PRED ŽALBENIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Fausto Pocar, predsjedavajući
sudija Mohamed Shahabuddeen
sudija Florence Ndepele Mwachande Mumba
sudija Wolfgang Schomburg
sudija InÚs Mˇnica Weinberg de Roca

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 24. novembra 2004.

TUŽILAC
protiv
JADRANKA PRLIĆA
BRUNE STOJIĆA
SLOBODANA PRALJKA
MILIVOJA PETKOVIĆA
VALENTINA ĆORIĆA
BERISLAVA PUŠIĆA


ODLUKA PO ŽALBI BRUNE STOJIĆA NA ODLUKU VIJEĆA PO ZAHTJEVU ZA IMENOVANJE BRANIOCA

Tužilaštvo Odbrana Slobodana Praljka
g. Kenneth Scott g. Božidar Kovačić
gđa Nika Pinter
   
Odbrana Jadranka Prlića Odbrana Milivoja Petkovića
g. Ćamil Salahović gđa Vesna Alaburić
g. Želimir Par
   
Odbrana Brune Stojića Odbrana Valentina Ćorića
g. Željko Olujić g. Tomislav Jonjić
 
Odbrana Berislava Pušića
g. Marinko Škobić
  1. Žalbeno vijeće rješava po "Žalbi na odluku Pretresnog vijeća od 30. jula 2004. po zahtjevu da se za glavnog branioca imenuje Željko Olujić",[1] koju je podnio optuženi Bruno Stojić (dalje u tekstu: optuženi).

  2. Interlokutornom žalbom pobija se "Odluka po zahtjevima za imenovanje branioca", koju je 30 jula 2004. donijelo Pretresno vijeće I (dalje u tekstu: Pobijana odluka). Pretresno vijeće je zaključilo da je, s obzirom na činjenicu da je g. Željko Olujić,[2] glavni branilac koga je izabrao žalilac, istovremeno dodijeljen kao glavni branilac optuženom Ivici Rajiću u predmetu br. IT-95-12-PT, vrlo vjerovatno da će doći do sukoba interesa i da bi takva vjerovatnoća po svemu sudeći sprečavala g. Olujića da brani [žalioca] u skladu s njegovim najboljim interesima."[3] Shodno tome, Pretresno vijeće je zabranilo g. Željku Olujiću da zastupa žalioca te pozvalo žalioca da u roku od mjesec dana imenuje drugog glavnog branioca.

  3. Dana 5. augusta 2004. žalilac je podnio Zahtjev za potvrdu.[4] Dana 1. septembra 2004., Pretresno vijeće je odobrilo Zahtjev žalioca za potvrdu na osnovu pravila 73(B) Pravilnika o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik) i odlučilo da odgodi izvršenje Pobijane odluke do donošenja odluke Žalbenog vijeća po ovom pitanju.[5]

  4. Žalbeni podnesak je dostavljen 13. septembra 2004.[6] Tužilaštvo je odgovorilo 22. septembra 2004.[7] Nije uložena nikakva replika.

  5. I. Proceduralni kontekst

  6. Žalilac nije zatražio dodjelu g. Olujića u skladu sa sistemom pravne pomoći Međunarodnog suda. Usluge g. Olujića platila je hrvatska Vlada.[8] Punomoć je zavedena 6. aprila 2004., nakon što je sekretar utvrdio da g. Olujić ispunjava kriterije predviđene Pravilnikom. Prilikom prvog stupanja pred Sud 6. aprila 2004., sudija Alphons Orie izrazio je zabrinutost u pogledu potencijalnog postojanja sukoba interesa zbog toga što je g. Olujić već tada zastupao jednog drugog optuženog, konkretno Ivicu Rajića, koji je pred Međunarodnim sudom optužen za djela koja proističu iz istih ili djelimično sličnih činjenica kao što su one na osnovu kojih se tereti žalilac.

  7. Nakon pregleda optužnica koje su podignute protiv žalioca i g. Ivice Rajića, Sekretarijat je zaključio da postoji potencijalni sukob interesa koji proističe iz istovremenog pravnog zastupanja žalioca i g. Rajića, te je pozvao žalioca da ovaj problem iznese Pretresnom vijeću koje rješava u predmetu.[9] Dana 4. maja 2004., žalilac je podnio "Zahtjev za dodjelu glavnog branioca optuženom Bruni Stojiću"; Pobijana odluka je i donesena na osnovu tog zahtjeva.

  8. II. Argumenti

    Pravo optuženog da izabere branioca po vlastitom izboru

  9. Žalilac tvrdi da u Pobijanoj odluci nisu uzeli u obzir jamstva predviđena članom 21 4(d) i (e) Statuta Međunarodnog suda (dalje u tekstu: Statut).[10] Žalilac se ne slaže s tvrdnjom da pravo na besplatnu pravnu pomoć ne podrazumijeva pravo na branioca po vlastitom izboru i tvrdi da "niko, pa ni Žalbeno vijeće MKSJ-a, nije ovlašten da do te mjere mijenja temeljne odredbe Statuta..."[11] Tužilaštvo u odgovoru tvrdi da je Žalbeno vijeće u više predmeta pred oba Međunarodna suda donijelo odluke u kojima je zaključilo da pravo na besplatnu pravnu pomoć ne podrazumijeva pravo na branioca po vlastitom izboru, i da je do takvog zaključka "došlo tekstualnim i sistematskim tumačenjem Statuta i [Pravilnika]."[12] Tužilaštvo dalje tvrdi da u slučajevima kada branioca ne dodjeljuje Sekretarijat, pravo optuženog na branioca po vlastitom izboru nije apsolutno budući da je ograničeno odredbama pravila 44 Pravilnika i člana 20 Statuta.[13]

  10. Sukob interesa

  11. Žalilac tvrdi da je nesporno da ne postoji sukob interesa i da ne postoji vjerovatnoća da će do sukoba interesa doći.[14] Čini se da on sugerira kako je odredba pravila 14 Profesionalnog kodeksa branilaca[15] preširoka budući da "svaki branilac koji se prvi put pojavljuje pred Međunarodnim sudom može biti odbačen, naročito kada se uzme u obzir sveprisutna formulacija da se razumno može očekivati da će doći do sukoba interesa."[16] Žalilac ističe da je ustvari branilac taj "koji je potpuno svjestan svih mogućih sukoba interesa izvan MKSJ-a."[17] Tužilaštvo tvrdi da postoji spor oko postojanja sukoba interesa, ali da je dužnost branioca da djeluje u situacijama kada dođe do sukoba interesa slična ovlasti Pretresnog vijeća na osnovu člana 20 Statuta.[18]

  12. Žalilac tvrdi da je Pretresno vijeće pokazalo "da mu glavna briga nisu prava optuženog nego sama procedura."[19] Tužilaštvo odgovara da integritet postupka podrazumijeva propisno zastupanje optuženog.[20]

  13. U Pobijanoj odluci se ističe da g. Olujić smatra da činjenica da je Ivica Rajić bio vojni zapovjednik, za razliku od žalioca koji je optužen u svojstvu civilnog dužnosnika, isključuje svaki rizik sukoba interesa između dvojice optuženih, te konstatuje da je g. Olujić priznao da se strategija odbrane g. Ivice Rajića sastoji u prebacivanju krivice na pretpostavljene.[21] Žalilac tvrdi da je to priznanje "pogrešno protumačeno i prevedeno", te dodaje da "Ivica Rajić ne bi nikada svaljivao krivicu na pretpostavljene."[22] S tim u vezi, Žalbeni podnesak nije jasan pošto žalilac navodi sljedeće:

    [o]dbrana nije nikad izjavila da činjenica da je neki optuženi civil isključuje mogućnost sukoba interesa s drugim optuženim koji je bio vojnik. Odbrana je navela da činjenica da je neka osoba optužena samo kao civil isključuje sukob interesa s vojnikom.[23]

  14. Tužilaštvo odgovara da se žalilac tereti po članu 7(3) za (a) djela koja je počinio Ivica Rajić na osnovu de jure i de facto nadležnost koju je imao nad njim, i (b) za zločine počinjene u Varešu i Stupnom Dolu na zapovijed Ivice Rajića.[24]

  15. Premda žalilac priznaje da se i on i Ivica Rajić "terete za zločine vezane za iste događaje",[25] on tvrdi da "nije istina da su [on] i Ivica Rajić optuženi za ista krivična djela".[26] Tužilaštvo tvrdi da se "svi zločini koji se Ivici Rajiću stavljaju na teret u izmijenjenoj optužnici mogu pronaći ... u optužnici protiv [žalioca].[27]

  16. Žalilac tvrdi da ne može biti sukoba interesa ako se on ili g. Ivica Rajić odluče izjasniti krivim.[28] Tužilaštvo odgovara da ne razumije takvo rezonovanje i tvrdi da bi potvrdno izjašnjavanje o krivici jednog optuženog bilo na štetu onog drugog.[29]

  17. U Pobijanoj odluci se primjećuje da, po mišljenju g. Olujića, činjenica da postupkom i u ovom predmetu i u predmetu g. Ivice Rajića predsjedava sudija Liu Daqun čini sukob interesa "praktično nemogućim" zbog toga "što je u oba slučaja odbrana pod kontrolom".[30] Kada je riječ o tom argumentu, Žalbeni podnesak se doima kontradiktornim i nejasnim. Žalilac najprije tvrdi sljedeće:

    Treba naglasiti činjenicu da isti sudija predsjedava postupkom u oba predmeta, tako da je logično da on ima mogućnost da otkrije i spriječi svaki eventualni sukob interesa.[31]

  18. U sljedećim paragrafima Žalbenog podneska navodi se sljedeće:

    U [Pobijanoj odluci] netačno je navedeno da je odbrana naglasila značaj činjenice da isti sudija predsjedava u oba predmeta...[32]

    U [Pobijanoj odluci] tvrdi se bez ikakvog osnova da se odbrana protivi prisustvu istog sudije...[33]

  19. Prema g. Olujiću, uloga branioca je da savjetuje svog klijenta o tome kako da na najmanju mjeru svede svaku mogućnost sukoba, te da koordinira dva postupka odbrane kako bi izrečena kazna bila što blaža; stoga on ne smatra problematičnom situaciju u kojoj jedan klijent zauzima stav koji je suprotan interesima drugog klijenta.[34] Kada je riječ o ulozi g. Olujića, u Žalbenom podnesku navodi se sljedeće: "činjenica da je g. Olujić govorio o svojoj mogućnosti da spriječi minimiziranje sukoba interesa je uvijek bila uvjetovana, [tj.] potencijalna."[35] Žalilac dodaje sljedeće: "... čak i kada bi se dogodio ... taj sukob interesa bio bi riješen postojanjem zajedničkog branioca, a ne nametanjem različitih branilaca dvojici optuženih..."[36] Tužilaštvo odgovara da nije uloga branioca da "usmjerava, filtrira, modifikuje ili tumači" dokaze u vezi s predmetom jednog od njegovih klijenata kako bi se izbjeglo nanošenje štete predmetu drugog klijenta.[37]

  20. Povlašten položaj tužioca

  21. Žalilac tvrdi da je odbrana u nepovoljnom položaju u odnosu na Tužilaštvo budući da ista osoba obavlja dužnost tužioca u ovom predmetu i u predmetu protiv Ivice Rajića.[38] On dalje tvrdi sljedeće:

    ...Tužilaštvo sprečava rad u dva postupka koje vodi isti tužilac! Imajući toliku prednost na više raznih načina, Tužilaštvo želi osigurati još jedno ekskluzivno pravo, odnosno, pravo da komunicira s obojicom optuženih.[39]

  22. Tužilaštvo odgovara da je ovaj argument netačan budući da zanemaruje karakter obaveze Tužilaštva da zastupa međunarodnu zajednicu i tvrdi da nema nikakvog sukoba ako ista osoba radi kao tužilac u dva srodna predmeta, te navodi da je prebacivanje krivice na Tužilaštvo dio strategije odbrane.[40]

  23. U odgovoru na tvrdnju žalioca da Tužilaštvo želi da mu uskrati adekvatnu odbranu (jer smatra da je on "u političkom smislu važniji")[41] Tužilaštvo odgovara da je uvjereno da žaliocu "djelotvornu odbranu može pružiti branilac koji je slobodan od sukoba interesa."[42]

  24. Odgoda

  25. Žalilac ističe da g. Olujić na ovom predmetu radi već 6 mjeseci i, opisavši rad koji je obavio taj branilac, navodi da bi "novi branilac poništio sve te napore i doveo do odgode postupka."[43] Tužilaštvo u odgovoru tvrdi da bi u predstojećim ključnim fazama postupka moglo doći do mnogo ozbiljnijih dugotrajnih odgoda ako se ovo pitanje sada ne razriješi.[44]

  26. III. Diskusija

  27. Na osnovu člana 21(4) (b) i (d) Statuta, optuženi ima pravo na pravnu pomoć po vlastitom izboru. Međutim, ovo jamstvo nije bez ograničenja. U ranijim odlukama koje je donijelo Žalbeno vijeće ustanovljeno je da je ograničeno pravo na branioca po vlastitom izboru ako se on plaća iz javnih sredstava.[45] U principu, izbor svakog optuženog u pogledu branioca koji će ga zastupati u postupku pred međunarodnim sudovima treba poštovati, izuzev ako postoji dovoljno osnova da se u interesu pravde poništi izbor optuženog. Kada pravičnost suđenja koja predstavlja jedno od temeljnih prava optuženog koje predviđa i član 21 Statuta dođe u pitanje (kao što se tvrdi da je ovdje slučaj), izbor optuženog može biti poništen bez obzira na to da li se u dotičnom predmetu radi o imenovanju branioca koga plaća optuženi. Kako je s pravom navedeno u Pobijanoj odluci, jedno od ograničenja izboru optuženog predstavlja postojanje sukoba interesa koji se tiče njegovog branioca.[46]

  28. Žalbeno vijeće odbacuje obrazloženje da "[zbog toga što] ni Tužilaštvo ni Pretresno vijeće nisu definirali interese optuženog, nego su to učinili sami optuženi",[47] Pretresno vijeće je pogriješilo zaključivši da je vjerovatno da će doći do sukoba interesa.

  29. Žalbeno vijeće podsjeća da pitanje kvalifikacija, imenovanja i dodjele branioca podliježe sudskoj kontroli.[48] Pokrenuto pitanje tiče se materijalnopravnog karaktera zastupanja od strane g. Olujića i pravilnog izvršavanja obaveza koje proističu iz pravnog zastupanja žalioca.[49] Problemi u vezi s odbranom žalioca uticali bi na vođenje postupka koje je Pretresno vijeće dužno da uredi u skladu s uslovima predviđenim u članu 20 Statuta.[50] Kratko rečeno, sukob interesa između g. Ivice Rajića i žalioca uticao bi na pravičnost postupka. To se prije svega tiče odgovornosti Pretresnog vijeća da obezbijedi pravičnost suđenja, te, kao drugo, prava žalioca i Ivice Rajića na pravično suđenje.[51]

  30. Do sukoba interesa između advokata i klijenta dolazi uvijek onda kada, s obzirom na određene okolnosti, zastupanje od strane dotičnog advokata nanosi štetu, ili bi moglo nanijeti štetu interesima klijenta i interesima pravde u najširem smislu.[52] Član 14 Profesionalnog kodeksa[53] koji se odnosi na postojanje sukoba interesa, predviđa da branilac ne može zastupati klijenta kada to zastupanje utiče ili može uticati na zastupanje drugog klijenta. Njegove relevantne odredbe su, kako slijedi:

    (A) Branilac ili njegova kancelarija ne smiju zastupati klijenta u nekoj stvari:

    (i) ako će na to zastupanje negativno uticati zastupanje drugog klijenta, ili se to s razlogom može očekivati;

    (ii) ako će ovo zastupanje negativno uticati na zastupanje drugog klijenta, ili se to s razlogom može očekivati;

    (iii) ako se radi o istoj stvari, odnosno o stvari koja je bitno povezana s drugom stvari u kojoj su branilac ili njegova kancelarija ranije zastupali drugog klijenta (u daljnjem tekstu: bivši klijent), a interesi sadašnjeg klijenta su bitno protivni interesima bivšeg klijenta; ili

    (iv) ako će na profesionalno rasuđivanje branioca u stvari klijenta negativno uticati, ili se to s razlogom može očekivati, sljedeći faktori:

    1. dužnosti ili interesi branioca u vezi sa trećim licima; [...]

    (B) Ako nastane sukob interesa, branilac je dužan:

    (i) odmah u potpunosti informisati sve sadašnje i bivše klijente kojih bi se to moglo ticati o prirodi i razmjerima sukoba; i

    (ii) ili:

    (1) preduzeti sve potrebne mjere da sukob otkloni; ili

    (2) od svih klijenata kojih bi se to moglo ticati pribaviti potpun i upućen pristanak za nastavak pravnog zastupanja, osim ako postoji vjerovatnoća da bi takav pristanak mogao nanijeti neotklonjivu štetu sprovođenju pravde.

  31. Ivica Rajić se na osnovu članova 7(1) i 7(3) Statuta tereti za djela počinjena u Varešu i Stupnom Dolu od oktobra 1993. do decembra 1993., na osnovu svog de jure i de facto nadzora nad više jedinica Hrvatskog vijeća obrane u njegovoj zoni odgovornosti (koja obuhvata općine Kiseljak, Kakanj i Vareš), uključujući brigadu "Ban Jelačić", Bobovačku brigadu, te jedinice zvane "Maturice" i "Apostoli".[54] Žalilac se na osnovu člana 7(1) Statuta tereti kao učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu, a na osnovu člana 7(3) Statuta za krivična djela koja je počinio u svojstvu načelnika Ministarstva obrane HVO od 3. jula 1992. do novembra 1993., i to po osnovu de jure i de facto ovlasti koje je imao nad oružanim snagama Herceg-Bosne / HVO-a. Optužnica koja je protiv žalioca podignuta obuhvata krivična djela počinjena u Varešu i Stupnom Dolu od oktobra 1993. do decembra 1993. Među onima koji su učestvovali u počinjenju tih djela pominju se Ivica Rajić, jedinice "Maturice" i "Apostoli".[55]

  32. U svjetlu gorenavedenog, Žalbeno vijeće smatra da je Pretresno vijeće pred sobom imalo dovoljno elemenata da razumno zaključi da se obojica optuženih terete za ista krivična djela, i da je u relevantno vrijeme između njih postojao relativno blizak odnos nadređeni-podređeni. Stoga, Žalbeno vijeće se nije uvjerilo da je žalilac pokazao da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je zaključilo da je "vrlo vjerovatno da će doći do sukoba interesa i da će ta vjerovatnoća po svemu sudeći sprečavati g. Olujića da brani žalioca u skladu s njegovim najboljim interesima."[56] Žalbeno vijeće je uvjereno da postoji suštinski sukob interesa, budući da branilac nikada ne može djelovati tako da istovremeno štiti i najbolje interese žalioca i one Ivice Rajića. Gorenavedenim scenarijem omogućilo bi se braniocu da prebaci odgovornost - ako ona postoji - za navodne zločine s jednog optuženog na drugog. Argument u vezi s Tužilaštvom nije valjan, tužiteljica zastupa interese međunarodne zajednice. Ona nije pravni zastupnik optuženog. Stoga, na nju ne može uticati bilo kakav sukob interesa između dvojice optuženih.

  33. Žalbeno vijeće odbacuje tvrdnju da je, zbog činjenice da se Ivica Rajić tereti kao vojni zapovjednik, za razliku od optuženog koji je optužen "samo" kao civilni dužnosnik, isključen svaki rizik sukoba interesa između dvojice optuženih. Kada je riječ o argumentu žalioca da isti sudija predsjedava u oba predmeta te stoga može otkriti i spriječiti svaki eventualni sukob interesa, Žalbeno vijeće smatra da, u predmetu ove vrste, očuvanje interesa pravde nalaže ne samo postojanje mehanizma za otklanjanje sukoba interesa nakon što do njih dođe nego i sprečavanje tih sukoba prije no što do njih dođe. Žalbeno vijeće smatra da je svrha Pobijane odluke upravo to da spriječi izbijanje bilo kakvog sukoba interesa.[57]

  34. Na osnovu člana 14(E) Profesionalnog kodeksa, g. Ivica Rajić je podnio pismenu izjavu kojom je dao saglasnost da g. Olujić preuzme odgovornost za odbranu žalioca, i naveo da ne postoji sukob interesa između odbrane Ivice Rajića i odbrane žalioca.[58]

  35. Žalbeno vijeće podsjeća da saglasnost koju daje potencijalno zainteresovani klijent ili bivši klijent radi otklanjanja sukoba interesa u konsultaciji s braniocem treba općenito smatrati kao datu uz potpunu upućenost u odsustvu bilo kakvog nagovještaja o suprotnom.[59] Međutim, takva saglasnost nije presudna za pitanje postoji li sukob interesa. Stoga, nema potrebe da se raspravlja da li je saglasnost ustvari bila dobrovoljna. Žalbeno vijeće primjećuje da je kratko vremena nakon dostavljanja pismene saglasnosti g. Ivice Rajića, Sekretarijat izričito konstatovao da nije uvjeren da je g. Ivica Rajić bio svjestan svih mogućih implikacija, i mogućih ograničenja koja bi istovremeno zastupanje žalioca od strane g. Olujića moglo postaviti strategiji odbrane g. Ivice Rajića.[60] Žalbeno vijeće slaže se sa Sekretarijatom.

  36. Član 16 (E) Uputstva o dodjeli branioca ne zabranjuje dodjelu istog branioca za više osumnjičenih ili optuženih istovremeno, pod uslovom da se njihovom dodjelom ne nanosi šteta odbrani bilo kojeg optuženog, niti izaziva potencijalni sukob interesa.[61]

  37. S tim u vezi, Žalbeno vijeće se nije uvjerilo da je žalilac pokazao da je Pretresno vijeće pogriješilo zaključivši sljedeće:

    "Bezuvjetna" saglasnost koju je izrazio g. Stojić prilikom svog prvog stupanja pred Sud te pismena saglasnost koju je dao Ivica Rajić ne mogu djelovati na način da to imenovanje učine valjanim, ako je Pretresno vijeće uvjereno da interesi pravde nalažu drugačije.[62]

  38. U svjetlu tvrdnji koje je žalilac iznio pred Pretresnim i Žalbenim vijećem, Žalbeno vijeće smatra da je sljedeći zaključak Pretresnog vijeća bio ispravan:

    Gospodin Olujić tim navodima prešutno priznaje da možda neće biti u mogućnosti da revnosno i efikasno štiti najbolje interese svojih klijenata kako se to očekuje i traži od branioca: sugeriranje kompromisa umjesto dosljednog i neograničenog staranja o interesima svojih klijenata, jeste u suprotnosti s profesionalnim obavezama branioca.[63]

  39. Žalbeno vijeće nije se na osnovu žaliočevog navoda uvjerilo da Tužilaštvo želi žaliocu uskratiti adekvatnu odbranu, i odbacuje argument žalioca da je odbrana u nepovoljnijem položaju u poređenju s tužiocem pošto ista osoba postupa kao tužilac u oba predmeta, ovom i predmetu protiv g. Ivice Rajića.

  40. Žalbeno vijeće dalje zaključuje da bi, čak i ako zamjena branioca neizbježno dovede do zastoja u postupku, ako se sukob interesa u vezi sa zastupanjem žalioca i Ivice Rajića ne riješi u ovoj fazi postupka, moglo doći do ozbiljne štete po sprovođenje pravde.

  41. Iz gorenavedenih razloga, Žalbeno vijeće ovim

  42. ODBIJA Žalbu, i

    POTVRĐUJE Pobijanu odluku.

    Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je engleski tekst mjerodavan.

    /potpis na originalu/
    sudija Fausto Pocar,
    predsjedavajući

    Sudija Florence Ndepele Mwachande Mumba uz ovu odluku prilaže Izdvojeno mišljenje, a sudije Mohamed Shahabuddeen, Wolfgang Schomburg i InÚs Mˇnica Weinberg de Roca prilažu zajedničku izjavu.

    Dana 24. novembra 2004.
    U Haagu,
    Nizozemska

[pečat Međunarodnog suda]


IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MUMBE

  1. Podržavam odluku da se odbije ova interlokutorna žalba. Međutim, ja bih predmetnu žalbu odbila zbog mogućnosti da branilac bude preopterećen i nema dovoljno vremena da se posavjetuje sa svakim klijentom i bude adekvatno pripremljen za sudski postupak sve vrijeme njegovog trajanja.

  2. Na suđenjima pred ovim Međunarodnim sudom, istovremene podneske za jednog branioca po mom mišljenju ne bi trebalo odobriti zbog vjerovatnoće da će se po ovim optužbama voditi kompleksan postupak koji će iziskivati blagovremeno donošenje odluka sa potpunim uputstvima braniocu kako da postupa u izuzetnim okolnostima i izbjegava odgode. Doista, na Međunarodnom sudu se već godinama postupa na taj način, što je već opštepoznata činjenica, koju Žalbeno vijeće može primiti na znanje i bez podnesaka strana u postupku. Sudije se moraju starati o sprovođenju pravde koristeći inherentne ovlasti da vrše nadzor nad postupkom kako bi se obezbijedilo pravično i ekspeditivno suđenje. "Interesi pravde" podrazumijevaju pravdu i za Tužilaštvo, koje, utvrđujući raspored svjedoka u skladu s proceduralnim pravilima, ima pravo da očekuje od odbrane da bude spremna za unakrsno ispitivanje ili, doista, da blagovremeno preduzme sve potrebne radnje.

  3. Koliko god da su sudije dužne da se staraju o integritetu postupka, od najveće je važnosti, po mom mišljenju, da se izboru branilaca za optužene pristupi obazrivo. Pravo optuženog da izabere branioca ugrađeno je u pravo na pravično suđenje, iako ono nije apsolutno. U više predmeta pred ovim Međunarodnim sudom optužbe se preklapaju, ali to ne daje nikakvo pravo Tužilaštvu da odlučuje o strategiji odbrane. Diskusija o mogućim scenarijima za sukob interesa u vezi s pobijanom odlukom oslanja se, po mom mišljenju, na puku spekulaciju. Nije predočen ni najmanji dokaz koji bi dopuštao zadiranje u strategiju odbrane u onoj mjeri u kojoj je to navelo Tužilaštvo. Slično tome, na optuženom je, a ne na Vijeću da formuliše strategiju odbrane. Prihvatajući da svako suđenje nosi potencijal za sukob interesa, intervencija Vijeća trebalo bi da se zasniva na nečem jačem od puke spekulacije o ovom važnom aspektu prava optuženih na pravično suđenje. Po mom mišljenju, dotični optuženi su svoju saglasnost dali na obaviješten način. Nakon što je to učinjeno, obaveza Pretresnog vijeća je da se tokom suđenja pazi na to da granica između protivnika bude jasna. Pored toga, analiza koju je iznijelo Pretresno vijeće u vezi s mogućim odbranama koje optuženima stoje na raspolaganju, predstavlja nerazumijevanje dužnosti branilaca jer je predodžba Tužilaštva o sukobu interesa zasnovana na navodima iz optužnice koje tek treba dokazati, a prihvatiti tu liniju rezonovanja bilo bi, po mom mišljenju, pogrešno.

  4. Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je engleska verzija mjerodavna.

    Dana 24. novembra 2004.
    U Haagu,
    Nizozemska

    /potpis na originalu/
    sudija Florence Ndepele Mwachande Mumba

[pečat Međunarodnog suda]


IZJAVA SUDIJE SHAHABUDDEENA, SUDIJE SCHOBURGA I SUDIJE WEINBERG DE ROCA

  1. Današnja odluka je jednoglasna. Mi, međutim, dajemo sljedeću izjavu u cilju razjašnjenja jednog pitanja. Potpuno se slažemo da Žalbeno vijeće ne bi trebalo da donese odluku protiv pravnog zastupanja od strane branioca samo na osnovu puke spekulacije da postoji sukob interesa. U skladu s tim, da je ova odluka bila zasnovana na pukoj spekulaciji mi je ne bi podržali; ali to nije bio slučaj.

  2. U predmetu ove vrste čini se kako bi bilo korisno postaviti distinkciju između razumnog predviđanja i puke spekulacije, te da razumno predviđanje jeste dovoljan osnov za donošenje odluke. Činjenice ukazuju da bi se na ovom suđenju žalilac-optuženi mogao opredijeliti za postavku koja ne bi bila u skladu s postavkom jednog drugog optuženog koga takođe zastupa isti branilac. Ako žalilac-optuženi tako postupi, postojaće sukob interesa branioca. U tom smislu, relevantni su paragrafi 10, 14, 23, 24 i 27 odluke Žalbenog vijeća.

  3. Činjenica da je žalilac-optuženi, iz bilo kojeg razloga koji smatra dovoljnim, ipak pristao na zajedničko zastupanje ne oslobađa Žalbeno vijeće odgovornosti da osigura da se, u interesu pravde, njegov predmet vodi, od samog početka, bez ikakve inhibicije koja bi rezultirala iz angažovanja istog branioca.

  4. Odredbe o sukobu interesa razlikuju se u raznim pravnim sistemima. U njemačkom sistemu (kako je to objašnjeno u tekstu fusnote 61 odluke Žalbenog vijeća), u svrhu izbjegavanja sukoba interesa, braniocu je strogo zabranjeno da zastupa više optuženih po istoj optužbi. Drugi sistemi omogućavaju takvo zastupanje pod uslovom da nema sukoba interesa ili da razumno ne postoji takav rizik. Na osnovu pravila 7 nizozemskog Profesionalnog kodeksa advokata (Gedragsregels 1992) "Advokat se ne može starati o interesima dvije ili više strana ako su ti interesi sukobljeni, ili ako može doći do razvoja takvog sukoba." Princip koji je sadržan u ovoj odredbi čini se razumnom osnovom za utvrđivanje onoga što nalažu interese pravde; on omogućava razumno predviđanje.

  5. Nismo spremni prihvatiti stav da bi branilac mogao biti preopterećen da ne bi imao dovoljno vremena da se posavjetuje sa svakim klijentom i da bude adekvatno pripremljen u svim fazama sudskog postupka. To jesu važni razlozi, ali ne smatramo da je Žalbeno vijeće iskoristilo ovu priliku da ih valjano raspravi.

  6. Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je engleski tekst mjerodavan.

/potpis na originalu/ /potpis na originalu/ /potpis na originalu/
Mohamed Shahabuddeen Wolfgang Schomburg sudija Weinberg de Roca

Dana 24. novembra 2004.
U Haagu,
Nizozemska

[pečat Međunarodnog suda]


[1] dalje u tekstu: Žalbeni podnesak".

[2] dalje u tekstu: g. Olujić

[3] Pobijana odluka, par. 30.

[4] Tužilac protiv Jadranka Prlića i drugih, predmet br. IT-04-74-PT; "Zahtjev optuženog Brune Stojića za potvrdu prava na ulaganje žalbe na odluku Pretresnog vijeća od 30. jula 2004. u vezi sa zahtjevom da se za glavnog branioca imenuje Željko Olujić" (dalje u tekstu: Zahtjev za potvrdu).

[5] Tužilac protiv Jadranka Prlića i drugih, predmet br. IT-04-74-PT, "Potvrda za ulaganje žalbe na odluku kojom je zbog sukoba interesa povučen branilac optuženog Stojića" (dalje u tekstu: Potvrda).

[6] Na osnovu pravila 73(C) Pravilnika, nakon izdavanja potvrde strana u postupku može se žaliti Žalbenom vijeću u roku od sedam dana od zavođenja odluke o potvrdi. Međutim, Pretresno vijeće je u komunikaciji od 7. septembra 2004. potvrdilo da je žalilac kopiju Potvrde primio tek 6. septembra 2004. Elektronska komunikacija između g. Olujića i Pretresnog vijeća od 7. septembra 2004.

[7] Tužilac protiv Jadranka Prlića i drugih, predmet br. IT-04-74-PT, "Odgovor tužioca povodom žalbe na odluku Pretresnog vijeća od 30. jula 2004. u vezi sa zahtjevom da se kao glavni branilac imenuje Željko Olujić" (dalje u tekstu: Odgovor tužioca).

[8] Dopis šefa Službe za pravnu pomoć i pitanja pritvora od 28. aprila 2004., koji se u Pobijanoj odluci pominje kao "Korespondencija Sekretarijata".

[9] Dopis šefa Službe za pravnu pomoć i pitanja pritvora od 28. aprila 2004. Vidi Pobijanu odluku, fusnota 6.

[10] Žalbeni podnesak, par. 10, str. 1

[11] Ibid, par. 11, str. 1.

[12] Odgovor Tužilaštva, par. 3.

[13] Ibid, par. 4.

[14] Žalbeni podnesak, par. 13, str. 2.

[15] Profesionalni kodeks branilaca koji postupaju pred Međunarodnim sudom, IT/125/Rev.1, jul 2002.

[16] Žalbeni podnesak, par. 13, str. 2.

[17] Žalbeni podnesak, par. 13, str. 3.

[18] Odgovor Tužilaštva, par. 6 i 7.

[19] Žalbeni podnesak, par. 14, str. 3.

[20] Odgovor Tužilaštva, par. 9.

[21] Pobijana odluka, par. 20.

[22] Žalbeni podnesak, par. 20, str. 5.

[23] Ibid, par. 29 (b), str. 7.

[24] Odgovor Tužilaštva, par. 16 i 17.

[25] Žalbeni podnesak, par. 24.

[26] Žalbeni podnesak, par. 29, str. 7.

[27] Odgovor Tužilaštva, par. 19.

[28] Žalbeni podnesak, par. 24.

[29] Odgovor Tužilaštva, par. 20.

[30] Pobijana odluka, par. 22.

[31] Žalbeni podnesak, par. 22, str. 5.

[32] Ibid, par. 29(c), str. 8.

[33] Ibid.

[34] Pobijana odluka, par. 25.

[35] Žalbeni podnesak, par. 29 (e), str. 9.

[36] Žalbeni podnesak, par. 29 (e), str. 9.

[37] Odgovor Tužilaštva, par. 10.

[38] Žalbeni podnesak, par. 29 (c), str. 8.

[39] Ibid.

[40] Odgovor Tužilaštva, par. 22, 23.

[41] Žalbeni podnesak, par. 30, str. 9.

[42] Odgovor Tužilaštva, par. 24.

[43] Žalbeni podnesak, par. 14, str. 4.

[44] Odgovor Tužilaštva, par. 14.

[45] Tužilac protiv Jeana Kambande, predmet br. ICTR-97-23-A, Drugostepena presuda, 19. oktobar 2000., par. 33; Tužilac protiv Jeana Paula Akayesua, predmet br. ICTR-96-4-A, Drugostepena presuda, 1. juni 2001., par. 61, 62; Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i drugih, predmet br. IT-02-60-AR73.4, "Javno i redigovano obrazloženje odluke po žalbi Vidoja Blagojevića da se zamijeni njegov tim odbrane", 7. novembar 2003., par. 22; Tužilac protiv Željka Mejakića i drugih, predmet br. IT-02-65-AR73.1, "Odluka po žalbi Tužilaštva u vezi s rješavanjem sukoba interesa advokata Jovana Simića", 6. oktobar 2004., par. 8.

[46] Pobijana odluka, par. 13; vidi Tužilac protiv Željka Mejakića i drugih, predmet br. IT-02-65-AR73.1, "Odluka po žalbi Tužilaštva u vezi s rješavanjem sukoba interesa advokata Jovana Simića", 6. oktobar 2004., par. 8.

[47] Žalbeni podnesak, par. 29(e), str. 9.

[48] Tužilac protiv Envera Hadžihasanovića i drugih, predmet br. IT-01-47-PT, "Odluka po zahtjevu optužbe za ponovno razmatranje odluke sekretara da se kao kobranilac optuženom Kuburi dodijeli g. Rodney Dixon", 26. mart 2002., par. 21.

[49] Vidi Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i drugih, predmet br. IT-02-60-T, "Odluka po prijedlogu nezavisnog pravnog zastupnika Vidoja Blagojevića da se od sekretara zatraži da imenuje novog glavnog branioca i subranioca", 3. jul 2003., par. 27.

[50] Tužilac protiv Envera Hadžihasanovića i drugih, predmet br. IT-01-47-PT, "Odluka po zahtjevu optužbe za ponovno razmatranje odluke sekretara da se kao kobranilac optuženom Kuburi dodijeli g. Rodney Dixon", 26. mart 2002., par. 21.

[51] Vidi Tužilac protiv Blagoja Simića i drugih, predmet br. IT-95-9-PT, "Odluka po podnesku Tužilaštva o rješenju sukoba interesa u vezi s advokatom Borislavom Pisarevićem", 25. mart 1999., str. 6.

[52] Ibid.

[53] Profesionalni kodeks branilaca koji postupaju pred Međunarodnim sudom, IT/125 Rev. 1, sa izmjenama i dopunama od 12. jula 2002. (dalje u tekstu: Profesionalni kodeks).

[54] Vidi Pobijanu odluku, par. 18; Izmijenjena optužnica protiv Ivice Rajića, predmet br. IT-95-12-PT, 14. januar 2004., par. 2.

[55] Vidi Pobijanu odluku, par. 19; Optužnica protiv žalioca, predmet br. IT-04-74-PT, 4. mart 2004., par. 4, 5, 18, 207-216.

[56] Pobijana odluka, par. 30.

[57] Pobijana odluka, par. 29.

[58] Izjava od 7. aprila 2004.

[59] Tužilac protiv Milana Martića, predmet br. IT-95-11-PT, 2. august 2002., "Odluka po žalbi na Odluku Sekretarijata", str. 7.

[60] Dopis šefa Službe za pravnu pomoć i pitanja pritvora od 28. aprila 2004., koji se u Pobijanoj odluci navodi kao "Korespondencija Sekretarijata".

[61] Uputstvo o dodjeli branioca po službenoj dužnosti, IT/73, Rev. 10, 28. juli 2004. U nekim zemljama braniocima je zabranjeno da zastupaju više od jednog optuženog u istom predmetu. Njemački Zakon o krivičnom postupku, naprimjer, u odjeljku 146 predviđa: Branilac ne može istovremeno zastupati više osoba optuženih za isto krivično djelo. On ne smije ni u jedinstvenom postupku zastupati više osoba optuženih za različita krivična djela. (Neslužbeni prijevod na engleski).

[62] Pobijana odluka, par. 32.

[63] Ibid, par. 29.