MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-00-41-PT

 

TUŽITELJ
MEĐUNARODNOG SUDA
PROTIV
PAŠKA LJUBIČIĆA

 

ISPRAVLJENA I IZMIJENJENA OPTUŽNICA

Tužitelj Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, temeljem svojih ovlasti u skladu s člankom 18. Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (dalje u tekstu: Statut Međunarodnog suda), optužuje:

 

PAŠKA LJUBIČIĆA

(alias Tonija Raića)

 

za ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI i KRŠENJA ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA.

OPTUŽENI

  1. PAŠKO LJUBIČIĆ, alias Toni Raić, otac Bonov, rođen je 15. studenog 1965. u selu Nezirovići, općina Busovača, Bosna i Hercegovina. Njegov jedinstveni matični broj građanina (dalje u tekstu: JMB) je 1511965450104.

  2. PAŠKO LJUBIČIĆ je bio pripadnik Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (dalje u tekstu: HVO) u svim razdobljima na koja se odnosi ova optužnica.

  3. Optuženi je postao pripadnikom Vojne policije kao zapovjednik Prve satnije Djelatne bojne Vojne policije HVO-a (dalje u tekstu: Prva satnija), stacionirane u središnjoj Bosni, u lipnju 1992. godine. Kasnije je u Operativnoj zoni Središnja Bosna (dalje u tekstu: OZSB) koja je, među ostalima, obuhvaćala i općine Vitez i Busovaču, osnovana bojna Vojne policije HVO-a. U siječnju 1993. godine, Prva satnija je postala dijelom 4. bojne Vojne policije, a PAŠKO LJUBIČIĆ je postao zapovjednikom 4. bojne Vojne policije. Na toj je dužnosti ostao do 1. srpnja 1993. godine, kada je na njegovo mjesto privremeno postavljen Vlado Šantić. Nakon toga PAŠKO LJUBIČIĆ je postao pomoćnik načelnika Uprave vojne policije za OZSB, a u tom je svojstvu bio zadužen za objedinjavanje djelovanja vojne policije i zadataka lakih jurišnih bojni i bojni Vojne policije u OZSB-u. Zapovjednikom tih cjelina optuženi je ostao do studenoga 1993. godine, kada je otišao iz središnje Bosne i postao zamjenikom načelnika Uprave vojne policije u Mostaru.

    INDIVIDUALNA KRIVIČNA ODGOVORNOST

  4. Od siječnja 1993. godine, PAŠKO LJUBIČIĆ je imao najviši položaj od svih pripadnika postrojbi Vojne policije HVO-a u OZSB-u. U tom je svojstvu imao i formalno i de facto zapovjedništvo i kontrolu nad pripadnicima Prve satnije, te poslije 4. bojne Vojne policije.

  5. Na položaju zapovjednika Prve satnije i 4. bojne Vojne policije, PAŠKO LJUBIČIĆ je bio dužan provoditi u djelo odluke nadređenih zapovjednika i izvršavati njihove naredbe.

  6. U svojstvu zapovjednika Prve satnije, kao i, nakon toga, zapovjednika 4. bojne Vojne policije, te kao pomoćnik načelnika Uprave vojne policije OZSB-a, PAŠKO LJUBIČIĆ je imao ovlasti da izriče disciplinske mjere i kažnjava podređene koji su počinili povrede vojne discipline, uključujući sve protuzakonite radnje koje narušavaju ugled oružanih snaga. U odnosu na svoje podređene koji su počinili protuzakonite radnje, uključujući i kršenja međunarodnog humanitarnog prava, PAŠKO LJUBIČIĆ je imao i ovlasti da protiv njih pokrene vojno-disciplinski postupak, te ovlasti da predmet proslijedi ovlaštenom vojnom tužitelju radi istrage i krivičnog postupka.

    OPĆI NAVODI

  7. Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine postojalo je stanje oružanog sukoba.

  8. U svakom paragrafu u kojem se optužuje za zločine protiv čovječnosti, radnje odnosno propusti za koje se tereti bili su dio rasprostranjenog ili sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, konkretno protiv bosanskomuslimanskog stanovništva gradova, sela i zaselaka u općinama Vitez i Busovača, sve u Republici Bosni i Hercegovini.

  9. PAŠKO LJUBIČIĆ je bio dužan pridržavati se obaveza koje proizlaze iz zakona i običaja ratovanja, među ostalim i Ženevskih konvencija iz 1949. godine i njihovih dopunskih protokola.

  10. PAŠKO LJUBIČIĆ je za krivična djela za koja je okrivljen u ovoj optužnici odgovoran po članku 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Ta krivična odgovornost uključuje planiranje, poticanje, naređivanje, činjenje ili pomaganje i podržavanje na drugi način planiranja, pripreme ili izvršenja neke od radnji odnosno propusta izloženih u dosadašnjem tekstu.

  11. PAŠKO LJUBIČIĆ je kao nadređeni krivično odgovoran za radnje svojih podređenih po članku 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Ta krivična odgovornost podrazumijeva odgovornost nadređenog časnika za radnje svojeg podređenog ako je nadređeni znao ili je bilo razloga da zna da se njegov podređeni sprema počiniti takve radnje ili da je to već učinio, a nadređeni nije poduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi daljnje takve radnje ili da kazni njihove počinitelje.

  12. Opći navodi sadržani u paragrafima 7. do 11. ove optužnice ponovo se navode i uključuju u svaku točku optužnice s njima u vezi.

    DOPUNSKE ČINJENICE

  13. Od svibnja 1992. do srpnja 1993. godine, pripadnici oružanih snaga Hrvatskog vijeća obrane (dalje u tekstu: HVO) Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (dalje u tekstu: HZ H-B) i njezini agenti počinili su teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava nad bosanskomuslimanskim civilnim stanovništvom gradova, sela i zaselaka u središnjoj Bosni uključujući, ali se ne ograničujući na općine Vitez i Busovaču, sve na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine.

  14. HVO je osnovan 8. travnja 1992. godine. Dana 10. travnja 1992. godine osnovana je Vojna policija HVO-a.

  15. U svibnju 1992. godine, u svim vojnim operativnim zonama u HZ H-B-u osnovana su zapovjedništva Vojne policije HVO-a.

  16. Četvrta bojna Vojne policije djelovala je unutar OZSB-a, zone koju su na kraju 1992. činile sljedeće općine: Vitez, Busovača, Travnik, Novi Travnik, Zenica, Kiseljak, Vareš, Kreševo, Fojnica, Kakanj, Žepče, Zavidovići, Teslić, Tešanj i Maglaj. Pripadnici 4. bojne Vojne policije bili su stacionirani u svakoj od tih općina. Na kraju 1992. godine Vojna policija u području OZSB-a imala je oko 600 pripadnika.

  17. Četvrta bojna Vojne policije bila je organizirana u podređene postrojbe koje su se zvale satnije i vodovi, kako prikazuje Dijagram 1 u prilogu.

  18. Na kraju siječnja i na početku veljače 1993., u okviru 4. bojne Vojne policije osnovana je postrojba zvana antiteroristička grupa. Ta je postrojba bila poznata i pod nazivom "Džokeri", a baza joj je bila u "bungalovu" u selu Nadioci u općini Vitez.

    OPTUŽBE

    TOČKA 1
    PROGONI

  19. U razdoblju od siječnja 1993. do srpnja 1993. godine, PAŠKO LJUBIČIĆ, individualno i u dogovoru s pripadnicima 4. bojne Vojne policije koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom, te s drugim pripadnicima HVO-a, planirao je, poticao, naredio, počinio ili na druge načine pomogao i podržao planiranje, pripremu ili izvršenje zločina protiv čovječnosti putem progona bosanskih Muslimana na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, u naseljima i selima općina Vitez i Busovača, poimence navedenima u paragrafima 22 do 28 niže.

  20. U razdoblju od siječnja 1993. do srpnja 1993. godine, PAŠKO LJUBIČIĆ, individualno i u dogovoru s pripadnicima 4. bojne Vojne policije koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom, te s drugim pripadnicima HVO-a, te je progone izvršio na sljedeće načine:

    Napadi na gradove i sela:

  21. Progoni su počinjeni putem rasprostranjenog ili sistematskog napada na gradove i sela u kojima su živjeli bosanski Muslimani, u općinama Vitez i Busovača. Ti napadi uključuju napade na gradove i sela poimence navedena u paragrafima 22 do 28:

  22. Grad Busovača: Rano ujutro 25. siječnja 1993., pripadnici brigade "Nikola Šubić Zrinski" (brigade HVO-a u općini Busovača) i pripadnici 4. bojne Vojne policije, radeći u dogovoru, napali su muslimanski dio Busovače i njezinu okolicu. PAŠKO LJUBIČIĆ i njegovi podređeni izravno su sudjelovali u napadu na Busovaču. Posljedica napada bila je smrt 27 bosanskih Muslimana, te uništavanje i pljačkanje poslovnih objekata bosanskih Muslimana, a tu pljačku odobrio je PAŠKO LJUBIČIĆ. Vojnici HVO-a i policajci 4. bojne Vojne policije hapsili su muškarce bosanske Muslimane iz Busovače i njezine okolice i odvezli ih u zatočenički centar u Kaoniku. U jednom trenutku, broj muškaraca zatočenih u zatočeničkom centru iznosio je približno 500. U koordinaciji sa zapovjedništvom HVO-a i brigadom "Nikola Šubić Zrinski", pripadnici 4. bojne Vojne policije te su zatočenike iz zatočeničkog centra odvozili na na prisilni rad na položaje na bojišnici, na primjer na kopanje rovova.

  23. Grad Vitez: Ujutro 16. travnja 1993., koordiniranom ofenzivnom operacijom, HVO je napao bosanskomuslimanska sela i gradove u dolini Lašve, uključujući grad Vitez. Među postrojbama koje su sudjelovale u napadu bila je i 4. bojna Vojne policije. PAŠKO LJUBIČIĆ je sudjelovao u planiranju koordinirane ofenzivne operacije. Planiranje se odvijalo 15. i 16. travnja 1993. u hotelu "Vitez" u gradu Vitezu te u "bungalovu" u selu Nadioci. Za vrijeme i neposredno poslije napada na Vitez, ubijani su civili bosanski Muslimani, njihova imovina je oštećivana, uništavana i pljačkana, a pripadnici 4. bojne Vojne policije hapsili su muškarce i mladiće bosanske Muslimane i odvozili ih u razne zatočeničke objekte opisane u ovoj optužnici. Na nekim od tih lokacija, pripadnici 4. vojne bojne te su ljude držali pod naoružanom stražom, a s tih lokacija pripadnici 4. vojne bojne, sa znanjem i pod zapovjedništvom PAŠKA LJUBIČIĆA, zatočenike su prevozili na položaje na bojišnici, na kopanje rovova i druge oblike prisilnog rada.

  24. Sela Ahmići, Nadioci, Pirići i Šantići: U ranim jutarnjim satima 16. travnja 1993., navedena sela napale su vojne postrojbe HVO-a radeći u sprezi sa 4. bojnom Vojne policije. Prije napada na Ahmiće, Nadioke, Piriće i Šantiće, PAŠKO LJUBIČIĆ, koji je sudjelovao u planiranju te vojne operacije, saopćio je svojim podređenima naredbu da sve vojno sposobne Muslimane treba ubiti, a civile istjerati. PAŠKO LJUBIČIĆ je izravno sudjelovao u napadu na Ahmiće. Sve kuće bosanskih Muslimana u selu Ahmići potpuno su uništene, a obje džamije dignute su u zrak. Ubijeno je više od 100 civila (nepotpuni popis žrtava nalazi se u Dodatku A u prilogu), a svi stanovnici Muslimani istjerani su iz sela.

  25. Selo Donja Večeriska: Ovo selo nalazi se nedaleko od grada Viteza. Ujutro 16. travnja 1993., napao ga je HVO. U toku tog napada oštećene su mnoge kuće bosanskih Muslimana, a bosanskomuslimansko stanovništvo je istjerano. PAŠKO LJUBIČIĆ je sudjelovao u planiranju koordinirane ofenzivne operacije koja je uključivala napad na ovo selo.

  26. Selo Lončari: Lončari se nalaze u općini Busovača, ali vrlo blizu Ahmića. Dana 16. travnja 1993., u selo su došli vojnici HVO-a, lišili slobode muškarce bosanske Muslimane i prevezli ih u zatočenički centar u Kaoniku. Sljedećeg dana, pripadnici HVO-a ušli su u Lončare i istjerali civilno stanovništvo. Pomoću tekućih zapaljivih sredstava zapalili su mekteb (muslimanska vjerska obrazovna ustanova), kao i svaku pojedinu bosanskomuslimansku kuću u selu. Pobili su stoku. Trojicu muškaraca iz Lončara koji su pobjegli iz sela - Fuada Kermu, Ibrahima Pezera i Avdu Sahmana - uhvatio je i ubio Miroslav Bralo, podređeni optuženoga. PAŠKO LJUBIČIĆ je sudjelovao u planiranju koordinirane ofenzivne operacije koja je uključivala napad na ovo selo.

  27. Selo Očehnići: Dana 19. travnja 1993., HVO je napao Očehniće. Deklarirani cilj napada bilo je "čišćenje" i "uništenje" sela. PAŠKO LJUBIČIĆ i pripadnici 4. bojne Vojne policije, u koordinaciji s pripadnicima brigade "Nikola Šubić Zrinski", izravno su sudjelovali u tom napadu. Za vrijeme i neposredno poslije tih napada, ubijeno je pet civila, žena, koje su sve bile članice obitelji i šire porodice Ibrahima Nuhagića, dok su drugi civili, uključujući i Ramiza Nuhagića, zadobili teške ozljede. PAŠKO LJUBIČIĆ, individualno i u dogovoru s pripadnicima 4. bojne Vojne policije i HVO-a, počinio je ili je na druge načine pomogao i podržao izvršenje krivičnih djela počinjenih u Očehnićima.

  28. Selo Gačice: Gačice se nalaze na udaljenosti od nekoliko kilometara od Viteza. Ujutro 20. travnja 1993., pješadijske postrojbe HVO-a su granatirale i napale to selo. Nakon napada, približno 247 seljana bosanskih Muslimana lišeno je slobode i prisiljeno da pješači do hotela "Vitez", u kojem je bio smješten stožer HVO-a, gdje su ti ljudi iskorišteni kao živi štit za zaštitu stožera od artiljerijskog napada. Od 16. travnja 1993., 4. bojna Vojne policije imala je zadadak da osigurava zaštitu za hotel "Vitez". Nakon toga su seljani Gačica vraćeni u selo i smješteni u oko sedam kuća. Kasnije su protjerani u Zenicu. PAŠKO LJUBIČIĆ je sudjelovao u planiranju koordinirane ofenzivne operacije koja je uključivala napad na ovo selo.

    Lišavanje života i nanošenje teške ozljede:

  29. Za vrijeme i neposredno poslije napada spomenutih u paragrafima 24, 26 i 27 počinjeni su progoni putem lišavanja života i nanošenja teških ozljeda ili povreda civilima bosanskim Muslimanima, uključujući žene, djecu, starce i nemoćne. Za vrijeme i neposredno poslije napada na Ahmiće, Nadioke, Piriće i Šantiće 16. travnja 1993., ubijeno je približno 100 civila (nepotpuni popis žrtava nalazi se u Dodatku A, u prilogu), a mnogi su drugi zadobili teške ozljede. Prije napada na ta sela, PAŠKO LJUBIČIĆ je svojim podređenima saopćio naredbu da sve vojno sposobne Muslimane treba ubiti. Tokom napada na Očehniće izvedenog 19. travnja 1993., ubijeno je pet civila, žena, koje su sve bile članice obitelji ili šire porodice Ibrahima Nuhagića. PAŠKO LJUBIČIĆ i pripadnici 4. vojne brigade, djelujući u dogovoru s brigadom "Nikola Šubić Zrinski", izravno su sudjelovali u tom napadu. Nakon napada na Lončare, trojicu muškaraca koji su pobjegli iz tog sela - Fuada Kermu, Ibrahima Pezera i Avdu Sahmana - uhvatio je i ubio Miroslav Bralo, podređeni PAŠKA LJUBIČIĆA.

    Uništavanje i pljačka imovine:

  30. Za vrijeme i neposredno poslije napada spomenutih u paragrafima 22, 24, 26 i 27 počinjeni su progoni putem bezobzirnog uništavanja širokih razmjera, paljenjem i eksplozivnim sredstvima, te putem pljačkanja stambenih i poslovnih prostora bosanskih Muslimana, njihovih ustanova namijenjenih religiji ili obrazovanju, osobne imovine i stoke u vlasništvu civila. Prije napada na Busovaču u siječnju 1993., PAŠKO LJUBIČIĆ je pripadnicima 4. bojne Vojne policije koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom rekao da iz muslimanskih kuća mogu uzeti što god žele. Prije napada 16. travnja 1993. na sela Ahmiće, Nadioke, Piriće i Šantiće, PAŠKO LJUBIČIĆ je svojim podređenima saopćio naredbu da sve muslimanske kuće treba da se spale. Deklarirani cilj napada na Očehniće 19. travnja 1993., koji su izvele postrojbe među kojima su bili i pripadnici 4. bojne Vojne policije, bilo je "čišćenje" i "uništenje" sela.

    Nehumano postupanje s civilima:

  31. U općinama Vitez i Busovača počinjeni su progoni, sistematskim odabirom i lišavanjem slobode na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, stotina civila bosanskih Muslimana i stavljanjem tih ljudi u zatočeničke objekte pod kontrolom HVO-a. Ti zatočenički objekti navode se u paragrafima 55 do 59 ove optužnice.

  32. Civili bosanski Muslimani zatočeni na lokacijama spomenutim u paragrafima 55 do 59 bili su premlaćivani, slani na prisilni rad, među ostalim, na kopanje rovova na bojišnicama ili uz njih (gdje su neki poginuli ili bili ranjeni), podvrgavani tjelesnom i duševnom zlostavljanju i zastrašivanju.

  33. Pripadnici 4. bojne Vojne policije, po naređenju PAŠKA LJUBIČIĆA i s njegovim znanjem, sudjelovali su u okrutnom i nehumanom postupanju sa zatočenicima tako što su hapsili civile bosanske Muslimane i prevozili ih u zatočeničke objekte spomenute u paragrafima 55 do 59; u tim ih zatočeničkim objektima držali pod stražom; zatočenike iz tih zatočeničkih objekata prevozili na položaje na bojišnicu i ondje ih koristili kao živi štit ili prisiljavali na kopanje rovova i druge oblike prisilnog rada; pripadnicima 4. bojne Vojne policije, među kojima su bili Miroslav Bralo i Anto Furundžija, te drugima, dopuštali da tjelesno zlostavljaju zatočenike koji su bili pod njihovim nadzorom.

    Prisilno premještanje civila:

  34. Progoni su počinjeni kada su Vojna policija HVO-a i drugi pripadnici HVO-a civile bosanske Muslimane istjerali iz njihovih domova i prisilno ih iz općina Vitez i Busovača premjestili u druge dijelove Republike Bosne i Hercegovine. Ujutro 16. travnja 1993., prije početka napada na sela Ahmiće, Nadioke, Piriće i Šantiće, PAŠKO LJUBIČIĆ je svojim podređenima saopćio naredbu da svi Muslimani treba da se istjeraju. Rezultat tih napada bilo je istjerivanje svih bosanskih Muslimana iz tih sela.

  35. Progoni civila bosanskih Muslimana navedeni gore, bili su tako rasprostranjeni i činjeni tako sistematski da je njima značajno smanjeno muslimansko civilno stanovništvo u onim područjima općina Vitez i Busovača u kojima su kontrolu preuzeli HVO i bosanskohrvatska uprava.

  36. PAŠKO LJUBIČIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da pripadnici 4. bojne Vojne policije progone bosanske Muslimane na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, u gradovima i selima općina Vitez i Busovača i na način opisan u paragrafima 21 do 28, ili da su to činili, a nije poduzeo potrebne i razumne mjere da takve radnje spriječi ili da kazni njihove počinitelje.

    Tim radnjama i propustima PAŠKO LJUBIČIĆ je počinio:

    37. Točka 1: Progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, sankcioniran člancima 5(h), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

    TOČKA 2

    PROTUPRAVNI NAPADI NA CIVILE

  37. PAŠKO LJUBIČIĆ, individualno i u dogovoru s pripadnicima 4. bojne Vojne policije pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom te s drugim pripadnicima HVO-a, planirao je, poticao, naredio, počinio ili na druge načine pomogao i podržao planiranje, pripremu ili izvršenje protupravnih napada na civile i civilne objekte u naseljima i selima poimence navedenima niže:

    GRAD/SELO DATUM NAPADA
    Ahmići, Nadioci, Pirići, Šantići 16. travnja 1993.
    Očehnići 19. travnja 1993.

  38. Što se tiče napada na sela Ahmiće, Nadioke, Piriće i Šantiće, PAŠKO LJUBIČIĆ i drugi pripadnici HVO-a sudjelovali su u planiranju napada na ta sela, a optuženi je naredbu s tim u vezi prenio pripadnicima 4. bojne Vojne policije. Navečer 15. travnja 1993. i 16. travnja 1993., PAŠKO LJUBIČIĆ je bio u "bungalovu", operativnoj bazi vojne policije za napade, koji se nalazio kod sela Ahmići. Dana 16. travnja 1993., PAŠKO LJUBIČIĆ je pripadnicima 4. bojne Vojne policije, među kojima su bili Anto Furundžija, Miroslav Bralo, Vladimir Šantić, Nino Šarić, Nikica Šafradin i Josip Jukić, saopćio naredbu da sve vojno sposobne Muslimane treba ubiti, a civile istjerati. PAŠKO LJUBIČIĆ je izravno sudjelovao u napadima na sela opisanima gore i na civile u tim selima. Kasnije te večeri, on se u "bungalovu" sastao s pripadnicima 4. bojne Vojne policije i s drugim pripadnicima HVO-a.

  39. Što se tiče napada na selo Očehnići, PAŠKO LJUBIČIĆ i drugi pripadnici 4. bojne Vojne policije, radeći u sprezi s pripadnicima brigade "Nikola Šubić Zrinski", izravno su sudjelovali u napadu. Deklarirani cilj napada bilo je "čišćenje" i "uništenje" sela.

  40. PAŠKO LJUBIČIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da se pripadnici 4. bojne Vojne policije spremaju počiniti protupravne napade na civile i civilne objekte u naseljima Ahmići, Nadioci, Pirići, Šantići i Očehnići ili da su to već učinili, a nije poduzeo potrebne i razumne mjere da te radnje spriječi ili da kazni njihove počinitelje.

    Tim radnjama i propustima PAŠKO LJUBIČIĆ je počinio:

    41. Točka 2: protupravni napad na civile, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionirano člancima 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda i u običajnom pravu, člankom 51(2) Dopunskog protokola I. i člankom 13(2) Dopunskog protokola II. Ženevskih konvencija.

    TOČKE 3-6

    UBOJSTVO I NANOŠENJE TEŠKE OZLJEDE
    (AHMIĆI, NADIOCI, PIRIĆI, ŠANTIĆI)

  41. PAŠKO LJUBIČIĆ, individualno i u dogovoru s pripadnicima 4. bojne Vojne policije koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom, te s drugim pripadnicima HVO-a, planirao je, poticao, naredio, počinio ili na druge načine pomogao i podržao planiranje, pripremu ili izvršenje krivičnih djela ubojstva i hotimičnog nanošenja teških ozljeda i velikih patnji, tjelesnih i duševnih, civilima bosanskim Muslimanima u Ahmićima, Nadiocima, Pirićima i Šantićima.

  42. Dana 16. travnja 1993., u "bungalovu", koji je bio operativno zapovjedno mjesto Vojne policije za napade na Ahmiće, Nadioke, Piriće i Šantiće, PAŠKO LJUBIČIĆ je pripadnicima 4. bojne Vojne policije koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom, među kojima su bili Miroslav Bralo, Anto Furundžija, Vladimir Šantić, Nino Šarić, Nikica Šafradin i Josip Jukić, saopćio naredbu da sve vojno sposobne Muslimane treba ubiti.

  43. Dana 16. travnja 1993., sela Ahmiće, Nadioke, Piriće i Šantiće napale su postrojbe HVO-a među kojima je bila i 4. bojna Vojne policije. Za vrijeme i neposredno poslije tih napada, ubijeno je približno 100 civila (nepotpuni popis žrtava nalazi se u Dodatku A, u prilogu), a mnogi su drugi pretrpjeli tešku tjelesnu i duševnu povredu.

  44. Od 15. travnja 1993. do studenog 1993., PAŠKO LJUBIČIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da se pripadnici 4. bojne Vojne policije spremaju ubiti i nanijeti teške tjelesne i duševne ozljede civilima u selima Ahmići, Nadioci, Pirići i Šantići, ili da su to već učinili, a nije poduzeo potrebne i razumne mjere da te radnje spriječi ili da kazni njihove počinitelje.

    Tim radnjama i propustima PAŠKO LJUBIČIĆ je počinio:

    Lišavanje života:

    Točka 3: Ubojstvo, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionirano člancima 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda i člankom 3(1)(a) Ženevskih konvencija.

    45. Točka 4: Ubojstvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, sankcioniran člancima 5(a), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

    Nanošenje ozljeda:

    Točka 5: Nasilje protiv života i tijela, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionirano člancima 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda i člankom 3(1)(a) Ženevskih konvencija.

    Točka 6: Nehumana djela, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, sankcioniran člancima 5(i), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

    TOČKE 7-10

    UBOJSTVO I NANOŠENJE TEŠKE OZLJEDE
    (OČEHNIĆI)

  45. PAŠKO LJUBIČIĆ, individualno i u dogovoru s pripadnicima 4. bojne Vojne policije koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom, te pripadnicima brigade "Nikola Šubić Zrinski", počinio je ili je na druge načine pomogao i podržao izvršenje krivičnih djela ubojstva i hotimičnog nanošenja teških ozljeda i velikih patnji, tjelesnih i duševnih, civilima bosanskim Muslimanima u Očehnićima.

  46. Dana 19. travnja 1993., HVO je napao selo Očehniće. Deklarirani cilj napada bilo je "čišćenje" i "uništenje" sela. PAŠKO LJUBIČIĆ i pripadnici 4. bojne Vojne policije, u koordinaciji s brigadom "Nikola Šubić Zrinski", izravno su sudjelovali u tom napadu. Za vrijeme i neposredno poslije tih napada, ubijeno je pet civila, žena, koje su sve bile članice obitelji i šire porodice Ibrahima Nuhagića, dok su drugi civili, uključujući i Ramiza Nuhagića, zadobili teške ozljede.

  47. PAŠKO LJUBIČIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da se pripadnici 4. bojne Vojne policije spremaju ubiti i nanijeti teške tjelesne i duševne ozljede civilima u selu Očehnići, ili su to već učinili, a nije poduzeo potrebne i razumne mjere da takve radnje spriječi ili da kazni njihove počinitelje.

    Tim radnjama i propustima PAŠKO LJUBIČIĆ je počinio:

    Lišavanje života:

    Točka 7: Ubojstvo, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionirano člancima 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda i člankom 3(1)(a) Ženevskih konvencija.

    Točka 8: Ubojstvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, sankcioniran člancima 5(a), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

    Nanošenje ozljeda:

    Točka 9: Nasilje protiv života i tijela, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionirano člankom 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda i člankom 3(1)(a) Ženevskih konvencija.

    48. Točka 10: Nehumana djela, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, sankcioniran člankom 5(i), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

    TOČKE 11-13

    UNIŠTAVANJE I PLJAČKANJE IMOVINE

  48. Od 25. siječnja 1993. do 19. travnja 1993. PAŠKO LJUBIČIĆ, individualno i u dogovoru s pripadnicima 4. bojne Vojne policije koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom, te s drugim pripadnicima HVO-a, planirao je, poticao, naredio, počinio ili na druge načine pomogao i podržao planiranje, pripremu ili izvršenje bezobzirnog uništavanja širokih razmjera (uglavnom paljenjem ili eksplozivnim sredstvima) i pljačkanja stambenih i poslovnih prostora bosanskih Muslimana, njihovih ustanova namijenjenih religiji ili obrazovanju, osobne imovine i stoke u vlasništvu civila, u sljedećim gradovima, naseljima i selima:

    • Busovača 25. siječnja 1993. do 8. veljače 1993.
    • Ahmići, Nadioci, Pirići, Šantići 16. travnja 1993.
    • Lončari 17. travnja 1993.

    • Očehnići 19. travnja 1993.

  49. Prije i za vrijeme napada na Busovaču spomenutog u paragrafu 22, PAŠKO LJUBIČIĆ je kafić "Bos" u Busovači koristio za operativni stožer 4. bojne Vojne policije, za operaciju Busovača. Za vrijeme dok se nalazio na toj lokaciji, PAŠKO LJUBIČIĆ je pripadnicima 4. bojne Vojne policije koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom rekao da iz muslimanskih kuća mogu uzeti što god žele. Za vrijeme i neposredno poslije napada na Busovaču, pljačkani su stambeni i poslovni prostori bosanskih Muslimana, a mnogi od njih su bili uništeni ili oštećeni paljenjem i eksplozivnim sredstvima.

  50. Prije napada na Ahmiće, Nadioke, Piriće i Šantiće, i za vrijeme dok je bio u "bungalovu", PAŠKO LJUBIČIĆ je pripadnicima 4. bojne Vojne policije koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom, među kojima su bili Miroslav Bralo, Anto Furundžija i Vladimir Šantić, Nino Šarić, Nikica Šafradin, i Josip Jukić, saopćio naredbu da treba spaliti sve muslimanske kuće. Za vrijeme i neposredno poslije napada na rečena gore spomenuta sela, kuće bosanskih Muslimana sravnjene su sa zemljom i uništene su obje džamije Ahmićima. PAŠKO LJUBIČIĆ je izravno sudjelovao u napadima na ta sela.

  51. Prije napada na Očehniće 19. travnja 1993., deklarirani cilj postrojbi koje su sudjelovale u napadu, među kojima je bila i 4. bojna Vojne policije, bilo je "čišćenje" i "uništenje" sela. PAŠKO LJUBIČIĆ i drugi pripadnici 4. bojne Vojne policije, radeći u sprezi s brigadom "Nikola Šubić Zrinski", izravno su sudjelovali u napadu.

  52. Što se tiče sela Lončari, PAŠKO LJUBIČIĆ je sudjelovao u planiranju koordiniranih vojnih operacija u dolini Lašve koje su otpočele 16. travnja 1993. godine, a kasnije u toku dana 16. travnja 1993. pripadnike 4. bojne Vojne policije, među njima i Miroslava Bralu, rasporedio je na položaj na uzvisini Kuber na kojoj se nalazi selo Lončari.

  53. PAŠKO LJUBIČIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da se pripadnici 4. bojne Vojne policije koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom spremaju na bezobzirno uništavanje i pljačkanje stambenih i poslovnih objekata bosanskih Muslimana, njihovih ustanova namijenjenih religiji ili obrazovanju, osobne imovine i stoke u vlasništvu civila, u gradovima i selima Busovači, Ahmićima, Nadiocima, Pirićima, Lončarima i Očehnićima, ili da su to već učinili, a nije poduzeo potrebne i razumne mjere da takve radnje spriječi ili da kazni njihove počinitelje.

    Tim radnjama i propustima PAŠKO LJUBIČIĆ je počinio:

    Točka 11: Pustošenje koje nije opravdano vojnom potrebom, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionirano člancima 3(b), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

    Točka 12: Uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionirano člancima 3(d), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

    Točka 13: Pljačkanje javne ili privatne imovine, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionirano člancima 3(e), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

    TOČKE 14-15

    54. OKRUTNO I NEHUMANO POSTUPANJE SA ZATOČENICIMA

  54. U razdoblju od siječnja 1993. do srpnja 1993. godine, PAŠKO LJUBIČIĆ, individualno i u dogovoru s pripadnicima 4. bojne Vojne policije koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom, te s drugim pripadnicima HVO-a, planirao je, poticao, naredio, počinio ili na druge načine pomogao i podržao okrutno i nehumano postupanje s civilima bosanskim Muslimanima i osobama izvan stroja, na lokacijama poimence navedenima u paragrafima 55 do 59.

  55. "Kino-kompleks" u Vitezu: Taj "kino-kompleks" postao je zatočeničkim objektom nakon početka vojne ofenzive HVO-a 16. travnja 1993. godine. Na toj lokaciji bilo je zatočeno 250-350 ljudi.

  56. Zatvor Kaonik kod Busovače: Objekt u Kaoniku je bivša kasarna Jugoslavenske narodne armije (JNA) koja se koristila prvenstveno kao skladište oružja. Isprva je služio kao vojni zatvor za osobe koje su služile zatvorsku kaznu po rješenju okružnog vojnog suda u Travniku, da bi od siječnja 1993., nakon napada na Busovaču, bio pretvoren u zatočenički objekt za zatočavanje bosanskih Muslimana. Za čuvanje objekta organizacijski je bila zadužena 4. bojna Vojne policije. Ulaz u zatvor Kaonik kontrolirala je vojna policija. To je bio najveći stalni zatočenički objekt u općinama Busovača/Vitez. Zatočenike su tjelesno zlostavljali i iz tog ih objekta odvodili na položaje na bojišnici na kopanje rovova.

  57. Veterinarska stanica Vitez: Prostori te veterinarske stanice postali su zatočeničkim objektom nakon 16. travnja 1993., a to je bio privremeni zatočenički objekt. Kao zatočenički objekt stanica je funkcionirala približno 3 dana, tokom kojeg razdoblja je na toj lokaciji bilo zatočeno približno 76 bosanskih Muslimana. Nakon toga, zatočenici su prevezeni u osnovnu školu u Dubravici. U tom objektu bilo je zatočenika u rasponu od 16 do 70 godina života. Zatočenike su iz tog objekta odvodili na kopanje rovova na položajima na bojišnici.

  58. Osnovna škola u Dubravici: Ta osnovna škola počela je služiti kao zatočenički objekt za bosanske Muslimane od 16. travnja 1993. godine. Na toj je lokaciji bilo zatočeno približno 500 osoba, a 100 od njih bile su žene i djeca. Zatočenici su bili tjelesno zlostavljani i iz tog objekta odvođeni na kopanje rovova na položajima na bojišnici. Škola je prestala služiti kao zatočenički objekt sredinom svibnja 1993. godine.

  59. Prostorije SDK-a u Vitezu: Prostorije SDK-a počele su služiti kao mali privremeni zatočenički objekt 16. travnja 1993. godine. Stražu za zatočenike u njemu osiguravala je Vojna policija HVO-a. U njemu su bila smještena približno 63 zatvorenika u dobi od 12 do 64 godine.

  60. Bosanske Muslimane, civile i osobe izvan stroja, koji su bili zatočeni u zatočeničkim objektima poimence navedenima u paragrafima 55 do 59 gore, tukli su, podvrgavali tjelesnom i duševnom zlostavljanju i zastrašivanju, među ostalima i pripadnici 4. bojne Vojne policije pod zapovjedništvom i kontrolom PAŠKA LJUBIČIĆA. Među bosanskim Muslimanima koji su bili podvrgnuti tjelesnom i duševnom zlostavljanju u zatočeničkom centru u Kaoniku bili su Sejo Hajdarević, Edin Osmančević, Fuad Kaknjo i Besim Kovac.

  61. Bosanske Muslimane, civile i osobe izvan stroja zatočene u gore spomenutim zatočeničkim objektima, na kopanje rovova na položajima na bojišnici ili u njihovoj blizini, u općinama Vitez i Busovača, prisiljavali su, među ostalima, pripadnici HVO-a. Pripadnici 4. bojne Vojne policije, pod zapovjedništvom i kontrolom PAŠKA LJUBIČIĆA, odvodili su muslimanske zatočenike iz zatočeničkih objekata opisanih u paragrafima 55 do 59 gore, i pod pratnjom ih, uz prijetnju primjene sile, vodili na bojišnicu gdje su ovi bili prisiljavani da kopaju rovove za postrojbe HVO-a zadužene za držanje položaja na tim bojišnicama. U nekim prilikama, pripadnici 4. bojne Vojne policije, među kojima su bili Miroslav Bralo i Anto Furundžija, rukovodili su prisilnim radom zatočenika na položajima na bojišnici. To se odvijalo na primjer, u Kratinama u razdoblju od 22. do 29. travnja 1993. godine. Bosanske Muslimane, civile i osobe izvan stroja, prilikom kopanja rovova su ubijali, nanosili im teške ozljede i podvrgavali zlostavljanju pripadnici 4. bojne Vojne policije koji su bili pod zapovjedništvom i kontrolom PAŠKA LJUBIČIĆA.

  62. Pripadnici 4. bojne Vojne policije, po naređenju PAŠKA LJUBIČIĆA i s njegovim znanjem, sudjelovali su u okrutnom i nehumanom postupanju sa zatočenicima tako što su lišavali slobode civile bosanske Muslimane i prevozili ih u zatočeničke objekte opisane u ovoj optužnici; u tim ih zatočeničkim objektima držali pod stražom; zatočenike iz tih zatočeničkih objekata prevozili na položaje na bojišnici i ondje ih koristili kao živi štit ili prisiljavali na kopanje rovova i druge oblike prisilnog rada; pripadnicima 4. bojne Vojne policije, među kojima su bili Miroslav Bralo i Anto Furundžija te drugima, dopuštali da tjelesno zlostavljaju zatočenike koji su bili pod njihovim nadzorom. To ponašanje je uključivalo:

    Dana 27. siječnja 1993., pripadnici 4. bojne Vojne policije iz zatočeničkog centra u Kaoniku odveli su 13 muškaraca Muslimana, među kojima su bili Emin Saračević, Abdulkerim Sarajlić and Irfan Bešlić, i upotrijebili ih kao živi štit. Te zatvorenike vezali su u prisutnosti Žarka Milića, osobe podređene PAŠKU LJUBIČIĆU.

    Dana 22. travnja 1993., 9 bosanskih Muslimana, među kojima je bio Sulejman Kavazović, iz zatočeničkog objekta u SDK-u odveo je Anto Zabac, vojni policajac, i otpremio ih u Rijeku na kopanje rovova.

    Dana 22. travnja 1993., bosanski Muslimani, među kojima je bio Sulejman Kavazović, iz Rijeke prebačeni su u "bungalov" u Nadioke, gdje ih je Vladimir Šantić, podređeni PAŠKA LJUBIČIĆA, rasporedio na lokacije na kopanje rovova i druge oblike prisilnog rada.

    63. Dana 22. travnja 1993., 5 bosanskih Muslimana, među kojima su bili Sulejman Kavazović, Mirsad Ahmić i osoba s prezimenom Cengalović, odveli su u zonu Kratina i stavili ih pod nadzor osoba podređenih PAŠKU LJUBIČIĆU, među kojima su bili Anto Furundžija i Miroslav Bralo, te ih prisilili da kopaju rovove za "Džokere" i druge elemente HVO-a. Prisiljavali su ih i na druge oblike opasnog prisilnog rada, uključujući polaganje mina. Ti su ljudi u Kratinama ostali do 29. travnja 1993. godine.

  63. Lokacije na kojima su ti civili bili prisiljavani na kopanje rovova nakon zauzimanja Busovače u siječnju 1993. i nakon ofenzivne operacije HVO-a koja je otpočela 16. travnja 1993. uključuju, ali se ne ograničavaju na sljedeća mjesta: Kratine, Kula, Rijeka, Krčevine, Dubravica, Sivrino Selo, Tolovići, Topole, Komare, Bakije, Gradina, Oblice, Križančevo Selo, Strane, Putiš, Prosje, Rovna, jedno mjesto prema Merdanima, jedno mjesto kod Nadioka i Pirića, te jedno mjesto kod Lončara.

  64. Prilikom prisilnog rada na HVO-ovim položajima na bojišnici, pripadnici HVO-a i 4. bojne Vojne policije, među kojima su bili Miroslav Bralo i Anto Furundžija, civile, bosanske Muslimane, podvrgavali su tjelesnom zlostavljanju. Među tjelesno zlostavljanim osobama bili su Mehmed Bešlić, Faik Sarajlić, Nijaz Tulić, Islam Osmančević i Edin Muminović.

  65. Prilikom prisilnog rada, pripadnici HVO-a su nasmrt pretukli određeni broj bosanskih Muslimana, a određeni broj je poginuo pod vatrom. Među onima koji su izgubili život bili su Muhamed "Cakara", Jasmin Sehović, Nermin Elesović, Jusuf Ibraković, Hurem (prezime nepoznato) i Almir Gadjun.

  66. PAŠKO LJUBIČIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da pripadnici 4. bojne Vojne policije pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom postupaju na način opisan u paragrafima 54 do 65 gore, ili da su to učinili, a nije poduzeo potrebne i razumne mjere da te radnje spriječi ili da kazni njihove počinitelje.

    Tim radnjama i propustima PAŠKO LJUBIČIĆ je počinio:

    Točka 14: Okrutno postupanje, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA sankcionirano člancima 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda i člankom 3(1)(a) Ženevskih konvencija.

    Točka 15: Nehumana djela, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI sankcioniran člankom 5(i), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.


  /potpisano/
Graham Blewitt,
zamjenik tužitelja

Dana 8. travnja 2002.
Den Haag,
Nizozemska