PRED ŽALBENIM VEĆEM

U sastavu:

sudija Mohamed Shahabuddeen, predsedavajući
sudija Fausto Pocar
sudija Claude Jorda
sudija David Hunt
sudija Asoka de Zoysa Gunawardaana

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 21. maja 2003.

TUŽILAC
protiv
MILANA MILUTINOVIĆA, NIKOLE ŠAINOVIĆA I DRAGOLJUBA OJDANIĆA


ODLUKA PO PRIGOVORU DRAGOLJUBA OJDANIĆA NA NENADLEŽNOST - UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT


Optužba
g. Norman Farrell

Odbrana
g. Tomislav Višnjić, g. Vojislav Seležan i g. Peter Robinson

Proceduralni kontekst

  1. Dragoljub Ojdanić (dalje u tekstu: Ojdanić) tereti se u Trećoj izmenjenoj optužnici (dalje u tekstu: Optužnica)[1] za deportaciju (tačka 1[2]), druga nehumana dela (tačka 2[3]), progone (tačka 3[4]) i ubistvo (tačka 4[5]). On se tereti i na osnovu člana 7(3) Statuta kao nadređeni i na osnovu člana 7(1) za planiranje, podsticanje, naređivanje, činjenje i pomaganje i podržavanje, na drugi način, planiranja, pripreme ili izvršenja ovih krivičnih dela.[6] U optužnici se navodi da odgovornost po članu 7(1) proizlazi, između ostalog, iz njegovog učestvovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu radi činjenja ovih dela.[7] Relevantni paragrafi Optužnice jesu sledeći:

    1. Svaki od optuženih individualno je odgovoran za zločine za koje se tereti u ovoj optužnici shodno članovima 3, 5 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Optuženi su planirali, podsticali, naredili, počinili ili na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje tih zločina. Kad u ovoj optužnici koristi reč “počinili”, tužilac nema nameru da sugeriše da je ijedan od optuženih lično fizički počinio bilo koji od zločina za koji se terete. Reč “počiniti” se u ovoj optužnici odnosi na učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u svojstvu saizvršioca. Cilj ovog udruženog zločinačkog poduhvata bio je, inter alia, isterivanje znatnog dela albanskog stanovništva Kosova sa teritorije pokrajine Kosovo u nastojanju da se obezbedi trajna srpska kontrola nad ovom pokrajinom. Da bi ostvario ovaj zločinački cilj, svaki od optuženih, delujući individualno ili u sprezi međusobno i sa drugim poznatim i nepoznatim licima, značajno je doprineo udruženom zločinačkom poduhvatu, koristeći de jure i de facto ovlašćenja kojima je raspolagao.

    2. Ovaj udruženi zločinački poduhvat nastao je najkasnije u oktobru 1998. godine i trajao kroz ceo period u kome su se desili zločini navedeni u tačkama od 1 do 5 ove optužnice - počev od približno 1. januara 1999. pa do 20. juna 1999. godine. Više pojedinaca učestvovalo je u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu sve vreme njegovog postojanja, ili, alternativno, u nekom trenutku tokom njegovog postojanja, uključujući Slobodana MILOŠEVIĆA, Milana MILUTINOVIĆA, Nikolu ŠAINOVIĆA, Dragoljuba OJDANIĆA, Vlajka STOJILJKOVIĆA i druga poznata i nepoznata lica.

    3. Zločini nabrojani u tačkama od 1 do 5 ove optužnice bili su deo cilja udruženog zločinačkog poduhvata. Alternativno, zločini nabrojani u tačkama od 3 do 5 bili su prirodne i predvidive posledice udruženog zločinačkog poduhvata, a optuženi i druga poznata i nepoznata lica bili su svesni toga da su takvi zločini verovatni ishod udruženog zločinačkog poduhvata. Uprkos tome što su bili svesni predvidivih posledica, Slobodan MILOŠEVIĆ, Milan MILUTINOVIĆ, Nikola ŠAINOVIĆ, Dragoljub OJDANIĆ, Vlajko STOJILJKOVIĆ i druga poznata i nepoznata lica, učestvovali su u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu sa znanjem i htenjem. Svaki od optuženih i drugih učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu delio je nameru i stanje svesti potrebno za počinjenje svakog od krivičnih dela za koja se terete u tačkama od 1 do 5. Po tom osnovu, prema članu 7(1) Statuta, svaki od optuženih i drugih učesnika u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu snosi individualnu krivičnu odgovornost za zločine koji se navode u tačkama od 1 do 5.

  2. Ojdanić je 29. novembra 2002. Pretresnom veću III podneo preliminarni zahtev da se Optužnica, odnosno optužbe koje se zasnivaju na njegovoj odgovornosti učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu, odbace zbog nenadležnosti.[8] Optužba je 13. decembra 2002.[9] podnela odgovor na taj podnesak, a Ojdanić je 6. januara 2003. podneo repliku.[10]

  3. Pretresno veće III je 13. februara 2003. donelo odluku kojom je odbilo Ojdanićev zahtev.[11] Pretresno veće je bilo mišljenja da je Žalbeno veće već utvrdilo da je učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu vid odgovornosti koji postoji za svako krivično delo koje potpada pod nadležnost Međunarodnog suda ratione materiae.[12] Takođe je napomenulo da je Žalbeno veće, definisalo elemente tog vida odgovornosti, u skladu sa principom nullum crimen sine lege, te da je Žalbeno veće jasno izvelo razliku između tog vida odgovornosti i drugih vidova odgovornosti kao što je udruživanje i članstvo u zločinačkoj organizaciji.[13]

  4. Ojdanić je 28. februara 2003. na tu odluku uložio žalbu.[14] Optužba je odgovor podnela 10. marta 2003,[15] a Ojdanić je replicirao 13. marta 2003.[16]

  5. Tročlano žalbeno veće, koje je imenovao predsednik za ovaj predmet,[17] ocenilo je 25. marta 2003, na osnovu pravila 72(B)(i) i 72(E), da je Ojdanićeva žalba pravilno podneta, budući da se njome osporava nadležnost Međunarodnog suda u odnosu na njegovu individualnu krivičnu odgovornost za navodno učestvovanje u zajedničkom zločinačkom poduhvatu za koje se tereti na osnovu člana 7(1) Statuta.[18] Tročlano žalbeno veće je smatralo da je članom 72(D) Statuta predviđeno da u kategoriju podnesaka kojima se osporava nadležnost spadaju i podnesci kojima se osporava optužnica na osnovu toga da se ne odnosi na lica navedena u članu 7 ili krivična dela iz člana 7.

    Opšte primedbe optužbe i standard preispitivanja

  6. U svom Odgovoru, optužba je potakla više pitanja koja se odnose na standard preispitivanja u žalbenom postupku.[19] Žalbeno veće nema nameru da se bavi tim pitanjima, budući da u ovom predmetu nema potrebe da Veće o njima raspravlja, osim da odbaci jedan argument optužbe. Optužba, naime, tvrdi da se, budući da je Pretresno veće zaključilo da je pravni lek koji je tražila odbrana "neprimeren,"[20] ova žalba može odbaciti in limine.[21] Pretresno veće je u Odluci reklo jedino to da je, budući da se u Optužnici tereti po više vidova krivične odgovornosti, neprimereno odbacivanje čitave optužnice zbog jednog dela koji se odnosi na udruženi zločinački poduhvat, kako je to tražila odbrana. Zaključak Pretresnog veća o tom pitanju odnosio se samo na odbacivanje optužnice na osnovu tog konkretnog elementa.[22] Kao što je istaklo Tročlano žalbeno veće, ako Ojdanićevi argumenti stoje, ne postoji pravni osnov, s obzirom na činjenice navedene u delu optužnice koji se odnosi na udruženi zločinački poduhvat, da mu se po tom osnovu pripiše odgovornost po članu 7(1).[23] Dakle, deo optužnice koji se odnosi na udruženi zločinački poduhvat u tom slučaju treba da se briše. Optužnica bi i dalje bila valjana u delu koji se odnosi na druge vidove odgovornosti.

  7. Ovo Veće je u više navrata navelo standarde za preispitivanje u žalbenom postupku, te ih nije potrebno ovde ponavljati.[24]

    Ojdanićevi žalbeni osnovi

  8. Ojdanić iznosi više prigovora, kojima u suštini ponavlja argumente koje je izneo pred Pretresnim većem.[25] Oni mogu da se kategorišu na sledeći način:

    - Udruženi zločinački poduhvat kao vid odgovornosti ne potpada pod nadležnost Međunarodnog suda;

    - Čak i da potpada, vid udruženog zločinačkog poduhvata za koji se tereti u optužnici daleko prevazilazi doseg definicije udruženog zločinačkog poduhvata koju je postavilo Žalbeno veće u predmetu Tadić;

    - Naposletku, primenom tog vida odgovornosti na Ojdanića bio bi prekršen princip nullum crimen sine lege.

    Žalbeno veće će redom da se pozabavi svakom od ovih tačaka, ali će najpre razmotriti opseg svoje nadležnosti u pogledu individualne krivične odgovornosti.

    Opseg nadležnosti ratione personae Međunarodnog suda

  9. U svom izveštaju Savetu bezbednosti generalni sekretar Ujedinjenih nacija je predložio da Međunarodni sud na krivična dela u svojoj nadležnosti primenjuje pravila međunarodnog humanitarnog prava koja su "van svake sumnje postala deo međunarodnog običajnog prava".[26] Dakle, time što se neko krivično delo pominje u Statutu ne stvara se novo pravo: Međunarodni sud ima nadležnost nad pomenutim delom samo ako je ono u trenutku kad se tvrdi da je počinjeno bilo priznato međunarodnim običajnim pravom.[27] Stoga se može reći da je opseg nadležnosti Međunarodnog suda ratione materiae definisan kako Statutom, utoliko što je njime zadat okvir nadležnosti Međunarodnog suda, tako i međunarodnim običajnim pravom, utoliko što ovlasti Međunarodnog suda da nekog optuženog proglasi krivim za bilo koje krivično delo navedeno u Statutu zavise od toga da li je to krivično delo bilo priznato običajnim pravom u trenutku kad je navodno počinjeno.[28]

  10. Što se tiče nadležnosti ratione personae Međunarodnog suda, Izveštaj generalnog sekretara ne sadrži nikakvo izričito ograničenje u pogledu karaktera pravnih odredbi koje Međunarodni sud može da primenjuje, osim što je, čini se, kao opšti sud rečeno da bi "Međunarodni sud imao zadatak da primenjuje već postojeće međunarodno humanitarno pravo".[29] Suprotno tvrdnjama odbrane,[30] u Izveštaju generalnog sekretara nigde se nadležnost ratione personae Međunarodnog suda ne ograničava na vidove odgovornosti koji postoje u običajnom pravu.[31] No, princip legaliteta traži da Međunarodni sud primenjuje pravne odredbe koje su obavezivale dotične pojedince u trenutku kad su počinjena dela za koja se terete. Pored toga, upravo kao što važi i za nadležnost Međunarodnog suda ratione materiae, taj korpus prava mora se odražavati u međunarodnom običajnom pravu.

  11. U ovom predmetu, dakle, valja utvrditi da li je, u trenutku kad se tvrdi da su počinjena krivična dela (počev od "1. januara 1999. ili otprilike tog datuma [...] do 20. juna 1999."[32]), u međunarodnom običajnom pravu postojao udruženi zločinački poduhvat kao vid odgovornosti.

    Da li je udruženi zločinački poduhvat predviđen Statutom?

  12. Član 7(1) Statuta predviđa razne oblike individualne krivične odgovornosti koji važe za sva krivična dela iz nadležnosti Međunarodnog suda. Taj član glasi:

    Član 7
    Individualna krivična odgovornost

  13. 1. Osoba koja je planirala, poticala, naredila, počinila ili na drugi način pomogla i podržala planiranje, pripremu ili izvršenje krivičnog djela navedenog u članovima 2 do 5 ovog Statuta individualno je odgovorna za to krivično djelo.

  14. Ova odredba sadrži vidove krivičnog učesništva za koje, ako su se stekli svi drugi potrebni uslovi, optuženi može krivično odgovarati ako je počinio neko od krivičnih dela iz Statuta na bilo koji od načina predviđenih ovim članom. U članu 7(1) nigde se konkretno ne pominje "udruženi zločinački poduhvat". Da li je taj spisak potpun nije pitanje kojim se odbrana izričito bavila. Odbrana tvrdi jedino to da ta odredba ne predviđa udruženi zločinački poduhvat kao vid krivične odgovornosti[33] i da se u drugim međunarodnim instrumentima, npr. Rimskom statutu stalnog Međunarodnog krivičnog suda, udruženi zločinački poduhvat izričito pominje na mestima gde je postojala namera da se uvrsti u taj Statut.[34] Da su sastavljači Statuta Međunarodnog suda nameravali da uvrste taj vid odgovornosti za sva krivična dela iz Statuta, tvrdi odbrana, oni bi to izričito bili i učinili.[35]

  15. Sem toga, odbrana smatra da taj konkretni oblik odgovornosti sastavljači Statuta Međunarodnog suda nisu ni imali u vidu. Odbrana navodi da je predlog više država članica Saveta bezbednosti prilikom usvajanja Statuta Međunarodnog suda, prema kojem bi u Statut kao vid krivične odgovornosti trebalo ući i "udruživanje", odbačen.[36] A upravo je "udruživanje", tvrdi odbrana, "osnov odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat".[37] Odbrana tvrdi da su sastavljači Statuta, tamo gde su želeli da uvrste "udruživanje" kao vid odgovornost, to izričito i učinili, kao npr. u članu 4(3)(b) Statuta koji se odnosi na "udruživanje radi činjenja genocida".[38]

  16. U svom odgovoru, optužba tvrdi da je udruženi zločinački poduhvat predviđen i Statutom i međunarodnim običajnim pravom.[39] Ona takođe tvrdi da se udruženi zločinački poduhvat razlikuje i od "udruživanja" i od članstva u zločinačkoj organizaciji; za razliku od oba ova pojma, reč je o kažnjivom vidu učešća u stvarnom činjenju krivičnih dela.[40] Udruživanje je, tvrdi optužba, naprosto dogovor ili sporazum dvaju ili više lica da počine krivično delo, dok članstvo u zločinačkoj organizaciji pretpostavlja postojanje stabilne organizacione strukture kojoj je svrha činjenje krivičnih dela, bez obzira na to da li je neko takvo delo stvarno počinjeno.[41] Optužba dalje navodi da individualna odgovornost za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu proizlazi iz "značajnog doprinosa sprovođenju zajedničkog plana koji uključuje činjenje krivičnog dela ili kojem je činjenje krivičnog dela prirodna i predvidiva posledica".[42]

  17. Kao što je istakla optužba, Žalbeno veće je u drugim predmetima već imalo priliku da razmotri ovo pitanje. U predmetu Tadić, optužba je u drugostepenom postupku tvrdila da je Pretresno veće pogrešilo u primeni doktrine o zajedničkom cilju.[43] Stav optužbe bio je da je srž te doktrine u tome da će osoba koja svesno učestvuje u kriminalnoj aktivnosti sa drugima biti odgovorna za sva protivzakonita dela koja su prirodna i verovatna posledica tog zajedničkog cilja.[44] S obzirom na dokaze, optužba je tvrdila da je jedini razuman zaključak koji je Pretresno veće moglo da donese taj da je lišavanje života pet žrtava bilo prirodna i verovatna posledica napada na sela Sivci i Jaskići u kojem je optuženi učestvovao.[45]

  18. U svom odgovoru, odbrana optuženog Duška Tadića nije osporila postojanje ovog vida odgovornosti niti to da je on obuhvaćen članom 7(1) Statuta. Međutim, tvrdila je da je za osuđujuću presudu po tom osnovu potrebno da optužba pokaže da je zajednički cilj za koji se tvrdi da je žalilac u njemu učestvovao obuhvatao ubijanje, za razliku od drugih sredstava korišćenih u etničkom čišćenju.[46] Razmotrivši ovo pitanje, Žalbeno veće je zaključilo da je doktrina udruženog zločinačkog poduhvata ili, kako se Veće izrazilo, zajedničkog cilja, predviđena Statutom kao vid odgovornosti i da je u relevantno vreme (tj. 1992. godine) postojala u međunarodnom običajnom pravu.[47] Argument odbrane u ovom predmetu da je izreka Žalbenog veća o tom pitanju obiter dictum jer ide "mnogo dalje nego što je bilo nužno da bi se potvrdila Tadićeva osuda"[48] ne stoji, budući da je dužnost svakog Veća da utvrdi da su krivično delo odnosno vid odgovornosti za koje se tereti u optužnici predviđeni Statutom te da su u relevantno vreme postojali u međunarodnom običajnom pravu.[49] U žalbenom postupku u predmetu Tadić, kao što je već ranije istaknuto, značenje i obim pojma udruženog zločinačkog poduhvata u Statutu i u običajnom pravu pitanja su o kojima su strane iznele argumente, a udruženi zločinački poduhvat u stvari je bio i jedini pravni osnov po kojem je Žalbeno veće izreklo osuđujuću presudu Tadiću.

  1. U predmetu Čelebići, Žalbeno veće je argumente optužbe protumačilo u smislu da je posledica nalaza Pretresnog veća u vezi sa postupcima Hazima Delića trebalo da bude izricanje osuđujuće presude Deliću na osnovu doktrine zajedničkog zločinačkog cilja ili udruženog zločinačkog poduhvata.[50] Žalbeno veće je zaključilo da nije uvereno da je optužba u tom predmetu dokazala elemente koji se traže za taj vid krivične odgovornosti van razumne sumnje.[51] Naposletku, u predmetu Furundžija, optuženi Anto Furundžija je u svojoj žalbi tvrdio da se njegova osuda kao saizvršioca mučenja može održati samo ukoliko se dokaže da je postojala "izravna veza" između njegovog ispitivanja žrtve i nanošenja teške boli ili patnje žrtvi.[52] On je takođe ustvrdio da je "... ono što nedostaje u ovom predmetu jest bilo kakav navod ili dokaz da je [sudjelovao] u nekom krivičnom djelu, tj. da je namjerno djelovao u dosluhu s optuženim B prilikom ispitivanja svjedokinje A", te da takvog navoda nema u optužnici koja ga tereti, niti je tokom suđenja ponuđen bilo kakav dokaz u vezi s tim.[53] Žalbeno veće je konstatovalo da je u Drugostepenoj presudi u predmetu Tadić navelo pravne elemente saizvršilaštva u udruženom zločinačkom poduhvatu, te se osvrnulo na definiciju tih elemenata, naročito uslova da mora postojati plan, zamisao ili cilj udruženog zločinačkog poduhvata.[54] Osuđujuća presuda po optužbama za udruženi zločinački poduhvat je potvrđena.

  2. Žalilac u ovom predmetu nije izneo nikakav uverljivi razlog zašto bi Žalbeno veće trebalo da donese drugačiji zaključak od onog koji je donelo u predmetu Tadić, tj. da je udruženi zločinački poduhvat predviđen Statutom Međunarodnog suda i da je u relevantno vreme postojao u međunarodnom običajnom pravu. Prvi argument odbrane je to da je Žalbeno veće pogrešno protumačilo nameru sastavljača; da su sastavljači nameravali da nadležnost Međunarodnog suda obuhvata i taj vid odgovornosti, tvrdi odbrana, oni bi ga bili izričito pomenuli. Kao što je gore istaknuto, Statut Međunarodnog suda definiše okvir unutar kojeg Međunarodni sud vrši svoju nadležnost. Krivično delo ili vid odgovornosti koji nisu predviđeni Statutom ne mogu biti osnova za osuđujuću presudu pred ovim Međunarodnim sudom.[55] No, nije potrebno da to krivično delo odnosno vid odgovornosti budu izričito pomenuti da bi potpadali pod nadležnost Međunarodnog suda.[56] Za razliku od, na primer, Rimskog statuta stalnog Međunarodnog krivičnog suda, Statut MKSJ-a nije i nema nameru da bude pažljivo razrađen kodeks koji izričito predviđa svaku moguću situaciju i njeno rešenje. On više-manje uopšteno definiše okvir nadležnosti unutar kojeg je Međunarodnom sudu poveren mandat da deluje.

  3. Kao što je rečeno u Drugostepenoj presudi u predmetu Tadić, u Izveštaju generalnog sekretara stoji da "sva lica" koja učestvuju u planiranju, pripremi ili izvršenju teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava doprinose činjenju kršenja te su stoga individualno odgovorna.[57] Takođe, iz teksta člana je na prvi pogled vidljivo da član 7(1) ne daje zatvorenu listu kršenja, kao što to sugeriše izraz "ili na drugi način pomogla i podržala". No Žalbeno veće ne mora da razmatra da li i drugi vidovi odgovornosti osim onih koji su izričito pomenuti u Statutu mogu da se podvedu pod član 7(1). Veće je potpuno uvereno da je udruženi zločinački poduhvat obuhvaćen tom odredbom.

  4. U ovom predmetu, Ojdanić se tereti kao saizvršilac u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je, između ostalog, imao za cilj isterivanje znatnog dela albanskog stanovništva Kosova sa teritorije pokrajine Kosovo u nastojanju da se obezbedi trajna srpska kontrola nad ovom pokrajinom.[58] Tužilac je u optužnici protiv Ojdanića istakao da korišćenjem reči "počinili" nema nameru da sugeriše da je ijedan od optuženih lično fizički počinio bilo koji od zločina koji se terete. "Reč 'počiniti'", naveo je tužilac, "se u ovoj optužnici odnosi na učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u svojstvu saizvršioca".[59] Ako ostavimo po strani primerenost izraza "saizvršilaštvo" u takvom kontekstu, čini se, dakle, da optužba tereti za saizvršilaštvo u udruženom zločinačkom poduhvatu kao vid "činjenja" iz člana 7(1) Statuta, a ne kao oblik odgovornosti saučesnika. Pristup optužbe je ispravan utoliko što se učesnik, budući da deli cilj udruženog zločinačkog poduhvata (što je uslov da bi se smatrao učesnikom), za razliku od nekog ko samo zna za njega, ne može smatrati samo pomagačem i podržavaocem krivičnog dela o kojem je reč. Stoga Žalbeno veće smatra udruženi zločinački poduhvat vidom "činjenja" iz člana 7(1) Statuta.

  5. Odbrana sugeriše da tumačenje člana 7(1) u presudi Tadić znači da se on proteže na sve vidove odgovornosti koji nisu izričito isključeni Statutom.[60] Nema potrebe da razmatramo tako široko zacrtani argument. Žalbeno veće je tada bilo uvereno i još uvek je uvereno da Statut predviđa, iako ne izričito, udruženi zločinački poduhvat kao vid krivične odgovornosti i da se njegovi elementi temelje na običajnom pravu. Da bi bio u nadležnosti Međunarodnog suda ratione personae, svaki vid odgovornosti mora ispunjavati tri preduslova: (i) mora biti predviđen Statutom, eksplicitno ili implicitno; (ii) morao je u relevantno vreme postojati u međunarodnom običajnom pravu; (iii) merodavno pravo koje predviđa takvu vrstu odgovornosti moralo je u relevantno vreme biti u dovoljnoj meri dostupno svakom ko je tako postupao; i (iv) takvo lice moralo je biti u mogućnosti da predvidi da bi moglo krivično da odgovara za svoje postupke ako bude uhvaćeno.

  6. Analogija koju je iznela odbrana između ove situacije i odbacivanja, od strane Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu, doktrine zajedničkog plana odnosno udruživanja radi činjenja ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti zaista jeste relevantna za ovaj predmet, ali ne iz razloga koje sugeriše odbrana.[61] Međunarodni vojni sud je napomenuo da se u optužnici tereti ne samo udruživanje radi vođenja napadačkog rata, nego i radi činjenja ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti.[62] Međunarodni vojni sud je istakao da Povelja ne definiše udruživanje kao zasebno krivično delo osim u slučaju udruživanja radi činjenja dela napadačkog rata, te je stoga zanemario one optužbe u tački 1 optužnice koje su optužene teretile da su se udružili radi činjenja ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti.[63] Kao što je gore istaknuto, ista logika važi i u kontekstu ovog Međunarodnog suda. Jedno pretresno veće je, na primer, ispravno konstatovalo da, u slučaju da nije uvereno da je neko krivično delo predviđeno Statutom, - kao što Međunarodni vojni sud nije bio uveren u pogledu udruživanja radi činjenja ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti, - ovaj Međunarodni sud ne bi imao drugog izbora nego da odbije da vrši svoju nadležnost nad tim krivičnim delom.[64] Ako nije uveren da je neki princip odgovornosti obuhvaćen Statutom, Međunarodni sud neće vršiti svoju nadležnost na osnovu tog principa.

  7. Argument odbrane da je činjenica da su sastavljači izostavili "udruživanje" iz Statuta dokaz da je izostavljen udruženi zločinački poduhvat takođe ne stoji. Udruženi zločinački poduhvat i "udruživanje" su dva različita vida odgovornosti. Dok se za udruživanje traži dokaz da se više pojedinaca dogovorilo da počine izvesno krivično delo ili skup krivičnih dela, za udruženi zločinački poduhvat potrebno je, osim toga, dokazati i to da su strane u tom dogovoru preduzele neku radnju za sprovođenje tog dogovora u delo.[65] Drugim rečima, dok je u slučaju udruživanja dovoljan samo dogovor, odgovornost člana udruženog zločinačkog poduhvata zavisiće od toga da li su preduzete neke radnje kako bi se taj poduhvat sproveo u delo. Dakle, čak i ako se prihvati da udruživanje ostaje van obuhvata Statuta Međunarodnog suda, to ne bi imalo nikakvog uticaja na činjenicu da je udruženi zločinački poduhvat kao vid "činjenja" obuhvaćen članom 7(1) Statuta.

  8. Odbrana takođe tvrdi da je udruženi zločinački poduhvat srodan krivičnoj odgovornosti za članstvo, te da je postao "mehanizam za pripisivanje odgovornosti organizaciji", gde bi već sâmo članstvo u zločinačkoj organizaciji povlačilo individualnu krivičnu odgovornost optuženog.[66] Po tom vidu odgovornosti, sugeriše odbrana, Ojdanić je u situaciji da krivično odgovara zbog svog članstva u organizaciji neki članovi koje su možda počinili krivična dela koja je on trebalo da predvidi.[67] Odbrana tvrdi da je to upravo oblik organizacione - za razliku od individualne - odgovornosti koju je Savet bezbednosti usvajajući Statut Međunarodnog suda izričito izbegavao.[68]

  9. Udruženi zločinački poduhvat razlikuje se od članstva u zločinačkoj organizaciji koje je kriminalizovano kao zasebno krivično delo u Nürnbergu i u kasnijim suđenjima održanim na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog saveta.[69] Kao što je istakla Komisija Ujedinjenih nacija za ratne zločine, u odnosu na potonje kažnjava se "ne obično udruživanje radi činjenja krivičnih dela nego svesno i voljno članstvo u organizacijama koje jesu počinile krivična dela, i to širokih razmera".[70] Nijedno takvo krivično delo nije uvršteno u Statut Međunarodnog suda. Generalni sekretar je veoma jasno istakao da odgovornosti na osnovu Statuta Međunarodnog suda podležu samo fizička lica (dakle, ne pravna lica)[71] i da sâmo članstvo u nekoj zločinačkoj organizaciji ne bi bilo dovoljno za utvrđivanje individualne krivične odgovornosti:
  10. Postavlja se pitanje, međutim, da li neka pravna osoba, kao što je neko udruženje ili organizacija, može biti smatrana zločinačkom kao takva i mogu li stoga njeni članovi, samo iz razloga članstva, biti predmet nadležnosti Međunarodnog suda. Generalni sekretar je uvjerenja da takav pristup ne treba prihvatiti kada je u pitanju Međunarodni sud. Krivična djela navedena u ovom Statutu počinile su fizičke osobe, i te osobe treba da budu predmet nadležnosti Međunarodnog suda neovisno o pripadnosti nekoj grupi.[72]

  11. Krivična odgovornost na osnovu udruženog zločinačkog poduhvata nije odgovornost za puko članstvo niti za udruživanje radi činjenja krivičnih dela; reč je o vidu odgovornosti koji se odnosi na učestvovanje u činjenju krivičnog dela u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata, što je sasvim druga stvar. Optužba je u ovom predmetu to veoma jasno naznačila kad je rekla da se Ojdanić ne tereti za članstvo u udruženom zločinačkom poduhvatu, nego za njegov udeo u sprovođenju u delo tog poduhvata.[73] U optužnici se kaže da je on "značajno doprineo" udruženom zločinačkom poduhvatu "koristeći de jure i de facto ovlašćenja kojima je raspolagao".[74]

  12. Odbrana dalje tvrdi da bi Međunarodni sud učitavanjem odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat u Statut prekršio načelo in dubio pro reo, koje propisuje da, u slučajevima sumnje u pogledu sadržaja ili značenja nekog pravila, valja usvojiti tumačenje koje najviše ide u prilog optuženom.[75] Ojdanić iznosi argument da bi primena tog načela "imala za posledicu to da se tumačenje Statuta ograniči na obično značenje njegovih odredbi, te bi iziskivala odbacivanje optužnice koja se zasniva na odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat".[76] U svom odgovoru, optužba kaže da se to načelo (in dubio pro reo) primenjuje samo "u slučajevima kad se kanonima tumačenja ne može razrešiti razumna sumnja u pogledu značenja neke krivičnopravne odredbe".[77]

  13. Žalbeno veće nije uvereno da je u ovoj stvari nužno primeniti to načelo tumačenja. Tumačenje člana 7(1) koje je dalo Žalbeno veće u predmetu Tadić, te napomene koje smo gore izneli, naprosto ne ostavljaju mesta za to.[78] Što se tiče pitanja da li je udruženi zločinački poduhvat priznat u međunarodnom običajnom pravu, Žalbeno veće nema nikakvih sumnji koje bi primena načela in dubio pro reo pomogla razrešiti.

  14. Najzad, odbrana tvrdi da zaključak Žalbenog veća u svakom slučaju odstupa od postojećeg običajnog prava, budući da je postojeća praksa država preslaba da bi bila osnova za takvo pravilo.[79] Žalbeno veće nema nameru da preispituje zaključak iz predmeta Tadić o običajnom statusu ovog vida odgovornosti. Ono je uvereno da su praksa država i opinio juris razmotrene u toj odluci bile dovoljne da se izvede zaključak da je godine 1992, kad je Tadić počinio krivična dela za koja se teretio i za koja je na kraju osuđen, takva norma postojala u međunarodnom običajnom pravu.

  15. Da sumiramo: odbrana nije pokazala da postoje uverljivi razlozi u interesu pravde[80] da Žalbeno veće odstupi od svog zaključka u predmetu Tadić da je udruženi zločinački poduhvat predviđen Statutom i da je postojao u međunarodnom običajnom pravu, niti da je taj zaključak u relevantno vreme bio u bilo kom pogledu nerazuman. Stoga se taj deo žalbe odbija.

    Značenje i doseg odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat koja se Ojdaniću pripisuje u optužnici

  16. Odbrana dalje tvrdi da Pretresno veće u ovom predmetu nije trebalo da se smatra vezanim odlukama koje je Žalbeno veće donelo o tom pitanju u tri uzastopna predmeta - Tadić, Delalić i Furundžija - budući da, kako tvrdi, te odluke ne mogu poslužiti kao pouka za ovaj predmet.[81] Po mišljenju odbrane, presuđenje u predmetima, Delalić i Furundžija, predstavlja "ni po čemu značajno mišljenje o odgovornosti saučesnika", koja ne može biti osnova za odgovornost za udruženi zločinački poduhvat na osnovu članstva u organizaciji sa zločinačkim ciljem, kako se tereti u optužnici protiv njega.[82] Žalbeno veće je gore već istaklo da udruženi zločinački poduhvat ne treba smatrati oblikom odgovornosti saučesnika nego oblikom "činjenja" te da odgovornost ne proizlazi, kako tvrdi odbrana, iz pukog članstva u organizaciji, nego iz učestvovanja u činjenju krivičnog dela u sklopu zločinačkog poduhvata. Sem toga, u onoj meri u kojoj je u tim presudama Žalbenog veća data pouka o pitanjima relevantnim za odluku ovog Pretresnog veća, ratio decidendi tih presuda jeste bio obavezujući za Pretresno veće.[83]

  17. Čak ako Žalbeno veće u ovom predmetu odbije da preispita odluku u predmetu Tadić, tvrdi odbrana, ono bi trebalo da zaključi da je u pojmu udruženog zločinačkog poduhvata kako su ga razradila kasnija pretresna veća i tužilac u ovom predmetu, ta odgovornost proširena van dozvoljenog obuhvata doktrine zajedničkog cilja, čime se "zalazi u zabranjene vode odgovornosti organizacije".[84]

  18. Kao što je istaklo Tročlano žalbeno veće, u ovoj optužnici se navodi da su gorepomenuta krivična dela za koja se Ojdanić tereti bila obuhvaćena ciljem udruženog zločinačkog poduhvata ili, alternativno, da su krivična dela ubistva i progona bile prirodna i predvidiva posledica udruženog zločinačkog poduhvata, te da je Ojdanić bio svestan toga da su ta krivična dela verovatni ishod udruženog zločinačkog poduhvata.[85] Ovaj opis Ojdanićevih postupaka koji je dat u optužnici potpuno se uklapa u definiciju udruženog zločinačkog poduhvata koju je dalo Žalbeno veće u predmetu Tadić.[86] Ne može se reći da je optužba izašla iz okvira odluke u predmetu Tadić, te se argumenti odbrane u vezi s tim odbacuju.

    Da li se uključenjem odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat u Statut Međunarodnog suda krši načelo nullum crimen sine lege?

  19. Ojdanić na kraju daje još jedan razlog zbog kojeg u njegovom predmetu ne treba primeniti doktrinu udruženog zločinačkog poduhvata. Primenom te doktrine na njegov slučaj, tvrdi Ojdanić, bilo bi prekršeno načelo nullum crimen sine lege, budući da bi to značilo da se primenjuje pravo koje je nastalo nakon što su počinjena dela za koja se on tereti.[87] Odbrana tvrdi da je doktrina zajedničkog cilja, koja je izložena u presudi u predmetu Tadić, nastala tek 15. jula 1999. - nakon što su počinjena dela koja se terete u optužnici - a da pojam udruženog zločinačkog poduhvata nije ušao u jurisprudenciju Međunarodnog suda do Prvostepene presude u predmetu Krstić.[88]

  20. U svom odgovoru, optužba izjavljuje da su "zajednički cilj" i "udruženi zločinački poduhvat" ekvivalentni termini koji se odnose na vid odgovornosti priznat članom 7(1) Statuta, primena kojeg ne bi predstavljala kršenje gorepomenutog načela.[89] Optužba ističe da su druga veća Međunarodnog suda, uključujući Žalbeno veće, već primenjivala tu doktrinu na događaje koji su se desili više godina pre Ojdanićevog ponašanja opisanog u optužnici.[90]

  21. Kao prvo, što se tiče pitanja terminologije koje je potakla odbrana, izrazi "doktrina zajedničkog cilja" i "udruženi zločinački poduhvat" korišteni su naizmenično i označavaju jednu te istu stvar. Prednost se daje ovom drugom terminu - udruženi zločinački poduhvat - ali on označuje isti vid odgovornosti kao i doktrina zajedničkog cilja odnosno odgovornost na osnovu zajedničkog cilja.

  22. Drugo, kao što je primetio Međunarodni vojni sud u Nürnbergu, načelo nullum crimen sine lege je, pre svega, "načelo pravde".[91] Iz tog načela proizlazi da se osuda u krivičnoj stvari može zasnivati jedino na normi koja je postojala u vreme kad su počinjena dela ili propusti za koja se tereti u optužnici. Da bi osuda i kazna za krivično delo na osnovu vida odgovornosti koji je odabrala optužba bile osnovane, Međunarodni sud se takođe mora uveriti da je rečena krivična odgovornost bila u dovoljnoj meri predvidiva i da je pravo koje predviđa takvu odgovornost u relevantno vreme bilo u dovoljnoj meri dostupno.

  23. Taj osnovni princip "ne sprečava neki sud da interpretira i pojašnjava elemente određenog krivičnog djela".[92] Ono takođe ne sprečava dalji razvoj prava kroz praksu suda.[93] No ono sprečava sud da stvara novo pravo ili da pri tumačenju postojećeg prava izađe van razumnih okvira prihvatljivog razjašnjenja. Ovaj Sud mora se, dakle, uveriti da su krivično delo odnosno vid odgovornosti po kojem se tereti neki optuženi bili dovoljno dostupni u relevantno vreme, s tim da prilikom donošenja te ocene treba uzeti u obzir specifičnost međunarodnog prava.

  24. Značenje i doseg pojmova "predvidivosti" i "dostupnosti" norme zavisiće, kako je primetio Evropski sud za ljudska prava,[94] uvelike od "sadržaja instrumenta o kojem je reč, polja koje bi trebalo da pokriva te broja i statusa onih kojima je upućen".[95] Specifičnost međunarodnog krivičnog prava u tom pogledu rečito je istakao jedan američki vojni sud u Nürnbergu u predmetu Pravosuđe:
  25. Na osnovu pisanih ustava, pravilo ex post facto zabranjuje donošenje zakona koji dela počinjena pre donošenja zakona definišu kao krivična dela, no pravilo ex post facto nema isto važenje u međunarodnom okruženju kakvo ima unutar ustavnog uređenja država. [...] Međunarodno pravo nije produkt zakona iz prostog razloga što još ne postoji svetski organ koji bi imao ovlašćenje da donosi zakone univerzalne merodavnosti. Međunarodno pravo je produkt višestranih ugovora, konvencija, sudskih odluka i običaja koji su dobili međunarodni pristanak ili saglasnost. Bilo bi potpuno apsurdno tvrditi da se pravilo ex post facto, u onom obliku u kojem ga poznaju ustavne države, može primeniti na ugovor, običaj ili odluku međunarodnog suda koja se temelji na običajnom pravu, ili pak na međunarodni pristanak koji usledi nakon događaja. Pokušaj da se načelo ex post facto primeni na sudske odluke koje se temelje na međunarodnom običajnom pravu značilo bi saseći to pravo u korenu.[96]

  26. Da li je Ojdanić bio dovoljno upoznat sa činjenicom da bi, ako je - kao što se navodi u optužnici - učestvovao u činjenju veoma teških krivičnih dela u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata, po tom osnovu mogao biti proglašen krivično odgovornim? Ovaj Međunarodni sud ne primenjuje zakone bivše Jugoslavije u odnosu na definiciju krivičnih dela i vidova odgovornosti u okviru njegove nadležnosti. Kao što je ranije istaknuto, Međunarodni sud u pogledu svoje nadležnosti ratione materiae primenjuje međunarodno običajno pravo. No, on može posegnuti za nacionalnim pravom kako bi utvrdio da postoji razumna mogućnost da je optuženi znao da je dotično krivično delo, odnosno krivično delo počinjeno na način kako se tereti u optužnici, zabranjeno i kažnjivo. U ovom slučaju, usuprot tvrdnji odbrane,[97] zakoni Savezne Republike Jugoslavije koji su tada bili na snazi predviđali su krivičnu odgovornost za predvidiva dela drugih, i to na način koji je zapanjujuće sličan formulaciji kojom se definiše udruženi zločinački poduhvat.[98] Član 26 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije predviđa:
  27. Ko je radi vršenja krivičnih dela stvorio ili iskoristio organizaciju, bandu, zaveru, grupu ili drugo udruženje krivično je odgovoran za sva krivična dela koja su proizašla iz zločinačkog plana tih udruženja i kazniće se kao da ih je sam učinio, bez obzira da li je i u kom svojstvu neposredno učestvovao u izvršenju pojedinog od tih dela.[99]

  28. Mada nacionalno pravo (konkretno zakoni zemlje optuženog) može da sadrži određeno upozorenje da se neko delo po međunarodnom pravu smatra krivičnim, ne mora nužno da sadrži dovoljno upozorenje na tu činjenicu. Običajno pravo ne odražava se uvek u pisanom pravu; i nije tako lako dostupno kao što bi to bio slučaj da postoji međunarodni krivični zakonik. No, pravila običajnog prava mogu pružati dovoljnu pouku o standardu kršenja koji bi mogao povlačiti krivičnu odgovornost.[100] U ovom slučaju, čak i ako takva odredba nije postojala u nacionalnom zakonu, postoji dugi i dosledni niz sudskih odluka, međunarodnih instrumenata i nacionalnih zakona[101] koje omogućuju svakom licu da prema njima saobrazi svoje ponašanje i predstavljaju razumno upozorenje da bi, ako bude prekršen, taj standard mogao povlačiti krivičnu odgovornost.[102]

  29. Osim toga, u nedostatku pisanih normi ili standarda, sudovi za ratne zločine često su se oslanjali na stravičan karakter terećenih dela kako bi doneli zaključak da je počinilac takvog dela morao znati da je ono što čini zločin. U drugostepenoj presudi u predmetu Tadić, na primer, Žalbeno veće je istaklo da "moralna težina" dela sekundarnih učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu za činjenje teških kršenja međunarodnog prava opravdava kriminalizovanje njihovih radnji.[103] Iako nemoralnost ili stravičan karakter nekog dela nije dovoljan faktor da bi opravdao njegovo kriminalizovanje po međunarodnom običajnom pravu, on može odigrati određenu ulogu u tom pogledu, utoliko što može poslužiti kod pobijanja eventualne tvrdnje odbrane da optuženom nije bila poznata krivična priroda dela.[104]

  30. Član 26 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, zajedno sa obimnom praksom država pomenutom u predmetu Tadić, činjenicom da mnogi nacionalni pravni sistemi predviđaju takav vid odgovornosti pod ovim ili onim nazivom, te da odredbe o tim vidovima odgovornosti teku paralelno s običajnim pravom,[105] kao i izuzetna stravičnost krivičnih dela koja se terete bili su dovoljno upozorenje da su dela koja je optuženi počinio 1999. dela koja povlače krivičnu odgovornost na osnovu učestvovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu.

  31. Da sumiramo: Žalbeno veće pojam udruženog zločinačkog poduhvata ne smatra zasebnim krivičnim delom, nego samo vidom počinjenja nekog od krivičnih dela definisanih u članovima 2 do 5 Statuta. Stoga se taj dio Ojdanićeve žalbe odbija.

    Dispozitiv

  32. Žalbeno veće stoga odbija žalbu.

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu se engleski tekst smatra merodavnim.

  /potpis na originalu/
  Mohamed Shahabuddeen,
  predsedavajući
   
   
Dana 21. maja 2003.  
U Hagu,  
Holandija  

Sudija Shahabuddeen ovoj odluci prilaže izdvojeno mišljenje.

Sudija Hunt ovoj odluci prilaže izdvojeno mišljenje.

[Pečat Međunarodnog suda]


[1] IT-99-37-I, 5. septembar 2002.

[2] Zločin protiv čovečnosti iz člana 5(d) Statuta.

[3] Tj. prisilno premeštanje, zločin protiv čovečnosti iz člana 5(i) Statuta.

[4] Zločin protiv čovečnosti iz člana 5(h) Statuta.

[5] Kršenje zakona i običaja ratovanja po članu 3 Statuta.

[6] Optužnica, par. 16-52.

[7] Optužnica, par. 16-18.

[8] Preliminarni zahtev generala Dragoljuba Ojdanića za odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti: udruženi zločinački poduhvat /General Dragoljub Ojdanić's Preliminary Motion to Dismiss for Lack of Jurisdiction: Joint Criminal Enterprise/.

[9] Odgovor optužbe na "Preliminarni zahtev generala Dragoljuba Ojdanića za odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti: udruženi zločinački poduhvat" /Prosecution's Response to "Dragoljub Ojdanić's Preliminary Motion to Dismiss for Lack of Jurisdiction: Joint Criminal Enterprise"/ od 29. novembra 2002.

[10] Replika: Preliminarni zahtev za odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti: udruženi zločinački poduhvat /Reply Brief: Preliminary Motion to Dismiss for Lack of Jurisdiction: Joint Criminal Enterprise/. Optužba je 9. januara podnijela "Obaveštenje optužbe u vezi s Ojdanićevim replikama na njegove Preliminarne zahteve za odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti: Kosovo i udruženi zločinački poduhvat" /Prosecution's Notification in relation to Ojdanić's Reply Briefs to his Preliminary Motions to Dismiss for Lack of Jurisdiction: Kosovo and Joint Criminal Enterprise"/ gde ističe da je Ojdanićeva Replika podnesena sa zakašnjenjem.

[11] Odluka po preliminarnom zahtevu Dragoljuba Ojdanića za odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti: udruženi zločinački poduhvat (dalje u tekstu: Pobijana odluka).

[12] Ibid., str. 6. Pretresno veće se pozvalo na sledeće odluke Žalbenog veća: Tužilac protiv Tadića, predmet br. IT-94-1-A, Presuda, 15. juli 1999. (dalje u tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Tadić), par. 185 et seq; Tužilac protiv Furundžije, predmet br. IT-95-17/1-A, Presuda, 21. juli 2000, par. 118-120 (dalje u tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Furundžija); Tužilac protiv Delalića i drugih, predmet IT-96-21-A, Presuda, 20. februar 2001, par. 365-366 (dalje u tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Delalić).

[13] Osporavana odluka, str. 6-7.

[14] Žalba generala Ojdanića na odbijanje preliminarnog zahteva za odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti: udruženi zločinački poduhvat /General Ojdanić's Appeal from Denial of Preliminary Motion to Dismiss for Lack of Jurisdiction: Joint Criminal Enterprise/ (dalje u tekstu: Ojdanićeva žalba).

[15] Odgovor optužbe na "Žalbu generala Ojdanića na odbijanje preliminarnog zahteva za odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti: udruženi zločinački poduhvat" /Prosecution's Response to "General Ojdanić's Appeal from Denial of Preliminary Motion to Dismiss for Lack of Jurisdiction: Joint Criminal Enterprise" (dalje u tekstu: Odgovor optužbe).

[16] Replika: Žalba generala Ojdanića na odbijanje preliminarnog zahteva za odbacivanje optužbi zbog nenadležnosti: udruženi zločinački poduhvat /Reply Brief: General Ojdanić's Appeal from Denial of Preliminary Motion to Dismiss for Lack of Jurisdiction: Joint Criminal Enterprise" (dalje u tekstu: Replika).

[17] Nalog predsednika kojim se imenuju sudije u tročlano žalbeno veće, 6. mart 2003.

[18] Odluka o pravilnosti žalbe shodno pravilu 72(E) (dalje u tekstu: Odluka tročlanog žalbenog veća).

[19] Odgovor optužbe, par. 5 et seq.

[20] Osporavana odluka, str. 6.

[21] Optužba tvrdi da bi Žalbeno veće to trebalo da učini "jer navodni slučajevi pogrešne primene prava od strane Pretresnog veća izlaze iz okvira čl. 25 Statuta" (Odgovor optužbe, par. 6).

[22] Vidi Ojdanićevu žalbu, par. 6, fusnota 4, gde se citira fusnota 1 Replike pred Pretresnim većem.

[23] Odluka o pravilnosti žalbe shodno pravilu 72(E), str. 3.

[24] Vidi, npr. Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet br. IT-96-23 & IT-96-23/1-A, Presuda, 12. juni 2002, par. 35 et seq, i reference koje se tamo citiraju.

[25] Vidi Ojdanićevu žalbu, Sadržaj, str. 2.

[26] Izveštaj generalnog sekretara u skladu s paragrafom 2 Rezolucije 808 (1993) Saveta bezbednosti (dalje u tekstu: Izveštaj generalnog sekretara), par. 34.

[27] Vidi Izveštaj generalnog sekretara, par. 29.

[28] Vidi npr. stav zauzet u vezi s "nasiljem protiv života i tijela" u Prvostepenoj presudi u predmetu Vasiljević (Tužilac protiv Vasiljevića, predmet br. IT-98-32-T, Presuda, 29. novembar 2002., par. 193 et seq.) Nijedna od strana nije u vezi s tim uložila žalbu.

[29] Izveštaj generalnog sekretara, par. 29.

[30] Ojdanićeva žalba, par. 26-29. Napomenu koju odbrana citira u par. 29 svoje žalbe generalni sekretar je dao u kontekstu nadležnosti ratione materiae Međunarodnog suda, ne u kontekstu nadležnosti ratione personae.

[31] Vidi Izveštaj generalnog sekretara, par. 50-59.

[32] Optužnica, par. 53.

[33] Ojdanićeva žalba, par. 12-17.

[34] Ibid., par. 14-16.

[35] Ojdanićeva žalba, par. 30.

[36] Ojdanićeva žalba, par. 20.

[37] Ojdanićeva žalba, par. 21.

[38] Ojdanićeva žalba, par. 22.

[39] Odgovor optužbe, par. 36-38. Kako bi potkrepila tu tvrdnju, optužba je dala pregled više nacionalnih pravnih sistema i međunarodnih predmeta (vidi par. 44-45).

[40] Odgovor optužbe, par. 14-16.

[41] Odgovor optužbe, par. 14-15, 25-26.

[42] Odgovor optužbe, par. 16.

[43] Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 173.

[44] Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 175.

[45] Ibid.

[46] Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 177.

[47] Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 220 i 226.

[48] Ojdanićeva žalba, par. 37.

[49] Vidi Prvostepenu presudu u predmetu Vasiljević, par 198, gde je ocenjeno da je "svako pretresno vijeće [je] stoga obavezno osigurati da pravo koje primjenjuje na određeno krivično djelo zaista bude običajno." Vidi takođe Drugostepenu presudu u predmetu Delalić, par. 170, gde je Žalbeno veće konstatovalo da Međunarodni sud ima nadležnost nad krivičnim delima koja su povlačila individualnu krivičnu odgovornost i pre njegovog osnivanja.

[50] Drugostepena presuda u predmetu Delalić, par. 365.

[51] Drugostepena presuda u predmetu Delalić, par. 366.

[52] Drugostepena presuda u predmetu Furundžija, par. 115.

[53] Ibid.

[54] Drugostepena presuda u predmetu Furundžija, par. 119.

[55] Odbrana ispravno navodi primer krivičnog dela gusarstva (Ojdanićeva žalba, par. 43).

[56] Međunarodni sud je, na primer, prihvatio da je član 3 Statuta rezidualna klauzula i da krivična dela koja nisu izričito pobrojana u članu 3 Statuta svejedno mogu podlegati nadležnosti Međunarodnog suda (predmet Tadić).

[57] Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 190, gde se citira Izveštaj generalnog sekretara, par. 54.

[58] Optužnica, par. 16.

[59] Optužnica, par. 16.

[60] Ojdanićeva žalba, par. 39. To, prema mišljenju odbrane, "ide usuprot pravilima tumačenja zakonskih tekstova i opreznom pristupu tumačenja odgovornosti za krivična dela kakav je usvojen u Izveštaju generalnog sekretara" (ibid.).

[61] Ojdanićeva žalba, par. 24-25.

[62] Trial of the Major War Criminals Before the International Military Tribunal /Suđenja glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom/, Nürnberg, 14. novembar 1945. - 1. oktobar 1946, sv. 1, str. 226 (dalje u tekstu: presuda Međunarodnog vojnog suda).

[63] Ibid.

[64] Prvostepena presuda u predmetu Vasiljević, par. 202. Ovaj zaključak nije bio predmet žalbe nijedne od strana.

[65] XV Law Reports of Trials of War Criminals /Pravni izveštaji o suđenjima ratnim zločincima XV/, str. 95 i 97. Prema Komisiji Ujedinjenih nacija za ratne zločine, "razlika između optužbe za udruživanje i optužbe za delovanje na osnovu zajedničke zamisli jeste da se u prvom slučaju tvrdi da postoji dogovor za činjenje krivičnih dela, dok se u drugom tvrdi ne samo da postoji dogovor nego da su preduzete radnje kako bi se on sproveo u delo". (Ibid., str. 97-98).

[66] Ojdanićeva žalba, par. 59-63.

[67] Ojdanićeva žalba, par. 65.

[68] Ojdanićeva žalba, par. 65.

[69] Tu mogućnost predviđa član 10 Nirnberške povelje: "U slučajevima kad je Sud neku grupu ili organizaciju proglasio zločinačkom, nadležni organ vlasti svake države potpisnice imaće pravo da pojedincu [sic] sudi za članstvo u istoj pred nacionalnim, vojnim ili okupacionim sudovima. U svakom takvom slučaju zločinačka priroda grupe ili organizacije smatra se dokazanom i neće se dovoditi u pitanje." Član 6(1) Nirnberške povelje predviđa da "Sud ...ima ovlašćenje da sudi i izriče kazne licima koja su, delujući u interesu zemalja Evropske osovine, bilo kao pojedinci bilo kao članovi organizacija, počinili bilo koje od sledećih krivičnih dela" (naglasak dodat). U članu II(1)(d) Zakona br. 10 Kontrolnog saveta stoji sledeće: "1. Svaka od sledećih radnji smatra se krivičnim delom: [...] (d) članstvo u kategorijama zločinačke grupe ili organizacije koje je Međunarodni vojni sud proglasio zločinačkima".

[70] XV Law Reports of Trials of War Criminals, str. 98-99.

[71] Par. 50 Izveštaja generalnog sekretara.

[72] Par. 51 Izveštaja generalnog sekretara.

[73] Odgovor optužbe, par. 34.

[74] Optužnica, par. 16.

[75] Ojdanićeva žalba, par. 31.

[76] Ojdanićeva žalba, par. 34.

[77] Odgovor optužbe, par. 49, gde se citira Prvostepena presuda u predmetu Delalić, par. 413.

[78] Odgovor optužbe, par. 49.

[79] Ojdanićeva žalba, par. 44-52.

[80] Drugostepena presuda u predmetu Delalić, par. 26.

[81] Ojdanićeva žalba, par. 54.

[82] Ojdanićeva žalba, par. 54-58.

[83] Tužilac protiv Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1-A, Presuda, 24. mart 2000, par. 113.

[84] Ojdanićeva žalba, par. 66.

[85] Odluka Tročlanog žalbenog veća, str. 2.

[86] Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 220, 227-228.

[87] Ojdanićeva žalba, par. 67-70.

[88] Ojdanićeva žalba, par. 67.

[89] Odgovor optužbe, par. 51.

[90] Odgovor optužbe, par. 52.

[91] Presuda Međunarodnog vojnog suda, str. 219.

[92] Drugostepena presuda u predmetu Aleksovski, par. 126-127; Drugostepena presuda u predmetu Delalić, par. 173.

[93] Vidi, između ostalog, predmet Kokkinakis v Greece, Presuda, 25. maj 1993, Ser A 260-A (1993), par. 36 i 40 (ECHR); EV v Turkey, Presuda, 7. februar 2002, par. 52; SW v United Kingdom, Presuda, 22. novembar 1995, Ser A 335-B (1995), par. 35-36 (ECHR). Vidi takođe C.R. v United Kingdom, Presuda, 22. novembar 1995, Ser A 335-C (1995), par. 34 (ECHR): "Koliko god jasno bila sročena neka pravna odredba, u svakom sistemu prava, uključujući krivično pravo, postoji neizbežan element sudskog tumačenja. Uvek će postojati potreba za razjašnjenjem pitanja u vezi s kojima postoji sumnja i za prilagođavanje okolnostima koje se menjaju. U Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i u drugim zemljama koje su pristupile Konvenciji, postepeni razvoj krivičnog prava kroz zakonodavnu funkciju sudskih tela je čvrsto ukorenjen i nezaobilazan deo pravne tradicije. Član 7 (čl. 7) Konvencije ne može se tumačiti u smislu da se njime zabranjuje postepeno razjašnjavanje pravila krivične odgovornosti sudskim tumačenjem od predmeta do predmeta, pod uslovom da je tako nastali razvoj prava u skladu sa suštinom krivičnog dela i mogao je razumno da se pretpostavi".

[94] Vidi reference u prethodnoj fusnoti, uključujući Kokkinakis v Greece, Presuda, 25. maj 1993, Ser A 260-A (1993) (ECHR); EV v Turkey, Presuda, 7. februar 2002; SW v United Kingdom, Presuda, 22. novembar 1995, Ser A 335-B (1995) (ECHR); C.R. v United Kingdom, Presuda, 22. novembar 1995, Ser A 335-C (1995).

[95] Groppera Radio AG and Others v. Switzerland, Presuda, 28. mart 1990, Ser A 173, par. 68.

[96] Vidi npr. Trials of War Criminals Before the Nuremberg Military Tribunals Under Control Council Law No. 10 /Suđenja ratnim zločincima pred nirnberškim vojnim sudovima na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog saveta/, sv. III (predmet Justice), str. 974-975.

[97] Ojdanićeva žalba, par. 69.

[98] Član 253 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i član 226 Krivičnog zakona Republike Srbije, na koje se poziva odbrana, irelevantni su utoliko što se odnose, ne na neki oblik udruženog zločinačkog poduhvata, nego na vid odgovornosti sličan "udruživanju" koje je, kao što je gore istaknuto, različit vid odgovornosti. Što se tiče člana 254 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i člana 227 Krivičnog zakona Republike Srbije, i oni su irelevantni utoliko što se odnose na stvaranje ili članstvo u zločinačkim organizacijama odnosno dogovor za vršenje krivičnih dela, bez obzira na to da li je u sklopu te organizacije počinjeno neko krivično delo. Vidi Zoran Stojanović, Komentar krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, Beograd 1997, str. 269-270 i Nikola Srzentić i Ljubiša Lazarević, Komentar krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, Beograd 1995, str. 806-812.

[99] Naziv Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije promenjen je 1992. u "Krivični zakon Savezne Republike Jugoslavije" (Službeni list SRJ br. 35/92). Komentar te odredbe daje Zoran Stojanović, Komentar Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, Beograd 1997, str. 52.

[100] Vidi X Ltd and Y v United Kingdom, D and R 28 (1982), Appl 8710/79, str. 77, 80-81.

[101] Usuprot tvrdnji odbrane s tim u vezi, Žalbeno veće nije utvrdilo stanje u običajnom pravu na osnovu nacionalnih zakona i nacionalne sudske prakse (Ojdanićeva žalba, par. 51). Žalbeno veće je to pomenulo "samo da bi se pokazalo da koncept zajedničke nakane prihvaćen u međunarodnom krivičnom pravu ima temelja u mnogim nacionalnim sistemima" (Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 225). Veće je dodalo da "[u] području koje razmatramo, domaće pravo ne izvire iz sprovedbe međunarodnog prava već teče paralelno, odnosno prethodi međunarodnoj regulativi". (Ibid.)

[102] Vidi Drugostepenu presudu u predmetu Tadić, par. 195 et seq.

[103] Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 191.

[104] U predmetu Delalić, Žalbeno veće se pozvalo na Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u prilog svom zaključku da se za izvesna dela može smatrati da su "zločinačka prema opštim principima prava koja priznaju civilizirani narodi" (Drugostepena presuda u predmetu Delalić, par. 173). Međunarodni vojni sud, govoreći o pitanju kriminalizacije agresivnog rata, upotrebio sličnu formulaciju: "napadač mora znati da čini krivo" (Presuda Međunarodnog vojnog suda, str. 219).

[105] Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 225. Vidi takođe Odgovor optužbe, par. 22-24 i 45. U svojoj Replici, odbrana je iznela mišljenje da je optužba "dala odličnu katalogizaciju brojnih nacionalnih sistema koji poznaju neke ili sva tri oblika kolektivne odgovornosti" (Replika, par. 14).