MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-02-54-T

PRED ŽALBENIM VEĆEM

U sastavu:

sudija Fausto Pocar, predsedavajući
sudija Claude Jorda
sudija Mohamed Shahabuddeen
sudija David Hunt
sudija Memet Guney

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum: 30. maj 2003.

TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA


OPSERVACIJE AMICI CURIAE O INTERLOKUTORNOJ ŽALBI OPTUŽBE NA "ODLUKU PO PREDLOGU OPTUŽBE ZA FORMALNO PRIMANJE NA ZNANJE ČINJENICA O KOJIMA JE VEĆ PRESUĐENO" KOJU JE PRETRESNO VEĆE DONELO 10. APRILA 2003, ULOŽENOJ 21. MAJA 2003.


Tužilaštvo: Optuženi:
gđa Carla Del Ponte g. Slobodan Milošević
g. Geoffrey Nice QC  
g. Hildegard Uertz-Retzlaff  
g. Dermot Groome  
   
  Amici curiae:
  g. Steven Kay QC
  g. Branislav Tapušković
  g. Timothy McCormack

Uvod

  1. Amici curiae podnose ove Opservacije o "Interlokutornoj žalbi optužbe na Odluku po predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno koju je Pretresno veće donelo 10. aprila 2003." (u daljem tekstu: Žalbeni podnesak optužbe) u skladu sa pododeljkom (d) "Naloga kojim se poziva određivanje amicus curiae", izdatim
    30. avgusta 2001. da bi se optuženom "obezbedilo pravično suđenje".

  2. Optuženi se tokom suđenja usmeno usprotivio tome da se tužilac služi činjenicama o kojima je presuđeno na drugim suđenjima pred Međunarodnim sudom.

    Činjenice u žalbenom postupku

  3. Istorijat postupka relevantan za ovu žalbu iznosi se u žalbenom podnesku optužbe u paragrafima 7-17.

  4. Tužilaštvo tvrdi da skup činjenica u žalbenom postupku pred Žalbenim većem uključuje 482 činjenice koje se pominju u Dodatku A "Predloga optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno" podnetom 12. decembra 2002. (u daljem tekstu: Decembarski predlog) i one činjenice koje su formalno primljene na znanje u nedavnoj odluci u predmetu Tužilac protiv Krajišnika,[1] a navode se i istaknute su u podnesku optužbe pod naslovom "Dodatne informacije u vezi s Predlogom optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno", koji je podnet 3. aprila 2003. (u daljem tekstu: Aprilske informacije). To ukupno iznosi "približno 620 činjenica".[2]

  5. Protivno tvrdnji optužbe koja se iznosi u paragrafu 4 gore, amici curiae tvrde da se pravni obim činjenica u žalbenom postupku svodi na 482 činjenice navedene u Dodatku A Decembarskog predloga optužbe, iz sledećih razloga:

    1. U Decembarskom predlogu optužbe od Pretresnog veća se traži da formalno primi na znanje činjenice o kojima je presuđeno i koje su navedene u Dodatku A tog podneska, a uzete su iz četiri predmeta u kojima je doneta pravosnažna drugostepena presuda na MKSJ-u.[3]

    2. Dana 2. aprila 2003. optužba je podnela svoje Aprilske informacije[4] "kako bi olakšale eventualnu raspravu o činjenicama o kojima je presuđeno u ovom predmetu i kako bi ovom Veću ukazala na velik broj činjenica koje su prihvaćene u predmetu Krajišnik". U jednoj fusnoti u ovom podnesku Tužilaštvo predlaže "da ovo Pretresno veće uzme u razmatranje za formalno primanje na znanje svih činjenica koje je prihvatilo Pretresno veće I, koje su navedene u priloženom dokumentu."[5]
      Tužilaštvo, međutim, ni u jednoj fazi postupka nije predalo podnesak na osnovu pravila 73 Pravilnika o postupku i dokazima u kojem traži donošenje odluke o 620 istaknutih činjenica u dodatku Aprilskih informacija.

    3. Dana 10. aprila 2003. Pretresno veće je, "rešavajući po 'Predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno' od 12. decembra 2002," donelo odluku o tom predlogu prihvatajući prvih 130 paragrafa iz "Dodatka A Predlogu". Sa ročišta od 2. aprila 2003.[6] vidi se da je Pretresno veće pre donošenja te odluke znalo za Aprilske informacije koje je optužba podnela i da je uzelo u obzir stav Pretresnog veća u predmetu Krajišnik.[7] Međutim, Aprilske informacije se uopšte ne pominju u odluci Pretresnog veća koja se bavi isključivo Decembarskim predlogom i Dodatkom A tog predloga.

    4. Optužba je 22. aprila 2003. zatražila potvrdu za ulaganje žalbe na odluku Pretresnog veća od 10. aprila 2003. u ovoj stvari.[8] U Uvodu tog Zahteva Tužilaštvo govori samo o 482 činjenice navedene u Dodatku A Decembarskog predloga. U delu podneska pod naslovom Proceduralni kontekst Aprilske informacije se nazivaju "dodatnim informacijama" i ne pominje se da je reč o podnesku. Aprilske informacije se prvi put nazivaju podneskom u paragrafu 12 Zahteva optužbe za potvrdu koji nosi naslov "Razlozi zbog kojih treba dati potvrdu". Traženo pravno sredstvo je potvrda za ulaganje interlokutorne žalbe na Odluku Pretresnog veća od 10. aprila 2003.

    5. Pretresno veće je 6. maja 2003. odobrilo zahtev za potvrdu za ulaganje žalbe na odluku Pretresnog veća od 10. aprila 2003.[9]

  6. Iz gorenavedenih razloga, tvrdi se da pravni obim činjenica u žalbenom postupku uključuje činjenice koje se navode u Dodatku A Decembarskog predloga optužbe, po kojem je Pretresno veće rešavalo u svrhu donošenja Odluke od 10. aprila 2003. Pretresno veće je dalo potvrdu za ulaganje žalbe na tu Odluku. Tužilaštvo je podnelo Aprilske informacije samo da bi ukazalo Pretresnom veću na odluku u predmetu Krajišnik i tako uticalo na odluku Pretresnog veća o tom pitanju.

    Žalbeni postupak

  7. Kada se tvrdi da je počinjena pravna greška u korišćenju diskrecionog prava, iz sudske prakse MKSJ-a jasno je da:
  8. "pitanje koje se pokreće žalbom nije da li je odluka bila ispravna, u smislu da li se Žalbeno veće slaže s tom odlukom, nego da li je Pretresno veće prilikom donošenja takve odluke pravilno iskoristilo svoje diskreciono pravo. Ukoliko je Pretresno veće na pravilan način iskoristilo svoje diskreciono pravo, njegova odluka neće biti promenjena u žalbenom postupku čak ni ukoliko bi Žalbeno veće možda na drugačiji način koristilo diskreciono pravo. Ovo je od suštinske važnosti za svaku odluku zasnovanu na korišćenju diskrecionog prava. Samo onda kada se jasno pokaže da se radi o pogrešnom načinu korišćenja diskrecionog prava, Žalbeno veće može da iskoristi diskreciono pravo umesto pretresnog veća."[10]

    Pored toga,

    "na strani u postupku koja osporava način korišćenja diskrecionog prava je da ukaže Žalbenom veću na 'prepoznatljive' greške koje je napravilo Pretresno veće. Mora se pokazati da se Pretresno veće rukovodilo pogrešnim pretpostavkama bilo u pogledu principa koje treba primeniti, bilo u odnosu na pravne odredbe koje su relevantne za korišćenje diskrecionog prava, ili pak treba pokazati da je ono dalo težinu relevantnim spoljnim ili irelevantnim obzirima ili da nije dalo težinu ili dovoljnu težinu relevantnim obzirima, ili pak da je pogrešno procenilo činjenice na osnovu kojih je iskoristilo svoje diskreciono pravo".[11]

  9. Pitanje na koje Žalbeno veće u ovom predmetu mora odgovoriti glasi: da li je Pretresno veće pravilno iskoristilo svoje diskreciono pravo prilikom donošenja "Odluke po 'Predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno'"?

    Osnov za žalbu

  10. Tužilaštvo tvrdi da se Pretresno veće rukovodilo pogrešnim pretpostavkama u pogledu obima uslova "razumne neosporivosti" iz testa za formalno primanje na znanje, ograničavajući u suštini taj element na vrstu činjenica koje spadaju u delokrug pravila 94 (A).[12]

  11. Kao logična posledica tog argumenta, tvrdi se da se činjenice koje su formalno primljene na znanje na osnovu pravila 94(B), mogu pobiti ili izmeniti u kasnijoj fazi postupka.[13]

    Pravo

    (a) Pravilnik o postupku i dokazima – pravilo 94 – formalno primanje na znanje

  12. Pravilo 94 predviđa:

    1. Pretresno veće neće tražiti dokazivanje opštepoznatih činjenica nego će ih formalno primiti na znanje.

    2. Na zahtev jedne od strana ili proprio motu pretresno veće može, nakon što je saslušalo strane, odlučiti da formalno primi na znanje činjenice o kojima je presuđeno ili pismeni dokazni materijal iz drugih postupaka pred Međunarodnim sudom koji se odnose na pitanja od važnosti za tekuće suđenje.

  13. Dok pravilo 94 (A) sadrži obavezni element, (B) je pitanje slobodne procene i može dovesti do formalnog primanja na znanje nakon što se sasluša argumentacija obe strane u postupku. Od Suda se, stoga, traži da u svrhu donošenja odluke razmotri pitanja o kojima postoji spor između strana. Može se reći da su opštepoznate činjenice o kojima govori pravilo 94 (A) one činjenice koje su u opštoj primeni u celom svetu (tj, činjenice koje se mogu lako proveriti konsultovanjem pouzdanog i merodavnog izvora). Pravilo 94 (B) se odnosi konkretno na MKSJ i činjenice o kojima je presuđeno na suđenjima u MKSJ-u za koje se, u okviru posebne sudske prakse Međunarodnog suda, može reći da nisu podložne razumnom osporavanju. Prema pravilu 94 (B), takve činjenice mogu biti opštepoznate činjenice ili činjenice druge vrste, u zavisnosti od pitanja koja su na suđenju sporna. Stoga se priznaje da se pravilo 94 (B) ne odnosi samo na neoborive opštepoznate činjenice. Najvažnija suštinska razlika između pravila 94 (A) i (B) je izvor činjenica. Međutim, zajednički imenilac pravila 94 (A) i (B) je zahtev da činjenica ne sme biti predmet razumnog spora. Vredi pomenuti da je stalni Međunarodni krivični sud usvojio koncept formalnog primanja na znanje samo u vidu pravila 94 (A).[14] Taj sud ima širu nadležnost od MKSJ-a, a predviđa se da će se baviti zločinima sličnih razmera i predmetima sličnog činjeničnog konteksta.

  14. Naslov pravila "Formalno primanje na znanje" ukazuje na pravni koncept koji je poznat u svim sudskim praksama i koji, kako tvrde amici curiae, treba primeniti "u duhu Statuta i opštih pravnih načela".[15] Formalno primanje na znanje je postupak kojim Sud prihvata postojanje neke činjenice, ne zahtevajući ni od jedne strane u postupku da je dokazuje na uobičajen način zato što je ta činjenica opšte poznata ili neosporna ili zato što je dobijena iz izvora čija je tačnost neosporna. Svrha tog sredstva je olakšavanje efikasnog vođenja postupka i ono podrazumeva primenu zdravog razuma koja je prihvatljiva i može se smatrati potpuno pravilnom.[16] Tim postupkom sud prihvata utvrđeno znanje. Takve činjenice nisu predmet spora, niti realno mogu biti predmet spora. Svojstveno im je to da su pouzdane i da nema potrebe da se oko njih vodi spor. Sud bi trebao da bude u stanju da spreči raspravu o tom pitanju, verujući izvoru informacije ili očevidnosti činjenica. Dopuštanjem da se te činjenice opovrgavaju Sud bi postupio protivno tom načelu. Za optuženu osobu to bi značilo da snosi teret opovrgavanja i na nju bi se prebacio teret dokazivanja.

    (b) Test za formalno primanje na znanje

  15. Test[17] na osnovu kojeg se utvrđuje da li se neka činjenica može formalno primiti na znanje sastoji se od sledećih elemenata:

    1. Činjenica mora biti jasna, konkretna i takva da se može identifikovati.[18]

    2. Činjenica mora biti pobijana na suđenju i ne sme se zasnivati na sporazumima između strana poput sporazuma o priznanju krivice, kao ni priznanju činjenice od strane optuženog.[19]

    3. Činjenica ne sme biti predmet žalbe ili o njoj mora biti konačno presuđeno u žalbenom postupku. Činjenica ne mora biti uzeta iz presude po kojoj je zaključen žalbenom postupku.[20]

    4. Činjenica ne sme biti predmet razumnog spora (u daljem tekstu: element razumne neosporivosti).[21]

    5. Činjenica ne sme ni direktno ni indirektno ukazivati na krivičnu odgovornost optuženog (u daljem tekstu: element neukazivanja na krivičnu odgovornost).[22]

    6. Pravna karakterizacija činjenica ne može biti formalno primljena na znanje.[23]

  16. Tužilaštvo priznaje da je Pretresno veće upotrebilo odgovarajući test za formalno primanje na znanje, koji se iznosi gore u tekstu.[24]

    Argumenti

    (c) Korišćenje diskrecionog prava

  17. Jedino pitanje koje treba razmotriti jeste to da li je Pretresno veće, prilikom donošenja odluke po predlogu optužbe o činjenicama o kojima je presuđeno, pravilno iskoristilo svoje diskreciono pravo.

  18. Iz razloga koji se navode dalje u tekstu, amici curiae tvrde da je Pretresno veće pravilno iskoristilo svoje diskreciono pravo. Tvrdi se, posebno, da Tužilaštvo nije dokazalo da se Pretresno veće u Odluci od 10. aprila 2003. rukovodilo pogrešnim pretpostavkama o delokrugu principa koji je trebalo primeniti.

  19. Dana 12. decembra 2002, Tužilaštvo je podnelo predlog za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno na osnovu pravila 94(B). Pretresno veće je taj predlog razmatralo shodno pravilu 94(B), a izvori tih činjenica bile su presude pretresnih veća Međunarodnog suda, za razliku od spoljnih izvora (tj. priručnika, enciklopedija). Nije pokrenuto pitanje da li se predlog optužbe ili odluka Pretresnog veća zasnivaju ili ograničavaju na primenu kriterijuma iz pravila 94 (A). Osim toga, predlog se zasniva na pravilu 94 (B) a ne pravilu 94 (A) zato što se tražene činjenice ne mogu smatrati "opšte poznatim", nego činjenicama koje su specifične za MKSJ i stoga potpadaju pod pravilo 94 (B).

  20. Pretresno veće je pri odlučivanju uzelo u obzir svoj stav u vezi sa ranijim predlozima na osnovu pravila 94 (B),[25] posvetivši dužnu pažnju uspostavljanju ravnoteže između ekonomičnosti sudskog postupka i prava optuženog na pravično suđenje. Osim toga, Pretresno veće je pomno razmotrilo argumente optužbe u prilog primanju na znanje činjenica o kojima je presuđeno koji se navode u predlogu optužbe, kao i opservacije[26] amici curiae u kojima se od Pretresnog veća traži da ne usvoji predlog za primanje na znanje činjenica o kojima je presuđeno.

  21. Pretresno veće je za 130 činjenica koje će se formalno primiti na znanje smatralo da se "mogu na primeren način okarakterisati kao podaci o istorijskom i geografskom kontekstu i nisu podložne razumnom osporavanju".[27] Koristeći dalje svoje diskreciono pravo, Pretresno veće nije prihvatilo ostale činjenice koje su uzete iz presuda i temelje se na procenama drugih pretresnih veća budući da te činjenice koje su uzete iz presuda i temelje se na procenama drugih pretresnih veća budući da te činjenice mogu biti predmet razumnog spora. Smatralo je da "prihvatanje svih činjenica bez razlike, preuzetih iz neke presude zasnovane na proceni izvedenih dokaza koju je izvršilo neko drugo pretresno veće, ne predstavlja primerenu primenu diskrecionih ovlašćenja Pretresnog veća u skladu s pravilom 94 (B) i kosi se sa pravom optuženog na pravično suđenje".[28] Tvrdi se da je Pretresno veće zauzelo ovaj stav zato što je smatralo da optuženi, koristeći svoje pravo na pravično suđenje, te druge činjenice može razumno osporiti. Pretresno veće je iskoristilo svoje diskreciono pravo u vezi s tim činjenicama, koje ne spadaju u kategoriju opštepoznatih činjenica nego činjenica uzetih iz drugih suđenja. Veće je iskoristilo to pravo u svetlu toga što, iz iskustva stečenog na suđenju, zna da optuženi ne prihvata optužbe protiv sebe ni način na koji optužba prikazuje događaje. Za razliku od drugih predmeta u kojima optuženi u vođenju odbrane može "priznati i pobiti", bitna je cela teza optužbe. Okolnosti, kao i dokazi koje izvodi optužba, bitno se razlikuju od predmeta do predmeta. Čak i onda kad optužba izvodi dokaze koji su u velikoj meri slični dokazima izvedenim u ranijem predmetu, njihova ocena od strane Pretresnog veća može ispravno dovesti do potpuno drugačijih rezultata.

  22. Amici curiae tvrde da je Pretresno veće poklonilo dužnu pažnju prirodi ostalih činjenica i pitanju mogu li te činjenice biti predmet razumnog spora. Odlukom da formalno ne primi na znanje ostale činjenice, Pretresno veće je potvrdilo da te činjenice u kontekstu krivičnog postupka nisu pouzdane. Pretresno veće je u svojoj odluci izričito navelo da "je od ključne važnosti to da ta činjenica ne može da bude predmet razumnog spora" i da "prihvaćena činjenica jeste činjenica koju je Veće prihvatilo i da one ne ostavlja ništa pretpostavkama".[29] Ta odluka je potpuno u skladu s opštim načelom iznetim gore u paragrafu 13. Shodno tome, činjenice formalno primljene na znanje na osnovu pravila 94 (B) će često biti i opštepoznate činjenice zato što te činjenice ne mogu biti razumno osporene.

  23. Pretresno veće se mora uveriti ne samo u to da činjenica nije predmet razumnog spora, već i da je pobijana na ranijem suđenju, te da se ne zasniva na sporazumu između strana u ranijem postupku. Amici curiae tvrde da na osnovu analize izvora meritornih činjenica u ovom žalbenom postupku, odnosno ranijih prvostepenih i drugostepenih presuda koje se navode u Decembarskom predlogu optužbe, Pretresno veće ne može utvrditi jesu li, i ako jesu, kako i na osnovu čega, strane u postupku osporile dokaze na kojima se zasnivaju činjenice o kojima je presuđeno, te ih podvrgle "iskušenjima unakrsnog ispitivanja" u ranijim postupcima. Stoga je nemoguće proceniti tačan status svake od meritornih činjenica o kojima je presuđeno. Nepouzdano je na osnovu drugih predmeta primiti na znanje i one činjenice koje će biti, ili mogu biti, osporene. Krivični postupci se međusobno razlikuju i, što se tiče odbrane, ona se vodi isključivo u interesu konkretnog optuženog.

  24. Tvrdi se takođe da je nepotkrepljena tvrdnja optužbe da se Pretresno veće u korišćenju diskrecionog prava rukovodilo "pretpostavkom da sve činjenice koje se ne mogu okarakterisati kao podaci o 'istorijskom i geografskom kontekstu' mogu biti predmet razumnog spora", kako optužba navodi u ovom predmetu.[30] Neodbranjivo je i obrazloženje optužbe za neosporivost činjenica o kojima je presuđeno. Optužba tvrdi da je "činjenica prema pravilu 94 (B) [...] neosporna jer je pobijana na dve instance, zato što su je pomno analizirale profesionalne sudije, a ipak je ustanovljeno da je istinita van razumne sumnje za svrhe suđenja pred Međunarodnim sudom".[31] Da je stav optužbe tačan, sve činjenice o kojima je presuđeno u toj kategoriji zadovoljavale bi "element razumne neosporivosti" testa. To bi dovelo do suđenja u kojima bi se ograničila prava optuženog predviđena Statutom[32] i iz kojih bi iščezao koncept pravičnosti i jednakosti pred Međunarodnim sudom.

  25. Pretresno veće pravilno navodi da je posebnu pažnju potrebno posvetiti tome da se primenom principa formalnog primanja na znanje ne ugrozi pravo optuženog na pravično suđenje, koje se potanko izlaže u Opservacijama amici curiae, a u odluci Pretresnog veća ukratko iznosi, kako sledi:

    "a) prihvatanjem tih činjenica, Pretresno veće bi onemogućilo optuženom da ospori ijednu od ovih činjenica koje će tim prihvatanjem biti dokazane van razumne sumnje u kontekstu njegovog suđenja, a time bi se narušilo pravo optuženog na pravično i javno suđenje shodno članu 21(2) Statuta, kao i pravo da mu se sudi u njegovom prisustvu, shodno članu 21(4)(d) Statuta;

    b) optuženi neće imati priliku da podvrgne proveri dokaze preuzete iz drugih suđenja, čime bi mu se uskratilo pravo shodno članu 21(4)(e) Statuta da ispita svedoke koji svedoče protiv njega; i

  26. c)svedoci u drugim predmetima verovatno su unakrsno ispitani na drugačiji način od onoga kako bi to učinio optuženi, budući da se okolnosti svakog predmeta znatno razlikuju."

  27. Amici curiae tvrde da je Pretresno veće u razmatranju predloga optužbe za formalno primanje na znanje pravilno iskoristilo svoje diskreciono pravo i da se nije rukovodilo krivim pretpostavkama o obimu elementa "razumne neosporivosti" testa koji je trebalo primeniti.

    (b) Osporive činjenice koje su formalno primljene na znanje

  28. Odlučujući o pravnim posledicama formalnog primanja na znanje određene činjenice, Pretresno veće je razmotrilo i odbacilo stav koji je zauzelo Pretresno veće I u nedavnoj odluci u predmetu Tužilac protiv Krajišnika[33] i konstatovalo da "formalno primanje na znanje neke činjenice ima učinak stvaranja pretpostavke i da se teret dokazivanja posle toga prebacuje na suprotnu stranu, koja dotičnu činjenicu može osporiti izlaganjem svojih dokaza".[34]

  29. Tvrdi da je koncept osporivih činjenica koje su formalno primljene na znanje, koji zagovara Pretresno veće I u predmetu Krajišnik, neuskladiv s principom na kome se zasniva koncept formalnog primanja na znanje.[35] Ako strana u postupku tu činjenicu može osporavati, time se ne dovodi u pitanje sam princip ekonomičnosti postupka. Stav koji je Pretresno veće I zauzelo u odlukama[36] je neuobičajen i nije ga podržalo nijedno drugo pretresno veće MKSJ-a ni MKSR-a. Optužba se oslonila isključivo na odluke tog Pretresnog veća.

  30. Pored toga, predloženo prebacivanje tereta osporavanja pretpostavke o tačnosti neke činjenice na optuženog u suprotnosti je sa članom 21 (3) Statuta koji sadrži prezumpciju nevinosti optuženog. Takvim neselektivnim prihvatanjem osporivih činjenica teret se nepravedno prebacuje na optuženog koji će možda morati da izvodi dokaze samo da bi te činjenice osporio.

    (c) Razlozi

  31. Optužba tvrdi da Pretresno veće za svaku pojedinu činjenicu podnetu na razmatranje treba zasebno da obrazloži zašto se ona ne može formalno primiti na znanje.

  32. Optužba, konkretno, tvrdi:
  33. "U okolnostima u kojima strane u postupku i Žalbeno veće moraju biti u stanju da utvrde je li diskreciono pravo pravilno korišćeno, moraju se navesti razlozi. Posebno u ovom predmetu, gde se mora utvrditi može li činjenica o kojoj je presuđeno biti predmet razumnog spora, ne može se bez razloga i objašnjenja utvrditi da li su uzeti u obzir irelevantni ili nevažni faktori."[37]

  34. Amici curiae tvrde da je, u okolnostima ovog konkretnog predmeta, Pretresno veće donelo obrazloženu odluku u kojoj se navode primenjeni principi koje je lako identifikovati. Dodatna obaveza davanja 400 zasebnih obrazloženja za prihvatanje ili odbacivanje svake činjenice je nerealno opterećenje za bilo koje pretresno veće koje ponovo ugrožava osnovni princip ekonomičnosti sudskog postupka.

    Zaključak

  35. U datim okolnostima, amici curiae uz dužno poštovanje tvrde da optužba nije dokazala da se Pretresno veće u svojoj Odluci od 10. aprila 2003. rukovodilo pogrešnim pretpostavkama u pogledu obima principa "razumne neosporivosti" koji je trebalo primeniti. Budući da nije utvrđeno da je Pretresno veće pogrešilo u korišćenju diskrecionog prava, tvrdi da se ta žalba mora odbiti.

Potpisano
/potpis na originalu/
Steven Kay QC

London, 30. maj 2003.

U ime amici curiae
Steven Kay QC
Branislav Tapušković


[1] Tužilac protiv Momčila Krajišnika, predmet br. IT-00-39-PT, "Odluka po zahtjevima optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je presuđeno, te za prihvatanje pismenih izjava svjedoka na osnovu pravila 92bis", doneta 28. februara 2003.

[2] Tužilac protiv Slobodana Miloševića, predmet br. IT-02-54-T, "Interlokutorna žalba optužbe na 'Odluku po predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno' " Pretresnog veća od 10. aprila 2003, vidi fusnotu 7.

[3] U Decembarskom predlogu optužbe na str. 1, par. 1, navode se ta četiri predmeta na MKSJ-u.

[4] Tužilac protiv Miloševića, "Dodatne informacije u vezi s Predlogom optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno", podnete 3. aprila 2003, vidi par. 2.

[5] Ibid. str. 1, fusnota 1.

[6] Transkript suđenja 18478-18479.

[7] Tužilac protiv Miloševića: "Odluka po 'Predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno' " od 10. aprila 2003, str. 3 i fusnota 3.

[8] Tužilac protiv Miloševića: "Zahtev optužbe za potvrdu na osnovu pravila 73 (B)", podnet 22. aprila 2003.

[9] "Odluka po dva zahteva optužbe za potvrdu radi ulaganja žalbe na odluku Pretresnog veća," doneta 6. maja 2003.

[10] Tužilac protiv Miloševića [Žalbeno veće]: "Obrazloženje odluke po interlokutornoj žalbi tužioca na odbijanje zahteva za spajanje postupka," podneto 18. aprila 2002, par. 4.

[11] Ibid., par. 5.

[12] Vidi Žalbeni podnesak optužbe, par. 67.

[13] Vidi Žalbeni podnesak optužbe, par. 36 i 59-65.

[14] Rimski statut stalnog Međunarodni krivičnog suda, član 69 (6): "Sud neće tražiti dokaze o činjenicama koje su opšte poznate, ali ih može formalno primiti na znanje".

[15] Pravilo 89 (B) Pravilnika o postupku i dokazima.

[16] Za opštu diskusiju o tom pitanju vidi Andrews i Hirst, treće izdanje, Sweet i Maxwell, poglavlje 5, str. 134-144.

[17] Vidi Odluku od 28. februara 2003. u predmetu Tužilac protiv Krajišnika, str. 7, par. 15.

[18] Odluka od 28. februara 2003. u predmetu Tužilac protiv Krajišnika, par. 15.

[19] Predmet Tužilac protiv Miloševića, Odluka od 5. juna 2002, str. 3 (u kojoj se, uz odobrenje, citira Odluka od 3. novembra 2000. u predmetu Tužilac protiv Semanze).

[20] Predmet Tužilac protiv Miloševića, Odluka od 5. juna 2002, str. 3; Odluka od 28. februara 2003. u predmetu Tužilac protiv Krajišnika, str. 7; str. 6 i 7.

[21] Predmet Tužilac protiv Miloševića, Odluka od 5. juna 2002, str. 3; predmet Tužilac protiv Krajišnika, Odluka od 28. februara 2003, str. 7; za dodatne dokumente na koje se upućuje vidi fusnotu 29 u Žalbenom podnesku optužbe.

[22] Predmet Tužilac protiv Stankovića, Odluka od 16. maja 2003, par. 10; predmet Tužilac protiv Krajišnika, Odluka od 28. februara 2003, str. 7.

[23] Vidi fusnotu 31 u Žalbenom podnesku optužbe za kompletan spisak dokumenata na koje se upućuje.

[24] Vidi Žalbeni podnesak optužbe, par. 32.

[25] Tužilac protiv Miloševića: "Odluka po predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno," doneta 10. aprila 2003, str. 3.

[26] Tužilac protiv Miloševića: "Opservacije amici curiae o 'Predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno' podnetom 12. decembra 2002," podnete 6. februara 2003.

[27] Vidi fusnotu 7 gore (na str. 4 Odluke Pretresnog veća).

[28] Ibid., str. 4. Odluke Pretresnog veća.

[29] Ibid., str. 4 Odluke Pretresnog veća.

[30] Vidi Žalbeni podnesak optužbe, par. 55.

[31] Vidi Žalbeni podnesak optužbe, par. 51.

[32] Članovi 20 i 21.

[33] Vidi fusnotu 1 gore u kojoj se navodi ta odluka.

[34] Vidi fusnotu 7 gore, str. 3, Odluka Pretresnog veća.

[35] Tužilac protiv Laurent Semanze, predmet br. MKSR-97-20-I, "Odluka po predlogu optužbe za formalno primanje na znanje i pretpostavke o činjenicama na osnovu pravila 94 i 54." Par. 41: "dopustiti odbrani podnošenje dokaza kojima se osporavaju činjenice formalno primljene na znanje značilo bi podriti samu suštinu principa čija je svrha otklanjanje potrebe za formalnim dokazivanjem opštepoznatih i razumno neosporivih činjenica." Vidi paragraf 12 gore.

[36] Tužilac protiv Radovana Stankovića, "Odluka po zahtjevu optužbe kojim se na osnovu pravila 94 (B) traži formalno primanje na znanje činjenica," zavedena 16. maja 2003; Tužilac protiv Momčila Krajišnika, "Odluka po zahtjevima optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je presuđeno, te za prihvatanje pismenih izjava svjedoka na osnovu pravila 92bis," zavedena 28. februara 2003; Tužilac protiv Paška Ljubičića, "Odluka po zahtjevu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je presuđeno" od 23. januara 2003.

[37] Vidi Žalbeni podnesak optužbe, par. 53.