|
MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD Predmet br. IT-02-54-T PRED PRETRESNIM VEĆEM U sastavu:
Sekretar: g. Hans Holthuis Datum: 15. januar 2003. TUŽILAC ZAHTEV OPTUŽBE ZA PRIHVATANJE TRANSKRIPTA SVEDOČENJA NA OSNOVU PRAVILA 92 bis (D) TOKOM DELA SUĐENJA KOJI SE ODNOSI NA HRVATSKU I ZAHTEV ZA SKRAĆENJE ROKA
MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD
TUŽILAC Predmet br. IT-02-54-T ZAHTEV OPTUŽBE ZA PRIHVATANJE TRANSKRIPTA SVEDOČENJA NA OSNOVU PRAVILA 92 bis (D) TOKOM DELA SUĐENJA KOJI SE ODNOSI NA HRVATSKU I ZAHTEV ZA SKRAĆENJE ROKA 1. Na osnovu pravila 92 bis (D) Pravilnika o postupku i dokazima (u daljem tekstu: Pravilnik), optužba traži da Pretresno veće izda nalog da se kao dokazni materijal prihvati transkript svedočenja Vesne Bosanac u predmetu Tužilac protiv Slavka Dokmanovića. [1] 2. Pravilo 92bis (D) propisuje sledeće: Veće može uvrstiti u spis transkript iskaza koje je svedok dao u postupku pred Međunarodnim sudom kojim se dokazuje nešto drugo, a ne dela i ponašanje optuženog. 3. Svedok Vesna Bosanac svedočila je na suđenju protiv Slavka Dokmanovića 2. februara 1998. godine. Ovo svedočenje tiče se napada JNA na Vukovar, naročito granatiranja i bombardovanja opšte bolnice u Vukovaru, te njenih pregovora o evakuaciji bolnice koje je od 17. do 20. novembra 1991. godine vodila s JNA, što je kasnije tog dana dovelo do tragične smrti oko 200 muškaraca i žena izvedenih iz bolnice u Ovčari, nadomak Vukovara. 4. Dokazi čije se prihvatanje traži na osnovu pravila 92bis (D) jesu dokazi o bazi zločina. Oni se tiču dela i ponašanja drugih za koje se optuženi u optužnici tereti krivičnom odgovornošću. Oni se ne tiču činjenica i pitanja koja imaju dokaznu vrednost u dokazivanju njegove individualne krivične odgovornosti prema članu 7(1) i 7(3), ili kao saizvršioca u udruženom zločinačkom poduhvatu. Iz ovog razloga se smatra da se na osnovu tog pravila ovaj transkript može prihvatiti. 5. Optužba, uz dužno poštovanje, traži da Veće ovaj transkript prihvati kao dokazni materijal jer bi se time znatno skratilo svedočenje Vesne Bosanac. Odobravanje ovog pravnog leka ne bi išlo na štetu optuženog jer bi se svedok ipak pojavila na suđenju radi svedočenja o pitanjima koje njeno prethodno svedočenje ne pokriva. [2] Ona će tako na suđenju biti na raspolaganju za unakrsno ispitivanje o pitanjima o kojima je govorila u svom svedočenju u predmetu Dokmanović. 6. Optužba se poziva na tvrdnju iz presude Pretresnog veća u predmetu Naletilić i Martinović da “propratni dokazni predmeti uz transkript čine neodvojivi i neophodni deo svedočenja i mogu biti prihvaćeni zajedno sa transkriptima”. [3] Optužba takođe traži prihvatanje dokaznog predmeta br. 9 iz predmeta Dokmanović (čija je kopija priložena uz ovaj zahtev). 7. Optužba prihvata da prema pravilu 92bis (E), osim ako se na osnovu pravila 127 ili nekim nalogom ne odredi drugačije, strana koja želi da uvrsti pismenu izjavu ili transkript o tome mora da obavesti suprotnu stranu četrnaest dana ranije. [4] Optužba predviđa da će Vesna Bosanac biti pozvana da svedoči prvog sledećeg slobodnog dana suđenja. [5] Pravilo 127 dopušta da Pretresno veće, ako su mu izneti dovoljni razlozi, skrati rok i odobri podnošenje zahteva prema pravilu 92bis (D) u roku kraćem od 14 dana. Optuženom neće biti naneta šteta ukoliko se skrati rok. Transkript čije prihvatanje optužba traži obelodanjen je optuženom prema pravilu 66 (A)(ii) 31. maja 2002. godine. Optuženi će i dalje imati priliku da unakrsno ispita svedoka o pitanjima obuhvaćenim transkriptom. Jedini efekat odobravanja zatraženog pravnog leka biće skraćenje trajanja glavnog ispitivanja svedoka za više od polovine. 8. Optužba smatra da postignuta ušteda vremena koja neće ići na uštrb prava optuženog predstavlja dovoljan razlog za odobravanje ovog pravnog leka na osnovu pravila 127.
Tužilac protiv Slavka Dokmanovića Predmet br. IT-95-13a 2. februar 1998. --------- svedok: dr Vesna Bosanac (otvorena sednica) strana 367 ---------
--------- svedok: dr Vesna Bosanac (otvorena sednica) strana 368 ---------
--------- svedok: dr Vesna Bosanac (otvorena sednica) strana 369 ---------
--------- svedok: dr Vesna Bosanac (otvorena sednica) strana 370 ---------
--------- svedok: dr Vesna Bosanac (otvorena sednica) strana 371 ---------
obrane Hrvatske vojske; telefonom sam stupila u vezu i sa generalštabom u Beogradu preko Sarajeva. Tražila sam tadašnjeg predsjednika Vlade Antu Markovića na telefon da se njemu žalim, ali ga nisam dobila. Dobila sam neke vojne zamjenike, tadašnjega zapovjednika Jugoslavenske vojske na telefon, koji mi nisu vjerovali; tumačili su da je to nemoguće da se bolnica gađa. Zatim sam, kad sam vidjela da zapravo mi ne vrijedi se žaliti nikome, da mi nitko ne može pomoći, onda sam preko medija u Sloveniji dobila telefone i telefakse Međunarodnog crvenog križa u Ženevi, Unicefa i svih tadašnjih važnih političara u Europi, g. Carringtona, Genschera, Van den Brucka, i svakodnevno sam pisala proteste i apele za pomoć i slala ih u Hrvatski ured pri Europskoj misiji u hotelu i u Zagrebu i molila da ih oni proslijeđuju dalje na sve te adrese. P: A kada kažete “Evropska misija”, mislite na Posmatračku misiju Evropske zajednice, zar ne? O: U to vrijeme u hotelu i u Zagrebu je postojala Promatračka misija Europske zajednice. Voditelj je bio Georges Marie Chenu, te promatračke misije. Tamo su tijekom novembra koliko ja znam započeti pregovori o uspostavi primirja na našem području. P: Vezano za te vaše proteste, osim što ste kontaktirali telefonom, da li ste pokušali stupiti u kontakt faksom? O: Ja sam gotovo svakodnevno, ili jedan ili dvaput na dan, opisivala situaciju koja je trenutno u bolnici u gradu i slala sam u Europsku misiju telefaksom i molila ih da prevedu na engleski da svim članovima Europske promatračke misije uruče te moje apele i prosvijede. Telefaks u bolnici više nije radio, nakon što je upravna zgrada pogođena. I onda sam svaki dan išla ili u Štab obrane grada ili u policiju, gdje je radio telefaks i odande sam slala te telefakse. g. NIEMANN: Molim vas pogledajte ovaj svežanj dokumenata koji ću vam sada dati i samo ih prolistajte. (Dokumenti uručeni) Mislim da bismo jedan primerak mogli dati g. Fili. Mislim da je on već dobio jednu kopiju, ali možda mu je potrebna još jedna. I jedna kopija je za Sudsko veće. Doktorka, ako posmatrate te dokumente zajedno, a ne svaki od njih pojedinačno, možete li nakratko prelistati one koje sam vam upravo pokazao, kako biste identifikovali one koje prepoznajete. Samo nakratko. Mislim da ste ih već videli. O: Ovo su kopije telefaksa koje sam ja pisala i slala Hrvatskom uredu pri Europskoj promatračkoj misiji u periodu od 20. oktobra pa do 15 ili 16 novembra, u tih najtežih mjesec dana, kada je bolnica svakodnevno bombardirana sa prosječno oko 100 projektila. P: A da li se u nekom od tih dokumenata nalaze vaš potpis i vaš rukopis, posebno ispod ili iznad mesta gdje je vaše ime otkucano? O: Da. To su dopisi koje sam ja pisala sama ili je pisala moja administratorka, a ja samo potpisivala. A ovi dokumenti koji su prevođeni na engleski su prevođeni u Hrvatskom uredu pri Međunarodnoj europskoj misiji. Osim toga neke sam poruke slala telefonom i molila ih da ih napišu i pošalju u moje ime. Ovdje nisu prisutni svi dokumenti koje sam ja slala, međutim veliki dio jeste. g. NIEMANN: Da, predajem ove dokumente na usvajanje. Molim da im se dâ sledeći redni broj dokaznog predmeta. SUDIJA CASSESE: To je dokazni predmet broj... SUDSKI IZVRŠITELJ: Dokazni predmet broj 7. SUDIJA CASSESE: Hvala vam. Broj 7. g. NIEMANN: Doktorka, da li ste morali uraditi nešto sa pacijentima kako biste ih zaštitili od tog neprestanog granatiranja vaše bolnice? O: Pa mi smo pokušali zaštiti pacijente na taj način što smo većinu svih poslova i najteže pacijente spremali u protuatomsko sklonište koje smo imali izgrađeno još kad je nova bolnica izgrađena između nove i stare zgrade ispod zemlje. To su bile četiri prostorije gdje smo mi imali šok sobu za najteže ranjenike gdje su nakon operacije koja je rađena u suterenu bolnice odvoženi u protuatomsko sklonište. Tamo su bili sigurni i tamo nije mogla upast ni jedna granata. Također smo imali prostoriju u skloništu za rađaonu, za trudnice i za malu djecu koja su bila u inkubatorima. I još smo imali jednu veću prostoriju gdje smo nakon šok sobe, u postintenzivnom tretmanu držali ranjenike i jednu manju sobu gdje su spavala djeca medicinskog osoblja i povremeno medicinske sestre kad su se odmarale. Sve smo podrume koristili maksimalno, međutim podrumi nisu bili sigurni, tako da nam se desilo da i padne granata u podrum stare zgrade i čak bolesnike geleri pogode. Veliki nam je bio problem veliki broj ranjenika. Svakog dana je primano između 16 i 92 ranjenika. P: Jednom prilikom... O: I tijekom septembra smo mogli evakuirati ranjenike van Vukovara, ali od 1. oktobra više nismo nikog mogli evakuirati i ranjenici su se sve više skupljali. Mi smo ih nakon tretmana slali u civilna skoništa. Međutim pred samu okupaciju Vukovara koncem novembra broj ranjenika se popeo na 450. A prostora je bilo sigurnog niti za dvije stotine. P: Da li su jednom prilikom, otprilike oko 4. oktobra 1991. godine, dve bombe pogodile bolnicu, od kojih je jedna eksplodirala, a druga prošla kroz celu zgradu bolnice? O: Da, to su bile dvije avionske bombe koje su u jednom naletu pale na bolnicu. Sjećam se, eksplozija se dogodila na kirurgiji, na drugom katu bolnice, a cijela bolnica i hol i podrumi su bili puni prašine i plinova. Zavladala je panika i među ranjenicima i bolesnicima i među osobljem. Bili smo svi mislili da će se zapaliti bolnica jer se već više puta tako desilo. Međutim onda je netko dojavio da je jedna bomba pala direktno u sklonište. Otišla sam tamo i vidjela na ulazu u sklonište kako je pala velika bomba direktno na krevet sa pacijentom. Pala mu je kod nogu tako da se cijeli taj krevet nekako slomio. Pacijent se izdigao, to je jedan stariji bio čovjek, zove se Pero Vukašin. Čula sam da je i sad živ i da živi u Vukovaru. Ta bomba nije eksplodirala, ali je probila krov i sve podove na tri kata, do ulaza u sklonište. Pacijent je imao sreće da je ostao živ, da mu je pala kod nogu. A i svi ostali, jer da je eksplodirala onda bi sigurno zarušila i sklonište i svi koji su bili tamo bi bili mrtvi. g. NIEMMAN: Doktorka, zamolio bih vas sada da pogledate neke fotografije. Primerci su dostavljeni i Sudskom veću, a možda bih ih mogao pokazati sudskom izvršiocu. Radi se o onoj koja se zove “Vukovarska bolnica”. Možete li ih pokazati svedoku. Mislim da biste ih trebali imati. Možda biste mogli pomoći dr Bosanac ako ih stavite na projektor. Doktorka, zamolio bih vas da stavite te fotografije na projektor koji se nalazi do vas i onda da ih prođete jednu po jednu i opišete nam stvari koje vidite. Ako želite pokazujte prstom ili štapom tako da možemo videti o čemu govorite. Fotografiju koju vidite, prva fotografija u toj fascikli, šta je na njoj prikazano i možete nam pokazivati stvari dok ih opisujete. O: Ovaj glavni objekt u centru slike to je novi objekt bolnice. Ova fotografija je načinjena sada poslije rata, nakon što je bolnica donekle obnovljena. P: Dakle ona je obnavljana nakon 1991. g.. To želite reći? O: Ona je u 1992. obnovljena. Lokalne vlasti u to vrijeme su obnovile bolnicu, mada ne u potpunosti, ali fasada i krov glavne zgrade su obnovljeni. Ova niska zgrada dugačka, to je hitna pomoć i rehabilitacija. U produžetku, na ovom zelenom travnjaku koji se ovdje vidi... P: Želeo bih vas na trenutak prekinuti kako bi zapisnik bio jasan, vi pokazujete dugačku zgradu sa gvozdenim krovom u prednjem planu, tačno ispred zgrade bolnice, glavne bolnice. Hvala vam, možete nastaviti. O: Da, ovdje na ovom travnjaku je bila razapeta ta zastava bijela sa crvenim križem kao oznaka da se radi o bolničkim objektima. I ako vidite ovdje u lijevom dijelu fotografije ovu srušenu zgradu... P: Ponovo ću vas morati prekinuti, doktorka, jer za potrebe zapisnika moram navesti o kojim se mestima radi. To je ovaj deo zelenog travnjaka na levoj strani u odnosu na zgradu sa srebrnim odnosno gvozdenim krovom ispred bolnice, koju ste pre opisali. Hvala vam, možete nastaviti. O: Ovdje u lijevom dijelu dvorišta, ako vidite ovu srušenu zgradu, koja je i sada srušena. Tu na ovom dijelu... P: Dakle to je u sredini prednjeg plana fotografije, na levoj strani fotografije. Šta je ta zgrada? O: To je bila zgrada zaraznog odjela i plućnog odjela i na tom krovu je bio nacrtan veliki crveni križ. P: Hvala. Možete li sada preći na sledeću fotografiju? O: Na ovoj fotografiji se isto vidi u centru glavna zgrada bolnice. Ovdje desno je ulaz gdje je hitni prijem ranjenika bio za vrijeme rata. Na ovom gornjem, na drugom katu je bila kirurgija i tu je prvo pucano na bolnicu 15. avgusta i to iz položaja iz Vojvodine i onda smo premjestili kirurgiju sa drugog kata na prvi gdje je bila prije ginekologija, a onda ubrzo nakon toga, zbog stalnog granatiranja, u podrum i u sklonište. Ovdje gdje vidite zaštitne vreće, tu je .. P: Oprostite, to je u prednjem planu, s desne strane zgrade. Hvala. O: To je zapravo kirurška prijemna ambulanta gdje su se vršile operacije i onda su se vozili ranjenici kroz podrum u sklonište. A sklonište se nalazi točno ovdje ispod ove zelene površine, pravo protuatomsko sklonište sa četiri velike prostorije i sa nus prostorijama, sa spremnicima vode, hrane, lijekova i sanitarnim čvorovima. P: A mesto na fotografiji koje ste pokazali je na levoj strani fotografije, na visini od dve trećine fotografije, iza jednog velikog drveta koje se vidi. Hvala vam, doktorka, sada ćemo preći na sledeću fotografiju... O: Ovdje isto vidimo tu glavnu zgradu bolnice. Za vrijeme ta tri mjeseca, kad je bolnica bila stalna meta granatiranju, cijela medicinska služba se odvijala u ovom tu suterenu. Ovdje gore na ovom visokom prizemlju gdje je nekada bio i sada je interni odjel, u ovim sobama je spavalo samo medicinsko osoblje. Ranjenici su bili smješteni još, osim u suterenu, i u holu internog odjela, to je u centru zgrade, tako da je tu bila manja šansa da budu ranjeni. Ovdje na desnom gornjem dijelu zgrade je počeo požar, jedna zapaljiva granata je pala i točno ovdje na ovom prozoru je počeo požar. Međutim uspjeli smo ga ugasiti. P: Zastanimo ovde na trenutak. To je gornji desni deo zgrade ako gledate u zgradu. Hvala. Možemo li preći na sledeću fotografiju? Da li je to ponovo pogled na ulaz bolnice gde su se ranjenici dovozili, koji se ovde vidi na levoj strani? O: Sa druge strane. Ranjenici su se ovuda dovozili i onda ostavljali i odavde je prazno vozilo izlazilo. P: Hvala. Mislim da sad možemo preći na sledeću fotografiju. O: Tu se vidi bolnica sa suprotne strane. Ranjenici su se sa ove ulazne strane dovozili ispred kirurške ambulante i onda je prazno vozilo ovamo dalje odlazilo. Ovdje se također vidi kotlovnica u prizemlju, vrata, ulaz u kotlovnicu i na tom mjestu točno je poginuo naš kotlovničar Ivan Raguš, koji je ulazio na svoje radno mjesto i točno je tu na taj ulaz udarila granata. P: Hvala. A sledeća fotografija? Mislim da smo već videli jednu sličnu, zar ne? O: Da, druga po redu, gdje sa ulazne strane prikazuje bolnicu. P: A sledeća fotografija? O: Ovo je ulaz u hodnik, koji je ispod dvorišta između nove i stare zgrade i ovdje točno je ulaz u to protuatomsko sklonište koje se sad nalazi iza ovoga zida, tako da su u to sklonište imali pristup svo osoblje, bolesnici, ranjenici i iz stare zgrade i iz nove zgrade. Ovdje duž ovog hodnika su također bili poslagani ranjenici, pacijenti sa krevetima, i tu se vršila također njega i liječenje. Jednom prilikom je jedna pancirna granata udarila u zemlju i kroz zemlju izbila ovaj zid potpuno tako da je zarušila prolaz koji je s ove strane sličan kao ovaj. Zarušila je potpuno prolaz i zatrpala jednog pacijenta, koji nije bio ranjenik. On je bio tetraplegičar od prije rata i dovežen je kod nas jer ga familija nije mogla njegovati. Potpuno ga je zemlja zarušila, mislili smo da je mrtav. Međutim ipak smo ga uspjeli otrpati i reanimirati i to je sve preživio i sada se još uvijek oporavlja u Varaždinskim Toplicama blizu Zagreba. P: A sledeća fotografija? I doktorka, kada govorite, molimo vas da govorite u mikrofon. Zahvaljujem. O: Ova fotografija isto pokazuje taj hodnik između nove i stare zgrade i ulaz u protuatomsko sklonište. Taj hodnik je sada prazan, međutim 1991. je bio pretrpan ranjenicima. P: Sledeća fotografija? O: Ova fotografija pokazuje hodnik, ulaz u kiruršku ambulantu. Ova prostorija ravno je gipsaona. Međutim za vrijeme agresije 1991. to je bila i operaciona sala. Ovdje se vide vrata gdje bi bio moj ured za vrijeme rata, gdje sam ja sjedila. P: I konačno poslednja fotografija, možete li na nju preći? Ne, oprostite, sledeća fotografija. O: Ova pokazuje jedan od hodnika i holova u bolnici koji su nam isto služili kao bolesničke sobe, jer smo smještavali ranjenike tako da budu zaštićeni punim zidovima, da nikad ne budu blizu prozora jer kroz prozor su uvijek dolijetali geleri, čak i cijele granate. P: Sledeća fotografija? O: Ovdje se vidi taj ulaz u kiruršku prijemnu ambulantu, u većem planu, ovdje je bio ulaz. Tu su se dovozili ranjenici i onda su auti izlazili van. A ovako sa fosnama i sa vrećama su bili zazidani ti prozori gdje su se radile kirurške operacije. P: Sledeća fotografija? O: Ovdje se vidi portirnica na ulazu u bolničku zgradu. Sa strane od Gundulićeve ulice. g. NIEMANN: Hvala. Dajem na usvajanje ove fotografije, časni Sude. To je sledeći dokazni predmet, mislim da je po redu broj P8. SUDIJA CASSESE: Dokazni predmet broj P8? SUDSKI IZVRŠITELJ: Da, dokazni predmet optužbe broj P8. g. NIEMANN: Dr Bosanac, rekli ste da su se pregovori nastavili na raznim nivoima kako bi se postigla neka vrsta prekida vatre, a posebno kako bi se prekinuo napad na bolnicu. Kada su se ti pregovori počeli ozbiljnije voditi, da li se sećate? O: Sjećam se. Ja sam za te pregovore saznala iz telefonskih razgovora sa Ministrom zdravstva, Prof. Dr Andrijom Hebrangom i pregovori su naročito postali intenzivni početkom oktobra, kada je kao rezultat tih pregovora bio organiziran konvoj za evakuaciju ranjenika koji su organizirali Liječnici bez granica. Taj je konvoj trebao doći u Vukovar 11. oktobra, donijeti lijekove u bolnicu, i sanitetski materijal, i izvesti prvih sto ranjenika i zatim stalno dolaziti dok ne iznese sve ranjenike. Taj je konvoj krenuo iz Zagreba 11. oktobra, međutim zadržala ga je Jugoslavenska vojska u kasarni i nije došao u bolnicu. Onda sljedeći konvoj je bio organiziran 18. oktobra i on je došao u bolnicu. Međutim nije donijeo od lijekova niti jednu tabletu. Jedino je uspio izvesti van 105 ranjenika uz teškoće, tako da je putovao iz Vukovara do iza Vinkovaca 13 sati i putem je jedan stariji pacijent, koji je bio opečen od granate, umro. Pregovori su dalje intenzivno nastavljeni. Ja sam prvu informaciju o tome dobila da će biti evakuirana bolnica 12. novembra. U Zagrebu je potpisan ugovor po kojem će bolnica biti neutralizirana i bit će započeta evakuacija 18. novembra ujutro u osam sati, u organizaciji Međunarodnog crvenog križa i uz kontrolu Europskih promatrača. P: Doktorka, zamolio bih vas da pogledate ovaj dokument koji ću vam sada pokazati i molim da se isti dostavi odbrani i sudijama. Ponovo, radi se o dokumentu koji je već ranije dostavljen g. Fili. Časni sude, izvinjavam se zbog nečitkog gornjeg dela dokumenta, ali to je jedina kopija koju imamo i jedina koja je preživela, koliko ja znam, barem što se nas tiče. Dr Bosanac, da li prepoznajete dokument koji sada imate pred sobom? Jeste li ga već videli? O: Jesam, vidjela sam ga. Ja sam se zapravo telefonom konzultirala više
puta s ministrom Hebrangom kako će biti organizirana neutralizacija
bolnice, evakuacija, a ovaj dokument sam prvi put vidjela nakon što
sam došla u P: Da li vi potvrđujete da je to sporazum koji su dve strane sklopile o evakuaciji Vukovarske bolnice? O: To je sporazum koji je za Hrvatsku potpisao Ministar zdravstva Prof. Dr Andrija Hebrang, za JNA Andrija Rašeta, a kao predsjedavajući Europske misije Georges Maria Chenu je potpisao ovaj sporazum. P: Da li prepoznajete neki od potpisa koji se nalaze na dnu dokumenta? O: Da. P: Možete li nam reći koje potpise prepoznajete i gde se oni nalaze na dokumentu? Možda bi bilo lakše da stavite dokument na grafoskop i pokažete ih. O: Ovaj potpis prepoznajem, to je potpis našega ministra dr Hebranga. P: Ne vidi se na ekranu. Zamolio bih vas da pomaknete dokument malo više prema gore i da onda pokažete. O: To je potpis ministra dr Hebranga. U sredini je potpis g. Chenua, a desno je potpis generala Rašete. P: Pretpostavljam da poznajete potpis Ministra zdravstva Hrvatske, zar ne? O: Ovo sigurno znam da je od našeg ministra potpis, ovo sam čula da je potpis od Andrije Rašete. Njegov potpis inače nisam vidjela, ali znam da je on bio u pregovorima i više puta sam s njim razgovarala telefonom u periodu između 16. i 18. novembra. A ovo isto znam da je potpis g. Chenua jer sam nakon oslobođenja više puta razgovarala s njim; on je nakon Europske promatračke misije bio u mandatu u Zagrebu kao francuski ambasador. g. NIEMANN: Časni Sude, dajem ovaj dokument na usvajanje,. SUDIJA CASSESE: Dokazni predmet broj? SUDSKI IZVRŠITELJ: Dokazni predmet broj 9. g. NIEMANN: Dr Bosanac, ovaj sporazum koji je sklopljen u pismenom obliku i koji ste upravo identifikovali kao dokazni predmet broj 9, šta se dogodilo u vezi s tim sporazumom? O: Prema tom sporazumu 18. novembra 1991. u osam sati ujutro su u bolnicu trebali doći predstavnici Europske promatračke misije i dvije ekipe Međunarodnog crvenog križa i to jedna automobilom iz Beograda
preko Iloka, a druga preko Dunava iz Vojvodine. Tako sam ja bila obaviještena.
Međutim 18. ujutro se nije dogodilo ništa, nitko se nije pojavio.
Jedino su napadi na grad bili manji, gotovo se više nije čula
nijedna granata. Ja sam sa nekim svojim radnicima išla po vodu i
vidjela sam da ispaljuju iz Vojvodine granate ali daleko preko grada,
na položaje preko Vuke, iza položaja koje su tada još držale
snage Jugoslavenske armije. Mi smo čekali, ništa se nije dogodilo.
Ja sam zvala telefonom ministra Hebranga koji je rekao da su predstavnici
Međunarodnog crvenog križa krenuli iz Beograda, ali se još
ne javljaju. Prvi puta oko 12 sati telefonom su se javili predstavnici
Europskih promatrača i rekli da su na putu prema Vukovaru, da se
nalaze u selu Negoslavci i da još ne mogu doći jer im ne dozvoljava
Jugoslavenska armija. Popodne sam ponovo zvala Mi smo čekali. Pripremili smo ranjenike za evakuaciju. Napravili popise tko će kuda ići. Oni koji su bili na postupcima ekstenzije, bilo je vrlo puno teških ranjenika, njih smo pripremali u transportnu imobilizaciju, gipsali su se. Vršili smo zadnje pripreme da bi evakuacija započela bar sljedećeg dana. U to vrijeme je situacija bila jako teška, više nije bilo ni lijekova, ni hrane, ni vode. Gangrena se pojavila, a u bolnicu su počeli pristizati civili iz okolnih skloništa da se raspituju kad će oni biti evakuirani, kako će moći, kojim putem izaći iz grada. Tako da su to bili najteži dani. P: Da li su civili bili naoružani kada su došli u grad? O: U bolnicu? P: Da, oprostite. O: Ne, nisu bili naoružani. P: Da li je u to vreme bilo naoružanih ljudi ili vojnika u bolnici, koliko je vama poznato? O: U tom razdoblju je zapovjedništvo obrane odredilo grupu koja je kontrolirala sigurnost bolnice, oni su izvana imali punktove oko bolnice, bilo ih je po šest u grupi, ali u bolnici nije bilo naoružanja. I svi ranjenici kad su dovoženi u bolnicu kod ovog ulaza, tamo gdje sam vam pokazala, su bili potpuno skidani i skidana im je oprema. Jedan inspektor iz policije koji se zvao Branko Lukenda je bio zadužen samo za to od policije da popisuje imena ranjenih, da uzima oružje i da ih nosi u policiju. P: A da li ste vi lično uveli politiku sprečavanja unošenja oružja u bolnicu? O: Da, to je bilo strogo zabranjeno. I kad su vojnici dolazili u posjetu svojim prijateljima, isto su morali na ulazu ostaviti oružje gdje je bio jedan policajac koji je pazio na to oružje. I kad su završili posjetu onda su opet uzimali oružje i išli van. P: Dr Bosanac, rekli ste da je dogovoren datum za evakuaciju trebalo da bude 18. novembra ujutro i da, kada je taj dan došao i prošao, ništa se nije desilo. Možete li nam reći što se dogodilo nakon toga, vezano za taj predlog o evakuaciji? O: Sljedećeg dana ujutro ponovo nitko nije došao u osam sati
i onda sam ja ponovo zvala ministra. On je rekao da su ekipe Crvenog križa
i Europskih promatrača na terenu i da čekaju sada početak
evakuacije. Ministar je sam otišao u Slavoniju da dočeka taj
konvoj i ja sam kontaktirala tada sa više ljudi, sa ministrom Granićem.
I sama sam zvala generala Rašetu u Međunarodni crveni križ. Onda sam ja krenula prema tom mostu u društvu s Marinom Vidićem, koji je bio zadužen za evakuaciju civila, i s jednom djelatnicom mojom koja je znala engleski radi prevođenja. I onda smo došli do toga mosta i vidjeli smo tamo u ulici koja se zove Priljevo, između Vukovara i Borova, puno kamiona sa puno različite vojske koja je civile sprovodila u te kamione. Došla sam do najbližeg vozila, transportera, u kojem su bili vojnici koji zapravo nisu uopće izgledali kao vojnici jer su bili u različitim uniformama, neuredni i bradati, i uplašila sam se tad prvi put jer sam prvi put tad vidjela takove vojnike. Tražila sam njihovog zapovjednika. Oni su dovikivali, dobacivali ¨Jeste vi ustaše?¨, ali taj jedan se pojavio kao njihov zapovjednik i onda sam ga pitala za Međunarodni crveni križ, a on je rekao da on o tome nema pojma, da je njegov teritorij do mosta i da on ne ide preko mosta. Onda smo se mi vratili natrag u bolnicu i čekali. Oko 12, pola jedan, došlo je jedno vojno vozilo sa vojnicima u bolnicu i onda sam i njih pitala da li znaju gdje je Međunarodni crveni križ. Taj jedan oficir je rekao da zna, da je vidio neke međunarodne aute u Negoslavcima. Onda sam ga ja molila da on mene odvede u Negoslavce jer nikako nisam mogla drukčije. Pitala sam gdje je taj Mrkšić, onda je on rekao da je i on u Negoslavcima. Onda sam molila da me odvede u Negoslavce da nađem kontakt kako da organiziramo evakuaciju. I on je pristao. I još sam ga molila da odredi ako može da vojska koja je sad došla u njegovoj pratnji čuva ulaze u bolnicu. Svi su se u bolnici jako bojali. Bilo je puno i civila koji su došli. Nije bilo nikog od međunarodnih predstavnika tada još i on je zaista naredio da vojni policajci na ulazima kontroliraju ulaz u bolnicu. I onda sam ja u njegovoj pratnji otišla prvi put u Negoslavce. Tamo su me doveli u jednu kuću gdje je pisalo “glavni štab”, to je civilna kuća. Kasnije sam čula da je to vjerojatno kuća jednog vukovarskog odvjetnika Gruje Amičića. Na katu u jednoj sobi sam vidjela oficira koji je sjedio za stolom i on se predstavio kao Mile Mrkšić. Ja sam rekla da sam Vesna Bosanac iz Vukovarske bolnice i da sam došla radi evakuacije. P: Spomenuli ste Mileta Mrkšića nekoliko puta. Koja je bila njegova dužnost u to vreme, koliko vi znate? O: Pa u to vrijeme sam ja čula od generala Rašete da je on zadužen za te operacije u Vukovaru i da će me on kontaktirati u vezi evakuacije. Jednom sam razgovarala s njim na telefon iz bolnice, i on se predstavio rekavši da je iz Vukovara. Nisam ga prije poznavala. Zapravo čula sam za njega, ali ga nisam osobno poznavala. P: Da li ste znali ili shvatili koji je njegov čin? O: Nisam shvatila, zato što ja inače činove baš ne poznam dobro. Ja ne znam koji je on imao čin, ali sam poslije čula. Mislim da je pukovnik. P: Da li ste shvatili da on ima veze ili je povezan s JNA? O: Da. P: A sada... O: On je bio zapovjednik za to područje, imala sam osjećaj, vidjela sam. I Rašeta mi je rekao da je on najodgovorniji sada za operacije u Vukovaru i da će on biti taj koji će pomoći od strane JNA oko poštivanja tog sporazuma za evakuaciju bolnice. P: Otišli ste dakle u tu kuću koja je, kako ste rekli, ranije bila kuća jednog advokata. Šta se desilo tamo? Jeste li se tamo sastali s pukovnikom Mrkšićem? O: Da. P: Šta vam je on rekao? O: On je rekao da on sada priprema evakuaciju i da još nisu odlučili kojim će putem ta evakuacija ići, da li preko Šida, da li preko Adaševaca. Ja sam protestirala jer u sporazumu je jasno pisalo da će evakuacija ići putem Lužac, Bogdanovci, Marinci, Nuštar. I u Nuštru su čekali saniteti, autobusi za prijem svih tih ranjenika, osoblja koji su trebali biti evakuirani. I rekla sam da moramo poštivati taj sporazum koji je u Zagrebu potpisan. Međutim on je rekao da će to biti jako teško, da je bilo lagano Rašeti potpisat sporazum u Zagrebu, kad nije na terenu. Međutim ja sam inzistirala na tom sporazumu zato što smo imali problema i prije s onim konvojem koji je išao duž tih linija ratnih. Ovo je bio najkraći i najbrži put da izađu ti svi ranjenici i osoblje iz Vukovara. I on je na koncu pristao da se taj put poštuje kakav je u sporazumu, ali je rekao da se moraju još razminirat neki položaji, spominjao je Zidine. To su bili neki vojni objekti, ja sam to tad prvi put čula, u blizini jednog sela Cerići, kraj Nuštra, da se to mora razminirat i da onda može sljedećeg jutra, znači 20. ujutru krenuti konvoj tim putem za Nuštar. O tom smo mi razgovarali taj utorak 19. u Negoslavcima. P: Pretpostavljam doktorka da u to vreme niste imali primerak sporazuma. Vi ste se oslanjali na ono za šta vam je rečeno da se nalazi u sporazumu, zar ne? O: Da. P: Šta se tada dogodilo? O: Tako da smo se sporazumjeli da će sljedećeg dana ujutro u osam sati krenuti evakuacija. Ja sam pitala da li mogu sresti Međunarodni crveni križ ili Europske promatrače, koji su se meni javili u ponedjeljak telefonom iz Negoslavaca. On mi je tad rekao da su oni sad zauzeti sa evidencijom civila na Veleprometu (to sam tad isto prvi put čula od njega, za Velepromet) i da će poslije toga doći u bolnicu. Ja sam protestirala da treba što prije, da nema ni vode ni hrane, ništa više u bolnici i onda sam otišla ponovo nazad. Taj isti oficir koji me dopratio odveo nas je nazad u Vukovar, i ovog jednog koji je išao sa mnom radi prevođenja. U bolnicu sam se vratila negdje oko tri sata tog dana i vidjela sam da su već doveli neke cisterne s vodom i konzerve. Vidjela sam vojne policajce koji su stajali na vratima bolnice. Međutim, vidjela sam i neke naše djelatnike koji su kao dragovoljci otišli u rezerviste, kako prolaze kroz bolnicu, kako se pozdravljaju s nekima. Osoblje i ranjenici u bolnici su bili jako uplašeni jer su praktički ti rezervisti Jugoslavenske vojske počeli ulaziti slobodno kroz bolnicu, a nikoga od Međunarodnih promatrača niti Međunarodnog crvenog križa nije bilo. P: Doktorka, spomenuli ste Negoslavce. Oni su u to vreme bili pod kontrolom JNA? O: Da. P: I Velepromet je takođe bio pod kontrolom JNA? O: Da. P: A područje oko bolnice se upravo bilo predalo? O: Područje oko bolnice je zapravo bilo pod kontrolom Štaba obrane grada i Hrvatske policije. Ali taj cijeli tjedan mi smo primjećivali da je vojnika sve manje; oni su odlazili u proboje tako da je praktički centar grada ostao bez vojne obrane. Tako da je centar grada praktički došao pod kontrolu JNA bez ikakovih većih borbi. I to onda kad je Jugoslavenska armija ušla u centar grada, u područje oko bolnice, tamo gdje sam se ja kretala, to se dogodilo u utorak 19. prije podne. Dok na područjima južnog dijela grada, na sajmištu, na mitnici, Jugoslavenska je vojska ušla u ponedjeljak 18. I zato su tamo i bili ti predstavnici Međunarodnog crvenog križa i Europski promatrači su se tamo zadržali. Zato nisu ni došli u centar, tamo gdje je bila bolnica. P: A po vašem mišljenju, Međunarodni komitet Crvenog krsta
i Posmatračka misija Evropske zajednice se nisu mogli probiti do
vas zbog JNA. Nije se radilo o tome da su oni bili zaokupljeni drugim
obavezama. O: Oni su tako meni objasnili. Ja osobno shvaćam da oni nisu došli jer nisu imali dovoljni mandat, dovoljnu namjeru. Da su točno znali, da su htjeli, oni su mogli doći u centar grada i u bolnicu. I uvjerena sam bila onda, a i sada sam, da je umjesto tri ekipe promatrača i dvije ekipe Crvenog križa došlo barem sto ili dvije stotine takovih ekipa direktno u centar grada, da su došli i ostali tamo, da bi onemogućili i JNA i paravojne snage da učine zločin koji se dogodio nakon što su prestala ratna djelovanja u Vukovaru. Međutim, nažalost njih je bilo malo. Oni su vođeni, manipulirani majorom Šljivančaninom i ostalima iz vojske. Mi smo vidjeli na kasetama Cyrusa Vancea, koji je bio 20. u bolnici. Međutim doveo ga je Šljivančanin, pokazivao mu bolnicu nakon što su lakši ranjenici i osoblje i svi ostali već bili odvedeni i nakon što sam ja već bila u pritvoru. P: Da, malo smo predaleko otišli, doktorka. Vratit ćemo se malo unatrag. Govorili ste o svom povratku u bolnicu nakon sastanka s pukovnikom Mrkšićem i videli ste da se rezervisti i ostali vojnici JNA nalaze oko bolnice i da su se ljudi uplašili kad su to videli. Šta se desilo nakon toga? O: Nakon toga sam prvi puta oko četiri ili pet popodne vidjela i tog majora Šljivančanina, koji je sa grupom vojnika ušao u dvorište bolnice. Ja sam sjedila u svojoj kancelariji i onda mi je Željka Zgonjanin, koja je bila predstavnik lokalnog Crvenog križa i brinula o civilima u Vukovaru, došla reći da je panika gore na katu gdje su počeli odvoditi civile koji su pridošli u zadnja dva dana u bolnicu i odvajati muškarce od žena. Ja sam onda otišla tamo jer su njih izvodili na ulaz u bolnicu koji je suprotan od ove strane gdje je bio hitni prijem i gdje sam ja radila. I tamo sam zaista vidjela da odvode muškarce u kamione, na onaj izlaz prema Gundulićevoj ulici. I tada sam uočila prvi puta tog majora Šljivančanina. Vidjela sam da je on zapovjednik i prišla sam mu i pitala ga kud odvode te ljude, jer je dogovor bio takav da će prvo biti evakuirana bolnica u srijedu ujutro, ranjenici i osoblje, a iza toga će biti poslani autobusi za civile. Međutim on je rekao da on mora evidentirati te muškarce i civile i da ih vode popisivati i da će se ponovo iza toga vratiti. To je bilo u utorak popodne kad su počeli odvoditi civile iz bolnice. P: Govorite o civilima i muškarcima. Govorite o ljudima koji su se zapravo nalazili u bonici, zar ne? O: To su ljudi koji su počeli, kažem vam, već od ponedjeljka dolaziti jer se očekivalo da će biti evakuacija bolnice u ponedjeljak, a iza toga i civila. I onda su, kako više nije pucalo na grad, kako se smirilo i nije bilo granata, onda su oni dolazili iz svojih privatnih podruma, iz okolnih skloništa, od svuda, u bolnicu da bi čuli šta se dešava i kada će biti evakuirani. Tako da u ta dva dana, u ponedjeljak i utorak, se skupilo u krugu bolnice, ja ne znam točno, ali sigurno skoro tisuću ljudi. Oni su tamo sa kesama, sa koferima, sa ženama, sa djecom sjedili i čekali evakuaciju. P: A što se tiče majora Šljivančanina, da li ste utvrdili s kojom je on organizacijom bio povezan? O: On je bio oficir Jugoslavenske vojske. Ne znam baš točno na šta mislite. Vidjela sam da je imao maskirnu uniformu i da ima kapu kao vojnici. P: Šta se dogodilo nakon toga? O: Oni su te civile odvodili, tako da se bolnica dosta ispraznila, jer su ti svi civili bili gore na prizemlju i na prvom katu. Negdje oko sedam sati navečer, već je bio mrak, došao je jedan kamion Međunarodnog crvenog križa. Major Šljivančanin je doveo tog jednog gospodina plavog visokog (Nicholas se zvao, poslije sam saznala) i jednog doktora i jedna prevoditeljica za njih, došli su se javit u bolnicu. Donijeli su u kamionu lijekova i neke sanitetske materijale. Ja sam već tad bila jako razočarana što nisu cijeli dan došli. Rekla sam da nam više lijekovi ni ne trebaju, nego da nam treba evakuacija. On, taj Nicholas, je rekao da je evo on tek sada mogao doći, donio je te lijekove i pitao me da li smo mi potpuno spremni za evakuaciju. Prošli smo cijelu bolnicu, vidio je kakva je situacija i rekla sam da smo bili spremni još prije dva dana. Napravili smo popise, priredili sve. Svaki ranjenik je dobio u jednu bijelu najlon vrećicu svu povijest bolesti, svoje slike i svoje dokumente i sad smo jedino čekali evakuaciju. Razočarala sam se tad u Međunarodni crveni križ, jer je taj gospodin Nicholas mene pitao kad smo mi to sve sad pripremili, ovaj ga je major Šljivančanin doveo, da li on treba uopće sutra doći, da bude nazočan evakuaciji. Ja sam shvatila ministra Hebranga da će Međunarodni crveni križ neutralizirati bolnicu i da će pod kontrolom njihovom i Europskih promatrača biti provedena evakuacija. To sam mu i rekla, da ne da treba, nego da je to obavezno prema sporazumu koji je potpisan u Zagrebu i onda je on rekao da će doći ujutro, u srijedu. P: Šta se tada dogodilo? O: Oni su otišli, mislim da su otišli spavat u g. NIEMANN: Dr Bosanac, da li biste mogli da usporite, jer postaje vrlo teško prevoditi ovo što govorite zato što prebrzo govorite. SUDIJA CASSESE: G. Niemann, mislite li da je sada pogodan trenutak za pauzu? g. NIEMANN: Svakako, časni Sude. (kratka pauza) g. NIEMANN: Dr Bosanac, pre jutarnje pauze, govorili ste sudijama kako su vas odveli na jedan sastanak s oficirima JNA. Mislili ste da ćete se sastati s pukovnikom Mrkšićem, ali kad ste tamo stigli iznenadili ste se videvši da nema pukovnika Mrkšića već ste naišli na majora Šljivančanina. Dakle, možete li nastaviti od tog trenutka. Šta se desilo u toku susreta s majorom Šljivančaninom, tom prilikom kada ste odvedeni tamo? O: Major Šljivančanin me pitao da li ja znam tko je Jastreb i gdje je on, gdje su hrvatski vojnici. Ja sam rekla da ne znam, da sam ja bila zadužena za bolnicu i da sam bila zadužena da pripremam evakuaciju ranjenika i osoblja, da sam i Jastreba i hrvatske vojnike vidjela još prije nekoliko dana, zadnji put kad sam išla slati telefaks u Štab. On je bio ljut i arogantan i pitao je tko je onda, ako nema tu nikakve vojske, pobio njegove golobrade mladiće, koji su došli na Vukovar. Ja sam mu rekla da ne znam ni zašto ih je doveo ovdje da ginu i da ruše Vukovar, niti sam ja vojnik, niti se razumijem u rat, nego da jedino sam zadužena za bolnicu. Ispitivali su me s kim sam sve kontaktirala u Zagrebu. Taj jedan kapetan mi je prijetio da on ima sve moje razgovore snimljene i da oni mogu poduzeti sve da me optuže. Ja sam rekla se ne osjećam uopće kriva, da sam razgovarala sa mnogima u Zagrebu i najviše sa ministrom zdravstva. Radili su na mene pritisak da bi ja otkrila gdje su hrvatski vojnici. Ja jednostavno ne znam točno ni kad, ni tko, ni kuda je otišao. Ja znam za one koji su ležali u bolnici, ranjenici, koji su bili hrvatski vojnici, koji su bili vojnici JNA. To sam znala i to nije bila nikakva tajna. Mi smo vodili tu evidenciju. Prema svim ranjenicima smo se ponašali po svim principima medicinske struke i etike. Nisam se uopće osjećala kriva. Tu su me ispitivali sigurno oko sat vremena i onda su rekli da moram tu ostati tu noć, u Negoslavcima. Ja sam tražila da me vrate natrag u bolnicu. Međutim oni nisu htjeli, nego me onda iz te kuće jedan vojnik otpratio u školu u Negoslavcima, gdje sam vidjela da je njihova ratna bolnica jer sam vidjela ležaje po razredima, po podu. I tamo su me u jednu prostoriju odvezli, gdje je bilo četiri kreveta, gdje je bila spavaonica. Prošli smo kroz jednu veliku sobu, došli u tu jednu malu i tamo sam sjedila tu noć. U šest sati ujutro je točno došao ponovo taj vojnik po mene i stavio me opet u vojni džip. U tom džipu je već sjedio Marin Vidić, to sam vidjela. I onda nas je vratio ponovo u bolnicu. Opet u tu moju kancelariju, koju smo mi zvali “Krizni štab bolnice” i tamo je odmah došao jedan vojnik koji je bio naoružan sa puškom i sjedio je cijelo vrijeme tamo uz mene. Nije dozvolio ni na jedan telefon da se ja javljam, ni nikoga da zovem. Na svaki telefon se on javljao i tu sam provela vrijeme do sedam. Onda je Šljivančanin naredio da sazovem sastanak svih doktora i osoblja u nekoj najvećoj prostoriji i onda sam ja poslala glavnu sestru da organizira. I svi su se skupili u onoj prostoriji koja je bila gipsaona za vrijeme rata i operacija, koju ste vidjeli i na slici. Na tom sastanku je bio major Šljivančanin i bilo je još pet ili šest, ne znam točno, ljudi u uniformama maslinasto zelenim koje je on predstavio da su liječnici Vojno medicinske akademije i da od sada je bolnica pod vojnom upravom, da ja više nemam nikakve ingerencije i da će VMA preuzeti nadzor nad bolnicom. I onda je meni rekao da mogu napustit prostoriju. Opet me taj vojnik natrag otpratio u tu moju kancelariju, a onda sam čula kasnije od ostalih, od mog medicinskog osoblja, da je predložio da svi koji žele ostati radit u bolnici, mogu ostati. Ako ne, da može ići u evakuaciju. P: Da li je to bilo 20. novembra 1991. g., kada se sve to desilo? O: To je bilo u srijedu 20. novembra. P: Nakon što se major Šljivančanin obratio osoblju na taj način, šta se tada dogodilo? Šta se sljedeće desilo? Ponovo ste vraćeni u kancelariju i šta se onda desilo? O: Da. I tamo sam još neko vrijeme sjedila. I onda je ponovo došao jedan mlađi vojnik ili oficir, ne znam, u maslinastoj uniformi. Pored mene je sjedio Marin Vidić u toj kancelariji. I rekao da ima naređenje da nas vodi na pregovor,
na dogovor sa Međunarodnim crvenim križem za evakuaciju. I onda
smo Marin Vidić i ja u pratnji tog oficira izašli van iz bolnice.
Ja sam kod izlaska vidjela da je već puno medicinskog osoblja stajalo
vani. Svi su čekali evakuaciju. Jedna djelatnica naša me pitala
“Kud vi idete doktorice?” Ja sam rekla “Idem na dogovor
za evakuaciju. Odmah ću se vratiti.” I tada su nas odveli u
kasarnu na sajmištu u jednu sobu i rekli su da tu pričekamo.
Jednom vojnom policajcu su naredili da bude u sobi, da nitko ne ulazi
ni izlazi, da mi tu čekamo i da će doći za jedno pola sata
po nas. I tu smo mi ostali sjediti. Međutim nije nitko došao
po nas cijelo popodne. Tek navečer oko šest sati je došao
taj isti mlađi oficir i rekao da se naredba promijenila, da je evakuacija
već obavljena i da i dalje mi moramo tu ostat. Odveli su nas u jednu
veliku prostoriju koja je bila spavaonica, koja je bila potpuno prazna.
I tu smo mi sjeli svatko na jedan krevet. Marin Vidić je na jedan
krevet sjeo i ja na drugi, tako smo sjedili. Isto je bio unutra vojni
policajac što nas je čuvao. I onda oko deset navečer su
došli, ali samo po mene. I onda su mene odveli, a Marin je ostao.
Odveli su me prvo dole u prizemlje u jednu prostoriju gdje su bili nekoliko
oficira JNA, gdje je bila kamera i jedna žena u uniformi, koji su
me ispitivali tko sam, šta sam, da li želim dati izjavu za njihovu
vojnu evidenciju. Ja sam rekla da želim, da nemam ništa protiv.
Tamo sam dala neku kraću izjavu o tome svemu šta se dešavalo
u ratu i onda su me odveli dalje na izlaz iz kasarne i tamo je stajalo
jedno crno policijsko vozilo i otvorili su zadnja vrata, unutra sam ja
ušla u to vozilo. Unutra su već sjedili dr Njavro u bijelom
mantilu i jedan tehničar koji je poslan kao ispomoć iz Zagreba,
a zove se Ante Arić. Oni su već sjedili u tom autu. Onda sam
ja ušla i zaključali su taj policijski auto i onda su nas počeli
voziti. I onda sam čula od dr Njavra da je on taj cijeli dan ostao
u bolnici, da su ga navečer stavili u to vozilo. I onda su nas vozili.
Vidjela sam kroz onaj neku kasarnu. Onda su se tamo raspravljali na toj porti šta će, kud će. Ja sam lupala na vrata. Mislila sam da ću ići u WC i da ću pitati kud nas vode. Međutim nisu uopće otvarali vrata. Onda su se ponovo vratili autoputom nazad i onda sam vidjela kad su nas dovezli u Mitrovicu. Stali su prvo kod policije, pa su tamo pitali. I onda su nas doveli u zatvor u Sremsku Mitrovicu. To je bilo 21. u četvratk ujutro, negdje oko tri sata. P: Za svo to vreme, jeste li videli šta je bilo s pacijentima iz bolnice, gde su oni odvezeni? Jeste li išta videli ili niste mogli videti što se događalo zato što su vas stavili u pritvor? O: Ne, nisam ništa vidjela. Jedino sam čula od dr Njavre, jer je on bio ostao u bolnici, da su većina odvedeni, ranjenici i osoblje i svi, da je ostalo još dosta teških ranjenika, jedno pedesetak i da je s njima ostalo samo tri sestre i jedan tehničar. P: Gdje se nalazi Mitrovica? O: Mitrovica je od Vukovara udaljena jedno 40 km, nalazi se na teritoriji Jugoslavije i na putu prema Beogradu. P: Koliko je udaljena od Beograda? O: Vukovar je udaljen od Beograda oko 150 km, a Mitrovica oko 110, ja mislim. P: Koliko su vas dugo držali u Mitrovici? O: U Mitrovici su me držali do 11. decembra i tamo su me ispitivali, pisala sam izjavu. Jedan pukovnik Branko, nisam mu nikad saznala prezime, me ispitivao. Tamo sam napisala izjavu na 112 stranica o cijeloj situaciji u Vukovaru, od prije rata, u ratu, kog sam sve sretala, kog sam poznavala. 112 stranica sam izjave napisala i još nisam završila izjavu kad su me zvali za razmjenu i 11. su me zvali za razmjenu, ali me nisu odmah pustili u razmjenu, nego sam još bila dva dana u vojno istražnom zatvoru u Beogradu gdje su me ponovo ispitivali i odlučivali da li ću biti optužena ili ne. Tamo sam imala jedan razgovor kao istražni postupak gdje je bio tužitelj i gdje su mi odredili branitelja. I onda ipak su rekli da nisu odlučili da dignu optužnicu i onda su me pustili u razmjenu. Razmijenjena sam 13. decembra 1991. P: A za šta su vas optuživali? Jeste li ikada to saznali? O: Nikada nije dignuta optužnica, ali su mi u tom razgovoru govorili da će me optužiti upravo radi telefaksa i tih prosvijeda jer sam svud pisala da je JNA agresor, da uništava grad i ljude, radi toga. P: Dr Bosanac, jeste li za vreme sukoba u Vukovaru, izgubili nekoga od vaše rodbine? O: Jeste. Moj svekar, od mog supruga otac, je isto zatočen 20. novembra. Iz bolnice je odveden zajedno sa ranjenicima i osobljem i vodio se kao nestao do maja ove godine, kada je njegovo tijelo identificirano iz grobnice na Ovčari. I bratić od moga supruga, Bosanac Tomislav, koji je bio u bolnici uz suprugu. To je moja sestra jedna, babica Mira, koja je jako teško stradala, dobila je granatom udarac. Odbijen joj je bubreg i kralješnica. Tako da je bila jako teško ranjena, skoro je umrla. On je ostao s njom. On je mene pitao da li on može biti s njom u evakuaciji. Ja sam pitala majora Šljivančanina da li uz te teške ranjenike mogu članovi obitelji biti. On je rekao da mogu. I on je ostao s njom. Ali to jutro ja sam čula od moje svekrve i moje mame da je prošao jedan vojnik kroz bolnicu i da je rekao da svi oni koji mogu hodati, da izađu van. I onda je i moj svekar izašao van i taj Tomica je izašao van i svi koji su izašli van su bili smješteni u te autobuse koji su kasnije završili na Ovčari. I taj moj Tomica, koji je bratić od mog supruga, isto je identificiran iz grobnice na Ovčari. P: Dr Bosanac, zamolio bih vas sada da pogledate kratak video snimak koji ćemo vam prikazati na ekranu koji stoji ispred vas. On traje samo nekoliko sekundi, znači neće biti dugo, no molio bih vas da nam, nakon što pogledate video, na ekranu pokažete koje ste stvari prepoznali. Nalazi se ispred vas, tačno ispred vas. Morat ćete nam objasniti, jer ako pokažete hemijskom na ekran, to se neće videti. Pa ako nam možete objasniti ono što vidite. I ako treba da premotamo film unazad, to je lako uraditi, zato što film ne traje dugo. Dakle možemo li sada prikazati video o Vukovarskoj bolnici. (prikazivanje video snimka) O: Ovo se vidi na stropu kud je propala ta avionska bomba, koja je pala... P: Tu rupu koju smo upravo videli, da se ne vraćamo, to je mesto kroz koje je upala bomba i pala na krevet bolesnika, to mislite? O: Da. P: Možemo nastaviti s videom. O: Ovo su pacijenti koji su ležali svud po hodnicima i po holu. P: Doktorka, slažete li se da je ovo video film koji je snimljen u vreme napada na Vukovar? O: Da. Ovo je dr Njavro koji operira ranjenike. 20. novembra je u bolnici bilo za evakuaciju pripremljeno 180 teških ranjenika i još 200 lakših ranjenika i bolesnika. Računali smo da je sa članovima obitelji to oko 450 ljudi. Ovo su medicinske sestre koje iznose novorođenčad. To je u skloništu, to je jedna od tih soba koja je bila šok soba. P: Mislim da je ovo dovoljno, hvala. Dr Bosanac, zamolio bih vas da pogledate dokument koji ću vam pokazati. Dok se dokument priprema, recite nam sjećate li se da ste razgovarali s istražiteljima Međunarodnog suda 19. i 20. juna 1995. i od 21. do 23. jula 1995. godine? O: Sjećam se. P: Da li je razgovor obavljen uz pomoć prevodioca? O: Da. P: Da li su vam postavljana pitanja i da li ste na njih odgovarali i, koliko vi znate, da li je vaša izjava napisana na engleskom jeziku? O: Da. P: Nakon što je izjava sastavljena, da li vam je prevodilac pročitao sadržaj izjave i rekao vam što se tačno u njoj nalazi? O: Jeste. P: Da li ste vi, nakon što ste čuli što vam je prevodilac rekao, da li ste prevodiocu rekli da je, po vašem znanju, ono što vam je on pročitao točno? O: Da. P: Da li je od vas nakon toga zatraženo da se potpišete na dnu svake stranice tog dokumenta? O: Da. P: Ako sada prelistate dokument, da li vidite svoj potpis na svakoj stranici? O: Da. g. NIEMANN: Molim da se ovaj dokument usvoji, ali da ostane zapečaćen jer sadrži informacije koje mogu biti vezane za druge svjedoke. SUDIJA CASSESE: Ima li prigovora od strane obrane? g. FILA: Hvala, ne. SUDSKI IZVRŠITELJ: Dokazni predmet optužbe broj 10. g. NIEMANN: Nemam više pitanja. SUDIJA CASSESE: Hvala. G. Fila, izvolite. Unakrsno ispitivanje g. FILE. g. FILA: Vaša visosti. U vašem iskazu, gospođo doktorice, pomenuli ste ime Raguž Ivan da je poginuo u bolnici, da je bio strojar u kotlarnici. Znate li možda da je to Raguž Ivan Antuna. O: Ne znam ime oca, ali znam da se zove Raguž Ivan. P: A da li je možda 1955. godište? O: Može biti, nisam sigurna koje godište. P: Naravno, pa ne bih ni očekivao. Ukazujem sudu na jednu interesantnost. Na listi lica za koja tužilac tvrdi da su nestali, eventualno ubijeni na Ovčari nalazi se ime Raguž Ivan. To bi bilo dobro da tužiteljstvo to ispita jer taj čovjek nije mogao dvaput poginut. O: Mogu samo napomenut da je Raguž Ivan često ime i prezime. P: Ne osporavam. Nemojte ništa lično shvatiti. Nema ničeg ličnog. Svatko radi svoj posao. Imamo mnogo lica koji su nestali. Strašno je što su nestali. Od kada ste vi postali direktor? O: 24. jula 1991. P: A zašto je prethodni direktor to napustio ili je smijenjen? O: Dr Rade Popović je dao ostavku. P: Je li on Srbin možda? O: Ne, Crnogorac. P: Je li otišao ili ostao? O: Ostao. P: A zašto je dao ostavku? O: Teško je to reći. To bi morali njega pitati. P: Je li još Srba promijenjeno sa položaja, recimo na oftamologiji u tom periodu kad je Vukovar bio... O: Ne, nije. P: Tko je bio načelnik oftamologije? O: Dr Mile Mlađenović. P: Šta je on po narodnosti? O: Srbin. P: A je li on promijenjen u toku 1991. godine? O: Ne. P: Kako nije kad je dr Striber postala načelnik, koja je bila specijalizant. O: Mogu da vam odgovorim? P: Kako da O: Ne u maju. P: Tako je rekla ona. O: Ovako, sad ću vam odgovoriti. g. NIEMANN: Časni sude, ja bih hteo da predložim, zaista bi svima pomoglo, barem nama s ove strane, ako se prvo postavi pitanje, pa se ono prevede, a da nakon toga čujemo prevod odgovora jer inače ovo uopšte nema nikakvog smisla i mi ništa ne razumemo. SUDIJA CASSESE: Da, g Fila, molim vas, sporije postavljajte pitanje i sačekajte da se ono prevede. Hvala. g. FILA: Pitanje je glasilo – ne smijem ni ime reći. Povlačim pitanje. O: Ne, ja želim. Inzistiram da odgovorim. On nije smijenjen. P: Ne, otišao je, znam ja, nego ime, doktorice, ne smijem da spomenem. O: Ali dr Mlađenović je otišao samovoljno, napustio je svoje radno mjesto i on je dobio otkaz 1991. zato što se pet dana nije javio na posao. Kako nitko drugi nije bio, onda je dr Stribar, koja je radila na tom odjelu, imenovana za VD šefa odjela. P: Sporno je što sam ja obećao da neću pominjati ime, pa vas molim da i vi to ne činite. Postoji jedna malenkost, razlika nebitna, ali vi ste u vašoj izjavi izjavili da je 15.8. pogođena administrativna zgrada, a na saslušanju 7.8.
Kada je pogođena tačno? O: Ja mislim da je 15.8. Koliko se mogu sjetiti, to je bio praznik kod nas, vjerski, a 7.8. je počelo bombardiranje na bolnicu. Ali baš upravna zgrada je pogođena 15.8. P: Jel u Vukovaru postojala kasarna JNA? O: Jest. P: I pre ovih događaja? O: Da. P: Je li je bila opkoljena, ostavljena bez vode, onemogućavano kretanje vojnika? O: To ja ne znam. P: Kada ste išli u Negoslavce u dva navrata. U vašoj izjavi ste spomenuli da ste s obe strane puta primetili veliku vojsku, ako tako mogu da kažem. Je li to tačno? O: Jeste. P: Da li možete da nam kažete, pogotovo što kažete da se sa krova bolnice videla linija razgraničenja, ko je držao položaj, ko je držao prostor na celom putu od Negoslavaca ka Vukovaru. To je desetak kilometara ako se ne varam. O: Kada smo krenuli 19. u podne u pravcu Negoslavaca, krenula sam u vozilu Jugoslavenske armije i kroz cijeli grad sam vidjela vojnike Jugoslavenske armije. Vidjela sam na izlasku prema Negoslavcima također i vojna vozila JNA i vojnike. I vidjela sam mnogo ljudi u civilu, neurednih, paravojnih takozvanih snaga. I stalo je vozilo jedanput, jedan je ušao takav čovjek u to vozilo, pun mržnje, sa nožem oko pasa. A u Negoslavcima sam naročito puno vidjela i vojnih transportera i kamiona, sve JNA. P: Dobro. Da li ste vidjeli ko je vršio civilnu vlast u Vukovaru u tom periodu, dok ste vi bili tamo, znači do 20.? O: Najviši predstavnik civilne vlasti je bio Marin Vidić, koji je bio povjerenik vlade za općinu Vukovar. Šta se dešavalo iza linija koje je držala JNA ne znam. P: Hoćete reći da se radi o Marinu Vidiću koji je bio predstavnik Hrvatske vlade? O: Točno, on je bio povjerenik Hrvatske vlade za općinu Vukovar. P: Jeste li u toku vašeg boravka sretali nekakvog predstavnika neke srpske vlade? Da li je postojalo nešto takvo? O: Ne. Ja nisam srela. P: Za vas lično i pitam. Da li ste u periodu koji opisujete, ko je vršio vlast tada, u celom ovom periodu bombardovanja, od avgusta nadalje. Ne u predelu hrvatske strane, nego da li je bila vojna vlast, vojna uprava JNA ili... vi ste nešto civilno sretali. O: Za vrijeme agresije na Vukovar, u ta tri mjeseca blokade, u podrumu općine je postojao Krizni štab obrane grada, gdje je predsjednik civilne vlasti bio Marin Vidić Bili. I ostali su još sudjelovali tu članovi za snabdijevanje, za civilnu zaštitu, za vatrogasce. Ja sam bila na nekoliko takvih sastanaka pozvana ispred bolnice. P: Sa druge strane je bila vojska ili je sa vojskom bilo civila, civilne vlasti nekakve, ne znam kakve? O: To ja ne znam. P: U vašim kontaktima, morate znati, u vašim kontaktima, jeste li videli nekog civila? O: Ne. P: To vas pitam. O: Ja sam imala kontakte sa vojnom vlasti ta dva dana, u utorak i srijedu, a tad nisam vidjela tamo nikog od civila. Svi su bili u uniformi. P: To vas upravo i pitam. Znači reč je o 18., 19. i 20. O: O 19. i 20. Ne, 18. još nije ušla vojska u dio gdje sam ja bila. P: Dobro, 19. i 20. To je bitno i za nas. Mogu li da izvučem zaključak, da u ta dva tri dana i uopšte kada ste slali ove faksove i ostalo vi nikakve pregovore sa nekim oblikom srpske vlasti niste imali, nego sa JNA, oko bezbednosti, oko gađanja bolnice, oko odvođenja ovih vojnika, razumete? O: Razumijem vas potpuno. Mi nikad nismo u Vukovaru ni prije rata ni u ratu računali šta je srpska vlast i šta je hrvatska vlast. I među članovima Kriznog štaba koje je vodio Marin Vidić je bilo i Srba. I Srbi su ostali s nama. U 15.000 ljudi koji su ubijani je bilo barem trećina Srba, što se kasnije i pokazalo. Samo su većina njih ostali nakon što je ušla JNA. Tako da ne prihvaćam to “srpska civilna vlast”; to u to vrijeme za nas nije postojalo. P: To sam i pitao. Da li je bilo odlaska Srba iz Vukovara, pre avgusta, pre početka? O: Bilo je odlaska Srba, ja znam to po osoblju bolnice, da je bilo dosta Srba koji su otišli iz bolnice i nisu dolazili na posao i dobili su otkaz. A isto tako je bilo i Hrvata koji su otišli, nisu dolazili na posao i dobili su otkaz. I znam tako da do kraja rata je ostalo 320 osoblja koji su radili za bolnicu i koji su bili i Hrvati i Srbi i sve moguće nacionalnosti. Nije bilo presudno da je otišao samo Srbin. Otišao je i Hrvat i svi su dobili otkaz. A oni koji su ostali su svi isto tako radili svoj posao po svim principima medicine i etike. P: Pitao sam vas za grad Vukovar, šire područje, da li je bilo odlaska Srba, ne samo iz bolnice. O: Bilo je iz cijelog grada odlaska svih mogućih stanovnika. Od 45.000 stanovnika prije rata ostalo je 15.000 u ratu. Na sve strane su otišli. I Hrvati i Srbi i Rusini, svi su otišli. A neki su ostali jer nisu htjeli napuštati svoje domove i svoj grad. P: Kad se major Šljivančanin pojavio, kad ste ga videli, da li je on vama rekao ko je oslobodio grad i ko preuzima odgovornost i kontrolu nad bolnicom. Da budem precizan, da li JNA ili neko drugi? O: U svom govoru 20. ujutro, u sedam sati, Šljivančanin je jasno rekao da je Jugoslavenska vojska oslobodila grad i da VMA preuzima upravu nad bolnicom. P: Da li to podrazumeva i odgovornost nad bolnicom? O: Ja pretpostavljam da da. P: Hvala. Gde se nalazila policijska stanica u odnosu na bolnicu u Vukovaru, koliko metara vazdušnom linijom, ima li 50? O: Pa ima sigurno. U drugom bloku zgrada preko puta bolnice je prvo bio sud pa onda iza toga policijska uprava. P: Je li se sa nje pucalo možda? O: Ne. Znam sigurno da ne, jer sam tamo često išla slat faksove. P: Dobro, vidjet ćemo i druge svjedoke. Pokušavam da skratim. U toku saslušanja prošli put postavljena su vam neka pitanja pa bih vas samo pitao ko je rukovodio cijelom stvari u samoj bolnici, 20. ujutro, samo to pitam. Da li major Šljivančanin ili neko drugi? O: Major Šljivančanin. P: Jel vam je pomenuo za šta je zadužen Mrkšić? O: Ne. P: A je l’ vam je pomenuo za šta je on zadužen? Je l’ vam rekao da je on zadužen za evakuaciju bolnice? O: Ne. P: Na saslušanju pod 61B tad ste rekli da je zadužen za evakuaciju bolnice bio major Šljivančanin. O: Ja sam to tako shvatila, ali vi ste mene sad pitali da li je on meni to rekao. On je meni rekao da ja više nemam nikakvu ingerenciju nad bolnicom i stavio me pod vojnu pratnju i maknuo van. P: Vi ste shvatili da je on sada zadužen za dalje. To sam pitao samo, ništa više. U toku svih tih pregovora i bolnice; pre svega da vas pitam da li poznajete vi Dokmanovića? O: Poznajem ga iz viđenja. P: Jel ga vidite ovde negdje? O: Da. P: Je li se on pojavljivao negde, jeste ga videli tokom toga svega? O: Ne. P: Hvala. Pod tim negde podrazumevam u Negoslavcima, u Vukovaru, bilo gde ta tri kritična dana. O: Ne. P: Vi ste nešto sada rekli što me zaintrigiralo, da su civili izvođeni i 19. 11. iz bolnice. Ko ih je izvodio i zna li se šta je s njima bilo? O: Popodne, u utorak, 19. su izvođeni civili iz bolnice i odvoženi na Velepromet. Ja sam primijetila, tj. pozvala me Željka i vidjela sam da ih izvode. Tad sam prvi puta vidjela majora Šljivančanina. Pitala sam kud vode te ljude. On je rekao da ih vode radi evidencije. Pitala sam zašto ih odvajaju, jer su odvajali muškarce od žena i djece i on je rekao da ih vode da ih evidentiraju. Kasnije sam čula da su ih odveli sve na Velepromet. P: Da li među njima ima osoba koje su nestale, da li slučajno znate? O: Ima. P: Da li se među njima pominju osobe koje su možda završile na Ovčari? O: To mi je teško reći. Od dvije stotine tijela koja su iskopana na Ovčari, za sada je identificirano 108 i svi ti 108 su odvedeni 20. ujutro. Mi još ne znamo da li je netko od onih koji nisu identificirani odveden dan ranije. Međutim među onima koji su odvedeni dan ranije, također ima više nestalih. P: Izvinite, znam da vam nije prijatno, ali pokušavam da skratim. Vi ste spomenuli da vam je na mostu oficir rekao gde je granica razgraničenja vojske. Ne znam, do mosta Novosadskog korpusa, od mosta Južna operativna grupa... U kom smislu vam je to tada rekao, šta je on time mislio reći? O: Ja sam njega pitala gdje ja mogu naći Međunarodni crveni križ, jer sam dobila informaciju da su oni došli do mosta i da će doći poslije toga u bolnicu. Međutim on je meni tad rekao: “Ja od mosta dalje ne idem. Moje je do mosta. A tamo će doći oni drugi iz Beograda.” P: Da li ste iz toga stekli utisak da je i sa jedne i sa druge strane vojska kontrolisala? O: Da, mada sam vidjela i tada u tom transporteru jako puno neurednih vojnika koji sigurno nisu bili redovita vojska. P: Ali nisu bili ni civili? O: Ne, civili nisu bili. Bili su u rezervističnim uniformama raznih vrsta. P: Da li je bilo slučajeva da je među vašim pacijentima, zapravo ispravljam se, među ljudima koji su došli u bolnicu u to kritično vreme, bilo i zdravih ljudi kojima je stavljen gips na zdrave noge itd.? O: To sam više puta pitana, ali ja o tome zaista nemam nikakvu informaciju. Koliko ja znam, bolesnim je ljudima ponovo bio stavljen gips radi imobilizacije u transportu. Ja ne znam ni za jednoga tko je zdrav, a da mu je stavljen gips. P: Videćemo to. I sada bih vas nešto pitao. Vi ste rekli da ste pokušavali da stupite u kontakt s predsednikom Antom Markovićem. On je Hrvat, jel tako? O: Ja mislim da da. Ne znam točno. P: Da li je netko bio predsjednik Predsjedništva SFRJ u to vreme? O: Mislim da se u to vrijeme kad je bila agresija na Vukovar Predsjedništvo više nije sastajalo. P: Ali tko je bio zadnji za koga znate? O: Ja mislim da je bio Stipe Mesić. P: Koji je također Hrvat? O: Da. g. FILA: Hvala. Ništa više. To bi bilo sve Časni sude. SUDIJA CASSESE: Hvala vam. Ja imam dva pitanja. Dr Bosanac, postavio bih vam dva pitanja. Kao prvo, tko je sastavio popise civila i ranjenih ljudi u bolnici koji su trebali biti evakuirani? O: Popis ranjenih i bolesnih ljudi koji su trebali biti evakuirani je napisala gđa Verica Graf koja je bila administrator bolnice, a koju su pripremile sestre i doktori pojedinih odjela. To je popis pacijenata koji su ležali u bolnici. Međutim na evakuaciju je u bolnici čekalo i dosta vanjskih pacijenata, koji su dolazili na previjanje svakodnevno i na kontrolu u bolnicu i oni nisu bili na popisu. Oni su sa sobom imali samo svoju medicinsku dokumentaciju. A popis civila koji su pridošli u bolnicu radi evakuacije su sastavili predstavnici Crvenog križa. Gospođa Željka Zgonjanin i Zvonko Bilić su radili popis civila i predavali ga Marinu Vidiću koji je bio zadužen za evakuaciju civila iz grada. SUDIJA CASSESE: Ali da li su nakon toga vlasti koje su bile nadležne za bolnicu sastavile neke dalje popise na temelju ove liste ljudi za evakuaciju koju je pripremilo osoblje bolnice? Da li su oni podelili ljude u različite grupe? O: Koliko ja znam, nisu. SUDIJA CASSESE: Hvala. Moje drugo pitanje odnosi se na ono što ste vi pre nekoliko minuta definirali kao “neuredni vojnici”. Koliko sam ja shvatio vi ste u više navrata susreli ljude koji su bili naoružani i nosili uniforme, ali nisu bili pripadnici JNA. Da li biste mogli da nam kažete kakvi su to bili ljudi, da li su pripadali nekoj konkretnoj paravojnoj formaciji i da li su oni bili pod kontrolom i komandom JNA? O: Ja sam vidjela više takvih različitih grupa ljudi. Recimo u utorak popodne 19. jedna takva grupa ljudi je došla u bolnicu zajedno sa sinom od jednog našeg doktora, dr Ivankovića, i čula sam za njih da se oni zovu “Beli orlovi”. Srela sam, to kad su me vozili u Negoslavce, više ljudi, koji nisu bili u uniformi nego u civilu, duge kose, duge brade, prljavi, za njih sam čula da se zovu “četnici”. Ja ne mogu reći ni koje su to grupe ni koji su to ljudi, ali obzirom na cijelu situaciju mogu odgovorno tvrditi da oni jesu svi bili pod kontrolom i zaštitom Jugoslavenske armije. SUDIJA CASSESE: Hvala vam. Ima li još pitanja? Da li ima prigovora na to da se ovaj svedok pusti da ode? (Stanka) Nema prigovora. Ima li dodatnih pitanja? Ne. Hvala. U redu. Dr Bosanac, hvala vam mnogo na vašem svedočenju. Sada ste slobodni da idete. Dokazni predmet br. 9 u svedočenju Vesne Bosanac Tužilac protiv Slavka Dokmanovića Predmet br. IT-95-13a 2. februar 1998. /Naslov nečitak/ 1. Predstavnici Republike Hrvatske, Jugoslovenske narodne armije (JNA), Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK), Lekara bez granica i Malteškog krsta sastali su se 18. novembra 1991. godine i postigli sledeći sporazum u vezi sa konvojem za evakuaciju ranjenika i bolesnika iz vukovarske bolnice. 2. Republika Hrvatska i JNA su se obavezale da će garantovati prekid vatre na području vukovarske bolnice i na dogovorenoj maršruti evakuacije. Ova garancija bi se odnosila kako na regularne tako i na neregularne jedinice na područjima u kojima bi one pojedinačno bile odgovorne za operaciju evakuacije. Ova garancija bi obuhvatila i uveravanje da na maršruti nema mina na područjima njihove pojedinačne odgovornosti. 3. Konvoj će krenuti maršrutom od Vukovara preko Prilieva /kao u originalu/, Lušca, Bogdanovaca, Marinaca do Zidina. Hrvatska strana će preuzeti odgovornost od JNA u Zidinama, na raskrsnici za Henrikovce. Konvoj će se kretati u vreme koje će se dogovoriti i o kojem će obe strane biti obaveštene pre početka evakuacije. 4. JNA će obezbediti odgovarajuća vojna vozila za putovanje od Vukovara do Zidina; Republika Hrvatska će obezbediti odgovarajuća vozila za preostali deo putovanja. Obe strane će obezbediti adekvatno opremljena kola hitne pomoći sa odgovarajućim osobljem za oko 40 teških bolesnika i kamione ili putničke autobuse, po potrebi, za preostalih 360 ili otprilike toliko ranjenika, od kojih su negde trećini potrebna nosila. 5. Evakuacija će obuhvatiti sve ranjenike i bolesnike koji su na lečenju u vukovarskoj bolnici, a za koje nadležni u bolnici budu procenili da mogu da putuju. 6. Republika Hrvatska i JNA će priznati neutralnost vukovarske bolnice za vreme trajanja evakuacije. Bolnica će biti stavljena pod zaštitu MKCK-a koji će obe strane obavestiti o potrebnom periodu neutralnosti. 7. Republika Hrvatska i JNA su saglasne da Posmatračka misija EZ /PMEZ/ nadgleda celu operaciju i da ima potpuni pristup svim segmentima evakuacije. Dve strane će takođe, po potrebi, olakšati učešće MKCK-a, Lekara bez granica i Malteškog krsta, kako bi im omogućile da obavljaju one uloge koje bi mogle da im budu poverene u pružanju podrške i nadgledanju evakuacije. 8. Ovaj sporazum zavisi od toga da li će sve strane ispuniti svoj deo odgovornosti. Svaka strana može da se povuče u bilo kojem trenutku, ukoliko proceni da uslovi sporazuma nisu ispunjeni. Do mogućnosti povlačenja bi došlo naročito ukoliko bi se procenilo da obaveze vezane za bezbednost, koje su preuzele Republika Hrvatska i JNA, ne važe. /potpis/ za republiku Hrvatsku potpisao za JNA potpisao /potpisano/ /potpisano/ [1] Tužilac protiv Slavka Dokmanovića, predmet br. IT-95-13a, Svedočenje Vesne Bosanac, 2. februar 1998. godine. Kopija tog svedočenja priložena je uz ovaj zahtev, a delovi koje optužba želi da predloži kao dokaz su obeleženi. [2] Čak i da Pretresno veće optužbi ne odobri zatraženi pravni lek, ne predviđamo da će glavno ispitivanje Vesne Bosanac trajati duže od jednog sata. Međutim, ako bi zatraženi pravni lek bio odobren, mogli bismo da skratimo glavno ispitivanje na otprilike 15 minuta. [3] Naletilić i Martinović, ibid, str. 5, drugi paragraf. [4] Pravilo 92bis (E) u celini glasi: “Osim ako se na osnovu pravila 127 ili nekim nalogom ne odredi drugačije, strana koja želi da uvrsti pismenu izjavu ili transkript o tome mora da obavesti suprotnu stranu najmanje četrnaest dana ranije, a suprotna strana tome može da se usprotivi u roku od sedam dana. Pretresno veće će, nakon što sasluša strane, odlučiti da li će, u celini ili delimično, prihvatiti izjavu ili transkript, i da li će tražiti prisustvo svedoka radi unakrsnog ispitivanja.” [5] Suđenje je zbog trenutne bolesti optuženog odloženo najmanje do 17. januara 2003. godine. |