PRED ŽALBENIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Theodor Meron, predsjedavajući
sudija Fausto Pocar
sudija Mohamed Shahabuddeen
sudija Mehmet Güney
sudija Wolfgang Schomburg

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 19. novembra 2003.

TUŽILAC
protiv
RADISLAVA KRSTIĆA


ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI MATERIJALA OPTUŽBE KOJIM SE POBIJAJU DOKAZI NA OSNOVU PRAVILA 115 PRIHVAĆENI U ŽALBENOM POSTUPKU

Tužilaštvo:
g. Norman Farrell

Odbrana:
g. Nenad Petrušić
g. Norman Sepenuk

1. Dana 5. augusta 2003. Žalbeno vijeće je na osnovu pravila 115 Pravilnika o postupku i dokazima ovog Međunarodnog suda kao dodatni dokazni materijal prihvatilo tri dokumenta i jednu izjavu svjedoka koje je predočila odbrana.[1] U skladu s pravilom 115(A), optužba traži dozvolu da predoči materijal kojim se pobija prihvaćeni dokazni materijal.[2] Materijal čije prihvatanje optužba traži sastoji se od četrnaest dokumenata i izjava dva svjedoka.

Mjerodavni pravni standardi

2. Optužba tvrdi da “materijal u svrhu pobijanja jeste materijal kojim se opovrgava, pobija ili ograničava činjenica koju iznosi žalilac”.[3] Žalbeno vijeće daje prednost standardu koji je već formulisalo. Kao što je Žalbeno vijeće nedavno zaključilo u predmetu Blaškić, “materijal u svrhu pobijanja je prihvatljiv ako se izravno odnosi na suštinu dodatnih dokaza koje je prihvatilo Žalbeno vijeće”.[4] Materijal u svrhu pobijanja koji samo potkrepljuje tezu koju je optužba iznela na suđenju ili koji se samo uopšteno tiče nekog pitanja pokrenutog u žalbenom postupku ne može se prihvatiti.

Dokumentarni dokazi optužbe

3. Optužba je podnijela četrnaest dokumentarnih dokaza u cilju pobijanja tri dokumenta koje je prihvatilo Žalbeno vijeće.[5] Ti dokumenti su izvještaji jednog zvaničnika Ministarstva unutrašnjih poslova upućeni različitim organima Republike Srpske. Odbrana je ove izvještaje predočila kako bi pokazala da je do 13. jula 1995. general Mladić zaobišao uobičajeni komandni lanac Drinskog korpusa, te da je zadatak likvidiranja vojnika bosanskih Muslimana u Srebrenici prenio na Ministarstvo policije i Glavni štab vojske Republike Srpske. Odbrana smatra da ovi izvještaji u izvjesnoj mjeri dovode u sumnju zaključak Pretresnog vijeća da su snage Ministarstva policije izvršile ta pogubljenja u saradnji sa, ili uz znanje, Drinskog korpusa i generala Krstića.[6]

4. Pretresno vijeće je razmotrilo obimne dokaze o tvrdnji odbrane da je general Mladić zaobišao uobičajeni komandni lanac i svu odgovornost za muslimanske ratne zarobljenike prenio na srpske organe za bezbjednost i obavještajne poslove.[7] Kao što je Pretresno vijeće prihvatilo, to je bilo od suštinskog značaja za odlučivanje o tome da li je general Krstić znao za zločine počinjene u okviru zone odgovornosti Drinskog korpusa.[8] Pretresno vijeće je zaključilo da dokazi “pokazuju usku koordinaciju i saradnju” između jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova i jedinica Drinskog korpusa, te da, “zbog masovnih razmjera egzekucija i nivoa potrebne saradnje i koordinacije, egzekucije nisu mogle biti izvršene mimo komande Drinskog korpusa.”[9] Pretresno vijeće je odlučno odbacilo argument odbrane da je postojao paralelni komandni lanac, zaključivši da je “komanda Drinskog korpusa i nakon zauzimanja Srebrenice nastavila da vrši svoje komandne ingerencije u odnosu na sebi potčinjene brigade, a njena komandna uloga nije bila suspendovana učešćem Glavnog štaba VRS-a odnosno organa bezbjednosti u aktivnosti nakon zauzimanja Srebrenice”.[10]

5. Što se tiče dokumenata koje je podnijela optužba, oni iz Priloga 1-7, 11 i 14 Obavještenja optužbe zadovoljavaju kriterijum za prihvatanje materijala u svrhu pobijanja. Ti dokumenti se “izravno odnose na suštinu dodatnih dokaza koje je prihvatilo Žalbeno vijeće”.[11] Izvor dokumenta iz Priloga 3 je isti kao izvor dokumenata koje je prihvatilo Žalbeno vijeće; dokument iz Priloga 1 je naređenje vršioca dužnosti ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske kojim upućuje specijalnu jedinicu Ministarstva da stupi kontakt sa generalom Krstićem; a dokumenti iz Priloga 2-7, 11 i 14 su izvještaji koje su primili ili podnijeli general Krstić ili druge starješine iz komande Drinskog korpusa na osnovu kojih bi se general Krstić mogao dovesti u vezu sa operacijom ubijanja muškaraca bosanskih Muslimana koji su bježali.[12]

6. Preostali dokumenti koje je podnijela optužba (Prilozi 8-10, 12 i 13) su različiti izvještaji generala Krstića. U vezi s nekima od njih optužba nije navela neku direktnu vezu sa suštinom dokaza odbrane koje je prihvatilo Žalbeno vijeće. Drugi dokumenti daju informacije slične onima iz drugog materijala u svrhu pobijanja koji je Žalbeno vijeće već prihvatilo. Takvi dokumenti su, stoga, odbačeni.

Svjedoci optužbe

7. Optužba traži da se predoče iskazi g. Momira Nikolića i g. Dragana Obrenovića iz predmeta Tužilac protiv Blagojevića, predmet br. IT-02-60-T.[13] Svrha predočavanja ovih dokaza je da se pobije izjava jednog svjedoka odbrane koju je prihvatilo Žalbeno vijeće.[14] Optužba takođe želi da unakrsno ispita datog svjedoka odbrane i predoči njegove druge izjave u cilju osporavanja njegovog iskaza.[15]

8. Predočeni dokaz odbrane jeste izjava koju je Tužilaštvu dao jedan oficir Zvorničke brigade. Odbrana tvrdi da se tim iskazom opovrgava zaključak Pretresnog vijeća da su komanda Drinskog korpusa ili general Krstić znali za aktivnosti jedinica vojne policije, te da on, u stvari, pokazuje da su te jedinice djelovale pod okriljem Glavnog štaba, nezavisno od uobičajenog lanca komande.[16]

9. Oba svjedoka čije svjedočenje optužba traži da se prihvati bili su oficiri Drinskog korpusa, i bili su nadređeni svjedoku odbrane. Gospodin Nikolić je bio načelnik za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade, koja je bila direktno podređena komandi Drinskog korpusa, a g. Obrenović je bio zamjenik komandanta i načelnik štaba Zvorničke brigade.[17] Optužba smatra da su ovi svjedoci vjerovatno bolje upućeni u to da li je postojao paralelni komandni lanac koji je isključivao vojne starješine Drinskog korpusa, da li je Ministarstvo unutrašnjih poslova nezavisno od Drinskog korpusa vršilo pogubljenja zarobljenih bosanskih Muslimana i da li je general Krstić znao za tu operaciju.[18] Ovo su pitanja kojima se bave dokazi odbrane koje je prihvatilo Žalbeno vijeće. Iskazi g. Nikolića i g. Obrenovića direktno utiču na suštinu prihvaćenih dodatnih dokaza, te se mogu prihvatiti u postupku pobijanja.[19]

10. Optužba takođe traži dozvolu da unakrsno ispita svjedoka odbrane čiju je izjavu Vijeće prihvatilo kao dodatni dokaz 5. augusta 2003. Optužba je iznijela uvjerljive argumente vezane za pouzdanost izjave ovog svjedoka odbrane i svoju tvrdnju potkrijepila navodnom nedosljednošću u ranijim izjavama ovog svjedoka.[20] Imajući u vidu da je optužba pokazala da bi vjerodostojnost prihvaćenih dokaza mogla biti diskutabilna i uprkos tome što se odbrana odrekla prava na direktno ispitivanje svjedoka,[21] Žalbeno vijeće, na osnovu druge rečenice pravila 98 i pravila 107, nalaže da svjedok odbrane prisustvuje raspravi sa izvođenjem dokaza radi unakrsnog ispitivanja od strane optužbe. Obim unakrsnog ispitivanja će biti ograničen na obim prihvaćene izjave.

Dispozitiv

Žalbeno vijeće NALAŽE sljedeće:

(1) Dokazi sadržani u Prilozima 1-7, 11 i 14 Obavještenju optužbe prihvataju se kao materijal u svrhu pobijanja. Dokazi iz Priloga 8-10, 12 i 13 se odbacuju.

(2) Iskazi g. Nikolića i g. Obrenovića su prihvatljivi kao materijal u svrhu pobijanja. Ovim svjedocima se nalaže da prisustvuju raspravi sa izvođenjem dokaza 21. novembra 2003. i (ukoliko bude potrebno) 24. novembra 2003. Ukoliko svjedok to želi, svjedočenju može prisustvovati njegov branilac.

(3) Svjedoku čiji se iskaz nalazi pod separatorom 5 Priloga 5 “Zahtjevu odbrane za izvođenje dodatnih dokaza na osnovu pravila 115”, podnesenom 10. januara 2003., koji je Žalbeno vijeće prihvatilo 5. augusta 2003., nalaže se da prisustvuju raspravi sa izvođenjem dokaza 21. novembra 2003. i (ukoliko bude potrebno) 24. novembra 2003. Optužbi je dopušteno da unakrsno ispita ovog svjedoka. Obim unakrsnog ispitivanja biće ograničen na obim izjave prihvaćene kao dodatni materijal.

Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu je mjerodavan engleski tekst.

/potpis na originalu/
sudija Theoodor Meron,
predsjedavajući
Dana 19. novembra 2003.
U Haagu,
Nizozemska

[pečat Međunarodnog suda]


[1] Tužilac protiv Krstića, predmet br. IT-98-33-A, “Odluka po zahtjevima za prihvatanje dodatnih dokaza u žalbenom postupku”, 5. august 2003. (u daljnjem tekstu: Odluka na osnovu pravila 115 u predmetu Krstić)

[2] Tužilac protiv Krstića, “Obavještenje optužbe i podnošenje dokaza u svrhu pobijanja i argumenti u skladu s nalogom o rasporedu Žalbenog vijeća” od 3. oktobra 2003. (u daljnjem tekstu: Obavještenje optužbe); “Daljnje obavještenje optužbe i podnošenje dokaza u svrhu pobijanja i argumenti u skladu s nalogom o rasporedu Žalbenog vijeća” od 20. oktobra 2003 (u daljnjem tekstu: Daljnje obavještenje optužbe).

[3] Obavještenje optužbe, par. 12; Daljnje obavještenje optužbe, par. 12.

[4] Tužilac protiv Blaškića, predmet br. IT-95-14-A, “Odluka o dokazima”, 31. oktobar 2003, str. 5.

[5] Ti izvještaji nalaze se pod separatorima 1, 2 i 3 u Prilogu “Zahtjeva odbrane na osnovu pravila 115 za izvođenje dodatnih dokaza” od 10. januara 2003.

[6] “Zahtjev odbrane na osnovu pravila 115 za izvođenje dodatnih dokaza”, 10. januar 2003., par. 6 i 10.

[7] Vidi Tužilac protiv Krstića, predmet br. IT-98-33-T, “Presuda”, 2. august 2001., par. 264-275.

[8] Ibid, par. 263.

[9] Ibid, par. 276, 289.

[10] Ibid, 276.

[11] Blaškić, “Odluka o dokazima”, 31. oktobar 2003., str. 5.

[12] Odbrana sumnja u autentičnost potpisa generala Krstića na jednom dokumentu iz Priloga 7. Optužba, s druge strane, traži da joj se odobri da odgovori. “Zahtjev optužbe da se ne dopusti prihvatanje mišljenja vojnog vještaka žalioca, zahtjev za dozvolu da odgovori na nedavno osporavanje prihvatljivosti dokumenata u svrhu pobijanja i obavještenje o stavu prema izuzetnim pitanjima izvođenja dokaza”, 12. novembar 2003., par 14. Žalbeno vijeće se uvjerilo da su indicije o autentičnosti tog dokumenta dovoljne da se zadovolji kriterijum prihvatljivosti na osnovu pravila 115. Strane u postupku mogu pokrenuti pitanje autentičnosti ovog dokumenta tokom pretresa u žalbenom postupku.

[13] Optužba je obavijestila žalbeno vijeće da iskaze g. Nikolića i g. Obrenovića namjerava da predoči u pismenoj formi, u skladu s pravilom 89(F) i pravilom 92 bis, i da neće direktno saslušati te svjedoke. “Zahtjev optužbe da se ne dopusti prihvatanje mišljenja vojnog vještaka žalioca, zahtjev za dozvolu da odgovori na nedavno osporavanje prihvatljivosti dokumenata u svrhu pobijanja i obavještenje o stavu prema izuzetnim pitanjima izvođenja dokaza”, 12. novembar 2003., par. 23.

[14] Ova izjava se nalazi pod separatorom 5 Priloga “Zahtjevu odbrane za izvođenje dodatnih dokaza u skladu s pravilom 115” podnesenog 10. januara 2003. Optužba takođe traži da preispitamo svoju odluku o prihvatanju dokaza ovog svjedoka odbrane. Obavještenje optužbe, par. 55. Odbijamo da se ponovo bavimo već donesenom odlukom.

[15] Obavještenje optužbe, par. 58.

[16] “Zahtjev odbrane za izvođenje dodatnih dokaza u skladu s pravilom 115”, 10. januar 2003., par. 12, 15-17.

[17] Daljnje obavještenje optužbe, par. 5-7.

[18] Ibid. par. 9, 18-77.

[19] Optužba traži da Žalbeno vijeće kao dokazni materijal prihvati dokument iz Priloga 10 Obavještenju optužbe u svrhu pobijanja izjave svjedoka odbrane prihvaćene kao dodatni dokaz. Iz gorenavedenih razloga, Vijeće odbija ovaj zahtjev.

[20] Obavještenje optužbe, par. 58-59.

[21] Povjerljivo “Obavještenje o pozivanju svjedoka”, 2. oktobar 2003.