imao nikakav problem.

  22. Međutim, dana 3. aprila 2003., prvobitni zahtjevi izmijenjeni su dodatkom. U dodatku se pominju "dva zahtjeva za izdavanje subpoene svjedocima" i navodi da se njima "potvrđuje se nalog koji odbrana traži od Žalbenog vijeća odnosi na to da svjedoci trebaju doći na razgovor s odbranom na nekoj lokaciji u Bosni pošto će se molbi iz pravila 115 dodati novi materijal u vezi s ta dva svjedoka".

  23. Na osnovu naloga Žalbenog vijeća, datum i vrijeme traženog razgovora s odbranom treba da odredi odbrana "nakon konsultacija s optužbom". No čini se da optužba nema pravo da prisustvuje razgovoru, da se razgovor neće održati pod zakletvom i da neće biti dio postupka koji vodi Međunarodni sud, pa tako ni sudskog postupka i uzimanja vanraspravnih iskaza. Razgovor će biti vansudski, u očekivanju da će se dodati materijal postojećoj molbi iz pravila 115 koju je podnijela odbrana u vezi s ova dva svjedoka. Takođe se ne pominje da se svjedoci traže zbog dostavljanja dokumenata - u zahtjevima Žalbenom vijeću ne opisuju se niti se pominju ikakvi dokumenti. Dolazak svjedoka na razgovor s odbranom se "traži" u svrhu dobivanja opštih informacija.

  24. Žalbeno vijeće je pravilno shvatilo da se izmijenjenim zahtjevima traže subpoene. Kao što je poznato, nepoštovanje subpoene povlači krivične sankcije. Nisam uvjeren da je Žalbeno vijeće ovlašteno da izda tražene subpoene. Vijeće ima pravo da pomogne da se omogući dolazak potencijalnog svjedoka na razgovor s odbranom, ali nema pravo da naloži takav dolazak.

  25. Tu distinkciju ilustrira jedna od odluka u predmetu Tadić.[58] Odluka se odnosila na Tadićevu molbu da se prihvate dodatni dokazi u žalbenom postupku koji je on pokrenuo. Bojao se da bi službenici države (ili entiteta) u kojoj su se trebali prikupiti dokazi mogli biti opstruktivni, te je zbog toga ex parte podnio "Zahtjev za izdavanje obavezujućeg naloga" državi tražeći određene pravne lijekove. U skladu s tim zahtjevom Žalbeno vijeće je izdalo nalog državi od koje traži da "branioca obavijesti o tačnom kretanju [izvjesnih] pojedinaca" i da "učini sve što je u njenoj moći da tokom [izvjesnog] vremena... omogući braniocu da bez bilo kakvih ograničenja i uplitanja obavi razgovor s tim osobama i od njih uzme izjave..."[59]. Vlasti te države su potom poduzele potrebne korake, pa su Tadićev branilac i kobranilac nakon izvjesnog vremena s tim osobama razgovarali u jednoj policijskoj stanici.[60] No Žalbeno vijeće nije direktno tim osobama izdalo subpoene kojima bi im naložilo da dođu na razgovor s braniocem.

  26. Žalbeno vijeće je, dakle, pomoglo istragu tako što je uklonilo prepreke za dolazak svjedoka na razgovor s odbranom, ali nije primijenilo prisilu na njih da dođu na razgovor s odbranom. Ovo je, činilo bi se, ispravno stanovište. No, postoje i drugačija mišljenja i njih bi valjalo razmotriti.

  27. Tvrdi se da ovlast Žalbenog vijeća da udovolji izmijenjenim zahtjevima proističe iz pravila 54 Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda, koje je, uz primjerene modifikacije, a u skladu s pravilom 107, primjenjivo na žalbene postupke. Pravilo 54 glasi:

    28. Na zahtjev bilo koje strane ili proprio motu, sudija ili pretresno vijeće mogu izdavati naloge, sudske pozive, subpoene, naloge za hapšenje i dovođenje i druge naloge koji su potrebni za vršenje istrage ili pripremu i vođenje suđenja.

  28. Istina je da pravilo 54 ima široko značenje, ali koliko god je njegovo značenje široko, toliko je samo pravilo kratko; ono se treba tumačiti i primjenjivati na razuman način. Ta odredba daje opštu ovlast za izdavanje subpoena, ali da li ona daje ovlast za izdavanje subpoene u nekom određenom slučaju, ovisi o kakvom se slučaju radi. Tako je, bez obzira na širinu koju pravilo naizgled ima, Žalbeno vijeće u odluci u predmetu Blaškić[61] smatralo da ono ne daje ovlast za izdavanje subpoene državi ili njenom ministru odbrane za predaju državnih dokumenata. U ovom slučaju, jedno je da Žalbeno vijeće iskoristi svoju ovlast prema tom pravilu i ukloni sve poteškoće koje bi mogle onemogućiti dolazak potencijalnog svjedoka na razgovor s odbranom; druga je stvar da Žalbeno vijeće iskoristi svoje ovlasti prema tom pravilu i da prisili svjedoka da dođe na razgovor s odbranom, a naročito pod prijetnjom krivičnim sankcijama.

  29. Moglo bi se reći da se u odluci u predmetu Blaškić prihvata da je Međunarodni sud ovlašten da izda obavezujući nalog državi da dostavi dokumente nekoj strani i da je isto tako Međunarodni sud ovlašten da izda subpoenu potencijalnom svjedoku da dođe na razgovor kako bi odbrani dao informacije. Međutim, izdajući obavezujući nalog državi da dostavi dokumente nekoj strani, Međunarodni sud djeluje prema članu 29 Statuta koji se odnosi na obavezu država da sarađuju s Međunarodnim sudom. Sankcija za nepridržavanje jeste izvještaj Savjetu bezbjednosti, što nije primjenjivo na pojedince. Prema tome, načelo kojim se rukovodi u odluci u predmetu Blaškić isključivo je vezano za posebnu statutarnu obavezu države da sarađuje s Međunarodnim sudom.

  30. Mogao bi se takođe iznijeti argument da je traženo pravo konzistentno s priznatim pravom odbrane na pristup povjerljivim materijalima koji su u drugim predmetima izvedeni pred Međunarodnim sudom, uključujući i kriterij legitimne forenzičke svrhe na koji se poziva u takvim predmetima. Ali to pravo pristupa nije relevantno. Optužba zna za povjerljivi materijal; pravedno je da ga dobije i odbrana; a Međunarodni sud u potpunosti ima kontrolu nad takvim postupkom. Razlika je prevelika da bi se bez rizika premostila analogijom.

  31. Moglo bi se uputiti i na predispoziciju da je u nekim pravnim sistemima moguće da sud ne-strani naloži da dostavi određene dokumente nekoj od strana na određenom mjestu i u određeno vrijeme.[62] No ta mogućnost se odnosi samo na dokumente i čini se da je ograničena na građanske parnice. Ovo je krivični postupak i ono što se traži jeste davanje opštih informacija, a ne samo dostavljanje dokumenata.

  32. Takođe, u nekim se zemljama davanje vanpretresnih iskaza sastoji u tome da svjedok da izjavu pod zakletvom u advokatskoj kancelariji. No tu obje strane imaju zakonsko pravo da budu prisutne, postupak se rukovodi stalnim pravilima suda, mora mu biti prisutan predstavnik suda, a dokazni materijal je zapravo sastavni dio dokaza pred sudom ili se barem može ponuditi kao dokaz. U tom smislu je ovaj predmet različit. Pozivanje u odluci na Službu za žrtve i svjedoke Međunarodnog suda nije dostatno da bilo što promijeni, budući da se ta služba bavi čuvanjem privatnosti i zaštitom svjedoka i budući da učestvuje, prema odluci, samo u određivanju mjesta i vremena razgovora, a i to u slučaju potrebe. Nadalje, cilj takvog postupka u advokatskoj kancelariji zapravo je da se saznaju dokazi druge strane, kako bi se izbjeglo "iznenađenje na suđenju", ili, kako je rečeno, "shvatanje pravde kao sporta". Strana doduše može dovesti i vlastite svjedoke, ali ideja ovog postupka nije da se strani omogući da sazna o čemu će njen vlastiti svjedok svjedočiti - o tome strana treba biti informisana prije nego što se odluči na to da ga sasluša pred sudom. Osim toga, čini se da se ovaj postupak odnosi samo na građanske parnice. Pozivanje na slučajeve kada su korištene zamolbe ili sudske zamolnice ne doprinosi argumentaciji.[63]

  33. Glavni argument je da je općenito nerazborito da branilac ispituje svjedoka na suđenju ako nije provjerio kako će taj svjedok svjedočiti. Moglo bi se misliti da to ide u prilog izdavanju subpoena u ovom predmetu kojima bi se tražilo da svjedoci dođu na razgovor s odbranom. No odluku o tome da li će se svjedok ispitivati bez provjere sadržaja njegovog svjedočenja odluka je koju treba donijeti branilac. I onda kada nije prethodno provjerio svjedoka, branilac može imati neku pouzdanu osnovu da predvidi kakav će biti opšti smjer svjedočenja nekog svjedoka i može smatrati da ga dužnost prema klijentu obavezuje na postupanje koje neće predstavljati povredu njegove obaveze da odbranu vodi vješto i lojalno.

  34. U predmetu Rutaganda[64] Žalbeno vijeće MKSR-a je proprio motu pozvalo svjedoka, ali zapravo je žalilac bio taj koji je bio zainteresiran za njegovo svjedočenje; zbog toga činjenica da je njegov branilac svjedoka ispitivao u okviru unakrsnog ispitivanja, a ne glavnog ispitivanja, nije bila bitna za pitanje da li je prethodna provjera svjedoka preduslov za mogućnost da ga advokat ispita u sudnici. Jasno je da u tom predmetu branilac nije pouzdano znao što će svjedok reći. Bez obzira na to, ne čini mi se da ga je ta činjenica omela u tome da energično ispita svjedoka.

  35. Stoga nisam uvjeren da moguća potreba da se provjere ta dva potencijalna svjedoka sama po sebi opravdava izdavanje subpoena kojima se od njih traži da dođu na razgovor s obranom kako bi, u smislu provjere svjedoka, dali odbrani određene detalje. Odbrana već ima pismene izjave tih svjedoka, budući da joj ih je dostavila optužba. Upravo se na materijal iz tih izjava odbrana u osnovi oslanja u svom podnesku prema pravilu 115. Postoji, dakle, osnova po kojoj odbrana može zatražiti da se tim svjedocima izdaju subpoene da svjedoče o relevantnim pitanjima pred Žalbenim vijećem. I takve subpoene su ono što je odbrana prvobitno zatražila. Subpoena kojom se traži da ti svjedoci, pod prijetnjom krivičnih sankcija, najprije dođu na razgovor s odbranom u svrhu davanja detalja o stvarima o kojima govore njihove postojeće izjave nešto je sasvim drugo.

  36. Jedan od mogućih argumenata proizlazi iz člana 18(2) Statuta, u kojem stoji da je "tužilac [...] ovlašten da ispituje osumnjičene, žrtve i svjedoke, prikuplja dokaze i provodi istragu na licu mjesta". Zašto Međunarodni sud ne bi imao ovlasti da dozvoli odbrani da ispituje svjedoke? Što je s jednakošću oružja? Odgovor je da su tom odredbom ovlasti da ispituje svjedoka date samo tužiocu, koji je statutarna kreacija, a to pravo optuženi, kao pojedinac, ima i bez posebnog ovlaštenja koja bi mu dao Statut. Osim toga, to pravo implicira član 21(4) Statuta koji optuženom daje "s punom ravnopravnošću, pravo na sljedeća minimalna jamstva: ... (e) da ispita, ili da se u njegovo ime ispitaju svjedoci koji ga terete, kao i da se svjedoci odbrane dovedu i ispitaju pod istim uslovima kao i svjedoci koji ga terete". Stvarno pitanje, dakle, nije da li odbrana ima pravo da ispita potencijalnog svjedoka, nego da li je potencijalni svjedok dužan da se podvrgne ispitivanju. Meni se ne čini da ovaj sud ima pravo da od svjedoka traži da se podvrgne ispitivanju bilo koje od strana izvan rasprava na Međunarodnom sudu - uključujući i vanpretresne iskaze.

  37. Ovaj zaključak se odnosi i na alternativni postupak koji je Žalbeno vijeće pomenulo u paragrafu 12 svoje odluke, odnosno izdavanje subpoene svjedoku od strane Žalbenog vijeća da stupi pred njega ali, čini se, samo kako bi ga odbrana ispitala "na poluzatvorenoj sjednici" nakon što mu sudija koji je izdao nalog objasni značaj njegove saradnje u cilju postizanja pravednog ishoda. Stvarni rezultat subpoene jeste da se svjedok odazove razgovoru s odbranom "na poluzatvorenoj sjednici"; istovremeno, njega treba "otpustiti Međunarodni sud". To je samo indirektan način da se postigne ista stvar. Možda nije uvijek tačno reći da se ono što se ne može učiniti direktno ne može učiniti ni indirektno,[65] ali mislim da to ovdje jeste slučaj.

  38. Moglo bi se, međutim, reći da viši interesi pravde i potraga za istinom zahtijevaju od Međunarodnog suda da žaliocu pomogne u njegovoj istrazi izdavanjem subpoene dvama potencijalnim svjedocima da dođu na razgovor u Bosni pod prijetnjom krivičnih sankcija. Uz dužno poštovanje, ja ne vidim da je to tako.

  39. Žalilac je proglašen krivim. On želi da pobije svoju osudu predočavanjem dodatnih dokaza. Na njemu je teret pribavljanja takvih dokaza; nije na Žalbenom vijeću da te dokaze pribavi za njega. Takvi dokazi ili postoje ili ne postoje. Ako ne postoje, to je kraj njegovih nastojanja u toj stvari. Ako postoje, od njega se očekuje da ih ima prije nego što se obrati Žalbenom vijeću.

  40. U Blackstone's Criminal Practice 2003., par. D24.18, stoji da "izjava potencijalnog svjedoka (bilo da je u obliku iskaza data ispitivaču[66] ili da ju je predao žalilac) treba uvijek biti dostupna sudu od ranog stadija, i ona će mu svakakvo biti od pomoći u raspravi na ročištu da odluči da li će prihvatiti da svjedok usmeno svjedoči". Kao primjer moglo bi se uputiti na pravilo 3(1)(d) Pravilnika o žalbenom krivičnom postupku /Criminal Appeal Rules/ iz 1968. (U.K.), prema kojem žalilac treba najaviti svoj zahtjev da Žalbeni sud sasluša dokaze. On to treba učiniti pomoću formulara broj 6, u kojem u jednoj od rubrika stoji sljedeće: Svjedok sada može svjedočiti o sljedećem (o čemu nije svjedočio na suđenju)". Konkretan primjer se navodi u R. v. James, 2000., Crim. L.R. 571, gdje se u sažetku u izvještaju navodi sljedeće:

    41. [A]ko su bili ponuđeni novi dokazi putem svjedoka koji nije bio dostupan na suđenju, neizostavno je morala postojati izjava pod zakletvom žaliočevog advokata u kojoj su bile opisane okolnosti svjedokovog odazivanja razgovoru i okolnosti u kojima je izjava data.

    Kako ja to razumijem, to se mora učiniti na početku postupka. Dakle, žalilac koji želi postići poništenje svoje osuđujuće presude putem dodatnih dokaza trebao bi te dokaze imati u trenutku kada podnosi molbu da se oni prihvate. Mislim da je to načelo kojeg se treba pridržavati.

  41. Žalbeno vijeće bi zbog interesa pravde trebalo imati ovlast da izda obavezujući nalog kojim od države traži da ukloni sve prepreke koje sprečavaju odbranu da obavi razgovor sa bilo kojim svjedokom koji želi da se odazove. No ne vidim zašto bi interesi pravde tražili da Žalbeno vijeće krene još korak dalje i izda subpoenu svjedoku kojom od njega "zahtijeva" da dođe na razgovor s odbranom i da pruži informacije odbrani pod prijetnjom krivičnih sankcija. Koncept interesa pravde jeste vrijedan koncept, ali on bi trebao djelovati prema prepoznatljivim načelima. Inače imamo misteriju. Kao što je rekao Edmund Burke govoreći o "ljudskim zakonima, ... tamo gdje počinje misterija, prestaje pravda."

  42. Moje sumnje bi uklonilo bilo kakvo ukazivanje u današnjoj odluci na jasan primjer u nacionalnoj ili međunarodnoj jurisprudenciji da je neki sud izdao subpoenu potencijalnom svjedoku kojom od njega zahtijeva da dođe na razgovor pod prijetnjom krivičnih sankcija kakve implicira takav instrument. Nisam se uvjerio da takav primjer postoji.

  43. S obzirom na rečeno, čini mi se da je konkretno rješenje u ovom slučaju da se uspostavi ravnoteža između javnog interesa pribavljanja informacija potrebnih za krivični postupak i javnog interesa prava privatnosti. Udovoljavaje izmijenjenim zahtjevima može značiti samo da se od potencijalnih svjedoka zahtijeva da pod prijetnjom krivičnih sankcija - za razliku od toga da im se uklanjanjem eventualnih prepreka omogući dolazak - dođu na razgovor s odbranom na neku lokaciju u Bosni i Hercegovini i odgovore na pitanja koja im postavi odbrana. Po mom mišljenju, to podrazumijeva da Žalbeno vijeće učini iskorak od olakšavanja ka prisili. Taj iskorak remeti dobru ravnotežu između dva gorepomenuta značajna javna interesa. Kad se pređe linija koju utvrđuje takva ravnoteža, dolazi do povrede prava na privatnost. Smatram da današnja odluka predstavlja takvu povredu. To je i razlog mog neslaganja.

Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu se mjerodavnom smatra engleska verzija.

Dana 1. jula 2003.
U Haagu,
Nizozemska
/potpis na originalu/
Mohamed Shahabuddeen

[1] Podnijeta su dva podneska za izdavanje subpoene, za svakog svjedoka po jedan pod nazivom (povjerljivo) Podnesak odbrane za izdavanje subpoene svjedoku, 1. apr. 2003. Podnesen je i Dodatak podnesku odbrane za izdavanje subpoene svjedoku, 3. aprila 2003. Oba se zajednički pominju pod nazivom Podnesak.

[2] Pravilo 107.

[3] Međutim, materijal u ovoj odluci ne otkriva ništa što bi opravdalo da i odluka bude povjerljiva.

[4] Pravilo 68 ("Objelodanjivanje oslobađajućeg materijala") propisuje: Tužilac će, što je ranije moguće, upoznati odbranu sa postojanjem materijala poznatih tužiocu koji na bilo koji način ukazuju na nevinost ili ublažavaju krivicu optuženog ili mogu da utiču na pouzdanost dokaza optužbe. Ta se obaveza nastavlja i nakon izricanja presude: Tužilac protiv Blaškića, predmet br. IT-95-14-PT, Odluka po zahtjevu žalilaca za dostavu materijala, za suspenziju odnosno izmjenu rasporeda podnošenja podnesaka, te po dodatnim podnescima, 26 Sept 2000., par. 32; Musema c/ Le Procureur, ICTR-96-13-A, Arret (), 18. maj 2001., str. 3-4; Rutaganda c/ Le Procureur, ICTR-96-3-A, Odluka po , 13. februar 2003., str. 5; Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, IT-95-14/2-A, Nalog o rasporedu, 17. mart 2003., str. 4.

[5] Pravilo 115(B).

[6] Tužilac protiv Tadića, IT-94-IT-A, Odluka po zahtjevu žalioca za produženje roka i prihvatanje dodatnih dokaza, 15. oktobar 1998. (dalje u tekstu: Odluka na osnovu pravila 115 u predmetu Tadić), par. 35 – 45; Tužilac protiv Kupreškića i drugih, IT-95-16-A, Drugostepena presuda, 23. oktobar 2001. (dalje u tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Kupreškić), par 50; Tužilac protiv Delića, IT-96-21-R-119, Odluka po prijedlogu za reviziju, 25. april 2002. (dalje u tekstu: Odluka po prijedlogu za reviziju u predmetu Delić), par. 10.

[7] Odluka na osnovu pravila 115 u predmetu Tadić, par. 40, 44-45, 47; Drugostepena presuda u predmetu Kupreškić, par. 50.

[8] Odluka na osnovu pravila 115 u predmetu Tadić, par. 40; Drugostepena presuda u predmetu Kupreškić, par. 50.

[9] Odgovor na zahtjeve odbrane za prihvatanje dodatnih dokaza na osnovu pravila 115, 31. januar 2003, par. 155.

[10] Moguće je da se ovo odnosi i na pravilo 75 (zaštitne mjere za svjedoke). Moglo se uzeti u obzir i traženje pomoći od države u kojoj svjedok živi na osnovu člana 29 Statuta Međunarodnog suda, uzimanjem iskaza, slično raširenoj proceduri zahtjeva za pravnu pomoć (vidi Halsbury's Laws of England (4th Edn), sv. 17, paragrafi 294-296) ili proceduri službenih zahtjeva /letters rogatory/ predviđenoj Evropskom konvencijom o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima, 20. april 1959.

[11] Krstićeva odbrana je ovdje pobrkala proceduru predviđenu pravilom 71, kojom se prikupljaju dokazi za kasniju upotrebu na suđenju, sa formalizovanom procedurom provjere onoga što taj svjedok može da kaže, u odsustvu druge strane u postupku, koja se koristi u Sjedinjenim Američkim Državama (u onome što se takođe naziva i “vanpretresni iskaz”).

[12] Replika odbrane na odgovor optužbe na zahtjeve odbrane za prihvatanje dodanih dokaza na osnovu pravila 115, 12. februar 2003. (dalje u tekstu: replika), par. 7.

[13] Replika, par. 7.

[14] Kodeks branilaca koji postupaju pred Međunarodnim sudom (dalje u tekstu: IT/125, Rev. 1), 12. juli 2002., član 3 (ii) i (iii). Dužnost lojalnosti, svakako, mora biti u skladu sa dužnošću branioca prema Sudu da djeluje nezavisno u vršenju pravde.

[15] U par. 12, infra, predlaže se da bi se pravilo 54 moglo koristiti na način da sudija budućem svjedoku objasni važnost njegove saradnje, te da će u slučaju potrebe dobiti zaštitu Međunarodnog suda.

[16] Vidi fusnotu 6, supra.

[17] Usp. Tužilac protiv Hadžihasanovića i drugih, Odluka po zahtjevu Marija Čerkeza za pristup povjerljivim propratnim materijalima, 10. oktobar 2001., par. 10; Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, Nalog po zahtjevu Paška Ljubičića za pristup povjerljivom popratnom materijalu, transkriptima i dokaznim predmetima u predmetu Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, 19. juli 2002., str. 4, Tužilac protiv Blaškića, Odluka po zahtjevu žalilaca Darija Kordića i Marija Čerkeza za pomoć Žalbenog vijeća u dobivanju pristupa žalbenim podnescima i nejavnim postpretresnim podnescima i transkriptima u predmetu Tužilac protiv Blaškića, 16. maj 2002., par 14; Tužilac protiv Kvočke i drugih, Odluka po zahtjevu Momčila Grubana za pristup materijalu, 13. januar 2003., par. 5; Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, Odluka po zahtjevu Hadžihasanovića, Alagića i Kubure za pristup povjerljivom propratnom materijalu, transkriptima i dokaznim predmetima u predmetu Kordić i Čerkez, 23. januar 2003., str. 3.

[18] Oba tipa naloga trebaju da obezbijede da se svjedoku podmire nužni troškovi koje je imao da bi mogao izvršiti nalog.

[19] Uredba tužioca br. 2 (1999), Standardi profesionalnog ponašanja zastupnika optužbe, 14. septembar 1999., par. 2(h).

[20] Odluka po prijedlogu za reviziju u predmetu Delić, par. 15.

[21] Obje izjave su već postale predmet molbe na osnovu pravila 115. U ovom slučaju pitanje je da li njih dvojica, kao posljedica onoga što su već rekli, mogu da dodatno pojasne neke aspekte svojih izjava i na taj način predoče daljnji materijal koji će biti obuhvaćen dodatnom molbom na osnovu pravila 115.

[22] Odgovor optužbe na zahtjeve odbrane za izdavanje subpoena, 11. april 2003. (dalje u tekstu: Odgovor), par. 3.

[23] Odgovor, par. 8, 11.

[24] Tužilac protiv Blaškića, IT-95-14-AR108bis, Odluka po zahtjevu Republike Hrvatske za preispitivanje odluke Raspravnog vijeća II od 18. srpnja 1997., 29. oktobar 1997. (dalje u tekstu: Odluka o subpoeni u predmetu Blaškić).

[25] Odluka o subpoeni u predmetu Blaškić, par. 46-48.

[26] Čini se da optužba sugeriše da jurisprudencija Žalbenog vijeća ne pravi relevantnu razliku među njima (Odgovor, paragrafi 13-14). Ta sugestija zahtijeva razmatranje, ali s obzirom na efekat ove odluke, nije nužno da se to u ovom slučaju uradi.

[27] Odgovor, par 17.

[28] Ibid, par 16.

[29] Odluka o subpoeni u predmetu Blaškić, par 49. Trenutačnost bi se, čini se, trebala odnositi na vrijeme u kojem će pružiti informacije, ali stav ostaje nejasan.

[30] Odluka u predmetu Blaškić, par 50.

[31] Ibid, par 38.

[32] Ibid, par. 40.

[33] Ibid, par. 41.

[34] Ibid, par. 44.

[35] Ibid, par 38.

[36] Ibid, par. 43.

[37] Odgovor, par. 23.

[38] U paragrafu 12 Odgovora kaže se: “Tvrdi se da pravilo 54bis, u pogledu dostave dokumenata, ne uključuje bitno različita razmatranja i čini se da da je korisno uputstvo za izdavanje naloga za dostavu subpoene svjedoku [sic]. U tom pogledu, pravilo 54bis (A) propisuje da strana koja traži izdavanje obavezujućeg naloga mora (i) definisati u mjeri u kojoj je to moguće dokumente i informacije na koje se zahtjev odnosi; (ii) navesti na koji način su oni relevantni za neko pitanje pokrenuto pred sudijom ili pretresnim vijećem i potrebni za pravično presuđivanje o toj stvari; i (iii) objasniti koje je korake podnosilac zahtjeva preduzeo kako bi osigurao pomoć te države.” Jesu li uslovi koje je optužba navela ispravni, nije još razmatrano ni u jednoj odluci, ali, ponovo, imajući u vidu efekat ove odluke, nema potrebe da se to pitanje ovdje razmatra.

[39] Odgovor, par. 19-22. Optužba tvrdi da je očito da nije ispunjen treći uslov u odnosu na tog svjedoka - da je prije izdavanja obavezujućeg naloga potrebno poduzeti korake kako bi se osigurala pomoć te države (Ibid, par. 21-22). Optužba ističe da, iako Krstićeva odbrana nije ishodila pomoć relevantne vlade, nije tu vladu obavijestila da je potencijalni svjedok odbio razgovor ili joj na drugi način pružila razumnu priliku da sarađuje prisilivši tog svjedoka na razgovor (Ibid, par. 22). Ovo razmatranje nije relevantno za pitanje subpoene, i stoga ga nije nužno razmatrati u ovom slučaju.

[40] Ibid, par. 38, 44.

[41] Ibid, par. 44.

[42] Ibid, par. 38. Fusnote 43-45 dio su Odluke o subpoeni u predmetu Blaškić.

[43] Vidi npr. izjavu koju je još 1797. dao ministar pravosuđa Sjedinjenih Država u predmetu Governor Collot. Protiv g. Collota, guvernera francuskog otoka Guadelupe, pokrenuta je građanska parnica. Ministar pravosuđa Sjedinjenih Država napisao je: “Sklon sam mišljenju da, ako se priznaje da je otmica plovila bila službeni čin, što ga je tuženik poduzeo na osnovu i u skladu s ovlastima koje su mu dane kao guverneru, to je već samo po sebi dovoljan odgovor na tužbu tužitelja; da tuženik ne bi trebao odgovarati pred našim sudovima zbog obične nepravilnosti u načinu na koji se služio svojim ovlastima; te da opseg njegove nadležnosti mogu dolično odnosno prikladno odrediti jedino zakonite vlasti njegove vlastite države.” J.B. Moore, A Digest of International Law, 1906, sv. II, str. 23. Ovdje valja također spomenuti poznati slučaj McLeod. Za vrijeme kanadske pobune protiv britanske vlasti 1837. g. (Kanada je tada potpadala pod britanski suverenitet), pobunjenicima su pomagali američki građani koji su u više navrata prelazili Niagaru (granicu između Kanade i Sjedinjenih Država) na brodu Caroline, kako bi ustanicima dopremili pojačanja i streljivo. Odred britanske vojske pod zapovjedništvom satnika McLeoda poslat je da napadne brod. Vojnici su se ukrcali na brod u luci Fort Schlosser u Sjedinjenim Državama, ubili velik broj ljudi i zapalili brod. Nekoliko godina kasnije, 1840, satnik McLeod je uhićen u Lewistonu (na području države New York) i optužen za ubojstvo i palež. Uslijedila je razmjena diplomatskih nota između dviju vlada. Službeno stajalište Sjedinjenih Država - koje je Velika Britanija formulirala na sličan način već 1838., kad je bila riječ o mogućem suđenju jednom drugom članu britanskog odreda koji je napao brod Caroline - vrlo je jasno izrazio državni tajnik Sjedinjenih Država Webster: “Da se pojedinac koji je dio državnih snaga i koji postupa na osnovu autoriteta svoje vlade, ne smije smatrati odgovornim kao da je riječ o privatnom prestupniku ili kriminalcu, načelo je javnog prava koje je sankcionirano praksom svih civiliziranih nacija, i koje vlada Sjedinjenih Država nema namjeru osporavati [...] [B]ez obzira na to da li je postupak krivični ili građanski, činjenica da je imenovani postupio temeljem državnog autoriteta i slušajući naređenja zakonitih pretpostavljenih, mora se smatrati pravovaljanom obranom; u protivnom bi se pojedinci smatrali odgovornim za štetu nanesenu postupcima vlada, pa čak i operacijama u objavljenom ratu,” British and Foreign State Papers, sv. 29, str. 1139.

[44] Kad je mjesna policija uhitila dvojicu francuskih agenata koji su potopili Rainbow Warrior u Novom Zelandu, Francuska je izjavila da njihovo zatvaranje u Novom Zelandu nije opravdano, “naročito kad se uzme u obzir činjenica da su oni postupali po vojnim naređenjima, te da [je] Francuska spremna da se ispriča i plati naknadu Novom Zelandu za pretrpljenu štetu” (vidi Rješenje Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda od 6. srpnja 1986. u United Nations Report of International Arbitral Awards, sv. XIX, str. 213).

[45] Sud je između ostaloga naveo da “teorija ’čina države’ znači da se djelo koje je učinila osoba u svojstvu državnog organa - bilo da je u pitanju šef države ili odgovorni dužnosnik koji postupa po nalogu vlade - mora smatrati isključivo kao čin države. Iz toga proizlazi da odgovornost za takav čin snosi jedino država, te da druga država nema pravo kazniti osobu koja je počinila djelo, osim uz suglasnost države u čije ime je osoba djelovala. U protivnom, ta bi se država miješala u unutrašnje poslove druge države, što je u suprotnosti s koncepcijom ravnopravnosti država koja se temelji na suverenitetu”, International Law Reports, sv. 36, str. 308-09; valja također uzeti u obzir da je kasnije u tekstu Sud izrazio rezervu s obzirom na doktrinu o činima države. Može se tvrditi da je ta rezerva izražena prvenstveno kako bi se argumentirala tvrdnja da se doktrina ne primjenjuje na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

[46] Odluka o subpoeni u predmetu Blaškić, paragrafi 41, 43. Fusnote 47-49 dio su Odluke o subpoeni u predmetu Blaškić.

[47] To je i prirodno: države su oduvijek smatrale da se samo po sebi razumije da im nije dopušteno upućivati naredbodavne upute ili naloge stranim državnim dužnosnicima; jedino polje gdje su se javili problemi u praksi odnosi se na slučajeve kad su nacionalni sudovi pokušali suditi pojedincima -građanima druge države koji su postupali kao agenti svoje države.

[48] Glede odluka Vijeća sigurnosti, vidi Condorellijev podnesak [ Podnesak Amicus Curiae koji je podnio Luigi Conderelli, 11. april 1999.]. Prema mišljenju ovog kompetentnog autora, Vijeće sigurnosti je povremeno također upućivalo svoje rezolucije određenim nacionalnim organima ili institucijama.

[49] Da članak 29 sadrži obvezu da se postigne rezultat istakao je Simma u Simminom podnesku

[Podnesak Amicus Curiae koji je podnio Bruno Simma, 14. april 1997.]. Prema članku 21, stavak 1 Nacrta Akta o odgovornosti države što ga je Komisija za međunarodno pravo usvojila u prvom čitanju: “Država je prekršila međunarodnu obvezu kojom se od nje traži da sredstvima koja sama izabere postigne određeni rezultat, ako mjere koje je država poduzela ne postignu rezultat koji se obvezom zahtijeva”, I.L.C. Draft Articles [Komisija za međunarodno pravo, Izvještaj podnesen na četerdesetosmoj sjednici Generalne skupštine, 1996, Službeni zapisnik sa Generalne skupštine, četerdesetosma sjednica, Dodatak br. 10 (A/51/10)].

[50] Vidi par. 38(iii) i 41, i fusnote 43-35, supra.

[51] Vidi par. 41, supra.

[52] Vidi par. 41, supra.

[53] U predmetu koji se tiče naloga za hapšenje od 11. aprila 2002. (Demokratska Republika Kongo protiv Belgije), 14. februar 2002. (predmet Yerodia), General List no. 121 [unreported], u par. 61., Međunarodni sud pravde je konstatovao: “U skladu s time, imuniteti koje u skladu s međunarodnim pravom uživa neki funkcioner ili bivši ministar inostranih poslova ne predstavljaju prepreku za krivični progon u nekim okolnostima [...], protiv nekog funkcionera ili bivšeg ministra vanjskih poslova može se voditi krivični postupak, pred određenim međunarodnim krivičnim sudovima, kada isti imaju nadležnost. Kao primjer može se navesti Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju [...].”

[54] Povelja, član 7: “Službeni položaj okrivljenih, bilo da su šefovi država ili odgovorni funkcioneri u vladinim ministarstvima, neće biti uzet kao faktor koji ih oslobađa odgovornosti ili ublažuje kaznu.” Vidi takođe član II zakona br. 10 Kontrolnog savjeta. Nürnberški sud konstatovao je u svojoj presudi (na str. 222-223) sljedeće: “Iznijete su tvrdnje se da se međunarodno pravo bavi djelima suverenih država, a ne dijeli kazne pojedincima; i dalje, kada je djelo u pitanju djelo države, oni koji su ga izvršili nisu lično dogovorni, već su zaštićeni doktrinom suverenosti države. Po mišljenju suda, obje ove tvrdnje moraju se odbaciti. [...] Princip međunarodnog prava, koji u određenim okolnostima štiti predstavnike države, ne može se primijeniti na djela koja međunarodno pravo osuđuje kao krivična. Počinioci tih djela ne mogu se zakloniti iza svojih službenih dužnosti kako bi bili oslobođeni od kazne u odgovarajućem postupku. S druge strane sama bit povelje je u tome da pojedinci imaju međunarodne dužnosti koje nadilaze nacionalne obaveze poslušnosti nametnute od strane pojedine države. Onaj ko krši zakone rata ne može dobiti imunitet dok postupa po nalogu države ako je država dozvolivši to djelovanje prekoračila okvire svoje nadležnosti po međunarodnom pravu.” Suđenje glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom: Nürnberg, 14. novembar 1945 - 1. oktobra 1946 (1947).

[55] Član 7.2: “Službeni položaj bilo koje optužene osobe, bilo da se radi o šefu države ili vlade ili o odgovornom državnom zvaničniku, ne oslobađa takvu osobu krivične odgovornosti niti ublažava kaznu.”

[56] Pravilo 70(D). Vidi, općenito, Tužilac protiv Miloševića, IT-02-54-AR108bis & AR73.3, javna verzija povjerljive odluke o tumačenju i primjeni pravila 70, 23. oktobar 2002.

[57] IT-95-14-AR108bis, 29. oktobar 1997.

[58] Presuda o navodima o nepoštovanju suda prethodnog pravnog zastupnika Milana Vujina, IT-94-1-A-R77, od 31. januara 2000.

[59] Nalog Republici Srpskoj, IT-94-1-A, od 2. februara 1998.

[60] Presuda o navodima o nepoštovanju suda prethodnog pravnog zastupnika Milana Vujina, IT-94-1-A-R77, od 31. januara 2000, par. 7.

[61] IT-95-14-AR108bis, od 29. oktobra 1997.

[62] Pravilo 31.17 Pravilnika o parničkom postupku Ujedinjenog Kraljevstva /Civil Procedure Rule 31.17 (U.K)/

[63] Vidi i Evropsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima, 20. april 1959., i Dodatni protokol Evropskoj konvenciji o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima, 17. mart 1978.

[64] ICTR-96-3-A, od 26. maja 2003., par. 467ff.

[65] Re Ontario Judicature Act, 1924. [1924.] 3 D.L.R. 433 na 444, Hodgins, J. A., protivan.

[66] Radi se zapravo o proširenom obliku sudskog postupka; tu nije riječ o izdavanju subpoene potencijalnom svjedoku da dođe na razgovor s odbranom.