MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU


Predmet br: IT-95-8-PT


TUŽILAC
protiv
Damira DOŠENA

 

IZMIJENJENA OPTUŽNICA

Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u skladu sa svojim ovlaštenjima prema članu 18 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu: Statut Međunarodnog suda), optužuje:

Damira DOŠENA zvanog Kajin,

za zločine protiv čovječnosti i kršenja ratnih zakona i običaja

kako slijedi:


OPŠTI PODACI:

1. Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, opština je brojila ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) izjasnilo kao Muslimani; 47.581 (42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao Jugoslaveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih nacionalnosti. Opština se prostire duž jedne od glavnih saobraćajnica u bivšoj Jugoslaviji, u pravcu istok-zapad. Srpske vođe su je smatrale strateškom lokacijom zato što je taj koridor povezivao oblasti u hrvatskoj Krajini na zapadu, koje su bile pod srpskom kontrolom, sa Republikom Srbijom na istoku.

2. Nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost od Jugoslavije 1991. godine i nakon izbijanja rata, izgledalo je sve vjerovatnije da će i Bosna i Hercegovina proglasiti nezavisnost. Srpske vođe u Bosni, međutim, željele su da Bosna i Hercegovina ostane u sastavu Jugoslavije. Kako je vrijeme prolazilo i kad je postalo jasno da neće moći zadržati Bosnu i Hercegovinu unutar Jugoslovenske federacije, srpske vlasti u Bosni, predvođene Srpskom demokratskom strankom (SDS), počele su faktički da stvaraju zasebnu srpsku teritoriju u Bosni i Hercegovini.

3. Prema shvatanjima vođa SDS-a, najveći problem u stvaranju i kontroli srpske teritorije predstavljao je značajan broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su također živjeli u oblastima na koje su oni polagali pravo. Prema tome, značajan aspekt plana za stvaranje nove srpske teritorije predstavljalo je trajno uklanjanje ili "etničko čišćenje" gotovo čitavog bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva.

4. U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine srpske snage su fizički preuzele kontrolu nad gradom Prijedorom. Preuzimanje kontrole je pokrenulo slijed događaja koji će do kraja godine dovesti do smrti ili prinudnog odlaska većine bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva opštine.

5. Odmah po preuzimanju vlasti u gradu Prijedoru, prema bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima i nekim drugim nesrpskim stanovnicima uvedena su oštra ograničenja u svim aspektima života, uključujući slobodu kretanja i pravo na rad. Ta ograničenja dovela su do potiskivanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u sela i one dijelove opštine u kojima su živjeli. Počev od kraja maja na te oblasti su izvršeni žestoki napadi širokih razmjera od strane pripadnika srpskih vojnih, paravojnih i policijskih snaga. Srpske snage su zarobile bosanske Muslimane i bosanske Hrvate koji su preživjeli prve artiljerijske i pješadijske napade i prebacile ih u logore i zatočeničke objekte koji su bili osnovani i radili po direktivi srpskih vlasti u Bosni.

6. Između 24. maja 1992. i 30. augusta 1992, vlasti bosanskih Srba u opštini Prijedor protivpravno su odvojile, privele i zatočile u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju preko 7.000 bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i ostalih ne-Srba iz prijedorskog kraja. U logoru Omarska bili su zatvoreni, između ostalih, vojno sposobni muškarci i politički, privredni, društveni i intelektualni prvaci bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. U logoru je bilo zatvoreno oko 37 žena. U logoru Trnopolje većinu zatvorenika činile su žene - bosanske Muslimanke i bosanske Hrvatice, djeca i stariji, mada su tamo bili zatvoreni i vojno sposobni muškarci, bilo sa porodicama ili sami. U logoru Keraterm većinu zatvorenika činili su vojno sposobni muškarci.

7. Logor Omarska je bio smješten u bivšem rudarskom kompleksu u selu Omarska, udaljenom otprilike 20-25 kilometara od grada Prijedora. Uslovi života u Omarskoj bili su surovi i nehumani. Logorom je upravljano na način koji je doveo do fizičkog onesposobljavanja ili smrti nesrpskih zatvorenika. Opšti uslovi za život bili su bijedni. Zatvorenici su bili toliko prenatrpani u različitim prostorijama u oba logora da često nisu mogli ni sjesti ni leći. Nužnika i prostorija za ličnu higijenu nije bilo dovoljno ili ih uopšte nije bilo. Ono malo vode što su zatvorenici dobijali u logoru obično je bilo zagađeno. Nisu imali odjeću za presvlačenje, nisu imali posteljinu i praktično nisu imali nikakvu medicinsku njegu. Zatvorenici su jednom dnevno dobijali obrok nedovoljan za preživljavanje i bilo im je dozvoljeno otprilike tri minute da uđu u kantinu, jedu i izađu van. Odlazak u kantinu često je bio praćen batinama i drugim zlostavljanjem.

8. U logoru Omarska vršena su svakodnevna ispitivanja zatvorenika. Ispitivanja su redovno praćena batinama i mučenjem. Surove batine, mučenje, ubijanje, seksualno zlostavljanje i drugi oblici tjelesnog i duševnog maltretiranja bili su uobičajena pojava u logoru Omarska. Stražari u logoru i druga lica koja su dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i predmeta kojima su tukli i na druge načine tjelesno zlostavljali zatvorenike. Posebno, politički i društveni rukovodioci, intelektualci i imućniji građani iz redova bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata i ne-Srbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim Srbima bili su naročito podvrgavani zlonamjernim batinama, mučenjima i/ili ubijani. Najmanje nekoliko stotina zatvorenika utvrđenog ili neutvrđenog identiteta nije preživjelo.

9. Logor Trnopolje bio je smješten u selu Trnopolje udaljenom oko deset kilometara od grada Prijedora. Uslovi u logoru Trnopolje bili su takođe bijedni i surovi. Opšti životni i higijenski uslovi bili su krajnje neodgovarajući. Minimalni obroci dijeljeni su neredovno. U raznim prilikama zatvorenicima je bilo dozvoljeno da napuštaju logor kako bi po okolini tražili hranu. Osoblje logora i druga lica kojima je dozvoljavan pristup u logor u cilju nanošenja teških tjelesnih i duševnih povreda zatvorenicima, ubijali su, tukli i na druge načine tjelesno i psihički maltretirali zatvorene muškarce i žene.

10. Pored toga, mnoge žene zatvorene u logoru Trnopolje bile su silovane, seksualno zlostavljane ili na drugi način mučene od strane osoblja logora koje su sačinjavali i policajci i vojna lica, kao i od drugih lica, uključujući pripadnike vojnih jedinica sa tog područja koji su dolazili u logor sa tom izričitom namjerom. U mnogim slučajevima, žene i djevojke odvođene su iz logora i silovane, mučene ili seksualno zlostavljane na drugim mjestima. Neki od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su bili zatvoreni u Trnopolju pobjegli su u logor jer su vjerovali da, ako ostanu u svojim kućama i selima, imaju još manje izgleda da prežive. Logor Trnopolje služio je kao sabirno mjesto za većinu konvoja koji su korišteni za prisilno premještanje ili deportovanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba iz opštine Prijedor.

11. Logor Keraterm bio je smješten u krugu fabrike keramičkih proizvoda na "novoj" cesti Prijedor-Banja Luka, nedaleko od centra Prijedora. Zatvorenici su držani u četiri skladišne prostorije koje su gledale na cestu. Logorom Keraterm, kao i Omarskom, upravljalo se na takav način koji je doveo do fizičkog onesposobljenja ili smrti ne-srpskih zatvorenika. Opšti uslovi za život bili su bijedni. Zatvorenici su bili toliko prenatrpani u različitim prostorijama logora da često nisu mogli ni sjesti ni leći. Nužnika i prostorija za ličnu higijenu nije bilo dovoljno ili ih uopšte nije bilo. Nije bilo dovoljno vode. Nisu imali odjeću za presvlačenje, nisu imali posteljinu i praktično nisu imali nikakvu medicinsku njegu. Zatvorenici su jednom dnevno dobijali obrok nedovoljan za preživljavanje.

12. U logoru Keraterm vršena su svakodnevna ispitivanja zatvorenika. Ispitivanja su redovno praćena batinama i mučenjem. Surove batine, mučenje, ubijanje, seksualno zlostavljanje i drugi oblici tjelesnog i duševnog maltretiranja bili su uobičajena pojava u logoru Keraterm. Stražari u logoru i druga lica koja su dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i predmeta kojima su tukli i na druge načine tjelesno zlostavljali zatvorenike. Posebno, politički i društveni rukovodioci, intelektualci i imućniji građani iz redova bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata i ne-Srbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim Srbima bili su naročito podvrgavani zlonamjernim batinama, mučenjima i/ili ubijani. Najmanje nekoliko stotina zatvorenika utvrđenog ili neutvrđenog identiteta nije preživjelo.


OPŠTE POSTAVKE OPTUŽNICE:

13. Izuzev ako nije drugačije navedeno, sva djela i propusti navedeni u ovoj optužnici dogodili su se između 24. maja 1992. godine i 30. augusta 1992. godine.

14. Tamo gdje se tereti za mučenje, djela su počinjena od strane ili na podsticaj ili uz saglasnost i pristanak nekog zvaničnog lica ili lica koje je nastupalo u zvaničnom svojstvu, i to radi postizanja jednog ili više od sljedećih ciljeva: radi dobijanja podataka ili priznanja od žrtve ili nekog trećeg lica; radi kažnjavanja žrtve za neko djelo koje je počinila, ili se sumnja da ga je počinila, žrtva ili treće lice; radi zastrašivanja ili prinude žrtve; i/ili iz bilo kog razloga zasnovanog na diskriminaciji bilo koje vrste.

15. U svakom paragrafu u kojem se tereti za zločine protiv čovječnosti, navedena djela ili propusti bila su dio rasprostranjene ili sistematske kampanje uperene protiv civilnog stanovništva, posebno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u opštini Prijedor.

16. Optuženi snosi ličnu odgovornost za zločine kojima ga optužnica tereti, u skladu sa članom 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Kako se definiše u članu 7(1), pojedinačna krivična odgovornost obuhvata planiranje, podsticanje, naređivanje, počinjavanje ili pomaganje i učestvovanje u planiranju, pripremi ili izvršavanju bilo kojeg od djela ili propusta navedenih u nastavku. Smisao izraza "učešće", kako je upotrijebljen u navedenim tačkama, obuhvata bilo koji i svaki vid pojedinačne krivične odgovornosti naveden u članu 7(1).

17. Pored toga, Damir DOŠEN takođe ili alternativno snosi krivičnu odgovornost za djela svojih potčinjenih s obzirom na krivična djela za koja ga tereti optužnica po osnovu njegovog nadređenog položaja u logoru, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Kako se definiše u članu 7(3), lice u nadređenom položaju odgovorno je za krivična djela svojih potčinjenih ukoliko je nadređeni znao ili mogao da zna da će njegovi potčinjeni počiniti takva djela ili da su ih već počinili a nadređeni nije preduzeo potrebne i razumne mjere kako bi takva djela spriječio ili kaznio potčinjene.

18. Paragrafi 1 do 18 su ponovo navedeni i sadržani u svakoj od tačaka optužnice iznesenih u nastavku:


OPTUŽENI:

19. Damir DOŠEN zvani Kajin, rođen 7. aprila 1967. u Čirkin Polju, opština Prijedor. Bio je komandir smjene u logoru Keraterm i nadzirao jednu od smjena stražara koje su radile u logoru. Kao komandir smjene i u vrijeme kada se nalazio u logoru, bio je nadređen cjelokupnom osoblju logora, (sa izuzetkom komandanta i zamjenika komandanta), i u odnosu na većinu posjetilaca.


OPTUŽBE

TAČKE 1 do 3
(PROGONI, NEČOVJEČNI POSTUPCI,
i
POVREDE LIČNOG DOSTOJANSTVA)

20. Od 24. maja 1992. do 30. augusta 1992, Damir DOŠEN je učestvovao u progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u prijedorskom kraju, posebno u logoru Keraterm, na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi.

21. Progoni su uključivali i sljedeća sredstva:

(a) ubijanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u opštini Prijedor, uključujući i zatvorenike u logoru Keraterm;

(b) mučenje i premlaćivanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u opštini Prijedor, uključujući i zatvorenike u logoru Keraterm;

(c) seksualno zlostavljanje i silovanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u opštini Prijedor, uključujući i zatvorenike u logoru Keraterm;

(d) maltretiranje, ponižavanje i psihičko zlostavljanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u opštini Prijedor, uključujući i zatvorenike u logoru Keraterm; i,

(e) držanje u zatočeništvu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u nehumanim uslovima u logoru Keraterm.

22. Damir DOŠEN je podsticao, počinio ili na drugi način pomagao progon bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba iz prijedorskog kraja na političkim, rasnim ili vjerskim osnovama, kao i druga krivična djela kojima ga tereti ova optužnica, direktnim učestvovanjem u raznim krivičnim djelima i svojim podstrekavanjem, odobravanjem, podsticanjem, pristajanjem i pomaganjem uvođenja i održavanja takvih uslova u logoru Keraterm i vršenja krivičnih djela protiv zatvorenika u logoru Keraterm, kako je navedeno u paragrafu 20, uključujući i ona djela navedena u paragrafu 25 u nastavku.

23. Kao komandir smjene u logoru Keraterm, Damir DOŠEN je imao ovlaštenja da mijenja uslove zatočenja koji su vladali u logoru Keraterm dok se nalazio na dužnosti. Imao je ovlaštenja da kontroliše ponašanje stražara raspoređenih u njegovoj smjeni, kao i da spriječi ili kontroliše ponašanje posjetilaca logora. Imao je ovlaštenja da zatvorenicima odobri veće slobode i prava unutar logora, uključujući pristup pitkoj vodi, razumne životne uslove i higijenske standarde, te kontakt sa porodicom ili prijateljima od kojih bi mogli da dobiju odjeću, sredstva za higijenu, hranu i lijekove. Osim toga, kao policajac u aktivnoj službi, Damir DOŠEN je nezavisno od ovoga bio dužan da sprovodi zakone koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine i da štiti živote i imovinu civila.

24. Pored toga, od 24. maja 1992. do 30. augusta 1992, Damir DOŠEN je znao ili je imao razloga da zna da se njemu podređena lica u logoru Keraterm pripremaju da učestvuju u progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u prijedorskoj opštini na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, uključujući i djela opisana u paragrafu 25 u nastavku, ili da su to već učinili, a on nije preduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni počinioce.

Ovim djelima ili propustima, optuženi Damir DOŠEN počinio je:

Tačka 1: progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, što predstavlja ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(h) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 2: nečovječna djela, što predstavlja ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(i) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 3: povrede ličnog dostojanstva, što predstavlja KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, priznato kao takvo članom 3(1)(c) Ženevskih konvencija iz 1949. godine i kažnjivo prema članovima 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

Pored toga, optuženi Damir DOŠEN snosi krivičnu odgovornost za zločine navedene u tačkama 1 do 3 kako proističe iz člana 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

 

TAČKE 4 do 7
(MUČENJE; SUROVO POSTUPANJE
i NEČOVJEČNI POSTUPCI)

25. Otprilike 25. juna 1992, jedna grupa zatvorenika je prozvana iz logorske prostorije broj 2. Damir DOŠEN i druga lica surovo su pretukli grupu zatvorenika iz prostorije broj 2.

Učestvovanjem u gore navedenim djelima, Damir DOŠEN je počinio:

Tačka 4: mučenje, što predstavlja ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(f) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 5: mučenje, što predstavlja KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, priznato kao takvo članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 6: nečovječne postupke, što predstavlja ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 7: surovo postupanje, što predstavlja KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, priznato kao takvo članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

Pored toga, optuženi Damir DOŠEN snosi krivičnu odgovornost za zločine navedene u tačkama 4 do 7 prema članu 7(3) Statuta Međunarodnog suda.


Graham T. Blewitt
Zamjenik tužioca
za tužioca

Dana 24. augusta 1999.
U Hagu, Holandija