Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Habiba Hadžić

… Ja sam žena oboljela, šećer imam, srce slabo … Nemam se čemu mnogo nadati … Makar samo, voljela bih, molila … da mi kaže u kojoj su grobnici … da ih ukopam, pa da mogu da odem.

Habiba Hadžić, bosanska Muslimanka, opisuje šta joj se dogodilo u srpskom logoru Sušica kojeg su vodili Srbi u sjeveroistočnoj Bosni, i gubitku svoja dva sina. Svjedočila je 3. novembra 2003. u predmetu protiv Dragana Nikolića.

Pročitajte priču i svjedočenje

Habiba Hadžić je 1992. godine imala 49 godina i bila udata sa dvoje odrasle djece: imala je starijeg sina Enisa Hadžića, koji je imao 31 godinu, i Bernisa Hadžića, koji je imao 29 godina.
Dragan Nikolić, zapovjednik logora Sušica rekao je zatočenicima da nad njima ima apsolutnu kontrolu i da su njemu ostavljeni na milost i nemilost. Rekao im je da je on bog i batina i zakon.

U to vrijeme su živjeli u opštini Vlasenica u istočnoj Bosni, u blizini granice sa Srbijom. Prije nego što su snage bosanskih Srba preuzele Vlasenicu 1992. godine tu je živjelo gotovo 34.000 ljudi od kojih su gotovo svi pripadali jednoj od dvije etničke grupe, Muslimanima, koji su bili neznatna većina, ili Srbima. Jugoslovenska narodna armija (JNA) i druge srpske snage preuzele su kontrolu nad gradićem Vlasenicom 21. aprila 1992. godine i ubrzo počele sa primjenom plana da uklone bosanske Muslimane i druge nesrbe iz ove opštine.

Do kraja septembra 1992. praktično svi bosanski Muslimani su bili protjerani iz Vlasenice; jedini koji su ostali na teritoriji opštine su bili držani u glavnom zatočeničkom objektu, logoru Sušica. U Sušici, većina, ako ne i svi zatočenici su bili civili, među kojima je bilo veći broj žena, beba, male djece i starijih osoba.

Habiba Hadžić je držana u logoru Sušica otprilike dva mjeseca. Kada je tek stigla u logor, gđa. Hadžić je vidjela da je “logor bio krcat.” Ovaj logor, koji je ranije služio kao vojni poligon, sastojao se od dva skladišta. Civili su držani u većem od ova dva, kojeg su svjedoci često nazivali “hangar.” “Prvo su djeca, posle sam ja, moja jetrva, njen muž i njeno dvoje djece.” Uslovi u logoru su bili užasni. Broj zatočenika je obično bio između 300 i 500, ali je varirao kako su ljudi prebacivani u logor i van njega. Zatočenici su bili zbijeni jedni uz druge tako da je svaki od njih imao otprilike jedan kvadratni metar da sjedi..

Tokom svog svjedočenja, gđa. Hadžić je pričala o neodgovarajućim uslovima za spavanje u logoru: “Ja sam spavala između moje djece, u hangaru, dole. Više smo spavali na betonu a nekad dozvoli i daske. Ali kad se i [Dragan Nikolić, zapovjednik logora Sušica, kojeg je Međunarodni sud kasnije osudio za zločine koji su tamo počinjeni] naljuti, ne da nam ni daske, izbaci daske.” Gospođa Hadžić je svjedočila da se naslanjala na druge zatočenike u pretrpanoj prostoriji u hangaru: “[s]Nekad je bilo puno naroda pa nemereš ni čučnuti, nekad se moglo i da zaspi.” Vrućina, slaba ventilacija i nehigijenski uslovi, nedostatak tuševa, sanitarnih čvorova i čiste odjeće rezultirao je sveopštim užeglim smradom u prenatrpanom logoru. Gospođa Hadžić je svjedočila da “[]smrdi, ono najgore, i moraš da trpiš. Ujutro se išlo u WC, i naveče. Kante su bile, onde kraj vrata, moralo se ići.”

Oboljelim zatočenicima nije pružana nikakava zdravstvena njega, takođe nisu odvajani od drugih zatočenika i bili su primorani da ostanu u hangaru u bliskom kontaktu s drugim zatočenicima. Zatočenici su se razboljevali zbog nedostatka odgovarajuće hrane i loših sanitarnih uslova. Gospođa Hadžić je pred Sudom govorila o užasnoj situaciji u vezi s prehranom u hangaru: “Mi smo jeli obrok jednom dnevno, većinom je bila pokvarena hrana. Nekad smo dobijali one konzerve, pokvareno, pa smo imali posle problema s WC-om". Mnogi od zatočenika su patili od jakih zubobolja, vaški u kosi i oboljevali od bolesti poput dizenterije. Mnogi od zdravih zatočenika su primorani na rad poput branja povrća, ubiranja ljetine i drugog specijalizovanog ili fizičkog rada. Drugima je naređeno da zakopavaju muslimanske civile koji nisu preživjeli napade na svoja sela.

Gospođa Hadžić je svjedočila o atmosferi terora u logoru koju su stvarali vojnici JNA. Dragan Nikolić, zapovjednik logora Sušica rekao je zatočenicima da nad njima ima apsolutnu kontrolu i da su njemu ostavljeni na milost i nemilost. Rekao ime je da je on bog i batina i zakon. Prijetio im je oružjem poput automatskog pištolja, pištolja, bajoneta, noža i jednom ili više ručnih bombi.

Gospođa Hadžić se pitala hoće li ona ili neko iz njene porodice postati slijedeća žrtva. “[]Pa čuje se, na primjer naveče. Kad su dolazili. Bio je jedan bijeli kombi, kad je kupio narod. Ubacivao je. On je naređivao: “izvadi ono, izvadi ono, izvadi nož,” sve da se povadi, da se pobaca, tako. A bio je i jedan bijeli kombi. Kad od njihovih neko pogine, pun taj kombi se nakrca i odveze, ne znam gdje i više se nikad ne vraća.”

Gospođa Hadžić je svjedočila o tome kako je prisustvovala zlostavljanju nekoliko muškaraca Muslimana u logoru. “Za vrijeme mog boravka, dok sam bila u logoru Sušici, premlaćivan je Mevludin Hatinić, i umro je, Durmo, isto premlaćivan, umro je, Asim Zildžić je premlaćivan i kad sam išla dole, ono kad smo bili postrojeni u WC, videla sam ga na nosilima, nema, izbijeno mu oko, u Asima Zildžića.”

Većina muškaraca je premlaćivana unutar hangara u prostoru prozvanom kazneni ćošak, dok su ostali napadani napolju u prostoru kod stuba u obliku slova A. Žrtve koje su preživjele premlaćivanja su ostavljane da umru u “kaznenom ćošku” unutar hangara. Svi zatočenici, uključujući gđu. Hadžić su ih jasno mogli vidjeti: “Jenki[Dragan Nikolić] je izvodio i uvodio premlaćene. Ja nisam vidjela ko je, al sam čula tri pucnja, ovaj, a hangar je bio, ovaj, zatvoren. I ujutru kad su nas postrojili, u WC, jedna strana muški, jedna strana ženski.Kao TAM-ić jedan je bio i oni su bili mrtvi na tom TAM-iću. Posle mi kad smo otišli, kud su ih odveli, šta su, nisam vidjela.”

Gospođa Hadžić je svjedočila o tome keko je prisustvovala smrti jednog muslimanskog zatočenika, Fadila Huremovića: “… ne može čovjek jednostavno da ustane, ženu su mu provocirali, i on to nije mogao da gleda i jednostavno je preminuo. Nije mogao da ustane, ležao je.

Jednog dana, gđa. Hadžić je pokušala da pomogne jednom teško premlaćenom dajući mu keks: “Ja sam jednom htjela da mu dam keks. Ja sam bacila keks, al nisam vidjela Jenkija na vratima. On je prišao i sa svojom čizmom je pogazio onaj keks. Meni je naredio da idem vanjskom WC-u, i dole me je jednom ošamario, uzdržala sam se. Drugi put je, udario me onim kundakom, drvetom puške, i ja imam, ovaj, ozlijeđenu ruku. Tudi sam se onesvijestila. Pokušao je moj Beko, čistio je dvorište, da me podigne i Jenki ga je udario nogom i maršnuo. Posle sam se ja probudila kod jedne starice od 93 godine. Kaže biće bolje, biće bolje. Drugi zatočenici su jednostavno umirali od straha i iscrpljenosti. Gospođa Hadžić je svjedočila o tome keko je prisustvovala smrti jednog muslimanskog zatočenika, Fadila Huremovića: “… ne može čovjek jednostavno da ustane, ženu su mu provocirali, i on to nije mogao da gleda i jednostavno je preminuo. Nije mogao da ustane, ležao je.”

Gospođa Hadžić je takođe bila primorana da obavlja kućne poslove za zapovjednika logora Dragana Nikolića. “Znala sam mu tamo ribat sobu. Ispruži da mu operem noge, namažem kremom, i tako. Sude sam prala od onih kad je taj jedan ručak bio. Uostalom, sve što mi je on naredio ja sam morala da radim. Nisam smjela reći neću”.

Međutim, u jednom trenutku gđa. Hadžić vjeruje da joj je Nikolić spasio život kad je jedan drugi Srbin sa nadimkom Car htio da je odvede iz logora i ubije. U svom svjedočenju, gđa. Hadžić je opisala obim ozlijeda koje je dobila kao posljedicu premlaćivanja u logoru Sušica. “Ostaću invalid u ovu ruku. Ako treba da pokažem. Sad imam baš snimanje, i tako. Desni lakat, ovaj ovdje, evo ima ovako ko rupa, boli me, ne mogu se sama da okupam, da ti kažem, skroz me boli.... Poslije kad sam otišla, pomalo, pomalo, šećer dok nije već došao veliki. Dobila sam šećer. Srce me boli, imam onu anginu, skroz, uostalom ako trebaju nalazi da dam. Kako nema moje djece.”

Kada je gospođa Hadžić napustila logor Sušica, njeni sinovi, Enis i Bernis, i dalje su bili zatočeni tamo. Nikad ih nakon toga nije vidjela žive. Na kraju svog svjedočenja, upitana da li vjeruje da su joj sinovi živi, gđa Hadžić je izjavila:

“[Moji sinovi] Oni nisu živi. To Jenki [Dragan Nikolić] zna. Molila bi samo da znam u kojoj su grobnici. Da ih majka dostojanstveno sahrani. Da makar gledam, da dođem gdje su njihove koščice, da majka da ih vidi. Da znam eto gdje su ukopani. Ali ne znam, još nikad nisam saznala.”

Na kraju svog svjedočenja, gđa. Hadžić je dobila odgovor od Dragana Nikolića. On joj je rekao da su joj sinovi ubijeni i zakopani 30. septembra 1992. na obližnjem mjestu pod nazivom Debelo Brdo.

Habiba Hadžić je svjedočila 3. novembra 2003. u predmetu protiv Dragana Nikolića, zapovjednika logora Sušica. Međunarodni sud je 18. decembra 2003. godine osudio Dragana Nikolića i izrekao mu kaznu od 20 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene u logoru Sušica.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Habibe Hadžić (na engleskom)

 

<  Nazad