Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Grozdana Ćećez

           

… zgazio mi je ponos, više ne mogu sebi da dođem, da budem žena kao što sam bila.

Grozdana Ćećez, bosanska Srpkinja, govori o tome kako se osjećala nakon što ju je pred MKSJ-om osuđeni Hazim Delić silovao u zatočeničkom logoru Čelebići pored Konjica u Bosni i Hercegovini. Svjedočila je 17. i 18. marta 1997. u predmetu protiv Zdravka Mucića, Hazima Delića, Esada Landže i Zejnila Delalića.

Pročitajte priču i svjedočenje

Kada je izbio rat u Bosni i Hercegovini 1992. godine, Grozdana Ćećez, 43-godišnja supruga, majka i vlasnica radnje, živjela je u Donjem Selu, selu sa većinskim srpskim stanovništvom, oko dva kilometra udaljenom od grada Konjica u srednjoj Bosni i Hercegovini. Ona i njen muž Lazar Ćećez, bivši policajac, imali su sina Duška i kćerku, koja je u aprilu 1992. otišla u Srbiju.
'Nisam mogla da shvatim šta će da mi se desi. Zar je to moguće na kraju 20.-og vijeka, da tako neko može glupe stvari sebi da dozvoli.' Zatim joj je Delalić skinuo ostatak odjeće, okrenuo je na leđa i ponovo silovao.

Dana 20. maja 1992., Grozdana Ćećez je kopala u svojoj bašti kada je vidjela nekoliko automobila, među njima i dva policijska, kako prolaze pored srpskog groblja. Gđa Ćećez je probudila svog muža i on je pobjegao iza kuće. I njen sin je pobjegao. Gđa Ćećez je izjavila da je ostala u kući jer nije mislila da će joj se išta loše desiti. Kada je vidjela da iz automobila izlaze muškarci u uniformama i ona je pobjegla u obližnju šumu.

Sljedećih sedam dana, Grozdana Ćećez se krila u jednoj pećini i podrumu kuće svog djevera. Dok je bježala s jednog mjesta na drugo, vidjela je mnoge srpske kuće u plamenu, među kojima je bila i njena. Dana 27. maja 1992., gđa Ćećez je zarobljena i odvedena u zatočenički logor Čelebići.

Kada je tek stigla u logor, gđa Ćećez je odvedena u jednu veoma malu prostoriju u kojoj je bio jedan čovjek sa štakom, a jedna mu je noga bila u zavojima. Taj muškarac, kojeg je gđa Ćećez kasnije identifikovala kao pred MKSJ-om osuđenog Hazima Delića, zamjenika komandanta logora, pitao ju je gdje joj se nalazi muž Lazar. Kada je odgovorila da ne zna, Delić ju je počeo šamarati. On i još dvojica su zatim odveli gđu Ćećez u drugu prostoriju u kojoj se nalazilo nekoliko kreveta. Hazim Delić joj je naredio da svuče odjeću.

Gđa Ćećez je izjavila da nije shvatala šta hoće i da je mislila da će Hazim Delić da je tuče. Zatim ju je djelomično svukao, okrenuo je na prsa i silovao u prisustvu drugih muškaraca. “Nisam mogla da shvatim šta će da mi se desi. Zar je to moguće na kraju 20.-og vijeka, da tako neko može glupe stvari sebi da dozvoli.” Zatim joj je Delalić skinuo ostatak odjeće, okrenuo je na leđa i ponovo silovao.

“Zgazio mi je ponos,” izjavila je gđa Ćećez, “više ne mogu da budem žena kao što sam bila.” Dok je gđa Ćećez plakala i u sebi govorila “Majko moja, šta doživih, šta se ovo dešava,” Hazim Delić joj je rekao da ne bi bila tu da nije njenog muža Lazara.

Otprilike sat vremena nakon što ju je Hazim Delić silovao i napustio prostoriju, pred MKSJ-om osuđeni Zdravko Mucić, komandir logora Čelebići, i Rale Mušinović, čiji je rođak nekada bio komandir njenog muža u policiji, ušli su da je vide. Mucić ju je pitao gdje joj se nalazi muž i da li ju je ko dirao. Gđa Ćećez se nije usudila reći istinu jer joj je Hazim Delić rekao da nikom ne govori. Međutim, prema riječima gđe Ćećez, mogli su vidjeti da je bila silovana. Rekla je da ako je Mušinović mogao primijetiti da na prstu nema prsten (koji je bila dala kćerki), onda je sasvim sigurno mogao primijetiti veliki mrlju koja je od sperme ostala na krevetu.

Treće noći svog zatočeništva u logoru Čelebići, gđa Ćećez je prebačena u drugu zgradu. Oko 23:00 sata, ušao je jedan mladić i rekao joj da se skine. Bio je u uniformi i pored sebe je imao nož i pušku. Pokušala je da razgovara s njim i rekla mu je: “Šta hoćeš? Ja sam stara žena.” Rekao joj je samo da skine odjeću i zatim je silovao. Kasnije je došao jedan drugi mladić i gđa Ćećez je počela da plače. Rekao joj je da se skine i zatim je silovao.

'Rale, ubij me. Ne daj da ovdje ostanem sama.' Ispričala mu je šta se dogodilo i jako plakala. Rekao joj je da se to više neće ponoviti. Nije bio u pravu.

Te iste noći, došao je treći mladić. Gđa Ćećez ga je pitala da li ga odnekud poznaje. “Možda si išao ljeti na kampovanje s mojim sinom,” rekla je. Jedno vrijeme su razgovarali, a zatim ju je on silovao. Kada je završio, rekao je, “Vidiš kako turski kurac jebe?” Prije nego što je otišao, rekao joj je da nikom ne govori. Zatim je ušao i četvrti muškarac i silovao je, ali pošto se do tada svijeća već bila ugasila, nije ga mogla vidjeti.

Gđa Ćećez nije mogla da shvati šta svi ti mladići rade jer je ona bila dovoljno stara da im bude majka. Rekla je da je to za nju bilo teško i zbog toga što, kako je izjavila, “Ja sam žena koja je živjela samo za jednog čovjeka i bila sam njegova cijelog života, i mislim da sam se u tom trenutku odvajala od tijela.” Pitala se kako će se vratiti svom mužu i djeci. Sljedećeg dana je razgovarala s Raletom Mušinovićem i preklinjala ga: “Rale, ubij me. Ne daj da ovdje ostanem sama.” Ispričala mu je šta se dogodilo i jako plakala. Rekao joj je da se to više neće ponoviti. Nije bio u pravu.

Gđa Ćećez je do kraja svog zatočeništva u logoru Čelebići ostala u toj zgradi, gdje je spavala u jednoj prostoriji sa još pet do sedam drugih žena. Nisu se imale gdje oprati i nije bilo tople vode. Imale su jedan plavi plastični bokal u kom su prale veš i u koji su mokrile po noći jer se nisu usuđivale izaći. Tokom tri i po mjeseca koliko je ona bila tamo, dobile su dva sapuna i jednu i po šolju deterdženta na njih pet do sedam. Međutim, prema riječima gđe Ćećez, najviše im je nedostajalo hrane. Četrdeset i dva dana dobijale su samo po komad hljeba. Zatim su im dali sapun i nešto graha koji nije bio dobro skuhan. Kasnije su vlasti u logoru dozvolile da se donosi hrana, ali njena sestra koja joj je donosila hranu nije uvijek uspijevala da joj je prebaci. Gđa Ćećez je izgubila 34 kilograma i osjećala se jako loše.

Jedne noći u julu, gđa Ćećez je izvedena iz logora. Kada su stražari došli po nju, pokušala se pobuniti i rekla je da ne može nigdje ići jer ima menstruaciju. Kasnije je u prostoriju upao Hazim Delić, opsovao joj majku, zgrabio je i ugurao u auto zajedno s jednim stražarem. Gđa Ćećez je bila prestrašena da će je ubiti ili da će je staviti u šaht, jer su u logoru kružile priče o šahtovima u koje su stavljali muškarce.

Automobil se odvezao do ispred kasarne gdje su se nalazila trojica ili četvorica vojnika. Jedan civil, za kojeg je kasnije saznala da se zove Nurko Tabak, prišao je gđi Ćećez i odveo je u jedan hangar, na čijem kraju se nalazio krevet. Pokušala se pobuniti i rekla je da ima menstruaciju. Govorila je o tome kako je mnogo članova njene porodice ubijeno -Miljan, Velimir, Željko, Pero, Mirko i Vlado Ćećez, kao i druga bliža rodbina iz porodica Ninković i Kuljanin - i nabrajala njihova imena. Tabak je samo rekao: “Nećemo pričati o tome. Pričajmo o seksu.” Bacio ju je na krevet i silovao. Smrdio je na rakiju. To je bio posljednji put da je silovana.

Zbog svega što je pretrpjela u logoru, gđa Ćećez je izjavila, “[p]sihički i fizički sam bila potpuno iscrpljena. Ubijaju te psihički.” Jednom prilikom, gđa Ćećez je namjeravala da počini samoubistvo. Imala je metalnu iglu koju je htjela gurnuti u električnu utičnicu u kupatilu. Druga zatočenica, koja je takođe silovana, uhvatila ju je za ramena i spriječila da to učini.

Dana 31. avgusta 1992., gđa Ćećez je puštena na slobodu. Tokom tri mjeseca koja je provela u logoru, gđa Ćećez nije znala šta se desilo s njenim mužem i sinom. Saznala je da je njen sin otišao na teritoriju pod srpskom kontrolom. Dana 5. decembra 1992., identifikovala je izmasakrirano tijelo svog muža.

Grozdana Ćećez je svjedočila 17. i 18. marta 1997. u predmetu protiv Zdravka Mucića, Hazima Delića, Esada Landže i Zejnila Delalića. Međunarodni sud je Hazima Delića, zamjenika komandanta i kasnije komandanta logora, proglasio krivim i osudio na 18 godina zatvora za silovanje Grozdane Ćećez i druge zločine. Ta presuda predstavlja prekretnicu u međunarodnom pravu jer je to prvi put da je jedan sud zaključio da je silovanje vid mučenja i osudio optuženog po toj osnovi.

Međunarodni sud je proglasio krivim i Zdravka Mucića, komandanta logora, i osudio ga na 9 godina zatvora za zločine koje su njegovi podređeni, među njima stražar u logoru Esad Landžo, osuđen na 15 godina zatvora, počinili u logoru Čelebići. Komandant bosanske vojske Zejnil Delalić oslobođen je optužbi jer je sud utvrdio da on nije komandovao logorom Čelebići i kontrolisao stražare koji su tamo radili.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Grozdane Ćećez (na engleskom)

<  Nazad