MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

TUŽILAC
protiv
MIROSLAVA KVOČKE
MILOJICE KOSA
MLAĐE RADIĆA
ZORANA ŽIGIĆA


IZMIJENJENA I DOPUNJENA OPTUŽNICA

Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u skladu sa svojim ovlaštenjima prema članu 18 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Statut Međunarodnog suda), optužuje:

Miroslava KVOČKU, Milojicu KOSA, Mlađu RADIĆA i Zorana ŽIGIĆA

za krivična djela protiv čovječnosti i kršenja ratnog prava i običaja, kako slijedi:


Opšti podaci:

1. Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, opština je brojila ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) izjasnilo kao Muslimani; 47.581 (42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih nacionalnosti. Opština se prostire duž jedne od glavnih saobraćajnica u bivšoj Jugoslaviji, u pravcu istok-zapad. Srpske vođe su je smatrale strateškom lokacijom zato što je taj koridor povezivao oblasti u hrvatskoj Krajini na zapadu koje su bile pod srpskom kontrolom, sa Republikom Srbijom na istoku.

2. Nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost od Jugoslavije 1991. godine i nakon izbijanja rata, izgledalo je sve vjerovatnije da će i Bosna i Hercegovina proglasiti nezavisnost. Srpske vođe u Bosni, međutim, željele su da Bosna i Hercegovina ostane u sastavu Jugoslavije. Kako je vrijeme prolazilo i kad je postalo jasno da neće moći zadržati Bosnu i Hercegovinu unutar Jugoslovenske federacije, srpske vlasti u Bosni, predvođene Srpskom demokratskom strankom (SDS), počele su faktički da stvaraju zasebnu srpsku teritoriju u Bosni i Hercegovini.

3. Prema shvatanjima vođa SDS-a, najveći problem u stvaranju i kontroli srpske teritorije predstavljao je značajan broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su također živjeli u oblastima na koja su oni polagali pravo. Prema tome, značajan aspekt plana za stvaranje nove srpske teritorije predstavljalo je trajno uklanjanje ili "etničko čišćenje" gotovo čitavog bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva, pri čemu bi se dozvolilo prisustvo samo manjem broju ne-Srba koji bi pristali na uslove života u državi u kojoj dominiraju Srbi.

4. U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine srpske snage su fizički preuzele kontrolu nad gradom Prijedorom. Preuzimanje kontrole je pokrenulo slijed događaja koji će do kraja godine dovesti do smrti ili prinudnog odlaska većine bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva opštine.

5. Odmah po preuzimanju vlasti u Prijedoru prema bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima i nekim drugim nesrpskim stanovnicima uvedena su oštra ograničenja u svim aspektima života, uključujući slobodu kretanja i pravo na rad. Ta ograničenja dovela su do potiskivanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u sela i one dijelove opštine u kojima su živjeli. Počev od kraja maja na te oblasti su izvršeni žestoki napadi širokih razmjera od strane pripadnika srpskih vojnih, paravojnih i policijskih snaga. Srpske snage su zarobile bosanske Muslimane i bosanske Hrvate koji su preživjeli prve artiljerijske i pješadijske napade i prebacile ih u logore i zatočeničke objekte koji su bili osnovani i radili po direktivi srpskih vlasti u Bosni.

6. Između 24. maja 1992. i 30. augusta 1992, vlasti bosanskih Srba u opštini Prijedor protivpravno su odvojili, priveli i zatočili u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju preko 6.000 bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i ostalih ne-Srba iz prijedorskog kraja. U logoru Omarska bili su zatvoreni, između ostalih, vojno sposobni muškarci i politički, privredni, društveni i intelektualni prvaci bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. U logoru je bilo zatvoreno oko 37 žena. U logoru Keraterm većina zatvorenika bili su vojno sposobni muškarci. U logoru Trnopolje većinu zatvorenika činile su žene - bosanske Muslimanke i bosanske Hrvatice, djeca i stariji, mada su tamo bili zatvoreni i muškarci, bilo sa porodicama ili sami.

7. Logor Omarska je bio smješten u bivšem rudarskom kompleksu u selu Omarska, udaljenom otprilike 20-25 kilometara od grada Prijedora. Zatvorenici su uglavnom bili smješteni na četiri lokacije: u upravnoj zgradi gdje su vršena ispitivanja i gdje je bila zatvorena većina žena; u garaži ili hangaru; u zgradi koju su zvali "bijela kuća", gdje su praktično svi zatvorenici bili mučeni ili premlaćivani; i na jednom asfaltiranom prostoru između zgrada koji su zvali "pista". Postojala je još jedna mala zgrada zvana "crvena kuća" u koju su zarobljenici odvođeni ali su iz nje rijetko izlazili živi. Logor Keraterm bio je smješten u krugu fabrike keramičkih proizvoda na cesti Prijedor-Banja Luka, nedaleko od centra Prijedora. Zatvorenici su držani u četiri skladišne prostorije koje su gledale na cestu.

8. Uslovi života u Omarskoj i Keratermu bili su surovi i nehumani. Način upravljanja u ta dva logora bio je takav da je dovodio do fizičkog onesposobljavanja ili smrti nesrpskih zatvorenika. Opšti uslovi za život bili su bijedni. Zatvorenici su bili toliko nagomilani u različitim prostorijama u oba logora da često nisu mogli ni sjesti ni leći na pod. Nužnika i prostorija za ličnu higijenu nije bilo dovoljno ili ih uopšte nije bilo. Voda koju su zatvorenici oba logora dobijali bila je nedovoljna količinski i obično zagađena. Nisu se mogli presvući, nisu imali posteljinu i praktično nisu imali nikakvu medicinsku njegu. Zatvorenici su jednom dnevno dobijali obrok nedovoljan za preživljavanje. Pored toga, u Omarskoj im je bilo dozvoljeno otprilike tri minute da uđu u dio gdje se nalazila kantina, pojedu i izađu van. Odlazak u kantinu često je bio propraćen batinama i drugim zlostavljanjem.

9. Surove batine, mučenje, ubijanje, seksualno zlostavljanje i drugi oblici tjelesnog i psihičkog maltretiranja bili su uobičajena pojava u Omarskoj i Keratermu. Stražari u logoru i druga lica koja su dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i pribora za batinanje i druge vidove tjelesnog zlostavljanja zatvorenika. Najmanje nekoliko stotina identifikovanih i neidentifikovanih zatvorenika nije preživjelo zatočeništvo u ovim logorima.

10. U logorima Omarska i Keraterm svakodnevno su vršena ispitivanja zatvorenika. Ispitivanja su redovno praćena batinama i mučenjem. Često su ubijani ne-Srbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim Srbima. Pored toga, politički i društveni rukovodioci, intelektualci i imućniji građani iz redova bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata bili su naročito podvrgavani zlonamjernim batinama, mučenjima i/ili ubijani.

11. Logor Trnopolje bio je smješten u selu Trnopolje udaljenom oko deset kilometara od Prijedora. Zatvorenici su držani u nizu zgrada, između ostalih u školi, domu kulture i kinu i na okolnom otvorenom prostoru. Uslovi u logoru Trnopolje bili su takođe bijedni i surovi. Opšti životni i higijenski uslovi bili su krajnje neodgovarajući. Minimalne obroke dobijali su neredovno. U raznim prilikama zatvorenicima je bilo dozvoljeno da napuštaju logor kako bi po okolini tražili hranu. Osoblje logora i druga lica kojima je dozvoljavan pristup u logor u cilju nanošenja teških tjelesnih i psihičkih povreda zatvorenicima, ubijali su, tukli i na druge načine tjelesno i psihički maltretirali zatvorene muškarce i žene.

12. Pored toga, mnoge žene zatvorene u logoru Trnopolje bile su silovane, seksualno zlostavljane ili na drugi način mučene od strane osoblja logora koje su sačinjavali i policajci i vojna lica, kao i od drugih, uključujući pripadnike vojnih jedinica sa tog područja koji su dolazili u logor sa tom izričitom namjerom. U mnogim slučajevima, žene i djevojke odvođene su iz logora i silovane, mučene ili seksualno zlostavljane na drugim mjestima. Neki od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su bili zatvoreni u Trnopolju pobjegli su u logor jer su vjerovali da, ako ostanu u svojim kućama i selima, imaju još manje izgleda da prežive. Logor Trnopolje služio je kao sabirno mjesto za većinu konvoja koji su korišteni za prisilno premještanje ili deportovanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba iz opštine Prijedor.


OPŠTE POSTAVKE OPTUŽNICE:

13. Izuzev ako nije drugačije navedeno, sva djela i propusti navedeni u ovim tačkama optužnice dogodili su se između 1. aprila 1992. godine i 30. augusta 1992. godine.

14. U svakom paragrafu u kojem se tereti za mučenje, djela su počinjena od strane ili na podsticaj ili uz saglasnost i pristanak nekog zvaničnog lica ili lica koje je nastupalo u zvaničnom svojstvu, i to radi postizanja jednog ili više od sljedećih ciljeva: radi dobijanja podataka ili priznanja od žrtve ili nekog trećeg lica; radi kažnjavanja žrtve za neko djelo koje je počinila, ili se sumnja da ga je počinila, žrtva ili treće lice; radi zastrašivanja ili prinude žrtve; i/ili iz bilo kog razloga zasnovanog na diskriminaciji bilo koje vrste.

15. U svakom paragrafu u kojem se tereti za zločine protiv čovječnosti, navedena djela ili propusti bila su dio rasprostranjene ili sistematske kampanje uperene protiv civilnog stanovništva, posebno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u opštini Prijedor.

16. Miroslav KVOČKA, Milojica KOS, Mlađo RADIĆ i Zoran ŽIGIĆ individualno su odgovorni za zločine kojima ih optužnica tereti, u skladu sa članom 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Kako se definiše u članu 7(1), individualna krivična odgovornost obuhvata planiranje, podsticanje, naređivanje, počinjavanje ili pomaganje i doprinošenje planiranju, pripremi ili izvršenju bilo kojeg od djela ili propusta navedenih u nastavku. Smisao izraza "učešće", kako je upotrijebljen u navedenim tačkama, obuhvata bilo koji i svaki vid individualne krivične odgovornosti kako se to navodi u članu 7(1).

17. Miroslav KVOČKA, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ su takođe, ili alternativno, krivično odgovorni za djela svojih potčinjenih s obzirom na krivična djela za koja ih tereti optužnica po osnovu njihovog nadređenog položaja u logoru, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Kako se definiše u članu 7(3), lice u nadređenom položaju odgovorno je za krivična djela svojih potčinjenih ukoliko je nadređeni znao ili mogao da zna da će njegovi potčinjeni počiniti takva djela ili da su ih već počinili a nadređeni nije preduzeo potrebne i razumne mjere kako bi takva djela spriječio ili kaznio potčinjene.

18. Paragrafi 1 do 17 su ponovo navedeni i sadržani u svakoj od tačaka optužnice iznesenih u nastavku:


OPTUŽENI:

19. Miroslav KVOČKA: rođen 1. januara 1957. godine u selu Marička, opština Prijedor, Bosna i Hercegovina. On je prije sukoba bio policajac u opštini Prijedor i bio je prvi komandant logora Omarska. U toku juna 1992. godine, na mjestu komandanta zamijenio ga je Željko Meakić, a on je od tada imao odgovornosti zamjenika komandanta logora. Kao komandant, on je bio nadređen svima drugima u logoru. Kao zamjenik komandanta, bio je nadređen svima u logoru izuzev komandantu logora.

20. Milojica KOS, zvani Krle: rođen 1. aprila 1963. godine u selu Lamovita, opština Prijedor, Bosna i Hercegovina. Bio je rezervni policajac, a u vrijeme kad je radio u logoru Omarska bio je pozvan u aktivnu službu. Bio je postavljen za jednog od trojice vođa smjene stražara u logoru Omarska. Kao vođa smjene i kada je bio prisutan u logoru, on je bio u nadređenom položaju u odnosu na cjelokupno osoblje logora, izuzev komandanta i zamjenika komandanta, kao i na većinu posjetilaca.

21. Mlađo RADIĆ, zvani Krkan: rođen 15. maja 1952. u selu Lamovita, opština Prijedor, Bosna i Hercegovina. Prije sukoba bio je policajac u opštini Prijedor i radio je kao jedan od trojice vođa smjene stražara u logoru Omarska. Kao vođa smjene i kada je bio prisutan u logoru, on je bio u nadređenom položaju u odnosu na cjelokupno osoblje logora, izuzev komandanta i zamjenika komandanta, kao i na većinu posjetilaca.

22. Zoran ŽIGIĆ, zvani Žiga: rođen 20. septembra 1958. godine u selu Balte, opština Prijedor, Bosna i Hercegovina. Prije sukoba bio je taksista na području Prijedora. U periodu od 26. maja do 30. avgusta 1992. on je ulazio u sva tri logora s namjerom da zlostavlja, tuče, muči i/ili ubija zatvorenike.

 

TAČKE 1 do 3
(PROGONI, NEČOVJEČNA DJELA,
i
POVREDA LIČNOG DOSTOJANSTVA)

22. Od 24. maja 1992. do 30. avgusta 1992, Miroslav KVOČKA, Milojica KOS, Mlađo RADIĆ i Zoran ŽIGIĆ učestvovali su u progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi.

23. Progoni su uključivali i sljedeća sredstva:

a. ubistvo bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor, uključujući mnoge od onih koji su bili zatočeni u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, među kojima su lica čija su imena navedena u povjerljivim dokumentima u prilogu koji sadrže dodatne informacije (u daljem tekstu: prilozi A-D);

b. mučenje i batinanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor, uključujući i mnoge od onih koji su bili zatočeni u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, uz one koji su navedeni u prilozima A-D;

c. seksualno zlostavljanje i silovanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih stanovnika opštine Prijedor koji nisu Srbi, uključujući i zatočenike u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, među kojima su lica navedena u prilozima A-D;

d. maltretiranje, ponižavanje i psihičko zlostavljanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor, uključujući i sve one koji su bili zatočeni u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, a koje predstavljaju lica navedena u prilozima A-D; i

e. držanje u zatočeništvu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba, uključujući lica navedena u prilozima A-D, u nehumanim uslovima u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje.

25. Miroslav KVOČKA poticao je, počinio ili na drugi način pomagao i doprinosio progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u području Prijedora, na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, kao i vršenju drugih zločina za koje se tereti u ovoj optužnici, i to direktnim učešćem u zločinima kao i svojim odobravanjem, poticanjem, pristankom i pomoći u stvaranju i održavanju uslova u logoru i stalnom vršenju zločina protiv zatvorenika u logoru Omarska, kako se navodi u stavu 24, uključujući i one čija su imena navedena u prilogu A.

26. Kao komandant logora a zatim zamjenik komandanta, Miroslav KVOČKA imao je ovlaštenja da mijenja uslove zatočenja koji su vladali u logorima. Imao je ovlaštenja da kontroliše ponašanje stražara u logoru, kao i da spriječi ili kontroliše ponašanje eventualnih posjetilaca logora. Imao je ovlaštenja da određuje dnevni režim zatvorenika i da im odobri veću slobodu i prava unutar logora, uključujući pristup pitkoj vodi, razumne životne uslove i higijenske standarde, te kontakt sa porodicom ili prijateljima od kojih bi mogli da dobiju odjeću, higijenske potrepštine, hranu i lijekove. Osim toga, kao policajac u aktivnoj službi, Miroslav KVOČKA imao je nezavisno od ovoga dužnost da sprovodi zakone koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine i da štiti živote i imovinu civila.

27. Milojica KOS i Mlađo RADIĆ poticali su, počinjavali i na drugi način pomagali i doprinosili progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u području Prijedora, na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, kao i vršenju drugih zločina za koje se terete u ovoj optužnici, i to direktnim učešćem u raznim zločinima kao i svojim poticanjem, odobravanjem, pristankom i pomoći u stvaranju i održavanju uslova u logoru i stalnom vršenju zločina protiv zatvorenika u logoru Omarska, kako se navodi u stavu 24, uključujući i one čija su imena navedena u prilogu B i C.

28. Kao vođe smjene u logoru Omarska, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ imali su ovlaštenja da mijenjaju uslove zatočenja koji su vladali u logorima dok su oni bili na dužnosti. Imali su ovlaštenja da kontrolišu ponašanje stražara raspoređenih u njihove smjene, kao i da spriječe ili kontrolišu ponašanje eventualnih posjetilaca logora. Imali su ovlaštenja da zatvorenicima odobre veću slobodu i prava unutar logora, uključujući pristup pitkoj vodi, razumne životne uslove i higijenske standarde, te kontakt sa porodicom ili prijateljima od kojih bi mogli da dobiju odjeću, higijenske potrepštine, hranu i lijekove. Osim toga, kao policajci, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ imali su nezavisno od ovoga dužnost da sprovode zakone koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine i da štite živote i imovinu civila.

29. Zoran ŽIGIĆ poticao je, počinio ili na drugi način pomagao i doprinosio progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u području Prijedora, uključujući i one navedene u prilogu D, na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, kao i vršenju drugih zločina za koje se tereti u ovoj optužnici, i to direktnim i stalnim učešćem u raznim zločinima kao i svojim poticanjem, odobravanjem, pristankom i pomoći u stvaranju i održavanju uslova u logoru i stalnom izvršavanju zločina protiv zatvorenika u logoru Omarska, kako se navodi u stavu 24.

30. Osim toga, od 24. maja 1992. do 30. augusta 1992, Miroslav KVOČKA, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ znali su ili su imali razloga da znaju da se njima podređena lica u logoru Omarska pripremaju da učestvuju u progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u prijedorskom kraju, uključujući i lica čija su imena navedena u prilogu A, na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ili da su to već učinili, a oni nisu preduzeli potrebne i razumne mjere da bi spriječili takva djela ili kaznili počinioce.

Svojim učešćem u navedenim djelima ili propustima, Miroslav KVOČKA, Milojica KOS, Mlađo RADIĆ i Zoran ŽIGIĆ počinili su:

Tačka 1: progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(h) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 2: nehumano postupanje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(i) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 3: povrede ličnog dostojanstva, KRŠENJE RATNOG PRAVA I OBIČAJA, predviđeno članom 3(1)(c) Ženevskih konvencija iz 1949. godine i kažnjivo prema članovima 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.


Pored toga, Miroslav KVOČKA, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ krivično su odgovorni za zločine navedene u Tačkama 1 do 3 kako proističe iz člana 7(3) Statuta Međunarodnog suda.
 

TAČKE 4 i 5
(UBISTVO)

31. Između 26. maja 1992. i 30. augusta 1992, Miroslav KVOČKA, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ učestvovali su u ubistvu zatvorenika u logoru Omarska, uključujući i one čija su imena navedena u prilozima A-D. U tom periodu, logorski stražari i drugi Srbi kojima je bio dozvoljen pristup u logor Omarska, koji su bili podređeni odgovornosti i kontroli Miroslava KVOČKE, Milojice KOSA i Mlađe RADIĆA, ubijali su zatvorenike u logoru Omarska, podvrgavali ih mučenju i batinama što je često završavalo smrću, odnosno držali su zatvorenike u neljudskim uslovima što je imalo za posljedicu njihovo fizičko onesposobljavanje ili smrt.

32. Miroslav KVOČKA, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ poticali su, počinili ili na drugi način pomagali i doprinosili ubistvu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u području Prijedora, i to svojim odobravanjem, poticanjem, pristankom i pomoći, a u nekim slučajevima i neposrednim učešćem u djelima koja su opisana u ranijem tekstu i u prilozima A-D.

33. Pored toga, između 26. maja 1992. i 30. augusta 1992, Miroslav KVOČKA, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ znali su ili su mogli da znaju da se njima podređena lica u logoru Omarska pripremaju da učestvuju u ubistvima bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i ne-Srba zatvorenih u logoru Omarska, ili da su to već učinili, a oni nisu preduzeli potrebne i razumne mjere kako bi takva djela spriječili ili kaznili počinioce.

Svojim učestvovanjem u djelima ili propustima opisanim u gornjim paragrafima, optuženi Miroslav KVOČKA, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ počinili su:

Tačka 4: ubistvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(a) i 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 5: ubistvo, KRŠENJE RATNOG PRAVA I OBIČAJA, predviđeno članom član 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine i kažnjivo prema članovima 3 i 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.


TAČKE 6 i 7
(UBISTVO)

34. Između 26. maja 1992. i 30. augusta 1992. godine, Zoran ŽIGIĆ je, sam ili sa drugima, ulazio u logore Omarska i Keraterm i neposredno učestvovao u ubistvima zatvorenika, uključujući:

a. Krajem juna 1992. u logoru Keraterm, Zoran ŽIGIĆ i drugi, među kojima je bio i Dušan Knežević, teško su premlatili grupu zatvorenika, uključujući i Emsuda Bahonjića i zatvorenika po imenu Sead Jusufagić s nadimkom Car, što je potrajalo nekoliko dana. Bahonjić i Car su naročito bili podvrgnuti teškim batinama i raznim degradirajućim i ponižavajućim i/ili bolnim radnjama, kao što je ležanje na krhotinama od stakla, uzastopno skakanje sa kamiona i tjeranje na fellatio sa drugim zatvorenikom. Bahonjić i Car izdahnuli su poslije nekoliko dana od posljedica povreda zadobijenih prilikom batinanja.

b. Sredinom jula 1992. godine u logoru Keraterm, Zoran ŽIGIĆ je, zajedno sa stražarima u logoru, među kojima je bio Predrag Banović i drugi, brutalno premlatio mnogo zatvorenika, uključujući Jasmina Izeirija, "Špiju" Mešića i Dragu Tokmadžića u prostoru ispred soba u kojima su bili zatočeni. Jasmin Izeiri, "Špija" Mešić i Drago Tokmadžić podlegli su povredama zadobijenim prilikom batinanja.

c. Juna 1992. Zoran ŽIGIĆ i drugi, među kojima je bio i Dušan Knežević, brutalno su i nasmrt pretukli Bećira Medunjanina u "bijeloj kući" u logoru Omarska. Batinanje je trajalo dva dana.

d. Oko 20. jula 1992. godine, bosanski Muslimani, bosanski Hrvati i drugi muškarci ne-Srbi iz dijela prijedorske opštine zvanog Brdo, koji obuhvata sela Hambarine, Čarakovo, Rakovčani, Biščani i Rizvanovići, dovedeni su u logor Keraterm i zatvoreni u prostoriju br. 3. U toku večeri 24. jula 1992. godine, pripadnici srpskih snaga, uključujući Zorana ŽIGIĆA, pucali su na prostoriju br. 3 iz mitraljeza što je imalo za posljedicu smrt većine zatvorenika u toj prostoriji.

Svojim učešćem u gore-navedenim djelima, Zoran ŽIGIĆ je počinio:

Tačka 6: ubistvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(a) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 7: ubistvo, KRŠENJE RATNOG PRAVA I OBIČAJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. i kažnjivo prema članovima 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.


TAČKE 8 do 10
(MUČENJE I SUROVO POSTUPANJE)

35. Između 24. maja 1992. i 30. augusta 1992. godine, Miroslav KVOČKA, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ učestvovali su u mučenju i batinanju bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u logoru Omarska, uključujući zatočenike čija su imena navedena u prilozima A-D. U tom vremenskom periodu, zatvorenici u logoru Omarska svakodnevno su podvrgavani mučenjima i/ili teškom premlaćivanju. Mnogi zatvorenici dobijali su batine od trenutka ulaska u logor do kraja zatočeništva. Logorski stražari i druga lica koja su dolazila u logor koristili su najrazličitija oružja i sprave prilikom mučenja i/ili batinanja. Mnogi zatvorenici su u više navrata mučeni i/ili premlaćivani.

36. Miroslav KVOČKA, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ poticali su, počinili ili na drugi način pomagali i doprinosili mučenju i premlaćivanju zatvorenika bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba, i to svojim odobravanjem, poticanjem, pristankom i pomoći, a u nekim slučajevima i neposrednim učešćem u djelima koja su opisana u ranijem tekstu i u prilozima A-D.

37. Pored toga, u vremenskom periodu koji je relevantan za ovu optužnicu, Miroslav KVOČKA, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ znali su ili su mogli da znaju da se njima podređena lica u logoru Omarska pripremaju da učestvuju u mučenju i/ili premlaćivanju bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i ne-Srba zatvorenih u logoru Omarska, ili da su to već učinili, a oni nisu preduzeli potrebne i razumne mjere kako bi takva djela spriječili ili kaznili počinioce.

Svojim učešćem u gorepomenutim djelima ili propustima, Miroslav KVOČKA, Milojica KOS i Mlađo RADIĆ počinili su:

Tačka 8: mučenje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(f) i 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 9: mučenje, KRŠENJE RATNOG PRAVA I OBIČAJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine i kažnjivo prema članovima 3, i 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Tačka 10: surovo postupanje, KRŠENJE RATNOG PRAVA ILI OBIČAJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine i kažnjivo prema članovima 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.


TAČKE 11 do 13
(MUČENJE I SUROVO POSTUPANJE)

38. Između 24. maja 1992. i 30. avgusta 1992. godine, Zoran ŽIGIĆ i drugi učestvovali su u mučenju i/ili premlaćivanju zatvorenika bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, uključujući:

a. U toku prve polovine juna 1992, u logoru Keraterm, ZORAN ŽIGIĆ i drugi, među kojima je bio i Dušan Knežević, brutalno su pretukli i posjekli Fajzu Mujkanovića;

b. Između 1. i 7. juna 1992, u logoru Keraterm, Zoran ŽIGIĆ i drugi, među kojima je bio i Dušan Knežević, brutalno su pretukli Senahida Čirkića;

c. Između 5. i 15. juna 1992, u logoru Omarska, Zoran ŽIGIĆ i drugi, uključujući i Dušana Kneževića, teško su pretukli Emira Beganovića, Rezaka Hukanovića, Asefa Kapetanovića i Šefika Terzića;

d. Između 14. juna 1992. i 5. augusta 1992, u logoru Keraterm, Zoran ŽIGIĆ i drugi, među kojima je bio i Dušan Knežević, premlatili su Fikreta Alića;

e. Između 20. i 25. juna 1992, u logoru Keraterm, Zoran ŽIGIĆ i drugi, među kojima je bio i Dušan Knežević, brutalno su premlatili grupu zatvorenika u prostoriji br. 3. među kojima je bio Fahrudin Hrustić;

f. Između 22. i 27. juna 1992, u logoru Keraterm, Zoran ŽIGIĆ i drugi, među kojima je bio i Dušan Knežević, brutalno su premlatili grupu zatvorenika zatočenih u prostoriji br. 2 među kojima je bio Redžep Grabić; i

g. Između 27. maja 1992. i 5. augusta 1992, u logoru Keraterm, Zoran ŽIGIĆ i drugi, među kojima je bio i Dušan Knežević, brutalno su premlatili Jasmina Ramadanovića, zvanog "Sengin";

h. Između 26. maja 1992. i 30. augusta 1992, u logoru Trnopolje, Zoran ŽIGIĆ premlatio je Hasana Karabašića;

Svojim učešćem u gorepomenutim djelima, Zoran ŽIGIĆ počinio je:

Tačka 11: mučenje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(f) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 12: mučenje, KRŠENJE RATNOG PRAVA I OBIČAJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine i kažnjivo prema članovima 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

Tačka 13: surovo postupanje, KRŠENJE RATNOG PRAVA I OBIČAJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine i kažnjivo prema članovima 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.


TAČKE 14 DO 17
(SILOVANJE, MUČENJE
i
POVREDA LIČNOG DOSTOJANSTVA)

39. Između 27. maja 1992. i 30. avgusta 1992. godine, Mlađo RADIĆ je u logoru Omarska silovao i seksualno zlostavljao zatvorenice, uključujući i silovanje svjedokinje A pet puta tokom juna i jula 1992, silovanje svjedokinje K jednom prilikom sredinom jula, seksualni nasrtaj na svjedokinju E između 22. juna 1992. i 26. juna 1992, seksualni nasrtaj na svjedokinju F između 1. juna 1992. i 3. augusta 1992, seksualni nasrtaj na svjedokinju J u više navrata između 9. juna 1992. i 3. augusta 1992. i seksualni nasrtaj na svjedokinju L između 22. juna 1992. i 3. augusta 1992.

Tim djelima Mlađo RADIĆ počinio je:

Tačka 14: mučenje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(f) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 15: silovanje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(g) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 16: mučenje, KRŠENJE RATNOG PRAVA I OBIČAJA predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine i kažnjivo prema članovima 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

Tačka 17: povreda ličnog dostojanstva, KRŠENJE RATNOG PRAVA I OBIČAJA, predviđeno članom 3(1)(c) Ženevskih konvencija iz 1949. godine i kažnjivo prema članovima 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.


/potpis na originalu/
Louise Arbour
Tužilac

Dana 31. maja 1999.
Hag, Holandija