PRED SUDIJOM PRETRESNOG VEĆA

Pred: sudijom David Hunt-om

Sekretar: gđa Dorothee de Sampayo Garrido-Nijgh

Odluka od: 24. maja 1999.

 

TUŽILAC
protiv
Slobodana MILOŠEVIĆA, Milana MILUTINOVIĆA, Nikole ŠAINOVIĆA,
Dragoljuba OJDANIĆA i Vlajka STOJILJKOVIĆA


ODLUKA O PREGLEDU OPTUŽNICE
I ZAHTEVU ZA PRATEĆIM NALOZIMA


Tužilaštvo:

Louise Arbour, tužilac

I Uvod

1. U skladu sa članom 19 Statuta Međunarodnog suda i pravilom 47 Pravilnika o postupku i dokazima, tužilac je podneo na pregled optužnicu u kojoj se imenuju Slobodan Milošević, Milan Milutinović, Nikola Šainović, Dragoljub Ojdanić i Vlajko Stojiljković. Svaki od okrivljenih optužen je za zločine protiv čovečnosti, u skladu sa pravilom 5 Statuta, i to za progone, deportaciju i ubistvo. Svaki od optuženih tereti se i za ubistvo po osnovu kršenja ratnih zakona i običaja u skladu sa članom 3 Statuta, na osnovu toga da ga kao takvog priznaje zajednički član 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine.


II Pregled i potvrda optužnice

2. Optužnica se nalazi preda mnom kao sudijom pretresnog veća, u skladu sa članovima 18 i 19 Statuta. Članom 19 predviđeno je da sudija potvrđuje optužnicu nakon što se po pregledu optužnice uverio da je tužilac dokazao postojanje predmeta prima facie. Pravilo 47(E) sudiji nalaže da, za potrebe potvrđivanja optužnice, ispita i sve propratne materijale koje mu tužilac eventualno dostavi na osnovu člana 47(B). Namera pravila 47(E) nije da se propratnim materijalom popune eventualne praznine u materijalnim činjenicama koje se iznose u optužnici. Namera je da se sudija uveri da postoji dokazni materijal koji potkrepljuje materijalne činjenice koje se kao takve navode u optužnici, tako da sudija koji potvrđuje optužnicu u suštini ima ulogu velike porote (ili sudije koji određuje pritvor) u sistemu common law-a, odnosno kao juge d’instruction u nekim građansko-pravnim sistemima.

3. Zajednički efekat članova 19 i pravila 47(E), dakle, jeste da sudija mora biti uveren da materijalne činjenice koje se navode u optužnici dokazuju postojanje predmeta prima facie i da postoji dokazni materijal koji potkrepljuje te materijalne činjenice. Struktura Pravilnika o postupku i dokazima jasno pokazuje da sudija koji potvrđuje optužnicu treba da se bavi samo suštinom optužnice, a ne i njenom formom.

4. Prima facie predmet po svakoj od konkretnih tačaka optužnice postoji u ovom slučaju jer materijalne činjenice koje se navode u optužnici ukazuju na uverljivost predmeta koji bi (ukoliko ga optuženi ne ospori) bio dovoljan osnov da se optuženi proglasi krivim po toj tački optužnice.

5. Tvrdi se da su se događaji na kojima se zasniva optužnica odigrali u Autonomnoj Pokrajini Kosovo u južnom delu Republike Srbije, konstitutivne republike Savezne Republike Jugoslavije, od 1. januara do kraja aprila 1999. godine. Početkom tog perioda, 90% stanovništva pokrajine Kosovo činili su Albanci, dok su ostali Srbi.

6. Tvrdi se da su se u tom periodu vojne snage Savezne Republike Jugoslavije, policija Srbije, neke policijske jedinice Savezne Republike Jugoslavije i njima pridružene paravojne jedinice učestvovale, u sprezi, u nizu širokih i sistematskih ofanziva protiv pretežno albanskih gradova i sela na Kosovu. Ofanziva je sledila opšti obrazac prema kome je kosovsko-albanskom stanovništvu tih gradova i sela naređivano da napuste svoje domove uz pretnje smrću. Kada bi oni otišli, imovina koju bi ostavili za sobom je kradena a domovi su uništavani ili paljeni posle čega se u njima više nije moglo stanovati. Prisiljavani su da se priključujuju kolonama kosovskih Albanaca raseljenih na sličan način koje su se kretale ka granicama Kosova sa susednim zemljama. Bili su fizički zlostavljani. U mnogim slučajevima raseljeni muškarci, kosovski Albanci, razdvajani su od žena i dece i ubijani. Na granici im je kradena imovina koju su imali kod sebe, uključujući i lična dokumenta i motorna vozila. U nekim slučajevima sela su prvo granatirana a kosovski Albanci su ginuli u tim granatiranjima.

7. Tvrdi se takođe da su u ovom periodu te snage iz Savezne Republike Jugoslavije i Srbije u više navrata namerno pucale i ubijale nenaoružane kosovske Albance, uključujući žene i decu. To se dogodilo u selima Račak (gde je ubijeno četrdesetpet kosovskih Albanaca), Velika Kruša (gde je ubijeno 105 kosovskih Albanaca a njihova tela su zapaljena), Izbica (gde je ubijeno 130 kosovskih Albanaca) i u drugim selima. Tvrdi se da je oko 740.000 albanskih civila na Kosovu nasilno deportovano sa Kosova, a da je oko 385 identifikovanih kosovskih Albanaca ubijeno.

8. U optužnici se tvrdi da su ove akcije protiv kosovskih Albanaca preduzete sa ciljem da se ukloni znatan deo kosovskog albanskog stanovništva sa Kosova, u nastojanju da se obezbedi dalja srpska kontrola u pokrajini. Ako se ove činjenice koje se navode u optužnici prihvate, one potvrđuju da su snage iz Savezne Republike Jugoslavije i Srbije progonile albansko civilno stanovništvo na Kosovu na političkoj, rasnoj ili verskoj osnovi i da je bilo i deportacija i ubistava, što predstavlja zločine protiv čovečnosti i kršenje ratnih zakona i običaja.

9. Tvrdi se da petorica optuženih snose krivičnu odgovornost za dela tih snaga po dva osnova -

(a) lične odgovornosti, zato što su planirali, podsticali, naredili ili na drugi način pomogli i doprineli njihovom planiranju, pripremi ili izvršenju (član 7.1), i

(b) za četvoricu optuženih (sa izuzetkom okrivljenog Šainovića), odgovornosti po osnovu nadređenosti, zato što su znali ili je bilo razloga da znaju da će njihovi potčinjeni počiniti takva dela ili su ih već počinili, a da oni nisu preduzeli potrebne i razumne mere da spreče takva dela ili kazne one potčinjene koji su ih počinili (član 7.3).

Potčinjeni su bili pripadnici vojnih snaga Savezne Republike Jugoslavije, policije Srbije, policijskih jedinica iz Savezne Republike Jugoslavije i njima pridruženih paravojnih jedinica. Predmet protiv svakog od optuženih zasniva se kako na njihovom pravnom, tako i na njihovom de facto odnosu sa tim snagama.

10. U periodu na koji se odnosi ova optužnica, vojne snage Savezne Republike Jugoslavije bile su pod kontrolom, inter alia -

(1) optuženog Slobodana Miloševića, kao predsednika Savezne Republike Jugoslavije i vrhovnog komandanta Oružanih snaga Savezne Republike Jugoslavije (poznatih kao VJ) koji je imao ovlašćenje da sprovodi nacionalni odbrambeni plan koji donosi Vrhovni savet odbrane u skladu sa odlukom tog Saveta (kome je predsedavao).

(2) optuženog Milutinovića, kao predsednika Srbije i u tom svojstvu člana Vrhovnog saveta odbrane, koji je učestvovao u odlukama o delovanju VJ.

(3) optuženog Ojdanića, kao načelnika Generalštaba VJ, koji je imao ovlašćenje da zapoveda VJ prema potrebi.

11. U periodu na koji se odnosi ova optužnica (ili u njegovom većem delu), policija Srbije bila je pod kontrolom, inter alia -

(1) optuženog Miloševića, kao predsednika Savezne Republike Jugoslavije, koji je bio ovlašćen da zapoveda jedinicama republičke i savezne policije podređenim VJ u vreme proglašenog stanja neposredne ratne opasnosti ili proglašenog ratnog stanja. (Proglašenje neposredne opasnosti objavljeno je 23. marta 1999. godine, a ratnog stanja narednog dana.)

(2) optuženog Milutinovića, kao predsednika Srbije koji je imao ovlašćenje da proglašava stanje neposredne ratne opasnosti ili ratno stanje, da donosi mere za upravljanje republikom.

(3) optuženog Stojiljkovića, kao ministra unutrašnjih poslova Srbije i odgovornog za sprovođenje republičkih zakona, uključujući i delatnost policije.

12. U periodu na koji se odnosi ova optužnica (ili u njegovom većem delu), policijske jedinice iz Savezne Republike Jugoslavije bile su pod kontrolom, inter alia, optuženog Miloševića, iz razloga navedenih u prethodnom stavu. On je takođe imao široku de facto kontrolu i nad saveznim i srpskim ustanovama (uključujući i policiju) koje su nominalno odgovorne saveznim odnosno republičkim vladama ili skupštinama.

13. U periodu na koji se odnosi ova optužnica, paravojne jedinice delovale su u saradnji i u sprezi sa drugim snagama iz Savezne Republike Jugoslavije i Srbije, i po njihovom nalogu.

14. Pored toga, u periodu na koji se odnosi ova optužnica optuženi Milošević je bio glavna ličnost ispred Savezne Republike Jugoslavije i Srbije sa kojom je međunarodna zajednica vodila pregovore u tekućem sukobu na Balkanu, a to je bio još od 1989. godine, uključujući pregovore sa predstavnicima Severnoatlantskog saveza (NATO) i Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) vođenim u oktobru 1998. godine, iz kojih je proistekao "Sporazum o Verifikacionoj misiji OEBS na Kosovu" potpisan 16. oktobra 1998. godine. Optuženi Milutinović takođe je bio značajna ličnost sa kojom je međunarodna zajednica pregovarala, a to je bio još od 1995. godine, a bio je prisutan i na međunarodnim pregovorima o miru na Kosovu održanim u Rambujeu, u Francuskoj februara 1999. godine.

15. Mada se optuženi Šainović ne tereti po osnovu nadređenog položaja, značajno je da ga je optuženi Milošević, kao potpredsednika Vlade Savezne Republike Jugoslavije, odredio za svog predstavnika u vezi sa kosovskim pitanjem. Diplomate i drugi međunarodni službenici upućivani su da sa njim vode razgovare o toj temi. On je potpisao Sporazum Clark-Naumann u oktobru 1998. godine, koji je predviđao delimično povlačenje snaga Savezne Republike Jugoslavije i Srbije sa Kosova, ograničenje dopremanja novih snaga i opreme u to područje i razmeštaj nenaoružanih verifikatora OEBS-a. On je bio član srpske delegacije na pregovorima u Rambujeu. Kao i u većini slučajeva u kojima se pojedinac tereti i za individualnu odgovornost (bez da je sam počinio ta krivična dela) i za odgovornost po osnovu nadređenosti, odnos optuženog i onih koji su počinili ta krivična dela direktno je vezan za pitanje da li je planirao, podsticao, naredio ili na drugi način pomogao i doprineo planiranju, pripremi ili izvršenju tih dela. Odsustvo bilo kakvog pravnog odnosa između optuženog Šainovića i tih lica u ovom predmetu bez sumnje objašnjava zašto on nije optužen po osnovu nadređenosti, ali to nema uticaja na pitanje individualne odgovornosti u okolnostima koje se iznose u ovom stavu.

16. Ovo je kratak pregled tužiočevog stava u ovom predmetu, kako ga ja shvatam. Propratni materijal je mnogo podrobniji nego što bi se moglo zaključiti po ovom osvrtu.

17. Nakon pregleda i razmatranja optužnice i propratnog materijala koji je dostavio tužilac, i pošto sam saslušao lično izlaganje tužioca, uveren sam da materijalne činjenice koje se navode u optužnici potvrđuju postojanje predmeta prima facie u pogledu svih tačaka optužnice pojedinačno i zajedno, te da postoje dokazi koji potkrepljuju te materijalne činjenice. Uverio sam se da su ispoštovani zahtevi iz člana 19 i pravila 47. Shodno tome, potvrđujem optužnicu podnesenu na pregled.


III Prateći nalozi

18. Tužilac je zatražio izdavanje više pratećih naloga. Član 19 predviđa da sudija može, ukoliko tužilac to zatraži, izdavati takve naloge kao i naloge za hapšenje, pritvor, predaju ili sprovođenje lica, ili bilo koje druge naloge potrebne za vođenje sudskog postupka.

(a) Izvršenje nalogâ za hapšenje

19. Po odobrenju optužnice, sudija koji potvrđuje optužnicu može izdati nalog za hapšenje, i taj nalog mora sadržati zahtev za hitno sprovođenje optuženika u Međunarodni sud po njegovom ili njihovom hapšenju. Overeni primerak naloga za hapšenje Sekretar suda zatim dostavlja, inter alia, nacionalnim vlastima države na čijoj teritoriji optuženi živi ili je u njenoj nadležnosti, ili poslednje zemlje u kojoj se zna da je boravio ili u kojoj Sekretar suda smatra da se verovatno može naći.

20. U ovom predmetu, tužilac zahteva da se izda nalog da sekretar dostavi naloge za hapšenje optuženih Saveznoj Republici Jugoslaviji, na ime g. Zorana Kneževića, saveznog ministra pravde, Beograd. Pošto je optuženi Milošević šef države Savezne Republike Jugoslavije, i pošto su ostali optuženi visoke vladine i vojne ličnosti Savezne Republike, tužilac smatra da je savezni ministar pravde najprikladnija osoba od autoriteta u Saveznoj Republici koja bi mogla da izvrši te naloge. Ja se slažem i prihvatam da u ovom slučaju treba da se izda takav nalog.

21. U svetlu mogućnosti da neki ili svi opuženi mogu da potraže utočište van teritorije Savezne Republike Jugoslavije, tužilac takođe traži da se izda nalog, u skladu sa pravilom 55 (D), da sekretar dostavi overene kopije svake od optužnica svim zemljama članicama Ujedinjenih nacija i Konfederaciji Švajcarske.

22. Pravilo 61 (D) dozvoljava da se izdati međunarodni nalozi za hapšenje dostave svim navedenim državama, ali samo u slučaju kada nalog za hapšenje izdat u skladu sa pravilom 55 nije izvršen u razumnom roku, a takve međunarodne naloge može izdati samo pretresno veće. U svakom slučaju, tvrdi se da su ovlašćenja za dostavu overenih kopija naloga za hapšenje u skladu sa pravilom 55 (D) veoma široka, i da ta ovlašćenja nisu izričito ograničena na dostavu samo onim nacionalnim vlastima država ili teritorija u kojima optuženi boravi ili se smatra da boravi. U svakom slučaju, tvrdi se da procedura dostave overenih kopija originalnog naloga za hapšenje koju predviđa pravilo 55(D) nije isto što i izdavanje međunarodnih naloga za hapšenje u skladu sa Pravilom 61 (D). Pravilo 54 dozvoljava sudiji Međunarodnog suda da izdaje bilo koje naloge koje smatra potrebnim u cilju pripreme ili sprovođenja suđenja. Suđenje se ne može održati dok se optuženi ne uhapsi. Nalozi koji se traže bi trebalo da doprinesu hapšenju optuženih.

23. Ja prihvatam argument tužioca i smatram da u ovom slučaju treba izdati traženi nalog u skladu sa pravilom 55(D). Države članice Ujedinjenih nacija su obavezne da se povinuju bez neopravdanog odugovlačenja svakom nalogu Međunarodnog suda za hapšenje ili pritvaranje bilo kog lica, ali se smatra da Konfederacija Švajcarske ne potpada pod takvu obavezu. Dostava overene kopije naloga koji se budu uputili Konfederaciji Švajcarske u tom smislu treba biti izražena u vidu zahteva za pomoć and ne naloga.

24. Iz istog razloga, tužilac traži izdavanje sličnog naloga da sekretar dostavi overene kopije naloga za hapšenje i samom tužiocu, kako bi mogao na osnovu tih overenih kopija da traži pomoć Međunarodne organizacije kriminalističke policije (INTERPOL), u skladu sa pravilom 39, tako što bi te overene kopije distribuirala po proceduri "Crveno upozorenje" te organizacije. I u ovom slučaju smatram da treba izdati takav nalog.

25. Zbog samog obima posla vezano za dostavu overenih kopija naloga za hapšenje svim navedenim stranama ako svaki nalog za hapšenje mora biti praćen overenom kopijom optužnice i izjave o pravima optuženog prevedenom na jezik koji optuženi može da razume, kako se inače zahteva po pravilu 55(C), nalažem, u skladu sa pravilom 55(D), da gore navedena dokumenta ne moraju da budu priložena uz naloge za hapšenje.

(b) Zamrzavanje materijalnih i novčanih sredstava optuženih

26. Tužilac traži da se izdaju nalozi po kojima zemlje članice Ujedinjenih nacija -

(i) treba da istraže da li bilo koji od optuženih poseduje materijalna i novčana sredstva na njihovoj teritoriji, i

(ii) ako takva sredstva postoje, da usvoje privremene mere da se ta sredstva zamrznu, ne prejudicirajući prava trećih lica, sve dok se optuženi ne pritvore.

Ističe se da se u optužnici tvrdi da je imovina nezakonito uzeta iz kuća žrtava i da je brojnim žrtvama bio opljačkan novac i druge vrednosti.

27. Zahtev se prvobitno zasnivao isključivo na pravilu 54, koji sudiji (i pretresnom veću) daje ovlašćenje da izdaje sve neophodne naloge u cilju pripreme i sprovođenja suđenja. Kao što je ranije rečeno, suđenje se ne može održati dok se optuženi ne uhapsi - prema tome, kako je izneseno u argumentu, sudija može izdati, u skladu sa pravilom 54, bilo kakav nalog koji doprinosi hapšenju optuženog. Po navodima tužioca, sredstva optuženog se mogu zamrznuti iz dva posebna razloga - da bi se odobrio povraćaj imovine ili odobrila nadoknada na osnovu iste (što pretresno veće može naložiti u skladu sa pravilom 105 nakon osude, pod uslovom da su u presudi navedeni odgovarajući zaključci u skladu sa pravilom 98ter), kao i da bi se sprečilo da optuženi koji je još uvek na slobodi koristi ta sredstva da izbegne hapšenje ili preduzme mere da prikriju svoja sredstva i stave ih van domašaja Međunarodnog suda.

28. Na prvi pogled široka ovlašćenja koje pravilo 54 daje sudiji mogu, međutim, biti donekle ograničena činjenicom da pravilo 61(D) daje ovlašćenje pretresnom veću (ali ne i sudiji) da odobri takve mere iz istih razloga u nešto kasnijoj fazi, kada nalog za hapšenje nije izvršen u razumnom vremenskom roku. Međutim, takva ograničenja se ne mogu nametnuti na ovlašćenja koja uživa sudija koji potvrđuje optužnicu u skladu sa članom 19.2 Statuta, sročena skoro na isti način kao i u pravilu 54 i uključena u pravilo 47(H)(i). Postupak po zahtevu je onda nastavljen na osnovu člana 19.2.

29. U situaciji kada je Savezna Republika Jugoslavija konzistentno, kršeći svoje pravne obaveze, ignorisala naloge Međunarodnog suda za hapšenje lica protiv kojih su podignute optužnice radi suđenja pred Sudom, a koja žive na njenoj teritoriji, a na kojoj Sud nema sopstvene policijske snage koje bi izvršavale njegove naloge za hapšenje, ja se slažem da je veoma važno da se preduzme svaki dozvoljeni korak koji će pomoći u sprovođenju hapšenja onih koji se kriju u Saveznoj Republici Jugoslaviji ili koji na drugi način pokušavaju da izbegnu hapšenje. Slažem se da u ovom slučaju treba izdati naloge koji se traže.

(c) Nalog o neobelodanjivanju

30. Na kraju, tužilac je zatražio naloge -

(i) u skladu sa pravilima 54 i 55(D), da se dostava naloga za hapšenje i pratećih overenih kopija odloži do 12.00 sati u podne (po haškom vremenu) u četvrtak, 27. maja 1999;

(ii) u skladu sa pravilom 53, da se ne obelodanjuje optužnica, propratni materijal ili potvrda optužnice i izdati nalozi do istog roka, zavisno od određenih navedenih izuzetaka; i

(iii) takođe u skladu sa pravilom 53, da se ne obelodanjuje propratni materijal koji je dostavljen shodno pravilu 47(B) dok se ne uhapse svi optuženi.

Prema pravilu 55(D), sekretar može da dostavi overene kopije izvršnih naloga za hapšenje ukoliko sudija pretresnog veća izda takav nalog. Pravilo 54 sudiji pretresnog veća daje ovlašćenje da izdaje naloge koji su neophodni radi pripreme suđenja. Pravilo 53 organičava ovlašćenje Međunarodnog suda da izdaje naloge o neobelodanjivanju na slučajeve kada postoje izuzetne okolnosti i kada je u interesu pravde da da se izda takav nalog. Takvi nalozi o neobelodanjivanju se obično zahtevaju i odobravaju u slučajevima kada bi obelodanjivanje optužnice omogućilo optuženom na koga se optužnica odnosi da preduzme korake da izbegne hapšenje.

31. Tužilac je izneo određeni broj razloga za koje tvrdi da opravdavaju odobravanje prvog i drugog naloga. Raspoloživost oba naloga se može zajedno razmatrati.

32. Prihvatam da su optužena lica u ovom predmetu na najvišim položajima unutar Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije i da, zajedno i pojedinačno, raspolažu ogromnom moći nad svojim teritorijama i svim vrstama dobara, sa svom državnom aparaturom koja im stoji na raspolaganju. Isto tako prihvatam da je njihova reakcija na optužnice nepredvidljiva. Takođe prihvatam da je određeni broj osoblja Tužilaštva aktivan na terenu nad kojim optuženi imaju tako ogromnu moć i da bi mogli biti izloženi ozbiljnom riziku odmazde i zastrašivanja u slučaju da se optužnica odmah obelodani. Smatram da je potreba da se Tužilaštvu pruži mogućnost da rizik svede na što manju meru sasvim sasvim opravdana pri odlučivanju da li je u interesu pravde da izda nalog o neobelodanjivanju na tako kratak traženi rok.

33. To isto važi i kada je u pitanju ozbiljan rizik od odmazde i zastrašivanja u odnosu na brojna lica unutar Savezne Republike Jugoslavije ili na njenim ili u blizini njenih granica - misija Ujedinjenih nacija koja se trenutno tamo nalazi na misiji utvrđivanja činjenica i osoblje drugih državnih i agencija Ujedinjenih nacija, kao i humanitarnih agencija međunarodne zajednice koje se bave izbeglicama i raseljenim licima - kao i takav rizik za osoblje raznih država koje je trenutno angažovano tamo i na drugim mestima u traženju rešenja za tekući oružani sukob. Obelodanjivanje optužnice bi imalo ozbiljne implikacije za bezbednost svih njih koje se mogu smanjiti, i nadamo se, svesti da najniži mogući stepen, ako bude postojao kratak interval u obelodanjivanju optužnice da bi se omogućilo sprovođenje mera predostrožnosti.

34. Očigledno je da je u interesu pravde da se odloži obelodanjivanje optužnice i drugih dokumenata da bi se omogućilo preduzimanje koraka da se zaštite sva navedena lica od rizika od takvih odmazdi. Nema nikakve sumnje da su ove okolnosti izuzetne.

35. Nije naveden argument da je efekat obelodanjivanja na tekuće pokušaje da se reši oružani sukob u pokrajini Kosovo relevantno pitanje koje bi trebalo uzeti u obzir u odlučivanju da li je izdavanje naloga o neobelodanjivanju u interesu pravde. Bezbednost osoblja koje učestvuje u pokušajima da se razreši oružani sukob je legitiman faktor za razmatranje u odnosu na interese pravde, ali moguće političke i diplomatske posledice optužnice nisu potpuno ista stvar. Postoji jasna i značajna razlika između onoga što bi moglo biti relevantno za dobro poznato i prihvaćeno diskreciono pravo organa krivičnog gonjenja da odluči da li treba ili ne treba iznositi optužnicu i onoga što bi moglo biti relevantno za diskreciono pravo ovog Suda da odluči da li treba izdati nalog o neobelodanjivanju kada je optužnica već podignuta i potvrđena. U svetlu mišljenja koje sam već izneo, da je nalog o neobjavljivanju za kratak vremenski period opravdan da bi omogućio preduzimanje sigurnosnih mera u odnosu na rizik od zastrašivanja i odmazde, nije potrebno da ja određujem da li bi efekat javnog obelodanjivanja optužnice na sam mirovni proces nešto što je samo po sebi relevantno za moju procenu u vezi izdavanja naloga o neobelodanjivanju u skladu sa pravilom 53. Dovoljno je da kažem da takav efekat nije bio faktor koji sam uzeo u obzir pri odlučivanju o zahtevu za nalog o neobelodanjivanju u ovom predmetu.

36. Tužilac me je obavestio da misija Ujedinjenih nacija treba da napusti Saveznu Republiku Jugoslaviju u 8:00 sati u četvrtak, 27. maja. U tom smislu je predloženo da je prikladan rok isticanja naloga o javnom neobelodanjivanju u 12.00 sati u podne tog dana. Prihvatam da je nalog za takav period (nešto kraće od 72 sata) razuman u ovom slučaju. Isto tako prihvatam da je razumno da tužilac lično, po svom nahođenju, obavesti generalnog sekretara Ujedinjenih nacija i vlada čije je osoblje pod rizikom odmazde i zastrašivanja o iznošenju i potvrdi optužnice i izdavanju naloga o hapšenju, tako da se mogu preduzeti mere opreza radi bezbednosti onih koji su pod rizikom (uključujući osoblje humanitarnih organizacija koje su ranije pomenute). Ja ću prema tome izdati odgovarajuće naloge.

37. Što se tiče trećeg naloga - da se propratni materijal ne obelodani dok se optuženi ne uhapse, tužilac tvrdi da ogromna moć koju opuženi, zajedno i pojedinačno, uživaju nad teritorijama u kojima još uvek žive brojni svedoci, te svedoke dovodi u ozbiljnu fizičku opasnost ako budu identifikovani pre nego što svi optuženi budu uhapšeni. Ja sam spreman da u ovoj fazi izdam takav nalog. On će se možda morati modifikovati ako jedan ili više ali ne i svi optuženi budu uhapšeni, kad će morati da se pronađe način da se zaštiti identitet svedoka tako da bi oni optuženi koji budu uhapšeni mogli biti upoznati sa dokazima protiv njih.


IV Dispozitiv

38. Iz gore navedenih razloga,

1. Potvrđujem svaku tačku optužnice podnete od strane tužioca protiv svakog pojedinačnog optuženog.

2. Izdajem sledeće naloge:

(1) Da sekretar dostavi overene kopije naloga za hapšenje za svakog od optuženih -

(a) Saveznoj Republici Jugoslaviji, na ime g. Zorana Kneževića, saveznog ministra pravde, Beograd;

(b) svim državama članicama Ujedinjenih nacija;

(c) Konfederaciji Švajcarske; i

(d) tužiocu,

što je pre moguće posle 12.00 sati u podne (po haškom vremenu) u četvrtak, 27. maja 1999, ali ne ranije, osim ako se drugačije ne naloži.

(2) Da sekretar nije dužan da uz overene kopije naloga za hapšenje koje bude dostavio u skladu sa prethodnim nalogom dostavi i kopije optužnice i izjave o pravima optuženog.

(3) Da se, osim ako se drugačije ne naloži, ne obelodanjuje optužnica, pregled i potvrda optužnice, nalozi za hapšenje ili zahtev tužioca od 22. maja 1999. sve do 12.00 sati u podne (po haškom vremenu) u četvrtak 27. maja 1999, s tim da tužilac može po svom nahođenju da obavesti generalnog sekretara Ujedinjenih nacija i vlade čije je osoblje izloženo riziku od odmazde i zastrašivanja.

(4) Da se ne obelodanjuje propratni materijal dostavljen od strane tužioca u skladu sa pravilom 47(B) sve dok se ne uhapse svi optuženi.

(5) Da sve zemlje članice Ujedinjenih nacija istraže da li optuženi (ili bilo koji od njih) ima materijalna ili novčana sredstva na njihovoj teritoriji i da, ukoliko je to slučaj, usvoje privremene mere za zamrzavanje tih sredstava, ne prejudicirajući prava trećih lica, sve dok se optuženi ne pritvore.

3. Ostavljam mogućnost da mi se tužilac može obratiti bez naknadnog formalnog zahteva radi promena izdatih naloga u bilo koje vreme pre 12.00 sati u podne, u četvrtak, 27. maja 1999.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu se engleska verzija smatra merodavnom.

 

/potpis u originalu/
Sudija David Hunt
Dana 24. maja 1999.

U Hagu, Holandija

/pečat Međunarodnog suda/