MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-02-54-T

PRED PRETRESNIM VEĆEM

U sastavu:

sudija Richard May, predsedavajući
sudija Patrick Robinson
sudija O-Gon Kwon

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum podnošenja: 8. septembar 2003.

TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA


REPLIKA AMICUS CURIAE NA POVERLJIVI ZAHTEV TUŽILAŠTVA
NA OSNOVU PRAVILA 54 I 73 U VEZI S GLAVNIM ISPITIVANJEM SVEDOKA, PODNET 22. AVGUSTA 2003.


Tužilaštvo: Optuženi:
gđa Carla Del Ponte g. Slobodan Milošević
g. Geoffrey Nice QC  
g. Hildegard Uertz-Retzlaff  
g. Dermot Groome Amici curiae:
  g. Steven Kay QC
  g. Branislav Tapušković
  g. Timothy McCormack

Uvod

1. Dana 22. avgusta 2003. godine, optužba je podnela “Poverljiv zahtev Tužilaštva na osnovu pravila 54 i 73 u vezi s glavnim ispitivanjem svedoka”. Ovaj zahtev je podnet nakon što je optužba, 30. jula 2003. godine, o ovoj temi ukratko iznela pravnu argumentaciju.[1] U međuvremenu je optužba podnela poverljiv zahtev u vezi sa jednim konkretnim svedokom, na koji su amici curiae podneli repliku.[2]

2. Razlog iz koga je optužba podnela ovu molbu je to što izvesne svedoke u ovom suđenju želi da pozove u sklopu izvođenja svoje teze, međutim:

(a) deo njihovog svedočenja želi da upotrebi za potkrepu svoje tezu, ali veruje da će oni o nekim drugim pitanjima svedočiti neistinito;

(b) ne slaže se s mišljenjem izvesnih svedoka – radi se o “internacionalnim” svedocima;

(c) svedok odbija da svedoči dobrovoljno.

Optužba tvrdi da bi u ovim okolnostima, u skladu sa svojom obavezom da pomaže Međunarodnom sudu da utvrdi istinu, trebalo da ima pravo da svog svedoka unakrsno ispita ukoliko se sa njime ne slaže. U prilog ovakvoj proceduri citiraju se Tužiočevi propisi[3] i pravilo 90 (F)[4].

3. Amici curiae sada podnose svoju repliku o tom pitanju, kako bi pomogli Pretresnom veću.[5] Ovaj dokument se ne podnosi kao poverljiv, pošto amicus curiae koji je njegov sastavljač ne vidi razlog da dokument ne bude javan.

Pravna analiza unakrsnog ispitivanja sopstvenih svedoka od strane optužbe

4. Ako svedok svedoči, a strana u postupku koja ga poziva se ne slaže s onim što je on rekao, opšte prihvaćeni princip nalaže da su odgovori svedoka obavezujući za stranu u postupku koja ga poziva. U akuzatornim pravnim sistemima, u koje spada sudski postupak koji se vodi pred MKSJ-om, ovo predstavlja fundamentalno pravilo za vođenje postupka. Ukoliko je na pitanja optužbe svedok odgovorio iskazom koji je u interesu optuženog, taj iskaz ostaje u spisu, osim ako se ne dozvoli osporavanje svedoka na osnovu toga što je neprijateljski raspoložen prema strani koja ga je pozvala, ili ako se ne predoče drugi suprotni verodostojniji dokazi. Ovo je saglasno principu da su strane te koje iznose tvrdnje, dok dokazi dolaze od svedoka ili iz drugih prihvatljivih izvora. Kakvo god da je mišljenje neke strane u postupku o meritumu ili nekom drugom aspektu njene teze, ono što se računa su dokazi.

5. Na osnovu člana 20 Statuta MKSJ-a, pretresna veća moraju osigurati da suđenje bude pravično i ekspeditivno, i da se postupak vodi u skladu s pravilima o postupku i dokazima uz puno poštovanje prava optuženog i dužnu brigu o zaštiti žrtava i svedoka.[6] Po članu 21, optuženi ima pravo na, inter alia, ravnopravnost i pravično suđenje, kao i na prezumpciju nevinosti.

6. Način na koji se na suđenju izvode dokazi utvrđen je pravilom 85 Pravilnika o postupku i dokazima.[7] Tim pravilom utvrđen je i način za ispitivanje svedoka:

“(B) Svaki put kad se izvodi dokaz, dozvoljeno je glavno ispitivanje, unakrsno ispitivanje i dodatno ispitivanje. Glavno ispitivanje obavlja strana koja poziva svedoka, ali sudija može u svakom trenutku postaviti pitanje svedoku.”

Dakle, uobičajena procedura koju treba slediti prilikom ispitivanja svedoka razlikuje upotrebu glavnog od upotrebe unakrsnog ispitivanja u okviru nekog konkretnog postupka. Ovaj oblik izvođenja dokaza najčešće se koristi u pravnim sistemima sa krivičnim postupcima akuzatornog tipa. Ovo predstavlja razliku u odnosu na procedure u inkvizitornim krivičnim sistemima, gde sudska veća imaju znatno aktivniju ulogu u ispitivanju svedoka.[8] Optužba želi da se usvoji procedura kakva bi se eventualno mogla naći u sistemu common law-a, i to u slučajevima u kojima se pre sprovodi istraga nego vodi suđenje, i u kojima onaj ko postavlja pitanja ne pripada nijednoj od strana, već u ime predsedavajućeg nastoji da ustanovi činjenice, pošto nijedna druga strana ne učestvuje u postavljanju pitanja.[9]

7. Klasična definicija glavnog ispitivanja mogla bi glasiti ovako: “Cilj glavnog ispitivanja je dobijanje svedočenja koje potkrepljuje određenu verziju spornih činjenica ili je relevantno za pitanje koje iznosi strana koja poziva svedoka ........ Strana u postupku može pozvati neku drugu osobu da iznese tvrdnje suprotne onima koje je izneo njen svedok koji nije svedočio u prilog nekoj spornoj činjenici ili činjenici relevantnoj za to pitanje, ali ona svog svedoka sme diskreditovati jedino ako sudija smatra da je taj svedok neprijateljski raspoložen prema strani koja ga je pozvala.”[10] Ovakvo viđenje procedure i svrhe proizilazi iz činjenice da je smisao akuzatornog sistema da strane u postupku izvode dokaze kojima potkrepljuju svoju tezu, a sud te dokaze razmatra. Sud je taj koji onda na osnovu predočenih dokaza utvrđuje istinu. U ovom pogledu, načelo iz člana 21 Statuta – da su sve osobe ravnopravne pred Međunarodnim sudom – nalaže da se optuženi prihvata ravnopravno tužiocu. Na početku suđenja položaj tužioca u sistemu nije uzvišeniji od položaja optuženog, niti on ima veća prava dok se vodi postupak. Isto tako, mišljenje tužioca o svedoku nije od značaja, jer sudije su ti koji na osnovu predočenih dokaza donose konačnu odluku o tome šta je istina i imaju pravo da svedočenje svedoka u celosti ili delimično prihvate ili odbiju.

8. Kad svedoči, svedok mora dati svečanu izjavu da će govoriti istinu.[11] Moguće je da svedoka koji je dao tu izjavu treba smatrati svedokom pravde, ali u Pravilniku postoji tačno navedena procedura za to kako se imaju izvoditi dokazi. Smisao toga da se bude svedokom pravde je u tome da se prilikom svedočenja ne priklanja strani koja svedoka poziva na račun druge strane. Svedok daje iskaz, a na sudijama je da razmotre njegovu tačnost i verodostojnost.

Prigovor na predloženu proceduru

9. U vezi sa kategorijama svedoka koje je optužba navela kao razlog za novu proceduru, iznosimo sledeće:

(a) stav optužbe da su samo njene teorije i mišljenja ispravni potencijalno je opasan po interes pravde ako optužba odbaci svaki dokaz koji je suprotan ili bi mogao biti suprotan njenom stanovištu;

(b) širina ovog zahteva ukazuje na mogućnost da postoje brojna mišljenja koja nisu u saglasnosti sa tezom optužbe protiv optuženog, a za koja bi bilo u interesu pravde da ih Pretresno veće sasluša nepristrasno i bez drastične izmene uobičajenih i postojećih procedura na suđenju;

(c) svedoci bi trebalo da imaju pravo da svedoče slobodno i bez straha da će ih optužba podvrgnuti unakrsnom ispitivanju ako nisu saglasni s njenim viđenjem;

(d) postoje procedure za uručivanje subpoena svedoku nevoljnom da svedoči, koje ne zahtevaju da se izmeni sistem ispitivanja.[12]

(e) ako optužba želi da pozove svedoke koji bi potkrepili njenu tezu, a zatim troši vreme na unakrsno ispitivanje onih svedoka s čijim svedočenjima se ne slaže, čini se da nepotrebno gubi vreme koje smatra “ograničenim”;

(f) optuženi ima pravo na to da svedoci optužbe daju iskaze koji mu idu u prilog.

10. Amici curiae tvrde da bi u odnosu na optuženog bilo nepravično dozvoliti optužbi da, nakon što je pozvala svedoka koji mu je svedočio u prilog, osporava svedočenje tog svedoka i da ga unakrsno ispituje.

/potpis na originalu/

Potpisao

Steven Kay QC
U Hagu,
8. septembra 2003.

za amici curiae Steven Kay QC, Branislav Tapušković


[1] Transkript, 30. juli 2003.

[2] Zahtev optužbe od 21. avgusta 2003. Replika amici curiae od 4. septembra 2003.

[3] Tužiočev propis br. 2 (1999), Standardi profesionalnog ponašanja zastupnika optužbe.

[4] Pravilo 90 – Svedočenje svedoka – (F) "Pretresno veće vrši kontrolu nad načinom i redosledom ispitivanja svedoka i izvođenja dokaza da bi se (i) ispitivanje i izvođenje dokaza učinilo efikasnim za utvrđivanje istine; i (ii) izbeglo nepotrebno trošenje vremena."

[5] U skladu s Nalogom kojim se poziva određivanje amicus curiae, izdatim 30. avgusta 2001, amici curiae imaju mandat da pomažu Pretresnom veću, inter alia, “(b) pripremajući sve podneske ili prigovore u vezi s dokaznim materijalom koji su u pravilnom postupku na raspolaganju optuženom tokom postupka suđenja ... ... (d) postupajući na bilo koji drugi način koji će tako određeni pravni zastupnik smatrati primerenim nastojanju da se obezbedi pravično suđenje...”

[6] I član 22 potvrđuje da su predviđena pravila za zaštitu žrtava i svedoka.

[7] Pravilo 85(A) Svaka strana ima pravo da poziva svedoke i izvodi dokaze. Osim ako Pretresno veće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na suđenju izvode sledećim redom:

(i) dokazi optužbe;

(ii) dokazi odbrane;

(iii) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika);

(iv) dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika);

(v) dokazi čije je izvođenje naložilo pretresno veće u skladu s pravilom 98;

(vi) /nije relevantno/

[8] Vidi, C. Van den Wyngaert: Criminal Procedure Systems in the European Community, Butterworths, 1993, str. 33: “Za razliku od sudija u sistemima common law-a, sudije u Belgiji imaju aktivnu ulogu u postupcima. Sudije, a ne strane u postupku, vode suđenje: optužene i svedoke ne saslušavaju strane, već sud. Pitanja ne postavljaju strane, već sud i javni tužilac. Unakrsno ispitivanje ne postoji ... Sudija može po svojoj proceni odlučiti da sasluša određenog svedoka u zavisnosti od toga da li smatra da će svedočenje biti relevantno za otkrivanje istine.” Vidi i str. 309: “Svedoka ispituje sud, nakon čega javni tužilac i odbrana imaju priliku da postavljaju pitanja. U Holandiji ne postoji unakrsno ispitivanje”.

[9] Istraga lorda Huttona o smrti dr Davida Kellyja, koja se vodi u Velikoj Britaniji.

[10] Vidi C. Tapper: Cross & Tapper on Evidence, Butterworths, 4. izdanje, str. 281.

[11] Pravilo 90 (A).

[12] Pravilo 54.