PRED ŽALBENIM VEĆEM
U sastavu:
sudija Mohamed Shahabuddeen, predsedavajući
sudija Fausto Pocar
sudija Claude Jorda
sudija David Hunt
sudija Asoka de Zoysa Gunawardaana
Sekretar: g. Hans Holthuis
Odluka od: 21. maja 2003.
TUŽILAC
protiv
MILANA MILUTINOVIĆA, NIKOLE ŠAINOVIĆA I DRAGOLJUBA OJDANIĆA
ODLUKA PO PRIGOVORU DRAGOLJUBA OJDANIĆA
NA NENADLEŽNOST - UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT
Optužba
g. Norman Farrell
Odbrana
g. Tomislav Višnjić, g. Vojislav Seležan i g.
Peter Robinson
Proceduralni kontekst
-
Dragoljub Ojdanić (dalje u tekstu: Ojdanić) tereti se
u Trećoj izmenjenoj optužnici (dalje u tekstu: Optužnica)[1] za deportaciju
(tačka 1[2]), druga nehumana dela (tačka 2[3]), progone (tačka 3[4])
i ubistvo (tačka 4[5]). On se tereti i na osnovu člana 7(3)
Statuta kao nadređeni i na osnovu člana 7(1) za planiranje,
podsticanje, naređivanje, činjenje i pomaganje i podržavanje,
na drugi način, planiranja, pripreme ili izvršenja ovih
krivičnih dela.[6] U optužnici se navodi
da odgovornost po članu 7(1) proizlazi, između ostalog,
iz njegovog učestvovanja u udruženom zločinačkom
poduhvatu radi činjenja ovih dela.[7] Relevantni
paragrafi Optužnice jesu sledeći:
-
Svaki od optuženih individualno je odgovoran za zločine
za koje se tereti u ovoj optužnici shodno članovima 3,
5 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Optuženi su planirali,
podsticali, naredili, počinili ili na drugi način pomagali
i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje tih zločina.
Kad u ovoj optužnici koristi reč “počinili”,
tužilac nema nameru da sugeriše da je ijedan od optuženih
lično fizički počinio bilo koji od zločina za
koji se terete. Reč “počiniti” se u ovoj optužnici
odnosi na učešće u udruženom zločinačkom
poduhvatu u svojstvu saizvršioca. Cilj ovog udruženog
zločinačkog poduhvata bio je, inter alia, isterivanje
znatnog dela albanskog stanovništva Kosova sa teritorije pokrajine
Kosovo u nastojanju da se obezbedi trajna srpska kontrola nad ovom
pokrajinom. Da bi ostvario ovaj zločinački cilj, svaki
od optuženih, delujući individualno ili u sprezi međusobno
i sa drugim poznatim i nepoznatim licima, značajno je doprineo
udruženom zločinačkom poduhvatu, koristeći de
jure i de facto ovlašćenja kojima je raspolagao.
-
Ovaj udruženi zločinački poduhvat nastao je najkasnije
u oktobru 1998. godine i trajao kroz ceo period u kome su se desili
zločini navedeni u tačkama od 1 do 5 ove optužnice
- počev od približno 1. januara 1999. pa do 20. juna 1999.
godine. Više pojedinaca učestvovalo je u ovom udruženom
zločinačkom poduhvatu sve vreme njegovog postojanja, ili,
alternativno, u nekom trenutku tokom njegovog postojanja, uključujući
Slobodana MILOŠEVIĆA, Milana MILUTINOVIĆA, Nikolu
ŠAINOVIĆA, Dragoljuba OJDANIĆA, Vlajka STOJILJKOVIĆA
i druga poznata i nepoznata lica.
-
Zločini nabrojani u tačkama od 1 do 5 ove optužnice
bili su deo cilja udruženog zločinačkog poduhvata.
Alternativno, zločini nabrojani u tačkama od 3 do 5 bili
su prirodne i predvidive posledice udruženog zločinačkog
poduhvata, a optuženi i druga poznata i nepoznata lica bili
su svesni toga da su takvi zločini verovatni ishod udruženog
zločinačkog poduhvata. Uprkos tome što su bili svesni
predvidivih posledica, Slobodan MILOŠEVIĆ, Milan
MILUTINOVIĆ, Nikola ŠAINOVIĆ, Dragoljub OJDANIĆ,
Vlajko STOJILJKOVIĆ i druga poznata i nepoznata lica, učestvovali
su u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu sa znanjem
i htenjem. Svaki od optuženih i drugih učesnika u udruženom
zločinačkom poduhvatu delio je nameru i stanje svesti
potrebno za počinjenje svakog od krivičnih dela za koja
se terete u tačkama od 1 do 5. Po tom osnovu, prema članu
7(1) Statuta, svaki od optuženih i drugih učesnika u ovom
udruženom zločinačkom poduhvatu snosi individualnu
krivičnu odgovornost za zločine koji se navode u tačkama
od 1 do 5.
-
Ojdanić je 29. novembra 2002. Pretresnom veću III podneo
preliminarni zahtev da se Optužnica, odnosno optužbe koje
se zasnivaju na njegovoj odgovornosti učesnika u udruženom
zločinačkom poduhvatu, odbace zbog nenadležnosti.[8] Optužba je 13. decembra 2002.[9] podnela odgovor na taj
podnesak, a Ojdanić je 6. januara 2003. podneo repliku.[10]
-
Pretresno veće III je 13. februara 2003. donelo odluku kojom
je odbilo Ojdanićev zahtev.[11] Pretresno veće je bilo mišljenja
da je Žalbeno veće već utvrdilo da je učestvovanje
u udruženom zločinačkom poduhvatu vid odgovornosti
koji postoji za svako krivično delo koje potpada pod nadležnost
Međunarodnog suda ratione materiae.[12] Takođe je napomenulo
da je Žalbeno veće, definisalo elemente tog vida odgovornosti,
u skladu sa principom nullum crimen sine lege, te da je Žalbeno
veće jasno izvelo razliku između tog vida odgovornosti i
drugih vidova odgovornosti kao što je udruživanje i članstvo
u zločinačkoj organizaciji.[13]
-
Ojdanić je 28. februara 2003. na tu odluku uložio žalbu.[14] Optužba
je odgovor podnela 10. marta 2003,[15] a Ojdanić je replicirao
13. marta 2003.[16]
- Tročlano žalbeno veće, koje je imenovao predsednik
za ovaj predmet,[17] ocenilo
je 25. marta 2003, na osnovu pravila 72(B)(i) i 72(E), da je Ojdanićeva
žalba pravilno podneta, budući da se njome osporava nadležnost
Međunarodnog suda u odnosu na njegovu individualnu krivičnu
odgovornost za navodno učestvovanje u zajedničkom zločinačkom
poduhvatu za koje se tereti na osnovu člana 7(1) Statuta.[18]
Tročlano žalbeno veće je smatralo da je članom 72(D)
Statuta predviđeno da u kategoriju podnesaka kojima se osporava
nadležnost spadaju i podnesci kojima se osporava optužnica
na osnovu toga da se ne odnosi na lica navedena u članu 7 ili krivična
dela iz člana 7.
Opšte primedbe optužbe
i standard preispitivanja
-
U svom Odgovoru, optužba je potakla više pitanja koja
se odnose na standard preispitivanja u žalbenom postupku.[19] Žalbeno
veće nema nameru da se bavi tim pitanjima, budući da u ovom
predmetu nema potrebe da Veće o njima raspravlja, osim da odbaci
jedan argument optužbe. Optužba, naime, tvrdi da se, budući
da je Pretresno veće zaključilo da je pravni lek koji je
tražila odbrana "neprimeren,"[20] ova žalba može
odbaciti in limine.[21]
Pretresno veće je u Odluci reklo jedino to da je, budući
da se u Optužnici tereti po više vidova krivične odgovornosti,
neprimereno odbacivanje čitave optužnice zbog jednog dela
koji se odnosi na udruženi zločinački poduhvat, kako
je to tražila odbrana. Zaključak Pretresnog veća o
tom pitanju odnosio se samo na odbacivanje optužnice na osnovu
tog konkretnog elementa.[22] Kao što
je istaklo Tročlano žalbeno veće, ako Ojdanićevi
argumenti stoje, ne postoji pravni osnov, s obzirom na činjenice
navedene u delu optužnice koji se odnosi na udruženi zločinački
poduhvat, da mu se po tom osnovu pripiše odgovornost po članu
7(1).[23]
Dakle, deo optužnice koji se odnosi na udruženi zločinački
poduhvat u tom slučaju treba da se briše. Optužnica
bi i dalje bila valjana u delu koji se odnosi na druge vidove odgovornosti.
- Ovo Veće je u više navrata navelo standarde za preispitivanje
u žalbenom postupku, te ih nije potrebno ovde ponavljati.[24]
Ojdanićevi žalbeni
osnovi
- Ojdanić iznosi više prigovora, kojima u suštini ponavlja
argumente koje je izneo pred Pretresnim većem.[25] Oni mogu da se kategorišu
na sledeći način:
- Udruženi zločinački poduhvat kao vid odgovornosti
ne potpada pod nadležnost Međunarodnog suda;
- Čak i da potpada, vid udruženog zločinačkog
poduhvata za koji se tereti u optužnici daleko prevazilazi
doseg definicije udruženog zločinačkog poduhvata
koju je postavilo Žalbeno veće u predmetu Tadić;
- Naposletku, primenom tog vida odgovornosti na Ojdanića bio
bi prekršen princip nullum crimen sine lege.
Žalbeno veće će redom da se pozabavi svakom od ovih
tačaka, ali će najpre razmotriti opseg svoje nadležnosti
u pogledu individualne krivične odgovornosti.
Opseg nadležnosti ratione
personae Međunarodnog suda
-
U svom izveštaju Savetu bezbednosti generalni sekretar Ujedinjenih
nacija je predložio da Međunarodni sud na krivična
dela u svojoj nadležnosti primenjuje pravila međunarodnog
humanitarnog prava koja su "van svake sumnje postala deo međunarodnog
običajnog prava".[26]
Dakle, time što se neko krivično delo pominje u Statutu
ne stvara se novo pravo: Međunarodni sud ima nadležnost
nad pomenutim delom samo ako je ono u trenutku kad se tvrdi da je
počinjeno bilo priznato međunarodnim običajnim pravom.[27] Stoga se može reći
da je opseg nadležnosti Međunarodnog suda ratione materiae
definisan kako Statutom, utoliko što je njime zadat okvir nadležnosti
Međunarodnog suda, tako i međunarodnim običajnim pravom,
utoliko što ovlasti Međunarodnog suda da nekog optuženog
proglasi krivim za bilo koje krivično delo navedeno u Statutu
zavise od toga da li je to krivično delo bilo priznato običajnim
pravom u trenutku kad je navodno počinjeno.[28]
-
Što se tiče nadležnosti ratione personae Međunarodnog
suda, Izveštaj generalnog sekretara ne sadrži nikakvo izričito
ograničenje u pogledu karaktera pravnih odredbi koje Međunarodni
sud može da primenjuje, osim što je, čini se, kao opšti
sud rečeno da bi "Međunarodni sud imao zadatak da primenjuje
već postojeće međunarodno humanitarno pravo".[29] Suprotno tvrdnjama odbrane,[30] u Izveštaju generalnog sekretara
nigde se nadležnost ratione personae Međunarodnog
suda ne ograničava na vidove odgovornosti koji postoje u običajnom
pravu.[31] No, princip
legaliteta traži da Međunarodni sud primenjuje pravne odredbe
koje su obavezivale dotične pojedince u trenutku kad su počinjena
dela za koja se terete. Pored toga, upravo kao što važi
i za nadležnost Međunarodnog suda ratione materiae,
taj korpus prava mora se odražavati u međunarodnom običajnom
pravu.
- U ovom predmetu, dakle, valja utvrditi da li je, u trenutku kad se
tvrdi da su počinjena krivična dela (počev od "1.
januara 1999. ili otprilike tog datuma [...] do 20. juna 1999."[32]), u međunarodnom
običajnom pravu postojao udruženi zločinački poduhvat
kao vid odgovornosti.
Da li je udruženi zločinački
poduhvat predviđen Statutom?
- Član 7(1) Statuta predviđa razne oblike individualne krivične
odgovornosti koji važe za sva krivična dela iz nadležnosti
Međunarodnog suda. Taj član glasi:
Član 7
Individualna krivična odgovornost
1. Osoba koja je planirala, poticala, naredila, počinila ili
na drugi način pomogla i podržala planiranje, pripremu ili
izvršenje krivičnog djela navedenog u članovima 2 do
5 ovog Statuta individualno je odgovorna za to krivično djelo.
-
Ova odredba sadrži vidove krivičnog učesništva
za koje, ako su se stekli svi drugi potrebni uslovi, optuženi
može krivično odgovarati ako je počinio neko od krivičnih
dela iz Statuta na bilo koji od načina predviđenih ovim
članom. U članu 7(1) nigde se konkretno ne pominje "udruženi
zločinački poduhvat". Da li je taj spisak potpun nije
pitanje kojim se odbrana izričito bavila. Odbrana tvrdi jedino
to da ta odredba ne predviđa udruženi zločinački
poduhvat kao vid krivične odgovornosti[33] i da se u drugim međunarodnim
instrumentima, npr. Rimskom statutu stalnog Međunarodnog krivičnog
suda, udruženi zločinački poduhvat izričito pominje
na mestima gde je postojala namera da se uvrsti u taj Statut.[34] Da su sastavljači Statuta Međunarodnog
suda nameravali da uvrste taj vid odgovornosti za sva krivična
dela iz Statuta, tvrdi odbrana, oni bi to izričito bili i učinili.[35]
-
Sem toga, odbrana smatra da taj konkretni oblik odgovornosti sastavljači
Statuta Međunarodnog suda nisu ni imali u vidu. Odbrana navodi
da je predlog više država članica Saveta bezbednosti
prilikom usvajanja Statuta Međunarodnog suda, prema kojem bi
u Statut kao vid krivične odgovornosti trebalo ući i "udruživanje",
odbačen.[36]
A upravo je "udruživanje", tvrdi odbrana, "osnov
odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat".[37] Odbrana
tvrdi da su sastavljači Statuta, tamo gde su želeli da uvrste
"udruživanje" kao vid odgovornost, to izričito
i učinili, kao npr. u članu 4(3)(b) Statuta koji se odnosi
na "udruživanje radi činjenja genocida".[38]
-
U svom odgovoru, optužba tvrdi da je udruženi zločinački
poduhvat predviđen i Statutom i međunarodnim običajnim
pravom.[39] Ona takođe
tvrdi da se udruženi zločinački poduhvat razlikuje
i od "udruživanja" i od članstva u zločinačkoj
organizaciji; za razliku od oba ova pojma, reč je o kažnjivom
vidu učešća u stvarnom činjenju krivičnih
dela.[40]
Udruživanje je, tvrdi optužba, naprosto dogovor ili sporazum
dvaju ili više lica da počine krivično delo, dok članstvo
u zločinačkoj organizaciji pretpostavlja postojanje stabilne
organizacione strukture kojoj je svrha činjenje krivičnih
dela, bez obzira na to da li je neko takvo delo stvarno počinjeno.[41] Optužba dalje navodi
da individualna odgovornost za učestvovanje u udruženom
zločinačkom poduhvatu proizlazi iz "značajnog
doprinosa sprovođenju zajedničkog plana koji uključuje
činjenje krivičnog dela ili kojem je činjenje krivičnog
dela prirodna i predvidiva posledica".[42]
-
Kao što je istakla optužba, Žalbeno veće je
u drugim predmetima već imalo priliku da razmotri ovo pitanje.
U predmetu Tadić, optužba je u drugostepenom postupku
tvrdila da je Pretresno veće pogrešilo u primeni doktrine
o zajedničkom cilju.[43] Stav optužbe bio
je da je srž te doktrine u tome da će osoba koja svesno
učestvuje u kriminalnoj aktivnosti sa drugima biti odgovorna
za sva protivzakonita dela koja su prirodna i verovatna posledica
tog zajedničkog cilja.[44]
S obzirom na dokaze, optužba je tvrdila da je jedini razuman
zaključak koji je Pretresno veće moglo da donese taj da
je lišavanje života pet žrtava bilo prirodna i verovatna
posledica napada na sela Sivci i Jaskići u kojem je optuženi
učestvovao.[45]
-
U svom odgovoru, odbrana optuženog Duška Tadića nije
osporila postojanje ovog vida odgovornosti niti to da je on obuhvaćen
članom 7(1) Statuta. Međutim, tvrdila je da je za osuđujuću
presudu po tom osnovu potrebno da optužba pokaže da je zajednički
cilj za koji se tvrdi da je žalilac u njemu učestvovao obuhvatao
ubijanje, za razliku od drugih sredstava korišćenih u etničkom
čišćenju.[46] Razmotrivši ovo pitanje, Žalbeno
veće je zaključilo da je doktrina udruženog zločinačkog
poduhvata ili, kako se Veće izrazilo, zajedničkog cilja,
predviđena Statutom kao vid odgovornosti i da je u relevantno
vreme (tj. 1992. godine) postojala u međunarodnom običajnom
pravu.[47] Argument odbrane u ovom
predmetu da je izreka Žalbenog veća o tom pitanju obiter
dictum jer ide "mnogo dalje nego što je bilo nužno
da bi se potvrdila Tadićeva osuda"[48]
ne stoji, budući da je dužnost svakog Veća da utvrdi
da su krivično delo odnosno vid odgovornosti za koje se tereti
u optužnici predviđeni Statutom te da su u relevantno vreme
postojali u međunarodnom običajnom pravu.[49] U žalbenom postupku u predmetu Tadić,
kao što je već ranije istaknuto, značenje i obim pojma
udruženog zločinačkog poduhvata u Statutu i u običajnom
pravu pitanja su o kojima su strane iznele argumente, a udruženi
zločinački poduhvat u stvari je bio i jedini pravni
osnov po kojem je Žalbeno veće izreklo osuđujuću
presudu Tadiću.
-
U predmetu Čelebići, Žalbeno veće je
argumente optužbe protumačilo u smislu da je posledica nalaza
Pretresnog veća u vezi sa postupcima Hazima Delića trebalo
da bude izricanje osuđujuće presude Deliću na osnovu
doktrine zajedničkog zločinačkog cilja ili udruženog
zločinačkog poduhvata.[50] Žalbeno
veće je zaključilo da nije uvereno da je optužba u
tom predmetu dokazala elemente koji se traže za taj vid krivične
odgovornosti van razumne sumnje.[51] Naposletku, u predmetu
Furundžija, optuženi Anto Furundžija je u svojoj žalbi
tvrdio da se njegova osuda kao saizvršioca mučenja može
održati samo ukoliko se dokaže da je postojala "izravna
veza" između njegovog ispitivanja žrtve i nanošenja
teške boli ili patnje žrtvi.[52] On je
takođe ustvrdio da je "... ono što nedostaje u ovom
predmetu jest bilo kakav navod ili dokaz da je [sudjelovao]
u nekom krivičnom djelu, tj. da je namjerno djelovao u dosluhu
s optuženim B prilikom ispitivanja svjedokinje A",
te da takvog navoda nema u optužnici koja ga tereti, niti je
tokom suđenja ponuđen bilo kakav dokaz u vezi s tim.[53] Žalbeno
veće je konstatovalo da je u Drugostepenoj presudi u predmetu
Tadić navelo pravne elemente saizvršilaštva
u udruženom zločinačkom poduhvatu, te se osvrnulo na
definiciju tih elemenata, naročito uslova da mora postojati plan,
zamisao ili cilj udruženog zločinačkog poduhvata.[54]
Osuđujuća presuda po optužbama za udruženi zločinački
poduhvat je potvrđena.
-
Žalilac u ovom predmetu nije izneo nikakav uverljivi razlog
zašto bi Žalbeno veće trebalo da donese drugačiji
zaključak od onog koji je donelo u predmetu Tadić,
tj. da je udruženi zločinački poduhvat predviđen
Statutom Međunarodnog suda i da je u relevantno vreme postojao
u međunarodnom običajnom pravu. Prvi argument odbrane je
to da je Žalbeno veće pogrešno protumačilo nameru
sastavljača; da su sastavljači nameravali da nadležnost
Međunarodnog suda obuhvata i taj vid odgovornosti, tvrdi odbrana,
oni bi ga bili izričito pomenuli. Kao što je gore istaknuto,
Statut Međunarodnog suda definiše okvir unutar kojeg Međunarodni
sud vrši svoju nadležnost. Krivično delo ili vid odgovornosti
koji nisu predviđeni Statutom ne mogu biti osnova za osuđujuću
presudu pred ovim Međunarodnim sudom.[55]
No, nije potrebno da to krivično delo odnosno vid odgovornosti
budu izričito pomenuti da bi potpadali pod nadležnost Međunarodnog
suda.[56]
Za razliku od, na primer, Rimskog statuta stalnog Međunarodnog
krivičnog suda, Statut MKSJ-a nije i nema nameru da bude pažljivo
razrađen kodeks koji izričito predviđa svaku moguću
situaciju i njeno rešenje. On više-manje uopšteno definiše
okvir nadležnosti unutar kojeg je Međunarodnom sudu poveren
mandat da deluje.
-
Kao što je rečeno u Drugostepenoj presudi u predmetu Tadić,
u Izveštaju generalnog sekretara stoji da "sva lica"
koja učestvuju u planiranju, pripremi ili izvršenju teških
kršenja međunarodnog humanitarnog prava doprinose činjenju
kršenja te su stoga individualno odgovorna.[57] Takođe, iz teksta člana je na
prvi pogled vidljivo da član 7(1) ne daje zatvorenu listu kršenja,
kao što to sugeriše izraz "ili na drugi način
pomogla i podržala". No Žalbeno veće ne mora da
razmatra da li i drugi vidovi odgovornosti osim onih koji su izričito
pomenuti u Statutu mogu da se podvedu pod član 7(1). Veće
je potpuno uvereno da je udruženi zločinački poduhvat
obuhvaćen tom odredbom.
-
U ovom predmetu, Ojdanić se tereti kao saizvršilac u udruženom
zločinačkom poduhvatu koji je, između ostalog, imao
za cilj isterivanje znatnog dela albanskog stanovništva Kosova
sa teritorije pokrajine Kosovo u nastojanju da se obezbedi trajna
srpska kontrola nad ovom pokrajinom.[58]
Tužilac je u optužnici protiv Ojdanića istakao da korišćenjem
reči "počinili" nema nameru da sugeriše da
je ijedan od optuženih lično fizički počinio bilo
koji od zločina koji se terete. "Reč 'počiniti'",
naveo je tužilac, "se u ovoj optužnici odnosi na učešće
u udruženom zločinačkom poduhvatu u svojstvu saizvršioca".[59] Ako ostavimo po strani
primerenost izraza "saizvršilaštvo" u takvom kontekstu,
čini se, dakle, da optužba tereti za saizvršilaštvo
u udruženom zločinačkom poduhvatu kao vid "činjenja"
iz člana 7(1) Statuta, a ne kao oblik odgovornosti saučesnika.
Pristup optužbe je ispravan utoliko što se učesnik,
budući da deli cilj udruženog zločinačkog poduhvata
(što je uslov da bi se smatrao učesnikom), za razliku od
nekog ko samo zna za njega, ne može smatrati samo pomagačem
i podržavaocem krivičnog dela o kojem je reč. Stoga
Žalbeno veće smatra udruženi zločinački poduhvat
vidom "činjenja" iz člana 7(1) Statuta.
-
Odbrana sugeriše da tumačenje člana 7(1) u presudi
Tadić znači da se on proteže na sve vidove odgovornosti
koji nisu izričito isključeni Statutom.[60]
Nema potrebe da razmatramo tako široko zacrtani argument. Žalbeno
veće je tada bilo uvereno i još uvek je uvereno da Statut
predviđa, iako ne izričito, udruženi zločinački
poduhvat kao vid krivične odgovornosti i da se njegovi elementi
temelje na običajnom pravu. Da bi bio u nadležnosti Međunarodnog
suda ratione personae, svaki vid odgovornosti mora ispunjavati
tri preduslova: (i) mora biti predviđen Statutom, eksplicitno
ili implicitno; (ii) morao je u relevantno vreme postojati u međunarodnom
običajnom pravu; (iii) merodavno pravo koje predviđa takvu
vrstu odgovornosti moralo je u relevantno vreme biti u dovoljnoj meri
dostupno svakom ko je tako postupao; i (iv) takvo lice moralo je biti
u mogućnosti da predvidi da bi moglo krivično da odgovara
za svoje postupke ako bude uhvaćeno.
-
Analogija koju je iznela odbrana između ove situacije i odbacivanja,
od strane Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu, doktrine zajedničkog
plana odnosno udruživanja radi činjenja ratnih zločina
i zločina protiv čovečnosti zaista jeste relevantna
za ovaj predmet, ali ne iz razloga koje sugeriše odbrana.[61] Međunarodni vojni
sud je napomenuo da se u optužnici tereti ne samo udruživanje
radi vođenja napadačkog rata, nego i radi činjenja
ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti.[62] Međunarodni
vojni sud je istakao da Povelja ne definiše udruživanje
kao zasebno krivično delo osim u slučaju udruživanja
radi činjenja dela napadačkog rata, te je stoga zanemario
one optužbe u tački 1 optužnice koje su optužene
teretile da su se udružili radi činjenja ratnih zločina
i zločina protiv čovečnosti.[63]
Kao što je gore istaknuto, ista logika važi i u kontekstu
ovog Međunarodnog suda. Jedno pretresno veće je, na primer,
ispravno konstatovalo da, u slučaju da nije uvereno da je neko
krivično delo predviđeno Statutom, - kao što Međunarodni
vojni sud nije bio uveren u pogledu udruživanja radi činjenja
ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti, -
ovaj Međunarodni sud ne bi imao drugog izbora nego da odbije
da vrši svoju nadležnost nad tim krivičnim delom.[64]
Ako nije uveren da je neki princip odgovornosti obuhvaćen Statutom,
Međunarodni sud neće vršiti svoju nadležnost na
osnovu tog principa.
-
Argument odbrane da je činjenica da su sastavljači izostavili
"udruživanje" iz Statuta dokaz da je izostavljen udruženi
zločinački poduhvat takođe ne stoji. Udruženi
zločinački poduhvat i "udruživanje" su dva
različita vida odgovornosti. Dok se za udruživanje traži
dokaz da se više pojedinaca dogovorilo da počine izvesno
krivično delo ili skup krivičnih dela, za udruženi
zločinački poduhvat potrebno je, osim toga, dokazati i to
da su strane u tom dogovoru preduzele neku radnju za sprovođenje
tog dogovora u delo.[65] Drugim
rečima, dok je u slučaju udruživanja dovoljan samo
dogovor, odgovornost člana udruženog zločinačkog
poduhvata zavisiće od toga da li su preduzete neke radnje kako
bi se taj poduhvat sproveo u delo. Dakle, čak i ako se prihvati
da udruživanje ostaje van obuhvata Statuta Međunarodnog
suda, to ne bi imalo nikakvog uticaja na činjenicu da je udruženi
zločinački poduhvat kao vid "činjenja" obuhvaćen
članom 7(1) Statuta.
-
Odbrana takođe tvrdi da je udruženi zločinački
poduhvat srodan krivičnoj odgovornosti za članstvo, te da
je postao "mehanizam za pripisivanje odgovornosti organizaciji",
gde bi već sâmo članstvo u zločinačkoj organizaciji
povlačilo individualnu krivičnu odgovornost optuženog.[66] Po tom vidu odgovornosti,
sugeriše odbrana, Ojdanić je u situaciji da krivično
odgovara zbog svog članstva u organizaciji neki članovi
koje su možda počinili krivična dela koja je on trebalo
da predvidi.[67]
Odbrana tvrdi da je to upravo oblik organizacione - za razliku od
individualne - odgovornosti koju je Savet bezbednosti usvajajući
Statut Međunarodnog suda izričito izbegavao.[68]
- Udruženi zločinački poduhvat razlikuje se od članstva
u zločinačkoj organizaciji koje je kriminalizovano kao zasebno
krivično delo u Nürnbergu i u kasnijim suđenjima održanim
na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog saveta.[69] Kao što je istakla
Komisija Ujedinjenih nacija za ratne zločine, u odnosu na potonje
kažnjava se "ne obično udruživanje radi činjenja
krivičnih dela nego svesno i voljno članstvo u organizacijama
koje jesu počinile krivična dela, i to širokih razmera".[70]
Nijedno takvo krivično delo nije uvršteno u Statut Međunarodnog
suda. Generalni sekretar je veoma jasno istakao da odgovornosti na osnovu
Statuta Međunarodnog suda podležu samo fizička lica (dakle,
ne pravna lica)[71] i da sâmo članstvo
u nekoj zločinačkoj organizaciji ne bi bilo dovoljno za utvrđivanje
individualne krivične odgovornosti:
Postavlja se pitanje, međutim, da li neka pravna osoba, kao
što je neko udruženje ili organizacija, može biti smatrana
zločinačkom kao takva i mogu li stoga njeni članovi,
samo iz razloga članstva, biti predmet nadležnosti Međunarodnog
suda. Generalni sekretar je uvjerenja da takav pristup ne treba prihvatiti
kada je u pitanju Međunarodni sud. Krivična djela navedena
u ovom Statutu počinile su fizičke osobe, i te osobe treba
da budu predmet nadležnosti Međunarodnog suda neovisno o
pripadnosti nekoj grupi.[72]
-
Krivična odgovornost na osnovu udruženog zločinačkog
poduhvata nije odgovornost za puko članstvo niti za udruživanje
radi činjenja krivičnih dela; reč je o vidu odgovornosti
koji se odnosi na učestvovanje u činjenju krivičnog
dela u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata, što
je sasvim druga stvar. Optužba je u ovom predmetu to veoma jasno
naznačila kad je rekla da se Ojdanić ne tereti za članstvo
u udruženom zločinačkom poduhvatu, nego za njegov udeo
u sprovođenju u delo tog poduhvata.[73] U optužnici
se kaže da je on "značajno doprineo" udruženom
zločinačkom poduhvatu "koristeći de jure
i de facto ovlašćenja kojima je raspolagao".[74]
-
Odbrana dalje tvrdi da bi Međunarodni sud učitavanjem
odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat u Statut
prekršio načelo in dubio pro reo, koje propisuje
da, u slučajevima sumnje u pogledu sadržaja ili značenja
nekog pravila, valja usvojiti tumačenje koje najviše ide
u prilog optuženom.[75]
Ojdanić iznosi argument da bi primena tog načela "imala
za posledicu to da se tumačenje Statuta ograniči na obično
značenje njegovih odredbi, te bi iziskivala odbacivanje optužnice
koja se zasniva na odgovornosti za udruženi zločinački
poduhvat".[76] U svom
odgovoru, optužba kaže da se to načelo (in dubio
pro reo) primenjuje samo "u slučajevima kad se kanonima
tumačenja ne može razrešiti razumna sumnja u pogledu
značenja neke krivičnopravne odredbe".[77]
-
Žalbeno veće nije uvereno da je u ovoj stvari nužno
primeniti to načelo tumačenja. Tumačenje člana
7(1) koje je dalo Žalbeno veće u predmetu Tadić,
te napomene koje smo gore izneli, naprosto ne ostavljaju mesta za
to.[78] Što
se tiče pitanja da li je udruženi zločinački poduhvat
priznat u međunarodnom običajnom pravu, Žalbeno veće
nema nikakvih sumnji koje bi primena načela in dubio pro reo
pomogla razrešiti.
-
Najzad, odbrana tvrdi da zaključak Žalbenog veća
u svakom slučaju odstupa od postojećeg običajnog prava,
budući da je postojeća praksa država preslaba da bi
bila osnova za takvo pravilo.[79] Žalbeno
veće nema nameru da preispituje zaključak iz predmeta Tadić
o običajnom statusu ovog vida odgovornosti. Ono je uvereno da
su praksa država i opinio juris razmotrene u toj odluci
bile dovoljne da se izvede zaključak da je godine 1992, kad je
Tadić počinio krivična dela za koja se teretio i za
koja je na kraju osuđen, takva norma postojala u međunarodnom
običajnom pravu.
- Da sumiramo: odbrana nije pokazala da postoje uverljivi razlozi u
interesu pravde[80] da Žalbeno
veće odstupi od svog zaključka u predmetu Tadić
da je udruženi zločinački poduhvat predviđen Statutom
i da je postojao u međunarodnom običajnom pravu, niti da je
taj zaključak u relevantno vreme bio u bilo kom pogledu nerazuman.
Stoga se taj deo žalbe odbija.
Značenje i doseg odgovornosti
za udruženi zločinački poduhvat koja se Ojdaniću
pripisuje u optužnici
-
Odbrana dalje tvrdi da Pretresno veće u ovom predmetu nije
trebalo da se smatra vezanim odlukama koje je Žalbeno veće
donelo o tom pitanju u tri uzastopna predmeta - Tadić,
Delalić i Furundžija - budući da, kako
tvrdi, te odluke ne mogu poslužiti kao pouka za ovaj predmet.[81] Po mišljenju
odbrane, presuđenje u predmetima, Delalić i Furundžija,
predstavlja "ni po čemu značajno mišljenje o odgovornosti
saučesnika", koja ne može biti osnova za odgovornost
za udruženi zločinački poduhvat na osnovu članstva
u organizaciji sa zločinačkim ciljem, kako se tereti u optužnici
protiv njega.[82] Žalbeno veće
je gore već istaklo da udruženi zločinački poduhvat
ne treba smatrati oblikom odgovornosti saučesnika nego oblikom
"činjenja" te da odgovornost ne proizlazi, kako tvrdi
odbrana, iz pukog članstva u organizaciji, nego iz učestvovanja
u činjenju krivičnog dela u sklopu zločinačkog
poduhvata. Sem toga, u onoj meri u kojoj je u tim presudama Žalbenog
veća data pouka o pitanjima relevantnim za odluku ovog Pretresnog
veća, ratio decidendi tih presuda jeste bio obavezujući
za Pretresno veće.[83]
-
Čak ako Žalbeno veće u ovom predmetu odbije da preispita
odluku u predmetu Tadić, tvrdi odbrana, ono bi trebalo
da zaključi da je u pojmu udruženog zločinačkog
poduhvata kako su ga razradila kasnija pretresna veća i tužilac
u ovom predmetu, ta odgovornost proširena van dozvoljenog obuhvata
doktrine zajedničkog cilja, čime se "zalazi u zabranjene
vode odgovornosti organizacije".[84]
- Kao što je istaklo Tročlano žalbeno veće, u ovoj
optužnici se navodi da su gorepomenuta krivična dela za koja
se Ojdanić tereti bila obuhvaćena ciljem udruženog zločinačkog
poduhvata ili, alternativno, da su krivična dela ubistva i progona
bile prirodna i predvidiva posledica udruženog zločinačkog
poduhvata, te da je Ojdanić bio svestan toga da su ta krivična
dela verovatni ishod udruženog zločinačkog poduhvata.[85] Ovaj opis
Ojdanićevih postupaka koji je dat u optužnici potpuno se uklapa
u definiciju udruženog zločinačkog poduhvata koju je
dalo Žalbeno veće u predmetu Tadić.[86] Ne može
se reći da je optužba izašla iz okvira odluke u predmetu
Tadić, te se argumenti odbrane u vezi s tim odbacuju.
Da li se uključenjem odgovornosti
za udruženi zločinački poduhvat u Statut Međunarodnog
suda krši načelo nullum crimen sine lege?
-
Ojdanić na kraju daje još jedan razlog zbog kojeg u njegovom
predmetu ne treba primeniti doktrinu udruženog zločinačkog
poduhvata. Primenom te doktrine na njegov slučaj, tvrdi Ojdanić,
bilo bi prekršeno načelo nullum crimen sine lege,
budući da bi to značilo da se primenjuje pravo koje je nastalo
nakon što su počinjena dela za koja se on tereti.[87] Odbrana
tvrdi da je doktrina zajedničkog cilja, koja je izložena
u presudi u predmetu Tadić, nastala tek 15. jula 1999.
- nakon što su počinjena dela koja se terete u optužnici
- a da pojam udruženog zločinačkog poduhvata nije ušao
u jurisprudenciju Međunarodnog suda do Prvostepene presude u
predmetu Krstić.[88]
-
U svom odgovoru, optužba izjavljuje da su "zajednički
cilj" i "udruženi zločinački poduhvat"
ekvivalentni termini koji se odnose na vid odgovornosti priznat članom
7(1) Statuta, primena kojeg ne bi predstavljala kršenje gorepomenutog
načela.[89] Optužba
ističe da su druga veća Međunarodnog suda, uključujući
Žalbeno veće, već primenjivala tu doktrinu na događaje
koji su se desili više godina pre Ojdanićevog ponašanja
opisanog u optužnici.[90]
-
Kao prvo, što se tiče pitanja terminologije koje je potakla
odbrana, izrazi "doktrina zajedničkog cilja" i "udruženi
zločinački poduhvat" korišteni su naizmenično
i označavaju jednu te istu stvar. Prednost se daje ovom drugom
terminu - udruženi zločinački poduhvat - ali on označuje
isti vid odgovornosti kao i doktrina zajedničkog cilja odnosno
odgovornost na osnovu zajedničkog cilja.
-
Drugo, kao što je primetio Međunarodni vojni sud u Nürnbergu,
načelo nullum crimen sine lege je, pre svega, "načelo
pravde".[91] Iz tog načela proizlazi
da se osuda u krivičnoj stvari može zasnivati jedino na
normi koja je postojala u vreme kad su počinjena dela ili propusti
za koja se tereti u optužnici. Da bi osuda i kazna za krivično
delo na osnovu vida odgovornosti koji je odabrala optužba bile
osnovane, Međunarodni sud se takođe mora uveriti da je rečena
krivična odgovornost bila u dovoljnoj meri predvidiva i da je
pravo koje predviđa takvu odgovornost u relevantno vreme bilo
u dovoljnoj meri dostupno.
-
Taj osnovni princip "ne sprečava neki sud da interpretira
i pojašnjava elemente određenog krivičnog djela".[92] Ono takođe
ne sprečava dalji razvoj prava kroz praksu suda.[93] No ono
sprečava sud da stvara novo pravo ili da pri tumačenju postojećeg
prava izađe van razumnih okvira prihvatljivog razjašnjenja.
Ovaj Sud mora se, dakle, uveriti da su krivično delo odnosno
vid odgovornosti po kojem se tereti neki optuženi bili dovoljno
dostupni u relevantno vreme, s tim da prilikom donošenja te ocene
treba uzeti u obzir specifičnost međunarodnog prava.
- Značenje i doseg pojmova "predvidivosti" i "dostupnosti"
norme zavisiće, kako je primetio Evropski sud za ljudska prava,[94] uvelike
od "sadržaja instrumenta o kojem je reč, polja koje bi
trebalo da pokriva te broja i statusa onih kojima je upućen".[95] Specifičnost
međunarodnog krivičnog prava u tom pogledu rečito je
istakao jedan američki vojni sud u Nürnbergu u predmetu Pravosuđe:
Na osnovu pisanih ustava, pravilo ex post facto zabranjuje
donošenje zakona koji dela počinjena pre donošenja
zakona definišu kao krivična dela, no pravilo ex post
facto nema isto važenje u međunarodnom okruženju
kakvo ima unutar ustavnog uređenja država. [...] Međunarodno
pravo nije produkt zakona iz prostog razloga što još ne
postoji svetski organ koji bi imao ovlašćenje da donosi
zakone univerzalne merodavnosti. Međunarodno pravo je produkt
višestranih ugovora, konvencija, sudskih odluka i običaja
koji su dobili međunarodni pristanak ili saglasnost. Bilo bi
potpuno apsurdno tvrditi da se pravilo ex post facto, u onom
obliku u kojem ga poznaju ustavne države, može primeniti
na ugovor, običaj ili odluku međunarodnog suda koja se temelji
na običajnom pravu, ili pak na međunarodni pristanak koji
usledi nakon događaja. Pokušaj da se načelo ex post
facto primeni na sudske odluke koje se temelje na međunarodnom
običajnom pravu značilo bi saseći to pravo u korenu.[96]
- Da li je Ojdanić bio dovoljno upoznat sa činjenicom da
bi, ako je - kao što se navodi u optužnici - učestvovao
u činjenju veoma teških krivičnih dela u sklopu udruženog
zločinačkog poduhvata, po tom osnovu mogao biti proglašen
krivično odgovornim? Ovaj Međunarodni sud ne primenjuje zakone
bivše Jugoslavije u odnosu na definiciju krivičnih dela i
vidova odgovornosti u okviru njegove nadležnosti. Kao što
je ranije istaknuto, Međunarodni sud u pogledu svoje nadležnosti
ratione materiae primenjuje međunarodno običajno pravo.
No, on može posegnuti za nacionalnim pravom kako bi utvrdio da
postoji razumna mogućnost da je optuženi znao da je dotično
krivično delo, odnosno krivično delo počinjeno na način
kako se tereti u optužnici, zabranjeno i kažnjivo. U ovom
slučaju, usuprot tvrdnji odbrane,[97] zakoni
Savezne Republike Jugoslavije koji su tada bili na snazi predviđali
su krivičnu odgovornost za predvidiva dela drugih, i to na način
koji je zapanjujuće sličan formulaciji kojom se definiše
udruženi zločinački poduhvat.[98] Član
26 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
predviđa:
Ko je radi vršenja krivičnih dela stvorio ili iskoristio
organizaciju, bandu, zaveru, grupu ili drugo udruženje krivično
je odgovoran za sva krivična dela koja su proizašla iz zločinačkog
plana tih udruženja i kazniće se kao da ih je sam učinio,
bez obzira da li je i u kom svojstvu neposredno učestvovao u
izvršenju pojedinog od tih dela.[99]
-
Mada nacionalno pravo (konkretno zakoni zemlje optuženog) može
da sadrži određeno upozorenje da se neko delo po međunarodnom
pravu smatra krivičnim, ne mora nužno da sadrži dovoljno
upozorenje na tu činjenicu. Običajno pravo ne odražava
se uvek u pisanom pravu; i nije tako lako dostupno kao što bi
to bio slučaj da postoji međunarodni krivični zakonik.
No, pravila običajnog prava mogu pružati dovoljnu pouku
o standardu kršenja koji bi mogao povlačiti krivičnu
odgovornost.[100] U ovom slučaju,
čak i ako takva odredba nije postojala u nacionalnom zakonu,
postoji dugi i dosledni niz sudskih odluka, međunarodnih instrumenata
i nacionalnih zakona[101] koje omogućuju
svakom licu da prema njima saobrazi svoje ponašanje i predstavljaju
razumno upozorenje da bi, ako bude prekršen, taj standard mogao
povlačiti krivičnu odgovornost.[102]
-
Osim toga, u nedostatku pisanih normi ili standarda, sudovi za ratne
zločine često su se oslanjali na stravičan karakter
terećenih dela kako bi doneli zaključak da je počinilac
takvog dela morao znati da je ono što čini zločin.
U drugostepenoj presudi u predmetu Tadić, na primer, Žalbeno
veće je istaklo da "moralna težina" dela sekundarnih
učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu za
činjenje teških kršenja međunarodnog prava opravdava
kriminalizovanje njihovih radnji.[103] Iako nemoralnost ili stravičan karakter
nekog dela nije dovoljan faktor da bi opravdao njegovo kriminalizovanje
po međunarodnom običajnom pravu, on može odigrati određenu
ulogu u tom pogledu, utoliko što može poslužiti kod
pobijanja eventualne tvrdnje odbrane da optuženom nije bila poznata
krivična priroda dela.[104]
-
Član 26 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije,
zajedno sa obimnom praksom država pomenutom u predmetu Tadić,
činjenicom da mnogi nacionalni pravni sistemi predviđaju
takav vid odgovornosti pod ovim ili onim nazivom, te da odredbe o
tim vidovima odgovornosti teku paralelno s običajnim pravom,[105] kao
i izuzetna stravičnost krivičnih dela koja se terete bili
su dovoljno upozorenje da su dela koja je optuženi počinio
1999. dela koja povlače krivičnu odgovornost na osnovu učestvovanja
u udruženom zločinačkom poduhvatu.
- Da sumiramo: Žalbeno veće pojam udruženog zločinačkog
poduhvata ne smatra zasebnim krivičnim delom, nego samo vidom počinjenja
nekog od krivičnih dela definisanih u članovima 2 do 5 Statuta.
Stoga se taj dio Ojdanićeve žalbe odbija.
Dispozitiv
-
Žalbeno veće stoga odbija žalbu.
Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu se engleski
tekst smatra merodavnim.
|
/potpis na originalu/ |
|
Mohamed Shahabuddeen, |
|
predsedavajući |
|
|
|
|
Dana 21. maja 2003. |
|
U Hagu, |
|
Holandija |
|
Sudija Shahabuddeen ovoj odluci prilaže
izdvojeno mišljenje.
Sudija Hunt ovoj odluci prilaže
izdvojeno mišljenje.
[Pečat Međunarodnog suda]
[1]
IT-99-37-I, 5. septembar 2002.
[2]
Zločin protiv čovečnosti iz člana 5(d) Statuta.
[3]
Tj. prisilno premeštanje, zločin protiv čovečnosti
iz člana 5(i) Statuta.
[4]
Zločin protiv čovečnosti iz člana 5(h) Statuta.
[5]
Kršenje zakona i običaja ratovanja po članu 3 Statuta.
[6]
Optužnica, par. 16-52.
[7]
Optužnica, par. 16-18.
[8]
Preliminarni zahtev generala Dragoljuba Ojdanića za odbacivanje optužbi
zbog nenadležnosti: udruženi zločinački poduhvat
/General Dragoljub Ojdanić's Preliminary Motion to Dismiss for Lack
of Jurisdiction: Joint Criminal Enterprise/.
[9]
Odgovor optužbe na "Preliminarni zahtev generala Dragoljuba
Ojdanića za odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti: udruženi
zločinački poduhvat" /Prosecution's Response to "Dragoljub
Ojdanić's Preliminary Motion to Dismiss for Lack of Jurisdiction:
Joint Criminal Enterprise"/ od 29. novembra 2002.
[10]
Replika: Preliminarni zahtev za odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti:
udruženi zločinački poduhvat /Reply Brief: Preliminary
Motion to Dismiss for Lack of Jurisdiction: Joint Criminal Enterprise/.
Optužba je 9. januara podnijela "Obaveštenje optužbe
u vezi s Ojdanićevim replikama na njegove Preliminarne zahteve za
odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti: Kosovo i udruženi
zločinački poduhvat" /Prosecution's Notification in relation
to Ojdanić's Reply Briefs to his Preliminary Motions to Dismiss for
Lack of Jurisdiction: Kosovo and Joint Criminal Enterprise"/ gde
ističe da je Ojdanićeva Replika podnesena sa zakašnjenjem.
[11]
Odluka po preliminarnom zahtevu Dragoljuba Ojdanića za odbacivanje
optužbi zbog nenadležnosti: udruženi zločinački
poduhvat (dalje u tekstu: Pobijana odluka).
[12]
Ibid., str. 6. Pretresno veće se pozvalo na sledeće odluke
Žalbenog veća: Tužilac protiv Tadića, predmet
br. IT-94-1-A, Presuda, 15. juli 1999. (dalje u tekstu: Drugostepena presuda
u predmetu Tadić), par. 185 et seq; Tužilac
protiv Furundžije, predmet br. IT-95-17/1-A, Presuda, 21. juli
2000, par. 118-120 (dalje u tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Furundžija);
Tužilac protiv Delalića i drugih, predmet IT-96-21-A,
Presuda, 20. februar 2001, par. 365-366 (dalje u tekstu: Drugostepena
presuda u predmetu Delalić).
[13]
Osporavana odluka, str. 6-7.
[14]
Žalba generala Ojdanića na odbijanje preliminarnog zahteva za
odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti: udruženi zločinački
poduhvat /General Ojdanić's Appeal from Denial of Preliminary Motion
to Dismiss for Lack of Jurisdiction: Joint Criminal Enterprise/ (dalje
u tekstu: Ojdanićeva žalba).
[15]
Odgovor optužbe na "Žalbu generala Ojdanića na odbijanje
preliminarnog zahteva za odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti:
udruženi zločinački poduhvat" /Prosecution's Response
to "General Ojdanić's Appeal from Denial of Preliminary Motion
to Dismiss for Lack of Jurisdiction: Joint Criminal Enterprise" (dalje
u tekstu: Odgovor optužbe).
[16]
Replika: Žalba generala Ojdanića na odbijanje preliminarnog
zahteva za odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti: udruženi
zločinački poduhvat /Reply Brief: General Ojdanić's Appeal
from Denial of Preliminary Motion to Dismiss for Lack of Jurisdiction:
Joint Criminal Enterprise" (dalje u tekstu: Replika).
[17]
Nalog predsednika kojim se imenuju sudije u tročlano žalbeno
veće, 6. mart 2003.
[18]
Odluka o pravilnosti žalbe shodno pravilu 72(E) (dalje u tekstu:
Odluka tročlanog žalbenog veća).
[19]
Odgovor optužbe, par. 5 et seq.
[20]
Osporavana odluka, str. 6.
[21]
Optužba tvrdi da bi Žalbeno veće to trebalo da učini
"jer navodni slučajevi pogrešne primene prava od strane
Pretresnog veća izlaze iz okvira čl. 25 Statuta" (Odgovor
optužbe, par. 6).
[22]
Vidi Ojdanićevu žalbu, par. 6, fusnota 4, gde se citira fusnota
1 Replike pred Pretresnim većem.
[23]
Odluka o pravilnosti žalbe shodno pravilu 72(E), str. 3.
[24]
Vidi, npr. Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet br. IT-96-23
& IT-96-23/1-A, Presuda, 12. juni 2002, par. 35 et seq, i reference
koje se tamo citiraju.
[25]
Vidi Ojdanićevu žalbu, Sadržaj, str. 2.
[26]
Izveštaj generalnog sekretara u skladu s paragrafom 2 Rezolucije
808 (1993) Saveta bezbednosti (dalje u tekstu: Izveštaj generalnog
sekretara), par. 34.
[27]
Vidi Izveštaj generalnog sekretara, par. 29.
[28]
Vidi npr. stav zauzet u vezi s "nasiljem protiv života i tijela"
u Prvostepenoj presudi u predmetu Vasiljević (Tužilac
protiv Vasiljevića, predmet br. IT-98-32-T, Presuda, 29. novembar
2002., par. 193 et seq.) Nijedna od strana nije u vezi s tim uložila
žalbu.
[29]
Izveštaj generalnog sekretara, par. 29.
[30]
Ojdanićeva žalba, par. 26-29. Napomenu koju odbrana citira u
par. 29 svoje žalbe generalni sekretar je dao u kontekstu nadležnosti
ratione materiae Međunarodnog suda, ne u kontekstu nadležnosti
ratione personae.
[31]
Vidi Izveštaj generalnog sekretara, par. 50-59.
[32]
Optužnica, par. 53.
[33]
Ojdanićeva žalba, par. 12-17.
[34]
Ibid., par. 14-16.
[35]
Ojdanićeva žalba, par. 30.
[36]
Ojdanićeva žalba, par. 20.
[37]
Ojdanićeva žalba, par. 21.
[38]
Ojdanićeva žalba, par. 22.
[39]
Odgovor optužbe, par. 36-38. Kako bi potkrepila tu tvrdnju, optužba
je dala pregled više nacionalnih pravnih sistema i međunarodnih
predmeta (vidi par. 44-45).
[40]
Odgovor optužbe, par. 14-16.
[41]
Odgovor optužbe, par. 14-15, 25-26.
[42]
Odgovor optužbe, par. 16.
[43]
Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 173.
[44]
Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 175.
[45]
Ibid.
[46]
Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 177.
[47]
Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 220 i 226.
[48]
Ojdanićeva žalba, par. 37.
[49]
Vidi Prvostepenu presudu u predmetu Vasiljević, par 198, gde
je ocenjeno da je "svako pretresno vijeće [je] stoga obavezno
osigurati da pravo koje primjenjuje na određeno krivično djelo
zaista bude običajno." Vidi takođe Drugostepenu presudu
u predmetu Delalić, par. 170, gde je Žalbeno veće
konstatovalo da Međunarodni sud ima nadležnost nad krivičnim
delima koja su povlačila individualnu krivičnu odgovornost i
pre njegovog osnivanja.
[50]
Drugostepena presuda u predmetu Delalić, par. 365.
[51]
Drugostepena presuda u predmetu Delalić, par. 366.
[52]
Drugostepena presuda u predmetu Furundžija, par. 115.
[53]
Ibid.
[54]
Drugostepena presuda u predmetu Furundžija, par. 119.
[55]
Odbrana ispravno navodi primer krivičnog dela gusarstva (Ojdanićeva
žalba, par. 43).
[56]
Međunarodni sud je, na primer, prihvatio da je član 3 Statuta
rezidualna klauzula i da krivična dela koja nisu izričito pobrojana
u članu 3 Statuta svejedno mogu podlegati nadležnosti Međunarodnog
suda (predmet Tadić).
[57]
Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 190, gde se citira
Izveštaj generalnog sekretara, par. 54.
[58]
Optužnica, par. 16.
[59]
Optužnica, par. 16.
[60]
Ojdanićeva žalba, par. 39. To, prema mišljenju odbrane,
"ide usuprot pravilima tumačenja zakonskih tekstova i opreznom
pristupu tumačenja odgovornosti za krivična dela kakav je usvojen
u Izveštaju generalnog sekretara" (ibid.).
[61]
Ojdanićeva žalba, par. 24-25.
[62]
Trial of the Major War Criminals Before the International Military
Tribunal /Suđenja glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim
vojnim sudom/, Nürnberg, 14. novembar 1945. - 1. oktobar 1946, sv. 1,
str. 226 (dalje u tekstu: presuda Međunarodnog vojnog suda).
[63]
Ibid.
[64]
Prvostepena presuda u predmetu Vasiljević, par. 202. Ovaj
zaključak nije bio predmet žalbe nijedne od strana.
[65]
XV Law Reports of Trials of War Criminals /Pravni izveštaji
o suđenjima ratnim zločincima XV/, str. 95 i 97. Prema Komisiji
Ujedinjenih nacija za ratne zločine, "razlika između optužbe
za udruživanje i optužbe za delovanje na osnovu zajedničke
zamisli jeste da se u prvom slučaju tvrdi da postoji dogovor za činjenje
krivičnih dela, dok se u drugom tvrdi ne samo da postoji dogovor
nego da su preduzete radnje kako bi se on sproveo u delo". (Ibid.,
str. 97-98).
[66]
Ojdanićeva žalba, par. 59-63.
[67]
Ojdanićeva žalba, par. 65.
[68]
Ojdanićeva žalba, par. 65.
[69]
Tu mogućnost predviđa član 10 Nirnberške povelje:
"U slučajevima kad je Sud neku grupu ili organizaciju proglasio
zločinačkom, nadležni organ vlasti svake države potpisnice
imaće pravo da pojedincu [sic] sudi za članstvo u istoj pred
nacionalnim, vojnim ili okupacionim sudovima. U svakom takvom slučaju
zločinačka priroda grupe ili organizacije smatra se dokazanom
i neće se dovoditi u pitanje." Član 6(1) Nirnberške
povelje predviđa da "Sud ...ima ovlašćenje da sudi
i izriče kazne licima koja su, delujući u interesu zemalja Evropske
osovine, bilo kao pojedinci bilo kao članovi organizacija,
počinili bilo koje od sledećih krivičnih dela" (naglasak
dodat). U članu II(1)(d) Zakona br. 10 Kontrolnog saveta stoji sledeće:
"1. Svaka od sledećih radnji smatra se krivičnim delom:
[...] (d) članstvo u kategorijama zločinačke grupe ili
organizacije koje je Međunarodni vojni sud proglasio zločinačkima".
[70]
XV Law Reports of Trials of War Criminals, str. 98-99.
[71]
Par. 50 Izveštaja generalnog sekretara.
[72]
Par. 51 Izveštaja generalnog sekretara.
[73]
Odgovor optužbe, par. 34.
[74]
Optužnica, par. 16.
[75]
Ojdanićeva žalba, par. 31.
[76]
Ojdanićeva žalba, par. 34.
[77]
Odgovor optužbe, par. 49, gde se citira Prvostepena presuda u predmetu
Delalić, par. 413.
[78]
Odgovor optužbe, par. 49.
[79]
Ojdanićeva žalba, par. 44-52.
[80]
Drugostepena presuda u predmetu Delalić, par. 26.
[81]
Ojdanićeva žalba, par. 54.
[82]
Ojdanićeva žalba, par. 54-58.
[83]
Tužilac protiv Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1-A, Presuda,
24. mart 2000, par. 113.
[84]
Ojdanićeva žalba, par. 66.
[85]
Odluka Tročlanog žalbenog veća, str. 2.
[86]
Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 220, 227-228.
[87]
Ojdanićeva žalba, par. 67-70.
[88]
Ojdanićeva žalba, par. 67.
[89]
Odgovor optužbe, par. 51.
[90]
Odgovor optužbe, par. 52.
[91]
Presuda Međunarodnog vojnog suda, str. 219.
[92]
Drugostepena presuda u predmetu Aleksovski, par. 126-127; Drugostepena
presuda u predmetu Delalić, par. 173.
[93]
Vidi, između ostalog, predmet Kokkinakis v Greece, Presuda,
25. maj 1993, Ser A 260-A (1993), par. 36 i 40 (ECHR); EV v Turkey,
Presuda, 7. februar 2002, par. 52; SW v United Kingdom, Presuda,
22. novembar 1995, Ser A 335-B (1995), par. 35-36 (ECHR). Vidi takođe
C.R. v United Kingdom, Presuda, 22. novembar 1995, Ser A 335-C (1995),
par. 34 (ECHR): "Koliko god jasno bila sročena neka pravna odredba,
u svakom sistemu prava, uključujući krivično pravo, postoji
neizbežan element sudskog tumačenja. Uvek će postojati
potreba za razjašnjenjem pitanja u vezi s kojima postoji sumnja i
za prilagođavanje okolnostima koje se menjaju. U Ujedinjenom Kraljevstvu,
kao i u drugim zemljama koje su pristupile Konvenciji, postepeni razvoj
krivičnog prava kroz zakonodavnu funkciju sudskih tela je čvrsto
ukorenjen i nezaobilazan deo pravne tradicije. Član 7 (čl. 7)
Konvencije ne može se tumačiti u smislu da se njime zabranjuje
postepeno razjašnjavanje pravila krivične odgovornosti sudskim
tumačenjem od predmeta do predmeta, pod uslovom da je tako nastali
razvoj prava u skladu sa suštinom krivičnog dela i mogao je
razumno da se pretpostavi".
[94]
Vidi reference u prethodnoj fusnoti, uključujući Kokkinakis
v Greece, Presuda, 25. maj 1993, Ser A 260-A (1993) (ECHR); EV
v Turkey, Presuda, 7. februar 2002; SW v United Kingdom, Presuda,
22. novembar 1995, Ser A 335-B (1995) (ECHR); C.R. v United Kingdom,
Presuda, 22. novembar 1995, Ser A 335-C (1995).
[95]
Groppera Radio AG and Others v. Switzerland, Presuda, 28.
mart 1990, Ser A 173, par. 68.
[96]
Vidi npr. Trials of War Criminals Before the Nuremberg Military Tribunals
Under Control Council Law No. 10 /Suđenja ratnim zločincima
pred nirnberškim vojnim sudovima na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog
saveta/, sv. III (predmet Justice), str. 974-975.
[97]
Ojdanićeva žalba, par. 69.
[98]
Član 253 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije i član 226 Krivičnog zakona Republike Srbije, na
koje se poziva odbrana, irelevantni su utoliko što se odnose, ne
na neki oblik udruženog zločinačkog poduhvata, nego na
vid odgovornosti sličan "udruživanju" koje je, kao
što je gore istaknuto, različit vid odgovornosti. Što se
tiče člana 254 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije i člana 227 Krivičnog zakona Republike
Srbije, i oni su irelevantni utoliko što se odnose na stvaranje ili
članstvo u zločinačkim organizacijama odnosno dogovor za
vršenje krivičnih dela, bez obzira na to da li je u sklopu te
organizacije počinjeno neko krivično delo. Vidi Zoran Stojanović,
Komentar krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, Beograd
1997, str. 269-270 i Nikola Srzentić i Ljubiša Lazarević,
Komentar krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, Beograd
1995, str. 806-812.
[99]
Naziv Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije promenjen je 1992. u "Krivični zakon Savezne Republike
Jugoslavije" (Službeni list SRJ br. 35/92). Komentar te odredbe
daje Zoran Stojanović, Komentar Krivičnog zakona Savezne Republike
Jugoslavije, Beograd 1997, str. 52.
[100]
Vidi X Ltd and Y v United Kingdom, D and R 28 (1982), Appl 8710/79,
str. 77, 80-81.
[101]
Usuprot tvrdnji odbrane s tim u vezi, Žalbeno veće nije utvrdilo
stanje u običajnom pravu na osnovu nacionalnih zakona i nacionalne
sudske prakse (Ojdanićeva žalba, par. 51). Žalbeno veće
je to pomenulo "samo da bi se pokazalo da koncept zajedničke
nakane prihvaćen u međunarodnom krivičnom pravu ima temelja
u mnogim nacionalnim sistemima" (Drugostepena presuda u predmetu
Tadić, par. 225). Veće je dodalo da "[u] području
koje razmatramo, domaće pravo ne izvire iz sprovedbe međunarodnog
prava već teče paralelno, odnosno prethodi međunarodnoj
regulativi". (Ibid.)
[102]
Vidi Drugostepenu presudu u predmetu Tadić, par. 195 et
seq.
[103]
Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 191.
[104]
U predmetu Delalić, Žalbeno veće se pozvalo na Međunarodni
pakt o građanskim i političkim pravima u prilog svom zaključku
da se za izvesna dela može smatrati da su "zločinačka
prema opštim principima prava koja priznaju civilizirani narodi"
(Drugostepena presuda u predmetu Delalić, par. 173). Međunarodni
vojni sud, govoreći o pitanju kriminalizacije agresivnog rata, upotrebio
sličnu formulaciju: "napadač mora znati da čini krivo"
(Presuda Međunarodnog vojnog suda, str. 219).
[105]
Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 225. Vidi takođe
Odgovor optužbe, par. 22-24 i 45. U svojoj Replici, odbrana je iznela
mišljenje da je optužba "dala odličnu katalogizaciju
brojnih nacionalnih sistema koji poznaju neke ili sva tri oblika kolektivne
odgovornosti" (Replika, par. 14).
|