Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Emil Čakalić

… 'Vas ćemo, bre, … sve ćemo da vas popalimo’.

Emil Čakalić, Hrvat iz Vukovara, govori o tome što je jedan vojnik ispričao njemu i drugim zarobljenicima u kasarni u Vukovaru 1991., nakon što je jedva izbjegao pogubljenje na Ovčari. Svjedočio je u predmetu protiv Slavka Dokmanovića, 5. veljače 1998. a 13. i 14. ožujka 2006. u predmetu protiv bivših časnika JNA Veselina Šljivančanina, Mileta Mrkšića i Miroslava Radića, te 16. srpnja 2003. u predmetu protiv Slobodana Miloševića.

Pročitajte priču i svjedočenje

Emil Čakalić je 1991., dok se zemljom širio rat, radio kao sanitarni inspektor u Vukovaru, istočna Hrvatska. U svom svjedočenju pred Međunarodnim sudom, g. Čakalić je govorio o tome kako su u nekim selima oko Vukovara podignute barikade nakon što je nekoliko hrvatskih policajaca početkom 1991. ubijeno u obližnjem naselju Borovo Selo. G. Čakalić je rekao da je posljedica toga bilo “stvaranje prilično zategnutih psiholoških odnosa među vukovarskim stanovništvom. Nakon toga, počelo je pucanje. Ljudi su bili izbezumljeni. Jedni su imali jedne informacije, drugi druge. Mislim da je, u psihološkom smislu, situacija bila vrlo ozbiljna.”
Pretukli su me, pao sam, ali sam se ipak podigao na noge jer oni koju su ostali ležati više se nikad nisu dignuli.

G. Čakalić je izjavio da su tijekom ljeta 1991., pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA) i paravojnih jedinica počeli granatirati Vukovar, a mnogi su ljudi zbog straha napustili grad. G. Čakalić je kao dobrovoljac radio za vukovarski Sekretarijat narodne obrane osiguravajući pitku vodu i hranu za stanovništvo i vojsku.

Dana 17. studenog 1991., on i njegova žena napustili su svoj dom kako bi potražili utočište u Vukovarskoj bolnici, nakon što su saznali da su Jugoslavenska armija i paravojne jedinice ukrcavaju stanovnike Vukovara na oklopne transportere i odvoze ih.

“Situacija je u bolnici bila užasna,” rekao je g. Čakalić. “Prije svega… dvorište ispred zgrade… bilo je pretrpano ljudima. Sama bolnica je bila u jadnom stanju u smislu higijene. Nije bilo vode, a čini mi se i da je i kanalizacija također bila blokirana” prisjećao se g.. Čakalić tijekom svog svjedočenja. On i njegova supruga proveli su sljedeće dvije noći u vukovarskoj bolnici.

G. Čakalić je izjavio da je prvi put vidio JNA nakon ponoći 19. studenog 1991. Sljedećeg jutra, sve osoblje medicinskog centra pozvano je na sastanak. Svim drugima rečeno je da napuste bolnicu kroz izlaz za nuždu. Okupilo se oko 250 ljudi od kojih je zatraženo da izvade sve što su imali u džepovima i torbama i da to pokažu vojnicima JNA. Sve što je smatrano opasnim, kao npr. noževi i britvice za brijanje, oduzeto im je.

Emil Čakalić i drugi pritvorenici ukrcani su na autobuse i najprije odvezeni u kasarnu JNA u Vukovaru. Ispričao je sucima kako su ih vojnici psihološki zlostavljali. “Upirali su prstom u razne ljude govoreći, ‘Zaklat ću te’…‘Prerezat ću ti grlo.’” Jedan od njih kretnjom je pokazao g. Čakaliću da će mu prerezati grlo.

Nekoliko sati kasnije, autobusi su stigli na Ovčaru, obližnje postrojenje vukovarskog poljoprivrednog kombinata, gdje su pritvorenici iskrcani s autobusa i prisiljeni da trče između dva reda vojnika koji su ih tukli dok su prolazili između njih. Neposredno prije nego što je ušao u hangar u koji su ih vojnici JNA uputili, Emil Čakalić je čuo kako je prozvano njegovo ime. Zvao ga je Slavko Dokmanović, optužen pred MKSJ-om.

G. Čakalić je upoznao Slavka Dokmanovića nekih 15 godina ranije. Obojica su zajedno radila u administraciji općinske skupštine Vukovara, a Dokmanović je bio savjetnik predsjednika odbora za poljoprivredu. Čakalić je opisao njihove kontakte kao prijateljske. Kad je Slavko Dokmanović vidio g. Čakalića na Ovčari, nazvao ga je “inspektorom” (“Pogledajte našeg inspektora,” rekao je). G. Čakalić je izjavio da su ljudi koji su ga tukli vjerojatno mislili da je on policijski inspektor kad su čuli da mu se tako obratio, te su ga tukli još jače.

U hangaru je Emil Čakalić vidio Slavka Dokmanovića kako nogom udara jednog hrvatskog vojnika u ranjene noge. Sam g. Čakalić teško je pretučen: “Pretukli su me, pao sam, ali sam se ipak podigao na noge jer oni koju su ostali ležati više se nikad nisu dignuli.” Emil Čakalić je opisao kako su svi zarobljenici bili obliveni krvlju. “Tukli su ih koliko god su htjeli i koliko god su mogli…” Emilu Čakaliću je rečeno da sjedne na hrpu sijena odakle je vidio kako su jednog čovjeka oborili na tlo. “Skakali su po njegovim leđima. Držali su ga kosu i glavom je udario o beton. Zatim su ga okrenuli i skakali po njegovom trbuhu. Krv mu je tekla iz nosa i usta i umro je.”

Spasio me jedan čovjek… koji je zapamtio da sam mu prije rata učinio uslugu… Svaki od nas sedmorice koji smo spašeni na Ovčari, svaki je imao svog spasitelja.

Emil Čakalić je spašen s Ovčare zajedno sa šest drugih pritvorenika. Ispričao je sudu kako je neki čovjek odjeven u uniformu Jugoslavenske armije prstom pokazao na njega i naredio mu da izađe i stane uz ulaz u hangar. Na kraju svog svjedočenja, Emil Čakalić je rekao: “Spasio me jedan čovjek… koji je zapamtio da sam mu prije rata učinio uslugu… Svaki od nas sedmorice koji smo spašeni na Ovčari, svaki je imao svog spasitelja.”

Dok je sedam oslobođenih muškaraca čekalo izvan hangara, Emil Čakalić je vidio vozilo koje se zaustavilo pred vratima hangara. Opisao je kako je 10 ili 15 ljudi odjevenih u uniforme Jugoslavenske armije, u šljemovima i s bejzbolskim palicama u rukama, izašlo iz vozila i ušlo u hangar. Gospodin Čakalić je izjavio da je unutra bio jedan pukovnik. Kad bi on dao znak zviždaljkom, približno polovica njih počeli bi tući zarobljenike. Kad bi ponovno zazviždao, oni koji su se odmarali preuzeli bi posao duge grupe. “Bilo je užasno,” rekao je g. Čakalić. “Krikovi. Znate, katkad ih sanjam. Budim se s njima i liježem s njima.”

Iz hangara na Ovčari, Emil Čakalić i druga šestorica muškaraca odvezeni su do skladišta Veleprometa, a poslije dopraćeni u tvornicu tekstila Modateks, gdje je bio sabirni centar za zarobljenike. Ondje su ih pretražili i oduzeli im sve što su imali. Gospodinu Čakaliću su oduzeli njegovu ušteđevinu, osobnu iskaznicu, štednu knjižicu i druge dokumente. Onda su ih odveli u jednu prostoriju, koju su, kako je Emil Čakalić izjavio, zvali “sobom smrti.” Gospodin Čakalić je svjedočio da je nekoliko ljudi izašlo i nikad se nije vratilo.

Dok su bili u toj prostoriji, stigao je jedan kapetan kontra-obavještajne službe i rekao im da ih je došao spasiti i odvesti nazad u vukovarsku kasarnu. Kad su stigli u kasarnu, prema Emilu Čakaliću i ostaloj šestorici postupali su pristojno i dali su im vode, hrane i pokrivače. Mislili su da će se moći malo odmoriti. Međutim, opisivao je g. Čakalić, kako je jutro odmicalo, dolazilo je sve više policajaca i tuklo neke pritvorenike. Ispričao je kako su “jednom mladiću ruke bile žicom vezane na leđima. Ruke su mu bile povrijeđene. Natjerali su ga da proguta dva ili tri metka.” Nadalje je opisao jednog vojnika koji je ušao i rekao: “Srbi na jednu stranu, a svi drugi na drugu.” Među njima je bilo i žena. Emil Čakalić je ispričao sudu kako je jedna žena rekla: “Što da ja radim? Ja sam Hrvatica, a moj muž je Srbin!” na što joj je vojnik odgovorio “Na desnu stranu!” G. Čakalić je dodao: “Tako su Srbi bili na jednoj strani, a mi na drugoj. A tada se okrenuo prema nama Hrvatima i počeo nam govoriti. ‘'Vas ćemo, bre, sve da poubijamo, sve ćemo da vas popalimo, pepeo vaš ćemo da bacimo u Dunav, da vam uništimo hrvatsko seme.' Zapamtio sam točnu rečenicu i nikad je neću zaboraviti,” g. Čakalić je ispričao sudu.

Iz vukovarske kasarne, sedmorica muškaraca odvedena je u Sremsku Mitrovicu u Srbiji. “Tamo su nas tukli,” izjavio je g. Čakalić. “Morali smo najprije leći na leđa, a onda na trbuh, a oni su nas tukli.” Dana 7. veljače 1992., Emil Čakalilć je zamijenjen i prebačen nazad u Hrvatsku.

Kad ga je obrana pitala je li u to vrijeme mogao zaključiti bilo što o odnosu između Slavka Dokmanovića i JNA, Emil Čakalić je odgovorio: “Bio sam zapanjen i to me pogodilo.” Dodao je: “Bilo mi je žao. Bilo mi je neugodno, zapravo, da sam ga ondje vidio i danas bio bih sretan da ga ondje nisam vidio jer sam mislio kako jedan intelektualac, osoba s kojom sam često razgovarao u njegovom uredu, koji je te ljude poznavao, pitao sam se, kako je to mogao učiniti? Da je jednog jedinog spasio, danas bih mu pružio podršku. Čuo sam da je čovjek koji je mene spasio bio optuženik. Da me sud pozove, svjedočio bih na način da molim sud da mu oprosti. Da je g. Slavko spasio jednog jedinog čovjeka, zamolio bih sud da g. Dokmanoviću oprosti, da mu da oprost.”

Emil Čakalić je svjedočio u predmetu protiv Slavka Dokmanovića, predsjednika općine Vukovar, 5. veljače 1998. Postupak protiv Slavka Dokmanovića zaključen je 15. srpnja 1998. nakon što je u pritvoru počinio samoubojstva 29. lipnja 1998. Emil Čakalić je poslije svjedočio o istim događajima u predmetu protiv bivših oficira Jugoslavenske narodne armije Veselina Šljivančanina, Mileta Mrkšića i Miroslava Radića, 13. i 14. ožujka 2006, te protiv bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića 16. srpnja 2003.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Emila Čakalića u predmetu protiv Dokmanovića i predmetu protiv Šljivančanina, Mrkšića i Radića (na engleskom)

<  Nazad