Predmet Galic i Milosevic (IT-98-29) - Odluka o interlokutornoj zalbi u vezi s pravilom 92bis(C)

PRED ŽALBENIM VIJEĆEM

Nije službeni dokument

U sastavu:

sudija David Hunt
sudija Mehmet Güney
sudija Asoka de Zoysa Gunawardana
sudija Fausto Pocar
sudija Theodor Meron

Sekretar:g. Hans Holthuis

Odluka od:7. juna 2002.

TUŽILAC

protiv

Stanislava GALIĆA

ODLUKA PO INTERLOKUTORNOJ ŽALBI U VEZI S PRAVILOM 92bis(C)

Tužilaštvo:

g. Mark Ierace, viši zastupnik optužbe

Odbrana:

gđa Mara Pilipović i g. Stephane Piletta-Zanin

Istorijat žalbe

Shodno potvrdi koju je Pretresno vijeće izdalo u skladu sa pravilom 73(C) Pravilnika o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik), prema tadašnjem tekstu pravila 73,[1] Stanislav Galić (dalje u tekstu: žalilac) žalio se na prihvatanje u dokazni materijal dviju pismenih izjava koje su istražiteljima Tužilaštva dale osobe na čije se svjedočenje pred Sudom računalo. Oba očekivana svjedoka su preminula u periodu nakon davanja izjava.
Žalilac, kao komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa (dio vojske bosanskih Srba) u periodu od gotovo dvije godine, okrivljen je za navodnu kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja usmjerenu protiv civilnog stanovništva Sarajeva, a koju su u tom periodu vršile snage pod njegovom komandom i kontrolom. On se tereti individualnom odgovornošću po članu 7.1 Statuta Međunarodnog suda, te kao osoba na nadređenom položaju po članu 7.3, za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Optužba priznaje da se u ovom predmetu ne radi o tome da je žalilac lično fizički izvršio bilo koji od zločina za koje je okrivljen.[2] Teza optužbe, po članu 7.1, jeste da je on planirao, poticao, naredio ili na drugi način pomogao i podržao izvršenje tih zločina od strane drugih osoba.[3] Teza optužbe po članu 7.3 jeste da je optuženi znao, ili je bilo razloga da zna, da su njegovi podređeni počinili ili se spremaju počiniti takve zločine, a on nije preduzeo razumne mjere da takva djela spriječi ili da kazni njihove počinioce.[4]
Prvu pismenu izjavu koja je uvrštena u dokazni materijal dao je Hamdija Čavčić. On je bio inžinjer hemije, zaposlen u Odsjeku za kriminalističko-tehničke istrage u Sarajevu kao stručnjak za ispitivanje tragova u slučaju požara ili eksplozija. Kao takav, vršio je istragu granatiranja izvršenog 12. jula 1993. u kojem je poginulo dvanaest ljudi. Tom prilikom je sastavio Kriminalističko-tehnički izvještaj u kojem je iznio svoj zaključak o pravcu iz kojeg je dotična granata ispaljena. Izjava koju je dao istražitelju Tužilaštva 16. novembra 1995. priložena je uz taj izvještaj i u njoj se potvrđuje da su zaključci do kojih je došao u tom izvještaju tačni. U toj izjavi on detaljnije opisuje i način na koji je došao do tih zaključaka. Pored toga, u pismenoj izjavi se opisuje i slična istraga granatiranja od 5. februara 1994. Ta dva incidenta su u prilogu optužnice identifikovana kao incident 2 i incident 5.
Drugu izjavu koja je uvrštena u dokazni materijal dao je Bajram Šopi. On je 7. septembra 1993., dok je skupljao drva, lično vidio kako je jedan čovjek ubijen hicem iz snajpera. U svojoj izjavi istražitelju Tužilaštva on navodi da su i on i čovjek koji je ubijen bili u civilnoj odjeći. U njoj je opisao i kako je sam ranjen hicem iz vatrenog oružja i kako mu je kuća oštećena granatiranjem u dva incidenta tokom 1992. godine. Opisao je i povrede koje je zadobila njegova kćerka u jednom granatiranju za koje nije naveo datum. Naveo je još i da su se iza njegove kuće u jednoj školskoj zgradi koja je potpuno "sravnjena" nalazile vojne jedinice. Za uvrštavanje u dokazni materijal predložen je samo onaj dio njegove izjave u kojem je opisan incident od 7. septembra 1993., koji je u prilogu optužnice identifikovan kao incident 11.

Relevantna pravila
Žalba se u načelu odnosi na dva pravila iz Trećeg poglavlja Pravilnika (naslovljenog "Pravila o dokazima"), i to pravila 89 i 92bis, te njihovu interakciju. Stoga je korisno u potpunosti citirati oba ta pravila:

Pravilo 89
Opšte odredbe
1. Vijeće primjenjuje pravila o dokazima sadržana u ovom poglavlju i nije vezano nacionalnim pravilima o dokazima.
2. U slučajevima koji nisu predviđeni u ovom poglavlju, vijeće primjenjuje pravila o dokazima koja najviše idu u prilog pravičnom odlučivanju o stvari koja se nalazi pred vijećem i koja su u duhu Statuta i opštih pravnih načela.
3. Vijeće može prihvatiti bilo koji relevantan dokaz za koji smatra da ima dokaznu vrijednost.
4. Vijeće može izuzeti dokaz ako potreba da se osigura pravično suđenje uveliko nadmašuje njegovu dokaznu vrijednost.
5. Vijeće može zahtijevati potvrdu autentičnosti dokaznog materijala pribavljenog izvan suda.
6. Vijeće svjedočenje svjedoka može primiti usmeno ili, kad to dopuštaju interesi pravde, u pismenom obliku.
Pravilo 92 bis
Dokazivanje činjenica na način koji nije usmeno svjedočenje
1. Pretresno vijeće može prihvatiti, djelimično ili u cijelosti, svjedočenje svjedoka u obliku pismene izjave, umjesto usmenog svjedočenja, kad se njome dokazuje bilo šta osim djela i ponašanja optuženog za koja se on tereti u optužnici.
  1. Faktori koji idu u prilog prihvatanju svjedočenja u obliku pismene izjave uključuju ali nisu ograničeni na okolnosti u kojima takvo svjedočenje:
    1. ima kumulativni karakter, jer će drugi svjedoci usmeno svjedočiti ili su već usmeno svjedočili o sličnim činjenicama;
    2. govori o relevantnom istorijskom, političkom ili vojnom kontekstu;
    3. sadrži opštu ili statističku analizu nacionalne strukture stanovništva u mjestima na koja se odnosi optužnica;
    4. govori o uticaju zločina na žrtve;
    5. govori o pitanjima karaktera optuženog; ili
    6. govori o faktorima koje treba uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne.
  2. Faktori koji idu u prilog tome da se svjedočenje ne prihvati u obliku pismene izjave uključuju pitanja da li:
    1. postoji neki važni javni interes da se to svjedočenje dâ usmeno;
    2. strana koja se protivi može dokazati da je svjedočenje nepouzdano zbog svog karaktera i izvora, ili da njegov štetni učinak nadmašuje njegovu dokaznu vrijednost; ili
    3. postoje bilo koji drugi faktori zbog kojih je primjereno prisustvovanje svjedoka radi unakrsnog ispitivanja.
2. Pismena izjava u skladu s ovim pravilom prihvatljiva je ako joj je priložena deklaracija osobe koja daje pismenu izjavu u kojoj stoji da je sadržaj izjave istinit i tačan po njenom najboljem znanju i vjerovanju, i
  1. deklaraciju je ovjerila:
    1. osoba ovlaštena da ovjeri takvu deklaraciju u skladu s državnim zakonskim aktima i procedurom; ili
    2. predsjedavajući službenik kojeg je sekretar Međunarodnog suda imenovao za tu svrhu; i
  2. osoba koja je ovjerila deklaraciju pismeno potvrdi:
    1. da je osoba koja daje izjavu osoba imenovana u dotičnoj izjavi;
    2. da je osoba koja daje izjavu navela da je sadržaj pismene izjave, po njenom najboljem znanju i vjerovanju, istinit i tačan;
    3. da je osoba koja daje izjavu obaviještena da se protiv nje može pokrenuti postupak za lažno svjedočenje u slučaju da sadržaj pismene izjave nije istinit; i
    4. dan i mjesto davanja deklaracije.
      
      Deklaracija mora biti pridodana pismenoj izjavi predatoj pretresnom vijeću.
3. Pismena izjava koja nije u obliku propisanom stavom (B) može ipak biti prihvatljiva ukoliko ju je dala osoba koja je u međuvremenu umrla, ili osoba kojoj se više ne može uz svu dužnu revnost ući u trag, ili osoba koja zbog tjelesnog ili duševnog stanja ne može svjedočiti usmeno, ako se pretresno vijeće:
  1. u to uvjeri ocjenjivanjem vjerovatnoće; i
  2. na osnovu okolnosti u kojim je izjava dana i zabilježena zaključi da postoje zadovoljavajuće indicije njene pouzdanosti.
4. Vijeće može prihvatiti transkript svjedočenja koje je svjedok dao u postupku pred Međunarodnim sudom kojim se dokazuje bilo šta osim djela i ponašanja optuženog.
5. Osim ako se na osnovu pravila 127 ili nekim nalogom ne naloži drugačije, strana koja želi uvrstiti pismenu izjavu ili transkript o tome mora obavijestiti suprotnu stranu najmanje četrnaest dana ranije, a suprotna strana se tome može usprotiviti u roku od sedam dana. Pretresno vijeće će, nakon što sasluša strane, odlučiti da li će prihvatiti izjavu ili transkript u cijelosti ili djelimično i da li će od svjedoka tražiti da bude prisutan radi unakrsnog ispitivanja.
Pitanja pokrenuta u žalbi
Žalilac je u interlokutornoj žalbi pokrenuo nekoliko pitanja:
1. Žalilac tvrdi da te dvije izjave ne potpadaju pod pravilo 92bis jer je njihova svrha da dokažu "djela i ponašanje optuženog za koje se okrivljuje u optužnici".[5] Optužba na ovo pitanje odgovara na tri alternativna načina. Ona tvrdi, alternativno, da (a) svrha izjava nije dokazivanje djela i ponašanja optuženog za koje se okrivljuje u optužnici,[6] ili (ako im to jeste svrha) da (b) pravilom 92bis(C) nije isključeno da se djela i ponašanje optuženog dokazuju pismenom izjavom osobe koja je kasnije preminula,[7] i da (c) su dokazni predmeti u svakom slučaju prihvatljivi u skladu sa pravilom 89(C), bez ograničenja iz pravila 92bis.[8]
2. Žalilac tvrdi da Pretresno vijeće nije procijenilo "vjerovatnost dotičnih izjava", što je, po njegovim navodima, zahtjev iz pravila 92bis(C)(i).[9] Optužba je odgovorila da je žalilac pogrešno protumačio zahtjeve iz pravila 92bis(C)(i).[10]
3. Žalilac tvrdi da se Pretresno vijeće "nije angažovalo na utvrđivanju pitanja pouzdanosti".[11] Optužba je odgovorila da je Pretresno vijeće pravilno utvrdilo da postoji dovoljno indicija pouzdanosti obiju izjava u okolnostima u kojima su one dane i zabilježene.[12]
4. Žalilac tvrdi da se pravilo 92bis ne odnosi na vještake, jer su njihovi dokazni predmeti prihvatljivi samo po pravilu 94bis, tako da izjava Hamdije Čavčića (opisana u paragrafu 3 gore) ni po tom osnovu nije prihvatljiva.[13] Optužba je odgovorila da se pravilo 92bis odnosi na svakog svjedoka čija izjava ne služi za dokazivanje djela ili ponašanja optuženog, uključujući i vještake,[14] i da se pravilo 94bis odnosi na vještake koji nisu u poziciji da lično i direktno svjedoče o činjenicama na kojima zasnivaju svoje stručno mišljenje.[15]
5. Žalilac tvrdi da uvrštavanje dijela pismene izjave u dokazni materijal nije u interesu pravde, te da se drugoj strani mora pružiti prilika da iznese argument da se ta izjava treba uvrstiti u cijelosti, jer ta strana nije u mogućnosti da unakrsno ispita osobu koja je dala izjavu.[16] Žalilac takođe tvrdi da, ukoliko izjava sadrži materijal koji nije relevantan, cijela izjava mora biti odbačena.[17] Optužba je odgovorila da je njena povlastica da traži prihvatanje dokaza koje smatra relevantnima za svoju tezu, pod uslovom da su oni vjerodostojni prima facie.[18]
Branilac žalioca je usmeno obavijestio Žalbeno vijeće da njegov klijent nema namjeru da uloži repliku na odgovor optužbe, nego kao odgovor na argumente optužbe koristi ono što je iznio u svojoj interlokutornoj žalbi.[19]
Potvrda koju je izdalo Pretresno vijeće u skladu sa pravilom 73(C) (kako je ono tada glasilo) - da je donošenje odluke po interlokutornoj žalbi svrsishodno za nastavak suđenja - odnosi se samo na prvo od tih pitanja, to jest na pravilno tumačenje klauzule iz pravila 92bis(A) kojom se isključuju izjave svrha kojih je dokazivanje "djela i ponašanja optuženog za koja se on tereti u optužnici".[20] Međutim, diskreciono je pravo Žalbenog vijeća da rješava i druga, povezana pitanja, kada smatra da je to primjereno učiniti, ili barem u slučaju kad su ona pokrenuta u interlokutornoj žalbi, a protivžalilac je imao priliku da iznese svoje argumente o tim povezanim pitanjima. Iz tekućeg predmeta i drugih suđenja koja se trenutno vode pred Međunarodnim sudom, jasno je da bi pretresnim vijećima i pravnim zastupnicima uopšte bilo od koristi da se sva ova pitanja riješe u ovoj žalbi. Stoga Žalbeno vijeće kani da ih sve razmotri.

1(a)"Djela i ponašanje optuženog za koje se tereti u optužnici"
Žalilac naglašava da pravilo 92bis isključuje iz utvrđene procedure svaku pismenu izjavu čija je svrha dokazivanje djela i ponašanja optuženog za koja se tereti u optužnici.[21] On tvrdi da, budući da se žalilac u optužnici tereti individualnom krivičnom odgovornošću -
1. za pomaganje i podržavanje drugih osoba da počine krivična djela iz optužnice, i
2. kao nadređeni svojim podređenima koji su počinili ta krivična djela,
  
  djela i ponašanje tih drugih osoba i njegovih podređenih "predstavljaju njegova lična djela".[22] Žalilac te "druge osobe" opisuje kao "saizvršioce", te kaže da "djela i ponašanje optuženog za koje se tereti u optužnici" obuhvataju i djela i ponašanje saizvršilaca i/ili osoba podređenih optuženom.[23] Pretresno vijeće je taj argument odbacilo[24].
Način na koji žalilac tumači pravilo 92bis(C) efektivno bi to pravilo lišio bilo kakve stvarne upotrebne vrijednosti. Takvo se tumačenje kosi i sa svrhom i sa odredbama tog pravila. Kod takvog tumačenja remeti se jasna distinkcija, koja trenutno postoji u praksi Međunarodnog suda, između (a) djela i ponašanja drugih osoba koje su izvršile zločin za koji se optuženi u optužnici tereti individualnom odgovornošću i (b) djela i ponašanja optuženog za koja se tereti u optužnici, a koja ga čine odgovornima za djela i ponašanje tih drugih osoba. Pravilo 92bis(C) isključuje iz procedure koja je njime propisana samo one pismene izjave kojima se dokazuju potonja djela i ponašanje.
Stoga pravilo 92bis(C) isključuje svaku pismenu izjavu čija je svrha dokazivanje bilo kojeg djela ili ponašanja optuženog na osnovu kojeg optužba želi utvrditi -
1. da je optuženi lično počinio (to jest, da je lično fizički izvršio) bilo koji od zločina za koje je okrivljen,[25] ili
2. da je planirao, poticao ili naredio da se izvrše zločini za koje je okrivljen, ili
3. da je na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje tih zločina od strane stvarnih izvršilaca zločina, ili
4. da se u odnosu na stvarne izvršioce zločina nalazio na nadređenom položaju, ili
5. da je znao ili da je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti ili su već počinili te zločine, ili
6. da nije preduzeo razumne mjere da takva djela spriječi ili kazni počinioce tih djela.
  
  U slučajevima kada je teza optužbe da je optuženi učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, pa je stoga odgovoran za djela drugih učesnika tog udruženog zločinačkog poduhvata,[26] pravilo 92bis(C) isključuje i svaku pismenu izjavu koja ima za svrhu dokazivanje bilo kojeg djela ili ponašanja optuženog na osnovu kojeg odbrana želi utvrditi -
7. da je on učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, ili
8. da je sa osobom koja je neposredno izvršila zločine za koje se tereti dijelio nužnu namjeru za te zločine.[27]
  
  To su "djela i ponašanje optuženog za koje se tereti u optužnici", a ne djela i ponašanje drugih osoba za koje se optuženi tereti odgovornošću u optužnici.[28]
"Ponašanje" optužene osobe nužno obuhvata njeno relevantno stanje svijesti, tako da se, po članu 92bis, ne može prihvatiti pismena izjava čija je svrha dokazivanje bilo kojeg djela ili ponašanja optuženog na osnovu kojeg optužba želi dokazati dotično stanje svijesti. Optužba se, međutim, prilikom utvrđivanja tog stanja svijesti može osloniti na djela i ponašanje drugih, obrazloženo u izjavama prihvaćenim u skladu s pravilom 92bis. Jednostavan primjer za to bio bi dokaz, vezano za član 5 Statuta Međunarodnog suda, o tome da je optuženi bio svjestan da se njegova djela uklapaju u obrazac rasprostranjenih ili sistematskih napada usmjerenih protiv civilnog stanovništva.[29] Postojanje takve svijesti može se izvesti iz dokaza o takvom obrascu napada (dokazanom pomoću izjava prihvaćenih u skladu s pravilom 92bis), prema kojima je on morao znati da su se njegova sopstvena djela (dokazana pomoću dokaza iznesenih usmenim svjedočenjem) uklapala u taj obrazac. "Ponašanje" optužene osobe može, u odgovarajućem slučaju, podrazumijevati i njen propust da poduzme određene radnje.
Ovo tumačenje ostvaruje svrhu pravila 92bis (zajedno sa istovremenim izmjenama i dopunama pravila 89 i 90)[30], a to je da se kvalifikuje raniji stav izražen u Pravilniku, prema kojem se prednost daje "neposrednom svjedočenju u sudnici",[31] i omogući da se dokazi iznose u pismenom obliku kad to dozvoljavaju interesi pravde, pod uslovom da takvi dokazi imaju dokaznu vrijednost i da su pouzdani, u skladu s odlukom Žalbenog vijeća u vezi sa dokazima iz druge ruke u predmetu Tužilac protiv Aleksovskog.[32] Daleko od toga da se, kako tvrdi žalilac, radi o "izuzetku" od pravila 89,[33] pravilo 92bis identifikuje posebnu situaciju u kojoj je, ukoliko su zadovoljeni uslovi iz pravila 92bis, a materijal ima dokaznu vrijednost u smislu pravila 89(C), prihvatanje dokaza u pismenom obliku u načelu u interesu pravde, u smislu pravila 89(F).[34] (Odnos između pravila 92bis i pravila 89(C) razmatra se u daljnjem tekstu, u paragrafima 27-31).
Činjenica da pismena izjava ima za svrhu dokazivanje djela i ponašanja osobe potčinjene optuženom ili neke druge osobe za čija se djela i ponašanje optuženi tereti odgovornošću, međutim, i dalje ima značaja za odluku Pretresnog vijeća po Pravilu 92bis. Razlog za to je u tome što takva odluka zahtijeva i da se odredi da li davaoca izjave treba pozvati da se pojavi na unakrsnom ispitivanju.[35] Za ovo dodatno određenje od značaja je bliskost između djela i ponašanja opisanih u pismenoj izjavi i optuženog[36]. Štaviše, ta bliskost bi bila od značaja i za primjenu diskrecionog prava Pretresnog vijeća prilikom donošenja odluke o tome da li se dokazi u pismenom obliku uopšte trebaju prihvatiti. U slučaju gdje su dokazi od ključne važnosti za tezu optužbe i gdje je osoba čija djela i ponašanje opisuje pismena izjava u bliskoj vezi s optuženim, Pretresno vijeće može odlučiti da ne bi bilo pravično prema optuženom da se dokazi izvode u pismenom obliku.[37] Jednostavan primjer situacije u kojoj bi primjena diskrecionog prava dovela do odbacivanja pismene izjave predstavljao bi slučaj u kojem su u pismenoj izjavi opisana djela i ponašanje neke druge osobe, a koja su izvršena u prisustvu optuženog.
Primjena diskrecionog prava da bi se donijela odluka o tome da li se dokazi uopšte trebaju prihvatiti u pismenom obliku postaje još složenija u posebnoj i osjetljivoj situaciji u kojoj se tereti odgovornošću nadređenog po članu 7.3 Statuta Međunarodnog suda. To je zbog toga što se, kako pokazuje praksa u predmetima u kojima zločini za koje se tereti obuhvataju rasprostranjeno zločinačko ponašanje osoba podređenih optuženom (ili onih za koje se tvrdi da su mu potčinjene), često radi samo o malom koraku od nalaza da su ti podređeni počinili djela koja predstavljaju zločine za koje se tereti u optužnici do nalaza da je optuženi znao ili je bilo razloga da zna da su ih oni počinili ili se spremaju da ih počine.[38] U slučajevima u kojima je zločinačko ponašanje tih podređenih bilo rasprostranjeno, često se izvlači zaključak da, na primjer, "nije bilo moguće da ŠoptuženiĆ za ŠnjegaĆ nije čuo ili doznao",[39] ili da je "ŠoptuženiĆmorao biti svjestan genocidnih ciljeva Šsvojih podređenihĆ".[40]
U takvim slučajevima sasvim je moguće da se desi da su osobe potčinjene optuženom (ili one za koje se tvrdi da su mu potčinjene) tako bliske optuženom da (a) dokazi o njihovim djelima i ponašanju, sadržani u nekoj izjavi shodno pravilu 92bis čije prihvatanje optužba traži, postaju u dovoljnoj mjeri suštinski važni za tezu optužbe da bi bilo nepravedno prema optuženom dopustiti izvođenje dokaza u pismenom obliku, ili (b) nemogućnost da se davalac izjave unakrsno ispita bi u svakom slučaju, pravičnosti radi, isključila korištenje te izjave. Mora se, međutim, naglasiti da odbijanje pismene izjave ni u jednom od ta dva slučaja nije zasnovano na bilo kakvoj identifikaciji djela ili ponašanja te osobe s djelima ili ponašanjem optuženog.
Žalbeno vijeće je itekako svjesno činjenice da će u mnogim slučajevima dokazi izneseni u skladu s pravilom 92bis biti istovremeno relevantni kako za (i) tezu optužbe da optuženi snosi komandnu odgovornost shodno članu 7.3, tako i za (ii) njenu tezu da optuženi snosi individualnu odgovornost shodno članu 7.1 (uključujući učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu) za djela koja nije lično fizički izvršio. Međutim, osnovna namjera je bila da se pravilo 92bis koristi u cilju utvrđivanja onoga što je postalo poznato pod nazivom dokazi o "bazi zločina", a ne djela i ponašanja osoba koje se mogu opisati kao neposredni bliski podređeni optuženog - to jest, oni podređeni optuženog na osnovu čijeg bi se ponašanja dalo lako zaključiti da je on znao ili je bilo razloga da zna. Žalbeno vijeće, stoga, ne smatra da bi zabrinutost koju je izrazilo u pogledu primjene pravila 92bis u slučajevima gdje se odgovornošću tereti po članu 7.3, kada je riječ o djelima i ponašanju osoba koje su bile neposredno i blisko potčinjene optuženom, u pretjeranoj mjeri ograničila prednost ekspeditivnog obavljanja suđenja, što je namjeravana svrha ovog pravila. U slučajevima gdje optužba želi ekstenzivnom primjenom pravila 92bis uvrstiti dokaze koji su u tom konkretnom predmetu od posebno velikog značaja za njenu tezu, jer se odnose na djela i ponašanje osoba koje su optuženom bile neposredno i blisko potčinjene, može se desiti da optužba mora da se odluči za jednu od alternativnih formulacija svoje teze ukoliko želi da iskoristi prednosti ovog pravila u vezi s tim dokazima.
Da se vratimo na tekući predmet, dvije izjave koje je Pretresno vijeće uvrstilo u dokazne predmete shodno pravilu 92bis(C) nemaju za cilj dokazivanje bilo kojeg djela ili ponašanja optuženog, pa je prigovor žalioca uložen po tom osnovu odbijen. Stoga se postavlja pitanje da li je Pretresno vijeće te izjave ipak trebalo odbaciti primjenom svog diskrecionog prava.
Pismena izjava Bajrama Šopija, koji je sakupljao drva i lično vidio kako je jedan čovjek ubijen hicem iz snajpera, ne ukazuje na to odakle je hitac ispaljen i (na prvi pogled i sama po sebi) čini se da nije od posebne važnosti za dokazivanje odgovornosti žalioca. U vezi s tom izjavom ne postavlja se pitanje primjene diskrecionog prava. Međutim, izjava vještaka (Hamdije Čavčića) u vezi s njegovim zaključcima o pravcu iz kojeg je ispaljena konkretna granata, mogla bi - iz razloga navedenih u paragrafima 15-16 iznad - biti od velikog značaja za tezu optužbe ukoliko predstavlja suštinsku kariku u dokazivanju da je granata za koju se tvrdi da je izazvala mnogobrojne žrtve ispaljena s artiljerijskog položaja na kojem su se nalazili neposredni bliski podređeni optuženog. Stoga se čini da se postavlja pitanje primjene diskrecionog prava u vezi s tim da li bi prihvatanje ovog dokaza u pismenom obliku bilo u svakom slučaju nepravedno prema optuženom, a posebno zato što ne postoji mogućnost da se dotični svjedok unakrsno ispita.
U odluci Pretresnog vijeća u vezi s izjavom vještaka detaljno se razmatraju argumenti koji su izneseni u vezi s pitanjem ispunjava li izjava uslove iz pravila 92bis,[41] ali se uopšte ne razmatra pitanje diskrecionog prava, što bi se očekivalo, da se Pretresno vijeće zaista bavilo razmatranjem tog pitanja. Moguće je da je razlog tome u činjenici da je branilac optuženog svoje protivljenje zahtjevu optužbe zasnovao isključivo na argumentu da djela i ponašanje optuženog obuhvataju djela i ponašanje njegovih podređenih i na nemogućnosti da se unakrsno ispita vještak, te nije pokrenuo pitanje diskrecionog prava. Po mišljenju Žalbenog vijeća, međutim, bilo bi poželjnije da Pretresno vijeće unatoč tome uvijek razmotri primjenu diskrecionog prava koju mu omogućava pravilo 92bis kad god optužba kani da se pozove na to pravilo u posebnim i osjetljivim situacijama koje proističu iz terećenja komandnom odgovornošću po članu 7.3, a radi se o dokazima svrha kojih je dokazivanje djela i ponašanja neposrednih bliskih podređenih optuženog.
U tekućem predmetu dva su svjedoka već usmeno svjedočila o granatiranju opisanom u izjavi vještaka (Mirza Sabljica, koji je vršio istragu zajedno sa Hamdijom Čavčićem, i Sead Besić), a treći svjedok (Muhamed Jusufspahić) treba da svjedoči usmenim putem u vezi s tim granatiranjem.[42] Pretresno vijeće je zaključilo da je to što je optuženi imao mogućnost da unakrsno ispita ove svjedoke nadomjestilo nemogućnost da se unakrsno ispita preminuli Hamdija Čavčić.[43] Sasvim je moguće da se desi - obzirom na prilično ograničen materijal koji Žalbeno vijeće ima pred sobom, nemoguće je sa sigurnošću tvrditi - da dokazi koje su iznijeli ti svjedoci umanje ili čak uklone svaku primisao da je izjava Hamdije Čavčića, usprkos nemogućnosti da se on unakrsno ispita, u dovoljnoj mjeri ključna za tezu optužbe prema kojoj je granata ispaljena od strane osoba podređenih optuženom, da bi zbog toga bilo nepravedno (zbog toga što su ti podređeni osobe iz njegove neposredne blizine) dopustiti izvođenje dokaza u pismenom obliku. Žalbeno vijeće, stoga, nije u poziciji da u ovoj situaciji primijeni svoje diskreciono pravo umjesto Pretresnog vijeća, kao što bi to normalno bio slučaj.[44] U ovim okolnostima, i u svjetlu odbijanja drugih pitanja pokrenutih u žalbi, nužno je uvažiti žalbu na nalog iz Prve odluke i vratiti ovaj predmet Pretresnom vijeću, kako bi ono razmotrilo primjenu svog diskrecionog prava u skladu sa ovom sadašnjom odlukom u vezi s izjavom Hamdije Čavčića.
Iz tih razloga, primjereno je razmotriti i dva alternativna odgovora koje je iznijela optužba u vezi s isključenjem svake pismene izjave koja za svrhu ima dokazivanje djela i ponašanja optuženog.

1(b) Da li se isključenje primjenjuje na pismene izjave iz pravila 92bis(C)?
Optužba je tražila prihvatanje dviju spornih izjava prema pravilu 92bis(C), a radi se o pismenim izjavama osoba koje su u međuvremenu umrle ili im se više ne može uz svu dužnu revnost ući u trag, ili koje, zbog tjelesnog ili duševnog stanja, ne mogu svjedočiti usmeno. Argument optužbe je da pravilo 92bis(C) ne isključuje dokazivanje djela i ponašanja optuženog u slučajevima u kojima je osoba koja je dala izjavu čije se prihvatanje traži prema ovom pravilu u međuvremenu umrla. Ovaj se argument zasniva na, kako je opisano, "kontekstualnom" tumačenju ovog pravila.[45]
Optužba tvrdi da se pravilo 92bis(A) odnosi na pismene izjave osoba koje je moguće pozvati da usmeno svjedoče, a da mu je svrha da se uštedi vrijeme koje bi bilo potrošeno na usmeno svjedočenje. S druge strane, tvrdi optužba, pravilo 92bis(C) odnosi se na izjave osoba koje nije moguće pozvati da svjedoče, a svrha mu je da se prihvate "najbolji" dostupni dokazi.[46] Potporu ovoj tvrdnji optužba traži u činjenici da se, premda i pravilo 92bis(A) i pravilo 92bis(D) (koje se odnosi na prihvatljivost transkripta svjedočenja koje je svjedok dao u postupku pred Međunarodnim sudom) izričito pominju isključivanje onih pismenih izjava koje za cilj imaju dokazivanje djela i ponašanja optuženog, u pravilu 92bis(C) nigdje ne navodi to isključenje. Optužba se poziva na načelo expressio unius est exclusio alterius.[47] Takvo se načelo uvijek mora primjenjivati s velikim oprezom kod tumačenja zakonskih odredaba, jer njegova primjena nije univerzalna. Ono se često opisuje kao vrijedan sluga, ali opasan gospodar. Nasuprot tvrdnjama optužbe, međutim, kontekst koji čini pravilo 92bis za konkretnu odredbu iz pravila 92bis(C) pokazuje da ovo načelo nije relevantno za tumačenje dotičnog pravila.
Pravilom 92bis(A) dopušta se prihvatanje pismenih izjava umjesto usmenog svjedočenja, ali se te pismene izjave ograničavaju na one koje za svrhu imaju dokazivanje stvari koje nisu djela i ponašanje optuženog za koje se tereti u optužnici. Pravilo 92bis(B) govori o formi deklaracije koja se mora priložiti uz pismenu izjavu da bi se ona mogla prihvatiti u skladu s pravilom 92bis(A) umjesto usmenog svjedočenja. Pravilo 92bis(D) predviđa poseban i autonoman metod izvođenja dokaza u pismenom obliku umjesto usmenog svjedočenja, i to putem dostavljanja transkripta svjedočenja nekog svjedoka u postupku pred Međunarodnim sudom. Pravilo 92bis(C), međutim, ne predviđa poseban i autonoman metod izvođenja dokaza u pismenom obliku umjesto usmenog svjedočenja. Kako svojom formom, tako i svojim sadržajem, pravilo 92bis(C) samo opravdava neizbježno odsustvo deklaracije koja je po pravilu 92bis(B) uslov da bi se psimene izjave mogle prihvatiti u skladu s pravilom 92bis(A).
Argument optužbe da pravilo 92bis(C) ne isključuje dokazivanje djela i ponašanja optuženog pismenom izjavom osobe koja je u međuvremenu preminula se odbacuje.

1(c )Prihvatljivost u skladu s pravilom 89(C) bez ograničenja iz pravila 92bis
Treći odgovor optužbe na argumente žalioca da dvije izjave koje su uvrštene u dokazni materijal služe za dokazivanje djela i ponašanja optuženog glasio je da su te izjave u svakom slučaju prihvatljive u skladu s pravilom 89(C) bez ograničenja iz pravila 92bis.[48]
Pravilo 89(C) - "Vijeće može prihvatiti bilo koji relevantan dokaz za koji smatra da ima dokaznu vrijednost" - dopušta prihvatanje dokaza iz druge ruke (to jest, dokaze u vidu izjava datih van suda) kako bi se dokazala istinitost tih izjava, a ne samo činjenica da su one date.[49] Dokazi iz druge ruke mogu biti usmeni, kao u slučaju kad svjedok prenosi nešto što mu je neko drugi rekao izvan suda, ili pismeni, kao u slučaju kad se (na primjer) za uvrštavanje u dokazni materijal prilaže zvanični izvještaj neke osobe koja nije pozvana da svjedoči. Pravilo 89(C) jasno obuhvata oba ova oblika dokaza iz druge ruke. Prije nego što je u Pravilnik dodano pravilo 92bis, Pretresno vijeće u predmetu Tužilac protiv Kordića i Čerkeza uvrstilo je u dokazni materijal shodno pravilu 89(C) izjavu koju je Tužilaštvu dao jedan svjedok koji je u međuvremenu umro.[50] Žalbeno vijeće je poništilo tu odluku na osnovu toga što se prilikom prihvatanja dokaza iz druge ruke u skladu s pravilom 89(C) moralo primijeniti diskreciono pravo na način koji je u najvećoj mogućoj mjeri usklađen sa Statutom i ostalim pravilima,[51] te da takve dokaze treba prihvatiti samo ukoliko je Pretresno vijeće uvjereno da su oni pouzdani.[52] U izvjesnoj mjeri odluka Žalbenog vijeća u predmetu Kordić i Čerkez ovisila je o tome što se u tadašnjim odredbama Pravilnika prednost davala "neposrednom svjedočenju u sudnici",[53] ali je to Vijeće insistiralo ne samo na pouzdanosti dokaza iz druge ruke, nego i na pouzdanosti pismenih dokaza iz druge ruke, unatoč tome što je takvo davanje prednosti kvalifikovano (vidi paragraf 12 gore) kad je, kao rezultat te odluke, uvedeno pravilo 92bis.
Pravilo 92bis(A) i pravilo 92bis(C) odnose se na pismene izjave koje su uzete za potrebe zakonskog postupka. To je jasno ne samo iz činjenice da je pravilo 92bis uvedeno kao rezultat odluke u predmetu Kordić i Čerkez, nego i iz formulacije iz pravila 92bis(A) da se pismena izjava može prihvatiti "umjesto usmenog svjedočenja", kao i iz prirode faktora identifikovanih u pravilu 92bis(A) koji idu u prilog "prihvatanju dokaza u obliku pismenih izjava" i onih koji su protiv toga. Pravilo 92bis(D), kojim se dopušta prihvatanje u dokazni materijal transkripta svjedočenja nekog svjedoka pred Međunarodnom sudom, na sličan se način odnosi na materijal pripremljen za potrebe zakonskog postupka. Stoga se pravilo 92bis kao cjelina odnosi na one dokaze iz druge ruke koji bi ranije bili prihvatljivi u skladu s pravilom 89(C). Radi se, međutim, o posebnoj vrsti materijala iz druge ruke, kod kojeg se postavljaju vrlo ozbiljna pitanja vezana za njegovu pouzdanost.
Za razliku od kontinentalnog prava, u anglosaksonskom pravu se dokazi iz druge ruke prihvataju samo u posebnim okolnostima.[54] Kada su u mnogim sistemima anglosaksonskog prava poduzeti koraci da se ograniči doseg pravila kojim se zabranjuje prihvatanje dokaza iz druge ruke tako što je, unatoč tom pravilu, dopušteno prihvatanje pismene evidencije poslovanja nekog preduzeća kao dokaza istinitosti navoda tog preduzeća, bez iznimke je iz materijala koji je pod tim izuzetkom od pravila trebao postati prihvatljiv isključen svaki dokument sačinjen za predstojeći ili očekivani zakonski postupak vezan za bilo koju od činjenica koje bi neko takvim dokumentom mogao nastojati da utvrdi. To isključenje je odraz činjenice da nije riječ o dokumentima koje rutinski sastavljaju osobe koje nemaju drugog interesa osim da što je moguće preciznije zabilježe podatke vezane za posao kojim se bave. Ono takođe ima u vidu očiglednu mogućnost da takvi dokumenti budu krivotvoreni i podaci u njima pogrešno prikazani od strane onih koji su ih sastavili, te da ti dokumenti budu brižno sastavljeni od strane advokata ili drugih osoba, s ciljem da se osigura da oni sadrže samo najpovoljniju verziju činjenica koje su u njima navedene.
Međunarodni sud je ipak donio odluku, što se smatralo primjerenom mješavinom dvaju pravnih sistema, da potakne prihvatanje pismenih izjava uzetih za potrebe takvih zakonskih postupaka umjesto usmenog svjedočenja osoba koje su dale te izjave. Pri tom se, međutim, imalo na umu da svaka odredba vezana za dokazne predmete, a koja se konkretno odnosi na takav materijal, nužno mora da u znatnoj mjeri naglasi potrebu da se osigura pouzdanost takvog materijala. To je posebno slučaj kod pismenih izjava koje su dali budući svjedoci istražiteljima Tužilaštva, jer su, na žalost, pokrenuta pitanja u vezi sa pouzdanošću takvih izjava,[55] i to zbog saznanja stečenih na mnogim suđenjima pred Međunarodnim sudom o tome na koji način se uzimaju te pismene izjave.[56] To je naglašeno pravilom 92bis.
Ne može se jednoj strani dozvoliti da izbjegne striktne odredbe pravila 92bis tako što bi tražila da se pismena izjava koju je neki budući svjedok dao istražitelju Tužilaštva prihvati shodno pravilu 89(C). Svrha pravila 92bis jeste da se ograniči prihvatljivost ove veoma posebne vrste dokaza iz druge ruke na one koji ispunjavaju odredbe ovog pravila. Po analogiji, pravilo 92bis je lex specialis koji prihvatljivost pismenih izjava budućih svjedoka i transkripta svjedočenja stavlja izvan djelokruga lex generalis, tj. pravila 89(C), premda implicitne opšte odredbe pravila 89(C) - da su dokazi prihvatljivi samo ukoliko su relevantni, a relevantni su samo ukoliko imaju dokaznu vrijednost - vrijede i za pravilo 92bis. Ali pravilo 92bis se ne odnosi na materijal iz druge ruke koji nije pripremljen za potrebe zakonskog postupka. Na primjer, izvještaj koji je sačinio Hamdija Čavčić (opisan u paragrafu 3 gore) mogao je biti prihvaćen shodno pravilu 89(C) da nije bio napravljen za potrebe zakonskog postupka (o čemu dokazi ništa ne govore). Argument optužbe da su dvije izjave koje su uvrštene u dokazni materijal u svakom slučaju prihvatljive shodno pravilu 89(C), bez ograničenja iz pravila 92bis, odbacuje se.

2"Vjerovatnoća navedenih izjava"
Žalilac tvrdi da nijedna od odluka koje su predmet žalbe ne ukazuje na to da je Pretresno vijeće "izvršilo procjenu uslova postavljenih u pravilu 92bis(C)(i)".[57] Zbog prihvatanja pismene izjave preminulog svjedoka "bez nastojanja da se prethodno utvrdi njena vjerovatnoća", prema tvrdnjama žalioca, odluka Pretresnog vijeća kosi se sa odredbama tog pravila.[58] Tvrdi se da je "propust da se utvrdi vjerovatnoća navedenih izjava" doveo i do toga da je Pretresno vijeće propustilo da "na pouzdan način utvrdi činjenice na osnovu kojih će se procijeniti te izjave".[59] Ta se tvrdnja kasnije ponavlja u sljedećoj formulaciji: "Pretresno vijeće u spornim odlukama [...]nije postupilo u skladu s pravilom 92bis(C)(i) i, s obzirom na tu grešku, sporne odluke su pravno neodržive."[60]
Žalilac je pogrešno protumačio pravilo 92bis(C)(i). Radi lakšeg snalaženja, ponovo navodimo odredbe pravila 92bis(C):

(C)Pismena izjava koja nije u obliku propisanom stavom (B) može ipak biti prihvatljiva ukoliko ju je dala osoba koja je u međuvremenu umrla, ili osoba kojoj se više ne može uz svu dužnu revnost ući u trag, ili osoba koja zbog tjelesnog ili duševnog stanja ne može svjedočiti usmeno, ako se pretresno vijeće:
1. u to uvjeri ocjenjivanjem vjerovatnoće; i
2. na osnovu okolnosti u kojim je izjava dana i zabilježena zaključi da postoje zadovoljavajuće indicije njene pouzdanosti.
  
  Ono što pravilo 92bis(C)(i) zahtijeva jeste da se Pretresno vijeće ocjenjivanjem vjerovatnoće uvjeri da je pismenu izjavu "dala osoba koja je u međuvremenu umrla, ili osoba kojoj se više ne može uz svu dužnu revnost ući u trag, ili osoba koja zbog tjelesnog ili duševnog stanja ne može svjedočiti usmeno". To je jasno rečeno korištenjem izraza "ako se Pretresno vijeće ŠĆ u to uvjeri" odmah nakon navedenog teksta.[61] Uslovi iz pravila 92bis(C)(i) nemaju nikakve veze s "vjerovatnoćom" ili bilo kojim drugim obilježjem same izjave. Procjena pouzdanosti takve izjave predmet je pravila 92bis(C)(ii).
Žalilac pred Pretresnim vijećem nije osporavao tvrdnju optužbe iznesenu na suđenju da su osobe koje su dale te dvije izjave uvrštene u dokazni materijal, preminule, budući da je optužba uz tu tvrdnju priložila izvod iz matične knjige umrlih za obje te osobe. Ovaj prigovor žalioca se odbacuje.

3 Pouzdanost izjava
Žalilac tvrdi da se Pretresno vijeće "nije bavilo utvrđivanjem pitanja pouzdanosti".[62] U svojoj interlokutornoj žalbi on ovu tvrdnju nije ni na koji način razvio. Pouzdanost ovih izjava već je bila osporavana pred Pretresnim vijećem i Pretresno vijeće je u svakoj od svojih odluka navelo ne samo nalaz da je uvjereno da pismene izjave obaju svjedoka i izvještaj Hamdije Čavčića sadrže dovoljne indicije njihove pouzdanosti u smislu pravila 92bis(C)(ii),[63] nego i da svaka od tih izjava i izvještaj imaju "dokaznu vrijednost u smislu pravila 89(C)".[64] Žalilac je kritikovao pozivanje Pretresnog vijeća na pravilo 89(C) kao "grešku u primjeni prava",[65] tvrdeći da nije bilo potrebe da se poziva na opšte odredbe pravila 89, budući da je pravilo 92bis lex specialis primjenjiv na ovaj slučaj. Kao što je Žalbeno vijeće već navelo, dokazi su prihvatljivi samo ako su relevantni, a relevantni su samo ako imaju dokaznu vrijednost, što su implicitne opšte odredbe pravila 89(C).[66] Pretresno vijeće nije moralo da se poziva na pravilo 89(C), ali je moralo da se uvjeri da su dokazi koje te izjave sadrže u tom smislu relevantni da bi ih moglo prihvatiti. Pretresno vijeće nije napravilo grešku.
Tačna je tvrdnja optužbe da žaililac u svojoj žalbi nije osporavao nalaz Pretresnog vijeća u skladu sa pravilom 92bis(C)(ii) da postoji dovoljno indicija o pouzdanosti svake od izjava u okolnostima u kojima su one dane i zabilježene.[67] Ti se činjenični nalazi mogu osporavati samo ako žalilac pokaže da do njih nije mogao doći razuman presuđivač o činjenicama,[68] ili da oni nisu valjani zbog greške u primjeni prava.[69] Nije bilo pokušaja da se to učini i Žalbeno vijeće, razmotrivši materijal koji je pred sobom imalo Pretresno vijeće, nije uvjereno da te nalaze treba podvrgnuti reviziji u žalbenom postupku.
Prigovor žalioca se odbija.

4 Primjena pravila 92bis na vještake
Žalilac tvrdi da se pravilo 92bis ne odnosi na vještake, jer su dokazi koje oni uvode prihvatljivi samo u skladu s pravilom 94bis, tako da dokazi inžinjera hemije Hamdije Čavčića nisu prihvatljivi shodno pravilu 92bis.[70] Pravilo 94bis propisuje sljedeće:

Pravilo 94 bis

Svjedočenje sudskih vještaka
1. Potpuna izjava svakog sudskog vještaka kojeg poziva strana treba se objelodaniti unutar roka koji postavi pretresno vijeće ili pretpretresni sudija.
2. U roku od trideset dana od podnošenja izjave vještaka, ili u roku koji odredi pretresno vijeće ili pretpretresni sudija, suprotna strana će službeno obavijestiti da li:
  1. prihvata izjavu vještaka; ili
  2. vještaka želi unakrsno ispitati.
(C)Ako suprotna strana prihvati izjavu vještaka, tu izjavu pretresno vijeće može uvrstiti u dokazni materijal, a da se svjedok ne pozove da lično svjedoči.

Žalilac tvrdi da ovo pravilo pravi formalnu razliku između svjedoka i svjedoka vještaka, tako da se mora smatrati da pravilo 92bis, budući da nema jasne i formalne izjave o suprotnoj namjeri, podliježe istom formalnom razlikovanju.[71] Žalbeno vijeće ne prihvata tvrdnje žalioca.
Pravilo 94bis obavlja dvije odvojene funkcije. Dok pravilo 66(A)(ii) zahtijeva od optužbe da objelodani izjave svih svojih svjedoka kod se donese odluka da se ti svjedoci pozovu, a pravilo 65ter zahtijeva od optuženog da prije početka izvođenja dokaza odbrane objelodani sažeti prikaz činjenica o kojima će svjedočiti svaki od njegovih svjedoka, pravilo 94bis propisuje posebne rokove za objelodanjivanje izjava vještaka bez obzira na to koja strana poziva dotičnog vještaka. Kad se izjava vještaka objelodani, pravilo 94bis zahtijeva od suprotne strane da se u određenom roku očituje o toj izjavi i, ovisno o tome da li suprotna strana želi unakrsno ispitati svjedoka, dopušta prihvatanje te izjave bez pozivanja svjedoka vještaka da svjedoči. Nema nijedne takve odredbe koja se odnosi na svjedoke čije su izjave objelodanjene optužbi u skladu s pravilom 66(A)(ii) ili na svjedoke za koje optuženi mora objelodaniti sažeti prikaz činjenica o kojima će svjedočiti u skladu s pravilom 65ter. U tom smislu, u pravilu 92bis postoji jasna razlika između svjedoka vještaka i ostalih svjedoka.
Međutim, pravilo 94bis ne sadrži ništa što bi se kosilo s primjenom pravila 92bis na vještake. U pravilu 92bis se izričito i navodi da svjedoci koji svjedoče o relevantnoj istorijskoj, političkoj ili vojnoj pozadini nekog predmeta (što obično i jeste ono o čemu svjedoče vještaci) podliježu odredbama tog pravila. Ni u jednom od ovih pravila ne postoji nijedna odredba kojom se zabranjuje prihvatanje pismene izjave vještaka ili transkripta svjedočenja vještaka u postupku pred Međunarodnim sudom umjesto njegovog usmenog svjedočenja, ukoliko to interesi pravde dopuštaju u cilju uštede vremena, pri čemu se pravo druge strane da unakrsno ispita svjedoka utvrđuje u skladu s pravilom 92bis. Zdrav razum upućuje na to da se takva procedura treba slijediti u predmetima u kojima je to primjereno.
Možda u slučajevima u kojima je vještak umro nakon što je dao izjavu nema velike potrebe da se oslanja na pravilo 92bis(C), jer je strana koja želi izvesti svjedočenje vještaka obično u mogućnosti da taj materijal obezbijedi iz nekog drugog izvora. Ni ovdje, međutim, ni u jednom od ovih pravila ne postoji nijedna odredba kojom se zabranjuje primjena pravila 92bis(C) u vezi s izvještajem vještaka u predmetima u kojima je to primjereno. U tekućem predmetu, prigovor se odnosi na vještaka čije se vještačenje ne može zamijeniti drugim svjedokom. Hamdija Čavčić je opisao posljedice granatiranja u vezi s kojima je vršio istragu u vrijeme kad su se ona događala. Njegovi zaključci o pravcu iz kojeg su granate ispaljene bez sumnje predstavljaju vještačenje, ali to vještačenje je zasnovano na činjenicama o kojima samo on može direktno da svjedoči.
Nije jasno da li je žalilac Pretresnom vijeću uložio prigovor u ovom smislu, ali da jeste, očito je da bi jedina razumna odluka koju bi Pretresno vijeće moglo donijeti po ovom pitanju bila da se izjava prihvati u skladu s pravilom 92bis. Prigovor žalioca se odbija.

5Prihvatljivost dijela pismene izjave
Žalilac u vezi s izjavom Bajrama Šopija (opisanom u paragrafu 4 gore) tvrdi da nije u interesu pravde i da pravičnost njegovog suđenja ugrožava to što nije prihvaćen dio te izjave u kojem, kako se tvrdi, stoji sljedeće:[72]

[...]činjenica da je u školi, koja se nalazi u blizini njegove kuće, bila stacionirana vojska i da je ona s tog mjesta išla na prvu borbenu liniju, da je on učestvovao u donošenju hrane vojsci, kao i druge činjenice koje dokazuju da on nije bio civil i da je bio prisutan u zoni legitimnih vojnih ciljeva.

Žalilac tvrdi da mu je trebalo omogućiti da izloži svoj stav u vezi s tim dijelom izjave kako bi mogao da traži njegovo prihvatanje, budući da nije mogao da unakrsno ispita dotičnog svjedoka.[73]
Očigledna sugestija iz tih podnesaka da žaliocu nije pružena prilika da iznese te argumente na suđenju u potpunosti je nevaljana. Žalilac je odgovor na zahtjev optužbe za prihvatanje dokaza podnio 8. aprila.[74] Taj odgovor se uglavnom bavio onim što je opisano kao "mnoge nedosljednosti i neprecizni podaci" navedeni u izjavi, a vezani za incident 11 iz priloga optužnici, zatim nedostatkom pojedinosti u vezi s ranjavanjem svjedokove supruge (što je opisano u dijelu izjave koji optužba nije podnijela na prihvatanje) i, vrlo uopšteno, "slabim i nekompletnim objašnjenjem činjenica iz njegove kratke pismene izjave". Značajno je to što se u tom odgovoru uopšte ne navode argumenti koji se sada podastiru pred Žalbeno vijeće. Svrha žalbenog postupka nije da se stranama omogući ispravljanje grešaka ili previda koje su napravile na suđenju.
Nadalje, u pismenoj izjavi koja je uvrštena u dokazni materijal nigdje se ne navodi da je svjedok učestvovao u donošenju hrane vojsci, niti se navodi bilo kakva druga činjenica koja bi mogla dokazati da on nije bio civil, kako se navodi u interlokutornoj žalbi. Čak i da se svjedoka moglo u nekom ranijem periodu smatrati borcem, iz izjave nije jasno kako je izgubio status civila zbog toga što je skupljao drva u trenutku kad je ustrijeljen drugi čovjek koji se tamo nalazio. U izjavi se uopšte ne navode "legitimni vojni ciljevi", osim ako se tako opisuje zgrada škole iza svjedokove kuće, a koja je (kako se navodi u izjavi) "sravnjena" godinu dana prije tog incidenta, premda su u njoj prije toga bile smještene neke vojne jedinice. Ukoliko je postojala namjera da se takvo tumačenje ospori, žalilac je mogao pokrenuti to pitanje prilikom unakrsnog ispitivanja Nure Bajraktarević, drugog svjedoka istog incidenta. Do sada nije dokazano da je neprihvatanjem ovog dijela izjave ugrožena pravičnost suđenja žaliocu.
Mora se naglasiti da pravilo 92bis(C) sadrži odredbu koja se konkretno odnosi upravo na prihvatanje dijela pismene izjave svjedoka,[75] i da je na Pretresnom vijeću da odluči, saslušavši strane, da li da prihvati cijelu izjavu ili jedan njen dio.[76] Unatoč suprotnom argumentu optužbe,[77] ona nema "povlasticu" da određuje koliki dio izjave treba da se prihvati. U slučajevima gdje onaj dio izjave koji optužba ne traži da bude prihvaćen modifikuje ili kvalifikuje onaj dio čije prihvatanje optužba traži, ili u slučajevima gdje on sadrži materijal od značaja za vjerodostojnost osobe koja je izjavu dala, odsustvo svake mogućnosti da se svjedok unakrsno ispita (što mora biti slučaj kad se primjenjuje pravilo 92bis(C)) obično će zahtijevati da se prihvate i potonji dijelovi dotične izjave. Nema osnove za argument žalioca da, ukoliko izjava sadrži materijal koji nije relevantan, cijelu izjavu treba odbaciti.[78]
Prigovor žalioca se odbija.

Dispozitiv
Iz gorenavedenih razloga:
1. Usvaja se žalba na Prvu odluku Pretresnog vijeća (donesenu 12. aprila 2002.), a pitanje se vraća Pretresnom vijeću kako bi ono razmotrilo na koji način će iskoristiti svoje diskreciono pravo u skladu sa ovom odlukom, a u pogledu izjave Hamdije Čavčića.
2. Žalba na Drugu odluku Pretresnog vijeća (donesenu 18. aprila 2002.) se odbija.

Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu je mjerodavna engleska verzija.

Dana 7. juna 2002.
U Hagu,
Nizozemska

/potpis na originalu/
sudija David Hunt,
predsjedavajući sudija

[pečat Međunarodnog suda]

Potvrda u skladu sa pravilom 73(C) u pogledu odluka Pretresnog vijeća o prihvatanju u dokazni materijal pismenih izjava u skladu sa pravilom 92bis(C), 25. april 2002. (dalje u tekstu: Potvrda). Tom prethodnom verzijom pravila 73, koje se odnosi na podneske koji nisu preliminarni podnesci, bilo je predviđeno da se na odluke donesene tokom suđenja po podnescima koji se tiču dokaza i proceduralnih pitanja ne može uložiti interlokutorna žalba, osim ukoliko Pretresno vijeće ne potvrdi u skladu sa pravilom 73(C) da je interlokutorna žalba uložena tokom suđenja svrsishodna za nastavak suđenja.

Pretpretresni podnesak tužioca u skladu sa pravilom 65ter(E)(i), 23. oktobar 2001., par. 68.

Ibid., par. 68.

Optužnica, par. 11.

Žalba od odluka na [sic] Pretresno vijeće od 12. aprila i 18. aprila 2002., 2. maj 2002. (dalje u tekstu: interloklutorna žalba), str. 2-3, 4-8.

Odgovor optužbe na interlokutornu žalbu optuženog Stanislava Galića u skladu sa pravilom 73(C) na odluke Pretresnog vijeća I od 12. i 18. aprila 2002., 13. maj 2002. (dalje u tekstu: odgovor), par. 33-49.

Ibid, par. 7-14.

Ibid, par. 15-32, 58-62.

Interlokutorna žalba, str. 3-4, 11.

Odgovor, par. 50-57.

Interlokutorna žalba, str. 3.

Odgovor, par. 63-68.

Interlokutorna žalba, str. 9.

Odgovor, par. 72.

Ibid, par. 71.

Interlokutorna žalba, str. 11.

Ibid, str. 11.

Odgovor, par. 69.

Izjava, 22. maj 2002.

Potvrda, str. 2.

Interlokutorna žalba, str. 5.

Ibid., str. 6.

Ibid., str. 2. Predmetna žalba nije prilika za razmatranje da li izraz "saizvršilac", a ne "počinilac" ili "glavni učinilac", na odgovarajući način opisuje osobe koje su fizički počinile zločine za koje se optuženi tereti odgovornošću u optužnici.

Odluka po zahtjevu Tužilaštva za uvrštavanje u dokazni materijal pismene izjave preminulog svjedoka i izvještaj u vezi s tim u skladu sa pravilom 92bis(C), 12. april 2002. (dalje u tekstu: prva odluka), str. 4; Odluka po drugom zahtjevu Tužilaštva za uvrštavanje u dokazni materijal pismene izjave preminulog svjedoka Bajrama Šopija u skladu sa pravilom 92bis(C), 18. april 2002. (dalje u tekstu: druga odluka), str. 4.

U ovom slučaju to nije dio teze optužbe.

U predmetu Tužilac protiv Duška Tadića, IT-94-1-A, Presuda, 15. juli 1999. (dalje u tekstu: presuda u predmetu Tadić), paragraf 220, ova krivična odgovornost se opisuje kao odgovornost saučesnika.

Presuda u predmetu Tadić, par. 196; Tužilac protiv Brđanina i Talića, IT-99-36-PT, Odluka o formi dodatno izmijenjene optužnice i zahtjevu Tužilaštva za izmjenu optužnice, 26. juni 2001., par. 31.

Vidi i Tužilac protiv Miloševića, IT-02-54-T, Odluka po zahtevu optužbe za prihvatanje pismenih izjava u skladu sa pravilom 92bis, 21. mart 2002. (dalje u tekstu: odluka u predmetu Milošević), par. 22: "Izraz 'acts and conduct of the accused' (dela i ponašanje optuženog) u pravilu 92bis jeste običan izraz kojem treba dati njegovo uobičajeno značenje: deeds and behaviour of the accused (postupci i vladanje optuženog). Ono ne bi smelo da se širi maštovitim tumačenjem. Ne spominju se dela i ponašanje navodnih saizvršilaca, podređenih ili ikog drugog. Da je bila namera da se ovo pravilo proširi na dela i ponašanje navodnih saizvršilaca ili podređenih, onda bi ono tako i glasilo."

Presuda u predmetu Tadić, par. 248.

Istovremeno s uvođenjem pravila 92bis, pravilo 90 je izmijenjeno brisanjem stava (A), koji je glasio: "Uzevši u obzir pravila 71 i 71bis, svjedoci u načelu neposredno svjedoče pred vijećem", a pravilo 89 je dopunjeno stavom (F), koji glasi: "Vijeće svjedočenje svjedoka može primiti usmeno ili, kad to dopuštaju interesi pravde, u pismenom obliku".

Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, IT-95-14/2-AR73.5, Odluka po žalbi u vezi s izjavom preminulog svjedoka, 21. juli 2000. (dalje u tekstu: odluka u predmetu Kordić i Čerkez), par. 19.

IT-95-14/1-AR73, Odluka po žalbi tužitelja u vezi s prihvatljivošću dokaza, 16. februar 1999. (dalje u tekstu: odluka u predmetu Aleksovski), par. 15. Relevantni odlomak je citiran u fusnoti paragrafa 27 u tekstu koji slijedi.

Interlokutorna žalba, str. 10.

Prihvatanje pismenih izjava nekog svjedoka umjesto njegovog usmenog iskaza u sklopu glavnog ispitivanja ne kosi se sa članom 21.4(e) Statuta Međunarodnog suda ("Prilikom presuđivanja o svakoj optužbi protiv optuženog u skladu s ovim Statutom, optuženi ima, s punom ravnopravnošću, pravo na sljedeća minimalna jamstva: [] da ispita, ili da se u njegovo ime ispitaju svjedoci koji ga terete, kao i da se svjedoci obrane dovedu i ispitaju pod istim uslovima kao i svjedoci koji ga terete; [].") niti sa drugim normama vezanim za ljudska prava (na primjer, član 6(3)(d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda određuje sljedeće: "Svako ko je optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava: [] da ispita ili da se u njegovo ime ispitaju svjedoci koji ga terete i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka odbrane pod istim uslovima kao i svjedoka optužbe; []."). Ali u situacijama gdje svjedok koji je dao izjavu nije pozvan da bi se optuženom dala odgovarajuća i primjerena mogućnost da ospori tu izjavu i ispita dotičnog svjedoka, dokazi koje ta izjava sadrži mogu dovesti do osuđujuće presude samo ukoliko postoje i drugi dokazi koji potkrepljuju navode iz te izjave: Unterpertinger v Austria, Presuda od 24. novembra 1986., serija A br. 110, par. 31-33; Kostovski v The Netherlands, Presuda od 20. novembra 1989., serija A br. 166, par. 41; Vidal v Belgium, Presuda od 22. aprila 1992., serija A, broj 235-B, par. 33; Lüdi v Switzerland, Presuda od 15. juna 1992., serija A, br. 238, par. 49; Artner v Austria, Presuda od 28. augusta 1992., serija A, br. 242-A, par. 22, 27; Saïdi v France, Presuda od 20. septembra 1993., serija A, br. 261-C, par. 43-44; Doorson v The Netherlands, Presuda od 26. marta 1996., par. 80; Van Mechelen v The Netherlands, Presuda od 23. aprila 1997., Reports of Judgments and Decisions, 1997-III, par. 51, 55; A. M. v Italy, Presuda od 14. decembra 1999., 1999-IX Reports on Judgments and Decisions, par. 25; Lucà v Italy, Presuda od 27. februara 2001., 2001-II Reports on Judgments and Decisions, par. 39-40; Solakov v Former Yugoslav Republic of Macedonia, Presuda od 31. oktobra 2001., prijava br. 47023/99, par. 57.)

Pravilo 92bis(E).

Odluka u predmetu Milošević, par. 22.

Tužilac protiv Brđanina i Talića, IT-99-36-T, (Povjerljiva) Odluka o prihvatanju izjava shodno pravilu 92bis, 1. maj 2002., par. 14 [Javna verzija ove odluke zavedena je 23. maja 2002.].

Tužilac protiv Delalića i drugih, IT-96-21-A, Presuda, 20. februar 2001. (dalje u tekstu: drugostepena presuda u predmetu Delalić), par. 241. U odjeljku pod naslovom "II Mjerodavno pravo - D. Komandna odgovornost" Završnog izvještaja Komisije eksperata UN-a (predsjedavajući M. Cherif Bassiouni), osnovane u skladu s Rezolucijom 780 (1992) Savjeta bezbjednosti od 27. maja 1994 (S/1994/674), naveden je koristan spisak indicija o tome da li je nadređeni "morao znati" za djela svojih potčinjenih.

Tužilac protiv Delalića i drugih, IT-96-21-T, Presuda, 16. novembar 1998., par. 770.

Tužilac protiv Krstića, IT-98-33-T, 2. august 2001., Presuda, par. 648.

Prva odluka.

Ibid., str. 3.

Uporedi Tužilac protiv Miloševića, IT-99-37-AR73, IT-01-50-AR73 & IT-01-51-AR73, Obrazloženje odluke po interlokutornoj žalbi tužioca na odbijanje zahteva za spajanje postupka, 18. april 2002. (dalje u tekstu: odluka po žalbi u predmetu Milošević), par. 4, 6.

Odgovor, par. 7-8.

Ibid, par. 12-13.

Izričito spominjanje jedne osobe ili stvari jeste isključenje druge (Co Litt 210a).

Odgovor, par. 15-24.

Odluka u predmetu Aleksovski, par. 15: "U praksi Međunarodnog suda uvriježeno je da su iskazi iz druge ruke prihvatljivi. Relevantni iskazi dani izvan suda, za koje Raspravno vijeće smatra da imaju dokaznu vrijednost, prihvatljivi su temeljem pravila 89(C). To je utvrđeno 1996. Odlukom Raspravnog vijeća II u predmetu Tužitelj protiv Tadića [IT-94-1-T, Odluka po podnesku odbrane u vezi s dokazima iz druge ruke, 5. august 1996. (dalje u tekstu: odluka u predmetu Tadić)], i ponovljeno u odluci Raspravnog vijeća I u predmetu Tužitelj protiv Blaškića [IT-95-14-T, Odluka po zahtjevu kojim se obrana načelno protivi usvajanju iskaza iz druge ruke bez prethodne provjere njihove pouzdanosti, 26. januar 1998. (dalje u tekstu: odluka u predmetu Blaškić)]. Ni na jednu od ove dvije odluke nije uložena žalba i ovdje se ne tvrdi da je riješeno pogrešno. Prema tim odlukama, raspravna vijeća imaju široke ovlasti, temeljem pravila 89(C), da prihvaćaju relevantne iskaze iz druge ruke. Budući da se ti iskazi usvajaju da bi se dokazala istinitost njihovog sadržaja [Odluka u predmetu Tadić, par. 15-19], Raspravno vijeće mora biti uvjereno da je iskaz u tom smislu pouzdan, odnosno da je dobrovoljan, istinit i vjerodostojan, kako je primjereno; a u tu svrhu može razmatrati i sadržaj iskaza iz druge ruke kao i okolnosti pod kojima je dan [Odluka u predmetu Tadić, par. 15-19] odnosno, kao što je to opisao sudac Stephen, dokazna vrijednost iskaza iz druge ruke ovisi o kontekstu i karakteru dotičnog iskaza [Odluka u predmetu Tadić, strana 3 mišljenja sudije Stephena u kojem se slaže s mišljenjem većine]. Za utvrđivanje dokazne vrijednosti također je relevantna nemogućnost da se unakrsno ispita osoba koja je dala iskaze, kao i to da li je iskaz iz druge ili treće (ili još dalje) ruke [Odluka u predmetu Blaškić, par. 12]. Činjenica da je neki iskaz iz druge ruke nužno ga ne lišava dokazne vrijednosti, ali se priznaje da će se takvom iskazu obično pripisati manja težina ili dokazna vrijednost nego kad je u pitanju svjedočenje svjedoka pod prisegom i uz unakrsno ispitivanje, iako čak i to ovisi o bezbroj varijabilnih okolnosti koje prate iskaz iz druge ruke [Odluka u predmetu Tadić, strane 2-3 mišljenja sudije Stephena u kojem se slaže s mišljenjem većine]."

IT-95-14/2-T, 21. februar 2000., transkript str. 14.701.

Odluka u predmetu Kordić i Čerkez, par. 20.

Ibid, par. 22-24.

Ibid, par. 19.

Vidi, načelno, Myers v Director of Public Prosecutions /Myers protiv javnog tužioca/ [1965] AC 1001.

Odluka u predmetu Kordić i Čerkez, par. 27; Tužilac protiv Naletilića i Martinovića, IT-98-34-T, Povjerljiva odluka po zahtjevu za prihvatanje izjava preminulih svjedoka Kazina Mežita i Arifa Pašalića, 22. januar 2002., str. 4.

Uobičajeno je da svjedok da svoju izjavu usmeno, na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku, zatim se ona prevodi na engleski i, nakon razgovora, istražitelj priprema pismenu izjavu na engleskom jeziku. Ta se pismena izjava zatim pročita svjedoku na engleskom jeziku i prevede usmeno na bosanski/hrvatski/srpski jezik. Svjedok zatim potpisuje pismenu izjavu na engleskom jeziku. Kasnije se pismena izjava na engleskom prevodi na bosanski/hrvatski/srpski jezik, pri čemu to obično čini neki drugi prevodilac, i ovaj treći prevod se dostavlja optuženom u skladu s pravilom 66. Ne snima se ni razgovor sa svjedokom, niti onaj dio procesa uzimanja izjave u kojem se svjedoku čita izjava koju je dao, što bi bilo poželjno da bi se osigurala tačnost usmenog prevoda u svakoj fazi postupka uzimanja izjave.

Interlokutorna žalba, str. 3.

Ibid, str. 4.

Ibid, str. 11.

Naglasak dodan na riječi "u to".

Interlokutorna žalba, str. 3.

Prva odluka, str. 3; Druga odluka, str. 4.

Interlokutorna žalba, str. 9.

Paragraf 31 gore.

Odgovor, par. 22.

Presuda u predmetu Tadić, par. 64; Tužilac protiv Aleksovskog IT-95-14/1-A, Presuda, 24. mart 2000., par. 63; Tužilac protiv Furundžije, IT-95-17/1-A, Presuda, 21. juli 2000., par. 37; Presuda u predmetu Delalić, par. 434-435, 459, 491, 595; Tužilac protiv Kupreškića i drugih, IT-96-16-A, Presuda, par. 30.

Odluka po žalbi u predmetu Milošević, par. 6.

Interlokutorna žalba, str. 9.

Ibid., str. 9.

Interlokutorna žalba, str. 11.

Ibid., str. 11.

Odgovor na zahtjev tužioca za izvođenje dokaza u skladu na [sic] pravilo 92bis(C), 8. april 2002., potpisan od strane gđe Pilipović kao glavnog branioca.

Pravilo 92bis(A).

Pravilo 92bis(E).

Odgovor, par. 69.